Uslovi za naknadu izmakle koristi

• Neophodni uslovi za odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi su da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi ona bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena.

Obrazloženje:

“Prvostepenom presudom Općinskog suda u….odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tužena… isplati na ime izgubljene dobiti – zakupnine za lokal za period od 1. 10. 1996. do 30. 4. 2016. godine iznos od 65.964,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01. 11. 1996. do 30. 4. 2016. godine u iznosu od 69.735,17 KM i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug od 30. 4. 2016. godine do isplate.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u… žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe po punomoćniku u iznosu od 1.539,10 KM.

Protiv drugostepene presude tužitelj je blagovremeno izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužbenom zahtjevu udovolji u cijelosti uz naknadu cjelokupnih troškova parničnog postupka uključujući i troškove za sastav revizije u iznosu od 1.535,60 KM.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH” broj 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljem tekstu ZPP) a koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH” broj 98/15) ovaj sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

Revizija nije osnovana….

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava revident ne može sa uspjehom zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi (član 240. stav 2. ZPP).

Predmet tužbe je zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je on vlasnik poslovnog prostora površine 23 m2 u prizemlju zgrade… zatim da se naloži tuženom… da mu taj prostor preda u posjed i da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate na ime izgubljene dobiti – zakupnine za period od 1. 10. 1996. do 31. 7. 2016. godine ukupan iznos od 60.168,74 KM uz obračunatu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 69.168,74 KM i zakonsku zateznu kamatu na glavni dug počev od 31.7. 2014. godine do konačne isplate.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su donijeli pravilnu i zakonitu presudu kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Prema odredbama iz člana 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi (stav 1.) a prema stavu 3. istog člana pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi po redovnom toku stvari ili okolnosti konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika pa sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi, potrebno je da se ispune zakonom predviđeni uslovi, a to je da korist nije ostvarena, da postoji određen stepen izvjesnosti da bi ona bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena. Konkretnu štetu tužitelj po ocjeni i ovoga suda nije dokazao, jer, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, nije bilo dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja.

Kako tužitelj u toku postupka u smislu člana 123. ZPP nije dokazao pravno relevantne činjenice na kojima temelji zahtjev za izgubljenu dobit, to su nižestepeni sudovi pravilno taj zahtjev odbili kao neosnovan.

Bez uticaja na drugačiju odluku u ovom sporu je polemisanje u reviziji da su nižestepeni sudovi s obzirom na pravni osnov (šteta i izgubljena dobit) trebali primijeniti opći rok zastare iz čl. 371. ZOO, jer je tužbeni zahtjev pravilno odbijen iz naprijed navedenih razloga, ali je primjenom čl. 376. st. 1. i 383. ZOO pravilno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, jer su nižestepeni sudovi uzeli najpovoljniji mogući datum početka toka zastarijevanja za podnošenje tužbe (19. 12. 1996. godine) koju je tužitelj podnio tek 27. 1. 2005.godine, pa materijalno pravo nije primijenjeno na njegovu štetu.

Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom člana 248. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav revizije budući da nije uspio u revizijskom postupku (član 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 22 0 P 020914 19 Rev od 2.10.2019. godine)

https://www.pravobih.com