NAKNADA ZA FAKTIČKU EKSPROPRIJACIJUZakon o stvarnim pravimačl. 17 i 20 |
- Za zemljište koje je faktički oduzeto bez provođenja postupka propisanog zakonom, njen vlasnik ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva.
Obrazloženje:
“U ovom predmetu se traži naknada za nekretnine u svojini tužitelja koje su zauzete izgradnjom stambeno-poslovnog objekta kojeg je gradio drugotuženi na osnovu građevinske dozvole koju mu je izdao prvotuženi. Tuženi su osporili tužbeni zahtjev. Prvotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti drugotuženi jer je on preuzeo tu obavezu ugovorom o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta od 20.3.2012. godine, dok drugotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti prvotuženi kao korisnik eksproprijacije (faktičke).
Članom 6. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 112/06 do 79/15, dalje: ZE) je propisano da se eksproprijacija vrši u korist Republike Srpske ili jedinice lokalne samouprave (stav 1.) te da će eksproprisane nepokretnosti korisnik dodjeljivati investitorima za izgradnju objekata za koji je utvrđen opšti interes s tim da će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koja nastanu eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata (stav 2.). Prijedlog za eksproprijaciju se ne može podnijeti prije nego što korisnik eksproprijacije ne obezbijedi sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisane nepokretnosti (član 25. stav 1. tačka g. ZE).
Prema stanovištu Ustavnog suda BiH, izraženom u predmetima u kojima je suđeno za isplatu nadoknade uslijed zauzeća zemljišta prilikom izgradnje puta U. – F., koji stav je preuzeo i ovaj Vrhovni sud na sjednici Građansko upravnog odjeljenja od 07.02.2014. godine, fizičkim zauzimanjem nepokretnosti, bez prethodno donesene odluke o eksproprijaciji, korisnik eksproprijacije povrjeđuje pravo svojine drugog lica pa se sporni odnos ima posmatrati i sa aspekta primjene čl. 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vlasnik “faktički eksproprisanih” nekretnina ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva (jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete nego o zahtjevu za naknadu imovine).
U konkretnom slučaju drugotuženi je bio investitor izgradnje stambeno – poslovnog objekta smještenog na parceli kč.br…., koja je sa svih strana okružena parcelama tužitelja kč.br….. Prvotuženi je izdao odobrenje za gradnju tog objekta, a regulacionim planom je predvidio da parcele tužitelja u cijelosti budu javna površina (na kč.br…. je predviđena pristupna saobraćajnica za pomenuti stambeno – poslovni objekat, a na kč.br…. javni parking za potrebe tog i drugih objekata).
Nije sporno da nije proveden postupak eksproprijacije nekretnina tužitelja i da istom nije isplaćena naknada za naprijed citirane nekretnine.
Pogrešno je stanovište drugostepenog suda da nije došlo do faktičke eksproprijacije spornih nekretnina. Naime, iako sam objekat nije sagrađen na tim nekretninama, on je sa svih strana okružen istima, što se jasno vidi iz priloženih skica lica mjesta te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da obje parcele tužitelja u cijelosti predstavljaju javnu površinu jer je na kč.br…. izgrađen makadamski put koji predstavlja jedini pristup do stambeno-poslovnog objekta, dok je parcela kč.br…. neuređeni prostor koji služi kao parking za taj objekat, što znači da obje parcele služe za redovnu upotrebu objekta. Iz nalaza tog vještaka takođe proizlazi da navedeni stambeno-poslovni objekat ne može da funkcioniše bez ovih parcela tužitelja, a naročito parcele kč.br…., jer objekat nema pristup glavnom putu. Navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju konstatuje da tužitelj ne može koristiti niti jednu od navedenih parcela na način na koji ih je ranije koristio, pogotovo što su na istima izgrađeni ivičnjaci i šahtovi. I vještak geometar je u svom nalazu i mišljenju naveo da je na kč.br…. predviđen parking za potrebe stambeno – poslovnog objekta koga je sagradio drugotuženi, ali, unatoč tome, isti smatra da ta parcela ne služi za redovnu upotrebu objekta već samo parcela kč.br…. na kojoj je predviđena gradnja pristupne saobraćajnice. Ovaj dio nalaza vještaka geometra je neprihvatljiv jer redovna upotreba objekta podrazumijeva i postojanje odgovarajućeg parkinga za njegove stanare i druge korisnike.
Cijeneći prednje, ovaj sud je mišljenja da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužitelju faktički oduzete njegove nekretnine iako je on formalno i dalje upisan kao njihov vlasnik u javnim knjigama. Naime, on nema mogućnost da vrši vlasnička ovlaštenja koja su bliže određena u članu 17. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 124/08 do 60/15, dalje: ZSP). Sadržinu prava svojine čini pravo vlasnika da svoju stvar drži, koristi je i njome raspolaže, a svi su dužni da se uzdržavaju od povrede tog prava. Ovo pravo je, naime, imovinsko subjektivno pravo koje proizvodi dejstvo erga omnes (prema svakome) i koje se, upravo zbog takvog svog dejstva, pojavljuje kao apsolutno imovinsko pravo, za razliku od npr. obligacionih subjektivnih prava koja dejstvuju samo prema dužniku kao drugoj strani obligacionog odnosa, pa su to relativna imovinska subjektivna prava. Dužnost svakoga da se uzdržava od povrede prava svojine vlasnika nije samo moralna dužnost već je to i pravna dužnost, pa vlasnik ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava svojine.
Pravna sigurnost nosilaca prava svojine zahtijeva da im to pravo, koje im je priznato Ustavom i zakonom, može biti oduzeto samo pod uslovima propisanim zakonom, u skladu sa Ustavom. Ustav Republike Srpske je u članu 60. predvidio da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnostima prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, dok je u članu 20. ZSP propisano da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo uz naknadu, ako to zahtijeva opšti odnosno javni interes. Eksproprijacija je jedan od načina oduzimanja prava svojine, što je uređeno odredbama ZE.
Neosnovan je prigovor tuženih o nedostatku njihove pasivne legitimacije u ovom sporu. Pasivna legitimacija prvotuženog proizilazi iz činjenice da je on preuzeo obavezu da ekspropriše zemljište tužitelja ili da na drugi način riješi imovinsko-pravne odnose, da je usvojio regulacioni plan kojim je predviđena gradnja saobraćajnice i parkinga na parcelama tužitelja, da je izdao građevinsku dozvolu drugotuženom za gradnju stambeno – poslovnog objekta i lokacijske uslove za gradnju saobraćajnice na parceli tužitelja koja je neophodna za upotrebu ovoga objekta. Drugotuženi je takođe pasivno legitimisan jer je bio investitor gradnje objekta na parceli kojoj nedostaje tzv. “životni prostor” odn. prostor neophodan za upotrebu objekta, već za njegovo normalno funkcionisanje služe sporne nekretnine tužitelja. Osim toga, ugovorom zaključenim sa prvotuženim 20.3.2012. godine, drugotuženi je preuzeo obavezu da obezbijedi i deponuje sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisano zemljište. Time je on preuzeo i obavezu da solidarno sa prvotuženim isplati naknadu za faktički eksproprisano zemljište (s obzirom da nije proveden postupak eksproprijacije u skladu sa zakonom). Dakle, oba tužena imaju obavezu da tužitelju isplate cjelokupnu naknadu za zauzeto zemljište (bez obzira na njihov međusobni odnos i regresno pravo između njih kao solidarnih dužnika). Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije budući da je tužitelj vlasnik nekretnina koje su “faktički eksproprisane” tj. zauzete od strane tuženih pa mu je trajno onemogućeno da iste koristi i vrši druga svojinska ovlaštenja na istima, radi čega ima pravo da zahtijeva isplatu pravične naknade. Nije od značaja što je samo parcela kč.br. … privedena namjeni, jer iz provedenih dokaza, a posebno činjenica zatečenih na licu mjesta i nalaza vještaka proizlazi da tužitelj ne može vršiti svojinska ovlaštenja ni na parceli kč.br. …, na kojoj sada postoji neuređeni parking prostor gdje stanari zgrade sagrađene na kč.br. … i okolnih zgrada parkiraju svoja vozila.
Na obavezu drugotuženog da tužitelju isplati naknadu za bespravno zauzete nekretnine ne utiče okolnost što je on na temelju ugovora o zasnivanju služnosti ovom isplatio iznos od 95.000 KM. Iz sadržaja tog ugovora proizlazi da taj iznos ne predstavlja naknadu za sporne nekretnine već naknadu za postavljanje komunalne infrastrukture preko nekretnina tužitelja odn. naknadu za zemljište u površini od 700 m2 na kome je sagrađen predmetni stambeno – poslovni objekat. Uostalom, navedenim ugovorom tužitelj se obavezao da će drugotuženom vratiti naprijed navedeni iznos nakon što mu se isplati naknada za eksproprisane nepokretnosti.
(…)
Na osnovu izloženog valjalo je, primjenom čl. 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), drugostepenu presudu preinačiti i potvrditi prvostepenu presudu jer je ista zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i sadrži valjane razloge kako u pogledu odluke o glavnoj stvari, tako i u pogledu odluke o troškovima spora.
Kako je tužitelj uspio sa izjavljenom revizijom, valjalo mu je priznati i troškove na ime sastava ovog pravnog lijeka, temeljem čl. 397. st. 2. i 386. st. 1. ZPP u vezi sa Tbr. 2. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 68/05).”
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 205488 19 Rev od 6.9.2019. godine)
