Home Blog Page 41

Obaveze poslodavca u vezi sa organizacijom radnih dana i dana sedmičnog odmora

By
ePravo.ba
-
0
OBAVEZE POSLODAVCA U VEZI SA ORGANIZACIJOM RADNIH DANA I DANA SEDMIČNOG ODMORA
Zakon o radu

član 24 stav 1 alineja g) i član 46 stav 1

Zakonom nije određeno koji dani su radni tokom sedmice, a koji su dani sedmičnog odmora, što znači da poslodavac može, u skladu sa svojim potrebama, odrediti koji dani u sedmici su radni, a koje dane će radnici koristiti kao dane sedmičnog odmora, međutim, u ugovor o radu je neophodno unijeti podatke o dužini i rasporedu radnog vremena kako bi radnik bio upoznat na koji način će njegovo radno vrijeme biti organizirano, te ukoliko se eventualno radi o radu u smjenama.

“Da li je poslodavac obavezan odrediti tačan dan sedmičnog odmora radnika u ugovoru o radu, te da li je moguće da redovno donosi odluke o korištenju sedmičnog odmora o kojima će obavještavati radnika tri do pet dana prije njegovog korištenja?

Odredbom člana 24. stav 1. alineja g) Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016 i 89/2018 – dalje: Zakon) predviđeno je da se ugovor o radu zaključuje u pisanoj formi i sadrži, između ostalog, podatke o dužini i rasporedu radnog vremena. Stavom 2. navedenog člana propisano je da se umjesto navedenih podataka može u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući član zakona, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, kojim su uređena ta pitanja.

U skladu sa članom 46. stav 1. Zakona, radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice.

Shodno navedenom, zakonom nije određeno koji dani su radni tokom sedmice, a koji su dani sedmičnog odmora, što znači da poslodavac može, u skladu sa svojim potrebama, odrediti koji dani u sedmici su radni, a koje dane će radnici koristiti kao dane sedmičnog odmora.

U skladu sa Zakonom, određivanje tačnog dana sedmičnog odmora nije bitan elemenat ugovora o radu, pa, prema tome, nije obavezno da isti bude njegov sastavni dio, međutim, u ugovor o radu je neophodno unijeti podatke o dužini i rasporedu radnog vremena kako bi radnik bio upoznat na koji način će njegovo radno vrijeme biti organizirano, te ukoliko se eventualno radi o radu u smjenama. U navedenom smislu, ne postoji ni obaveza poslodavca da donosi odluke o danu sedmičnog odmora sve dok je radnik upoznat o dužini i rasporedu svog radnog vremena i dok se podaci o navedenom uredno unose u evidencije o radnom vremenu u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima i drugim licima angažovanim na radu (“Sl. novine FBiH”, br. 92/2016).”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2964/19 od 19.11.2019. godine)

 

https://www.pravobih.com

Oporezivanje naknade na ime franšize na osnovu sporazuma sa Njemačkom

By
ePravo.ba
-
0
OPOREZIVANJE NAKNADE NA IME FRANŠIZE NA OSNOVU SPORAZUMA SA NJEMAČKOM
Zakon o porezu na dobit

član 38

Ukoliko rezident plaća naknadu na ime franšize po sporazumu sa firmom iz Luksemburga, a po fakturi firme iz Njemačke, navedena naknada podliježe oporezivanju u Bosni i Hercegovini.

“Koji je porezni tretman plaćanja naknade na ime franšize po sporazumu između firmi hh – (Luksmeburg) a po fakturi firme uu – (Njemačka) i dodatnih naknada koje se plaćaju po franšiznom ugovoru?

Shodno članu 38. Zakona o porezu na dobit (“Sl. novine FBiH”, br. 15/2016 – dalje: Zakon) porez po odbitku se obračunava na prihod, koji je ostvario nerezident obavljanjem povremene djelatnosti na teritoriji Federacije, po osnovu naknada navedenih u stavu 1. tač. a) do i) Zakona, na način da je obaveza obračuna i obustave poreza po odbitku na isplatiocu – rezidentu. Stavom 10. istog člana propisan je pojam naknade za autorska prava i druga prava intelektualnog vlasništva te označava naknadu za korištenje ili pravo korištenja autorskog prava na književno, umjetničko ili naučno djelo uključujući kinematografske filmove, bilo koji patent, licence, zaštitni znak, dizajn ili model, plan, tajnu formulu ili postupak ili za informacije o industrijskom, komercijalnom ili naučnom iskustvu i druga slična prava koja se plaćaju nerezidentima.

Članom 40. Zakona, propisano je da ukoliko se primjenjuje niža porezna stopa od stopa navedenih u članu 38. stav 7. Zakona, isplatilac je dužan, uz propisani obrazac, priložiti nadležnoj organizacionoj jedinici Porezne uprave Potvrdu o rezidentnosti primaoca prihoda koju je izdao nadležni organ države primaoca, ne stariju od godine dana, i Izjavu nerezidenta da je on primalac prihoda i stvarni vlasnik, odnosno korisnik tog prihoda.

Članom 35. stavom 1. Zakona, ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koje je ratificirala ili na bazi notifikacije prihvatila Bosna i Hercegovina primjenjuju se kod oporezivanja dobiti ili prihoda nerezidenta i imaju prioritet u odnosu na odredbe Zakona.

Ugovor između između SFRJ i Savezne Republike Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i na imovinu objavljen je u “Sl. listu SFRJ – Međunarodni ugovori, br. 12/1988 – dalje: Ugovor.

Članom 13. Ugovora propisano je da se autorske naknade koje nastaju u državi ugovomici i isplaćene su rezidentu druge države ugovornice mogu se oporezivati u toj drugoj državi. S tim da se autorske naknade mogu oporezivati i u državi ugovomici u kojoj nastaju, u skladu sa zakonima te države, ali ako je primalac stvarni korisnik autorskih naknada, tako razrezan porez ne može biti veći od 10 posto od bruto iznosa autorskih naknada.

Stavom 3. istog člana definisan je pojam autorskih naknada te označava plaćanja bilo koje vrste koja su primljena kao naknada za korištenje ili za pravo korištenja autorskog prava na književno, umjetničko ili naučno djelo, uključujući bioskopske filmove i filmove ili trake za televiziju ili radio, kao i za korištenje ili za pravo korištenja patenta, zaštitnog znaka, nacrta ili modela, plana, tajne formule ili postupka, ili za korištenje ili pravo korištenja industrijske, komercijalne ili naučne opreme, ili za obavještenja koja se odnose na industrijska, komercijalna ili naučna iskustva.

Shodno navedenim odredbama i informacijama iz upita u kojem navodite da plaćate naknadu na ime franšize po sporazumu između firmi hh – (Luksmburg) a po fakturi firme uu – iz Njemačke, mišljenja samo da je ista oporeziva prema članu 38. Zakona u BiH.

Naime, ukoliko se naknada plaća prema nerezidentu iz Njemačke, primjenom člana 35. Zakona primjenjuje se Ugovor, koji je u članu 13. prepustio pravo oporezivanja BIH, a definicija autorske naknade iz Ugovora i Zakona uključuje zaštitni znak što predstvalja franšiza. Isti je slučaj i da se plaćanje vrši prema nerezidentu iz Luksemburga, sa kojim BiH nema Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

Na pitanje o dodatnim naknadama koje se plaćaju po franšiznom ugovoru, cijenimo bitnim naglasiti da iste mogu biti sastavni dio franšizne naknade, a što je oporezivo kako je navedeno u prethodnom paragrafu, te je potrebno u skladu sa franšiznim ugovorom cijeniti činjenično stanje.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva finansija, br. 05-14-2-7275/18-1 iz 2019. godine)

Suđenje glavnom tužiocu BiH: Terete ga da je na jelo potrošio više od 80.000 KM

By
ePravo.ba
-
0
Goran Salihovic

Suđenje glavnom tužiocu BiH: Terete ga da je na jelo potrošio više od 80.000 KM

Tužiteljica Tužilaštva KS Amra Mehmedović pročitala je optužnicu kojom se Salihović tereti da je u periodu od 1.2.2013. do 28.9.2016. godine iskoristio službeni položaj i ovlaštenja na način da je prekršio Odluku o uslovima i načinu korištenja sredstava za reprezentaciju i poklone, čime je prekoračio limit potrošnje u zemlji i inozemstvu.

Prema toj odluci u svrhu Reprezentacije Tužilaštvo BiH je imalo na raspolaganju oko 25.000 KM na godišnjem nivou, ali je Salihović, prema navodima optužnice, naredio službeniku da prebaci dodatna sredstva iz budžeta Tužilaštva za Reprezentaciju znajući da takvim prebacivanjem umanjuje sredstva za rad drugih odjela ove pravosudne institucije.

Trošenje u dane vikenda

Potom je taksativno navela mjesta, datume, dane i iznos računa koji su za Tužilaštvo sporni, odnosno da je Salihović trošio sredstva reprezentacije u dane vikenda i tokom dana godišnjeg odmora u ugostiteljskim objektima. Riječ o iznosu od oko 80 hiljada KM za koje Tužilaštvo tvrdi da je prekoračen iznos dozvoljenog iznosa za reprezentaciju.

Prema drugoj tački optužnice, Salihović se tereti da je namjerno zakasnio na avion u povratku iz Pariza i kupio vlastitim sredstvima tri karte, a potom ih refundirao od Tužilaštva BiH čime je budžet oštećen za oko 3,8 hiljada KM.

Odgovarajući na pitanje predsjednika Sudskog vijeća Jesanke Ružića, Salihović je rekao da ne razumije optužnicu jer je činjenični opis nejasan i ne pokazuje da je postupao suprotno ciljevima službe ili da je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.

“U okviru svojih ovlaštenja sredstva sam koristio za materijalne troškove, ekshumacije, angažovanje radnika na određeno i rad drugih odjela i za reprezentaciju što je sve evidentirano na kontu. Dokazi Tužilaštva BiH će vam pokazati da u datom periodu nije bilo prekoračenja godišnjeg iznosa budžeta niti bilo koja stavka probijena. Izvještaji finansijskih revizora nisu pokazali bilo kakvo kršenje zakona kao ni nalaz vještaka Tužilaštva BiH”, rekao je Salihović.

Objesite tužioca koji je spao na to da krade za ručak

Kazao je kako on donio odluku kojom su povećana sredstva za reprezentaciju, ali da je Tužilaštvo BiH svake godine u tom periodu tražilo od Ministarstva finansija BiH dozvolu za rekonstrukciju budžeta i da je svaki put dobilo dozvolu.

“Budžet je u mom periodu povećan za 3-4 miliona KM. Pa zamislite tog tužioca koji je spao na to da krade ručak, odmah ga objesite, objesite me ako sam to uradio. Ovdje se teretim za rad Tužilaštva. Uzmite u obzir kako je tada radilo, imali smo tri smjene, sada nema posla ni za jednog tužioca. Sav iznos je knjižen u knjigama pa čak i službena putovanja koja sam proglasio tajnim, a to sam učinio da bih bio siguran na svojim putovanjima. Po povratku sam uvijek donosio dokumente i račune”, rekao je Salihović.

Cilj uništiti pravosuđe

Istakao je kako su revizori uvijek dali pozitivno mišljenje i da nikada nisu imali zamjerku za transparentnost niti su navodili da sumnjaju u istinitost podataka.
Kada su u pitanju sporni dani vikenda i godišnjeg odmora kada je napravio navedene iznose računa, Salihović je rekao kako je on tužilac 0-24 svaki dan bez obzira je li dan vikenda ili na godišnjem, a da su tada imali jaku saradnju s regionalnim zemljama na projektima nestalih i ekshumacija, te da su delegacije dolazile i u dane vikenda.

“Ovaj moj slučaj je lov na vještice. Sramotno je da glavnog tužioca jedne države tretira na ovaj način, da se provodi linč samo zato što sam zakasnio na avion ili pojeo ručak. Ja sa smijenjen, Ustavni sud je naložio da me vrate, ali nisu to ispoštovali. Cilj je bio da se sklonim i uništi pravosuđe. Ovo je predmet Kafka- krenuli su o državnog udara, a došli su do ručka i karte”, rekao je Salihović.

Kao objašnjenje što je “zakasnio” na let, kazao je da su stigli ranije sat vremena prije zatvaranja check-ina, ali da su njegovog kolegu pretresali. Prije nego je kupio karte nazvao je službe finansija i pitao da li je to dozvoljeno, nakon što mu je potvrđeno, to je i uradio.

Naredno ročište zakazano je za 14. februar u 9 sati kada će svjedočiti Božo Mihajlović, Irisa Čevra i Elma Šabeta.

Pravo savjesnog kupca na raskid ugovora i povrat isplacene ugovorne cijene

By
ePravo.ba
-
0

PRAVO SAVJESNOG KUPCA NA RASKID UGOVORA I POVRAT ISPLAĆENE UGOVORENE CIJENE

Zakon o obligacionim odnosima

član 132 stav 2 i član 510
  • Savjestan kupac koji nije znao za pravne nedostatke na kupljenim mašinama i koji je isplatio ugovorenu cijenu za mašine koje su mu oduzete iz posjeda po naredbi suda pa zbog toga ne može vršiti vlasnička ovlaštenja (pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja) ima pravo na raskid ugovora i pravo da zahtijeva povrat kupoprodajne cijene.

Obrazloženje:

“Ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH”, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP) na koju ukazuje revident. Drugostepeni sud je u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Tuženi ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Drugostepeni sud je cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP) pa prema tome nije bilo povreda iz člana 209. ZPP.

Ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nižestepeni sudovi su utvrdili da je između parničnih stranaka 3. 8. 2010. godine zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji, da je tim ugovorom tužitelj preuzeo obavezu da tuženom preda svoj kamion i poluprikolicu čiju su vrijednost ugovarači sporazumno utvrdili u iznosu od 70.200,00 KM, da je pored toga tužitelj preuzeo obavezu da tuženom preda i novčani iznos od 17.500,00 €, da se tuženi obavezao da tužitelju preda u posjed radne mašine koje su predmet tužbenog zahtjeva, da je zaključeni ugovor o kupoprodaji u cijelosti obostrano izvršen predajom u posjed ugovorenih mašina i isplatom iznosa od 1 7.500,00 €, da su na osnovu naredbe Suda Bosne i Hercegovine od 30. 9. 2011. godine od tužitelja naknadno oduzete kupljene radne mašine koje je dobio u posjed od tuženog zbog toga što se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu, da tužitelj ni u momentu zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nije bio u posjedu kupljenih mašina, da je tužitelj u momentu zaključenja i izvršenja ugovora o kupoprodaji bio savjestan kupac, da je tuženi kao prodavač bio nesavjestan ugovarač jer je znao ili morao znati da se radi o mašinama sumnjivog porijekla koje je stekao po vrlo niskoj tržišnoj cijeni od svog prodavca znajući da one vrijede svaka po 100.000,00 KM jer se bavi tom vrstom registrovane djelatnosti (iskaz zakonskog zastupnika tuženog).

Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), i ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu. Ovo iz razloga jer je prodavač odgovoran i za posebna ograničenja javno – pravne prirode koja kupcu nisu bila poznata, ako je on za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih saopštio kupcu (član 514. ZOO), a pod takvu situaciju se može nesumnjivo podvesti oduzimanje predmeta kupoprodaje kupcu po naredbi Suda BiH. Stoji ocjena nižestepenih sudova da tužitelju zbog pravnih nedostataka na kupljenim mašinama pripada pravo na raskid ugovora, shodno odredbi člana 510. ZOO i tada postoji obaveza tuženog da po zahtjevu tužitelja izvrši povrat kupoprodajne cijene u ukupnom iznosu od 104.325,00 KM shodno odredbi člana 132. stav 2. ZOO.

Revizijski prigovori u pogledu utvrđene savjesnosti tužitelja i nesavjesnosti tuženog i obaveze tuženog da vrati primljeni iznos od 17.500,00 € protuvrijednost u KM, su činjenične prirode i kao takvi se ne mogu isticati u reviziji jer su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze na te okolnosti. Sama okolnost da je tuženi od svog kupca stekao i treću mašinu koju je imao u posjedu do momenta njenog izuzimanja po naredbi Suda BiH, samo potvrđuje ocjenu nižestepenih sudova da se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu. Odlučno je da je tužitelj kao savjestan kupac, koji nije znao za pravne nedostatke, isplatio ugovorenu cijenu za kupljene mašine koje su mu oduzete iz posjeda po naredbi Suda BiH i da zbog toga ne može vršiti vlasnička ovlaštenja (pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja).

Pobijana presuda je u dovoljnoj mjeri obrazložena da se u revizijskom postupku može ispitati zakonitost presuđenja, tako da ne stoji ni ovaj revizijski prigovor.

Kako ne postoje razlozi revizije valjalo je reviziju tuženog odbiti shodno odredbi člana 248. ZPP.

Ovaj sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav revizije sa kojom nije uspio (član 397. stav 1. ZPP), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju jer ova parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja parnice (član 387. stav 1. ZPP).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 Ps 116771 19 Rev od 8.1.2020. godine)

Izvor: https://advokat-prnjavorac.com

Zahtjev da se ukloni opasnost od stete

By
ePravo.ba
-
0

ZAHTJEV DA SE UKLONI OPASNOST OD ŠTETE

Zakon o obligacionim odnosima

član 156 st. 1 i 2
  • Da bi bili ispunjeni uvjeti za uklanjanje opasnosti od štete, ona treba da bude konkretna i izvjesna, a ne uvjetovana nekim potpuno neizvjesnim događajem kao što je namjera gradnje skladišta.

Obrazloženje:

“Revident smatra da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 156. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev, jer po tužitelju činjenica namjere gradnje skladišta na predmetnoj parceli, te činjenica da nije bio prisutan izgradnji trafo stanice i da mu nije isplaćena naknada za zamljište na kojem je postavljena, su bile dovoljan osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Suprotno stavu revizije, da bi bili ispunjeni uvjeti iz člana 156. stav (1) i (2) ZOO, opasnost od štete treba biti konkretna i izvjesna, a ne uvjetovana nekim potpuno neizvjesnim događajem (namjere gradnje skladišta). Budući da je u postupku utvrđeno da ne postoji pravno relevantna uzročna veza između trafo stanice, opasnosti od štete, te namjere tužitelja da gradi skladište, to drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo, odredbe člana 156. stav (1) i (2) ZOO, kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer i po stavu ovog suda razlog zbog kojeg tužitelj traži izmještanje trafo stanice, radi nemogućnosti izgradnje skladišta građevinskog materijala, zato što mu nije isplaćena naknada za zauzeto zemljište, nisu razlozi koji potvrđuju postojanje bilo kakve opasnosti od štete predmetne trafo stanice njemu ili neodređenom broju lica, niti potvrđuju da je ona izvor bilo kakve opasnosti za njega ili okolinu, zbog čega nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbi člana 156. stav (1) i (2) ZOO.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 33 0 P 057385 19 Rev od 7.5.2019. godine)

Prava korisnika nekretnina u slucaju fakticki izvrsene eksproprijacije

By
ePravo.ba
-
0

PRAVA KORISNIKA NEKRETNINA U SLUČAJU FAKTIČKI IZVRŠENE EKSPROPRIJACIJE

Zakon o obligacionim odnosima

član 156 st. 3 i 4
  • Vlasnici odnosno korisnici nekretnina imaju pravo na naknadu štete koju im elektroprivredna organizacija učini izgradnjom svojih postrojenja bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, ali nemaju pravo da zahtijevaju uklanjanje elektro-energetskog postrojenja izgrađenog u skladu sa građevinskom dozvolom, ako ono nije izvor opasnosti od nastanka štete.

Obrazloženje:

“Stav sudske prakse je da vlasnici odnosno korisnici nekretnina imaju pravo na naknadu štete koju im elektroprivredna organizacija učini izgradnjom svojih postrojenja bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije odnosno koju prouzrokuju održavanjem dalekovoda (član 156. stav (3) i (4) ZOO), ali nemaju pravo zahtijevati uklanjanje elektro-energetskog postrojenja izgrađenog u skladu sa građevinskom dozvolom, ako ono nije izvor opasnosti štete. Činjenica što tužena 1987. godine nije prije izgradnje trafo stanice riješila imovinsko-pravne odnose za dio zauzete nekretnine tužitelja kroz postupak eksproprijacije, nema za posljedicu uklanjanja trafo stanice, nego samo naknadu štete za dio zauzete nekretnine, kako to pravilno u razlozima svoje odluke zaključuje i drugostepeni sud.

Budući da tužitelj tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom traži samo uklanjanje opasnosti, a ne i naknadu štete za faktički izvršenu eksproprijaciju dijela svoje nekretnine, to su ostali bez uticaja na drugačije rješenje spora navodi revizije što je tužitelj u vrijeme izgradnje dalekovoda radio u Njemačkoj, te što mu zbog toga nije isplaćena naknada za zemljište na kojem je postavljena trafo stanica, jer odluka drugostepenog suda je donesena u granicama postavljenog zahtjeva, saglasno odredbi člana 2. stav (1) ZPP-a, pa nedosuđivanjem naknade štete za zauzeto zemljište nije povrijeđena odredba člana 156. stav (3) ZOO-a.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 33 0 P 057385 19 Rev od 7.5.2019. godine)

https://www.bih-pravo.org

Rok nakon kojeg odgodeni glavni pretres ne predstavlja cjelinu

By
ePravo.ba
-
0

ROK NAKON KOJEG ODGOĐENI GLAVNI PRETRES NE PREDSTAVLjA CJELINU

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske

član 266 stav 2
  • Ako je glavni pretres nastavljen nakon proteka više od 30 dana, više ne postoji cjelina između odgođenog i nastavljenog glavnog pretresa, pa je sud u obavezi da glavni pretres počne iznova, od čega ni pod kojim uslovima nije predviđen bilo kakav izuzetak jer se ovdje radi o imperativnoj normi.

Obrazloženje:

“Iz sadržaja odredbe člana 266. stav 2. ZKP RS, proizlazi da, ukoliko je odgađanje od ranijeg glavnog pretresa trajalo duže od 30 dana, više ne postoji cjelina između odgođenog i nastavljenog glavnog pretresa, što obavezuje sud da glavni pretres počne iznova, od čega ni pod kojim uslovima nije predviđen bilo kakav izuzetak. Ovdje se radi o imperativnoj normi i zakonodavac nigdje ne govori o razlozima odgađanja glavnog pretresa, a nije od značaja da li je do odgađanja glavnog pretresa došlo nekom od radnji stranka u postupku, branioca, ili suda, odnosno da li su razlozi navedenog odgađanja opravdani ili nisu.

Kako je u konkretnom slučaju glavni pretres od 26. 1. 2018. godine, nastavljen nakon proteka više od 30 dana (raniji pretres održan dana 21.12.2017. godine), to nije održan kontinuitet glavnog pretresa, a odloženi dijelovi glavnog pretresa, u smislu citirane zakonske odredbe, ne čine cjelinu, pa je propust prvostepenog suda da primjenom odredbe člana 266. stav 1. ZKP RS, odgođeni glavni pretres počne iznova, mogao biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, čime je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP RS.

Cijeneći navedeno, ovaj sud nalazi da su, u postupku donošenja pobijane presude, počinjeni navedeni oblici bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačke g) i k) i stav 2. ZKP RS, radi čega je uvažio žalbe branilaca i optuženog C.B., kojima je na njih ukazano i na osnovu odredbe člana 329. stav 1. tačka a) ZKP RS, pobijanu presudu ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20.9.2018. godine)

https://www.bih-pravo.org

Naknada koristi od upotrebe tude stvari

By
ePravo.ba
-
0

NAKNADA KORISTI OD UPOTREBE TUĐE STVARI

Zakon o obligacionim odnosima

čl. 219 i 371
  • Ako je tužitelj zajedno sa porodicom koristio kuću tužene bez ikakvog pravnog osnova i unatoč protivljenju tužene kao njenog imaoca, on je tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, pa tužena kao njen imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu iste da joj tužitelj naknadi korist koju je imao od njene upotrebe i za ovu vrstu potraživanja se primjenjuje opšti, desetogodišnji, rok zastare jer se ovdje ne radi o isplati zakupnine i rokovima zastarjelosti te vrste potraživanja.

Obrazloženje:

“Odredbom člana 219. ZOO je propisano da kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu iste, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od njene upotrebe.

U konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj, zajedno sa porodicom, koristi kuću tužene i to od 6. 5. 2010. godine, bez ikakvog pravnog osnova i unatoč protivljenju tužene kao njenog imaoca. Nesumnjivo da bi, u situaciji da nije koristio spornu kuću, morao iznajmiti neku drugu i za to plaćati određenu naknadu, zakupninu i to u visini koju je obračunao vještak odgovarajuće struke.

Prema tome, nisu pogriješili nižestepeni sudovi kada su udovoljili protivtužbenom zahtjevu i kada su dosudili i zateznu kamatu od dana presuđenja, u smislu odredbe člana 277. ZOO.

Za ovu vrstu potraživanja, odredbama ZOO nije predviđen neki poseban rok zastare, pa se ima primijeniti onaj opšti, desetogodišnji, iz člana 371. ZOO, kako su uradili i nižestepeni sudovi. Kako se predmetna naknada traži od 6. 5. 2010. godine, a zahtjev za njenu isplatu je stavljen 23. 11. 2017. godine, prigovor zastare se ukazuje neosnovanim.

Ne radi se ovdje o isplati zakupnine, niti su parnične stranke bile u takvom odnosu, kako ističe i revident, pa se ne može računati trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 375. ZOO, kako bi to htio tužitelj. U ovom slučaju je visina zakupnine za slične objekte iste površine, poslužila samo kao osnov za računanje tražene naknade, odnosno za računanje koristi (koju ima u vidu odredba člana 219. ZOO) koju je tužitelj imao korištenjem sporne kuće.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 184701 19 Rev od 24.12.2019. godine)

https://www.bih-pravo.org

1...404142...109Page 41 of 109

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©