Home Blog Page 42

Nemogucnost zasnivanja radnog odnosa sa direktorom nakon isteka mandata

By
ePravo.ba
-
0
NEMOGUĆNOST ZASNIVANjA RADNOG ODNOSA SA DIREKTOROM NAKON ISTEKA MANDATA
Zakon o radu

član 20a st. 1 i 2

Nezakonite su odredbe pravilnika o radu poslodavca kojim je predviđeno da direktor po prestanku obavljanja navedene funkcije ima pravo da zasnuje radni odnos na drugom radnom mjestu kod poslodavca.

“Da li su interni akti poslodavca usklađeni sa Zakonom o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016 i 89/2018 – dalje: Zakon), s obzirom na to da je istima predviđeno da se po prestanku mandata direktora poslodavac obavezuje zadržati istog u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu koje odgovara njegovom zanimanju i radnom iskustvu?

Zakonom je uređeno pitanje radno-pravnog statusa direktora. Naime, odredbom člana 27. Zakona propisano je da predsjednik i članovi uprave, odnosno poslovodni organ drugog naziva, tj. direktor, može poslovodnu funkciju obavljati u radnom odnosu ili bez radnog odnosa, u skladu sa pravilnikom o radu. U st. 2. i 3. iste odredbe propisano je da direktor može zasnovati radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme, te da radni odnos na određeno vrijeme traje do isteka roka na koji je izabran direktor, odnosno do njegovog razrješenja. Prema st. 4. i 5. pomenute odredbe na direktora se ne primjenjuju odredbe Glave IV – VII i XI Zakona, a ako direktor obavlja poslovodnu funkciju bez radnog odnosa, prava, obaveze i odgovornosti se uređuju ugovorom, u skladu sa općim aktom poslodavca.

Nadalje, odredbom člana 20a st. 1. i 2. Zakona propisano je da se radni odnos zasniva zaključivanjem ugovora o radu, a nakon provođenja procedure prijema propisane pravilnikom o radu poslodavca. U zavodima, agencijama, direkcijama i upravnim organizacijama pod drugim nazivom, pravnim licima sa javnim ovlaštenjima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u javnim ustanovama i javnim preduzećima čiji je osnivač Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad ili općina, te u privrednim društvima u kojima Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad ili općina učestvuje sa više od 50% ukupnog kapitala, prijem u radni odnos vrši se nakon provedene procedure obaveznog javnog oglašavanja za prijem u radni odnos.

Shodno navedenom, s obzirom na to da su od dana stupanja na snagu pomenute odredbe poslodavci na koje se ista primjenjuje dužni provoditi proceduru obaveznog javnog oglašavanja za prijem u radni odnos, mišljenja samo da su odredbe pravilnika o radu poslodavca kojim je predviđeno da direktor po prestanku obavljanja navedene funkcije ima pravo zasnovati radni odnos kod poslodavca, raspoređivanjem na odgovarajuće poslove u skladu sa zanimanjem i radnim iskustvom, neusklađene sa navedenom zakonskom odredbom.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2838/19 od 7.11.2019. godine)

Obracunavanje poreza kod placanja naknade posredstvom servera van BIH

By
ePravo.ba
-
0
OBRAČUNAVANJE POREZA KOD PLAĆANJA NAKNADE POSREDSTVOM SERVERA VAN BOSNE I HERCEGOVINE
Zakon o porezu na dobit

član 38

Kod plaćanja naknade za usluge smještajnog kapaciteta posredstvom servera koji se ne nalaze u Bosni i Hercegovini, porezni obveznik nije u obavezi obračunati i obustaviti porez po odbitku, budući da se usluge nisu obavile na teritoriji Federacije BiH.

“Da li smo, sa aspekta Zakona o porezu na dobit, obavezni obračunati porez po odbitlku po osnovu plaćanja provizije za usluge i pronalazak kupca prema Booking.com – Holandija, Expedia.dom – USA, Lastminute.com i Hotels.de – Njemačka, proviziju za rezervacije prema hh i naknadu za prikupljanje komentara prema uu – Njemačka?

Shodno članu 38. Zakona o porezu na dobit (“Sl. novine FBiH”, br. 15/2016 – dalje: Zakon) porez po odbitku se obračunava na prihod, koji je ostvario nerezident obavljanjem povremene djelatnosti na teritoriji Federacije, po osnovu naknada navedenih u stavu 1. tač. a) do i) Zakona, na način da je obaveza obračuna i obustave poreza po odbitku na isplatiocu – rezidentu.

Članom 40. Zakona, propisano je da ukoliko se primjenjuje niža porezna stopa od stopa navedenih u članu 38. stav 7. Zakona, isplatilac je dužan, uz propisani obrazac, priložiti nadležnoj organizacionoj jedinici Porezne uprave Potvrdu o rezidentnosti primaoca prihoda koju je izdao nadležni organ države primaoca, ne stariju od godine dana i Izjavu nerezidenta da je on primalac prihoda i stvarni vlasnik, odnosno korisnik tog prihoda.

Članom 35. stavom 1. Zakona, ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koje je ratificirala ili na bazi notifikacije prihvatila Bosna i Hercegovina primjenjuju se kod oporezivanja dobiti ili prihoda nerezidenta i imaju prioritet u odnosu na odredbe ovog zakona.

Shodno navedenim odredbama i informacijama iz vašeg upita u kojem navodite da plaćate proviziju za usluge pronalaska kupca prema Booking.com – Holandija, Vhre-dia.com – USA, Lastminute.com i Hotels.de – Njemačka, proviziju za rezervacije prema hh i naknadu za prikupljanje komentara prema uu – Njemačka, cijenimo bitnim naglasiti da samo po nazivu plaćanja se ne može identifikovati obaveza obračuna poreza po odbitku prema članu 38. Zakona, te smo mišljenja da je potrebno raščlaniti naknadu, te vas upućujemo na slijedeće:

Ukoliko se plaćaju naknade prema nerezidentu na ime usluge rezervacije smještojnih kapaciteta posredstvom servera koji se ne nalaze u Bosni i Hercegovini, mišljenja smo da u ovom slučaju kod isplate na ime naknade za rezervacije, porezni obveznik nije u obvezi obračunati i obustaviti porez po dobitku jer se usluge nisu obavile na teritoriji Federacije BiH te ne podliježe članu 38. Zakona. U ovom slučaju se ne primjenje član 35. Zakona ni član 110. Pravilnika o primjeni zakona o porezu na dobit (“Sl. novine FBiH”, br. 88/2016, 11/2017, 96/2017 i 94/2019 – dalje: Pravilnik)

Ukoliko se plaćaju naknade za pružanje usluge skladištenja podataka – virtuelno i održavanje email i usluge internet domene, mišljenja smo da u ovom slučaju kod isplate na ime naknade porezni obveznik nije u obvezi obračunati i obustaviti porez po dobitku jer se usluge nisu obavile na teritoriji Federacije BIH te ne podliježe članu 38. Zakona. U ovom slučaju se ne primjenje član 35. Zakona.

Naknada na ime forme za rezervaciju koja se plaća prema nerezidentu ima karakter autorske naknade prema odredbi člana stava 10. člana 38. Zakona, jer predstavlja naknadu za korištenje forme – djela ili dizajna, te je primjenjuje član 35. Zakona ukoliko ima Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i na imovinu. Ukoliko nema Ugovora sa državom nerezidenta primaoca prihoda, primjenjuje se član 38. Zakona.

Nadalje, naknada za izradu potvrde rezervacije i pisma dobrodošlice, može imati karakter autorske naknade. Naime, ukoliko nerezident države X priprema pismo i porade odnosno izrađuje znak, ili nacrt ili model, onda se primjenjuju odredbe Člana 38. Zakona o porezu na dobit, te se taj prihod oporezuju u Federaciji BIH. Članom 113. Pravilnika, stavom 1. definisano je da porezni obveznik koji vrši isplatu autorske naknade dužan je dostaviti Prijavu poreza po odbitku po osnovu autorske naknade – Obrazac POD 817.

Ukoliko se priprema izvršava na osnovu vašeg nacrta, modela zaštitnog znaka, prema odredbi člana 35. Zakona primjenjuju se odredbe Ugovora. Prema čl. 22. i 23. Ugovora, dijelovi dohotka rezidenta države ugovornice, bez obzira na to gdje su nastali, koji nisu regulisani u prethodnim lanovima Ugovora, oporezuju se samo u toj državi. U ovom slučaju primjenjuju se odredbe člana 110. Pravilnika, prema kojem je porezni obveznik dužan do 20-tog u tekućem mjesecu za prethodni mjesec dostaviti Poreznoj upravi Izjavu pravnog lica u svrhu oslobađanja od plaćanja poreza po odbitku na izvoru – Obrazac OP-820,

Naknada na ime korisničke podrške za ranije nabavljene software-e koje se plaćaju prema firmi cc, a koja se plaća prema nerezidentu iz Hrvatske, može imati karakter autorske naknade i usluge, stoga je u ovom djelu potrebno razdvojiti, jer je autorska naknada prema Ugovoru sa Hrvatskom oporeziva u BiH.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva finansija, br. 05-14-2-7274/18-1 iz 2019. godine)

Utvrđivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti kod civilne diobe

By
ePravo.ba
-
0

UTVRĐIVANjE TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI NEPOKRETNOSTI KOD CIVILNE DIOBE

Zakon o vanparničnom postupku

član 178
  • Predmet vanparničnog postupka diobe nepokretnosti, ako se ona vrši civilnom diobom, nije utvrđivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti, već sud u izvršnom sudskom postupku radi civilne diobe nepokretnosti utvrđuje vrijednost nepokretnosti po kojoj će se ista prodati i vrši njenu prodaju.

Obrazloženje:

“Najzad, osnovano se žalbom ukazuje i na to da predmet ovakvog vanparničnog postupka nije utvrđivanje tržišne vrijednosti nepokretnosti, na šta ukazuje i član 178. Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 36/09 i 91/16). Naime, iz odredaba tog člana proizlazi da rješenje o diobi nepokretnosti sadrži samo: predmet diobe, uslove i način diobe (da li će se dioba vršiti fizički ili civilnim putem), podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene diobom. Dakle, i iz ove zakonske odredbe proizlazi da njome nije propisano da se u vanparničnom postupku diobe nepokretnosti, ako se ona vrši civilnom diobom, mora utvrđivati tržišna vrijednost nepokretnosti.

To je i razumljivo, imajući u vidu odredbe čl. 218 – 222. Zakona o izvršnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18), na šta je takođe osnovano ukazano u žalbi. Iz tih odredaba Zakona o izvršnom postupku proizlazi da nakon što se izvršnom ispravom u vanparničnom postupku odredi da će se nepokretnost podijeliti civilnom diobom i nakon što se tom izvršnom ispravom odrede prava suvlasnika na nepokretnosti, sud u izvršnom sudskom postupku radi civilne diobe nepokretnosti vrši njenu prodaju. Stoga se u izvršnom sudskom postupku utvrđuje i vrijednost nepokretnosti po kojoj će se ista prodati, a troškove sprovođenja takvog izvršenja snose svi sudionici srazmjerno vrijednosti svojih udjela u zajedničkoj stvari, u skladu sa članom 222. stav 1. Zakona o izvršnom postupku.”

(Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, 71 0 V 282543 19 Gž od 11.2.2020. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Protiv odluke vrhovnog suda FBiH nije dozvoljeno podnosenje zahtjeva za prespirivanje sudske odluke

By
ePravo.ba
-
0

Član 41. i 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima

PROTIV  ODLUKE  VRHOVNOG  SUDA  FEDERACIJE  BOSNE  I  HERCEGOVINE  NIJE

DOZVOLJENO PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE.

 

 

 

Iz obrazloženja:

 

Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (broj i datum navedeni u izreci ovog rješenja) odbijen je zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj: 09 0 U 005546 10 U od 13.06.2011. godine kao neosnovan.

 

Protiv navedene presude ovog suda tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, iz razloga koje je u zahtjevu detaljno naveo. Predložio je da Vrhovni sud Federacije BiH zahtjev uvaži i udovolji njegovom zahtjevu za povrat stana u posjed, a koji se nalazi u Sarajevu u ulici Marka Marulića broj 19/III.

 

Tuženi organ nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Ovaj sud je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje i njegovo meritorno rješavanje, pa je našao da ne postoje iz slijedećih razloga:

 

Članom 41. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) propisano je da protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu. Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Dakle, nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o upravnim sporovima (stupio na snagu dana 24.02.2005. godine i početka primjene 27.03.2005. godine) stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv pravosnažne odluke kantonalnih sudova donesenih u upravnom sporu a ne i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po vanrednom pravnom  lijeku.

 

Kako je tužitelj podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda Federacije broj: 09 0 U 005546 11 Uvp od 09.09.2011. godine donesene po podnesenom zhtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj: 09 0 U 005546 10 U od 13.06.2011. godine donesene u upravnom sporu, to je sud primjenom člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05), njegov zahtjev odbacio kao nedozvoljen.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 09 0 U 005546 11 Uvp 2 od 10.05.2012. godine)

Prvostepeni sud ne moze tuzbu odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa

By
ePravo.ba
-
0

Član 12. Zakona o upravnom postupku

Član 9 stav 1. Zakona o upravnim sprovima F BiH

KADA JE PO ŽALBI STRANKE PONIŠTENO PRVOSTEPENO RJEŠENJE I PREDMET VRAĆEN NA PONOVNO ODLUČIVANJE PRVOSTEPENOM UPRAVNOM ORGANU, PRVOSTEPENI SUD NE MOŽE TUŽBU ODBACITI ZBOG NEDOSTAKA PRAVNOG INTERESA ZASNOVANOG NA ZAKONU, NEGO MORA CIJENITI DA LI JE DRUGOSTEPENI ORGAN PRI DONOŠENJU RJEŠENJA POSTUPAO U SKLADU SA ZAKONOM I DA LI JE U SKLADU SA PROPISIMA IMAO DOVOLJNO RAZLOGA ZA PONIŠTENJE TOGA AKTA ILI NE, PA O TOME MORA DONIJETI MERITORNU ODLUKU KOJOM ĆE TUŽBU ODBITI ILI UVAŽITI.

 

Iz obrazloženja:

 

Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002155 13 U od 13.03.2013. godine, odbačena je tužba tužiteljice podnesena protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je poništeno rješenje broj: 07-23-7-322/04 od 12.04.2010. godine Službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Livno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Navedenim prvostepenim rješenjem odbijena je molba tužiteljice za vraćanje u posjed stana na ime G.B. u Livnu, ul. … (sada …).

 

Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Livnu tužiteljica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, a posebno zbog povrede osnovnih prava zagarantovanih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, bliže navedenih u zahtjevu, smatrajući da prvostepeni sud pogrešno tumači odredbe člana 9. stav 1. Zakona o upravnim sporovima i da je morao utvrditi osnovanost njene tužbe, a ne tužbu odbaciti. Predložila je da se njen zahtjev uvaži i pobijano rješenje ukine.

 

 

 

 

odbije.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi organ je predložio da se zahtjev

 

 

 

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj: 9/05), ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

 

Pobijanim rješenjem Kantonalnog suda u Livnu od 13.03.2013. godine odbačena je tužba tužiteljice podnesena protiv osporenog rješenja tuženog broj: 07-23-3-3/05 od 25.10.2012. godine iz razloga što se osporeno rješenje tuženog u smislu člana 9. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ne može smatrati kanačnim upravnim aktom protiv koga se može voditi upravni spor, jer je prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Pri tome se prvostepeni sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu prema kojoj bi tužbu trebalo odbaciti.

 

Odredbama člana 25. Zakona o upravnim sporovima izričito je propisano kada će nadležni sud odbaciti tužbu, pa bilo kakav drugi razlog koji se navodi u obrazloženju pobijanog rješenja prvostepenog suda ne može biti osnov za odbacivanje tužbe, ako nije propisan citiranim odredbama. Prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je tužbu odbacio u obrazloženju rješenja citirao i pogrešno tumačio odredbu člana 9. Zakona o upravnim sporovima, jer je odredbom člana

  1. je pogrešno postupio kada je tužbu odbacio u obrazloženju rješenja je pogrešno tumačena i odredba člana 8. Zakona o upravnim sporovima, jer je odredbom člana 12. Zakona o upravnom postupku određen pojam konačnosti rješenja. Iz obrazloženja pobijanog rješenja, kao i iz stanja spisa proizilazi da je osporenim rješenjem tuženog, koje je doneseno u upravnom postupku po žalbi tužiteljice, poništeno rješenje prvostepenog organa broj: 07-23-7-322/04 od 12.04.2010. godine i predmet vraćen istom organu na ponovni postupak, a iz razloga što je tuženi organ našao da je rješenje prvostepenog organa doneseno na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava odnosno da je prvostepeni organ negativno odlučio o zahtjevu tužiteljice za vraćanje stana u posjed, a da nije postupio u skladu sa

odredbama člana 8. i 141. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj: 2/98 i 48/99).

 

Kako je u ovom slučaju osporenim rješenjem tuženog, po žalbi tužiteljice poništeno rješenje prvostepenog organa, prvostepeni sud nije mogao samo iz tog razloga tužbu odbaciti, nego je trebao da cijeni da li je tuženi u skladu sa propisima imao dovoljno osnova za poništenje tog akta ili ne i da o tome donese meritornu odluku kojom će tužbu odbiti ili uvažiti.

 

Donošenjem pobijanog rješenja prvostepeni sud je povrijedio pravila federalnog zakona o postupku zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 3 Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude, da bi u ponovnom postupku prvostepeni sud donio zakonitu odluku.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 10 0 U 002155 13 Uvp od 28.05.2015. godine).

Clan 264 Zakona o upravnom postupku

By
ePravo.ba
-
0

Član 264. stav 1. tačka 3. i 5. Zakona o upravnom postupku F BiH Član 103. Zakona o obligaciono pravnim odnosima

Član 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća Član 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti

 

U POGLEDU PRIMJENE INSTITUTA OGLAŠAVANJA NIŠTAVIM NEKOGA AKTA PO ODREDBAMA ČLANA 264. STAV 1. TAČKA 3. I 5. ZAKONA O UPRAVNOM POSTUPKU F BIH, NE MOGU SE PRIMIJENITI ODGOVARAJUĆE ODREDBE IZ ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, PA JE IZ TOGA RAZLOGA MOGUĆE NEKO RJEŠENJE OGLASITI NIŠTAVIM I DIJELIMIČNO, A NE U CIJELOSTI.

 

Iz obrazloženja:

 

Presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 03 0 U 012442 14 U od 18.12.2014. godine (stavom I izreke presude), uvažene su tužbe tužitelja, pa su osporeni akti tuženog, brojevi i datumi navedeni u uvodu ove presude, kao i prvostepeno rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona Tuzla, broj 01-135/2014 od 05.02.2014. godine, poništeni i ova upravna stvar rješena tako što se rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona Tuzla, broj 19/01-021-5490/2001 od 19.11.2001. godine, djelimično poništava i to u dijelu u kojem su u početni bilans i ukupni kapital JKP “Komunalac” Gradačac ušla dobra u opštoj upotrebi, tako da isto nakon djelimičnog poništenja glasi: I – Odobrava se upis izvršene privatizacije u Sudski registar preduzeću JKP “Komunalac” Gradačac, sa sjedištem u Gradačcu, JMB registra preduzeća 1006207. II – Ukupan kapital sa stanjem na dan 30.06.2001. godine iznosio je 1.397.243,00 KM ili 100%. Nominalna vrijednost državnog kapitala iznosila je 1.397.243,00 KM ili 100%. III – Državni-društveni kapital koji je privatizovan po Zakonu o privatizaciji preduzeća prodat je u procesu javne ponude dionica, drugi talas – prvi krug, koji je objavljen u dnevnom listu “Dnevni avaz” dana 15.10.2001. godine, iznosi 684.649,00 KM ili 49% ukupnog kapitala i prodat je kupcima-dioničarima navedenim na stranama 1. do zaključno sa 1. ovjerene Liste novih dioničara, nastalih u procesu javne ponude dionica za drugi talas – prvi krug za preduzeće JKP “Komunalac” Gradačac, JMB preduzeća 1006207. Ovjerena Lista novih dioničara sastavni je dio ovog Rješenja. Stavom II izreke prvostepene presude rješeno je da je tužena strana dužna tužiteljima na ime naknade troškova upravnog spora isplatiti iznos od 1.123,20 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom izvršenja, dok se sa

 

 

 

viškom zahtjeva u pogledu troškova postupka tužitelji odbijaju. Inače, osporenim rješenjima tuženog odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostepenog rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju TK Tuzla broj 01-135/2014, od 05.02.2014. godine, kojim je, pod tačkom 1. dispozitiva, u cijelosti oglašeno ništavim rješenje istog prvostepenog tijela o odobravanju korigovanog početnog bilansa JKP “Komunalac” Gradačac, broj 19/01-021- 4140/2001 od 06.09.2001. godine; pod tačkom 2. dispozitiva utvrđeno da vrijednost državnog kapitala u kapitalu tog javnog preduzeća nakon izvršenog isknjižavanja javnih dobara i dobara u opštoj upotrebi iznosi 1.397.243,00 KM, ili 100% sa stanjem na dan 30.06.2001. godine; pod tačkom 3. dispozitiva za navedeno preduzeće u cijelosti oglašeno ništavim rješenje prvostepenog tijela o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, broj 19/01-021-5490/2001, od 19.11.2001. godine; pod tačkom 4. dispozitiva poništene su sve pravne posljedice koje su proizvela rješenja u tačkama 1. i 3. dispozitiva tog rješenja; te pod tačkom 5. dispozitiva naloženo predmetnom preduzeću da u roku od 60 dana od dana izvršnosti tog rješenja Opštinskom sudu u Tuzli podnesu prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet, kojim će tražiti: 5.1. Promjenu vrijednosti osnovnog kapitala sa stanjem u tekućem periodu, preračunatu u odnosu na vrijednost kapitala u iznosu od 1.397.243,00 KM sa stanjem na dan 30.06.2001. godine, a u skladu sa knjigovodstvenom ispravkom vrijednosti javnog preduzeća utvrđenoj u tački 2. ovog Rješenja, 5.2. Brisanje privatnog kapitala iz osnovnog kapitala javnog preduzeća.

5.3. Brisanje privatnih vlasnika iz članstva javnog preduzeća. 5.4. Zadržavanje Općine Gradačac kao jedinog člana preduzeća i upis visine njenog uloga u osnovnom kapitalu u iznosu preračunatom sa stanjem u tekućem periodu u odnosu na kapital od 1.397.243,00 KM ili 100% sa stanjem na dan 30.06.2001. godine. 5.5. Promjenu oblika organizovanja javnog preduzeća (iz dioničkog društva u društvo sa ograničenom odgovornošću).

 

Podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke Općina Gradačac, kao zainteresovano lice putem Općinskog pravobranilaštva Gradačac, osporava zakonitost  i pravilnost pobijane presude prvostepenog suda zbog povrede pravila upravnog postupka i upravnog spora i povrede federalnih materijalnih zakona i propisa. Ističe da je pobijana presuda donesena uz povredu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, obzirom da je suprotno tužbenim zahtjevima poništeno i prvostepeno rješenje, čime se sud kretao izvan granica postavljenog zahtjeva iz tužbe, te propustio ocjeniti pri tome i navode tužbe, za koje je, shodno citiranoj odredbi, samo mogao utvrditi da nisu osnovani. Dalje tvrdi da je na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud trebao odbiti tužbeni zahtjev i potvrditi prvostepeno rješenje od 05.02.2014. godine, kojim su u cijelosti oglašeni ništavim rješenje o odobravanju početnog bilansa od 06.09.2001. godine i rješenje prvostepenog tijela o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar od 19.11.2001. godine. Ovo iz razloga što se pored osporenih upravnih akata mora imati u vidu i obligaciono pravni režim provedene privatizacije, jer su u prodavani dio 49% i u ostatak državnog kapitala uključena dobra u opštoj upotrebi i sa njima izjednačena dobra (68% ukupnog kapitala) protivno prinudnim propisima, zbog čega je u tom dijelu nedopušten predmet prodaje, koji je nakon toga prodat kupcima dioničarima, tj. koji je stavljen u pravni promet, iako se na osnovu odredaba člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, radi o apsolutno ništavom pravnom osnovu. Pored toga ističe da je isknjižavanjem javnih dobara iz početnog bilansa bitno narušen predmet prodaje po strukturi, količini i vrijednosti kapitala (obligaciono pitanje koje se isprepliće sa upravno pravnim obzirom na prirodu ovog postupka prodaje preduzeća javnim upisom dionica), radi čega djelimično poništavanje privatizacije nije ni pravno, a ni ekonomski bilo moguće. Predlaže da sud zahtjev

 

 

 

uvaži,  pobijanu  presudu  preinači,  te  odbije  tužbe  tužitelja  kao  neosnovane,  ili  da  pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

 

Tužitelji u podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje pobijaju presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o visini ukupnog kapitala predmetnog preduzeća, iz razloga što na te okolnosti uopšte nisu bili izvođeni dokazi, niti se vidi o konkretno kojim se to javnim dobrima radi (koje vlasnik istih), a čija je vrijednost isknjižena iz ranije pravilno utvrđenog kapitala preduzeća. Obzirom i na povredu odgovarajućih odredaba Zakona o vodama i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima u tom pogledu (regulišu šta je to vodno dobro, odnosno dobra u opštoj upotrebi), predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine u dijelu u kojem se osporava, te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

 

Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona Tuzla, kao i tuženi-Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona Tuzla, svojim zahtjevima za vanredno preispitivanje su osporili zakonitost i pravilnost pobijane presude, zbog povrede pravila federalnih zakona o postupku, te povrede federalnih zakona i drugih propisa, a iz razloga koji su u zahtjevima navedeni i detaljno obrazloženi, sa prijedlogom da sud njihove zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, osporenu presudu preinači tako da tužbe tužitelja odbije kao neosnovane ili da uvaži zahtjev, ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno rješavanje.

 

Općina Gradačac, zastupana po Općinskom pravobranilaštvu Gradačac, u odgovoru na zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke je predložila da se isti odbije kao neosnovan, ostajući pri tome u cijelosti kod svih navoda svoga zahtjeva podnesenog protiv pobijane presude prvostepenog suda. Kada su u pitanju zahtjevi za vanredno preispitivanje podneseni od strane tuženog, kao i Kantonalne agencije za privatizaciju TK, ističe da podržava stavove navedenih podnositelja zahtjeva da je izvršena privatizacija u ovoj stvari apsolutno ništav pravni posao.

 

Tužitelji su u odgovoru na podnesene zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke istakli da, Agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona (kao prvostepeni organ), kao i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (kao tuženi organ), nisu ovlašteni za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka, a zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen od strane Općine Gradačac, putem Općinskog pravobranilaštva Općine Gradačac, smatraju neosnovanim, jer se ni jednim postupkom tužitelja ne dira u prava Općine Gradačac.

 

Kantonalna agencija za privatizaciju Tuzlanskog kantona u odgovoru na navedene zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke je predložila da ovaj sud uvaži zahtjeve Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona i Općinskog pravobranilaštva Općine Gradačac, pobijanu presudu preinači i tužbu tužitelja odbije kao neosnovanu ili da uvaži navedene zahtjeve, ukine pobijanu prvostepenu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak, dok se u odnosu na zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje pobijane presude predlaže da sud isti odbije kao neosnovan.

 

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona je u odgovoru na zahtjeve za vanredno prispitivanje Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona i Općinskog pravobranilaštva Općine Gradačac predložilo da sud iste uvaži, pobijanu presudu

 

 

 

preinači i tužbu tužitelja odbije kao neosnovanu ili da uvaži navedene zahtjeve, ukine pobijanu prvostepenu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak, dok se u odnosu na zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje pobijane presude predlaže da sud isti odbije kao neosnovan.

 

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

 

Prema predmetnom (nespornom) činjeničnom utvrđenju proizilazi da je ranijim rješenjem prvostepenog tijela, broj 19/01-021-4140/2001 od 06.09.2001. godine, odobren korigovani početni bilans predmetnog preduzeća, prema kojem je ukupan kapital iznosio 4.427.672,00 KM (u vrijednost ukupnog bilansa bila je uračunata i vrijednost dobara u opštoj upotrebi u iznosu od 3.030.429,00 KM), da je u procesu javne ponude dionica došlo do privatizacije 49% ukupnog kapitala tog preduzeća ili 2.169.559,00 KM, da je ranijim rješenjem prvostepenog tijela, broj 19/01-021-5490/2001 od 19.11.2001. godine, odobren upis izvršene privatizacije predmetnog preduzeća u sudski registar, kojim rješenjem je utvrđeno da je ukupan kapital iznosio 4.427.672,00 KM, s tim što državni kapital koji je privatizovan iznosi 2.169.559,00 KM ili 49% ukupnog kapitala, da je Opštinsko vijeće Gradačac donijelo tri odluke kojima dijelove nekretnina i vodoprivrednih objekata predmetnog preduzeća proglašava dobrima u opštoj upotrebi i to Odluku broj 01-31-523/00 od 16.08.2000. godine (“Službeni glasnik Opštine Gradačac”, broj 4/2000) o proglašenju objekata Fabrike vode i prečistača otpadnih voda sa pratećim sadržajima u Gradačcu dobrom u opštoj upotrebi, Odluku broj 01-31-1879/02 od 10.09.2002. godine o proglašenju preostalih objekata i zemljišta u vlasništvu predmetnog preduzeća dobrom u opštoj upotrebi i Odluku broj 01-05-81/09 od 05.03.2009. godine o proglašenju dobrima u opštoj upotrebi naknadno utvrđenih objekata i zemljišta predmetnog preduzeća, da je predmetno preduzeće donijelo korigovani početni bilans iz kojeg su isknjižene vrijednosti dobara koja su Odlukama Opštinskog vijeća proglašena dobrima u opštoj upotrebi, čija ukupna vrijednost je iznosila 3.030.429,00 KM, da je preduzeće tim povodom prvostepenom tijelu podnijelo zahtjev za odobravanje novog korigovanog početnog bilansa, da je prvostepeno tijelo utvrdilo vrijednost evidentiranih i proglašenih javnih dobara u predmetnom preduzeću po korigovanom bilansu i donijelo rješenje, broj 01-751/2012 od 02.10.2012. godine, o odobravanju Novog korigovanog početnog bilansa predmetnog preduzeća, kojim je utvrđeno da ukupan kapital tog preduzeća na dan 30.06.2001. godine iznosi 4.427.672,00 KM, da vrijednost evidentiranih i proglašenih javnih dobara u predmetnom preduzeću iznosi 3.030.429,00 KM, koji iznos predstavlja 68% ukupnog kapitala tog preduzeća, te da ukupan kapital nakon što je iz početnog bilansa isknjižen iznos ukupne vrijednosti dobara u opštoj upotrebi, po Novom korigovanom početnom bilansu na dan 30.06.2001. godine iznosi 1.397.243,00 KM, s tim što je tačkom V izreke tog rješenja, prvostepeno tijelo stavilo van snage svoje ranije rješenje o odobravanju korigovanog početnog bilansa predmetnog preduzeća, broj 19/01-021-4140/2001 od 06.09.2001. godine.

 

Dalje slijedi da su prvostepenim rješenjem od 05.02.2014. godine (donesenim u ponovnom postupku u izvršenju ranije presude prvostepenog suda od 20.01.2014. godine i rješenja o ispravci te presude od 30.01.2014. godine), pored ostalog opisanog u prvom stavu obrazloženja ove presude, pod tačkom 1. i 3. dispozitiva, u cijelosti oglašena ništavim rješenja prvostepenog tijela i to rješenje o odobravanju korigovanog početnog bilansa predmetnog preduzeća,  broj  19/01-021-4140/2001  od  06.09.2001.  godine  i  rješenje  o  odobravanju  upisa

 

 

 

izvršene privatizacije istog preduzeća u sudski registar, broj 19/01-021-5490/2001, od 19.11.2001. godine, obzirom da su se u strukturi kapitala nalazila i javna dobra i dobra u opštoj upotrebi, odnosno da je odobrena privatizacija nekretnina koje po odredbama člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09), uopšte nisu mogle biti predmet privatizacije, da prema odredbama stava 7. istog člana takvim sredstvima preduzeće ne može raspolagati u pravnom prometu i dužno ih je koristiti pažnjom dobrog privrednika do konačnog rješavanja statusa tih sredstava u skladu sa posebnim propisom, da je odredbama člana 7. stav 1. i

  1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03), propisano da su u prometu samo stvari na kojima postoji pravo vlasništva, a da stvari u opštoj upotrebi nisu u prometu, da je prema navedenim Odlukama Opštinskog vijeća Gradačac vrijednost evidentiranih i proglašenih javnih dobara u predmetnom preduzeću iznosila 3.030.429,00 KM, koji iznos predstavlja 68% ukupnog kapitala tog preduzeća koji je bio predmet privatizacije, čime su povrijeđene i odredbe člana 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH” br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te “Službeni list RBiH”, br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94), koje zabranjuju pravni promet javnih dobara i dobara u opštoj upotrebi, člana 23. Zakona o vodama Tuzlanskog kantona (“Službene novine Tuzlanskog kantona”, broj 15/99), kojima je propisano da su vodoprivredni objekti od inetresa za Kanton i u vlasništvu opština, te člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94, i “Službene novine Federacije BiH”, broj 29/03 i 42/11), jer je predmetna privatizacijska prodaja suprotna pravilima javnog poretka i moralu društva, zbog kojih nedostataka su prema navodima obrazloženja prvostepenog akta navedena rješenja morala biti oglašena u cijelosti ništavim na osnovu odredaba člana 264. stav 1. tačka 3. i 5. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99).

 

Osporenim rješenjima tuženog organa, brojevi i datumi navedeni u uvodu ove presude, odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostepenog rješenja od 05.02.2014. godine. Nakon toga, protiv osporenih akata, tužitelji su prvostepenom sudu podnijeli tužbe za pokretanje upravnog spora, pa obzirom da su žalbe tužitelja u svim predmetima bile izjavljene protiv istog prvostepenog akta, prvostepeni sud je rješenjem, broj 03 0 U 012442 14 U od 17.11.2014. godine, izvršio spajanje postupka radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne presude pod brojem 03 0 U 012442 14 U.

 

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pravilno i zakonito postupio kada je (uvažavajući tužbe), osporene akte tuženog, kao i prvostepeno rješenje od 05.02.2014. godine poništio i upravnu stvar riješio tako što je rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije navedenog preduzeća u sudski registar od 19.11.2001. godine djelimično poništio (a ne u cijelosti kako su to uradili nadležni upravni organi pod tačkom 3. dispozitiva prvostepenog rješenja, a što bi jedino i bilo predmetom spora u konkretnoj stvari) i to u dijelu u kojem su u početni bilans i ukupni kapital ušla dobra u opštoj upotrebi (na način opisan u prvom stavu obrazloženja ove presude), jer je u smislu odredaba člana 264. stav 1. tačka 3. i 5. Zakona o upravnom postupku bio ispunjen procesno pravni osnov za njegovo oglašavanje ništavim (jer izvršenje tog akata nije moguće, obzirom da bi se njegovim izvršenjem dobra u opštoj upotrebi, protivno navedenim izričitim zakonskim zabranama, našla u pravnom prometu, budući da su bila predmet izvršene privatizacije tog preduzeća i da je tim rješenjem odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar), ali samo djelimično, jer se kao razlog za oglašavanje ništavim tog rješenja pojavljuje činjenica  ulaska  dobara  u  opštoj  upotrebi  u  početni  bilans  predmetnog  preduzeća,  dok  u

 

 

 

procesnom i materijalnom zakonodavstvu nema valjanog zakonskog osnova da se zbog te činjenice predmetno rješenje oglasi ništavim u cijelosti (u odnosu na preostali kapital preduzeća). Pri tome je prvostepeni sud pravilno našao da se odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (a na čiju primjenu se pozivaju podnosioci zahtjeva) tiču isključivo obligaciono- pravnih, a ne i upravno-pravnih odnosa, i da se po tom osnovu mogu poništavati samo ugovori, a ne i upravni akti upravnih organa i tijela koje oni donose isključivo u upravnom postupku, zbog čega se predmetni akt mogao oglasiti ništavim isključivo pozivanjem na odredbe Zakona o upravnom postupku. Nadalje, u pogledu rješenja prvostepenog tijela o odobravanju početnog bilansa predmetnog preduzeća od 06.09.2001. godine, prvostepeni sud je pravilno našao da oglašavanje tog rješenja ništavim (tačkom 1. dispozitiva prvostepenog rješenja) nije bilo moguće iz razloga što je to rješenje prije donošenja prvostepenog akta već bilo stavljeno van snage (prestalo je da postoji) i to rješenjem prvostepenog tijela od 02.10.2012. godine, o odobravanju novog korigovanog početnog bilansa stanja sa korigovanim programom privatizacije predmetnog preduzeća, u kojem su u cijelosti već bila isknjižena dobra u opštoj upotrebi, te utvrđena nova ukupna visina kapitala navedenog preduzeća (a kako je to i bilo navedeno u tački 2. dispozitiva prvostepenog rješenja).

 

Kako donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, to se po ocjeni ovog suda zahtjevi tužitelja, kao i Općine Gradačac za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Naime, prvostepeni sud je za svoju odluku (kako u pogledu poništavanja prvostepenog rješenja, tako i rješavanja ove upravne stvari) dao jasne i precizne razloge, ocjenivši pri tome i sve navode tužitelja, nadležnih upravnih organa i zainteresovanog lica kroz obrazloženje pobijane presude, a date razloge upotpunosti prihvata kao svoje i ovaj sud.

 

Pored toga, ne mogu se prihvati ni prigovori zainteresovanog lica-Općine Gradačac da se prvostepeni sud svojom odlukom, poništavajući i prvostepeno rješenje, kretao izvan granica zahtjeva iz tužbe, postupajući tako protivno odredbama člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, obzirom da je pobijanom presudom upravna stvar rješena u sporu pune jurisdikcije i to primjenom člana 58. istog zakona (na podlozi pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a prvostepeno tijelo nije postupilo po pravnom shvatanju zauzetom u ranijoj odluci prvostepenog suda), a pri tome su i sami tužitelji na javnoj raspravi zatražili da prvostepeni sud sam odluči o ovoj stvari, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak. Ne mogu se prihvatiti ni navodi zahtjeva zainteresovanog lica da je sud u pobijanoj presudi zauzeo shvatanje da za predmetnu privatizaciju nije postojao valjan zakonski osnov, pa da je u skladu s tim tužbe trebao odbiti, obzirom da takva konstatacija uopšte ne stoji, već je prvostepeni sud naprotiv pravilno našao da nema valjanog zakonskog osnova da se zbog činjenice ulaska dobara u opštoj upotrebi u početni bilans preduzeća predmetno rješenje oglasi ništavim u cijelosti (već samo djelimično), a pogotovo takvo shvatanje ne proizilazi ni iz odredbe člana 3. stav 3. Zakona o privatizaciji preduzeća, obzirom da je istom regulisana samo mogućnost, ali ne i obaveza da se preduzeća iz oblasti komunalnih djelatnosti privatiziraju po posebnim propisima. Neosnovanim se ukazuje i pozivanje zainteresovanog lica na obligaciono pravni režim provedene privatizacije (nedopušten predmet prodaje koji je stavljen u pravni promet čini apsolutno ništavim predmetni pravni posao-ugovor, a isknjižavanjem javnih dobara bitno narušen predmet prodaje, radi čega djelimično poništavanje privatizacije nije ni pravno, a ni ekonomski bilo moguće), obzirom da se, shodno odgovarajućim odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, kao i Zakona o federalnoj, a i kantonalnoj agenciji za privatizaciju, odobravanje i sprovodjenje postupka privatizacije preduzeća, vrši donošenjem

 

 

 

upravnih akata i to u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, zbog čega se u konkretnoj upravnoj stvari (donošenja rješenja o upisu u sudski registar izvršene privatizacije) predmetno rješenje moglo oglasiti ništavim isključivo pozivanjem na odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku, a kako je to pravilno u svojoj odluci ocijenio i prvostepeni sud. Pri tome treba istaći da se, suprotno prigovorima zainteresovanog lica, o uplaćenoj cijeni za predmet prodaje ne rješava u ovoj upravnoj stvari gdje se primjenom Zakona o upravnom postupku pravilno i zakonito rješavalo samo o oglašavanju ništavim rješenja o upisu izvršene privatizacije u sudski registar i gdje je prvostepeni sud pravilno našao da zbog ulaska dobara u opštoj upotrebi u početni bilans predmetnog preduzeća nema valjanog zakonskog osnova da se predmetno rješenje oglasi ništavim u cijelosti (i u dijelu u kojem u početni bilans nisu ušla dobra u opštoj upotrebi).

 

S obzirom na navedeno treba istaći i da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude odgovorio i na navode tužitelja (koji u podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje presudu prvostepenog suda pobijaju samo u dijelu kojim je odlučeno o visini ukupnog kapitala predmetnog preduzeća), te pravilno našao da je o pitanjima koja se tiču definisanja i određivanja dobara u opštoj upotrebi u predmetnom preduzeću bilo odlučeno ranijim konačnim i pravosnažnim rješenjem od 02.10.2012. godine o odobravanju Novog korigovanog početnog bilansa stanja (koje je doneseno prije prvostepenog akta), u kome je bila utvrđena nova ukupna visina kapitala preduzeća, a čije poništavanje nije ni bilo predmetom ovog upravnog postupka, tako da su se te činjenice mogle osporavati samo u postupku donošenja tog rješenja od 02.10.2012. godine.

 

Imajući u vidu naprijed izneseno, ovaj sud je i ostale navode zahtjeva tužitelja i zainteresovanog lica-Opštine Gradačac ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. navedenog zakona, odlučio kao u stavu I izreke ove presude.

 

U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda, podnesenih od strane Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona i tuženog organa-Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona, ovaj sud je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje navedenih zahtjeva i njihovo meritorno rješavanje, te je našao da ne postoje iz sljedećih razloga:

 

Odredbama člana 41. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05) propisano je da protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije, zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda, dok je odredbom člana 44. stav 1. istog zakona propisano da će nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud rješenjem odbaciti.

 

Prema citiranim odredbama člana 41. Zakona o upravnim sporovima jasno se vidi da samo stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda, pa prvostepenom organu, kao donosiocu prvostepenog upravnog akta i tuženom organu, kao donosiocu akta koji se tužbom osporava, nedostaje aktivna stranačka legitimacija  za  podnošenje  zahtjeva  za  vanredno  preispitivanje  odluke  kantonalnog  suda

 

 

 

donesene u upravnom sporu. Obzirom da navedeni organi nisu nosioci prava i obaveza o kojima je rješavano u predmetnoj upravnoj stvari, niti je ovim upravnim aktima povrijeđen njihov neposredni lični interes zasnovan na zakonu, to ni prvostepeni, a ni tuženi organ nisu stekli ona svojstva stranke u upravnom sporu koja Zakon o upravnim sporovima (član 2.) propisuje za stranku, radi čega nisu ni ovlašteni za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

 

S obzirom na navedene razloge ovaj sud je, kao što je navedeno u stavu II izreke ove presude, primjenom odredbe člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona, kao i zahtjev Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona, za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacio kao podnesene od neovlaštenih lica.

 

(Presuda Vrhovnoga suda Federacije  BiH , broj: 03 0 U 012442 15 Uvp od 08.10.2015. godine)

Ne moze se smatrati da tuzba sadrzi nedostatke ako je tuzba dostavljena u 1 primjerku

By
ePravo.ba
-
0

Član 21. i 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima F BiH Član 334. Zakona o parničnom postupku F BiH

 

NE MOŽE SE SMATRATI DA TUŽBA SADRŽI NEDOSTATKE KOJI SPREČAVAJU RAD SUDA, AKO JE TUŽBA DOSTAVLJENA U JEDNOM PRIMJERKU, JER JE ODREDBOM ČLANA 21. STAV 1. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA PROPISANO ŠTA ISTA MORA DA SADRŽI, PA NEMA SUPSIDIJARNE PRIMJENE ODREDBE ČLANA 334. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU.

 

Iz obrazloženja:

 

Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću, broj: 01 0 U 005448 11 U od 22.11.2012. godine, odbačena je kao neuredna tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog broj: UP-II-10-26-18- 1/11E.G. od 09.02.2011.godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove-Šumarski inspektorat broj: UP-I-12-26-2819-1/08 od 11.01.2011. godine i potvrđeno to rješenje. Tim prvostepenim rješenjem tužitelj je odbijen sa zahtjevom za oglašavanje ništavim rješenja broj: UP/I-12-26-2819/08 od 10.06.2008. godine.

 

Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede Zakona o upravnim sporovima. Zahtjev obrazlaže navodeći da je postupio po rješenju prvostepenog suda od 17.10.2012. godine time kojim ga je sud pozvao da uredi i dopuni tužbu pa se tužba nije mogla odbaciti na osnovu člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima samo iz razloga što je taj podnesak dostavljen samo u jednom primjerku. Smatra da njegova tužba sadrži sve elemente propisane odredbom člana 21. Zakona o upravnim sporovima. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i pobijano rješenje ukine.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je predložio da se zahtjev odbije. Ovaj  sud  je  na  osnovu  člana  45.  Zakona  o  upravnim  sporovima  (“Službene  novine

Federacije  BiH”,  broj:  9/05),  ispitao  zakonitost  pobijanog    rješenja  u  granicama  zahtjeva  i

 

 

 

povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

 

Prema obrazloženju pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud tužbu tužitelja podnesenu dana 18.03.2011. godine odbacio kao neurednu, primjenom člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj nije postupio po rješenju suda od 17.10.2012. godine kojim je pozvan da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe analogno odredbama člana 334. stav 1. i

  1. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH i člana 21. Zakona o upravnim sporovima, posebno u dijelu označavanja zakonskog zastupnika tužitelja i tuženog i opredjeljenja tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj dostavio podnesak kojim nije dopunio tužbu na način kako je to sud tražio, odnosno dostavio dva primjerka uređene i dopunjene tužbe, već samo jedan primjerak, njegova tužba je ostala nepotpuna, zbog čega je prvostepeni sud istu odbacio, jer se radi o nedostacima tužbe koji sprečavaju rad suda.

 

Ovakva odluka prvostepenog suda je pogrešna i donesena suprotno odredbama federalnog zakona o postupku tj. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj : 9/05).

 

Tačno je da član 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisuje da ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, sud će prema potrebi pozvati tužitelja da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba učiniti i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda. Stavom dva istog člana je propisano da ako tužitelj u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

 

Iz prednjih zakonskih odredbi jasno proizilazi da samo u slučajevima kada su nedostaci tužbe takvi da sprečavaju rad suda, sud poziva tužitelja da iste otkloni. Međutim, u konkretnom slučaju tužba tužitelja od 18.03.2011. godine uopšte nije sadržavala nedostatke koji bi sprečavali rad suda, jer iz same tužbe je vidljivo da ona sadrži sve elemente propisane članom 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odnosno naznačen je tačan naziv tužioca i njegovog punomoćnika, tačan naziv tuženog organa i njegovo sjedište (što je bilo dovoljno da se tužba dostavi tuženom organu na odgovor), sasvim je jasno koje rješenje se tužbom pobija i ko ga je donio (što je takođe naznačeno u tužbi) i predloženo da se upravna stvar riješi na način da se rješenja upravnih organa ponište u cijelosti kao nezakonita. U konkretnom slučaju Zakon o upravnim sporovima je u navedenoj odredbi člana 21. tačno propisao šta sve tužba treba da sadrži, pa u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za primjenu odredaba člana 334. Zakona o parničnom postupku, čije odredbe se primjenjuju samo u slučaju da određena oblast nije regulisana Zakonom o upravnim sporovima. Zakon o upravnim sporovima u navedenoj odredbi ne propisuje da se, pored naziva i sjedišta tužioca i tuženog, u tužbi moraju naznačiti i njihovi zakonski zastupnici označeni imenom i prezimenom, kako je to od tužitelja tražio prvostepeni sud. Pravne subjekte po zakonu zastupaju njihovi zakonski zastupnici, što u tužbi iz tog razloga ne treba ni naznačavati, a lica ovlaštena za zastupanje se iz određenih razloga često mijenjaju, pa je navođenje imena i prezimena tih lica u tužbi potpuno bespredmetno. Kada se ovome doda da je tužitelj opredijeljenim zahtjevom jasno tražio poništavanje tačno određenih prvostepenog i drugostepenog rješenja, (što proizilazi i iz podneska kojim je tužba dopunjena i uređena), znači da je tužba tužitelja sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 21. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, pa tužitelja praktično nije ni trebalo pozivati da je uredi, niti se može

 

 

 

smatrati da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju rad suda, posebno nakon što je podneskom od 25.10.2012. godine tužba praktično nepotrebno uređena po nalogu prvostepenog suda, a koji je mogao biti fotokopiran na teret tužitelja i dostavljen suprotnoj strani na odgovor.

 

Iz navedenih razloga prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je tužbu tužitelja odbacio kao neurednu, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, rješenje prvostepenog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u skladu sa primjedbama ovog suda odluči o podnesenoj tužbi.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 01 0 U 005448 13 Uvp od 20.08.2015. godine)

Izuzetak od pravila o prekidu ostavinskog postupka

By
ePravo.ba
-
0

IZUZETAK OD PRAVILA O PREKIDU OSTAVINSKOG POSTUPKA

Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine

član 241
  • Ostavinski postupak u kom su sporne činjenice koje sud može utvrditi na osnovu javnih isprava se ne prekida, već će sud na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga ko tvrdi suprotno od činjenica iz javne isprave će uputiti da to dokaže u parnici.

Obrazloženje:

“Iz pobijanog rješenja i stanja spisa slijedi da je sud prekinuo ostavinski postupak i žalitelja kao nesljednika uputio na parnicu iz razloga navedenih u stavu 2. i 3. izreke pobijanog rješenja.

U stavu 3. izreke prvostepeni sud navodi upućivanje na parnicu radi dokazivanja da “porodična kuća u kojoj on živi” ne ulazi u zaostavštinu ostavitelja jer je izgrađena na zemljištu koja se vodi na ime ostavitelja.

Nadalje, iz obrazloženja prvostepenog rješenja slijedi da je M. M isticao činjenice da je on gradio kuću na zemljištu svoga oca, a uz to prvostepeni sud konstatuje da je zaostavština upisana na imenu ostavitelja u katastru i u zemljišnim knjigama. Iz toga slijedi da su nekretnine kao predmet zaostavštine upisane u javne registre nekretnina i to na imenu ostavitelja. U kontekstu prednjeg valja napomenuti odredbe 241. Zakona o nasljeđivanju koje u st. 1. propisuju prekidanje ostavinskog postupka i upućivanje na parnicu od kojih bi se stav 1, točka 1. i 3. eventualno odnosili na mogućnost prekida ostavinskog postupka iz tih razloga na koje se i prvostepeni sud u svome obrazloženju poziva.

Međutim, čl. 241. st. 2. normira situaciju kada se neće prekinuti ostavinski postupak i to onda “…ako su sporne činjenice koje sud može utvrditi na osnovu javnih isprava, sud će na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju a onoga ko tvrdi suprotno od činjenica iz javne isprave, sud će uputiti da to dokazuju u parnici”. Dakle, ova odredba je izuzetak od pravila o prekidu postupka.

Budući da je prvostepeni sud konstatovao da je nepokretna imovina kao zaostavština upisana u katastru i zemljišnoj knjizi kao vlasništvo ostavitelja, a posjedovni list i ZK izvadak su javne isprave iz javnih registara, to je prvostepeni sud bio dužan raspraviti i pitanje da li su uopće postojali razlozi za prekid postupka s obzirom da se sporne činjenice iz čl. 241. st. 1., u konkretnom slučaju mogu utvrđivati iz pomenutih javnih isprava. Međutim prvostepeni sud pominje odnosno citira čl. 241. i čl. 242. ne dovodeći u vezu te odredbe sa činjenicama koje konstatuje – a to je upis posjeda i vlasništva na ime ostavitelja (iako se u pobijanom rješenju ne navode oznake ZK uložaka odnosno stanja vlasništva u zemljišnoj knjizi).

Nadalje, u prvostepenom spisu postoji i rješenje Općine… od 3. 12. 2008. godine, u kome je određeno da će se u javne knjige upisati vlasničko pravni odnos koji je postojao prije prelaska označenog zemljišta u državno vlasništvo i to na ime M. M. sa oznakom zemljišni parcela na koje se to rješenje odnosi. Uz sve prednje u izreci prvostepenog rješenja ne postoje niti oznake nekretnina na koje se ne odnosi upućivanje na parnicu.

Slijedom prednjeg žalba s pravom ukazuje na povrede odredaba (van) parničnog postupka jer po ocjeni žalbenog suda prvostepeni sud nije pravilno cijenio dokaze kojima je raspolagao a u kontekstu naprijed navedenog i odredbi čl. 241. Zakona o nasljeđivanju.

Slijedom prednjeg prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak temeljem čl. 235. t. 3. ZPP u vezi Čl. 2. st. 2. ZVP.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 0 041248 18 Gž od 1.2.2019. godine)

1...414243...109Page 42 of 109

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©