Izuzetak od pravila o prekidu ostavinskog postupka

• Ostavinski postupak u kom su sporne činjenice koje sud može utvrditi na osnovu javnih isprava se ne prekida, već će sud na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga ko tvrdi suprotno od činjenica iz javne isprave će uputiti da to dokaže u parnici.

Obrazloženje:

“Iz pobijanog rješenja i stanja spisa slijedi da je sud prekinuo ostavinski postupak i žalitelja kao nesljednika uputio na parnicu iz razloga navedenih u stavu 2. i 3. izreke pobijanog rješenja.

U stavu 3. izreke prvostepeni sud navodi upućivanje na parnicu radi dokazivanja da “porodična kuća u kojoj on živi” ne ulazi u zaostavštinu ostavitelja jer je izgrađena na zemljištu koja se vodi na ime ostavitelja.

Nadalje, iz obrazloženja prvostepenog rješenja slijedi da je M. M isticao činjenice da je on gradio kuću na zemljištu svoga oca, a uz to prvostepeni sud konstatuje da je zaostavština upisana na imenu ostavitelja u katastru i u zemljišnim knjigama. Iz toga slijedi da su nekretnine kao predmet zaostavštine upisane u javne registre nekretnina i to na imenu ostavitelja. U kontekstu prednjeg valja napomenuti odredbe 241. Zakona o nasljeđivanju koje u st. 1. propisuju prekidanje ostavinskog postupka i upućivanje na parnicu od kojih bi se stav 1, točka 1. i 3. eventualno odnosili na mogućnost prekida ostavinskog postupka iz tih razloga na koje se i prvostepeni sud u svome obrazloženju poziva.

Međutim, čl. 241. st. 2. normira situaciju kada se neće prekinuti ostavinski postupak i to onda “…ako su sporne činjenice koje sud može utvrditi na osnovu javnih isprava, sud će na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju a onoga ko tvrdi suprotno od činjenica iz javne isprave, sud će uputiti da to dokazuju u parnici”. Dakle, ova odredba je izuzetak od pravila o prekidu postupka.

Budući da je prvostepeni sud konstatovao da je nepokretna imovina kao zaostavština upisana u katastru i zemljišnoj knjizi kao vlasništvo ostavitelja, a posjedovni list i ZK izvadak su javne isprave iz javnih registara, to je prvostepeni sud bio dužan raspraviti i pitanje da li su uopće postojali razlozi za prekid postupka s obzirom da se sporne činjenice iz čl. 241. st. 1., u konkretnom slučaju mogu utvrđivati iz pomenutih javnih isprava. Međutim prvostepeni sud pominje odnosno citira čl. 241. i čl. 242. ne dovodeći u vezu te odredbe sa činjenicama koje konstatuje – a to je upis posjeda i vlasništva na ime ostavitelja (iako se u pobijanom rješenju ne navode oznake ZK uložaka odnosno stanja vlasništva u zemljišnoj knjizi).

Nadalje, u prvostepenom spisu postoji i rješenje Općine… od 3. 12. 2008. godine, u kome je određeno da će se u javne knjige upisati vlasničko pravni odnos koji je postojao prije prelaska označenog zemljišta u državno vlasništvo i to na ime M. M. sa oznakom zemljišni parcela na koje se to rješenje odnosi. Uz sve prednje u izreci prvostepenog rješenja ne postoje niti oznake nekretnina na koje se ne odnosi upućivanje na parnicu.

Slijedom prednjeg žalba s pravom ukazuje na povrede odredaba (van) parničnog postupka jer po ocjeni žalbenog suda prvostepeni sud nije pravilno cijenio dokaze kojima je raspolagao a u kontekstu naprijed navedenog i odredbi čl. 241. Zakona o nasljeđivanju.

Slijedom prednjeg prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak temeljem čl. 235. t. 3. ZPP u vezi Čl. 2. st. 2. ZVP.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 0 041248 18 Gž od 1.2.2019. godine)