Home Blog

Ko ima najvise policajaca po glavi stanovnika

0

Ko ima najvise policajaca po glavi stanovnika ?

Proporcionalno gledano, države regije imaju više policije od EU, a najviše ih je u Crnoj Gori.

U 2016. godini, članice EU-a su ukupno imale 1,62 miliona policajaca – 3,4 posto manje nego 2009. godine. U prosjeku, na 100.000 stanovnika bilo je 318 policajaca.

Najmanje ih je u Finskoj (137 na 100.000) i na Islandu (194 na 100.000), a najviše na Kipru (573 na 100.000 stanovnika).

Pogledamo li i podatke za države obuhvaćene istraživanjem, a koje nisu u Evropskoj uniji, onda je Crna Gora na prvom mjestu, sa 635 policajaca na 100.000 stanovnika.

Veliki broj policajaca u regiji

Na drugom mjestu je Srbija sa 596 poliacajaca na 100.000 stanovnika (podaci iz 2015. godine). U samom vrhu je i Makedonija sa 522 policajca na 100.000 stanovnika (2014. godina).

I u ostalim državama iz regije broj policajaca prelazi prosjek EU – u Hrvatskoj 490 (2015. godina), na Kosovu 439, BiH 436 (podaci iz 2012.) i Sloveniji 398 policajaca na 100.000 stanovnika.

Detaljnije istražite u mapi.

Izvor: Eurostat i agencije

Sarajevska deponija bez okolišne dozvole

0

Sarajevska deponija bez okolišne dozvole

Federalno ministarstvo okoliša i turizma odgodilo je izdavanje okolišne dozvole za deponiju „Smiljevići“ koja je istekla prije sedam mjeseci.

Na “Smiljeviće” dnevno stigne oko 550 tona raznog smeća, iako bi se na deponiju trebao odlagati samo kućni otpad. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Federalno ministarstvo okoliša nije produžilo okolišnu dozvolu sarajevskoj deponiji „Smiljevići“ dok Agencija za vodno područje rijeke Save ne preispita uvjete dozvole za otpadne vode.

Sistem za pročišćavanje ovih voda na deponiji ne radi pa se sva zagađena voda sliva u Lepenički potok i otječe u rijeku Bosne. Općina Novi Grad je zbog toga zatražila provjeru vodne saglasnosti i okolišne dozvole za deponiju koja se nalazi na njenoj teritoriji.

Iz Općine su objasnili da su laboratorijska ispitivanja prethodnih godina dokazala da su vode sa deponije toksične, zagađuju okoliš i negativno utječu na zdravlje stanovnika okolnih naselja.

Uz to, federalni inspektor za zaštitu okoliša je utvrdio da na deponiji ne radi ni sistem za otplinjavanje koji bi trebao kontrolisati ispuštanje plinova koji nastaju sagorijevanjem i truljenjem otpada.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je sredinom 2018. godine istraživao o ovoj temi i otkrio da je oprema vrijedna milione maraka prestala raditi zbog nemara i nedostatka saradnje nadležnih službi.

Sistem procjednih voda je kupljen 2005. godine za 1,9 miliona maraka, a pušten je u rad 2011. godine. Nakon tri mjeseca se pokvario. Iz Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, koji je nadgledao izgradnju sistema, kažu da se to desilo jer je na deponiju odlagan različit otpad. U Kantonalnom javnom komunalnom preduzeću „Rad“, koje upravlja deponijom, kažu da oni nisu ni učestvovali u nabavci sistema ni potpisali da ga preuzimaju pa su i odbili odgovornost za kvar.

Za kontrolu plinova na deponiji je 2001. godine napravljen sistem sondi koje su ih skupljale i od njih pravile struju za građane Sarajeva. Ovaj sistem je uništen 2013. godine u potrazi za tijelima ubijenih u ratu prilikom iskopavanja koje je rađeno po nalogu Tužilaštva BiH. Počelo je kopanje bez konsultacija sa Zavodom za izgradnju Kantona Sarajevo pa je Zavod tražio nadoknadu koja još nije plaćena. Pretpostavlja se da je šteta veća od milion maraka.

Novinari CIN-a su tada razgovarali sa mještanima koji su svjedočili da u baštama ovog kraja gotovo ništa ne uspijeva i da je teško izdržati mirise sa deponije.

„Otpadaju trepavice i dlačice iz nosa. Bježim u kuću, sakrivam se, zatvaram vrata i prozore jer je nemoguće disati taj zrak“, jedan od mještana je opisao život uz deponiju.

Stanovnici su kritikovali rad svih nadležnih institucija jer smatraju da je zagađenost deponije krivac za povećan broj oboljelih u obližnjim naseljima. Najmanje petero djece iz okolnih kuća oboljelo je od karcinoma, alergija i drugih bolesti, a dvije djevojčice su preminule.

Izvor: CIN

Mreža obiteljskih veza u zapošljavanju

0

Mreža obiteljskih veza u zaposljavanju

U najmanje 12 slučajeva zaposleni u Sudu i Tužilaštvu BiH su u odnosu roditelj – dijete ili imaju druge bliže rodbinske odnose. Mreža obiteljskih veza daleko je razgranatija u pravosudnim institucijama na različitim razinama, navodi se u istraživanju BIRN-a.

U institucijama kažu kako biraju najbolje kandidate i da im podaci o obiteljskim vezama nisu poznati prilikom zapošljavanja. Ovakvi obiteljski odnosi, kako se smatra u dijelu pravosudnih krugova, nisu prikladni i u određenim slučajevima mogu predstavljati sukob interesa.

Djeca sudaca Suda BiH Mire Smajlović, Senadina Begtaševića i Esada Fejzagića bila su ili su i dalje zaposlena u Tužiteljstvu BiH – Lejla Smajlović i Tin Begtašević kao stručni saradnici, a Feđa Fejzagić kao pripravnik.

S druge strane, djeca tužitelja Tužiteljstva BiH rade u Sudu BiH. Kao pripravnik je radio sin tužiteljice Sanje Jukić, Boris, a ovaj posao obavljaju Nejra Šuškić, kćer tužitelja Ismeta Šuškića, Goran Đemiđić, bratić Sanje Jukić, i Deni Odobašić, sin tužitelja Izeta Odobašića.

U Tužiteljstvu BiH kao stručna suradnica zaposlena je Azra Efica, nevjesta tužitelja Ibre Bulića, a u Odjelu za podršku svjedocima ove institucije bila je sestrična sutkinje Minke Kreho.

Nevjenčana supruga suca Gorana Radevića također radi u Tužiteljstvu BiH, gdje su i nevjenčana supruga i pastorka šefa računovodstva Suda BiH Krunoslava Jelića. Kćeri dviju daktilografkinja Suda BiH također su posao našle u Tužiteljstvu BiH.

“Zaista nije primjereno da sudac s djetetom dolazi na posao u istu zgradu”, smatra jedan sarajevski sudac. Nekadašnji sudac, sada odvjetnik Vlado Adamović kaže kako se u ovakvim situacijama moraju utvrditi pravila kako bi se izbjegle sumnje u nepristrasnost.

“Ako ti je sin pripremao optužnicu u tužiteljstvu a ti sudiš po njoj, teško je biti objektivan. Treba pripremiti pravila kojima će se izbjegavati takve situacije. Mora se voditi računa što je u očima javnosti normalno. Ne mora sve biti pokriveno zakonima, pa ni kodeksima, nego je minimum da je pokriveno granicama ljudskog razuma”, ističe Adamović.

Način zapošljavanja

Pred Sudom BiH nedavno je podnesen zahtjev za izuzeće suca zbog sukoba interesa prouzročenog obiteljskim vezama.
Odvjetnik Ifet Feraget zatražio je izuzeće suca Senadina Begtaševića jer je smatrao da je postojao sukob interesa s obzirom da je njegov sin Tin Begtašević radio kao stručni suradnik u predmetu povezanom s klijentom kojed zastupa.

“Sudac Begtašević je na neki način opterećen saznanjima koje je mogao dobiti privatno od svog sina… Objektivno nije u redu da djeca sudaca rade u tužiteljstvu a da njihovi roditelji postupaju kao suci i rade u tim predmetima. To je, po meni, sukob interesa, to je razumna sumnja u nepristrasnost”, kaže Feraget.

Ovaj zahtjev Sud BiH je odbio. Odluku nisu mogli dostaviti BIRN-u, uz obrazloženje da odluke sa “opće sjednice nisu javni dokument”. Kako saznaju, u obrazloženju je navedeno da je branitelj samo iznio osobno osjećanje i subjektivno mišljenje, te da u zahtjevu nije objašnjeno u kakvoj su vezi dva predmeta.

“Ne radi se o osobnom stavu, nego objektivno postoji mogućnost da sudac kao otac od sina kao stručnog suradnika dođe u posjed nekih informacija koje ga kontaminiraju. Na taj način se u očima samog optuženog gubi povjerenje u suca. Dakle, on se tu ne nada ničem dobrom”, smatra Feraget.

Prilikom izbora pripravnika Sud BiH ne uzima u “obzir njihove obiteljske veze, niti za njih zna, imajući u vidu da je primaran kriterij znanje pokazano na testu”.

“Komisija pravi popis kandidata koji ispunjavaju propisane uvjete i poziva ih na usmeni, a potom i pismeni test. Nakon provjere znanja, predlažu se najbolji kandidati, oni s najvećim brojem bodova. Vodi se računa i o spolnoj i nacionalnoj zastupljenosti”, navode iz Suda BiH. O zapošljavanju suradnika Tužiteljstvo BiH nije moglo davati nikakav komentar.

Vlado Adamović ističe kako djeci sudaca i tužitelja nikako ne treba biti uskraćeno da rade ukoliko su na objektivnom natječaju pokazali najbolje rezultate.

“Ne smiju oni biti uskraćeni, jer imaju svoja prava i svoje karijere. A ima i nešto što je prirodno – u takvim kućama se rano počne pričati o pravu. Zamislite kad vam je otac sudac vrhovnog suda, pa vi u novinama pročitate o nekom predmetu a on vam uz ručak ispriča suštinu tog problema. Vi na drugoj godini prava saznate više nego što zna profesor prava”, objašnjava Adamović. On ističe kako se u slučaju izbora većeg broja djece mora voditi računa da ne budu na istom predmetu s roditeljima.

Arben Murtezić, glavni disciplinski tužitelj, napominje kako zakoni strogo propisuju obvezu izuzeća i točno do kojeg stupnja srodstva i u kojim ulogama se mogu naći stranke.

“Imali smo jedan ili dva postupka jer se sudac nije izuzeo kada smo smatrali da je postojala potreba izuzeća, ali istina – nije spadalo u kategoriju jasno propisanih razloga za izuzeće. Izrečena je sankcija u jednom takvom slučaju”, kaže Murtezić. On primjećuje kako se događa da su članovi obitelji u istoj branši, iako se uglavnom vodi računa kada se trebaju izuzeti.

“Ovo je mala zemlja i nekada se kompletne obitelji bave pravom i smatram da to nije veliki problem”, kaže Murtezić.

Nekadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milorad Novković također smatra da ovo pitanje treba riješiti pravilnikom o sukobu interesa.

“Nije dobro da se samo primaju djeca sudaca i tužitelja za stručne suradnike i pripravnike, ali ne možemo tu djecu 100 posto odstraniti. Ima sudova gdje rade brat i sestra, ima i tužiteljstava gdje rade bliski srodnici, gdje rade suprug i supruga”, navodi Novković. On kaže kako je to ranije bilo riješeno zakonom gdje bliski srodnici, do određenog stupnja, nisu mogli raditi u istim institucijama.

Tužiteljstvo vrtić Suda

Zaposlenica pravosuđa u BiH šaljivo komentira kako je Tužiteljstvo BiH vrtić za roditelje koji rade u Sudu BiH. Sud i Tužiteljstvo BiH biraju stručne suradnike i pripravnike, dok se o prijemu na ove pozicije u nižim pravosudnim institucijama brine VSTV, koji bira suce i tužitelje. Na drugim instancama također su brojni primjeri obiteljskih odnosa.

Amar Jaganjac, sin predsjednika Vrhovnog suda FBiH i nekadašnjeg člana VSTV-a Amira Jaganjca, zaposlen je kao stručni suradnik u Tužiteljstvu BiH, gdje kao tužitelj radi i Vladimir Simović, sin suca Ustavnog suda BiH Miodraga Simovića.

Supruge sudaca Suda BiH Tihomira Lukesa, glavnog disciplinskog tužitelja Arbena Murtezića i državnog tužitelja Džermina Pašića također su u pravosuđu. Dinka Lukes je sutkinja Vrhovnog suda FBiH, Melika Murtezić sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a Maja Pašić tužiteljica u sarajevskom Tužiteljstvu.

Draženka Jurišić bila je sutkinja u Općinskom sudu u Mostaru, dok je njezin suprug Mladen Jurišić bivši predsjednik mostarskog Županijskog suda. U sarajevskom tužiteljstvu je i Amira Salihagić-Sedlarević, kćerka bivše predsjednice Županijskog suda u Sarajevu, a u sarajevskom Općinskom sudu predsjednik jednog od odjela je Nedim Ćosić, sin nekadašnjeg glavnog tuzlanskog tužitelja Šesenama Ćosića.

Avdo Kadrić, sin suca i člana VSTV-a Zijada Kadrića, imenovan je za stručnog suradnika Općinskog suda u Tuzli, a Ines Midžić-Hodžić, kćer županijskog suca u Bihaću Fikreta Hodžića, stručna je suradnica u tužiteljstvu u ovom gradu.

U pravosudnim institucijama rade i bliski srodnici političara. Kao tužiteljji u Tužiteljstvu BiH rade Vedrana Mijović, kćer Slavka Jovičića, nekadašnjeg državnog zastupnika iz SNSD-a, te Dubravko Čampara i Džermin Pašić, brat Aljoše Čampare odnosno sin Safeta Pašića, članova SDA.

Tužitelj u Županijskom tužiteljstvu u Sarajevu je Jasmin Džaferović, sin Šefika Džaferovića, također iz SDA, a pripravnica u Sudu BiH je Martina Raguž, kćer Martina Raguža iz HDZ-a 1990. U pravosudnim krugovima i u javnosti više puta je pokretano pitanje sukoba interesa kada su u pitanju članovi VSTV-a. Nekadašnji član VSTV-a Asim Crnalić kaže kako je nedopustivo da član Vijeća zapošljava obitelj.

“Nije lijepo isticati vlastite primjere, ali kad sam bio član Vijeća, moja kćer je završila fakultet i meni je odgovaralo da je zaposlim negdje na sudu ili u tužiteljstvu. Nije mi palo na pamet da to pokušam jer bih izgubio kredibilitet i svaka moja kritična ocjena bi bila u pitanju kad ja sebi dopuštam da svoje dijete zapošljavam u pravosuđu”, kaže Crnalić.

On ističe kako svaki član VSTV-a mora biti svjestan dviju stvari – time što je član Vijeća izuzetno je moćan čovjek u pravosuđu, i da tu moć ne smije zlouporabiti ostvarujući privatne ciljeve. U VSTV-u su u svibnju 2014. godine donijeli pravilnik o sukobu interesa, kojim nastoje riješiti ove probleme./BIRN/HMS/

Izvor: BIRN

U Parlament BiH sve diplome na provjeri

0

U Parlament BiH sve diplome na provjeri

Sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Kenan Vehabović je, kako je to za Klix.ba kazao, na današnjoj sjednici Kolegija Sekretarijata potencirao provjeru svih diploma uposlenika Parlamenta.

“Zatražio sam provjeru diploma za sve uposlene u Parlamentu BiH, najvišeg zakonodavnog tijela u Bosne i Hercegovine. Prvo je moja diploma na spisku za provjeru, pa svih ostalih uposlenika”, rekao je Vehabović.

Krivotvorenje diploma i njihova zloupotreba je dugogodišnji problem bh. institucija, koji je zasluženu pažnju zadobio tek u proteklom periodu kada su novinari online magazina Žurnal objelodanili kako se kupuju diplome srednje škole.

Podsjetimo, Klix je ranije pisao da su tri službenika Policijske uprave Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo imala sumnjivo stečene diplome srednje škole.

Izvor: Agencije

Kantonalni sud Sarajevo na kraju 2018 ima 24.000 neriješenih predmeta

0
Kantonalni sud u Sarajevu – u 2018g rješava predmete iz 2013

Kantonalni sud Sarajevo na kraju 2018 ima 24.000 neriješenih predmeta

Ovom prilikom, potcrtano je kako najveći problem u radu ovog Suda predstavljaju zaostaci 24 hiljade neriješenih predmeta, kojih ima čak i iz 2013. godine, što predstavlja opterećenje za njegovu efikasnost, finansiranje troškova, kao i za obavljanje njihovih redovnih poslova, iznosi se u saopćenju Kantonalnog suda.

Zbog dužine trajanja sudskih postupaka pokreću se i oni pred Ustavnim sudom BiH, ali i Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu s ciljem ostvarivanja prava naknade za nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja sudskih postupaka.

Kako se navodi u saopćenju, predsjednik Suda Špoljarić upoznao je ministra o planu rješavanja ovih predmeta, kao i o određenim aktivnostima koje se poduzimaju sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem BiH (VSTV), ali i drugim sudovima u Federaciji BiH, te je prezentirao način na koji će smanjti broj predmeta, a povećati efikasnost rada Kantonalnog suda.

Zahvalio se ministru Nenadiću na njegovom uloženom naporu s ciljem unapređenja rada ovog suda, te ga informirao o izvršenim prostornim preinakama u zgradi Suda, kojima su obezbjeđene dodatne kancelarije za rad novih sudija, kao i prostorija koje se adaptiraju za potrebe proširenja arhive Suda.

Ministar Nenadić je izrazio zadovoljstvo postignutim nivoom saradnju tokom njegovog mandata, te informirao o aktivnostima iz nadležnosti Ministarstva koje se preuzimaju u cilju ubrzanja procedura imenovanja novih sudija od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, kao i pratećeg administrativnog osoblja prema propisanim standardima, s obzirom na evidentan trend povećanja priliva novih predmeta i nagomilane višegodišnje zaostatke koji se ne mogu ažurirati u postojećim uslovima pored uloženih napora i značajnog prebacivanja norme.

Tokom sastanka, ministar se zahvalio na dosadašnjoj uspješnoj saradnji i naveo kako je zadovoljan postignutim rezultatima.

“Budžet za pravosuđe, pri preuzimanju funkije 2015. godine, iznosio je 29 miliona KM, da bi na kraju mog mandata bio 34,5 miliona KM što je povećanje za oko šest miliona, od čega je za Kantonalni sud namijeno 7,3 miliona KM”, poručio je ministar Nenadić.

Naglasio je kako je Nacrtom budžeta za 2019. godinu za pravosuđe planirano 37,4 miliona KM, što je osam miliona više u odnosu na 2015. godinu.

U 2019. godini prema osiguranim sredstvima i u saradnji sa VSTS BiH Kantonalni sud i dalje će biti najveći drugostepeni sud u Federaciji BiH sa 163 zaposlena, od kojih će 23 raditi na ovom sudu.

Na ovaj način ministar Nenadić je značajano unaprijedio pretpostavke za njihov još bolji rad i u 2019. godini.

Izvor: Agencije

Pravda za Dženana i Davida: Bh. tužioci s kraljevskim ovlaštenjima

0

Pravda za Dženana i Davida: Bh. tužioci s kraljevskim ovlaštenjima

Izvor: Al Jazeera, Piše: Midhat Dedić

Samo na dva primjera, a to je sasvim dovoljno da ukaže na ozbiljne devijacije, krivičnim predmetima “Dženan Memić” i “David Dragičević”, koja su podvrgnuta bespoštednoj, utemeljenoj kritici – kako pravnih stručnjaka, advokata, upozoravajućim signalima iz policijskih izvora, čak i aktivnih stručnjaka u pravosuđu te mobiliziranoj javnosti – mogla bi se braniti teza o, da budemo frazeološki smjerni, krajnje zabrinjavajućem stanju u kojem se nalazi bh. pravosuđe, prije svega tužilački “resor”.

Uz lavinu argumentiranih kritika koje ne prestaju mjesecima (“Dragičević”) i godinama (“Memić”), uz zastrašujuću šutnju iz pravosudnih “centara moći” (Visoko sudsko i tužilačko vijeće – VSTV), svjedočimo istovremeno i o očaju i bespomoćnosti porodica ubijenih mladića, čiji su životi dovedeni do razarajućeg stepena socijalne kataklizme.

Afektivna “revolucija” javnosti s protestima na ulicama zbog krajnje sumnjivih istraga u ovim slučajevima vektorski opisuje užasan strah običnih ljudi od potpunog gubitka nade u “reformirano” pravosuđe. Jer, sutra svako od nas može postati glavni glumac u ličnoj tragediji.

Nekontrolirana moć

Sudija Branko Perić u stručnom radu Nekontrolisana tužilačka moć, objavljenom u Pravnim sveskama Fondacije Centar za javno pravo, opisuje prostor tužilačkih zloupotreba i pojavne oblike koji ukazuju na ozbiljne probleme u funkcioniranju tužilačkog sistema.

On ističe kako u ovom modelu tužilačke istrage tužilac ima ogromnu moć, nad kojom nema nikakvog mehanizma ni interne, ni vanjske kontrole.

Tužilac je ‘slobodna zvjerka’, koja odlučuje da li će, kad i protiv koga otvoriti istragu ili je obustaviti, koga hoće, a koga neće optužiti ili odustati od istrage ili optužnice.

Također samostalno odlučuje o žalbama te potpuno slobodno planira istrage i odlučuje koje će dokaze izvoditi.

Perić smatra da u rukama nesavjesnog tužioca svaka istraga može biti opstruirana i namjerno upropaštena a da uopće ne odgovara.

Isto tako, po njegovom mišljenju, svaka optužba se može planirano okončati oslobađajućom presudom, koja će pokriti zloupotrebu tužilačkih ovlaštenja.

‘Nekontrolisana tužilačka moć je otvorila širok prostor za zloupotrebe. Motivi koji su uveli tužilačku praksu u prostor zloupotreba mogu se proširiti na ozbiljan organizovani kriminal i korupciju neslućenih razmjera. Dva slučaja koji su trenutno u fokusu javnosti (slučaj nerazjašnjenih smrti Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banjaluci) navode na ozbiljnu sumnju o postojanju teških policijsko-tužilačkih zloupotreba u istrazi, sračunatih na skrivanje ubica. Predlažem da se bez odlaganja preduzimaju mjere na rješavanju pitanje kontrole tužilačke moći kroz efikasne mehanizme interne kontrole, institucionalne kontrole i izmjene zakonodavne regulative. Prijedlog mogućih intervencija treba uzeti kao teze za razmišljanje kako doći do djelotvorne kontrole koja će osigurati zakonito postupanje i vratiti povjerenje u pravosudne institucije’, piše Perić.

Sistemska kontaminacija dokaza

“Mislim da su slučajevi ‘Memić’ i ‘Dragičević’ pretjerano kontaminirani te ne postoji mogućnost razumne pravne procjene tih predmeta”, napisao je jedan bh. advokat “krivičar”, braneći svoje “izuzeće” u javnom diskursu.

Strazbur u slučajevima ubistva uvijek nalaže da se provede adekvatna istraga, odnosno proceduralnoj normi da se efikasno istraži nečija smrt. U protivnom, imamo eklatantne slučajeve povrede Člana 2. (pravo na život) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Strazbur je u našim slučajevima daleko, jer smo još uvijek u bh. pravosudnoj močvari, koja običnom čovjeku, ali i struci, muti elementarno rasuđivanje.

“Kad imate takve postupke kad se svjesno opstruira, posljedica toga je i protok vremena. Vrijeme protiče da bi se sve teže i teže dokazivalo. Sasvim sigurno, istragom moraju biti obuhvaćeni i oni koji vrše opstrukcije. S vremenom to postaje ‘model’ kako ne treba raditi, što je pogubno za cijelo društvo. Stoga se mora, i to odmah, insistirati na otkrivanju onih koji su ‘kontaminirali’ neki dokaz, odnosno skrenuli istragu u neadekvatnom smjeru”, kaže Ifet Feraget, advokat koji zastupe oštećene strane u predmetima “Memić” i “Dragičević”.

‘Politika diktira mnoge procese’

Ističe kao ključnu stvar odsustvo kontrole učinjenih propusta u istrazi. U bh. zakonodavstvu nema adekvatne kontrole tužioca, a oštećena strana, ukoliko smatra da tužilac ne radi svoj posao, ima jedino mogućnost da piše prigovor njegovom šefu, glavnom tužiocu. No, takva praksa uglavnom potvrđuje narodnu gnomu da “vrana vrani oči ne vadi” te da suspektne tužioce štite šefovi, kako bi tužilačka sramota ostala “unutrašnje pitanje”. Pravosuđe nije brod u boci koja plovi bh. morem, ono je tu ne zbog tužioca, sudija i advokata, već treba služiti narodu, odnosno državi, kao jedan od njenih temeljnih stubova.

Krivično zakonodavstvo u regiji (Hrvatska, Crna Gora, Srbija), za razliku od “reformiranog” bh. pravosuđa, ima, naprimjer, zakonsku mogućnost da oštećena strana u krivičnom postupku, ukoliko tužilac odustane od istrage, postane takozvani supsidijarni tužilac, koji sa svojim advokatima preuzima gonjenje i u istrazi, i na glavnom pretresu. Pravo preuzimanja krivičnog gonjenja je moćno procesno oruđe oštećenog i ujedno korektiv nepravilnog ili pasivnog postupanja tužioca, a samim tim se automatski ispunjava i zahtjev EU Direktive 2012/29, koja predviđa da se žrtvi omogući preispitivanje obustave postupka koju nije naložio sud, ističu pravni stručnjaci. Potpuno je jasno da je oštećena strana u krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, a to najbolje pokazuju predmeti “Dragičević” i “Memić”, u deplasiranom i skoro beznadežnom položaju s prigovorom protiv tužioca koji čita njegov nadređeni.

“Politika se snažno uvukla u pravosudne institucije i diktira mnoge procese”, izjavio je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić. Takve (pr)ocjene postale su opće mjesto, koje više nikoga ne uzbuđuju, što je onespokojavajuće.

O centrima nekontrolirane moći, politici i lobijima unutar pravosuđa vrlo često govori i piše sudija Suda Bosne i Hercegovine Branko Perić. Otvoreno tvrdi da ne postoji mehanizam odgovornosti koji može kontrolirati VSTV. Govoreći o slučaju “Dragičević”, Perić ističe ozbiljnu sumnju u akt udruživanja policije i tužioca, zajedno s vještakom, koji objavljuju javno uzrok smrti nesretnog mladića a da do danas nema niti reakcije ni tužilaštva, ni VSTV-a.

 

‘Definitivno uništena tužilačka organizacija’

“To je slučaj koji je definitivno uništio tužilačku organizaciju. Sve te stvari dovode do raznih spekulacija i zaključivanja da, ustvari, nema nezavisnog tužilačkog sistema, da nema nezavisnog pravosuđa, da su u sve upleteni neki centri moći – policijski, politički… Odgovora nema. I to je problem. Nije problem slučaj ‘Dragičević’, nego je problem što nema odgovora iz tužilaštva, što nema adekvatnog reagovanja institucija. Nema ga ni u slučaju ‘Memić'”, nedavno je izjavio Perić.

Advokat Feraget smatra da su oba predmeta, nažalost, kompromitirana politikom – predmet “Dragičević” počev od zahtjeva ministra unutrašnjih poslova bh. entiteta Republika Srpska da se donese naredba o neprovođenju istrage, a predmet “Memić” po tome što je optužnica bila za nesreću u saobraćaju, a sud presudio da nije bilo saobraćajke.

“Javnost se bombardira predmetom ‘Memić’ tri godine, predmetom ‘Dragičević’ devet mjeseci. U predmetu ‘Memić’, konkretno, nestao snimak; kažu – nije bitno. A moralo se znati ko je izbrisao snimak, postoji nalaz vještaka da je snimak sa hotela namjerno izbrisan, ali ko je to uradio nije utvrđeno, evo, tri godine. Nestala majica sa tragovima krvi; ne zna se ništa o tome. Nestao komad laka iz federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova; niko nije odgovarao. U slučaju ‘Dragičević’ nestale gaćice sa ubijenog mladića Davida, nestao izvještaj mrtvozornika; niko nije uhapšen. Snimci neki oduzimani, ne od strane tužioca, nego od strane privatnih lica; niko nije odgovarao”, kaže Feraget.

“Neistraživanje ovih anomalija, odnosno krađe ključnih dokaza, pokazuje da je prisutan utjecaj politike ili drugih centara moći. Onaj koji ima moći i koga se tiče ovo on se ne istražuje. Ako se ne istražuje osoba X, onda zaključujemo da je osoba X moćna”, objašnjava advokat ozbiljne sumnje da neko vlada i upravlja “sa strane s tužiocima, koji su po zakonskim rješenjima, da cinizam bude veći, nezavisni u radu”.

Tužioca ne kontrolira niko

“Kontaminirani” predmeti “Memić” i “Dragičević” otkrili su, kroz ogromni protok vremena i bez prave kontrole tužilačkog rada, surovu i pogubnu istinu o utjecaju na tužilački esnaf “sa strane”. To da inače istrage neopravdano dugo traju te da je mnogo onih koji apelacijama pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine traže zaštitu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, što je upisano u Članu II/3 tačke E Ustava Bosne i Hercegovine i Člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i po pravnoj snazi iznad njega, činjenica je.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 206/08, rješavajući apelaciju R.I. 49, utvrdio je da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz Člana II/3 tačke e Ustava Bosne i Hercegovine i Člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima jer nadležno tužilaštvo nije okončalo istragu za pet godina, a pritome nije ponudilo nijedan opravdan i razuman razlog za toliko trajanje postupka.

Ono što ima današnje krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini kada je riječ o kontroli tužilačke istrage preko sudije za prethodni postupak tiče se uglavnom istražnih mjera i radnji od strane tužioca ili policije kojima se mogu narušiti prava i slobode građana. Međutim, ključna je stvar da je tužilac potpuno izuzet od bilo kakve kontrole, jer sud ne vrši kontrolu osnovanosti vođenja istražnog postupka u bilo kojoj fazi istrage. Da budemo surovi i precizni – tužioca ne kontrolira niko.

“U Hrvatskoj imate sudiju za istrage koji nadzire tužioca, imate i mogućnost da se oštećena strana može pridružiti tužiocu bez obzira što tužilac vodi postupak. Oštećena strana, ako bismo pravili paralelu s ova dva zlatna primjera teških anomalija u tužilačkim istragama (‘Memić i ‘Dragičević’), u takvom slučaju piše sudiji za istrage da je nestao snimak sa banke u slučaju ‘Memić’, da je nestala majica Alise Mutap s tragovima krvi, da je nestao lak iz federalnog MUP-a, odnosno da su nestale gaćice i izvještaj mrtvozornika u Banjoj Luci; sudija za istrage kaže onda tužiocu: ‘Ovo su relevantne okolnosti – hitno, odmah, sad, trenutno istraži…’ Kada neko svjesno otkine kariku u lancu, lanac puca i tada imate dva kraja na dvije strane svijeta. Kada nađete ko je tu kariku uništio, onda imate i onog ko je zainteresiran da taj slučaj nikada ne bude riješen”, objašnjava advokat Feraget.

Gdje smo mi sada i ovdje?

Mnogi pravni stručnjaci, autori i praktičari predlažu uporno godinama da bi zakonske odredbe u Bosni i Hercegovini trebalo mijenjati kako bi oštećeni, recimo, imali pravo na uvid u spise, predlaganje određenih istražnih radnji i dokaza, saslušavanje okrivljenog svjedoka i vještaka. Evropski sud je postavio standarde učešće oštećenih (srodnika ubijenih) u istrazi, uključujući i postavljanje pitanja. To piše u EU Direktivi 2012/29, da budemo precizni – da države članice osiguraju da žrtve budu saslušane i da mogu pružati i podnositi dokaze u krivičnom postupku.

Te institute imaju, naprimjer, Hrvatska i Crna Gora, a katalog takvih prava u Bosni i Hercegovini je prazan. U tim pravnim prazninama i čudovišno nagomilanoj moći tužioca s kraljevskim ovlastima i subjektom potpunog odlučivanja u istragama te očiglednoj inklinaciji politike u mnogim predmetima, pa i u pomenuta dva slučaja, koja su skoro demonizirala i devastirala jedan pravosudni stub države, dvije porodice, Memić i Dragičević, žive tragične dane i noći.

I svete knjige govore svoje istine. Ajet iz Kur’ana kaže da “onaj koji ubije samo jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet”. Pa, gdje smo mi sada i ovdje?

Zakon o useljavanju u Njemačku

0
Useljavanje u njemacku

U nacrtu zakona o useljavanju u Njemačku se navodi

19.decembra 2018, njemačka vlada konačno glasa o nacrtu zakona kojim bi ubuduće trebalo da se reguliše dolazak stranaca u zemlju, prije svega stručnih radnika. Ovo je pregled najvažnjih novina ovog zakona.

19.decembra 2018, njemačka vlada konačno glasa o nacrtu zakona kojim bi ubuduće trebalo da se reguliše dolazak stranaca u zemlju, prije svega stručnih radnika. Ovo je pregled najvažnjih novina ovog zakona.

Njemačka je useljenička zemlja i potrebni su joj strani radnici, iz cijelog svijeta. To je odavno jasno, prije svega privredi i ne malom dijelu političkog spektra, dok su konzervativci iz CDU i CSU koji su već 12 godina na vlasti, odbijali da tu činjenicu priznaju zakonom koji bi regulisao dolazak stranaca u zemlju. Njihov otpor je slomljen, utoliko što će 19. decembra, vlada Njemačke glasati o takozvanom Zakonu o useljavanju stručne radne snage ili Fahkrefteajnvanderungsgezec – Fachkräfteeinwanderungsgesetz.

Zakon bi trebalo tačno da reguliše ko smije da dođe u Njemačku – da radi ili da se školuje. Generalno, fokus je na ljudima koji već imaju završen fakultet ili kvalifikaciju, odnosno stručnu spremu. Zakon je i sada relativno liberalan za ljude sa viskom stručnom spremom, ali je za one sa nižim kvalifikacijama bilo dosta prepreka.

Kvalfikacija – nije važno koja

Nacrtom zakona je sada predviđeno da zainteresovana osoba koja ima završenu stručnu spremu, i pogotovu ako je našla radno mjesto, smije da radi u Njemačkoj – u bilo kojoj profesiji. To znači da radnu vizu mogu da dobiju i ljudi čija zanimanja na spadaju u grupu traženih u Njemačkoj. Do sada je to bio jedan od uslova za dobijanje radne vize. Takođe je novo to što prilikom izdavanje radne vize više ne mora da se dokaže da za to radno mjesto nema odgovarajućih kandidata iz Njemačke ili EU. Međutim, ukoliko se bude ukazala potreba, ova klauzula kojom se štiti domaća radna snaga, moći će brzo ponovo da se uvede.

Blaue Karte für ausländische Fachkräfte (picture-alliance/dpa/D. Karmann) Plava karta

Još jedno novo pravilo je da osobe koji imaju stručnu spremu posao mogu da traže i u Njemačkoj – dakle ne moraju da imaju ugovor o radu prije nego što uđu u Njemačku. Za traženje posla imaju šest mjeseci. Pored stručne kvalfikacije preduslov je i odgovarajuće znanje njemačkog jezika i dokaz o pokrivanju životnih troškova tokom tog perioda, odnosno da neće zavisiti od državne podrške u Njemačkoj.

Priznavanje diploma

Da bi strani radnici mogli da rade u Njemačkoj njhova stručna sprema mora biti priznata ovdje u zemlji. Ranije je baš oko toga bilo mnogo problema. Međutim, to bi sa novim zakonom trebalo da bude drugačije. Radi se na daljem razvijanju sistema priznavanja stepena obrazovanja, i na boljem savjetovanju zainteresovanih osoba iz inostranstva. Prema Zidoče cajtungu nacrt zakona sadrži jednu važnu olakšicu u vezi sa tim: naime, predviđena je „ograničena mogućnost” da „pod određenim uslovima” strani radnik svoju diplomu stečenu u inostranstvu podnese na priznanje – nakon dolaska u Njemačku. To znači da kvalifikovani strani radnici mogu ući u Njemačku, usput raditi i za to vrijeme čekati na priznavanje svoje diplome.

Pressekonferenz Zuwanderungsgesetz Deutschland Seehofer Altmaier Heil (picture-alliance/dpa/M. Kappeler) Ministar za rad Heil, ministar privrede Altmaier i ministar unutarnjih poslova Seehofer

Radna dozvola iako je odbijen azil

A što se tiče potražilaca azila, nacrt zakona predviđa privremenu dozvolu boravka i rada u trajanju od dvije godine – takozvani „Beschäftigungsduldung”. To znači da ako potražilac azila ima posao, dvije godine ne smije biti protjeran iz Njemačke. Ovo se odnosi na osobe kojima je azil odbijen, koje najmanje godinu dana imaju takozvani duldung, koji najmanje 18 mjeseci imaju regularan posao preko kojeg plaćaju porez i doprinose, i rade najmanje 35 sati nedjeljno. Ovim ogrančenjima njemačka vlada želi da spriječi da se „Beschäftigungsduldung” izdaje odmah sa obavještenjem o odbijanju azila. Ovlašćeni organima se tako daje vremena da „sprovedu mjere za okončanje boravka” u Njemačkoj osobi kojoj je odbijen azil.

Pravilo po kojem osobe kojima je odbijen azil i koje se nalaze na trogodišnjem stručnom školovanju i potom još dvije godine mogu da rade u Njemačkoj, a da im ne prijeti protjerivanje – biće prošireno na takozavne pomoćne poslove, odnosno poslove za koje nije potrebna nikakva kvalifikacija. Preduslov je da se obavežu da će posle završiti stručnu obuku za posao za koji nema dovoljno radne snage. To takozvano 3 plus 2 pravilo važiće u cijeloj zemlji, što do sada nije bio slučaj.

Njemački jezik

Da bi njemački jezik mogao bolje da se nauči u inostranstvu, dalje će se razvijati kursevi Gete-Instituta. Ali na tom polju više moraju da se angažuju i privreda i njena predstavništva u inostranstvu kao i pojednična preduzeća. Tako bi na primjer trebalo da prošire svoja predstavništva u inostranstvu kako bi promovisali njemački kao strani jezik. Slični modeli saradnje bi trebalo da se uspostave sa školama u inostranstvu. Još jedan prijedlog je izgradnja programa stručne obuke u inostranstvu koji uključuju i učenje njemačkog jezika.

Izvor: DW

Za otvaranje firme u BiH potrebno 81 dan i 13 procedura

0

Za otvaranje firme u BiH potrebno 81 dan i 13 procedura

Po ovom parametru smo 183. država na svijetu, od ukupno 190.

Novi izvještaj Doing Business-a za 2019g

 

Za počinjanje biznisa, odnosno otvaranje privatne firme u Bosni i Hercegovini, treba ni manje ni više nego 81 dan i čak 13 različitih procedura, prema najnovijim podacima.

Za počinjanje biznisa, odnosno otvaranje privatne firme u Bosni i Hercegovini, treba ni manje ni više nego 81 dan i čak 13 različitih procedura, prema najnovijim podacima.

Ovo je jedan od razloga zbog čega je BiH nekonkurentna u odnosu na ostale zemlje kada je riječ o investicijama. Po ovom parametru BiH je 183. država na svijetu, od ukupno 190.

Poređenja radi, na Novom Zelandu se kompanija može otvoriti za samo pola dana, po čemu je ova država najbolja na svijetu.

No, i ostale moderne države maksimalno su pojednostavile i ubrzale postupak otvaranja kompanije, a za primjer se mogu uzeti i nama bliske zemlje, piše Biznois.info.

Tako je, naprimjer, u Sloveniji za to potreno 8 dana, deset puta manje nego u BiH. Zanimljivo je da se u Sloveniji ne plaćaju nikakvi troškovi otvaranja firme, po čemu je ta država najbolja na svijetu.

Od BiH, kada je riječ o lakoći otvaranja firme, gore je samo 7 država na svijetu, a to su Evatorijalna Gvineja, Kambodža, Čad, Eritreja, Somalija, Haiti i Venecuela

Inače, otvaranje kompanije je jedan od deset parametara koji se navode u izvještaju Svjetske banke Doing Business.

Ostali parametri su dobijanje građevinske dovole, priključka za struju, osiguranje provođenja ugovora, dobijanje kredita, plaćanje porez

a itd.

BiH je ukupno u izvještaju za ovu godinu rangirana na 89. mjesto od 190 zemalja. Najgori skor od svih parametara ima upravo po lakoći otvaranja firme gdje zauzima, kako smo rekli, 183. mjesto.