Dokazna sredstva u postupku radi utvrđivanja očinstva

• U postupku radi utvrđivanja očinstva dopuštena je upotreba svih dokaznih sredstava, pa tako s obzirom na današnji stepen razvoja nauke i tehnike, utvrđivati, negirati ili osporavati očinstvo samo na osnovu iskaza svjedoka i tvrdnji parničnih stranaka se čini neozbiljnim i toga bi trebao biti svjestan tuženi koji upravo DNK analizom može na jasan i nesumnjiv način dokazati svoju tvrdnju da nije biološki otac prvotužiteljice, a kad odbija da pristupi tom vještačenju onda takvo njegovo ponašanje nije bez uticaja na rješenje spora.

Obrazloženje:

“Prije svega treba reći da se na razrješenje ove pravne stvari, shodno odredbi člana 291. Porodičnog zakona (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 54/02, 41/08 i 63/14), imaju primijeniti odredbe tog zakona, a ne zakona koji je ranije bio na snazi, na koji se pozivaju nižestepeni sudovi (mada su, usput rečeno, relevantne odredbe iste u oba zakona).

Osnovano revident ukazuje da su u postupku donošenja nižestepenih presuda, sudovi počinili povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. i člana 191, te člana 221. ZPP, odnosno povrede postupka koje su uticale na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).

Utvrđenje da drugotužiteljica nije bila u vanbračnoj vezi sa tuženim, odnosno da se nisu zabavljali i da nisu imali intimne odnose u vrijeme kada je došlo do začeća prvotužiteljice nižestepeni sudovi temelje samo na pročitanim iskazima navedenih svjedoka, koji tu vezu nisu potvrdili, ali po prirodi stvari (jer se radi o duboko intimnom odnosu dvoje ljudi bez prisustva bilo koga), nisu je mogli ni negirati.

Drugotužiteljica tvrdi da je sa tuženim bila u vezi u kojoj je začeta prvotužiteljica, a tuženi to poriče. Tužiteljice insistiraju na provođenju dokaza DNK vještačenjem, a tuženi nije pristupio tom vještačenju iako se radi o potpuno neinvazivnoj metodi koja ga ni na koji način ne ugrožava. Trebao je samo pristupiti i dati odgovarajući uzorak (vlas kose, krv, komadić kože, slinu ili bilo šta drugo što pripada njegovom organizmu) radi analize i upoređivanja.

Činjenici da tuženi nije pristupio na zakazano vještačenje ovom metodom, nižestepeni sudovi nisu dali odgovarajući značaj, a tužbeni zahtjev su odbili, jer da tužiteljice nisu pružile dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je tuženi biološki otac prvotužiteljice.

S obzirom na današnji stepen razvoja nauke i tehnike, utvrđivati, negirati ili osporavati očinstvo, samo na osnovu iskaza svjedoka i tvrdnji parničnih stranaka, prosto se čini neozbiljnim. Toga bi trebali biti svijesni svi, pa i tuženi, koji upravo DNK analizom (koja se bez njega ne može obaviti) može na jasan i nesumnjiv način dokazati svoju tvrdnju da nije biološki otac prvotužiteljice. Kad odbija da pristupi tom vještačenju onda takvo njegovo ponašanje nije bez uticaja na rješenje spora, kako pogrešno nalaze nižestepeni sudovi.

U postupku radi utvrđivanja očinstva dopuštena je – saglasno istražnom načelu koje se primjenjuje u ovoj vrsti postupka pošto se radi o utvrđivanju odnosa koji traju cijelog života i koji spadaju u ličnu sferu čovjeka – upotreba svih dokaznih sredstava. Zato je u provođenju dokaza potrebna aktivna uloga ne samo stranaka, nego i suda, pogotovo jer se radi o najboljem interesu malodobnog djeteta (što je bila i prvotužiteljica kada je pokrenut ovaj spor). Koja će se dokazna sredstva upotrijebiti zavisi od svakog konkretnog slučaja. Međutim, za sve je slučajeve zajedničko da je najbolji i najpouzdaniji dokaz (koji kada se izvede i ne treba drugih dokaza), zasnovan na naučnoj metodi – dokaz koji podrazumjeva vještačenje metodom genetske daktiloskopije (DNK analiza) kojom se, na današnjem stepenu razvoja nauke, očinstvo utvrđuje bez greške.

Na sve ovo su ukazivale tužiteljice i u žalbi, ističući značaj provođenja dokaza DNK analizom, odbijanje tuženog da ovu analizu omogući, svoju nemogućnost da ovaj dokaz izvedu bez učešća tuženog i činjenicu da prvostepeni sud ovim navodima nije dao nikakav značaj.

Ni drugostepeni sud nije ovakvim navodima žalbe dao poseban značaj, pa su oba suda povrijedila naprijed navedene odredbe ZPP, a drugostepeni sud i odredbu člana 231. istog zakona.

Iz navedenih razloga valjalo je reviziju tužiteljica usvojiti i primjenom odredbe člana 249. stav 1, ukinuti obje nižestepene presude te predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka, prvostepeni sud će ponovo odrediti provođenje dokaza DNK analizom i o tome uredno obavjestiti stranke, pa će, zavisno od rezultata te analize, ili ponašanja stranaka u vezi sa provođenjem ovog dokaza, te brižljivom analizom i ocjenom i svih drugih provedenih dokaza, ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 78 0 P 027816 19 Rev od 17.1.2020. godine)