Izuzetno dozvoljena revizija

• Iako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM, revizija izuzetno može biti dozvoljena ako su shvatanja iznesena u nižestepenim presudama suprotna shvatanju revizijskog suda, izraženom u ranijim odlukama.

Obrazloženje:

“Odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 – dalje: ZPP), propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Mjerodavna vrijednost predmeta spora za ocjenu prava na reviziju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jeste ona koju je tužitelj označio u tužbi (član 321. stav 2. ZPP), odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari (član 321. stav 3. ZPP). Kada je tužbeni zahtjev izražen u novcu, kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2. ZPP). Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (stav 3. iste zakonske odredbe).

Predmetna parnica vodi se po dva zahtjeva: zahtjev tužiteljice protiv tuženog i zahtjev tuženog protiv tužiteljice, pa se u ovom slučaju vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, u smislu odredbe člana 318. stav 2. ZPP, jer je protivtužba (član 74. stav 1. ZPP) samostalna tužba koju tuženi (protivtužitelj) podnosi protiv tužitelja (protivtuženog) u parnici koja se protiv njega vodi povodom tužbe. Naime, iz procesne samostalnosti tužbe i protivtužbe, proizlazi da se i pravo na izjavljivanje revizije po tužbi i protivtužbi cijeni zasebno.

U ovom slučaju vrijednost predmeta spora po tužbi označena je iznosom od 7.000,00 KM. Drugostepenom presudom, potvrđena je prvostepena presuda kojom je udovoljeno primarnom zahtjevu iz tužbe pa je poništeno rješenje tuženog, određena radna reintegracija tužiteljice i obavezan tuženi da joj na ime naknade plate isplati ukupan iznos od 16.437,68 KM, na ime glavnog novčanog potraživanja, sa pripadajućom kamatom, čija vrijednost se saglasno naprijed izloženom, ne uzima u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, pa tako ni pri određivanju vrijednosti pobijanog dijela presude.

Ni jedan od ovih iznosa ne prelazi vrijednost od 30.000,00 konvertibilnih maraka, pa revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije dozvoljena (za razliku od revizije kojom se pobija odluka o protivtužbenom zahtjevu čija visina prelazi 30.000,00 KM).

Međutim, tuženi s pravom traži da se, u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP revizija dozvoli i u dijelu kojim se pobija odluka o usvajanju zahtjeva iz tužbe. Naime, ispunjeni su uslovi za dozvoljavanje revizije iz člana 237. stav 3. tačka 2. ZPP, jer su shvatanja iznesena u nižestepenim presudama suprotna shvatanju ovog suda, izraženom u ranijim odlukama, u vezi sa primjenom odredbe člana 18, 86. i 137. Zakona o radu – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj: 55/07 u daljem tekstu: ZR).

Zato je revizija u ovom dijelu dozvoljena, a pokazalo se da je i osnovana u tom dijelu.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 Rs 055254 19 Rev od 6.9.2019. godine)