Disciplinska odgovornost radnika

• Ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak suda da je činjenica što u disciplinskom postupku protiv tužioca nije pribavljeno mišljenje sindikata od uticaja na disciplinski postupak, jer je propust disciplinskog organa da zatraži to mišljenje relevantan samo ako je to bilo od uticaja na zakonitost vođenja disciplinskog postupka.

Obrazloženje:

“Tužiocu je stavljeno na teret da je učinio težu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1, 34. i 37. Pravilnika, zbog toga što je zajedno sa S. H. dana 27.09.2006. godine kod benzinske pumpe N. u M. izvršio zaustavljanje kontrolisanje učesnika u saobraćaju Z. P., a da tu radnju nisu evidentirali u izvještaju po patrolom nalogu broj… od… godine, da je tom prilikom tužilac izvršio radnju alko-testiranje vozača Z. P. pri čemu je utvrdio 0,9 promila alkohola u krivi i propustio da sankcioniše vozača Z. P. za što je od imenovanog dobio novčanu nadoknadu od 50,00 KM.

Nije sporno da je prijavu protiv tužioca podnio S. M…. godine, da je disciplinski postupak pokrenut po zahtjevu disciplinskog tužioca od… godine i disciplinska odluka prvostepenog suda donesena je…. godine, a odluka o odbijanju žalbe tužioca… godine.

Disciplinski postupak ima za cilj da se radniku kome se stavlja na teret određena povreda radne obaveze omogući da se provede postupak za utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze u kome će mu se omogućiti pravo na odbranu, a za poslodavca predstavlja obavezu da se taj postupak pokrene i provede u određenim rokovima. To su rokovi zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.

Zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka upozorava poslodavca na potrebu odgovornog ponašanja u provođenju postupka, kako ne bi protekao rok u kome se postupak može pokrenuti i voditi, a radniku pruža pravnu sigurnost da nakon određenog vremena neće biti kažnjen za povredu radne obaveze.

Dakle, zastarjelost je pravna nemogućnost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, jer se posljedice zastare nikakvim pravnim sredstvima zbog prekluzivnog karaktera ovih rokova ne mogu otkloniti, a eventualno donesena odluka poslodavca po proteku tih rokova je nezakonita.

Na zaposlene u Ministarstvu, čiji radnik je tužilac, u pogledu discplinske odgovornosti primjenjuju se odredbe člana 68-78. Zakona o unutrašnjim poslovima (“Službeni glasnik RS” broj 48/03) i Pravilnika tužene, koji donosi ministar shodno odredbi člana 77. tog zakona, a kojim se bliže uređuju disciplinski postupak, rokovi i organi za vođenje postupka, kao i ostala pitanja disciplinske odgovornosti.

Tužena je Pravilnikom propisala povrede radnih obaveza, uredila postupak za utvrđivanje odgovornosti, rokove u kojima se trebaju sprovesti određene faze disciplinskog postupka (prethodni postupak, rad disciplinskog suda i drugo), te rokove zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka (član 41. Pravilnika).

Za težu povredu radne obaveze (koja je tužiocu stavljena na teret) postupak za utvrđivanje odgovornosti policajca ne može pokrenuti po isteku roka od jedne godine dana od kada je učinjena, odnosno po isteku godine dana od saznanja za povredu i učinioca, ako povreda istovremeno predstavlja i krivično djelo (član 41. stav 2. Pravilnika).

Postupak za utvrđivanje odgovornosti iz stava 2. člana 41. Pravilnika mora se okončati u roku od godine dana od pokretanja disciplinskog postupka (stav 3.).

Što se tiče rokova zastarjelosti koji su propisani u konkretnom slučaju (a kojima se nižestepeni sudovi nisu bavili), proizlazi da je tužena disciplinski postupak pokrenula i okončala u rokovima propisanim odredbom člana 41. stav 2. i 3. Pravilnika.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužena nije poštovala rokove koji su propisani Pravilnikom, koji se tiču unutrašnjeg postupka propisanog odredabama člana 17. do 23. Pravilnika, zatim da je prekoračila rok za provjeru prijave odnosno predstavke u toku unutrašnjeg postupka koji iznosi 14 odnosno 30 dana (član 18. stav 2. Pravilnika), te člana 23. Pravilnika (po kome disciplinski tužilac nije odmah a najkasnije u roku od 7 dana podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka) i člana 24. stav 1. Pravilnika (da obezbijedi da se prvo saslušanje tužioca obavi u roku od 15 dana), te da u disciplinskom postupku nije pribavljeno mišljenje sindikata.

Pravilno drugostepeni sud zaključuje da ovi rokovi za preduzimanje radnji u pojedinim fazama postupka iz člana 17. do 23, člana 24. stav 1. Pravilnika, predstavljaju rokove koji se odnose na postupanje službenih lica koji treba da određenu radnju izvrše, ali da nepoštovanje tih rokova ne predstavlja takve povrede postupka zbog kojih bi pobijana rješenja bila nezakonita, jer nemaju za posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru roka trebala izvršiti. Nepoštovanje ovih rokova šteti poslodavcu, zbog eventualnog proteka rokova zastare pokretanja i vođenja postupka.

Nasuprot tome, (za sada) se ne može prihvatiti pravilnim zaključak drugostepenog suda da je činjenica što u disciplinskom postupku protiv tužioca nije pribavljeno mišljenje sindikata, od uticaja na disciplinski postupak, koji zaključak drugostepeni sud temelji na tome da je odluka disciplinskog suda u odlučnoj mjeri zasnovana na pisanom iskazu svjedoka S. M., koji nije saslušan pred disciplinskim sudom, već je njegov iskaz pročitan kod prvostepenog disciplinskog organa, te da tako tužiocu nije omogućeno da se o takvom iskazu izjasni i da se sa svjedokom suoči i da ga ispita, pa smatra da je čitanjem ove izjave povrijeđeno pravo tužioca na odbranu.

Ta obaveza poslodavca, da zatraži mišljenje sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu, ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i treba je cijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

U disciplinskom postupku saslušani su svjedoci P. Z. i S. P., te pročitana izjava S.M.. Iz odluke prvostepenog disciplinskog organa ne može se zaključiti da je ista zasnovana samo na iskazu svjedoka S. M., pa se ne može vidjeti na osnovu čega je drugostepeni sud zaključio da je ova izjava bila odlučna za utvrđivanje disciplinske odgovornosti tužioca.

Pogotovo što su se nižestepeni sudovi bavili pitanjem formalne zakonitosti pobijanih rješenja, a nisu se bavili i pitanjem da li je pravilno u disciplinskom postupku i na osnovu kojih dokaza utvrđeno da je tužilac učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.

Kako je drugostepeni sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju ove pravne stvari propustio ocijeniti odlučne žalbene navode i utvrditi odlučne činjenice koje se tiču zakonitosti provedenog disciplinskog postupka protiv tužioca, koje su od značaja za presuđenje, valjalo je pobijanu presudu na temelju odredbe člana 250. stav 2. ZPP ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku, drugostepeni sud će imati u vidu razloge ovog rješenja, pa će pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava donijeti na zakonu zasnovanu odluku, za koju će dati jasne i logične razloge.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12.4.2018. godine)

https://www.anwalt-bih.de