Register Now

Login

Lost Password

Lost your password? Please enter your email address. You will receive a link and will create a new password via email.

Propuštene šanse za reviziju tužbe BiH protiv Srbije

Propuštene šanse za reviziju tužbe BiH protiv Srbije

Propuštene šanse za reviziju tužbe BiH protiv Srbije SAD i EU ne žele novi izvor političke krize na Balkanu, ponajviše zbog izvjesnih euroatlantskih integracija zemalja regije. Prije nepunih deset godina, preciznije 26. februara 2007. godine, Međunarodni sud pravde (MSP) donio je odluku u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, postupajući po tužbi […]


Propuštene šanse za reviziju tužbe BiH protiv Srbije

SAD i EU ne žele novi izvor političke krize na Balkanu, ponajviše zbog izvjesnih euroatlantskih integracija zemalja regije.

Prije nepunih deset godina, preciznije 26. februara 2007. godine, Međunarodni sud pravde (MSP) donio je odluku u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, postupajući po tužbi (aplikaciji) Bosne i Hercegovine (BiH) zbog povrede Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Konvencija o genocidu).

Presudom je, nakon četrnaest godina trajanja postupka, MSP utvrdio da zvanični organi Srbije (lica u službenom kapacitetu) nisu u BiH poduzele radnje koje predstavljaju obilježja bića krivičnog djela genocida.

Presudom je, dakle, utvrđeno da, prema pravilima međunarodnog prava, Srbija nije odgovorna za zločin genocida izvršen u Srebrenici u julu mjesecu 1992. godine. U odluci stoji da Srbija nije djelovala u konspiraciji u namjeri da se izvrši genocid, niti je podsticala izvršenje genocida.

Razumijevanje presude

Uprkos oduševljenju običnih ljudi pa čak i intelektualnih i pravn(ičk)ih krugova koji su razumjeli da “Srbija nije kriva za genocid” – a prema politički indukovanim i artikulisanim interpretacijama presude – MSP jeste utvrdio da je Srbija povrijedila Konvenciju o genocidu. Presuda precizira da je to učinjeno tako što Srbija nije izvršila svoju međunarodnu obavezu da spriječi genocid.

Radilo se, prema sudskoj odluci o propuštanju dužne činidbe, koja, u ovom slučaju, nije bila prepuštena volji državnih organa Srbije – radilo se o propuštanju djelovanja na koje je Srbija, kao potpisnica pomenute konvencije bila obavezna poduzeti sve radnje i mjere koje su u njenoj moći da spriječi izvršenje genocida.

Srbija, prema normama međunarodnog prava koje regulišu ovu materiju, nije imala pravo izbora u odlučivanju da li će ili ne poduzeti pomenute radnje i mjere, nego je te radnje i mjere bila dužna poduzeti. Da je to učinila i da je sud to konstatovao, Srbija ne bi bila odgovorna za povredu Konvencije o genocidu.

U odluci MSP-a stoji da Srbija nije izvršila još jednu svoju međunarodnu obavezu, a to je puna saradnja sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MSP je takođe utvrdio da Srbija nije postupila po privremenoj mjeri koju je sud odredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine, čime je propustila poduzeti sve radnje u okviru svoje jurisdikcije da da spriječi srebrenički genocid. Konačno, ovom odlukom je MSP naložio Srbiji da odmah poduzme efikasne korake kako bi osigurala poštovanje odredaba Konvencije o genocidu, kako bi sankcionisala radnje genocida i kako bi MKSJ izručila optužene za genocid ili za druge kažnjive radnje iz nadležnosti MKSJ.

Mjesec dana do zastare – propuštene šanse

Kao način obnove postupka, revizija je moguća, obzirom da objektivni rok od deset godina, koji predviđa Statut MSP, nije istekao. Pretpostavka da se ovaj pravni lijek može izjaviti uz razumno očekivanje da će biti djelotvoran jeste da postoji nova činjenica koja bi bila odlučujuća za ishod prvostepenog postupka (onog koji je okončan presudom prije deset godina), a koja prije izricanja presude nije bila poznata niti sudu ni strani koja se na nju poziva.

Dodatni uslov koji mora biti kumulativno ispunjen je taj da strana koja se poziva na tu činjenicu mora uvjeriti sud (dokazati) da se to što nije znala za tu činjenicu, ne može pripisati njenom nemaru, odnosno krivici. O  opisanom kvalitetu i karakteru činjenice MSP donosi posebnu formalnu odluku kojom utvrđuje i obznanjuje da je ta činjenica baš takvog karaktera, kojom, nadalje, prihvata zahtjev za ponavljanje postupka i kojom, konačno formalno otvara postupak revizije.

Do sada je BiH imala mogućnosti da dva puta pripremi i izjavi reviziju i to na temelju činjenica koje su postale poznate nakon izricanja prvostepene presude a unutar subjektivnog roka od šest mjeseci od dana saznanja za te činjenice, koji rok, inače, Statut MSP-a predviđa kao rok unutar kojeg se revizija mora izjaviti, računajući od dana saznanja za ključnu činjenicu.

Prva činjenica je priznanje načelnika generalštaba Vojske SR Jugoslavije generala Momčila Perišića da je u BiH slao vojne efektive, a koje je priznanje izrečene tokom njegove odbrane dok je druga činjenica oličena u sadržaju zapisnika sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije koji su se, nakon donošenja prvostepene presude, pojavili u dnevnoj i peridiočnoj štampi u BiH.

Razlozi propuštanja

Otežavajuća okolnost za BiH bio bi – da je država pravovremeno reagovala – dokazati psihološku uzročno-posljedičnu vezu (kauzalitet) između dejstava pomenutih snaga i počinjenog zločina genocida, što ne bi bilo lako, jer bi to podrazumijevalo utvrđivanje postojanja posebne namjere  (dolus specialis) da se taj zločin izvrši. Oba roka su propuštena i te činjenice se više nikada ne mogu koristiti kao osnova za obnovu postupka (reviziju). Razlozi tome su dvojaki: subjektivni (koji se mogu identifikovati u BiH) i objektivni (koji su pripisivi izvanjskim faktorima).

Subjektivni je taj što je u javnosti afirmisan pogrešan stav da se radi o sporu jedne etničke zajednice i države Srbije, što nije tačno, jer se radi o sporu država BiH i Srbije.

Objektivni razlog je taj što SAD i najmoćnije države EU-a sasvim sigurno ne žele novi izvor političke krize na Balkanu, ponajviše zbog izvjesnih euroatlantskih integracija čiji su akteri zemlje regiona.

U tom smislu, vještim diplomatskim manevrima su se, čini se potrudile stvoriti takvo političko ali i pravno okruženje koje osigurava da revizija ne bude izjavljena. No, ako i bude, ako je izjave BiH ili Srbija (koja takođe ima to pravo i prvorazredan državni interes), moglo bi se očekivati da se postupak završi odbacivanjem ovog pravnog lijeka iz formalnih razloga – ili zbog nedostataka punomoći prethodnog (ili potencijalnog novoimenovanog) zastupnika (agenta) ili zbog neodgovarajućeg svojstva nove činjenice koja nije takva da je odlučno mogla utjecati na ishod prethodnog postupka.

Šutnja kao znak nespremnosti ili strategije djelovanja

U BiH javnosti o reviziji ne govori niko od onih koji bi trebali biti prvi koji u javni diskurs uvode mogućnost revizije. Ne oglašava se dosadašnji agent, ne oglašava se fantomski pravni tim (koji možda postoji a možda i ne postoji – ne zna se ko ga vodi, ko ga čini, koja državna institucija stoji iza njega i sl.).

Postoji samo oglašavanje nevladinog sektora, žrtava koje zaslužuju istinu i pravdu.

Da li ova šutnja izraz nedopustivog višegodišnjeg kašnjenja u postupanju, zbog političko-pravne nemoći, neznanja, ili je to rezultat izvanjskih političkih pritisaka, nespremnosti da se ova pravna bitka vodi ili pak nedostatka činjenice koja je temelj revizije, ili kombinacija nekih od ovih uzroka, ne može se zaključiti niti znati, jer se o tome, naprosto, ne govori – ili bar ne govore oni koji su o tome najpozvaniji govoriti.

U svakom slučaju, sve liči na neku vrstu volšebnog, dirigovanog i konspirativnog djelovanja šutnjom koja će se pokazati opravdanom. Da li je to tako, znaće se najkasnije 26. februara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera