OTKAZ UGOVORA O RADU RADNIKU UZ ISTOVREMENU PONUDU ZA ZAKLjUČENjE UGOVORA O RADU POD IZMIJENjENIM USLOVIMAZakon o radučl. 126 i 137 |
- Kada dođe do organizacionih i personalnih promjena kod poslodavca, pa zaposleni kojem je otkazan ugovor o radu ne prihvati zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, a bio je obavješten o pravnim posljedicama neprihvatanja zaključenja novog ugovora o radu, aktivira se dejstvo otkaza ugovora o radu.
Obrazloženje:
“Predmet spora po tužbi je primarni zahtjev tužiteljice da se poništi rješenje tuženog na osnovu kojeg joj je prestao radni odnos, slijedom čega da se obaveže tuženi da joj uspostavi radnopravni status i da joj isplati naknadu plata za period od 01.5.2015. do 01.01.2017. godine, sa pripadajućom kamatom i da izvrši uplatu zakonom određenih poreza i doprinosa.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrđeno je da je tužiteljica po osnovu Ugovora o radu od 01.01.2011. godine kod tuženog bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, sa polovinom radnog vremena, i da je bila raspoređena na poslove zamjenika direktora, šefa računovodstva i komercijalne službe; da je u periodu od 04.6.2013. do 03.12.2014. godine bila na porodiljskom odsustvu; da je od 04.12.2014. do 31.05.2015. godine bila na bolovanju zbog bolesti; da je rješenjem tuženog od 01.9.2014. godine razrješena funkcije šefa računovodstva i komercijalne službe i da joj je istim rješenjem ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu za poslove administrativno-komercijalnog radnika, uz upozorenje da ako ne prihvati zaključenje novog ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, da će joj biti otkazan raniji ugovor o radu; da se tužiteljica očitovala na ovo rješenje podneskom od 30.9.2014. godine (ali ga nije pobijala) uz navođenje da tuženi ne može odlučivati o njenom radnopravnom statusu dok se ona nalazi na porodiljskom odsustvu; da je tuženi po isteku porodiljskog odsustva tužiteljice, dana 04.12.2014. godine donio rješenje kojim joj je otkazao ugovor o radu i utvrdio pravo na otpremninu i da joj je radni odnos kod tuženog prestao sa danom 30.4.2015. godine.
Prvostepeni sud je kod ovakvog stanja činjenica udovoljio tužbenom zahtjevu jer je našao da se tužiteljici, saglasno odredbi člana 18. stav 1. ZR, nije mogao otkazati ugovor o radu jer se nalazila na bolovanju, a drugostepeni sud podržava takvu odluku temeljeći je na pogrešnom zaključku da se tužiteljica u trenutku otkazivanja ugovora o radu nalazila na “porodiljskom bolovanju” što, s obzirom na naprijed navedene činjenice, koje nisu ni sporne među parničnim strankama, nije tačno.
Odluke nižestepenih sudova u ovom dijelu nisu pravilne i zakonite.
Odredba člana 18. ZR, propisuje da se ugovor o radu ne prekida za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, porođajnog odsustva, udaljenja s posla, perioda između dva otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa, kao i za vrijeme drugih opravdanih odsustvovanja s rada koje radnik koristi na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu. Ova odredba, na koju se poziva tužiteljica i na kojoj je prvostepeni sud temeljio svoju odluku, ne reguliše pitanje otkaza ugovora o radu radniku od strane poslodavca, pa ona nije relevantna za rješenje ovog spora.
U trenutku donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu (04.12.2014. godine), a pogotovo u vrijeme kada joj je, na osnovu tog rješenja, prestao radni odnos kod tuženog (30.4.2015. godine) tužiteljica nije koristila porodiljsko odsustvo, niti je bila na bolovanju uzrokovanom povredom na poslu ili oboljenjem od profesionalne bolesti, pa je od otkaza ugovora o radu nisu štitile ni odredbe člana 77. i člana 86. stav 1. ZR.
Odredbom člana 137. stav 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Ovu odredbu treba shvatiti tako da poslodavac, u toku trajanja zaposlenja, može radniku otkazati postojeći ugovor o radu i ponuditi mu drugo radno mjesto (što podrazumijeva zaključenje novog ugovora o radu), ako radnik ne može uspješno izvršavati radne obaveze na dotadašnjem radnom mjestu, ako to zahtjeva proces rada, organizacione promjene u procesu rada, ekonomske teškoće, pomjeranje radnika zbog potrebe posla, napredovanje radnika u poslu, bolja iskorištenost proizvodnih, radnih i ljudskih kapaciteta kojima poslodavac raspolaže i slično.
Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene (član 137. stav 3. ZR).
U konkretnom slučaju tužiteljica nije prihvatila zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, niti je protiv rješenja (od 01.9.2014. godine) kojim joj je to ponuđeno i kojim je razrješena sa dotadašnje funkcije, izjavila bilo kakav pravni lijek. Ona je tek po dobijanju rješenja o otkazu ugovora o radu pokrenula ovaj spor tražeći poništenje samo tog rješenja. Zbog toga, kako propisuje član 137. stav 2. ZR, valja ispitati zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu primjenom odredbi ZR koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca (član 126. ZR).
Tužiteljica je, prema sadržaju rješenja od 01.9.2014. godine, razrješena ranije dužnosti i ponuđeno joj je zaključenje novog ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, temeljem odredbe člana 126. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 137. stav 1. ZR, iz razloga što je došlo do organizacionih i personalnih promjena kod tuženog (razrješen je dužnosti raniji direktor, inače suprug tužiteljice, pa se ukazala potreba izbora novih rukovodećih radnika od strane nove upravljačke strukture). Tim rješenjem je obavještena o pravnim posljedicama neprihvatanja zaključenja novog ugovora o radu.
Kada nije prihvatila tu ponudu aktivirano je dejstvo otkaza ugovora o radu, zbog čega je doneseno pobijano rješenje od 04.12.2014. godine (u čijem obrazloženju je i navedeno da je otkaz uslijedio nakon odbijanja ponude za zaključenje novog ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima).
Iz izloženog slijedi da rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu tužiteljici nije nezakonito, zbog čega se neosnovanim ukazuju i njeni zahtjevi za uspostavu radnopravnog statusa kod tuženog i zahtjev za isplatom naknade plate za označeni period, slijedom čega je, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, reviziju u ovom dijelu valjalo uvažiti, preinačiti nižestepene presude i odbiti primarno postavljeni zahtjev tužiteljice.
Tužiteljica je pored naprijed izloženog zahtjeva (u slučaju da se on ne usvoji) stavila i eventualni zahtjev (o kojem govori odredba člana 55. stav 4. ZPP) – da se obaveže tuženi da joj, na ime razlike otpremnine i na ime razlike plate, za period od 11. mjeseca 2014. godine do maja mjeseca 2015. godine, isplati odgovarajuće novčane iznose sa pripadajućom zateznom kamatom. Kod takvog stanja stvari, kada je udovoljeno primarno postavljenom tužbenom zahtjevu, nije se trebalo ni moglo odlučivati o eventualno stavljenom zahtjevu i odbiti ga. Zbog toga je nižestepene presude valjalo preinačiti i u ovom dijelu, te udovoljiti eventualnom zahtjevu u cjelini, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (koji je izračunao razliku plate koju je tuženi trebao isplatiti tužiteljici za navedeni period i one koja joj je stvarno isplaćena, kao i razliku otpremnine) kojem stranke nisu prigovarale.
Nasuprot prednjem, revizija tuženog nije osnovana u dijelu kojim se osporava odluka o protivtužbenom zahtjevu. Tužitelj u reviziji ponavlja žalbene razloge i navode koje je već isticao u prvostepenom postupku, o čijoj neosnovanosti se izjasnio drugostepeni sud, uz jasno i argumentovano obrazloženje, koje u svemu prihvata i ovaj sud.
Naime, kod činjenice da je provedenim dokazima, prvenstveno nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, a onda i materijalnim dokazima i saslušanjem svjedoka, utvrđeno da je tužiteljica, kao ovlašteni radnik tuženog i za vrijeme porodiljskog odsustva podizala sa računa tuženog određene novčane iznose, ali da je ta sredstva polagala u blagajnu tuženog, te da su ista korištena za izmirenje materijalnih obaveza tuženog, po nalogu tadašnjeg direktora i da nema nikakvih manjkova blagajne, niti su po izvještajima, za 2013. i 2014. godinu, revizorske kuće “E.” iz B., registrovani bilo kakvi manjkovi ili nepravilnosti u radu, kao ni u zapisnicima Poreske uprave R. S., Područni centar D., Odjeljenje kontrole, koja je izvršila sveobuhvatnu kontrolu dokumentacije tuženog iz 2013. i 2014. godine – tuženi nije dokazao da je uopšte došlo do umanjenja njegove imovine i istovremenog uvećanja imovine tužiteljice, pa nisu bili ispunjeni uslovi da se udovolji protivtužbenom zahtjevu temeljenom na pravilima sticanja bez osnova, o kojim govori odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i “Službeni glasnik RS” broj:17/93, 3/96, 39/03, 74/04).
Iz naprijed navedenih razloga valjalo je, na osnovu odredbe člana 248. ZPP, odbiti reviziju u dijelu kojim se pobija odluka o protivtužbenom zahtjevu.”
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 Rs 055254 19 Rev od 6.9.2019. godine)