Povodom odluke Suda Bosne i Hercegovine o određivanju pritvora građaninu Fahrudinu Radončiću, zbog nepoštivanja mjera zabrane, Sud BiH izražava zaprepaštenje preslobodnim ponašanjem pojedinih političara koji sebi daju za pravo da teret vlastite odgovornosti prebaciju na pravosudne institucije. Predstavnici pojedinih političkih partija nikako da shvate granice svojih ovlasti, kao ni činjenicu da Sud nije potčinjen njima i da sudijama ne mogu govoriti kakve odluke treba da donose. Optužbe da Sud BiH, uz državno Tužilaštvo, proizvodi političke montaže su teške i kao takve trebale bi biti potkrijepljene dokazima. Nije dovoljno samo reći da se vodi politički montiran postupak, jer ukoliko se samo to radi, a pri tome ne nude konkretni dokazi, onda je riječ o gruboj zloupotrebi medijskog prostora i slobode govora.

 

Niko ne može Sudu imputirati da svojim odlukama narušava političke koalicije. To je teret politike i time niti se bavimo, niti ćemo se baviti. Ukoliko su entitetske ili državne političke strukture nestabilne, razlog za to sasvim sigurno ne treba tražiti u Sudu BiH. Potpuno je besmisleno najavljivati blokadu rada institucija ili skoro pa raspad države zbog odluke Suda, koja je zasnovana isključivo na zakonu. Nije na Sudu ni da podržava ni da podriva bilo kakvu koaliciju za koju ne mora znati ni da postoji. Sud je odredio pritvor građaninu koji je kao i ostali građani jednak pred zakonom i funkcija predsjednika političke partije ne može ga staviti iznad zakona. No, Sud nije odredio pritvor cijeloj političkoj partiji koja može nesmetano djelovati. Stoga pokušaj predstavljanja tobožnjeg raspada državnog sistema, zbog sudske odluke utemeljene na zakonu, vrijeđa inteligenciju.

 

Sugeriranjem Sudu kakvu bi odluku trebao donijeti za dobrobit političkih koalicija,  pojedini političari javno zagovaraju neravnopravan položaj građana pred zakonom. Pred zakonom svi moraju biti jednaki i bilo bi mudro da političari konačno prihvate ovu činjenicu, a ne da javno zagovaraju suprotno.

 

Svjedoci smo da se ovih dana, u nedostatku pravih argumenata, prave paralele i sa procesima koji su se vodili u prošlosti,  kao „dokazi“ nude se novinski članci, a kao relevantne predstavljaju se analize advokata koji postupaju u predmetu i koji su, sasvim prirodno, lično zainteresirani, dakle potpuno su subjektivni. Pojedini mediji selektivno biraju informacije, izjave, stavove u uvjerenju da je javnost neobrazovana i neinformirana. Bilo bi dobro da se svi oni, koji dolaze iz različitih segmenata društva, a neosnovano se smatraju kompetentnim za komentiranje rada državnog pravosudja, suzdrže od miješanja u naš posao koji podrazumijeva provođenje zakona. Već je postala praksa da se svi miješaju u sve, pa kompleksne pravne teme komentiraju pjevači, sportisti, slikari, glumci, vjerski poglavari i nažalost akademici koji ne poznaju pravne institute. Puno bi korisnije bilo kada bi oni svoju energiju usmjerili na područja u kojima se mogu smatrati ekspertima i u kojima mogu dati relevantan doprinos.

 

Političari su toliko slobodni da javno i unaprijed donose zaključke o određenom sudskom postupku, traže od Suda da donese odluke kakve njima odgovaraju, a reformu pravosuđa prizivaju samo onda kada im pojedine odluke pravosudnih institucija nisu po volji. No, nikada niko od njih nije pojasnio šta podrazumijeva reforma pravosuđa koju oni zagovaraju. Čini se, iz svega što smo imali priliku čuti, da bi to za njih značilo oduzimanje ingerencija VSTV BiH za imenovanja sudija i tužilaca. No, reforma bi trebala biti usmjerena  na donošenje adekvatnih zakona od kojih bi društvo i država imali koristi.

 

I na kraju, niko sebi ne smije dati za pravo da omalovažava pravosudne institucije na državnom nivou samo zato što rade svoj posao. Korištenje najprizemnijih termina poput: montirana optužnica, drakonske mjere zabrane, državna mafija sa pipcima u pravosuđu, skandalozne odluke, tajna ruka itd. najbolje pokazuju za čime pojedinci moraju posezati u nedostatku pravnih argumenata i valjanih dokaza. Jer za svo ovo vrijeme ni od koga nismo imali priliku čuti šta to Sud BiH nije uradio po zakonu. Nismo čuli da je bilo koji sudija prijavljen VSTV zbog radnji koje nisu bile u skladu sa zakonom i sudijskom etikom. Nismo čuli da se tražila odgovornost predstavnika Suda koji su se „ogriješili o zakon“. Nismo, jer za to nema nikakvog osnova i kritičari Suda BiH to jako dobro znaju.

 

Za sve navedeno uporište se može naći i u odluci Ustavnog suda BiH koji je odlučio da se apelacija protiv rješenja Suda BiH o određivanju pritvora za dvije osobe optužene u ovom predmetu, odbije kao neosnovana.