UGOVORI

Izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Ortački ugovor

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u N.G. broj P-186/99 od 17.4.2002. godine, obavezan je tuženi I.V. iz s. K. da tužiocu M.D. plati dug od 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 3.700,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2233/02 od 24.01.2005. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tružbeni zahtjev tužioca, i obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 2.200,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tuženog odbiti i prvostepena presuda potvrditi.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviizji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 74/05, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primjeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tuženi iz osnova ugovora o zajmu isplati 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio: da je tužilac sa tuženim tokom 1994. godine zaključio ugovor o poslovnoj saradnji i da mu je dao 40.000,00 DEM, a zatim još 4.000,00 DEM; da je neposredno prije zaključenja ovog ugovora tužilac od tuženog tražio u zajam 10.000,00 DEM, koji iznos je utrošio u nabavku nafte u C.G., a nakon što je nabavljenu naftu prodao, tužiocu pored iznosa od 10.00,00 DEM isplatio još 3.000,00 DEM i 200 litara nafte; da je tuženi nakon primljenog iznosa od 44.000,00 DEM sa cisternama za naftu otišao u C.G. gdje je kupio naftu koja mu je od nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova C.G. oduzeta i da je po rješenju Komisije za carinske prekršaje Carinarnice u P. broj D-385/313 od 11.11.1994. godine nije prihvaćena prekršajna prijava Osnovnog tužilaštva iz N. Kt. broj 496/94 od 01.11.1994. godine protiv tuženog M.N. iz G. da je učinjen carinski prekršaj iz člana 101. stav 5. Zakona o prekršajima, jer da nema elemenata prekršaja po članu 208. Carinskog zakona.

Nalazeći da je između stranaka u sporu zaključen ugovor o poslovnoj saradnji po kojem je tužilac uložio 44.000,00 DEM u posao oko nabavke nafte, ali da stranke navedenim ugovorom nisu ugovorile nastupanje rizika u slučaju neostvarivanja posla, te kako je u izvršenju posla nabavke nafte došlo do oduzimanja nafte od strane Ministarstva C.G., to da je tuženi u obavezi da tužiocu vrati njegovu ulogu u novcu koji je iznosio 44.00,00 DEM. Dalje prvostepeni sud nalazi da je tuženi svjesno izbjegao inicijativu tužioca da se u ugovoru predvidi i posljedica nastupanja eventualnog rizika i to opaskom ”neće se to valjda desiti”, pa kako se desilo da je oduzeta nafta, prvostepeni sud sudio tako što je tuženog obavezao da tužiocu plati iznos naveden u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje, kao i pravni stav, da su stranke zaključile ugovor o poslovnoj saradnji, pri čemu izrazivši stav da taj ugovor u sebi sadrži elemente ugovora o ortakluku (paragraf 1175, 1184. i 1187 Opšteg Građanskog Zakonika) jer sve ono što se dešavalo između njih sadrže obilježja ovog ugovora po kojem dva lica se obavezuju da ujedine, odnosno stave na raspolaganje jedan drugome svoju ili dio imovine za postizanje određenog ekonomskog cilja pri čemu se to ulaganje u smislu ortačkog udjela ne mora sastojati isključivo u imovini već se ono može sastojati i u tome da jedna strana ulaže svoj rad. Ovakav ugovor je aleatoran jer se prilikom zaključenja ugovora zna koliki je ortački ugovor svakog ugovarača ali je potpuno neizvjesno koliko će svaki od njiho dobiti po prestanku ortakluka. Da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda ”da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji ali da tuženi ostaje u obavezi da tužiocu vrati njegovih 44.00,000 DEM” i to polazeći od toga da je tuženi ”svjesno izbjegao ugovaranje snošenja rizika” kao i da je dogovoreno da poslovna saradnja traje dok ima posla a kada posao stane da tuženi vrati tužiocu njegovih 44.000,00 DEM, koji je po prvostepenom sudu stao ”kada je nafta oduzeta od strane nadležnog organa C.G.”. Da po shvatanju drugostepenog suda izraz ”kada posao stane” treba tumačiti tako da je određeni posao sa njegovog gledišta prestao kada su oni ostvarili ekonomski cilj zbog koga su stupili u poslovnu saradnju ili kada jedna u skladu sa dogovorom iskaže volju da želi izaći iz zajedničkog poslovanja, ali se ne može smatrati da je posao prestao voljom stranaka kada je predmet njihove ekonomske saradnje, u ovom slučaju nafta, oduzeta od strane nadležnog organa jedne države zbog sumnji u pravilnost poslovanja. Stoga da je ovdje prestala mogućnost daljeg ostvarivanja ekonomskog cilja iz razloga koji je van bilo kakve volje i utjecaja stranaka pa se ne može prihvatiti da je posao prestao, on je sa ovog gledišta propao, jer je nestala osnova imovine ortačke zajednice, pa zbog toga se na ovaj odnos ima primjeniti paragraf 1197 Opšteg Građanskog Zakonika po kojem ”dobitak” bi predstavljao onu imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužioca bi bio dogovoreni iznos od 3.000,00 DEM i određena količina goriva po jednoj turi. Da iznos koga je tužilac uložio u orgtakluk od 44.000,00 DEM, koga je u ostvarivanju ugovora o poslovnoj saradnji predao tuženom, uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, ne predstavlja njegov dobitak, već taj iznos predstavlja njegov udio u zajedničku imovinu orgtakluka i taj udio sam posebi je nestao onog momenta kada je ortakluk izgubio uloženu glavnicu a to je bilo u trenutku kada je nafta koju je tuženi nabavio za iznos glavnice ortakluka oduzeta od nadležnog organa u C.G. Pri tome, da je nestao osnov glavnice ortakluka, i da to ne mijenja stvar, što je tužilac najveći gubitnik u ovom ortakluku jer je on izgubio uloženi novac, a tuženi izgubio samo svoj trud, rad i vrijeme, a oni su pri zasnivanju zajedničkog poslovanja prihvatili da na takav način bude određen udio koji svaki od ortaka unosi u zajedničku glavnicu. Kako je nestala glavnica to da se tuženi ne može obavezati da vrati tužiocu njegov udio u uloženu glavnicu od 44.000,00 DEM, jer za to ne postoji zakonska osnova. Stoga je drugostepeni sud žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev.

Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.

Pravilno drugostepeni sud u razrješenju ove pravne stvari polazi od primjene pravnih pravila Opšteg Građanskog Zaonika (u daljem tekstu: OGZ), paragrafa 1175–1216, koji regulištu ugovor o ortakluku, jer Zakon o obligavionim odnosima (”Sl. list SFRJ”, br. 29/78 do 57/99 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 i 3/96), kao ni drugim zakonskim propisima ovaj ugovor nije regulisan, a navedene odredbe OGZ-a se primjenjuju kao pravna pravila na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.4.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (”Sl. list FNRJ”, br. 46/46), a u Republici Srpskoj se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog Zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92).

Po pravnim pravilima paragrafa 1175-1216 OGZ-a, ugovor o ortakluku je konsensualan ugovor koji nastaje momentom postignute saglasnosti o njegovim bitnim elementima, prvo, o cilju koji se osnovanim udruženjem namjerava postići, a to je cilj radi postizanja imovinske koristi, drugo, o veličini pojedinih ortačkih udjela koji može biti novac, stvari, jedan dio ili cijela imovina pojedinog ortaka kao i sam rad, a koji pojedini udjeli ne moraju biti jednaki i treća, vremenskom trajanju ugovora o ortakluku koje obično zavisi od vremenskog ostvarivanja namjeravanog cilja.

Po paragrafu 1197. OGZ-a, ako je ortakluk izgubio uloženu glavnicu sasvim ili u jednom dijelu u istom razmjeru po kojem u protivnom slučaju bi se podijelio dobitak, a ako u glavnicu nije ništa dao gubi svoje trudi (rad).

Utvrđujući u postupku da je tužilac tokom 1994. godine u vrijeme trajanja rata na prostorima bivše SR BiH, prije traženja tuženog da mu dadne 44.000,00 DEM, tražio i dobio 10.000,00 DEM i isplatio mu još 3.000,00 DEM i 200 litara goriva nafte, da je prije traženja i dobivanjea iznosa od 44.000,00 DEM tužioca upoznao da će za ovaj iznos nabaviti naftu u C.G. radi dalje preprodaje i da se tom prilikom nisu dogovarali koliko će svaki od njih dobiti po obavljenom poslu oko uvoza nafte i ko će od njih i na koji način preuzeti rizik ako do uvoza ne dođe odnosno ako posao propadne kao i da su organi vlasti u C.G. oduzeli cisterne sa naftom koje je tuženi kupio, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su stranke u sporu zaključile ugovor o ortakluku po kojem bi dobitak za ugovorne strane, iako nisu tako ugovorili, predstavljao imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužitelja bi bio dogovoreni iznos isplate od 3.000,00 DEM i određene količine goriva po pribavljenoj turi, da iznos koji je tužilac uložio u iznosu od 44.000,00 DEM koji je u ostvarivanju cilja ovog ugovora predao tuženom, a koji je sav uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, za tužioca ne predstavlja dobitak, već on predstavlja njegov udio u zajedničkoj imovini ortakluka koji je oduzimanjem goriva nestao, pa kako je nestao osnov glavnice ortakluka bez obzira što je tužilac gubitnik za navedeni iznos ortakluka, dok je tuženi izgubio rad i vrijeme oko realizacije cilja ugovora o ortakluku – nabavke nafte, jer su prilikom zasnivanja ovog ugovora prihvatili da se na takav način odredi udio svakog od njih u zajednici glavnice ortakluka.

Iz tih razloga nisu, ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu tužicoa u iznosu koji je zahtjevom tražio u ovom sporu.

Ostali revizioni navodi tužioca su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema svemu iznesenom, ne postoje nedostaci prilikom donošenja drugosepene presude na koje se ukazuje u reviziji, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je primjenom odredbi člana 393. ZPP-a u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. ZPPRS odlučeno kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-306/05 od 13.07.2007.g. )

<——->

Osiguranje

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-542/98 od 21.5.2001. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilje za plaćanje naknade štete u iznosu od 77.295,00 KM, te mjesečnog iznosa rente od 1.500,00 KM, sve počev od 26.7.1989. godine, pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, i tužilja obavezana da tuženoj naknadi troškove spora u iznosu od 2.267,00 KM sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2370/01 od 18.03.2005. godine, žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njena žalba protiv prvostepene presude usvojiti, prvostepena presuda preinačiti i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Tuženi u odgovoru na reviziju tužilje osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.

Republički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži da se tužena obaveže da joj naknadi nematerijalnu štetu na ime zadobivenih teških tjelesnih povreda u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 26.7.1989. godine na magistralnom putu B. G. – B.L. koju je prouzrokovao K.Z. vozač putničkog automobila marke Volswagen njemačke registracije broj … .

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da se dana 26.7.1989. godine oko 23.00 časa na magistralnom putu B.G. – B.L. dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je tužilja zadobila više teških tjelesnih povreda; da je vozač putničkog automobila njemačke registracije Volswagen Jetta reg. broj…, K.Z. koji je prouzrokovao navedenu saobraćajnu nesreću proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja na putevima iz člana 181. stav
3. u vezi sa stavom 1. KZ SR BiH i izrečena mu uslovna osuda; da je putnički automobil kojim je upravljao K.Z. u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano od autoodgovornosti kod osiguravajućeg društva N.B. N.R. 16/18, po polisi osiguranja 6.866.448/686 od 26.7.1989. do 26.7.1991. godine; da je tužilji po zahtjevu u vansudskom postupku tužena obradila odštetni zahtjev i isplatila joj naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 34.000 DEM.

Kod ovakvog stanja činjenica koje među strankama nisu ni sporne, nižestepeni sudovi nalaze da tužilja kao oštećena ima pravo na zahtjev da joj osiguravajuće društvo kod koga je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima naknadi štetu, pa kako putnički automobil kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća u vrijeme štetnog događaja nije bilo osigurano kod tužene već kod osiguravajućeg društva N.B., A.V. AG N., to da tuženi nema pasivnu legitimaciju u ovom sporu i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužilje.

Ovakva odluka je pravilna i zakonita.

Nesporna je činjenica da je predmetna saobraćajna nesreća prouzrokovana putničkim automobilom marke Volswagen Jetta reg. broj … kojim je upravljao K.Z., koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja 26.7.1979. godine bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima (autoodgovornosti) kod inostranog osiguravajućeg društva iz SR Nj., N.B., A.V. AG N., po polisi osiguranja broj 6.866.448/686 od 26.7.1989.

U smislu propisa SR Nj. (Zakon o obaveznom osiguranju držalaca motornih vozila od 05.4.1965. godine) treće oštećeno lice može svoj odštetni zahtjev utužiti i neposredno protiv osiguravatelja u okviru njegove obaveze po osnovu ugovora o osiguranju.

U ovom slučaju, što nije ni sporno među strankama, putničko vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u vrijeme štetnog događaja je bilo osigurano kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva, a ne kod tuženog.

Stoga tuženi, koji je po ovlaštenju navedenog osiguravajućeg društva kod koga je osigurano putničko vozilo čijom upotrebom je tužilji uzrokovana šteta, izvršila obradu procjene štete po vansudskom zahtjevu tužilje i isplatila iznos od 34.000 DEM, nije obavezan da naknadi štetu tužilji, jer kod tuženog, kako je rečeno vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u saobraćajnoj

nesreći po ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti nije bilo osigurano već kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva.

Nižestepene presude, prema tome, nemaju nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužilje, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnoti.

Iz tih razloga, a na osnovu odredbi čl. 393. ZPP u vezi sa odredbama čl.
456. st. 1. i 451. ZPP RS, odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-469/05 od 3.8.2007.g.)

<——->

Ostava

P R E S U D A

Revizija tužitelja se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine se ukida u dijelu odluke za isplatu iznosa od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-207/00 od 28.3.2003. godine obavezuje se tuženi da tužitelju preda u posjed traktor marke IMT TIP …, broj motora…, godina proizvodnje…, crvene boje, registarskih oznaka PD… i traktorsku prikolicu marke Lj.T. Lj., koje stvari je primio na čuvanje i korištenje kao ostavoprimac po osnovu ugovora o ostavi sačinjenog 30.7.1992. godine sa ostavodavcem E. B., koje obaveze se tuženi može osloboditi ukoliko tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te se obavezuje da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.720,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava i tužitelj u cjelini odbija sa tužbenim zahtjevom.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija je djelimično osnovana.

U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da mu tuženi preda u posjed traktor marke IMT TIP…, broj motora… sa traktorskom prikolicom marke Lj.T. Lj. ili da mu na ime tih stvari isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude utvrđeno: da je tužitelj vlasnik traktora marke IMT TIP… sa brojem motora…, proizvedenog… godine, crvene boje, registarske oznake PD… i traktorske prikolice marke Lj.T. Lj.; da su ugovorom o ostavi zaključenim 30.7.1992. godine između tuženog, kao ostavoprimca i E.B., kao ostavodavca, predmetne stvari ostvljene na čuvanje i upotrebu tuženom, s čim se tužitelj kao vlasnik stvari naknadno saglasio; da su one bile u posjedu tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine kada su ih od tuženog oduzela treća lica, što tuženi nije prijavio nadležnim organima, iako se ugovorom obavezao da će ih čuvati i da tužitelj kao vlasnik stvari predmetnom tužbom traži njihovu predaju u posjed o čemu je ostavodavac E.B. obaviještena i saslušana kao svjedok o predmetu spora.

Nalazeći da je tužitelj vlasnik spornih stvari, da su one na osnovu ugovora o ostavi zaključenog sa E.B. bile na čuvanju kod tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine, da tuženi nije dokazao da su ih tada oduzela treća lica, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja postavljen u ovoj parnici na temelju odredbe člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO), pa je sudio tako da je usvojio zahtjev tužitelja za predaju u posjed stvari i odredio da se tuženi te obaveze može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je, na temelju istog činjeničnog utvrđenja, našao da temeljem odredbe člana 37. ZOSPO nije osnovan zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnih stvari, jer tužitelj nije dokazao da se one nalaze u fakatičkoj vlasti tuženog. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 KM odbio je uz obrazloženje da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu sa tuženim.

Odredbom člana 37. ZOSPO, na kojoj se temelji zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnih stvari, propisano je da vlansik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Za ovu tužbu aktivno je legitimisan vlasnik stvari, a pasivno je legitimisan posjednik stvari. Tužitelj mora dokazati da na stvar, čije vraćanje traži, ima pravo vlasništva i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

U konkretnom slučaju tuženi je tvrdio da od 9. ili 10. mjeseca 1995. godine nije u posjedu spornih stvari, a tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da se predmetne stvari nalaze u posjedu tuženog u vrijeme podnošenja tužbe niti u vrijeme zaključenja glavne rasprave, pa se u odnosu na tuženog nije mogao usvojiti dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih stvari, a kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.

Radi toga su neutemeljeni prigovori revidenta kojima pravilnost drugostepene odluke u ovoj dijelu osporava tvrdnjom da nisu razriješene okolnosti zbog kojih se sporne stvari ne nalaze u posjedu tuženog, jer one, prema naprijed navedenom, nisu bitne za odlučivanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Zato je reviziju tužitelja, u dijelu odluke za predaju u posjed predmetnih stvari, valjalo odbiti temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03 i 74/05 – dalje: ZPP).

Međutim, osnovano revident osporava pravilnost odluke kojom je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu zahtijevanog novačnog iznosa na ime spornih stvari. Drugostepeni sud je pogrešno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nalazeći da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem u pogledu spornih stvari.

Naime, odredbom člana 713. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96) propisano je da ugovor o ostavi stvari može punovažno zaključiti u svoje ime i lice koje nije vlasnik stvari i ostavoprimac je dužan vratiti stvari njemu, izuzev ako dokaže da je stvar ukradena (stav 1.), a ako treće lice tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca kao vlasnik ostavoprimac je dužan saopštiti sudu od koga lica je stvar primio, a istovremeno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi.

U konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonske pretpostavke iz citirane zakonske odredbe jer je nesporno da je ugovor o ostavi spornih stvari zaključila E.B. kao ostavodavac za stvari koje su vlasništvo tužitelja, predmetnu tužbu podnio je tužitelj kao vlasnik stvari, tuženi kao ostavoprimac je saopštio sudu da je sporne stvari primio od E.B., a ona je kao ostavodavac obaviještena o podignutoj tužbi (saslušana je u svojstvu svjedoka i potvrdila je da su sporne stvari vlasništvo tužitelja).

Stoga je nepravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj odluci da tužbeni zahtjev u pogledu novčanog potraživanja tužitelja nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

Naime, tužitelj je zbog naprijed navedenog aktivno legitimisan za potražvianja iz spornog ugovora o ostavi, a drugo je pitanje šta će se u daljem toku postupka utvrditi u pogledu osnovanosti i visine predmetnog potraživanja tužitelja.

Prema svemu iznesenom, nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju ove pravne stvari propustili da utvrde činjenice koje su od bitnog značaja za rješavanje ovoga dijela spora, što će strankama u nastavku postupka omogućiti prema pravilima iz odredbe člana 7. i 123. ZPP.

Stoga je djelimičnim uvažavanjem revizije tužitelja drugostepena odluka ukinuta kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 250. st. 2. ZPP i predmet u ukinutom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 046 od 24.4.2008.g.)

<——->

Poklon

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 372 od 4.12.2006. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1157/05 od 27.6.2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. K. (dalje: tužitelj) za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV-2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između N. Š. (dalje: prvotužena) kao poklonodavca i N. K. (dalje: drugotuženi) kao poklonoprimca i zahtjev da se tužitelj na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama upiše sa 1/1 dijela po osnovu imovine stečene u braku sa prvotuženom kao i da se tuženima naloži da predmetne nekretnine predaju u posjed tužitelju. Usvojen je protivtužbeni zahtjev protivtužitelja i utvrđeno da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 457 i zk. ul. 469 KO M. i isti obavezuje da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika navedenih nekretnina uz obavezu da protivtužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-001 372 od 4.12.2006. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, te odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu iz razloga propisanih odredbom člana 240. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV- 2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca, slijedom čega je ništav i upis prava vlasništva drugotuženog sa 1/1 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. 469 i 457 KO M., te PL 358 KO M., kao i zahtjev da se tužitelj po osnovu sticanja u braku sa N. Š. upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi sa 1/1 dijela, te zahtjev da mu tuženi predmetne nekretnine predaju u posjed i protivtužbeni zahtjev N. Š. i N. K. za utvrđenje da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da se obaveže da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika ovih nekretnina N. K.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su predmet spora u ovoj parnici kč. 318/23 oranica S. nj. kuća i zgrada, dvorište, njiva i voćnjak površine 1.850 m2 upisana u zk. ul. 469 KO M. (po novom premjeru kč. 215/4 i 216/8 u pl. 539 KO M.) te kč. 318/22 S. nj. oranica površine 1.916 m2 upisana u zk. ul. 342 KO M. (po novom premjeru kč. 215/3 i 216/7 upisane u pl. 358 KO M.); da je kč. 318/23 bila upisana kao vlasništvo prvotužene na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenom majkom kao poklonodavcem, a kč. 318/22 na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenim bratom B. Š. 1986. godine; da je na kč. 318/23 u ljeto 1985. godine za 21 dan sagrađen, na temelju odobrenja za gradnju kojeg je pribavila
prvotužena tokom 1983. i 1984. godine, poslovno stambeni objekat veličine 10 x 8 m koji se sastoji od poslovnog prostora u prizemlju i stambenog prostora na spratu, koji nije upisan u zemljišnu knjigu već je vanknjižno vlasništvo; da su tužitelj i prvotužena zaključili brak 22.6.1986. godine i da je faktički bračna zajednica stranaka prestala 1989. godine, a da se prije toga u decembru 1979. godine rodilo njihovo dijete N. K. (ovdje drugotuženi); da je ugovorima o poklonu od 4.8.1986. godine prvotužena prenijela na tužitelja ½ dijela suvlasništva svih spornih nekretnina; da su ti ugovori opozvani pravosnažnom presudom O. s. u B. L. broj P-9704/99 od 10.3.2003. godine, koja je potvrđena presudom O. s. u B. L. broj Gž-1303/03, temeljem kojih je prvotužena ponovno bila upisana kao isključivi vlasnik svih spornih nekretnina; da je ugovorom o poklonu od 7.12.2000. godine i Aneksom ugovora od 26.3.2001. godine predmetne nekretnine poklonila drugotuženom. Prethodni brak tužitelja razveden je 1981. godine; tužitelj je imao u vlasništvu stan u B. u ulici …u kojoj su jedno vrijeme stanovali tuženi, a koji je tužitelj prodao u decembru 1984. godine; da je 1984. godine podigao i kredit kod B. B.; da su tuženi od 1984. godine stanovali u stanu koji je u B. dobila na korištenje prvotužena od preduzeća u kojem je bila zaposlena; da su tužitelj i prvotužena bili zaposleni u preduzeću I. Z. i to tužitelj do februara 1985. godine, a prvotužena do 1987. godine i da su parnične stranke nakon zaključenja braka tužitelja i prvotužene 1986. godine prešle da žive u spornu kuću u M.

Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je sporno zemljište isključivo vlasništvo prvotužene, da je sporna kuća izgrađena u većem dijelu prije nego što je prvotužena zasnovala vanbračnu zajednicu sa tužiteljem, da tužitelj nije dokazao da je ulagao sredstva i rad u sporni poslovno – stambeni objekat, pa da stoga nema osnova za utvrđenje njegovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama po članu 22. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO). Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za osnov odbijanja tužbenog zahtjeva i usvajanja protivtžbenog zahtjeva u ovoj parnici.

Drugostepeni sud je, nakon zakazane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, zaključio da nema osnova za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ni po odredbi člana 18. ZOSPO, niti po odredbi člana 270. t. 5. Porodičnog Zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 – dalje: PZ), pa je u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio prvostepenu presudu ocjenjujući prihvatljivim izjave prvotužene i svjedoka B. Š. da je sporna kuća građena prije zasnivanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene, a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuo odluku o protivtužbenom zahtjevu zbog povreda odredaba parničnog postupka.

Po ocjeni ovog revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka.

Naime, u ovom revizijskom postupku tužitelj ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene izjava prvotužene i svjedoka B. Š., pa i ostalih izvedneih dokaza, postupili suprotno osnovnim princima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, čime su povrijedili odredbu člana 8. ZPP.

Prema odredbi člana 8. ZPP-a sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti za dokazane, tako što će svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno ocijeniti savjesno i brižljivo.

Odredbom navedenog člana definisano je načelo slobodne ocjene dokaza, kao osnovni metod utvrđivanja istine u parničnom postupku, te kao metod postupanja suda prilikom ocjene izvedenih dokaza. Načelo slobodne ocjene dokaza ili slobodnog sudijskog uvjerenja karakteriše odsutnost zakonom utvrđenih pravila o izboru dokaza, o rangiranju dokaza prema dokaznoj snazi i o načinu ispitivanja pojedinog dokaza. Stoga sud prema specifičnostima konkretnog slučaja i rezultatima dokaznog postupka slobodno, bez formalnog ograničenja, ocjenjuje izvedene dokaze i formira svoje uvjerenje o dokaz anim i o nedokazanim činjenicama po pravilima logike i psihologije. Slobodna ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koje će dokaze dozvoliti da stranka izvede radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Međutim, slobodna ocjena dokaza ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokazne snage izvedenih dokaza, odnosno arbitrarnost. Sudska ocjena dokaza nalaže potrebu obezbjeđenja protiv zloupotrebe slobode koja sudu pripada po tom načelu. Garancija da će sud nepristrano ocijeniti dokaze leži, pored ostalih garancija objektivnog suđenja, i u njegovoj dužnosti da za svoju ocjenu iznese razloge u odluci. Sud treba da u obrazloženju presude navede zašto je jednom dokaznom sredstvu poklonio vjeru, a drugom nije. Zakon ostavlja sudu da rezultat izvedenih dokaza, pa i izjave saslušanih stranaka i svjedoka, ocijeni prema svom opštem životnom iskustvu i znanju, primjenjujući stavove psihologije i logike.

Prema tome, sud sporne činjenice uzima za dokazane samo ako je ocjenom dokaza došao do uvjerenja da je tvrdnja kojom je ona iznesena istinita i obrnuto, sporna činjenica nije dokazana ako sud to uvjerenje nije stekao ili u njeno postojanje više ili manje sumnja, ili je došao do uvjerenja o njenom nepostojanju. Dakle, izvedene dokaze sud ocjenjuje po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima utemeljenim na pravilima logike, psihologije, drugih nauka i opšteg iskustva, te razlozi za određeno sudijsko uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi, kako bi se moglo provjeriti ima li tako uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

Drugostepeni sud u obrazloženju presude, ocjenjujući izjave tužitelja, prvotužene i svjedoka B. Š., između ostalog, navodi da su u cjelosti prihvatljive izjave prvotužene potvrđene iskazom svjedoka B. Š. o tome da je prvotužena započela sa izgradnjom predmetne kuće prije zasnivanja vanbračne zajednice s tužiteljem, te nakon toga izvodi zaključak da se ne radi o sticanju stambeno – poslovnog objekta u vanbračnoj zajednici u cilju zaključenja braka.

Razlozi drugostepenog suda o ocjeni navedenih dokaza, za sada se ne mogu prihvatiti pravilnim, jer nemaju činjeničnog osnova u spisu predmeta, na šta revident osnovano ukazuje. Naime, revident osnovano ukazuje na razlike u izjavama prvotužene i svjedoka B. Š. u drugim parnicama koje su vodile parnične stranke (predmeti broj P-9704/99, P-932/95, P-699/00), o kojima drugostepeni sud nije dao nikakve razloge. Pored toga, drugostepeni sud nije cijenio ni izjavu prvotužene datu u predmetnoj parnici dana 16.11.1993. godine, pa ni činjenične navode tužbe koju je ona podnijela 26.4.1990. godine pod brojem P-623/90, kojom je postavila protivtužbeni zahtjev u ovoj parnici (ta parnica spojena je rješenjem od 26.12.1990. godine sa parnicom po tužbi tužitelja pod brojem 902/90, a tokom postupka preinačila je protivtužbeni zahtjev).

Stoga tužitelj osnovano u reviziji, kao i u žalbi, ukazuje na propuste suda da da uvjerljive i logične razloge u ocjeni izvedenih dokaza, kojim bi se moglo povjerovati i koji bi imali činjeničnu osnovu u predmetnom spisu, te na način koji bi omogućio ovom sudu da izvrši kontrolu njihove ocjene.

Imajući u vidu navedeno proizlazi da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka kao revizioni razlog iz odredbe člana
240. t. 1. ZPP, koji je osnov za ukidanje presude iz člana 249. st. 1. istog Zakona.

Odluka o tužbenom zahtjevu zavisit će od utvrđenja da li je gradnja spornog objekta vršena u vrijeme trajanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene ili nije, da li je između njih postojao dogovor o zajedničkoj izgradnji spornog objekta ili nije, i konačno od učešća tužitelja u izgradnji svojim sredstvima i radom.

Zbog navedenog revizija tužitelja je uvažena i drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, tako da taj sud otkloni ukazane nedostatke.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 312 od 7.5.2008.g. )

<——->

Poravnanje

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.

Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.

U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.

Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.

Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.

Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.

Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.

Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.

Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2007. )

<——->

Prodaja

P R E S U D U

Revizija se djelimično usvaja, presuda Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine preinačava tako što se žalba tužitelja djelimično uvažava, presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine preinačava tako da se obavezuje tužena G. M. da tužitelju isplati iznos od 10.870,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.12.2005. godine do isplate i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 KM.

U ostalom dijelu (u pogledu odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog S. M. i obavezu tužitelja da ovom tuženom naknadi troškove postupka) revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja da se obavežu tuženi G. M. (u daljem tekstu: prvotužena) i S. M. (u daljem tekstu: drugotuženi) da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 10.870,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka.
Obavezan je tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM.

Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju. Revizija je djelimično osnovana.
Tokom postupka pokazalo se nespornim da je između tužitelja, kao kupca i prvotužene kao prodavca zaključen ugovor o prodaji putničkog motornog vozila marke „VW Golf 1HXO“, broj šasije: …, broj motora: …, proizveden 1995. godine; da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 5.000,00 EVRA; da je tu cijenu tužitelj isplatio dana 25.01.2003. godine; da je na ime poreza na promet isplatio i iznos od 870,00 KM; da je predmetni ugovor zaključen posredstvom drugotuženog (sina prvotužene); da je predmetno vozilo oduzeto od D. T. (koji je istim upravljao na osnovu ovlaštenja koje mu je dao tužitelj), o čemu svjedoči potvrda MUP broj: 36/05 od 09.11.2005. godine; da je tužitelj o ovome odmah obavijestio tužene a zatim podigao tužbu, dana 19.12.2005. godine, kojom je pokrenuo ovu parnicu.

Tuženi su se tokom postupka branili navodima: da je predmetni automobil kupljen od izvjesnog D. T.1 protiv kojeg se vodi krivični postupak kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem: 71 0 K 055310 09 K zbog krivičnog djela teške krađe, jer je predmetno vozilo otuđeno dana 29.12.1999. godine, u B. L., od G. A. i na njemu krivotvoren broj šasije; da ga je prvotužena nakon kupovine 2000. godine uredno registrovala na svoje ime, a zatim prodala tužitelju koji ga je takođe bez ikakvih problema registrovao na svoje ime i bez problema koristio sve do dana oduzimanja, te da stoga na njihovoj strani nema nesavjesnosti, slijedom čega ni odgovornosti za predmetnu štetu.

Nalazeći da tužitelj tokom postupka nije dokazao da je prvotužena znala da predmetno vozilo ima nedostatke koji dovode do ograničenja javnopravne prirode, odnosno nemogućnosti njegove registracije, a time i njegovog korištenja – nižestepeni sudovi odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu pozivom na odredbu člana
514. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), a u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer da je on predmetno vozilo prodao tužitelju kao punomoćnik prvotužene, odnosno da je nastupao u njeno ime i za njen račun.

Nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu, nisu zasnovane na zakonu.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prvotužena u predmetnom pravnom poslu, zaključenom između nje i tužitelja, postupala kao prodavac i tužitelju prodala stvar na kojoj on ne može ostvariti pravo vlasništva jer je ta stvar ukradena pa prema tome opterećena pravom trećeg lica koje isključuje sticanje prava vlasništva tužitelja kao kupca na predmetnom putničkom vozilu, a on za postojanje toga prava trećeg nije znao niti je mogao znati. Prema tome, ne radi se samo o nedostatku javnopravne prirode iz člana 514. ZOO, za koji prodavac odgovara samo ako je za njega znao, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi uzimajući u obzir samo savjesnost prvotužene kao prodavca i zanemarujući savjesnost tužitelja kao kupca.

Saglasno zaključenom ugovoru o prodaji, prvotužena je bila dužna – kao vlasnik stvari (putničkog motornog vozila) koja je bila predmetom prodaje – da tužitelju, kao drugom ugovaraču, preda stvar koja nije opterećena pravom nekog trećeg, to jeste, da preda stvar bez pravnog nedostatka (sa ispravnim brojem šasije), o kojem govori odredba člana 508. stav 1. ZOO, na kojoj on može ostvariti vlasničko pravo (posjedovati, koristiti i registrovati predmetno putničko vozilo), što je svrha i cilj ugovora o prodaji (član 454. stav 1. istog zakona). Za takav pravni nedostatak tužitelju, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. odgovara isključivo prvotužena.

U slučaju pravnih nedostataka na kupljenoj stvari prodavac je dužan tu stvar osloboditi prava ili pretenzija treće osobe ili u zamjenu dati drugu stvar, ako se radi o stvari određenoj po rodu (član 509. ZOO), jer se u protivnom ugovor smatra raskinutim po samom zakonu (član 510. stav 1. ZOO). Nije sporno da je tužitelj odmah po oduzimanju predmetnog vozila (po saznanju da isto ima nedostatak zbog kojeg se ne može registrovati i upotrebljavati), obavjestio tužene koji nisu otklonili nedostatak slijedom čega se ugovor o prodaji, zaključen između prvotužene i tužitelja, smatra raskinutim po sili zakona.

Učinak raskida ugovora sastoji se u tome da svaka strana vrati ono što je primila (član 132. stav 2. ZOO), a strana koja nije odgovorna za raskid ima pravo i na naknadu štete (član 132. stav 1. u vezi sa članom 124. ZOO).

Temeljem naprijed spomenutih zakonskih odredbi, budući da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj na ime kupoprodjne cijene isplatio iznos od 5.000,00 EVRA (što odgovara vrijednosti od 10.000,00 KM) stoji obaveza prvotužene, u čije ime i za čiji račun je ovaj iznos primio drugotuženi, da taj iznos vrati tužitelju, kao i iznos od 870,00 KM dat na ime poreza na promet (o čemu svjedoče priložene uplatnice čijoj valjanosti i visini tuženi nisu prigovarali), koji za tužitelja predstavlja štetu iz člana 510. stav 3. ZOO.

Saglasno odredbi člana 132. stav 5. ZOO strana koja u slučaju raskida ugovora vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Tužitelj je tražio kamatu od dana utuženja (a ne od dana kada je novac dao) slijedom čega mu je na dosuđeni iznos glavnog potraživanja valjalo dosuditi i zakonsku zateznu kamatu od 19.12.2005. godine (dan podnošenja tužbe), na osnovu odredbe člana 277. stav 1. ZOO.

Navodi prvotužene isticani tokom postupka, kojima objašnjava kako i na koji način je došla u posjed predmetnog putničkog motornog vozila, kupovinom od D. T.1 (pri čemu se, usput rečeno, ovo lice uopšte ne spominje u ugovoru o prodaji koji je prvotužena zaključila sa Auto kućom Nisan iz K. od koje je kupila predmetno vozilo, dana 27.02.2000. godine), nije od uticaja na rješenje ovoga spora i između ovih parničnih stranaka, jer je u predmetnom pravnom poslu, koji je definisan odredbom člana 454. ZOO, prvotužena prodala stvar na kojoj se ne može ostvariti pravo vlasništva, zbog pravnog nedostatka, za koji nedostatak tužitelju kao kupcu, odgovara isključivo ona kao prodavac, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. ZOO.

Za razliku od naprijed izloženog, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog jer je tokom postupka utvrđeno da je on nastupao samo kao punomoćnik prvotužene, zbog čega nema njegove pasivne legitimacije u ovom sporu. Uostalom, navodima revizije se posebno i izričito ne ukazuje zašto bi pobijana presuda bila nepravilna i nezakonita i u ovom dijelu, iako je predlaženo da se drugostepena presuda u cjelini ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Naprijed izloženo ukazuje da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odlučivali o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu, zbog čega je u ovom dijelu valjalo preinačiti nižestepene presude kao u izreci, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 , 47/05, 63/07 i 49/09 – u daljem tekstu: ZPP), a u ostalom dijelu reviziju odbiti na osnovu odredbe člana 248. istog zakona.

Kada sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP, odlučiće o troškovima cijelog postupka. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (član 396. stav 3. ZPP). O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja (član 396. stav 1. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova mora biti jasan opredjeljen i blagovremen (član 396. stav 2. ZPP).
Tužitelj je uspio u sporu u odnosu na prvotuženu, pa mu je shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, u vezi sa članom 397. stav 2. istog zakona, na ime troškova postupka, na teret prvotužene, dosuđen ukupan iznos od 2.875,00 KM. Troškovi se odnose na troškove pristupa na četiri ročišta po punomoćniku advokat; na naknadu za vrijeme, zbog odsustva iz kancelarije; paušal od 25% i naknade na ime uplaćene takse na presudu. Dosuđeni iznosi na ime naknade za rad punomoćnika advokata obračunati su u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 68/05) primjenom odredbe člana 387. stav 2. ZPP, imajući u vidu vrijednost spora. U spisu postoji dokaz da je uplaćena samo taksa na presudu u visini od 200,00 KM pa je taj iznos dosuđen na ime troškova plaćanja sudske takse. Troškove žalbenog postupka tužitelj nije tražio a time ni opredjelio njihovu visinu. Troškove povodom sastava revizije je opredjelio ali nije zahtjevao njihovo plaćanje.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 027014 11 Rev od 04.04.2012 )

<——->

Prodaja

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, se preinačava tako što se žalba tužioca uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da je ugovor o prodaji od 19.6.2001. godine ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između tuženog K. V. iz V., kao prodavca i tuženog Š. C. D.O.O. T., kao kupca, ništav.

Tuženi Š. C. D.O.O. T. dužan je predati tužiocu u posjed poslovni prostor u T. ukupne površine 84,33 m2 izgrađen na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …., slobodan od stvari i ljudi, te se oba tužena obavezuju da solidarno naknade tužiocu troškove spora u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ODP K.A. A.D. S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji koga su zaključili dana 19.6.2001. godine tuženi K.V. iz V., kao prodavac (u daljem tekstu: prvotuženi) i tuženi Š. C. D.O.O. T., kao kupac (u daljem tekstu: drugotuženi) koji je ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, u kojem je predmet prodaje poslovni prostor u T. površine 84,32 m2 koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađena na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, a sastoji se od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitranog čvora, kao i zahtjev da drugotuženi preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udvoljiti tužbenom zahtjevu ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: 1. utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora u T. od 19.6.2001. godine ovjerenog kod prvostepenog suda 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca i 2. drugotuženi obaveže da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u T. ….(ranije …), sagrađene na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, površine 84,33 m2 koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitarnog čvora.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: da su po odluci Vlade RS broj 02-267 od 28.6.1994. godine (objavljene u ”Sl. glasniku RS”, br. 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužioca K. V. sa sjedištem u S. koje je od posebnog interesa za R. S. po kojoj je (čl.1. te odluke) pravni prednik tužioca, pravni sljednik imovine K.V. iz V. na teritoriji R. S.; da su po odluci Vlade RS broj 02-35 od 2.6.1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u T. p. A.p. koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je pravni sljednik imovine preduzeća A. p. S. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po odluci Vlade Republike Srpske broj 02-127/97 od 28.2.1997. godine izvršeno spajanje navedena dva preduzeća u preduzeće ODP K.A. sa sjedištem u S. koje je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj U-127/97 od 10.3.1997. godine upisano u registar tog suda; da je prvotuženi sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. dana 27.9.1985. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine spornog poslovnog prostora „koji će se izgraditi u stambenom-poslovnom objektu lamela A“ u … u T. površine 84,33
m2 po kojem se prvotuženi obavezao da će do 15.10.1985. godine uplatiti iznos od 3.354,967 dinara tj. jednu polovinu cijene, a drugu polovinu cijene će uplatiti do 31.12.1985. godine; da je prvotuženi nakon izgradnje stambeno- poslovne zgrade u kojoj je i sporni poslovni prostor, preuzeo u posjed poslovni prostor; da je prvotuženi zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, koji upis nije izvršen jer zemljišne knjige prvostepenog suda nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su prvotuženi kao prodavac i drugotuženi, kao kupac dana 19.6.2001. godine

zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora; da je Upravni odbor prvotuženog odlukom od 20.3.2001. godine dao saglasnost za prodaju predmetno-poslovnog prostora a nakon što je pribavio saglasnost Ministarstva …; da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji sporno poslovnog prsotora isti ponudio O. T. koja je prvotuženog pismeno obavijestila dana 19.6.2001. godine da nije zainteresovana za kupovinu; da predmetni poslovni prostor drži u posjedu drugotuženi i da je tužilac tužbu dostavio prvostepenom sudu dana 22.1.2002. godine.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je prvotuženi postao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora od 27.9.1985. godine sa kojim je u smislu odredbi čl. 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (″Službeni list SFRJ″, broj 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik mogao raspolagati i da je pravno valjan navedeni pismeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 19.6.2001. godine zaključen između tuženih, pa zbog toga da u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor nije ništav i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da se po samom Zakonu (ex lege) pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi uzgradnje stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporne poslovne prostorije, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. 1985. godine, prednik prvotuženog je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora od 27.9.1985. godine u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o udruženom radu i drugim tada važećim zakonskim propisima, prednik prvotuženog kao preduzeće je bio u društvenoj svojini pa su i izgrađene sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini.

Nesporno je, da je tek Zakonom o društvenom kapitalu (″Službeni list SFRJ″, broj 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj, tako što je dozvonjeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica (internih) radnicima koje ne mogu biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1. i 1a. tog zakona), pa i prednika prvotuženog. Takođe, nije sporno da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije u T. i da je tužilac kao O.D.P. upisan u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10.3.1997. godine.

Kako je već rečeno, da je pravni prednik prvotuženog do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i izdavanjem internih dionica radnicima preduzeća), i prema tome sporne poslovne prostorije nisu postale niti su po tada važećim zakonskim propisima mogle postati privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

Zato se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razrjiješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

Odredbom čl. 2. stav 1. Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (″Službeni list BiH“, broj 12/99, u daljem tekstu: Okvirni Zakon o privatizaciji) priznaje se izričito pravo entitetima da privatiziju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biće donesena prema propisima entiteta (čl. 2. st. 2.). Da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine, koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (čl. 3.). Da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4. stav 1.) Potraživanje prema preduzećima i bankama koja se privatizuju smatraćet se odgovornošću entiteta koji vrše privatizaciju (čl. 4. st.2).

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, 24/98 do 109/05) uređeni su uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom čl.3. tog zakona određeno je da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

Kako je Okvirnim Zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala u spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u T., na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi kao pravni sljednik nema osnova polagati bilo koje pravo na spornom poslovnom prostoru. Ovim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine, stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužioca, predmetni ugovor o prodaji koga su zaključili tuženi dana 19.6.2001. godine suprotan navedenom Okvirnom Zakonu o privatizaciji, (koji je poseban zakon-lex specialis), kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme

njegovog zaključivanja (19.6.2001. godine) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 do 39/03).

Osnovan je i drugi zahtjev tužioca da mu drugotuženi predmetni poslovni prostor preda u posjed.

Utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 19.6.2001. godine nastaju pravne posledice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex. tunc), tj. posledice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga na strani drugotuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.

S obzirom da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U- 127/97 od 10.3.1997. godine čiji upis prvotuženi nije osporavao u zakonom propisanom postupku po Zakonu o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ broj 13/83 i 17/90) koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu odredbi čl.12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92) i Zakona o upisu u sudski registar (”Sl. glasnik RS”, br. 24/98, 37/01, 24/03 i 39/03), to tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (čl.41. ZOSPO).

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. Zakona o parničnom postupku – ”Sl. glasnik RS”, br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (ovdje tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1 ZPP).

Troškovnikom od 12.11.2002. godine tužilac je tražio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM (za sastav tužbe 500,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi 12.11.2002. godine 500,00 KM, za odsustvo iz advokatske kancelarije 70,00 KM, i troškove prevoza od V. gdje je sjedište advokatske kancelarije punomoćnika tužioca, do sjedištva prvostepenog suda u S. u iznosu od 126,00 KM). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po čl.6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (”Sl. glasnik RS”, br. 45/00).

Tužilac je tražio naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka ali ih nije opredjelio, pa mu ti parnični troškovi nisu dosuđeni (čl.396. st.1. ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 511 09.04.2008.g )

<——->

Zakup

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banoj Luci 71 0 P 037477 02 P od 09.4.2010. godine obavezan je tuženi da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 01.01.2001. godine do 31.12.1001. godine isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.755,50 KM, sve u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 037477 10 Gž od 22.6.2010. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači tako što će se tužbeni zahtjev odbiti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene zakupnine za vremenski period od 01.01.2001. godine do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da su prednik tužitelja ODP Zavod za … B. L. i tuženi dana 08.7.1998. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u B. L. u Ulici …P, površine … m2, označen kao poslovni prostor broj …; da je predmetni poslovni prostor tuženi zakupio za obavljanje trgovačke djelatnosti; da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme; da je ugovorena zkupnina iznosila 5.486,00 tadašnjih dinara mjesečno; da za 2001. godinu tuženi tužitelju nije uplatio zakupninu niti za jedan mjesec; da je tužba podnesena 09.10.2002. godine; da je u vrijeme podnošenja tužbe tuženi predmetni poslovni prostor držao u posjedu, a u toku postupka isti predao u posjed tužitelju i da ukupan dug tuženog prema tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu konvertovan u konvertibilne marke iznosi 10.971,96 KM.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je nalazeći da je tužitelj pravni sljednik ODP Zavoda za … B. L. u pogledu prava upravljanja i raspolaganja poslovnim prostorima i imajući u vidu nespornu činjenicu da tuženi za 2001. godinu nije plaćao zakupninu za zakupljeni poslovni prostor, sudio tako da je obavezao tuženog da tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane.

Neosnovan je prigovor revidenta da tužitelj nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i vođenje ove parnice budući da nije pravni sljednik zakupodavca iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 08.7.1998. godine, niti je ikad sa tuženim zaključio drugi pismeni ugovor o zakupu.

U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor o zakupu od 08.07.1998. godine zaključen između ODP Zavod za … B. L., kao zakupodavca i tuženog, kao zakupca. Zavod za … B. L. je pravo davanja u zakup poslovnih prostorija u društvenoj (sada državnoj) svojini, na kojima je tužitelj nosilac prava raspolaganja, stekao nakon brisanja SIZ stanovanja B. L. iz sudskog registra (brisan rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-1639/94 od 25.11.1994. godine), radi pripajanja MP Zavodu za … B. L. i prenošenjem upravljanja i održavanja stambenim fondom, poslovnim prostorijama i gražama članica udruženih u SIZ stanovanja B. L., na Zavod za … B. L.

Odlukom broj 12-012-418/98 od 29.12.1998. godine o raspolaganju, upravljanju, dodjeli i davanju u zakup poslovnih prostorija i garaža u svojini tužitelja, objavljenom u „Službenom glasniku Grada Banja Luka“, broj 15/98, tužitelj je utvrdio uslove pod kojima može raspolagati poslovnim prostorima i davati ih u zakup (član 3. odluke) a članom 11. te odluke određeno je da prestaje da važi odluka o udruživanju u SIZ stanovanja, poslovnog i garažnog prostora u društvenoj svojini čiji je nosilac raspolaganja tužitelj, a koja je objavljena u „Službenom glasniku Opštine Banja Luka“, broj 13/74. Tužitelj je na osnovu navedene odluke a temeljem odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, broj 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92) stupio u prava i obaveze zakupodavca, u tom svojstvu mu je tuženi, prema stanju spisa u ovom predmetu vratio u posjed predmetni poslovni prostor i on je aktivno legitimisan u ovoj parnici, pa se ukazuje pravilnom tvrdnja tužitelja isticana tokom postupka da mu za aktivnu legitimaciju u ovom sporu nije bilo neophodno zaključenje novog ugovora o zakupu predmetnog poslovnnog prostora.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakupnine za period od 01.01.2001. do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM. Tuženi u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nije osporio činjenicu da je u tom periodu koristio poslovni prostor u svojstvu zakupca, niti je osporavao visinu predmetnog potraživanja, pa je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženi plati zakupninu u navedenom iznosu (član 19. Zakona o zakupu).

Kako u reivziji tuženog drugih prigovora nema, a pobijana presuda nema nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09), odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 037477 10 Rev od 25.01.2012.g. )

<——->

Pravo preče kupovine

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004128 04 P od 02.7.2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi odluka Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između tuženih dana 14.12.2007. godine, te da se nametne obaveza tuženima da mu predaju u posjed poslovni prostor u Ulici … br. … u P., a tuženoj Opštini P. (dalje: prvotužena) i obaveza da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Istom presudom tužitelj je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka i to prvotuženoj u iznosu od 4.404,00 KM, a tuženom D. S. (dalje: drugotuženi) u iznosu od 3.725,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004128 10 Gž 2 od 14.4.2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, dok su naknadno izjavljene dopune žalbe odbačene kao neblagovremene.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti.

U odgovoru na reviziju prvotužena je navela da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su tužitelja odbili sa tužbenim zahtjevom.

Revizija nije osnovana.

Tužbom se traži utvrđenje ništavosti odluke Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih na osnovu te odluke, predaja poslovnog prostora koji je bio predmetom navedenog ugovora te naknada materijalne i nematerijalne štete.

Ove zahtjeve tužitelj temelji na dva različita činjenična i pravna osnova: prvo-da je donošenjem sporne odluke i zaključivanjem spornog ugovora došlo do povrede njegovog prava preče kupovine i drugo-da je sporni poslovni prostor državna imovina pa da prvotužena nije imala pravo raspolaganja istim, već da je to pravo pripadalo isključivo RS.

U bitnom se utvrđenje činjeničnog stanja iz prvostepene presude sastoji u slijedećem: da su u zk. ul. … k.o. P. upisane nekretnine u čijem se sastavu nalazi sporni poslovni prostor i da su iste evidentirane kao društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist prvotužene; da je između tužitelja i prvotužene dana 16.12.1996. godine zaključen ugovor o zakupu sporne poslovne prostorije površine … m2, koja se nalazi u P. u Ulici …, na osnovu koga je tužitelj kao zakupac u tom poslovnom prostoru obavljao trgovačku djelatnost; da su tužitelj i prvotužena 20.10.1998. godine zaključili novi ugovor o zakupu, po kome je tužitelj u predmetnom poslovnom prostoru obavljao ugostiteljsku djelatnost, da bi na osnovu aneksa ugovora od 09.7.1999. godine ponovo obavljao trgovačku djelatnost; da tužitelj nije plaćao zakupninu prvotuženoj kao zakupodavcu, uslijed čega ga je prvotužena dopisom od 26.10.2000. godine obavijestila da odustaje od ugovora o zakupu; da nakon odustanka zakupodavca od ugovora tužitelj nije predao sporni poslovni prostor prvotuženoj, radi čega je ista ustala sa tužbom protiv tužitelja; da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-585/2000 od 19.4.2002. godine tužitelj obavezan da prvotuženoj preda u posjed navedeni poslovni prostor i isplati joj dospjelu zakupninu; da je odlukom Skupštine Opštine P. broj 01-022-31/03 od 04.6.2003. godine dozvoljena prodaja poslovnih prostora i garaža na kojima prvotužena ima pravo raspolaganja; da je nakon toga prvotužena u sredstvima javnog informisanja objavila javnu licitaciju za prodaju poslovnih prostora (između ostalog i spornog prostora); da je nakon licitacije održane 06.3.2004. godine prvotužena prodala sporni poslovni prostor drugotuženom za cijenu od 74.235,00 KM; da je prethodno prvotužena dana 11.3.2004. godine dostavila tužitelju pismenu ponudu da kupi predmetni poslovni prostor po cijeni koju je ponudio drugotuženi; da je tužitelj ovu ponudu prvotužene primio 18.3.2004. godine i da na istu nije odgovorio; da Pravobranilaštvo RS do 2007. godine nije dalo saglasnost za prodaju predmetnog prostora radi čega je pismeni ugovor između tuženih zaključen tek 14.12.2007. godine i ovjeren od strane Pravobranilaštva, nakon čega je drugotuženi prvotuženoj isplatio preostali dio kupoprodajne cijene prostora.

Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud je zaključio da je tužitelju na osnovu pravosnažne sudske presude prestalo pravo zakupa predmetnog poslovnog prostora, radi čega mu ne pripada pravo preče kupovine u smislu člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94, dalje: ZPN), niti isti ima pravni interes i aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje ništavosti sporne odluke i ugovora te predaju poslovnog prostora u posjed. Takođe prvostepeni sud nalazi da tužitelj nije dokazao da mu je prvotužena pričinila štetu niti je dokazao visinu eventualne štete. Iz navedenih razloga taj sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja, prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključili da u konkretnom slučaju tužitelju ne pripada pravo preče kupovine predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 32. st. 1. ZPN. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovni prostor dužan je da tu zgradu ili poslovni prostor prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu ili poslovni prostor neprekidno koristi najmanje pet godina odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili poslovni prostor nalazi. Dakle, ograničenje prava vlasnika u pogledu raspolaganja poslovnom zgradom ili poslovnim prostorom, koje predviđa odredba člana 32. st. 1. ZPN, je ustanovljeno, između ostalih, u korist lica koja imaju status zakupca, s tim da isti moraju ispunjavati još jedan uslov tj. da zgradu ili poslovni prostor kao zakupci koriste neprekidno najmanje pet godina.

Nije sporno da je tužitelj kao zakupac zaključio ugovor o zakupu sa prvotuženom 16.12.1996. godine, a zatim još jedan ugovor i jedan aneks ugovora, te da je koristio predmetni poslovni prostor neprekidno duže od pet godina tj. do 03.02.2006. godine, kada je iseljen iz tog prostora u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne sudske presude. Međutim, nakon što mu je uručena obavijest prvotužene o odustanku od ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine, tužitelju je prestao status zakupca i od tada on ima položaj bespravnog korisnika poslovnog prostora, obzirom da mu je prestao pravni osnov (zakup) na temelju kojeg je koristio sporni prostor. Osim toga, članom 7. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju poslovnih prostora koji su u vlasništvu Opštine P. od 22.01.2004. godine je regulisano da pravo preče kupovine ima samo onaj zakupac koji je izmirio sve obaveze po ugovoru o zakupu i koji prihvata izlicitiranu cijenu poslovnog prostora. Tužitelj nije ispunio obaveze prema prvotuženoj u pogledu plaćanja zakupnine, a nije prihvatio ni ponudu prvotužene da njemu, umjesto drugotuženom, proda predmetni prostor po cijeni postignutoj na licitaciji, pa mu ne pripada pravo preče kupovine iz člana 32. st. 1. ZPN. Samim tim on ne može s uspjehom pobijati ni valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koga su zaključili tuženi.

Treba istaći i da lice koje ima pravo preče kupovine postaje aktivno legitimisano za vođenje parnice zbog povrede prava preče kupovine samo ako položi kod suda iznos koji odgovara visini kupoprodajne cijene (odredba člana
528. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima -„Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO, koja se prema odredbi člana 533. st. 4. istog zakona shodno primjenjuje i na zakonsko pravo preče kupovine tj. i na pravo iz člana
32. ZPN). Tužitelj nije ispunio ovaj uslov, koji je neophodan za njegovu

aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj prisustvovao usmenom javnom nadmetanju, kada je drugotuženi dao najbolju ponudu kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, ali nije uzeo učešće u licitaciji, iako ga niko u tome nije spriječio. Stoga se u ovom slučaju ima smatrati da tužitelj nije prihvatio ponudu prvotužene za kupovinu spornog prostora.

Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine se vrši javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja odnosno stavljanja pismenih ponuda ostalo bez uspjeha (član 19. stav 1. ZPN).

Postupak javnog nadmetanja se vrši u skladu sa odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH”, broj 28/79).

Ukoliko se nepokretnost u društvenoj svojini proda bez provođenja postupka javnog nadmetanja, takav ugovor je ništav (član 19. st. 2. ZPN).

U vezi sa primjenom člana 19. ZPN, koji reguliše način prodaje nekretnina u društvenoj svojini, postavlja se pitanje da li se ova zakonska odredba primjenjuje i na prodaju nekretnina kod koje suvlasnik ili zakupac ima pravo preče kupovine, jer postoji izvjesna kolizija između navedene odredbe i odredbi članova 31. i 32. istog zakona. Naime, ako se nosiocu prava preče kupovine ponudi na prodaju nekretnina u društvenoj svojini, a on tu ponudu prihvati, kupoprodajni ugovor će biti zaključen bez sprovođenja postupka predviđenog u članu 19. navedenog zakona, te će stoga biti ništav (stav 2. citiranog člana). Stoga se, po mišljenju ovoga suda, pravo preče kupovine u slučaju prodaje nekretnine u društvenoj svojini ostvaruje tako da se nosilac prava preče kupovine, koji je prethodno obaviješten o načinu i uslovima prodaje, izjašnjava da li kupuje nepokretnost pod uslovima najpovoljnije ponude koja je data u postupku javnog nadmetanja. Prvotužena je postupila na ovaj način pa nije tužitelju uskratila pravo preče kupovine, i pod pretpostavkom da mu to pravo pripada.

Ugovor kojim je povrijeđeno zakonsko pravo preče kupovine ne spada u kategoriju apsolutno ništavih ugovora. On važi, ali ne proizvodi pravno dejstvo prema titularu tog prava. Zato pravo preče kupovine može biti povrijeđeno samo punovažnim ugovorom o prodaji nepokretnosti.

Prema odredbi člana 36. ZPN, lice čije je pravo preče kupovine povrijeđeno može sudskim putem zahtijevati da se prodaja poništi i da vlasnik nekretninu njemu proda pod istim uslovima pod kojima ju je prodao drugome. Dakle, kako je gore rečeno, ovdje nije riječ od tzv. apsolutnoj ništavosti ugovora na koju bi se mogle pozvati i same ugovorne stranke. Na to ukazuju instrumenti zaštite prava preče kupovine na strani lica u čiju korist je to pravo i ustanovljeno. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se ovdje radi o tzv. relativnoj ništavosti (rušljivosti) pravnog posla, zbog koje se tužba za poništenje takvog posla mora podnijeti u zakonskim rokovima

propisanim u stavu 2. navedene odredbe, nakon čijeg proteka ni titular prava preče kupovine tužbu više ne može podići niti se prodaja može poništiti.

Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio poništenje sporne odluke prvotužene i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih, već utvrđivanje njihove apsolutne ništavosti.

Dužnost suda iz člana 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP) je da odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Ovom odredbom je izraženo načelo slobodne dispozicije stranaka da svojom voljom određuju predmet, sadržinu i obim parnice. Sud može usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev, ali ne može dosuditi stranci drugo pravo, koje iz utvrđenih činjenica proizlazi, ako to pravo nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. U konkretnom slučaju tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora pa prvostepeni sud, raspravljajući u okviru tako postavljenog zahtjeva, nije mogao poništiti navedenu odluku i ugovor, čak i da za to postoji potreban činjenični osnov. Sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi (član
53. st. 3. ZPP), ali u ovom slučaju nije u pitanju pogrešna pravna kvalifikacija pravnog odnosa koji je predmet tužbenog zahtjeva već sama sadržina tog zahtjeva, koja ne glasi na poništaj odluke i ugovora već na utvrđenje njihove apsolutne ništavosti. Dakle, sud nije mogao udovoljiti zahtjevu tužitelja čak i u slučaju da je došlo do povrede njegovog prava preče kupovine jer zbog toga sporni ugovor ne bi bio ništav već rušljiv (radi se o dva različita pravna instituta), pa bi se uslijed toga samo moglo tražiti njegovo poništenje (tužitelj to nije tražio u konačno uređenom tužbenom zahtjevu).

Sporni poslovni prostor je u postupku nacionalizacije transformisan iz privatne u društvenu svojinu, a prvotužena je imala pravo raspolaganja tim prostorom. Članom 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/93 do 8/96) je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji RS postaju državna svojina.

Kako je sporni poslovni prostor iz društvene svojine prešao u državnu svojinu, tužitelj smatra da prvotužena nije mogla isti prodati jer da samo RS ima pravo raspolaganja državnom imovinom, pa da su i iz tog razloga pobijana odluka prvotužene i ugovor zaključen između tuženih ništavi u smislu člana
103. ZOO, jer su protivni prinudnim propisima.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. ZOO).

Tužitelj nema nikakva prava (ni stvarna ni obligaciona) na predmetnom poslovnom prostoru, čiju predaju traži. Dakle, i pod pretpostavkom da su sporna odluka i ugovor ništavi, to bi bilo bez uticaja na tužiteljeva prava. Zbog toga se on ne može ni smatrati zainteresovanim licem u smislu pomenute zakonske odredbe.

Prema odredbi stava 2. člana 54. ZPP, deklaratorna tužba se može podići samo kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave. Da bi prema toj zakonskoj odredbi sud bio ovlašten da uzme u razmatranje deklaratorni zahtjev tužitelja, tužitelj bi morao učiniti vjerovatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa za pravnom zaštitom. U ovoj pravnoj situaciji takav interes bi postojao da je tužitelj učinio vjerovatnim da je donošenjem odluke prvotužene od 04.6.2003. godine i zaključivanjem kupoprodajnog ugovora između tuženih ugrožena realizacija njegovog prava na predmetnom poslovnom prostoru. Međutim, spornom odlukom i ugovorom nije ugroženo ostvarivanje bilo kakvog tužiteljevog prava u odnosu na sporni poslovni prostor jer, kako je naprijed rečeno, prestankom ugovora o zakupu zaključenog između tužitelja i prvotužene prestala su i sva prava tužitelja u pogledu navedenog prostora.

Stoga su nižestepeni sudovi pravilno našli da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice (u odnosu na dio tužbe kojim se traži utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora). Naime, i sam tužitelj priznaje da on ima samo lični (prvenstveno ekonomski) interes, koji nije dovoljan da bi mogao voditi parnicu protiv tuženih.

U slučaju nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe (član 54. ZPP), tužba se odbacuje, bez meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđivanje apsolutne ništavosti zbog nedostatka pravnog interesa, umjesto da odbace tužbu, nižestepeni sudovi su učinili povredu odredaba parničnog postupka, ali ista nije imala uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka, a na tu povredu revizijski sud i ne pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP).

Kako je, dakle, u navedenom dijelu (kojim se traži utvrđenje ništavosti) tužba nedozvoljena zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, bez uticaja su navodi revidenta da su spornom odlukom i kupoprodajnim ugovorom oštećena prava RS, jer je prvotužena raspolagala njenom imovinom. Ovdje treba ukazati da između prvotužene i RS ne postoji spor u vezi predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega je Pravobranilaštvo RS, koje po zakonu štiti i zastupa imovinske interese RS, naknadno dalo saglasnost za zaključenje ugovora, čiju valjanost tužitelj pobija.

Pravosnažna presuda krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim vezuje parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca (član 12. st. 3. ZPP).

Nije sporno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 03000 07 K od 01.4.2008. godine načelnica Opštine P., N. Š. oglašena krivom za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, počinjenog time što nije obustavila od izvršenja spornu odluku prvotužene o prodaji poslovnog prostora od 04.6.2003. godine i što je odobrila sprovođenje javne licitacije poslovnih prostora, čime je oštećena RS. Međutim, suprotno navodima revizije tužitelja, ovom krivičnom presudom nisu stavljene van snage ranije presude parničnog suda (donesene u prvom, drugom i trećem stepenu) kojima je tužitelju

naloženo da se iseli iz spornog poslovnog prostora i isti preda prvotuženoj kao i da joj isplati svu dospjelu zakupninu. Tužitelj je na osnovu te krivične presude zatražio ponavljanje postupka u kojem su donesene navedene presude, ali pravosnažnim rješenjem suda nije dozvoljeno ponavljanje tog postupka.

Potrebno je ukazati da se navodima revizije uglavnom pobija zakonitost pravosnažne odluke kojom je tužitelju naloženo da sporni poslovni prostor preda prvotuženoj i da joj isplati neisplaćenu zakupninu. Tužitelj je bezuspješno protiv te presude izjavljivao pravne lijekove (žalbu, reviziju i prijedlog za ponavljanje postupka). On ne može u ovoj parnici pobijati presudu donesenu u drugom sporu, koji je pravosnažno okončan i u kojem su svi pravni lijekovi tužitelja (redovni i vanredni) odbijeni.

Pravilno su nižestepeni sudovi odbili i zahtjev tužitelja za predaju poslovnog prostora te naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer tužitelj nema svojinu ni jači pravni osnov na sporni poslovni prostor u odnosu na tužene, pa u smislu odredbi članova 37. i 41. Zakona o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) nije aktivno legitimisan da traži predaju navedenog prostora u posjed. Na okolnost osnovanosti i visine zahtjeva za naknadu štete tužitelj nije izveo dokaze u smislu odredbi članova 7. st. 1. i
123. st. 1. ZPP, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da radnjama tuženih nije učinjena bilo kakva šteta tužitelju (ni materijalna ni nematerijalna), jer je njemu pravo zakupa spornog poslovnog prostora prestalo na zakonom propisan način, čime mu je prestalo i pravo da obavljanjem djelatnosti u tom prostoru ostvaruje novčanu dobit.

Kako su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, a nisu počinili ni povrede odredaba parničnog postupka, to je u smislu člana 248. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 77 0 P 004128 11 Rev od 23.08.2012.g. )

Povratak na: prvi dio – ugovori

Nazad na: sudska praksa BiH