Vlasnicka tuzba radi povrata u posjed nekretnina

• Tužitelji koji podnesu vlasničku tužbu radi povrata u posjed nekretnina, dužni su da dokažu da je u tužbi označena tužena stranka bila u posjedu nekretnina u momentu prijema tužbe.

Obrazloženje:

“Ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH”, br. 53/03, 73/05, 1 9/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP) na koju ukazuje revident. Drugostepeni sud je u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Tužitelji ne mogu sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP Drugostepeni sud je cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP) pa prema tome nije bilo povreda iz člana 209. ZPP.

Ocjenom predloženih i izvedenih dokaza na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda, nižestepeni sudovi su utvrdili da su tužitelji vanknjižni suvlasnici predmetnih nekretnina čiju predaju traže od tužene, da su mještani općine O. na dijelu parcela tužitelja u toku 1993. do 1996. godine odlagali otpad u površini što je utvrđeno nalazom vještaka geometra.

Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koji veže revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), i ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljene tužbene zahtjeve tužitelja. Prvi dio postavljenog tužbenog zahtjeva je vlasničke prirode i njime tužitelji traže povrat svojih nekretnina, shodno odredbi člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.

Teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara je na tužiteljima koji su morali dokazati da se stvar čiji povrat zahtijevaju nalazi u posjedu tužene. Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužitelji nisu dokazali da je tužena posjed predmetnih nekretnina imala u momentu prijema tužbe, niti su tužitelji dokazali da je nadležni organ tužene predmetne nekretnine stavio pod svoju upravu. Ocjena svih izvedenih dokaza je pravilna pa je bilo osnova da se tužitelji u cijelosti odbiju sa postavljenim tužbenim zahtjevima primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP).

Tužitelji i u reviziji ponavljaju tvrdnju da im je tužena vratila nekretnine u posjed rješenjem od 20. 10. 2000. godine i da je time prestala njena uprava. Ovaj sud zapaža da je prvostepena presuda donijeta 17. 5. 2018. godine i da tužitelji taj dokaz nisu predložili u prvostepenom postupku niti su priložili uz žalbu, a ne prilažu ga ni uz reviziju. Pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada nisu prihvatili iskaz tužitelja u tom dijelu kao tačan jer nije potvrđen rješenjem na koga se tužitelji pozivaju.

Kako ne postoje razlozi revizije valjalo je reviziju tužitelja odbiti shodno odredbi člana 248. ZPP.

Ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav revizije sa kojom nije uspio (član 397. stav 1. ZPP).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 25 0 P 043026 18 Rev od 14.2.2020. godine)