Naknada štete – BiH sudska praksa

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/naknada-stete-BiH.html

Naknada štete

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 03 P od 23.11.2009. godine odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete te tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 5.168,25 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 10 Gž od 17.9.2010. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Tužitelj revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti ili da se iste ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio radeći za njega.

Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženog već je za njega faktički radio, obavljajući poslove koje mu odredi tuženi; tužitelj je kod tuženog primao platu za rad u iznosu od po 300,00 KM mjesečno; dana 08.02.2000. godine tužitelj je radio ispred sušare tuženog kada su na njega pala velika aluminijska vrata sušare, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede (prelom petog slabinskog pršljena

i iščašenje četvrtog slabinskog pršljena); zbog navedenih povreda tužitelju je životna aktivnost umanjena za 25%; tužitelj je po zanimanju šumarski tehničar; liječenje tužitelja je trajalo do 12.4.2001. godine; tuženi je na ime odštete tužitelju isplatio iznos od ukupno 13.000,00 KM.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da za predmetnu štetu odgovara tuženi kao vlasnik vrata koja su pala na tužitelja, prema odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Međutim, ovi sudovi smatraju da je isplatom iznosa od 13.000,00 KM tuženi u cjelosti tužitelju naknadio materijalnu i nematerijalnu štetu koju traži u ovoj parnici, pa sude tako što odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

Materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev.

Prema odredbi člana 174. st. 1. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

U ovom slučaju, a što u postupku tužitelj nije osporio, niti to čini sada u reviziji, u momentu kada se desio štetni događaj tužitelj nije obavljao poslove koji se mogu tretirati kao opasni (sjedio je na stolici i pisao). On je teško tjelesno povrijeđen prilikom pada vrata sušare, koja su bila skinuta i naslonjena na zid sušare. Sušara (pa shodno tome i pomenuta vrata) je vlasništvo tuženog.

U pravnoj teoriji se zastupa mišljenje da je stvar opasna kada zbog svog položaja, djelovanja, svojstava ili zbog gole egzistencije predstavlja povećanu opasnost za okolinu. Vrata, sama po sebi, nisu opasna stvar u smislu odredbe člana 173. ZOO. Međutim, kada se skinu iz svog ležišta i prislone na zid u nepravilnom položaju (kako je bilo u konkretnom slučaju), ona mogu dobiti svojstvo opasne stvari jer tada predstavljaju povećanu opasnost.

ZOO u stavu 2. člana 174. utvrđuje definiciju imaoca opasne stvari. Onaj koji drži opasnu stvar odgovara za štetu koja potiče od te stvari, osim ako dokaže da postoji razlog koji zakon priznaje kao oslobađajući. On se može rasteretiti odgovornosti ako je štetu izazvao neki događaj, treće lice ili sam oštećeni odnosno ukoliko su ispunjeni posebni uslovi predviđeni zakonom (član 177. st. 1. i 2. ZOO). Dovoljno je da se radnja trećeg lica ili oštećenog nije mogla predvidjeti niti spriječiti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj je bio u grupi radnika koji su, bez znanja i naloga tuženog, skinuli vrata sušare i ista naslonili na zid, da bi time sebi “olakšali” posao. Oni su time pristali na rizik odnosno opasnost da vrata padnu zbog nepravilnog položaja. Stoga se tuženom ne može pripisati odgovornost za predmetnu štetu jer on nije svojim radnjama vrata stavio u položaj u kojem ona predstavljaju opasnu stvar, niti su vrata stavljena u taj položaj po nalogu tuženog, već su to samoinicijativno učinili radnici koji su kritičnog dana radili u sušari (po navodima svjedoka među njima je

bio i tužitelj). Dakle, rizik od nastupanja štetnih posljedica su stvorili tužitelj i radnici koji su sa njim radili u sušari, što nižestepeni sudovi nisu uočili, pa su nepravilno uzeli da postoji odgovornost tuženog po opštim načelima odgovornosti za štetu. Međutim, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen, ovaj pogrešan zaključak nižestepenih sudova nema uticaja na pravilnost nižestepenih presuda.

S obzirom na izloženo, bez značaja su revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi prenisko odredili visinu materijalne i nematerijalne štete, da je kod njega došlo do umanjenja radne sposobnosti u procentu od 30%- 40% te da drugostepeni sud nije ocijenio sve navode žalbe tužitelja.

Iz naprijed iznesenih razloga, a primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), odlučeno je kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 049020 11 Rev od 17.5.2012.g. )

<——->

P R E S U D U

Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda Derventa, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. godine, obavezani su tuženi M.Š. ( u daljem tekstu: prvotužena) i M.R. (u daljem tekstu: drugotuženi) da, kao solidarni dužnici, isplate tužiocu iznos od 8.915,88 KM po osnovu izvršenih ulaganja u objekte u posjedu i vlasništvu tuženih, a da prvotužena isplati iznos od 3.911,66 KM na ime izvršene isplate drugotuženom, u ime i za račun prvotužene, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15.12.2008. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate, te su tuženi obavezani da tužiocu naknade troškove posutpka u iznosu od 4.785,00 KM, sve u roku od 3o dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I).

Odbijen je protutužbeni zahtjev prvotužene kojim traži da se obaveže tužilac da joj, na ime zakupnine za korištenje cijele kuće počev od 08.08.2008. godine, isplati iznos od 4.800,00 KM, na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva isplati iznos od 950,00 KM, na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući isplati iznos od 3.000,00 KM i da joj na ime duševnog bola i straha koji je izazvao svojim prijetnjama, isplati iznos od 2.000,00 KM (stav II).

Drugostepenom presudom Okružnog suda Doboj, broj 84 0 P 020232 11 Gž od 09.12.2011. godine, žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

Odbijena je žalba tužioca koju je izjavio protiv rješenja, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. godine o mjeri obezbjeđenja.

Prvotužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora po tužbi je zahtjev tužioca da mu tuženi solidarno isplate iznos od 8.915,88 KM po osnovu izvršenih ulaganja u objekte u posjedu i vlasništvu tuženih, a da prvotužena sama isplati iznos od 3.911,66 KM na ime izvršene isplate drugotuženom, u njeno ime i za njen račun, sve zajedno sa kamatom i troškovima postupka.

Predmet spora po protutužbi je zahtjev prvotužene da joj tužilac isplati iznos od 4.800,00 KM na ime zakupnine za korištenje kuće i iznos od 950,00 KM na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva, te iznos od 3.000,00 KM na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući i iznos od 2.000,00 KM na ime pretrpljenog duševnog bola i straha zbog prijetnji tužioca, sve zajedno sa kamatom i troškovima postupka.

U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da su tuženi vlasnici i posjednici nekretnina koje se nalaze u B., i to prvotužena u dijelu 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 245/1704, oranica u površini od 538 m2 i k.č. broj 245/1703, kuća i dvorište površine 318 m2 , upisane u z.k. uložak broj 2166 k.o. B., a drugotuženi posjednik u dijelu 1/1 nekretnina upisanih u posjedovni list broj 2133 k.o. B.; da prvotužena, kao primalac izdržavanja i drugotuženi, kao davalc izdržavanja imaju zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu, a koji ugovori nisu raskinuti na pravno valjan način; da su prvotužena i tužilac postigli usmeni dogovor da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju, koji podrazumjeva zajedničko stanovanje, nakon što se raskine ugovor koji su međusobno zaključili tuženi; da je tužilac u ime i za račun prvotužene, na ime naknade troškova koje je imao drugotuženi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa prvotuženom, isplatio ovome iznos od 2.000,00 Eura; da je tužilac izvršio građevinske radove u kući i na vanjskom objektu prvotužene, koje je vještak građevinske struke dipl. ing. građ, S.Ž., u pismenom nalazu od 08.02.2011. godine, procjenila na iznos od 8.915,88 KM i da tužilac i prvotužena nisu zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju zbog poremećenih odnosa.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu ZPP), primjenom odredbe člana 210. i 324. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS, broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud odlučuje kao u izreci.

Po shvatanju prvostepenog suda, nesporno je da su tužilac i prvotužena bili u pregovorima za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, da je tužilac isplatio drugotuženom iznos od 2.000,00 Eura u ime i za račun prvotužene, da je drugotuženi prihvatio da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu nakon što mu je isplaćen navedeni iznos i da je tužilac dana 08.08.2008. godine sa porodicom uselio u kuću prvotužene, te izvršio građevinske radove koje je vještak naveo u svom nalazu.

Ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključuje da je tužilac izvršio ulaganja u objekte prvotužene na osnovu njihovog usmenog dogovora da će zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju, a u namjeri da prvotuženoj obezbjedi objekat za stanovanje. Osim toga, sud nalazi da je tužilac, imajući u vidu postignuti dogovor u vezi sa zaključenjem ugovora, u kuću tužene uselio na osnovu njene saglasnosti i da nije dogovaran zakupni odnos, što bi se protivilo ugovoru koga su željeli zaključiti.

U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, straha i narušenog zdravlja, sud cijeni da u tom dijelu zahtjev nije dokazan.

Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tuženih i potvrđuje prvostepenu presudu.

Drugostepena odluka je pravilna i revizioni navodi prvotužene je ne dovode u

Revizijom se neosnovano ukazuje da je počinjena povreda odredbe člana 8. ZPP, posebno kada je u pitanju ocjena iskaza svjedoka Z.K., sestre tužioca. Tačno je da je prvotužena prigovarala iskazu svih saslušanih svjedoka, tako i iskazu Z.K., na način da se prigovara u cijelosti, a ni u reviziji se konkretno ne ukazuje zbog čega bi iskaz ovog svjedoka bio neobjektivan, osim što se radi o sestri tužioca.

Međutim, iz stanja spisa proizlazi da se odluke sudova ne zasnivaju samo na iskazu svjedoka Z.K., već i drugih saslušanih svjedoka B.P., V.M. i M.R.1, na iskazu stranaka i posredno izvedenim dokazima. S druge strane, iskaz svjedoka Z.K. se u bitnome ne razlikuje od iskaza ostalih svjedoka, kojima je sud poklonio povjerenje, zbog čega se navodi revizije, u ovom dijelu, ne mogu prihvatiti.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan ugovor i ako pri njegovom zaključenju nije poštovana propisana forma, takav ugovor je ništav. Međutim, nesporno je da tužilac i prvotužena nisu zaključili taj ugovor, pa ocjena osnovanosti zahtjeva tužioca ne zavisi od njegove pravne valjanosti.

Odredba člana 30. stav 1. ZOO propisuje da pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i da ih svaka strana može prekinuti kada hoće, ali strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu njihovim vođenjem (stav 2.). Za štetu odgovara i ona strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor, ali odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu (stav 3.). Prvotužena nije osporila utvrđenje da je vodila pregovore sa tužiocem u namjeri da zaključe ugovor, a

nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom dokaza izveli zaključak da nije dokazala i navode da je odustala od njegovog zaključivanja zbog toga što je tužilac postupao prevarno.

Suprotno tome, tužilac je dokazao da je isplati drugotuženog i izvođenju građevinskih radova na objektima prvotužene, pristupio onog momenta kada je stekao uvjerenje da su postigli saglasnost volja o tome da se ugovor zaključi i na koji način bi trebalo da ispunjava obaveze prema prvotuženoj, kao budućem primaocu izdržavanja. Stoga je pravilno ocjenjeno da u postupanju tužioca nema nesavjesnosti i da je pregovore vodio u ozbiljnoj namjeri da dođe do zaključivanja ugovora, o čemu govore i njegova ulaganja u objekte prvotužene. Naime, potpuno je logično očekivati da se ulaganja, koja jesu znatnije vrijednosti, preduzimaju tek onda kada ona strana koja vrši ulaganja stekne uvjerenje da je sa drugom stranom postignuta saglasnost volje u vezi sa pravnim poslom koji je osnov za ta ulaganja.

Izvršenu isplatu drugotuženom u iznosu od 2.000,00 Eura, što predstavlja protuvrijednost od 3.911,66 KM, prvotužena nije osporavala. Da je to tako proizllazi i iz samog iskaza drugotuženog, kao i iz njegove pismene izjave od 29.04.2008. godine, kao i priznanice koju su zajednički potpisale stranke.

Po stavu ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su na konkretni pravni odnos primjenili odredbu člana 210. ZOO.

U odnosu na odbijajuću dio odluke o protutužbenom zahtjevu, revizija ne sadrži konkretne revizione prigovore, pa je sud u tom dijelu postupio u skladu sa odredbom člana 241. ZPP.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju prvotužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 84 0 P 020232 12 Rev od 12.2.2013.g.)

<——->

Naknada materijalne štete
u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-115/03 od 15.7.2005. godine obavezana je tužena da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade za period od 1.8.1990. do 17.11.2003. godine u iznosu od 49.265,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. godine do isplate, a na ime rente od 17.11.2003. godine pa ubuduće iznos od po 123,50 KM mjesečno, s tim da dospjele iznose plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, te da tužitelju naknadi troškove spora u iznosu od 4.348,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. godine do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-1871/05 od 20.3.2006. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen.

Tužitelj revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se ta presuda preinači.

Tužena je u odgovoru na reviziju tužitelja osporila navode revizije i predložila da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži da mu tužena naknadi ostatak duga na ime nematerijalne štete te materijalnu štetu na ime

izgubljene zarade i mjesečnu rentu, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora.

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih odluka proizilazi da je tužitelj povrijeđen u saobraćajnom udesu 25.9.1987. godine, koji je skrivio osiguranik tužene, da je tada rad na radnom mjestu vozača u „A.“ G., da je poslije povređivanja dugo bio na bolovanju te kako kod njega postoji potpuna nesposobnost za rad na poslovima vozača, raspoređen je na druge poslove i to prvo na radno mjesto biletara, a zatim na radno mjesto portira, da mu je 17.11.2003. godine prestao radni odnos kao tehnološkom višku, da je presudom prvostepenog suda broj P-439/89 od 21.9.1990. godine tužitelju dosuđena nematerijalna šteta kao i materijalna šteta po osnovu tuđe pomoći te izgubljene zarade i mjesečna renta, da je tužena isplatila tužitelju iznose dosuđene ovom presudom i da je presudom drugostepenog suda broj Gž-2871/91 od 26.11.1991. godine potvrđena prvostepena presuda u pogledu materijalne štete na ime tuđe pomoći i izgubljene zarade do 1.9.1990. godine, dok je ta presuda preinačena u pogledu odluke o nematerijalnoj šteti tako što su dosuđeni iznosi povećani, a ukinuta u pogledu odluke o renti i kamati na dosuđeni iznos izgubljene zarade.

Prvostepeni sud je izrazio pravni stav da tužitelju pripada naknada materijalne štete u obliku izgubljene zarade do dana prestanka radnog odnosa, jer je plata biletara i portira niža od plate vozača, a od prestanka radnog odnosa da mu pripada novčana renta u visini razlike između plate portira i plate koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu na kome je radio do štetnog događaja. Istovremeno je taj sud zaključio da je o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete pravosnažno presuđeno i da tužitelj u suštini traži naknadu inflatorne štete obzirom da je iznos nematerijalne štete, koji je tužitelju dosuđen ranijom drugostepenom presudom, zbog visoke inflacije obezvrijeđen, pa kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdila visina inflatorne štete, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen.

Nasuprot tome, drugostepeni sud je našao da tužena nije pasivno legitimisana u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i mjesečne rente, jer su odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisana prava po osnovu invalidnosti zbog povrede na radu, a jedno od tih prava je i pravo na odgovarajuće novčane naknade, koje se ostvaruje u preduzeću u kojem je radnik bio zaposlen u vrijeme nastanka invalidnosti, pa je tu naknadu (razliku zarade) tužitelj trebao tražiti od preduzeća u kojem je radio. Isto tako drugostepeni sud smatra da tužena nije odgovorna što je tužitelju prestao radni odnos, jer zbog opštepoznate ekonomske situacije su mnogi radnici 2003. godine proglašeni za tehnološki višak, tako da prestanak radnog odnosa tužitelja nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji odgovara tužena. Drugostepeni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji zahtjev za naknadu nematerijalne odnosno inflatorne štete. Na osnovu toga drugostepeni sud je sudio tako što je u cjelosti odbio zahtjev tužitelja.

Suprotno tvrdnjama revizije tužitelja, drugostepena presuda je utemeljena na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni

materijalnog prava, a u njoj su dati valjani i dovoljni razlozi, koje kao pravilne usvaja i ovaj sud.

Odredbom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03-dalje: ZOO) je propisano da je odgovorno lice dužno povrijeđenom, koji zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za ovu štetu. Međutim, izgubljena zarada se do donošenja sudske odluke dosuđuje u jednokratnom iznosu, jer se ti iznosi mogu pouzdano utvrditi, dok se naknada štete za sukcesivno umanjenje zarade u budućnosti određuje u obliku mjesečne rente. Ako postoji gubitak u zaradi, on mora biti u uzročnoj vezi sa štetnikovim ponašanjem.

Prema Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ broj 23/82, 97/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), koji je bio na snazi u vrijeme kad se desio štetni događaj, osiguranik kod koga postoji preostala radna sposobnost (u tu kategoriju spada tužitelj) ima pravo da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove i pravo na novčanu naknadu u slučaju manje plate na drugom radnom mjestu, a ta prava mu mora obezbijediti preduzeće u kojem je radio u vrijeme nastanka invalidnosti (član 37. i 38.). Isto propisuje i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SRBiH“ broj 38/90 i 22/91), a odgovarajuće odredbe su sadržane i u članovima 88-93 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96) te u članovima 75, 78, 95, 97. i 99. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). Dakle, tužitelj je u smislu citiranih propisa i poslije povrijeđivanja trebao ostvarivati nesmanjeni iznos zarade, a ukoliko mu je preduzeće u kojem je radio ta prava uskratilo, zahtjev je trebao usmjeriti prema poslodavcu. Nadalje, pravo za slučaj invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ostvaruju se u zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja u kojoj je osiguranik bio osiguran u času nastanka te povrede (član 78. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja). Prema tome, potpuno obeštećenje u slučaju kad se radi o povredi na radu se postiže primjenom pravila koja važe u oblasti socijalnog odnosno penzijskog i invalidskog osiguranja, pa je ispravno stanovište drugostepenog suda da tužena nije pasivno legitimisana da tužitelju naknadi štetu u vidu izgubljene zarade.

Isto tako, ovaj revizijski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da mu je radni odnos prestao iz razloga što je pretrpio tjelesnu povredu u saobraćajnom udesu. Naime, ako bi do proglašenja tužitelja za tehnološki višak došlo i da on nije pretrpio povredu na radu, onda štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa nastankom štete. Teret dokazivanja uzročne veze je na oštećenom, u smislu člana 154. ZOO. U konkretnom slučaju tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na ovu okolnost, izuzev što je u svojstvu parnične stranke izjavio da je njegovo preduzeće primalo u radni odnos vozače. Međutim, činjenica je da je u vrijeme kad je tužitelju kao tehnološkom višku prestao radni odnos, to bilo uobičajena pojava bez obzira na radno mjesto i stručnu spremu zaposlenih, pa je tužitelj u smislu člana 123. stav 1. u vezi člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike

Srpske″, br. 58/03, 85/03 i 74/05-dalje: ZPP) bio dužan ponuditi i izvesti dokaze na osnovu kojih bi se moglo nesumnjivo utvrditi da mu ne bi prestao radni odnos u slučaju da je obavljao poslove vozača, što to nije učinio. Stoga je drugostepeni sud pravilno našao da zahtjev tužitelja za isplatu rente od dana prestanka radnog odnosa pa ubuduće nije osnovan, pri čemu treba imati u vidu odredbe o teretu dokazivanja sadržane u članu 126. ZPP.

Nižestepeni sudovi su pravilno odbili zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete (ostatka duga po ovom vidu štete). Naime, presudama koje su ranije donesene u ovoj pravnoj stvari je pravosnažno odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu nematerijalne štete (član 196. stav 2. ZPP). Ti sudovi su pravilno zaključili da se ovaj dio tužbenog zahtjeva ustvari odnosi na naknadu inflatorne štete. I u tom slučaju je zahtjev pravilno odbijen obzirom da tužitelj nije dokazao da je pretrpio inflatornu štetu niti je dokazao visinu te štete. On je tokom postupka predložio izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem, ali samo radi utvrđenja iznosa izgubljene zarade i rente, dok nije predlagao da vještak obračuna eventualnu inflatornu štetu, pa taj dokaz nije ni izveden.

Pri takvom stanju stvari, i po ocjeni ovoga suda, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Drugostepena presuda, prema tome, nema nedostatke na koje ukazuje revident, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz tih razloga, a na osnovu odredbi člana 248. ZPP, revizija tužitelja je odbijena.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 097 od 11.04.2007.g.)

<——->

Naknada materijalne štete
u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja

P R E S U D A

Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-715/01 od 5.7.2002. godine obavezan je tuženi M.Ć. da tužilji M.B. naknadi materijalnu štetu: za troškove sahrane u iznosu od 3.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.600,00 KM, počev od 5.7.2002. godine do isplate a na iznos od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25.6.1993. godine do isplate; za podizanje nadgrobnog spomenika iznos od 1.840,00 KM od 10.9.1996. godine do isplate i 100,00 KM na ime rente za izgubljeno izdržavanje za svaki mjesec počev od 25.6.1993. godine pa dok za to postoje zakonski razlozi, kao i da tuženi na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica plati tužilji M.B. (u daljem tekstu: prvotužilja) S.R. (u daljem tekstu: drugotužilja) i Z.T. (u daljem tekstu: trećetužilja), svakoj od po 4.000,00 KM uz naknadu troškova spora u iznosu od 10,000,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilja je odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-560/02 od 4.11.2002. godine žalba tuženog je djelimično uvažena pobijana prvostepena presuda u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica preinačena tako što je za ovaj vid nematerijalne štete za svaku tužilju sa 4.000,00 KM snižena na 3.200,00 KM, a ukinuta prvostepena presuda u odnosu na dosuđenu naknadu materijalne štete prvotužilji kao i odluka o troškovima spora i u ovom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-745/02 od 11.6.2003.
godine obavezan je tuženi da prvotužilji naknadi materijalnu štetu: na ime

troškova sahrane iznos od 2.170,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.6.2003. godine do isplate; 1.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.9.1996. godine do isplate na ime troškova za podizanje nadgrobnog spomenika i 80,00 KM na ime mjesečne rente, uz naknadu troškova spora u iznosu od 11.000,00 KM. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilje je odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-463/03 od 16.12.2004. godine žalba prvotužilje i tuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi revizijom pobijana drugostepenu presudu Okružnog suda u D. broj 463/03 od 16.12.2004. godine, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prvotužilja u odgovoru na reviziju tuženog osporila je navode revizije i predložila da se ista odbije.

Rebpulički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st.3. Zakona o parničnom postupku – «Službeni list SFRJ», br. 4/77 do 35/91, i «Sl. glasnik RS» br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi čl.456. st.1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 58/03 – 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS), ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilje zahtjevom traže da im tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štete koju im je prouzrokovao lišenjem života prednika tužilja pok. M. B.

Ovakvom tužbenom zahtjevu udovoljili su nižestepeni sudovi nalazeći da je tuženi lišio života prednika tužilja pok. M.B. zbog kojeg je pravosnažnom krivičnom presudom prvostepenog suda K-97/92 od 25.12.1992. godine oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz čl. 36. st.1. preuzetog KZ-a SR BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, kao i da postoji podijeljena odgovornost tuženog kao štetnika i oštećenog pok. M.B. u omjeru 80% odgovornosti tuženog i 20% odgovornost oštećenog, te pozivom na odredbe čl. 154, 192, 194, 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima sudili tako što su tuženog obavezali da tužiljama naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u prvostepenim presudama.

Odluka drugostepenog suda (za plaćanje naknade materijalne štete) je pravilna i zakonita.

Kako su nižestepeni sudovi u pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P-715/01 od 5.7.2002. godine u odnosu na jedan od vidova štete koja se zahtjevom traži, nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica, utvrdili postojanje podijeljene odgovornosti tuženog kao štetnika sa 80% i prednika tužilja, kao oštećenog pok. M.B. sa 20% u nastanku štetnog događaja, i s toga

se u ovoj novoj parnici za naknadu ostalih vidova štete koji se zahtjevom traže (materijalne štete), više ne može utvrđivati postojanje podijeljene odgovornosti u drugačijem omjeru od onog utvrđenog u navedenoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda, jer je u pitanju prigovor materijalno-pravne prirode iz odredbi čl. 192. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 i 3/98, u daljem tekstu: ZOO), o kojem je a kako je rečeno pravosnažnom presudom utvrđen navedeni omjer odgovornosti učesnika štetnog događaja.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tuženog kada je tužilji dosuđena naknada materijalne štete na ime troškova sahrane prednika tužilje, a zatim podizanje nadgrobnog spomenika kao i naknada na ime rente u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, jer su nižestepeni sudovi prilikom dosuđenja navedene naknade materijalne štete pravilno primijenili materijalno-pravne odredbe čl. 193. ZOO u vezi s odredbama čl. 223. ZPP i čl. 194. ZOO.

Dosljedno tome revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (čl. 393.
ZPP u vezi s odredbom čl. 456. stav 1. ZPP RS).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-168/05 od 19.10.2007.g. )

<——->

Objektivna odgovornost za štetu

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci P-2757/00 od 20.2.2009. godine obavezani su tuženi da na ime materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu i to vjerske objekte, solidarno plate tužitelju iznos od ukupno 64.762.347,00 KM i to za uništenu A. džamiju iznos od 15.168.937,00 KM; G. džamiju iznos od 7.477.331,00 KM; B. E. džamiju iznos od 738.976,00 KM; F. P. džamiju iznos od 32.463.200,00 KM; H. Z. džamiju iznos od 780.000,00 KM; O. džamiju iznos od 1.087.632,00 KM; H. O. džamiju iznos od 711.360,00 KM; H. P. džamiju iznos od 764.400,00 KM; H. Š. džamiju iznos od 393.600,00 KM; V. džamiju iznos od 947.520,00 KM; S. džamiju iznos od 730.080,00 KM; H. B. džamiju iznos od 476.160,00 KM; S.-M. P. džamiju iznos od 1.101.648,00 KM; M. džamiju iznos od 728.175,00 KM; S.1 džamiju iznos od 703.872,00 KM i H. K. džamiju iznos od 489.456,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2009. godine kao dana donošenja prvostepene presude do isplate, a u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
Tuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 34.800,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 011-0-Gž-09-000 328 od 30.9.2009. godine žalbe tuženih RS i … B. L. su uvažene, a prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev … zajednice u BiH odbijen.
Tužitelj je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 48.375,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova odbijen.
Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači na taj način da će se žalba tuženih odbiti i potvrditi presuda prvostepenog suda.

U odgovoru na reviziju tuženi osporavaju sve navode revizije predlažući da se revizija odbije.
Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete prouzrokovane rušenjem 16 džamija na području … B. L. u toku 1993. godine, a u ukupnom iznosu od 64.762.347,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da su u B. L. u vrijeme rata u BiH, tokom 1993. godine srušene sve džamije i to: A. džamija, G. džamija, B. E. džamija, F. P. džamija, džamija H. Z.-T., O. džamija, H. O. džamija, H. P. džamija, H. Š. džamija, V. džamija, S. džamija, H. B. džamija, S.-M. P. džamija, M. džamija, S.1 džamija i H. K. džamija, da su sve džamije srušene podmetanjem eksploziva i paljenjem, da ukupna vrijednost svih džamija zajedno iznosi 64.762.347,00 KM; da je većina džamija bilo registrovano kao nacionalni spomenici različite kategorije; da su ostaci porušenih džamija uklanjani i nakon završetka rata; da je po zemljišnim knjigama vlasnik džamija i zemljišta … zajednica u BiH, a da je tom imovinom upravljala V. direkcija u S. koja je ustanova … zajednice; da je 04. decembra 1996. godine tužitelj zbog rušenja džamija i onemogućavanja vjerskih sloboda podnio prijavu Domu za … BiH; da je postupak po toj prijavi okončan odlukom od 11. juna 1999. godine kojom je proglašena neprihvatljivom prijava podnosioca u dijelu koji se odnosi na uništavanje džamija i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. oktobra 2000. godine.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud nalazi da je tužitelj kao vlasnik porušenih vjerskih objekata legitimisan za podnošenje tužbe za naknadu štete i da postoji odgovornost tuženih za naknadu štete po odredbama člana
172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), budući da su organi tuženih propustili preduzimati mjere za zaštitu džamija iako su ih bili dužni preduzeti.
Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete koje su tuženi isticali od odgovora na tužbu, prvostepeni sud je našao da je taj prigovor neosnovan jer nije protekao objektivni rok zastarjelosti od 5 godina od dana nastanka štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO, uzimajući u obzir podnošenje prijave Domu za … u toku 1996. godine, te je odbijajući prigovor zastarjelosti, obavezao tužene da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate ukupan iznos od 64.762.347,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20.2.2009. godine do isplate.
Odlučujući o žalbi tuženih, drugostepeni sud je prihvatio pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu aktivne legitimacije tužitelja i odgovornosti tuženih za nastalu štetu, te utvrđeno činjenično stanje u pogledu obima štete, ali nalazi da prvostepeni sud nije pravilno primjenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru tuženih o zastarjelosti potraživanja naknade štete. Drugostepeni sud smatra taj prigovor osnovanim budući da je od dana saznanja za štetu do podnošenja tužbe u ovoj parnici protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Pri tome, drugostepeni sud smatra da pokretanjem postupka kod Doma za … nije prekinut tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO, pa je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09 – u daljem tekstu ZPP), prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio.
Odluka drugostepenog suda je na zakonu zasnovana.
Pravilno drugostepeni sud zaključuje da se u ovoj pravnoj situaciji, pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti ima primijeniti subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od 3 godine od dana saznanja za štetu i počinioca iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, a ne objektivni rok od 5 godina od dana kad je šteta nastala iz odredbe stava 2. istog člana.
Naime, odredbom člana 376. stav 1. propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a stavom 2. istog člana da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala.
Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da je saznanje oštećenog za štetu i štetnika uslov za početak toka roka zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO.
U konkretnoj situaciji, tokom postupka nije bilo sporno među strankama da je tužitelj saznao za svako pojedinačno rušenje džamija odmah nakon što su se ta rušenja dešavala tokom 1993. godine. Ukoliko se za štetu odgovara po principu predpostavljene odgovornosti kao u ovom slučaju (član 172. ZOO), rok zastarjelosti potraživanja naknade štete počinje teći po saznanju za lice koje je odgovorno za prouzrokovanu štetu, a ne po saznanju za konkretnog počinioca štete, kako to pravilno nalazi drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude.
Pravilno drugostepeni sud nalazi i da se početak toka roka zastarjelosti iz odredbe člana 376. ZOO, ima računati od 19. juna 1996. godine kao dana kad je odlukom Skupštine RS u RS ukinuto ratno stanje i stanje neposrede ratne opasnosti i kad je objektivno u RS bilo moguće podnijeti tužbu sudu. Ovo znači da je subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti isticao 19. juna 1999. godine, a kako je nedvojbeno tužba podnesena tek 27. oktobra 2000. godine (prijemni pečat prvostepenog suda na tužbi), što znači nakon isteka navedenog roka zastarjelosti, pravilno je drugostepeni sud odlučio kad je preinačio prvostepenu presudu odbijajući tužbeni zahtjev.
Pravilno je i prvostepeni sud zaključio da u vrijeme podnošenja tužbe nije istekao objektivni rok zastarjelosti od 5 godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO, koji ističe 19. juna 2001. godine. Međutim, taj rok nije od značaja u ovoj pravnoj situaciji. Objektivni rok zastarjelosti bio bi od značaja i bilo bi moguće primjeniti samo kad subjektivni rok od 3 godine ističe izvan petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
Neosnovana je i tvrdnja tužitelja isticana tokom postupka i u reviziji da je pokretanjem postupka kod Doma za … prekinut tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO.
Naime, nije sporno da je 04. decembra 1996. godine tužitelj podnošenjem prijave kod Doma za … pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava. Međutim, po

ocjeni ovog suda okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu za … nema karakter prekida toka roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO.
Odredbom člana 388. ZOO, propisano je da se zastarjelost prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđenja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja.
Dom za … je dio Komisije za … ustanovljen Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH (član 2. Aneksa VI) i u njegovoj nadležnosti je utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda ljudskih prava, diskriminacije i uživanja tih prava (član 2. i član 8. Aneksa VI). Ako utvrdi postojanje povrede ljudskih prava ili diskriminaciju u uživanju tih prava, Dom donosi odluku o preduzimanju radnji i ispravljanju tih povreda, a odluka može sadržati i novčanu naknadu.
Iz navedenog proizlazi da Dom za … nije nadležni organ iz odredbe člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje niti ostvaruje potraživanje naknade štete, nego se razmatraju pitanja eventualne povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda, a odluka može sadržati i nalog za plaćanje novčane kompenzacije za utvrđenu povredu.
Iz odluke o prihvatljivosti i meritumu Doma za … broj CH96/29 od 11. juna 1999. godine ne proizlazi da se u tom postupku odlučivalo o odgovornosti tuženih za štetu nastalu rušenjem džamija. Osim toga, iz zaključaka navedene odluke proizlazi (tačka 214. alineja 1.) da je proglašena neprihvatljivom žalba podnosioca prijave u dijelu koji se odnosi na uništavnje džamija u B. L. tokom 1993. godine… što se u krajnjem može izjednačiti sa odbacivanjem prijave. Dakle, čak i ako bi se Dom za … mogao smatrati organom pred kojim bi se pokretanjem postupka prekinuo tok roka zastarjelosti po odredbi člana 388. ZOO, nedvojbeno je da tužitelj nije podnio tužbu nadležnom sudu u roku od 3 mjeseca od dana donošenja odluke u kom slučaju bi se po odredbi člana 390. ZOO, moglo smatrati da je zastarjevanje prekinuto podnošenjem prijave kod Doma.
Pogrešna je i tvrdnja revidenta isticana tokom postupka i u reviziji da je šteta nastala rušenjem džamija konačan oblik poprimila nakon rata u BiH, odnosno definitivnim uklanjanjem ruševina džamija i odvoženjem materijala na nepoznate lokacije. Prema shvatanju ovog suda, materijalna šteta za tužitelja je nastala samim miniranjem i rušenjem vjerskih objekata, u onom trenutku kad ti objekti više nisu mogli služiti namjeni i kad su izgubili upotrebnu vrijednost i svojstvo građevine. Odvoženjem ostataka ruševina nije mijenjan obim niti vrsta štete, tako da čak i ukoliko su ostaci uklonjeni nakon 19.6.1996. godine rok zastarjelosti nije moguće računati od dana okončanja raščišćavanja ruševina.
Isto tako ni eventualno mijenjanje katastarskih podataka od strane nadležnih organa, ukoliko je takvih radnji bilo, ne mogu predstavljati štetne radnje u vezi sa štetom nastalom rušenjem džamija. O zakonitosti tih radnji nije moguće odlučivati u parničnom postupku. Zakonitost akata o izmjeni katastarskih podataka moguće je ispitivati samo u upravnom postupku po pravnim sredstvima propisanim Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu.
Neosnovano se revizijom tvrdi da je u konkretnoj situaciji trebalo primjeniti rok zastarjelosti iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO, budući da je predmetna šteta pričinjena krivičnim djelom.

Navedenom odredbom propisano je da, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
U konkretnoj situaciji, iako je izvjesno da je predmetna šteta pričinjena krivičnim djelom, nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO u pogledu primjene rokova zastarjelosti potraživanja prouzrokovane štete. Navedenu odredbu moguće je primijeniti prema odgovornom licu samo kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja.
Među strankama nije sporno da počinioci štete do danas nisu identifikovani, niti je vođen krivični postupak protiv konkretnih lica, te u takvoj situaciji ne postoji opravdanje za primjenu roka zastarjelosti iz odredbe člana 377. ZOO. Ovaj rok bilo bi moguće primijeniti samo kad je počinilac krivičnog dijela bio poznat, a postojale su procesne smetnje zbog kojih protiv počinitelja nije moguće provesti krivični postupak. U takvoj situaciji, parnični sud bi radi ocjene da li je nastala zastara potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, bio ovlašten ispitati da li je šteta nastala radnjama koje sadrže obilježja bića krivičnog djela.
Neosnovan je i prigovor revidenta kojim tvrdi da nisu pravilno dosuđeni troškovi parničnog postupka budući da prilikom zastupanja Pravobranilaštvo RS nema pravo na naknadu troškova po adokatskoj tarifi.
Odredbom člana 395. ZPP, propisano je da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo.
U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime naknade advokatu.
Dakle, iz citirane odredbe jasno proizlazi da je drugostepeni sud pravilno tuženim na ime troškova dosudio i troškove zastupanja po važećoj advokatskoj tarifi te se u tom pogledu daljnje obrazlaganje troškova ukazuje suvišnim.
Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana 248. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118 0 P 000435 10 Rev od 18.01.2012g.)

<——->

Naknada nematerijalne štete:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u T. br. P-658/01 od 24.9.2004. godine odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate na ime nematerijalne štete iznos od 33.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te se obavezuje tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.455,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. br. Gž-486/04 od 10.5.2005.
godine žalba tužitelja se odbija i potvrđuje prvostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
U ovoj parnici tužitelj traži naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, te materijalnu štetu na ime tuđe njege i pomoći.

Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrđeno je: da se dana 12.10.1997. godine dogodila saobraćajna nezgoda u mjestu Lj.u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede; da je navedenu saobraćajnu nezgodu skrivio drugotuženi upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod prvotuženog od autoodgovornosti za štetu nanesenu trećim licima; da je drugotuženi oglašen krivim za navedenu saobraćajnu nezgodu i kažnjen presudom Osnovnog suda u T. broj K.32/98 od 18.3.1998. godine; da je tužitelj tokom ove parnice zaključio vansudsko poravnanje sa prvotuženim pod brojem 9/91 dana 3.1.2001. godine po kojem se prvotuženi obavezao da tužitelju na ime naknade štete za predmetni štetni događaj isplati iznos od 3.030,30 KM čime bi šteta, koja je tužitelju nanesena dana 12.10.1997. godine, u cjelini bila izmirena, a tužitelj se odrekao bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz ovog štetnog događaja prema prvotuženom, kao osiguravaču i prema drugotuženom, kao štetniku; te da je prvotužena isplatila tužitelju iznos od 3.030,30 KM po navedenom vansudskom poravnanju i da tužitelj nije tražio poništenje navedenog poravnanja.

Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je zauzeo stav da je sporni odnos između parničnih stranaka riješen ugovorom, odnosno vansudskim poravnanjem koje je u cjelini izvršeno, i za koje stranke nisu tražile njegovo poništenje, što je razlog i osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici.

Odlučujući o žalbi tužitelja drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, te kako je tužitelj žalbom osporavao vansudsko poravnanje, iako to nije bio predmet ovoga spora, drugostepeni sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da prema odredbi člana 414. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, te da su solidarni dužnici subjekti jedne obligacije i kad jedan od njih ispuni obavezu u cjelini, drugi dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu.

U ovom revizionom postupku sporno je da li je drugostepeni sud na konkretan slučaj pravilno primijenio odredbu člana 414. ZOO, ili je vansudsko poravnanje, zaključeno između tužitelja i prvotuženog, pravno nevažeće i nepostojeće u odnosu na drugotuženog kao štetnika, te da li je pravilna odluka o troškovima parničnog postupka.

Navedeni prigovori revidenta su neosnovani.

Naime, odredbom člana 414. st. 1. ZOO propisano je da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjene od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Stoga je pravilan stav drugostepenog suda da su tuženi u ovoj parnici, kao solidarni dužnici, subjekti jedne obligacije, i da u situaciji kada je jedan solidarni dužnik (ovdje prvotuženi) u cjelini ispunio obavezu

preuzetu vansudskim poravnanjem, drugi solidarni dužnik (ovdje drugotuženi) oslobođen je obaveze prema povjeriocu iz ove obligacije. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj kao oštećeni iz predmetnog štetnog događaja vansudskim poravnanjem zaključenim sa prvotuženim prihvatio da će mu u potpunosti biti izmirena šteta od 12.10.1997. godine isplatom iznosa od 3.030,30 KM i da se odrekao potraživanja iz ovog štetnog događaja po bilo kojem osnovu, kako u odnosu na osiguravača (prvotuženog), tako i u odnosu na štetnika (drugotuženog). Stoga ne stoji prigovor revidenta da je primjena odredbe člana 70. Zakona o osiguranju imovine i lica nalagala usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog u ovoj parnici prema drugotuženom.

Navodi revizije, kojima se osporavaju dosuđeni troškovi parničnog postupka, su paušalni i neargumentovani, a iz stanja spisa proizlazi da su tuženima dosuđeni troškovi postupka koji se odnose na ročište 15.4.2003. godine (na zapisniku u spisu je konstatovano da je ročište održano 12.4.2003. godine), pa su neosnovani prigovori revidenta kojima se osporava pravilnost dosuđenih troškova postupka.

S obzirom na izneseno reviziju tužitelja je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 273 od 9.11.2007.g.)

<——->

Naknada nematerijalne štete:

R J E Š E Nj E

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 15.7.2004. godine odbijen je u cjelini tužbeni zahtjev tužioca S.Š., sina Đ., kojim je tražio da se tuženi P. A.D. B. L., P. c. P. obaveže da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 34.000,00 KM, s kamatom i troškovima postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje trooškove.

Prema datoj pouci o pravnom lijeku „protiv ove presude dozvoljena je žalba Okružnom sudu u roku od 15 dana od dana donošenja, a putem ovog suda“.

Tužilac je prepis presude primio 15. jula 2004. godine. Žalbu je dostavio neposredno sudu po isteku 15-odnevnog roka na dan 5. avgusta 2004. godine.

Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 21.9.2004. godine tužiočeva žalba odbačena je kao neblagovremena pozivom na odredbe člana 213. u vezi sa članom 422. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03. 85/03. 74/05 i 63/07. u daljem tekstu: ZPP).

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-442/04 od
10.2.2006. godine, odbijena je žalba tužioca i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači tako, da se žalba smatra blagovremenom i da se naloži drugostepenom sudu da “o istoj… odlučuje kao blagovremenoj u skladu sa odredbama ZPP-a”.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Tužilac smatra da se u ovom postupku ne raspravlja o parnici iz radnih odnosa, nego da se radi o drugoj vrsti građanskopravnog spora. Ovo razlikovanje bitno je u pogledu trajanja roka za žalbu protiv prvostepene presude. Pravilo je da rok za žalbu iznosi 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama o dostavljanju, 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude, ako nije određen drugi rok (član 203. stav
1. ZPP). Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa iznosi 15 dana (član 422. istog zakona).

Iz činjeničnih navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizilazi da se ovdje radi o parnici iz radnih odnosa. Tužilac je naveo u tužbi da je 1988. godine bio zaposlen kod tuženog kao prodavač na benzinskoj pumpi u D., u stalnom radnom odnosu. Dana 10. novembra 1988. godine posao je završio na pumpi oko 22 časa i pošao kući. Prema presudi Višeg suda u B. broj K-8/90 od 22.5.1990. godine, njega je posmatrao E. B. kad je zaključavao prostorije benzinske stanice i stavio ključeve u desni džep od pantalona. E. B. ga je potom pratio sve do stepeništa njegovog stana u ulici …., te ga je na tom mjestu udario kocem po glavi najmanje tri puta i nanio mu teške tjelesne povrede, povodom kojih se vodi ovaj spor za naknadu štete. Poslije toga B. je uspio da od tužioca oduzme ključeve, vratio se u benzinsku stanicu, otključao kasu, prisvojio novac u iznosu od 580 dinara i razne novčane bonove i čekove u vrijednosti od 1.195,84 dinara. Ključeve je bacio, gotov novac potrošio na provod, a bonove i čekove uništio. Za opisano krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, optuženom E. B. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci. Kazna mu je povišena na 6 godina zatvora presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, broj Kž-3/91 od 13.2.1991. godine.

Tužilac je, prema tome, bio zaposlen kod tuženog kada se je desio štetni događaj. On međutim nije pretrpio tjelesne povrede na radnom mjestu nego na ulazu zgrade u kojoj se nalazi njegov stan, a lice koje ga je povrijedilo, nije bilo radnik tuženog. Proizilazi da bi jedini pravni osnov po kome bi se eventualno moglo postaviti pitanje odgovornosti tuženog u ovom parničnom postupku bila šteta pretrpljena u vezi s radom. Drugih osnova odgovornosti nema. U vrijeme kad je tužilac povrijeđen, bio je na snazi Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 11/88-prečišćeni tekst, ispravka-
„Službeni list SFRJ“ broj 38/88). Prema članu 164. stav 1. tog zakona, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, ima pravo da od osnovne organizacije zahtijeva naknadu štete po opštim načelima o odgovornosti za štetu. „Ako osnovna organizacija u propisanom roku ne nadoknadi štetu, radnik ima pravo da naknadu štete zahtijeva pred sudom udruženog rada“ (stav
2. člana 164. pomenutog zakona). Sporovi za naknadu štete, pretrpljene u vezi s radom, kao u ovom slučaju, spadaju, prema tome, u parnice iz radnih odnosa u

smislu članova 419. do 422. ZPP a ne u „klasične imovinsko-pravne sporove“, kao što tvrdi revident.

Kako iz izloženog proizilazi, tužiocu je u prvostepenoj presudi pravilno data uputa o pravnom lijeku, u tom smislu da rok za žalbu iznosi 15 dana od dana donošenja presude, odnosno od dana prijema njenog pismenog otpravka. Nije sporno da je tužilac dostavio žalbu protiv te presude po isteku navedenog roka. Iz ovih razloga oba nižestepena rješenja su zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba ZPP na koja se pozivaju, a tužiočeva revizija protiv drugostepenog rješenja nije osnovana.

Postupanje prvostepenog suda prilikom zavođenja predmeta ove vrste u odgovarajuće upisnike, o čemu se bliže elaborira u reviziji, nije od uticaja na shvatanje ovog suda o kome je naprijed bilo riječi.

Nižestepena rješenja nemaju, prema tome, nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 254. stav 1. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP).

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 397 od 14.3.2008.g.)

<——->

Presuda iz prakse advokatskog ureda: naknada štete – stomatologija

Povratak na: prvi dio – naknada štete

Nazad na: sudska praksa BiH