Stvarno pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Pravni posao

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u M. broj P-253/2001-Š od 17.6.2002. godine odbijen je tužilac Ž. D. sin T. s tužbenim zahtjevom da mu tuženi M. K. sin M. preda u posjed i slobodno raspolaganje dio k.č. br. 447 iz p.l. broj 637 k.o. D. Ž. u površini od 255 m2 prema skici vještaka D. I. od 17.6.2002. godine. Usvojen je zahtjev protivtužbe tuženog, tako što je utvrđeno da je tuženi posjednik dijela parcle broj 447 iz p.l. broj 637 k.o. D.Ž. u površini od 255 m2, omeđenog detaljnim tačkama 1,2,3 i 4, a prema skici broj 1. vještaka D. I., geodetskog inženjera od 10. maja 2002. godine koja čini sastavni dio presude, a tužilac obavezan da trpi da se taj dio parcele otcijepi na osnovu presude od parcele 447 k.o. D.Ž. i upiše kao posjed M. K. sina M. iz D. Ž.. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 1.122,50 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-580/02 od
15.11.2002. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi tužbeni zahtjev bio u cjelini usvojen, ili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

Republičko tužilaštvo se nije izjasnilo o reviziji u smislu člana 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94- u daljem tekstu: raniji ZPP), u vezi sa članovima 456. stav 1. i 461. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: važeći ZPP).

Među strankama je sporna površina zemljišta od 255 m2, predstavljena žutom bojom i prelomnim tačkama 1,2,3 i 4. na skici broj 1. geodetskog vještaka D. I., inženjera geodezije, od 10.5.2002. godine, koja je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, sastavni dio parcele k.č. broj 447. po novom, odnosno parcele k.č. br.190/1 po starom premjeru u k.o. Ž. D.. Parcela k.č. broj 447 ima površinu od ukupno 768 m2 i upisana je u p.l. broj 637 k.o. Ž. D. u korist tužioca kao posjednika, s dijelom posjeda od 1/1. Parcela 190/1 u ukupnoj površini od 1.456 m2 upisana je z.k. ul. broj 14 k.o. Ž. D. kao suvlasništvo tuženog sa 11/30 dijela, njegove supruge R.K., takođe sa 11/30 dijela i još pet suvlasnika, među kojima nema tužioca. Dalje je utvrđeno da je
28. juna 1983. godine tuženi dao izjavu pred potkomisijom za utvrđivanje faktičkog stanja Opštinske komisije za komasaciju, O., prema kojoj je parcelu k.č. broj 447 u k.o. Ž.D., po novom premjeru, poklonio tužiocu. Saslušanjem svjedoka, a pored ostalih i tužiočeve majke J.D., koja je tom prilikom i zastupala tužioca, prvostepeni sud je zaključio da namjera tuženog o poklonu nije vjerodostojno unesena u zapisnik. On, naime, nije želio da tužiocu pokloni cijelu parcelu k.č. broj 447, nego samo njen dio, koji u ovom parničnom postupku nije sporan i koji drži tužilac. Sporni dio parcele tuženi je zadržao i dalje i na njemu izgradio septičku jamu i ubirao plodove od šljiva. Povremene posjedovne akte na tom dijelu vršio je i tužilac, u vidu odlaganja građevinskog materijala prilikom gradnje objekta. Tuženom je pomagao da sakupi šljive. Sve te radnje nisu, međutim, trajnog karaktera i po ocjeni prvostepenog suda „govore o… nekakvom sporadičnom posjedu“. Izjava o poklonu je u suštini pravni posao. Pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 i
„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/93, u daljem tekstu: ZOSPO). U ovom slučaju pravni posao (izjava tuženog o poklonu i izjava o prihvatanju poklona) nije upisan u javnu knjigu, tako da nije ni došlo do prenosa prava svojine na sporno zemljište u korist tužioca.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je našao da tužilac nema pravni osnov kojim bi od tuženog tražio predaju spornog zemljišta, pa je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Zahtjevu protivtužbe udovoljeno je pozivom na član 12. Zakona o premjeru i katastru zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/96 i 15/00).

Činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Tuženi je u odgovoru na reviziju pored ostalog naveo da „revizija u ovoj pravnoj stvari, a zbog označene vrijednosti spora (1.000,00 KM) nije dozvoljena“.

Članom 456. stav 1. važećeg ZPP propisano je: „Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po dosadašnjim propisima“. Pod „dosadašnjim propisima“ podrazumijevaju se odredbe ranijeg ZPP (član 459. važećeg ZPP). Važeći ZPP stupio je na snagu 1. avgusta 2003. godine (član 461.).

Prvostepena presuda u ovom sporu donesena je 17.6.2002. godine (dakle, prije 1. avgusta 2003. godine!), pa se u smislu navedenih propisa dalji postupak sprovodi po „dosadašnjim propisima“ (dakle po ranijem, a ne po važećem ZPP) čime se isključuje mogućnost primjene člana 237. stav 2. u vezi sa stavom 3. važećeg ZPP.

Članom 382. stav 2. ranijeg ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 800 novih dinara (sada se uzima da je protivuvrijednost tog iznosa 800 KM). Kako u ovoj parnici vrijednost spora prelazi iznos od 800 KM, revizija je dozvoljena.

Revizija, međutim, nije osnovana.

Shvatanja nižestepenih sudova su pravilna.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da tuženi ima jači pravni osnov na sporno zemljište, u smislu člana 41. ZOSPO, od tužioca. Tužilac se doduše vodi kao posjednik tog zemljišta, ali se posjed, kao faktičko stanje, može steći i bez pravnog osnova. Nasuprot tome, tuženi je upisan kao zemljišno-knjižni suvlasnik parcele, pa mu, s obzirom na to svojstvo, pripada pravo na zaštitu prava svojine na cijelu stvar u odnosu na treća lica (član 43. ZOSPO). Najzad, prvostepeni sud je utvrdio da tuženi nije izjavom od 28. juna 1983. godine pred potkomisijom za utvrđivanje faktičkog stanja Opštinske komisije za komasaciju, O., poklonio tužiocu sporni, nego samo nesporni dio parcele broj 447. po novom, odnosno parcele 190/1 po starom premjeru u k.o. Ž.D.. Posjedovne radnje koje je tužilac povremeno preduzimao na nekretninama na koje u ovom sporu polaže pravo, irelevantne su sa stanovišta sticanja prava svojine. Iz tih razloga tužbeni zahtjev tužioca je i po ocjeni ovog suda neosnovan.

Tvrdnje revidenta kako je „nesumnjivo – u toku postupka utvrđeno da je tužilac cijelu spornu parcelu koristio za svoje potrebe, da mu je istu tuženi u postupku komasacije darovao na jasan, nedvosmislen i nesumnjiv način“, u suprotnosti su sa utvrđenim činjeničnim stanjem.

Tačno je da se pravo svojine pored ostalog može steći određenim pravnim poslom i odgovarajućom odlukom državnog organa, kako se tvrdi u

reviziji. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi međutim da je
„pravnim poslom i izjavom datom u toku postupka komasacije, tuženi prenio na tužioca … pravo svojine na cijeloj spornoj parceli“, odnosno da su to
„dobrim dijelom svojim iskazima potvrdili i saslušani svjedoci“. Analizom i ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud je došao do sasvim drukčijeg činjeničnog stanja, o čemu je već bilo riječi.

Tužilac na opisani način pobija presude nižestepenih sudova zbog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je u postupku po reviziji isključeno (član 385. stav 3. ranijeg ZPP).

Nižestepene presude nemaju, prema tome, nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, tužiočeva revizija je odbijena kao neosnovana (član 393. u vezi sa članom 386. ranijeg ZPP u vezi sa članovima 456. stav 1. i 461. važećeg ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 664/05 od 11.05.2007.g.)

<——->

Ugovor o poklonu

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj P-794/92 od 11.02.2002. godine, poništen je ugovor o poklonu sačinjen između tužiteljice i tuženog dana 24.8.1987. godine, kojim je ugovorom tužiteljica poklonila tuženom nekretnine upisane u zk. ul. broj 26 k.o. M., pa se u zemljišnoj knjizi ima uspostaviti ranije zemljišno knjižno stanje koje je bilo prije sačinjavanja navedenog ugovora i tuženi obavezan to priznati i trpiti, te tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-955/02 od
03.4.2007. godine, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženog i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi nespornim da je tužiteljica bila vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. 26 k.o. M., bliže označenih u stavu I spornog ugovora, a koje je naslijedila iza svog oca. Nesporno je, takođe, da je od ranije predmetne nekretnine držao u posjedu i uživao otac tuženog bez davanja bilo kakve naknade tužiteljici, da su parnične strane zaključile ugovor o poklonu dana 24.8.1987. godine, kojim je tužiteljica predmetne nekretnine poklonila tuženom, da je istog datuma ugovor ovjeren kod prvostepenog suda i da je istog datuma plaćen porez na promet nekretnina u iznosu od 64.900 dinara, te da je na temelju ovog ugovora izvršen upis prava vlasništva na cijelom dijelu nekretnina upisanih u zk. ul. br. 26 k.o. M., u korist tuženog, na osnovu rješenja Odsjeka broj Dn-1697/87 od 31.8.1987. godine. Prihvatajući iskaz tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, te iskaze svjedoka A.M., S.M.2 i P.M., prvostepeni sud je utvrdio da tužiteljica osim predmetnih nekretnina nije više ništa imala, te da je htjela da ih proda radi obezbjeđenja sredstava za svoje izdržavanje, jer je bila stara osoba i sama živjela.

Na osnovu ovih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica pristala da sačini ugovor o poklonu sa tuženim da bi mu pomogla kao svom bratiću da plati manji porez na promet, pošto joj se “zakleo“ da će prvu ratu platiti odmah, a drugi dio kupoprodajne cijene za mjesec dana. Kako tuženi nije ispunio obećanje prema tužiteljici, pismenim putem je od tuženog tražila isplatu, tako što su pismo koje je sačinio advokat svjedokinje S.M.2 i P.M. ostavile tuženom kod njegove majke, jer ona nije htjela da im kaže adresu tuženog u S. Po ocjeni prvostepenog suda svjedok D.G., koji je prisustvovao zaključenju ugovora i svjedok Z.K., koji je ovjerio ugovor o poklonu su na osnovu naziva ugovora zaključili da se radi o ugovoru o poklonu, a da se ovi svjedoci nisu mogli izjasniti o volji stranaka, kao ni svjedok R.T., koji je izjavio da je sporni ugovor sačinio službenik u njegovoj advokatskoj kancelariji. Uvidom u original ugovora o poklonu, uložen u Dn spis, prvostepeni sud je utvrdio da je u stavu I spornog ugovora riječ „sinu“ podvučena crvenom hemijskom olovkom, a prekrižena plavom i iznad nje otkucana istom pisaćom mašinom rijeć
„bratiću“.

Kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je zaključio da su parnične stranke zaključile prividni ugovor o poklonu prikrivajući ugovor o kupoprodaji. Kako prema odredbi člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (”Službeni list” SFRJ br. 27/78 do 57/89 i (”Službeni glasnik” RS br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama, a nisu ispunjeni uslovi za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji prema odredbi člana 454. ZOO, jer ugovor ne sadrži klauzulu o kupoprodajnoj cijeni, kao bitnom elementu tog ugovora, niti je taj ugovor izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (”Službeni list SR BiH“ broj 38/78 do 22/91 i ”Službeni glasnik” RS br. 29/94), prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice i osporeni ugovor o poklonu poništio, te je naložio uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je bilo prije zaključenja ugovora o poklonu.

Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, nalazeći da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje i iz takvog utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je predmetni ugovor o poklonu prividan i u smislu člana 66. stav 1. ZOO nema dejstva među strankama, a da prikriveni ugovor o kupoprodaji ne sadrži sve bitne elemente ugovora, što podrazumjeva određivanje i isplatu kupoprodajne cijene.

Po ocjeni drugostepenog suda tužiteljica je blagovremeno, u okviru subjektivnog roka od 1 godine u smislu člana 111., 112., 113. i 117. ZOO podnijela tužbu za poništenje spornog ugovora, a ako se prihvati shvatanje da je predmetni ugovor ništav, to nije od uticaja na pravilnost prvostepene odluke, jer se u konkretnom slučaju posljedice rušljivosti i ništavosti iste. Žalbeni prigovor tuženog da je prvostepeni sud propustio konstatovati prezumpciju povlačenja tužbe nakon proteka perioda mirovanja postupka i roka za stavljanje prijedloga da se postupak nastavi i postupio po neblagovremenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, kome je udovoljio, te da je na taj način učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 118. i
217. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te
„Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), drugostepeni sud je ocijenio neosnovanim. Nalazeći da je rješenje o mirovanju postupka od 15.6.2000. godine uredno dostavljeno tužiteljici tek 26.10.2000. godine, dakle, nakon što je protekao period mirovanja, pošto u smislu člana 334. stav 2. u vezi sa članom 347. ZPP rješenje ima učinak prema strankama od dana dostavljanja, drugostepeni sud je zaključio da je rok za stavljanje prijedloga za nastavak postupka tužiteljici počeo teći tek od dana prijema rješenja. Kako je tužiteljica blagovremeno 03.10.2000. godine stavila prijedlog da se postupak nastavi, prvostepeni sud je bio u obavezi postupak nastaviti. Po ocjeni drugostepenog suda, okolnost da je prvostepeni sud dozvolio povraćaj u pređašnje stanje po istovremeno podnesenom prijedlogu tužiteljice, iako je ovaj prijedlog bio neblagovremen, nije od uticaja na dalji tok postupka s obzirom na blagovremeno stavljeni prijedlog za nastavak postupka.

Osporena odluka je pravilna i zakonita.

Pravilno su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru o poklonu koji su parnične stranke zaključile da bi prikrile ugovor o kupoprodaji nekretnina. Nižestepeni sudovi su na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdili da su parnične stranke zaključile ugovor o poklonu, koji stvarno nisu željele zaključiti, da bi prikrile ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji su zaista namjeravale zaključiti sa dejstvom tog ugovora kojeg prikriva ovaj prividni ugovor. Kako ugovorne strane nisu zaista htjele ono što su izjavile zaključujući ugovor o poklonu, ovaj ugovor o poklonu je ništav, jer nedostaje izjava volje kao bitan elemenat nastanka svakog pravnog posla i u skladu sa odredbom člana 66. stav 1. ZOO nema dejstva među ugovornim stranama. Ugovor o kupoprodaji, koji je disimulovani pravni posao, u smislu člana 66. stav 2. ZOO nije pravno valjan, jer iako je zaključen u pismenoj formi i potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, u ugovoru nije određena cijena niti ugovor sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti u smislu člana 462. stav 1. ZOO. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ni ugovor o poklonu, a ni ugovor o kupoprodaji ne proizvode pravno dejstvo među parničnim strankama.

Tačni su navodi revidenta koje je isticao i u žalbi, da je izrekom prvostepene presude poništen predmetni ugovor o poklonu, kao da se radi o rušljivom pravnom poslu, a da se razlozi dati u obrazloženju osporene odluke odnose na ništavost ugovora. Međutim, i po ocjeni ovog suda, navedeni propust ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana
354. stav 2. tačka 13. ZPP na koju se poziva tuženi, jer su u konkretnom slučaju posljedice rušljivosti i ništavosti predmetnog ugovora za parnične stranke iste, kako je to pravilno uočio drugostepeni sud.

Neosnovan je prigovor revizije da su nižestepeni sudovi propustili da cijene sve provedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, da su razlozi dati u obrazloženju osporene presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, da drugostepeni sud nije cijenio žalbene navode tuženog u smislu člana 375. stav 1. ZPP, pa da su povrede ovih odredbi parničnog postupka uticale na pravilnost i zakonitost osporene presude u smislu člana 354. stav 1. ZPP.

Prvostepeni sud je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga je prihvatio kao istinite iskaz tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, i iskaze svjedoka A.M., S.M.2 i P.M., kao i razloge zbog čega nije prihvatio iskaz tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke. Prvostepeni sud je ocijenio i iskaze svjedoka D.G. i Z.K. pravilno, jer naziv ugovora ne određuje njegova svojstva i pravnu prirodu, već stvarna volja ugovornih strana i sadržaj ugovora. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, pravilno je zaključio prvostepeni sud da se ovi svjedoci i nisu mogli izjasniti o pravoj volji stranaka u pogledu zaključenja spornog ugovora. Samo iz činjenice da je tuženi platio porez na promet nepokretnosti ne može se izvući zaključak da nije bilo razloga za zaključivanje prividnog ugovora, jer kako je pravilno uočio prvostepeni sud, u stavu 1 originala ugovora riječ „sinu“ prekrižena je i upisana riječ „bratiću“.

Dakle, prvostepeni sud je cjenio provedene dokaze i pojedinačno i u međusobnoj vezi, upravo kako to zahtjeva odredba člana 8. ZPP, a drugostepeni sud je našao da su razlozi prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza objektivno prihvatljivi i odgovorio na žalbene navode tuženog koji su od odlučnog značaja za odluku u ovom sporu u skladu sa odredbom člana 375. stav 1. ZPP.

Suprotno navodima revizije, pravilno je zaključio drugostepeni sud da je po rješenju o mirovanju postupka od 15.10.2000. godine rok iz člana 217. stav
2. ZPP za podnošenje prijedloga za nastavak postupka počeo teći od urednog dostavljanja tog rješenja tužiteljici 26.10.2000. godine. Rješenje, kao i presuda, ima dejstvo prema stranakama tek od dana kad im je dostavljeno u skladu sa odredbom člana 334. stav 2. u vezi sa članom 347. ZPP, pa je prijedlog

za nastavak postupka koji je tužiteljica podnijela 30.10.2000. godine blagovremen. Zato okolnost da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari nastavio postupak, iako je to učinio dozvoljavajući tužiteljici povraćaj u pređašnje stanje po neblagovremenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, nije od uticaja na ishod ovog spora, jer su postojali zakonski uslovi da se postupak nastavi po blagovremenom prijedlogu za nastavak postupka nakon mirovanja.

Iz naprijed izloženog proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tuženog. Zato je primjenom odredbe člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. važećčeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 707 od 09.07.2008.g.)

<——->

Ugovor o prodaji

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, se preinačava tako što se žalba tužioca uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da je ugovor o prodaji od 19.6.2001. godine ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između tuženog K. V. iz V., kao prodavca i tuženog Š. C. D.O.O. T., kao kupca, ništav.

Tuženi Š. C. D.O.O. T. dužan je predati tužiocu u posjed poslovni prostor u T. ukupne površine 84,33 m2 izgrađen na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …., slobodan od stvari i ljudi, te se oba tužena obavezuju da solidarno naknade tužiocu troškove spora u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ODP K.A. A.D. S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji koga su zaključili dana 19.6.2001. godine tuženi K.V. iz V., kao prodavac (u daljem tekstu: prvotuženi) i tuženi Š. C. D.O.O. T., kao kupac (u daljem tekstu: drugotuženi) koji je ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, u kojem je predmet prodaje poslovni prostor u T. površine 84,32 m2 koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađena na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, a sastoji se od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitranog čvora, kao i zahtjev da drugotuženi preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udvoljiti tužbenom zahtjevu ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: 1. utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora u T. od 19.6.2001. godine ovjerenog kod prvostepenog suda 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca i 2. drugotuženi obaveže da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u T. ….(ranije …), sagrađene na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, površine 84,33 m2 koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitarnog čvora.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: da su po odluci Vlade RS broj 02-267 od 28.6.1994. godine (objavljene u ”Sl. glasniku RS”, br. 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužioca K. V. sa sjedištem u S. koje je od posebnog interesa za R. S. po kojoj je (čl.1. te odluke) pravni prednik tužioca, pravni sljednik imovine K.V. iz V. na teritoriji R. S.; da su po odluci Vlade RS broj 02-35 od 2.6.1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u T. p. A.p. koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je pravni sljednik imovine preduzeća A. p. S. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po odluci Vlade Republike Srpske broj 02-127/97 od 28.2.1997. godine izvršeno spajanje navedena dva preduzeća u preduzeće ODP K.A. sa sjedištem u S. koje je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj U-127/97 od 10.3.1997. godine upisano u registar tog suda; da je prvotuženi sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. dana 27.9.1985. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine spornog poslovnog prostora „koji će se izgraditi u stambenom-poslovnom objektu lamela A“ u … u T. površine 84,33
m2 po kojem se prvotuženi obavezao da će do 15.10.1985. godine uplatiti iznos od 3.354,967 dinara tj. jednu polovinu cijene, a drugu polovinu cijene će uplatiti do 31.12.1985. godine; da je prvotuženi nakon izgradnje stambeno- poslovne zgrade u kojoj je i sporni poslovni prostor, preuzeo u posjed poslovni prostor; da je prvotuženi zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, koji upis nije izvršen jer zemljišne knjige prvostepenog suda nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su prvotuženi kao prodavac i drugotuženi, kao kupac dana 19.6.2001. godine

zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora; da je Upravni odbor prvotuženog odlukom od 20.3.2001. godine dao saglasnost za prodaju predmetno-poslovnog prostora a nakon što je pribavio saglasnost Ministarstva …; da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji sporno poslovnog prsotora isti ponudio O. T. koja je prvotuženog pismeno obavijestila dana 19.6.2001. godine da nije zainteresovana za kupovinu; da predmetni poslovni prostor drži u posjedu drugotuženi i da je tužilac tužbu dostavio prvostepenom sudu dana 22.1.2002. godine.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je prvotuženi postao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora od 27.9.1985. godine sa kojim je u smislu odredbi čl. 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (″Službeni list SFRJ″, broj 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik mogao raspolagati i da je pravno valjan navedeni pismeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 19.6.2001. godine zaključen između tuženih, pa zbog toga da u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor nije ništav i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da se po samom Zakonu (ex lege) pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi uzgradnje stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporne poslovne prostorije, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. 1985. godine, prednik prvotuženog je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora od 27.9.1985. godine u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o udruženom radu i drugim tada važećim zakonskim propisima, prednik prvotuženog kao preduzeće je bio u društvenoj svojini pa su i izgrađene sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini.

Nesporno je, da je tek Zakonom o društvenom kapitalu (″Službeni list SFRJ″, broj 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj, tako što je dozvonjeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica (internih) radnicima koje ne mogu biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1. i 1a. tog zakona), pa i prednika prvotuženog. Takođe, nije sporno da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije u T. i da je tužilac kao O.D.P. upisan u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10.3.1997. godine.

Kako je već rečeno, da je pravni prednik prvotuženog do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i izdavanjem internih dionica radnicima preduzeća), i prema tome sporne poslovne prostorije nisu postale niti su po tada važećim zakonskim propisima mogle postati privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

Zato se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razrjiješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

Odredbom čl. 2. stav 1. Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (″Službeni list BiH“, broj 12/99, u daljem tekstu: Okvirni Zakon o privatizaciji) priznaje se izričito pravo entitetima da privatiziju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biće donesena prema propisima entiteta (čl. 2. st. 2.). Da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine, koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (čl. 3.). Da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4. stav 1.) Potraživanje prema preduzećima i bankama koja se privatizuju smatraćet se odgovornošću entiteta koji vrše privatizaciju (čl. 4. st.2).

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, 24/98 do 109/05) uređeni su uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom čl.3. tog zakona određeno je da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

Kako je Okvirnim Zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala u spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u T., na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi kao pravni sljednik nema osnova polagati bilo koje pravo na spornom poslovnom prostoru. Ovim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine, stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužioca, predmetni ugovor o prodaji koga su zaključili tuženi dana 19.6.2001. godine suprotan navedenom Okvirnom Zakonu o privatizaciji, (koji je poseban zakon-lex specialis), kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja (19.6.2001. godine) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 do 39/03).

Osnovan je i drugi zahtjev tužioca da mu drugotuženi predmetni poslovni prostor preda u posjed.

Utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 19.6.2001. godine nastaju pravne posledice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex. tunc), tj. posledice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga na strani drugotuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.

S obzirom da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U- 127/97 od 10.3.1997. godine čiji upis prvotuženi nije osporavao u zakonom propisanom postupku po Zakonu o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ broj 13/83 i 17/90) koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu odredbi čl.12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92) i Zakona o upisu u sudski registar (”Sl. glasnik RS”, br. 24/98, 37/01, 24/03 i 39/03), to tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (čl.41. ZOSPO).

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. Zakona o parničnom postupku – ”Sl. glasnik RS”, br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (ovdje tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1 ZPP).

Troškovnikom od 12.11.2002. godine tužilac je tražio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM (za sastav tužbe 500,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi 12.11.2002. godine 500,00 KM, za odsustvo iz advokatske kancelarije 70,00 KM, i troškove prevoza od V. gdje je sjedište advokatske kancelarije punomoćnika tužioca, do sjedištva prvostepenog suda u S. u iznosu od 126,00 KM). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po čl.6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (”Sl. glasnik RS”, br. 45/00).

Tužilac je tražio naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka ali ih nije opredjelio, pa mu ti parnični troškovi nisu dosuđeni (čl.396. st.1. ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 511 od 09.04.2008.g.)

<——->

Sticanje prava vlasništva

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 006126 09 P od 17.02.2010. godine utvrđeno je da je osnovana izlučna prijava tužitelja u stečajnom postupku koji se kod tog suda vodi protiv tuženog pod brojem 85 0 St 001413 07 St, pa je tužiteljima priznato pravo da iz stečajne mase izluče poslovni prostor površine … m2, koji se nalazi u prizemlju Tržno-poslovnog centra U. u D., ležećeg na kč. br. … i … k.o. D. 1. Tuženi je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.438,00 KM. Tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom za izdavanje tabularne isprave kao preuranjenim.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006126 10 Gž od 23.6.2010. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelji u odgovoru na reviziju tuženog su osporili navode revizije i predložili da se ista odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje prava tužitelja da iz stečajne mase tuženog izluče poslovni prostor, bliže naznačen u izreci prvostepene presude.

Na podlozi rezultata dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje: da su tužitelji sa tuženim dana 19.7.2000. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora površine … m2 u Tržno-poslovnom centru U. u D.; da je cijena ovog poslovnog prostora ugovorena u iznosu od 1.600,00 KM/m2 odnosno 54.400,00 KM te da su se tužitelji obavezali tu cijenu platiti tuženom u ratama; da se tuženi ugovorom obavezao poslovni prostor izgraditi i predati tužiteljima do 28.8.2000. godine, koju obavezu nije ispunio u navedenom roku; da je zbog ekonomskih teškoća tuženi obustavio radove na izgradnji navedenog Tržno- poslovnog centra; da je 16.8.2004. godine osnovano Udruženje …, u čije članstvo je 25.3.2005. godine stupio i tuženi, a čiji je zadatak bio da nastavi izgradnju navedenog Tržno-poslovnog centra; da su tužitelji izvršili obavezu plaćanja kupoprodajne cijene poslovnog prostora i to tako što su pretežan dio cijene u iznosu od 41.600,00 KM platili tuženom u maju 2000. godine, dok su preostali iznos od 12.800,00 KM u toku 2005. godine uplatiti Udruženju …, koje je finansiralo završetak radova na izgradnji Tržno- poslovnog centra; da je nakon toga ugovor zaključen između parničnih stranaka ovjeren u sudu 08.12.2005. godine; da je tuženi 10.12.2005. godine predmetni poslovni prostor predao tužiteljima, kojom prilikom je sačinjen zapisnik u kome je konstatovano da su obje ugovorne strane ispunile svoje obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora; da se tužitelji nisu uknjižili kao vlasnici spornog poslovnog prostora u javnim knjigama jer ni objekat u kome se ovaj prostor nalazi nije upisan u te knjige; da je 2007. godine nad tuženim otvoren stečajni postupak, u kome je stečajni upravnik osporio tužiteljima pravo na izlučenje navedenog poslovnog prostora iz stečajne mase tuženog.

Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je zaključio da tužitelji imaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru i da im kao vanknjižnim vlasnicima tog prostora pripada pravo na izlučenje ovog prostora iz stečajne mase.

Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, drugostepeni sud prihvata shvatanje prvostepenog suda uz napomenu da predmet ove parnice nije poništenje niti raskid ugovora o udruživanju sredstava, što je tuženi mogao tražiti ukoliko tužitelji nisu u cjelosti ispunili svoju ugovornu obavezu.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite, a revizionim navodima nisu dovedene u sumnju.

Prema odredbi člana 37. st. 1. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 67/02 do 16/10), lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac i njegovo pravo na izlučenje tog predmeta se reguliše u skladu sa posebnim propisima kao što su Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03, u daljem tekstu: ZOSPO), Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) itd. U konkretnom

slučaju, prema dokazima koje su cijenili nižestepeni sudovi, tužitelji su u stečajnom postupku u svojstvu izlučnih povjerilaca podnijeli zahtjev da se iz stečajne mase tuženog kao stečajnog dužnika izdvoji sporni poslovni prostor, na kome oni imaju pravo svojine i koji je u njihovom nesmetanom posjedu od decembra 2005. godine. Kako je stečajni upravnik tuženog osporio izlučno pravo tužitelja, oni su upućeni da to pravo ostvare izlučnom tužbom u ovom parničnom postupku.

Nisu osnovani revizioni navodi tuženog da ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog poslovnog prostora nije valjan i da tužitelji nisu u cjelosti isplatili kupoprodajnu cijenu tog prostora pa da zbog toga nisu mogli steći ni pravo svojine na ovom prostoru.

U toku prvostepenog postupka tuženi nije pobijao pravnu valjanost gore navedenog ugovora već je tužbeni zahtjev osporio iz razloga što se tužitelji nisu uknjižili kao vlasnici predmetne nekretnine, kao i zbog toga što mu nisu u cjelosti isplatili kupoprodajnu cijenu poslovnog prostora.

Tačno je da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče tek upisom u zemljišne knjige (član 33. ZOSPO). Zaključenjem valjanog ugovora o prodaji nekretnine kupac stiče pravnu osnovu (titulus) za sticanje prava svojine na toj nekretnini.

Međutim, činjenica da neko lice nije upisano u javnim knjigama ne mora automatski da znači da ono nije vlasnik određene nekretnine, jer pored derivativnog načina sticanja prava svojine postoje i originarni načini (npr. održaj, građenje itd.), gdje se svojina stiče nastupanjem određenih činjenica, pa upis u odgovarajuće knjige nema konstitutivni karakter (inače, sticanje prava svojine je regulisano odredbama člana 20. ZOSPO).

Sticanje nekretnina na osnovu ugovora o udruživanju sredstava ima i elemente originarnog načina sticanja svojine (građenje), s obzirom da u momentu zaključenja ugovora nekretnina (u konkretnom slučaju: poslovni prostor) još ne postoji i gradiće se sredstvima koja investitor (ovdje: tužitelji) uplati graditelju (ovdje: tuženi). Stoga činjenica da tužitelji nisu uknjiženi kao vlasnici spornog poslovnog prostora ne utiče na osnovanost njihovog zahtjeva za izlučenje tog prostora iz stečajne mase tuženog. Tužitelji su savjesni sticaoci predmetnog poslovnog prostora, koga drže u posjedu, pa su kao takvi jači u pravu u odnosu na tuženog, pri čemu valja uzeti u obzir da se oni krivicom tuženog nisu mogli uknjižiti u javnim knjigama kao vlasnici poslovnog prostora (tuženi nije ispunio ugovornu obavezu da izvrši tehnički prijem objekta, uslijed čega cijeli objekat Tržno- poslovnog centra nije upisan u javne knjige).

Kako je predmetni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora sudski ovjeren, on ispunjava uslove punovažnosti prema članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94), bez obzira da li su ugovarači ispunili ugovorne obaveze ili ne. Međutim, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su tužitelji u cjelosti izmirili

obavezu plaćanja kupoprodajne cijene poslovnog prostora, pri čemu treba imati u vidu da su pretežan dio te cijene isplatili tuženom i to za radove koje je on izveo, a da su preostali dio radova sami finansirali posredstvom Udruženja …, sa čime je tuženi, koji je takođe bio član ovog udruženja, bio saglasan te je nakon isplate cjelokupne kupoprodajne cijene sporni poslovni prostor predao tužiteljima.

Iz izloženog proizilazi da nižestepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje revident niti onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (član 248. u vezi sa članom 241. Zakona o parničnom postupku -„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 85 0 P 006126 10 Rev od 2.8.2012.g. )

<——->

Povratak na: prvi dio – stvarno pravo

Nazad na: sudska praksa BiH