Izvrsenje dospjele cinidbe

• Poslodavac se odlukom suda ne može obavezati da zaposlenom plaća putne troškove ubuduće, jer ta obaveza nije dospjela do presuđenja, već se zaposlenom mogu dosuditi samo troškovi dolaska na posao i nazad koji su dospjeli do dana zaključenja glavne rasprave.

Obrazloženje:

“Tužiocu su ovi troškovi pravilno dosuđeni za svaki radni dan u periodu od 01.07.2016. godine pa do 31.08.2017. godine kao dana zaključenja glavne rasprave i iznose po 9,00 KM, što predstavlja cijenu karte u javnom saobraćaju na relaciji D.-T.i nazad, sa zakonskom zateznom kamatom, jer je ta činidba dospjela do dana presuđenja.

Međutim, tužena je u žalbi, a sada i u reviziji, osnovano ukazala da nije bilo mjesta da se obaveže da tužiocu i ubuduće plaća na isti način iste putne troškove, jer ta obaveza nije dospjela do presuđenja, niti za takvo dosuđenje ima uporišta u Zakonu o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ili drugom zakonu ili aktu, te da su odluke nižestepenih sudova donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka iz člana 177. stav 1. ZPP.

Sud odlučuje na temelju činjeničnog stanja koje postoji u trenutku zaključenja glavne rasprave. Tako sud može naložiti tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave (član 177. stav 1. ZPP), dakle do momenta na koji se odnosi izreka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Dospjelost činidbe je faktičko pitanje koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Dospjelost činidbe nije smetnja za podnošenje tužbe, ali mora nastupiti prije zaključenja glavne rasprave, u suprotnom sud mora odlučiti u meritumu i odbiti tužbeni zahtjev.

Odredba stava 2. člana 177. ZPP, da sud, ako prihvati zahtjev za izdržavanje, može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele, je izuzetak od pravila sadržanog u stavu 1. člana 177. ZPP.

Pored toga, sud može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele, samo ako je to predviđeno odredbama materijalnog prava. Tako naprimjer, može dosuditi naknadu za buduću štetu, ako utvrdi da su ispunjeni uslovi predviđeni odredbama člana 203. i člana 188. Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ” broj 29/78, 39/85 i 57/89, te “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/05).

Međutim, Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, kao materijalnopravni propis po kome tužilac ostvaruje pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, ne sadrži takvu mogućnost, pa revident pravilno ukazuje da su nižestepene presude u ovom dijelu donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, iz kog razloga je reviziju u ovom dijelu valjalo usvojiti i pobijanu presudu preinačiti kao u izreci na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

Slijedom toga, na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužilac je djelimično uspio sa tužbenim zahtjevom, pa s obzirom na postignuti uspjeh, a cijeneći da su obje stranke u postupku imale i zahtjevale troškove postupka, stekli su se uslovi iz odredbe člana 386. stav 2. ZPP da se odluči da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 Rs 060978 18 Rev od 19.4.2018. godine)