Član 8. Zakona o upravnim sporovima F BiH
ODLUKA INSPEKTORA RADA KOJIM SE UPOZORAVA TUŽITELJ DA REGULIŠE RADNO PRAVNI STATUS UPOSLENIKA NE PREDSTAVLJA UPRAVNI AKT U SMISLU ČLANA 8. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA F BIH.
Iz obrazloženja:
Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 U 014109 11 U od 04.03.2013. godine odbijena je tužba tužioca podnesena protiv rješenja direktora Federalne uprave za inspekcijske poslove, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja inspektora rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo broj: 14-09/13-34-7422/11 od 01.09. 2011. godine. Navedenim rješenjem upozoren je tužilac, odnosno odgovorno lice tužioca da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja reguliše radno pravni status u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti.
Protiv navedene presude zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnio je tužilac zbog povrede materijalnog prava. U zahtjevu navodi da drugostepeni organ nije razmotrio žalbene navode koji se odnose na odredbe Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, a kojima je propisana obaveza raspisivanja konkursa. Navedeno je da se na tužioca pored odredaba člana 95. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju odnose i odredbe člana 103. stav 8. i člana 104. stav 1. istog Zakona. Smatra da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz tužbe, koji su isticani i u žalbi, odnosno da pobijana presuda ne sadrži osvrt na istaknute činjenice da tužilac nije u mogućnosti zasnovati radni odnos sa svakim članom akademskog osoblja izabranim na fakultetu zbog načina finansiranja i odluke Vlade Kantona Sarajevo kojom se zabranjuje prijem novih uposlenika u radni odnos bez saglasnosti Vlade. Predlaže da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predloženo da se zahtjev odbije kao neosnovan iz razloga što je u postupku utvrđeno da tužilac nije zaključio Ugovor o radu sa nastavnicima koji su izvodili nastavu u skladu sa članom 2. Zakona o radu.
Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. ovog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:
Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu predmeta proizilazi da je inspektor rada Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo izvršenim inspekcijskim nadzorom dana 05., 07., 08. i 11.07.2011. godine, na osnovu uvida u izuzetu dokumentaciju, utvrdio da je Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu sa 86 nastavnika zdravstvenih radnika, koji su u studijskoj 2010/2011 godini izvodili nastavu na Medicinskom fakultetu, zaključio ugovor o djelu, a sa 47 nastavnika zdravstvenih radnika ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom na određeno vrijeme do isteka izbora u zvanje. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja primjenom člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/05) doneseno je rješenje kojim se upozorava JU Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, odnosno odgovorno lice da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja radno pravni status reguliše u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti, odnosno primjenom odredaba Zakona o radu i Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo. Tuženi organ, rješavajući žalbu tužioca izjavljenu protiv prvostepenog rješenja zaključio je da je poslodavac bio u obavezi da sa članovima akademskog osoblja zaključi ugovor o radu u smislu člana 2. Zakona o radu (“Službene novine Federacije
BiH”, broj 43/99, 32/00 i 29/03), jer Zakon o radu ne poznaje institut ugovora o djelu, te da iz zakonske odredbe člana 95. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju (“Službene novineKantona Sarajevo”, broj 43/08) nedvosmisleno proizilazi da je žalilac (tužilac) bio u obavezi sa akademskim osobljem zaključiti ugovor o radu, a ne ugovor o djelu iz kojih razloga je žalbu odbio kao neosnovanu. Prvostepeni sud je iz istih razloga tužbu tužioca odbio kao neosnovanu.
Odredbom člana 8. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) propisano je, da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da se takvim aktom smatra akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.
U konkretnom slučaju, akt tuženog ne predstavlja upravni akt u smislu naprijed citiranog člana 8. Zakona o upravnim sporovima, kojim je riješeno o izvjesnom pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari. Radi se o preventivnim aktivnostima, koje je inspektor rada u smislu člana
- Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH preduzeo zbog nedostatka i nepravilnosti u provedbi zakona, pa je u tom cilju upozorio tužioca i odgovorno lice na obaveze iz propisa, kako je i propisano navedenim članom Zakona. Odredbama navedenog člana je propisano i da će inspektor ukazati na štetne posljedice koje mogu nastati i predložiti mjere otklanjanja njihovih uzroka i druge mjere za koje cijeni da su potrebne, a fizička i pravna lica su dužna postupiti po datim preventivnim mjerama inspektora. S obzirom da je prvostepeni organ tužioca i odgovorno lice tužioca upozorio da počev od studijske 2010/2011 godine članovima akademskog osoblja reguliše radno pravni status u skladu sa važećim propisima iz ove oblasti, u ovom slučaju aktom tuženog organa nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari, nego se radi o upozorenju za regulisanje radno pravnog statusa članovima akademskog osoblja počev od studijske 2010/2011 godine u skladu sa važećim propisima iz oblasti regulisanja radnog statusa, odnosno radi se o upozorenju tužioca i odgovornog lica za
regulisanje prava članova akademskog osoblja iz radnog odnosa primjenom Zakona o radu i Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo.
Iz navedenih razloga prvostepeni sud nije mogao meritorno rješavati o predmetnoj tužbi podnesenoj protiv osporene odluke tuženog koja nije upravni akt, pa je ovaj sud primjenom člana
- stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio zbog naprijed navedenih razloga i pobijanu presudu preinačio tako što je na osnovu člana
- stav 1. tačka 2. istog zakona tužbu tužioca odbacio.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 09 0 U 014109 13 Uvp od 30.09.2015. godine)