Home Blog Page 46

Član 8. Zakona o upravnim sporovima F BiH

By
ePravo.ba
-
0

Član 8. Zakona o upravnim sporovima F BiH

 

ODLUKA INSPEKTORA RADA KOJIM SE UPOZORAVA TUŽITELJ DA REGULIŠE RADNO PRAVNI STATUS UPOSLENIKA NE PREDSTAVLJA UPRAVNI AKT U SMISLU ČLANA 8. ZAKONA O UPRAVNIM  SPOROVIMA F BIH.

 

 

Iz obrazloženja:

 

Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 U 014109 11 U od 04.03.2013. godine odbijena je tužba tužioca podnesena protiv rješenja direktora Federalne uprave za inspekcijske poslove, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja inspektora rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo broj: 14-09/13-34-7422/11 od 01.09. 2011. godine. Navedenim rješenjem upozoren je tužilac, odnosno odgovorno lice tužioca da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja reguliše radno pravni status u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti.

 

Protiv navedene presude zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnio je tužilac zbog povrede materijalnog prava. U zahtjevu navodi da drugostepeni organ nije razmotrio žalbene navode koji se odnose na odredbe Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, a kojima je propisana obaveza raspisivanja konkursa. Navedeno je da se na tužioca pored odredaba člana 95. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju odnose i odredbe člana 103. stav 8. i člana 104. stav 1. istog Zakona. Smatra da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz tužbe, koji su isticani i u žalbi, odnosno da pobijana presuda ne sadrži osvrt na istaknute činjenice da tužilac nije u mogućnosti zasnovati radni odnos sa svakim članom akademskog osoblja izabranim na fakultetu zbog načina finansiranja i odluke Vlade Kantona Sarajevo kojom se zabranjuje prijem novih uposlenika u radni odnos bez saglasnosti Vlade. Predlaže da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predloženo da se zahtjev odbije kao neosnovan iz razloga što je u postupku utvrđeno da tužilac nije zaključio Ugovor o radu sa nastavnicima koji su izvodili nastavu u skladu sa članom 2. Zakona o radu.

 

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. ovog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

 

Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu predmeta proizilazi da je inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo izvršenim inspekcijskim nadzorom dana 05., 07., 08. i 11.07.2011. godine, na osnovu uvida u izuzetu dokumentaciju, utvrdio da je Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu sa 86 nastavnika zdravstvenih radnika, koji su u studijskoj 2010/2011 godini izvodili nastavu na Medicinskom fakultetu, zaključio ugovor o djelu, a sa 47 nastavnika zdravstvenih radnika ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom na određeno vrijeme do isteka izbora u zvanje. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja primjenom člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/05) doneseno je rješenje kojim se upozorava JU Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, odnosno odgovorno lice da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja radno pravni status reguliše u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti, odnosno primjenom odredaba Zakona o radu i Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo. Tuženi organ, rješavajući žalbu tužioca izjavljenu protiv prvostepenog rješenja zaključio je da je poslodavac bio u obavezi da sa članovima akademskog osoblja zaključi ugovor o radu u smislu člana 2. Zakona o radu (“Službene novine Federacije

 

 

 

BiH”, broj 43/99, 32/00 i 29/03), jer Zakon o radu ne poznaje institut ugovora o djelu, te da iz zakonske odredbe člana 95. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju (“Službene novineKantona Sarajevo”, broj 43/08) nedvosmisleno proizilazi da je žalilac (tužilac) bio u obavezi sa akademskim osobljem zaključiti ugovor o radu, a ne ugovor o djelu iz kojih razloga je žalbu odbio kao neosnovanu. Prvostepeni sud je iz istih razloga tužbu tužioca odbio kao neosnovanu.

 

Odredbom člana 8. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) propisano je, da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da se takvim aktom smatra akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

 

U konkretnom slučaju, akt tuženog ne predstavlja upravni akt u smislu naprijed citiranog člana 8. Zakona o upravnim sporovima, kojim je riješeno o izvjesnom pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari. Radi se o preventivnim aktivnostima, koje je inspektor rada u smislu člana

  1. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH preduzeo zbog nedostatka i nepravilnosti u provedbi zakona, pa je u tom cilju upozorio tužioca i odgovorno lice na obaveze iz propisa, kako je i propisano navedenim članom Zakona. Odredbama navedenog člana je propisano i da će inspektor ukazati na štetne posljedice koje mogu nastati i predložiti mjere otklanjanja njihovih uzroka i druge mjere za koje cijeni da su potrebne, a fizička i pravna lica su dužna postupiti po datim preventivnim mjerama inspektora. S obzirom da je prvostepeni organ tužioca i odgovorno lice tužioca upozorio da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja reguliše radno pravni status u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti, u ovom slučaju aktom tuženog organa nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari, nego se radi o upozorenju za regulisanje radno pravnog statusa članovima akademskog osoblja počev od studijske 2010/2011 godine u skladu sa važećim propisima iz oblasti regulisanja radnog statusa, odnosno radi se o upozorenju tužioca i odgovornog lica za

regulisanje prava članova akademskog osoblja iz radnog odnosa primjenom Zakona o radu i Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo.

 

Iz navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao meritorno rješavati o predmetnoj tužbi podnesenoj protiv osporene odluke tuženog koja nije upravni akt, pa je ovaj sud primjenom člana

  1. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio zbog naprijed navedenih razloga i pobijanu presudu preinačio tako što je na osnovu člana
  2. stav 1. tačka 2. istog zakona tužbu tužioca odbacio.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 09 0 U 014109 13 Uvp od 30.09.2015. godine)

https://www.anwalt-bih.de

 

Ovlastenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva

By
ePravo.ba
-
0

OVLAŠTENjE ZA OSTVARIVANjE IMOVINSKOPRAVNOG ZAHTJEVA

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

član 208 stav 1
  • Kako prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može podnijeti osoba koja je ovlaštena da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku, lice koje ne priloži sudu punomoć za zastupanje a zaposleno je kao diplomirani pravnik kod oštećenog ne može se smatrati zastupnikom po zaposlenju, pa sud oštećenom nije mogao dosuditi imovinskopravni zahtjev.

Obrazloženje:

“Iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je svjedok L. A. na glavnom pretresu navela da je po zanimanju diplomirani pravnik, zaposlena u… banci d.d. S. i da nastupa u svojstvu predstavnika oštećene… banke. Prvostepeni sud navodi da ovaj svjedok nije priložila sudu punomoć za zastupanje, ali kako je ista zaposlena kao diplomirani pravnik u… banci d.d. i na glavnom pretresu navela da postupa u svojstvu predstavnika oštećene, prvostepeni sud zaključuje da se radi o tzv. zastupnicima po zaposlenju, da su to lica koja su ovlašćena da bez posebne punomoći obavljaju određene poslove u privrednim društvima u kojima su zaposleni i da je njihovo ovlaštenje pretpostavljeno i ono proizilazi iz prirode obavljanja njihovih radnih dužnosti. Međutim, izneseni stav prvostepenog suda se ne može prihvatiti pravilnim. Naime, imajući u vidu da je odredbom člana 208. stav 1. ZKP FBiH propisano da prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može podnijeti osoba koja je ovlaštena da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku, onda je bilo potrebno utvrditi da li je svjedok L. A., u skladu sa zakonskim odredbama kojima je regulisan parnični postupak, ovlaštena osoba za podnošenje takvog prijedloga. Kako podaci krivičnog postupka ne sadrže podatke o tome da je svjedok L. A. ovlašćena osoba da u ime oštećene… banke d.d. S. podnese prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u ovom krivičnom postupku, onda prvostepeni sud pobijanom presudom nije ni mogao dosuditi imovinskopravni zahtjev oštećenoj, na što se osnovano ukazuje žalbom branitelja optužene.

Drugostepeni sud je, djelimičnim uvažavanjem žalbe branitelja optužene i primjenom člana 329. ZKP FBiH, preinačio prvostepenu presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu tako da se, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, oštećena… banka d.d. S. sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak jer, iz ranije navedenih razloga, podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov za potpuno ni za djelimično presuđenje.”

(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, 03 0 K 015745 18 Kž od 21.10.2019. godine)

Vlasnicka tuzba radi povrata u posjed nekretnina

By
ePravo.ba
-
0

VLASNIČKA TUŽBA RADI POVRATA U POSJED NEKRETNINA

Zakon o stvarnim pravima

član 127 stav 1
  • Tužitelji koji podnesu vlasničku tužbu radi povrata u posjed nekretnina, dužni su da dokažu da je u tužbi označena tužena stranka bila u posjedu nekretnina u momentu prijema tužbe.

Obrazloženje:

“Ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH”, br. 53/03, 73/05, 1 9/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP) na koju ukazuje revident. Drugostepeni sud je u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Tužitelji ne mogu sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP Drugostepeni sud je cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP) pa prema tome nije bilo povreda iz člana 209. ZPP.

Ocjenom predloženih i izvedenih dokaza na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda, nižestepeni sudovi su utvrdili da su tužitelji vanknjižni suvlasnici predmetnih nekretnina čiju predaju traže od tužene, da su mještani općine O. na dijelu parcela tužitelja u toku 1993. do 1996. godine odlagali otpad u površini što je utvrđeno nalazom vještaka geometra.

Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koji veže revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), i ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljene tužbene zahtjeve tužitelja. Prvi dio postavljenog tužbenog zahtjeva je vlasničke prirode i njime tužitelji traže povrat svojih nekretnina, shodno odredbi člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.

Teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara je na tužiteljima koji su morali dokazati da se stvar čiji povrat zahtijevaju nalazi u posjedu tužene. Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužitelji nisu dokazali da je tužena posjed predmetnih nekretnina imala u momentu prijema tužbe, niti su tužitelji dokazali da je nadležni organ tužene predmetne nekretnine stavio pod svoju upravu. Ocjena svih izvedenih dokaza je pravilna pa je bilo osnova da se tužitelji u cijelosti odbiju sa postavljenim tužbenim zahtjevima primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP).

Tužitelji i u reviziji ponavljaju tvrdnju da im je tužena vratila nekretnine u posjed rješenjem od 20. 10. 2000. godine i da je time prestala njena uprava. Ovaj sud zapaža da je prvostepena presuda donijeta 17. 5. 2018. godine i da tužitelji taj dokaz nisu predložili u prvostepenom postupku niti su priložili uz žalbu, a ne prilažu ga ni uz reviziju. Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada nisu prihvatili iskaz tužitelja u tom dijelu kao tačan jer nije potvrđen rješenjem na koga se tužitelji pozivaju.

Kako ne postoje razlozi revizije valjalo je reviziju tužitelja odbiti shodno odredbi člana 248. ZPP.

Ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav revizije sa kojom nije uspio (član 397. stav 1. ZPP).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 25 0 P 043026 18 Rev od 14.2.2020. godine)

Ispustanje odredenih okolnosti iz cinjenicnog opisa djela od strane suda

By
ePravo.ba
-
0

ISPUŠTANjE ODREĐENIH OKOLNOSTI IZ ČINjENIČNOG OPISA DJELA OD STRANE SUDA

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

član 295 stav 1
  • Kršenje saobraćajnih propisa upravljanjem vozilom se ne može po automatizmu samo zbog okolnosti da je optuženi bio u alkoholisanom stanju okarakterisati kao grubo kršenje saobraćajnih propisa ako u takvoj njegovoj vožnji nije sadržana veća mjera protivpravnosti od one koju podrazumijeva tzv. “uobičajeno” kršenje saobraćajnih propisa i ako postoji i nepropisno ponašanje oštećenog pješaka, te stoga sud može iz činjeničnog supstrata djela u izreci presude da ispusti okolnost da je kršenje bilo grubo, pa oblik krivnje optuženog nije umišljajnog, već je nehatnog karaktera.

Obrazloženje:

“Prema tezi tužitelja iznesenoj u činjeničnom supstratu djela iz optužnice, vožnja optuženog predstavlja grubo kršenje saobraćajnih propisa, s obzirom da je protivno odredbi člana 174. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini u dinamici nastanka ove saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola i da u smislu člana 28. stav 1. istog zakona nije obratio pažnju na pješake koji stupaju na kolovoz, pa da usljed toga nije blagovremeno reagirao zaustavljanjem svog vozila kada je preko kolovoza prelazio oštećeni sa lijeve na desnu stranu, te ga je udario vozilom i oborio na kolovoz, kojom prilikom je ovaj zadobio teške tjelesne povrede od kojih je umro.

Međutim, po ocjeni ovog suda, stoje navodi iz optužbe da je optuženi prekršio navedene saobraćajne propise i zbog toga zajedno sa oštećenim uzrokovao ovu saobraćajnu nezgodu ali se njegov način upravljanja vozilom ne može po sistemu automatizma samo zbog okolnosti da je bio u alkoholisanom stanju okarakterisati kao grubo kršenje saobraćajnih propisa. Ovo zbog toga, jer u takvoj njegovoj vožnji nije sadržana veća mjera protivpravnosti od one koju podrazumjeva tzv. “uobičajeno” kršenje saobraćajnih propisa. Ovo pogotovo kada se uzmu u obzir okolnosti da je do ove saobraćajne nezgode došlo u interakciji nepropisnog ponašanja ne samo optuženog koji je upravljajući sa vozilom postupio suprotno odredbama člana 174. stav 1. i 28. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, nego i alkoholisanog oštećenog koji u smislu člana 110. istog zakona kao pješak i učesnik u saobraćaju nije smio stupiti na kolovoz na mjestu gdje ne postoji obilježen pješački prelaz ako time ometa saobraćaj vozila i kako je učinio suprotno tome nije poštovao pravo prvenstva prolaska vozila optuženog, koji je istina imao tehničku mogućnost da blagovremeno zaustavi vozilo prije udara u oštećenog.

Prema naprijed izloženom, odnosno razlozima koji su izneseni ovaj sud nije prihvatio da je od strane optuženog kršenje saobraćajnih propisa u dinamici nastanka ove saobraćajne nezgode bilo grubo, pa je onda tu okolnost ispustio iz činjeničnog supstrata djela u izreci ove presude jer kao što je navedeno za tako nešto nema činjenične osnove. To je imalo za posljedicu, da zbog nepostojanja grubog kršenja saobraćajnih propisa oblik krivnje optuženg nije umišljajnog, već je nehatnog karaktera.

S obzirom na izloženo, radnje optuženog iz činjeničnog opisa djela su pravno pravno kvalifikovane kao teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, jer je počinjeno iz nehata.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 02 0 K 000403 12 Kžk od 8.3.2012. godine)

Osnov za odbijanje zahtjeva za zastitu zakonitosti

By
ePravo.ba
-
0

OSNOV ZA ODBIJANjE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske

član 355
  • Činjenično stanje iz pravnosnažne presude se ne može revidirati zahtjevom za zaštitu zakonitosti kao pravnim lijekom, već se ono mora prihvatiti kao pravilno i potpuno utvrđeno.

Obrazloženje:

“Zahtjev polazi od tvrdnje da je na štetu osuđenog povrijeđen krivični zakon. Pri tome, kao što sam navodi znajući da to nije zakonski osnov ovog pravnog lijeka, svjesno uzima kao polazište pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pokušava da uspostavi vezu između činjenične osnove pobijane presude i povrede krivičnog zakona. Ovakav pristup i zaključak koji se u zahtjevu izvodi je pogrešan, jer se činjenično stanje iz pravnosnažne presude ne može revidirati ovim pravnim lijekom, već se mora prihvatiti kao pravilno i potpuno utvrđeno. Ovako prihvaćeno činjenično stanje u izreci pobijane presude radnje osuđenog, u objektivnom i subjektivnom smislu, određuju onako kako su pravno ocijenjene u pravnosnažnoj presudi. Zato se kod utvrđenog činjeničnog stanja, koje zahtjev svojim navodima pokušava da negira, suprotne tvrdnje o odsustvu elemenata krivičnih djela ne mogu prihvatiti. S obzirom na izneseno nema osnova ni za tvrdnju o počinjenoj povredi krivičnog zakona na štetu osuđenog jer ga pravnosnažna presuda nije učinila.

U okviru navoda o povredi prava na odbranu zahtjev ukazuje na propuste drugostepenog suda koji se tiču pogrešnog stanovišta da izreka presude sadrži sve elemente biće krivičnog djela primanja mita iz člana 351. stav 1. KZ RS, za koje je oglašen krivim. Prema shvatanju zahtjeva ovo izreku presude čini nerazumljivom, a što je ukazivano i u žalbi, pa ovaj nedostatak “može predstavljati i povredu prava na odbranu”.

Suprotno ovim navodima drugostepeni sud kod ocjene žalbenih navoda nije povrijedio pravo optuženog na odbranu kada je ocijenio da izreka pobijane presude nije nerazumljiva. Ovo iz razloga jer kada bi se i radilo o nerazumljivosti izreke prvostepene presude to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS, a ne povredu prava na odbranu koje je izdvojeno u posebnu tačku g) citiranog zakona.

Što se tiče korišćenja iskaza svjedoka Ž.D., koji je ranije zaključio sporazum o priznanju krivice u istom predmetu, ono je zakonito i pravilno, drugostepeni sud zaključuje da korišćenje takvog iskaza zakon ne isključuje. Isto se odnosi i na saslušanje svjedoka M.R. jer je on saslušan u skladu sa ovlašćenjima koja po zakonu imaju ovlašćena službena lica, a po nalogu nadležnog tužioca da se od PU V. zatraži da se on identifikuje i sasluša, što je vidljivo iz službene zabilješke CJB D. od 07.3.2015. godine. Takođe zakonom nije propisano da se u istrazi svjedoci ne mogu saslušavati prije ispitivanja osumnjičenog, kao što zahtjev pogrešno smatra gradeći na tome povredu prava na odbranu.

Pravo na odbranu sadržano u načelu “jednakosti oružja” ili jednakog procesnog položaj stranaka TOKOM suđenja, sadrži više procesnih prava koja optuženom obezbjeđuju jednake mogućnosti tokom postupka. Povreda ovih prava, ali i drugih prava optuženog koja su u funkciji garantovanja jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja, kao što je već rope rečeno, predstavlja poseban oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS.

Zato se, suprotno shvatanju zahtjeva, pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka ne mogu podvesti one povrede koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKP RS, koje su zakonom propisane kao žalbeni osnov, ali ne i kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, uključujući i nezakonitost dokaza u tački z) stav 1. citiranog zakona.

Kako nije povrijeđeno pravo na odbranu, a ni krivični zakon na štetu osuđenog, zahtjev za zaštitu zakonitosti je iz navedenih razloga na osnovu člana 355. ZKP RS odbijen.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 86 0 K 041538 17 Kvlz od 26.12.2017. godine)

https://www.pravobih.com

Nepostojanje elemenata bica krivicnog djela ugrozavanje javnog saobracaja

By
ePravo.ba
-
0

NEPOSTOJANjE ELEMENATA BIĆA KRIVIČNOG DJELA UGROŽAVANjE JAVNOG SAOBRAĆAJA

Krivični zakon Republike Srpske

član 410 st. 2 i 3
  • Lice koje leži na kolovozu nema svojstvo pješaka, pa se u radnjama vozača koji pregazi takvo lice a kojem se na teret stavlja povereda blanketne norme koja glasi da je vozač dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz ne stiču elementi bića krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja.

Obrazloženje:

“Pravilan je stav pobijane presude da radnja opisana u izreci prvostepene presude koja se preinačava pobijanom presudom, nije krivično djelo. O tome je pobijana presuda dala valjano obrazloženje koje, a suprotno prigovorima žalbe tužioca, prihvata i ovaj sud. Naime, optužnica potvrđena od prvostepenog suda u dispozitivu sadrži blanketnu normu iz člana 30. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 50/88 – u daljem tekstu: ZOBS-a na putevima), sa izmjenama i dopuna istog zakona, što se i navodi u obrazloženju pobijane presude. Ova blanketna norma propisuje da je vozač dužan da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu, ili stupaju na kolovoz. Povredu drugih blanketnih normi dispozitiv potvrđenje optužnice ne sadrži. Imajući to u vidu, pobijana presuda polazeći od stava koji je i po ocjeni ovoga suda pravilan da je oštećeni kada je pregažen automobilom optuženog, ležao na kolovozu, i nije imao svojstvo pješaka, koji pojam je sadržan u odredbi člana 10. stav 1. tačka 49. ZOBS-a na putevima, pravilno postupa, kada preinačava prvostepenu presudu nalazeći da djelo opisano u izreci te presude nije krivično djelo i optuženog oslobađa od optužbe na osnovu člana 298. tačka a) ZKP, jer je prvostepenom osuđujućom presudom na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon.

Prigovori žalbe tužioca u osnovu pobijanja presude, zbog pogrešno i nepotupuno utvrđenog činjeničnog stanja koji se svode na tvrdnju da optuženi nije prilagodio brzinu kretanja vozila konkretnoj saobraćajnoj situaciji nisu osnovani, jer tim prigovorima žalba ukazuje na postojanje povrede druge blanketne norme, a ne one sadržane u dispozitivu potvrđene optužnice, slijedom toga su neosnovani prigovori žalbe, zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Kako iz svih navedenih razloga žalba tužioca nije osnovana, valjalo je tu žalbu odbiti na osnovu člana 327. ZKP i pobijanu presudu potvrditi.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 87 0 K 001040 11 Kžž od 12.4.2011. godine)

Jasna i određena izreka

By
ePravo.ba
-
0

JASNA I ODREĐENA IZREKA

Zakon o krivičnom postupku

član 291 stav 1 tačka a)
  • Kada su u izreci presude opisane radnje optuženog koje potpuno određuju vrijeme, mjesto i svojstvo u kome je optuženi postupao, koje propise je kršio kao i iznos pribavljene imovinske koristi, a s druge strane ove radnje jasno distanciraju navedeno postupanje od bilo kog drugog sličnog krivičnog djela, ovakva izreka je jasna i određena.

Obrazloženje:

“Pažljivom analizom pobijane presude nisu nađeni propusti koji bi se sastojali u nerazumljivosti izreke pobijane presude, njenoj suprotnosti datim razlozima i odsustvu razloga o odlučnim čuinjenicama, iz kojih žalba izvodi postojanje bitne povrde odredaba krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka j) ZKP.

Naprotiv, u izreci presude je tačno navedeno razdoblje u kome je optuženi kao načelnik Opštine Š., potpisivao finansijsku dokumentaciju kojom je odobravao isplatu potpuno označenih iznosa određenim pravnim licima, kao i povrat novčanih sredstava fondova u budžet opštine. S druge strane, sastavni dio izreke je opis da su to sredstva Fondova, koja nisu mogla biti korišćena za te namjene, uz navođenje suprotnosti ovakvog postupanja odredbama člana 24 Statuta opštine Š. Ovako opisane radnje optuženog sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi stava 3 KZ RS. One potpuno određuju vrijeme, mjesto i svojstvo u kome je optuženi postupao, koje propise je kršio kao i iznos pribavljene imovinske koristi, a s druge strane ove radnje jasno distanciraju navedeno postupanje od bilo kog drugog sličnog krivičnog djela. Ovakva izreka je jasna i određena i njen sadržaj je u svemu saglasan odredbi člana 291 stav 1 tačka a) ZKP.

Ovakvo činjenično stanje iz izreke prati potpuno, sadržajno i po svakom dijelu određeno obrazloženje. Tako je sud sasvim jasno izložio razloge koji se tiču svojstva fondova, načina trošenja tih sredstava i nemogućnosta da se ta sredstva upotrebljavaju za namjene koje ih je koristio optuženi. Pri tome se sasvim osnovano pozvao na odredbe Zakona o budžetu RS i Statuta Opštine Š., čime je objasnio koje je odredbe povrijedio optuženi, ali i dao dovoljno razloga u čemu se ogleda namjera pribavljanja drugom imovinske koristi. Sve te razloge kao jasne, određene i potpune u svemu prihvata i ovaj sud. Radi toga ovaj sud ne nalazi propuste na koje žalba ukazuje, tako da je ona neosnovana u pogledu postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka j) ZKP.

Dio ovih razloga se odnosi i na prigovore o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi krivičnog zakona, jer se oni kroz žalbu znatno prepliću. Ovo posebno u vezi povrede blanketne norme, koja je sadržana u citiranom Zakonu i Statutu, a što je pravno pitanje ali se izvodi iz utvrđenih činjenica, da je ta povreda počinjena. Same činjenice o visini isplata, poziciji sa koje su vršene i na koji način, utvrđene su na osnovu pouzdanih dokaza koje žalba nije mogla uspješno ni osporiti. Iz sadržaja citiranih propisa nedvosmisleno proizilazi da su to posebna sredstva, koja se ne mogu preraspoređivati na druge budžetske stavke, neutrošena vraćati u budžet za druge namjene, ili pak isplaćivati mimo utvrđene namjene. Takvu promjenu njihove namjene nisu ovlašćeni da izvrše ni Skupština opštine ni njen načelnik. Time je dat odgovor na protavpravnost, umišljaj i namjeru, a i visina je sasvim pouzdano utvrđena. Ona i nije posebno osporavana, osim kroz navođenje da je sud u pravnom opisu pogrešno prihvatio da se radi o iznosu koji prelazi 50.000,00 KM, a što utiče na pravnu ocjenu djela. Ovaj žalbeni prigovor je osnovan, ali se radi o očiglednoj omašci u pisanju koja presudu ne čini nerazumljivom, činjenice pogrešno utvrđenim niti se odražava na njenu zakonitost. Imovinska korist je utvrđena izrekom presude, a vidljivo je da je ona znatno ispod iznosa navedenog u pravnom opisu, kao pgto to žalba primjećuje, a pravna kvalifikacija i izabrana sankcija su u skladu sa visinom koristi iz izreke.

Prigovor žalbe da ne postoji iznos koji prelazi 10.000,00 KM je proizvoljan, jer se radi o jedinstvenom umišljaju optuženog tako da taj iznos u ukupnom iznosu prelazi navedenu svotu, ali i pojedinačne stavke koje su vraćene u budžet su iznad njega. Dakle pravni opis odgovara visini imovinske koristi koja prelazi 10.000,00 KM, a pravna ocjena prema tom iznosu prihvaćenom navođenju članova krivičnog zakona. Zato iz svih ovih razloga i nisu osnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i povrijeđen krivični zakon.

Ispitujući odluku o kazni ovaj sud nalazi da su sve odlučne činjenice, od kojih zavisi njen izbor i visina, potpuno i pravilno utvrđene. One su u potpunosti ostvarile odgovarjući uticaj propisan zakonom, pa je po ocjeni ovog suda izrečena odgovarajuća kazna.

Vezano za odluku o troškovima krivičnog postupka, nema osnova navodima žalbe da su oni neodređeni i bez vezanosti za oslobađajuđi dio presude i ličnost optuženog. Oni su potpuno određeni u prvostepenoj presudi, a sud se pri njihovom odmjeravanju pozvao na to i naveo njihov iznos, tako da ni ovaj žalbeni osnov nije opravdan.

Iz navedenih razloga valjalo je, na osnovu člana 319 Zakona o krivičnom postupku, žalbu branioca optuženog odbši i drgostepenu presudu potvrditi.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 118-0-Kžž-09-000 003 od 10.3.2009. godine)

Isplata place roditeljima koji odsustvuju sa posla zbog cuvanja djece COVID

By
ePravo.ba
-
0
ISPLATA PLAĆE RODITELjIMA KOJI ODSUSTVUJU SA POSLA ZBOG ČUVANjA MALOLjETNOG DJETETA KOJE NE IDE U ŠKOLU ZBOG STANjA NESREĆE PROUZROKOVANE KORONA VIRUSOM
Zakon o radu

član 81 stav 1

Budući da je Vlada Federacije BiH svojim zaključkom dala preporuke da se, u vrijeme trajanja stanja nesreće prouzrokovane korona virusom u Federaciji BiH, roditeljima maloljetne djece do 10 godina omogući odsustvo sa posla jednom roditelju u slučaju da oba roditelja rade, radniku koji odsustvuje sa posla po ovom osnovu utvrđuje se pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

“Kako regulisati odsustva sa posla radnika koji je roditelj malodobne djece do 10 godina života, zbog novonastale situacije preveniranja širenja virusa COVID-19?

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je na 214. tematskoj sjednici održanoj dana 16.03.2020. godine, proglasila stanje nesreće u Federaciji Bosne i Hercegovine, te donijela Zaključak V. broj: 403/2020 od 16.03.2020. godine, u vezi sa postupanjem poslodavca i radnika, u cilju sprječavanja bolesti izazvane korona-virusom (COVID-19), kojim je, između ostalog, izdata preporuka poslodavcima da se radnicima, roditeljima malodobne djece do 10 godina, omogući odsustvo sa posla jednom roditelju, u slučaju da oba roditelja rade.

Shodno navedenom, a imajući u vidu pomenute preporuke, kao i ostale mjere koje se preduzimaju s ciljem sprječavanja bolesti izazvane korona virusom, mišljenja smo da bi poslodavac za vrijeme trajanja navedenih okolnosti trebao radnicima, roditeljima malodobne djece omogućiti odsustvo sa rada, ukoliko oba roditelja rade.

U pogledu evidentiranja radnika kojima bi se omogućilo navedeno odsustvo ističemo da je odredbom člana 43. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016 i 89/2018 – dalje: Zakon), između ostalog, propisano da je poslodavac dužan svakodnevno voditi evidenciju o radnicima i drugim licima angažovanim na radu, kao i evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni – matična evidencija. Na osnovu ovlaštenja iz odredbe člana 43. stav 5. Zakona federalni ministar rada i socijalne politike donio je Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima i drugim licima angažovanim na radu (“Sl. novine FBiH”, br. 92/2016 – dalje: Pravilnik).

Odredbom člana 8. Pravilnika propisan je sadržaj evidencije o radnom vremenu i podaci koji se vode u toj evidenciji. Između ostalog, predviđeni su podaci koji se odnose na vrijeme i razloge neprisustva na poslu, te druge podatke o radnom vremenu od kojih zavisi ostvarivanje pojedinih prava iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom. Kao razlozi neprisustva na poslu navedena su i odsustva kao i vrijeme spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad.

Kada je u pitanju ostvarivanje prava na naknadu plaće, ističemo da se ista ostvaruje u skladu sa članom 81. stav 1. Zakona kojim je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za period odsustvovanja sa rada iz opravdanih razloga predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena spriječenost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.), dok je u stavu 2. iste odredbe propisano da se period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca utvrđuje zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-30/11-709/20 od 17.3.2020. godine)

1...454647...109Page 46 of 109

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©