• Kada je objekat oštećen u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se može samo porušiti, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti tog objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i stanje u kojem se nalazio, kao i vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen.

Obrazloženje:

“Pobijana presuda je pravilna i revizijama tužioca i drugotuženog se ne dovodi u pitanje.

Naknada materijalne štete predstavlja obavezu odgovornog lica da naknadi štetu prouzrokovanu imovini oštećenog, a naspram te obaveze stoji pravo oštećenog kao povjerioca da zahtijeva naknadu štete.

Odredbom člana 185. ZOO propisano je da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice je dužno da ostatak štete da u novcu. U slučaju kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. ZOO u ovoj odredbi predviđa dva načina naknade materijalne štete: prvi, uspostavljanjem ranijeg stanja i drugi, naknadom u novcu. Zavisno od okolnosti konkretnog slučaja sud cijeni kojim od ova dva načina se šteta može nadoknaditi, da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u stanje u kome je bio prije naknade štete.

Odredbom člana 189. ZOO (stav 1. i 2.) propisano je da se visina obične štete određuje u novcu na osnovu vrijednosti oštećenog dobra prije i poslije prouzrokovanja štete, a prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tako da razlika između ove dvije novčane vrijednosti predstavlja visinu obične štete izražene u novcu, te istovremeno i visinu naknade štete na koju ima pravo oštećeni. U situaciji kada je stvar oštećena u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se ista može samo porušiti, kao što je ovdje slučaj, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i s tim u vezi stanje u kojem se nalazio, te vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen. Ovo iz razloga, što i prema odredbi člana 190. ZOO, sud oštećenom dosuđuje naknadu štete u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija oštećenog dovede u stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 067582 19 Rev od 19.2.2020. godine)

https://advokat-prnjavorac.com/naknada-stete-BiH.html

• Karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka, a koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika i bez ova dva uslova koji moraju biti istovremeno ispunjeni nema sticanja zajedničke imovine, a svako činjenje supružnika koje za rezultat ima sprečavanje umanjenja vrijednosti zajedničke imovine, odnosno smanjenje izdataka, tretira se kao udio supružnika u zajedničkoj imovini.

Obrazloženje:

“Zajednička svojina je svojina više lica na nepodjeljenoj stvari, kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni. Ona može postojati u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom (član 18. ZOSPO).

Zajednička imovina bračnih supružnika jedan je od oblika zajedničke svojine, a pored nje može postojati zajednička svojina članova porodične zajednice, zajednička svojina nasljednika, pravo zajedničke svojine etažnih vlasnika na zajedničkim dijelovima zgrade i drugo.

Prema odredbi člana 270. stav 5. PZ, karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka, koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika, što znači da bez ova dva uslova koja moraju biti istovremeno ispunjena nema sticanja zajedničke imovine, pri čemu se činjenica zajedničkog rada supružnika pojavljuje kao način njenog sticanja, a zajednica života kao vrijeme sticanja. Svako činjenje supružnika koje za rezultat ima sprečavanje umanjenja vrijednosti zajedničke imovine, odnosno smanjenje izdataka, neophodno je tretirati kao udio supružnika u zajedničkoj imovini.

Dakle, ova imovina nastaje u bračnoj zajednici, na osnovu činjenice zajedničkog rada, na originaran način, po sili zakona, za razliku od posebne imovine supružnika koja prema odredbi člana 270. stav 1. PZ predstavlja imovinu koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka.

Zajednička imovina je jedan od fondova u okviru ukupne imovine supružnika sa specifičnim pravnim režimom koji ovu imovinu izdvaja u posebnu cjelinu koja se karakteriše postojanjem dva titulara. Zajednička imovina može postojati na pokretnim i nepokretnim stvarima, pa i kada su nepokretne stvari vanknjižno vlasništvo.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 235035 19 Rev od 19.2.2020. godine)

Budući da se pojam plate vezuje za rezultate koje radnik ostvari tokom rada, na otpremninu na koju je radnik stekao pravo za vrijeme privremene spriječenosti za rad plaća se porez na dohodak do visine tri posljednje neto plate koje su mu isplaćene prije nastupanja privremene spriječenosti za rad.

“Zatraženo je mišljenje vezano za oporezivanje otpremnine prilikom odlaska radnika u penziju koji je bio na bolovanju duže vrijeme (do četiri godine). Postavljeno je pitanje da li je neoporeziva otpremnina u visini tri posljednje neto plate koje je radnik primio prije odlaska na bolovanje, tri posljednje neto naknade plate za vrijeme bolovanja (70% iznosa neto plate) ili tri posljednje neto plate koje bi bile isplaćene radniku da je ta tri mjeseca radio tj. da nije bio na bolovanju.

Radi davanja odgovora na postavljeno pitanje, potrebno je imati u vidu odredbe Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 1/2016 – dalje: Zakon) koje uređuju plate, naknade plate i druga primanja po osnovu rada. Članom 121. stav 1. navedenog zakona propisano je da se plata sastoji od dijela plate za obavljeni rad i vremena provedenog na radu, uvećanja plate propisanih ovim zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Prema tome, plata radnika sastoji se iz tri dijela: plate za obavljeni rad i vremena provedenog na radu, uvećanja plate i drugih primanja iz radnog odnosa. Članom 122. Zakona propisano je da se plata za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji od osnovne plate i dijela plate za radni učinak.

Članom 124. st. 1. i 2. Zakona uređeno je da se osnovna plata uvećava za 0,3% za svaku godinu radnog staža, otežane uslove rada, prekovremeni rad, rad noću, rad praznikom i drugim danima u koje se po zakonu ne radi itd.

Članom 132. istog zakona propisana su druga primanja po osnovu rada, a odnose se na dnevnice za službena putovanja, naknade troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, naknade za povećane troškove boravka za vrijeme rada na terenu itd.

Takođe, čl. 129. do 131. Zakona propisano je da radnik ima pravo na naknadu plate za vrijeme odsustvovanja sa rada po raznim osnovama (naknada plate za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, praznika po zakonu, privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti, za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti itd.).

Iz naprijed navedenog se vidi da se pojam plate vezuje za radno vrijeme i rezultate rada koje je radnik ostvario na poslu, a naknade plate za pravičnu naknadu na koju radnik ima pravo po osnovu opravdanog odsustvovanja s posla. Dakle, radnik za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti (bolovanje) ostvaruje pravo na naknadu plate, a ne platu.

Članom 8. stav 1. tačka 1) Zakona o porezu na dohodak (“Sl. glasnik RS”, br. 60/2015 i 5/2016 – ispr.) propisano je da se porez na dohodak ostvaren po osnovu radnog odnosa ne plaća na otpremninu prilikom odlaska u penziju do visine tri posljednje isplaćene neto plate licu koje odlazi u penziju. Prema tome, ukoliko radnik za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti (bolovanje) ispunjava uslove za odlazak u penziju, isplaćena otpremnina se ne oporezuje do visine tri posljednje neto plate koje su mu isplaćene prije privremene spriječenosti za rad.”

(Mišljenje Ministarstva finansija Republike Srpske, br. 06.05/020-1442/17 od 20.6.2017. godine)