Ništave odredbe općih uvjeta tužene banke

• Kada po ugovoru o kreditu redovna (ugovorena) kamatna stopa ima varijabilni karakter dok je marža (dio kamate koja pokriva osnovne rizike i troškove poslovanja banaka) fiksna kategorija, ništave su odredbe Općih uvjeta tužene banke koje daju pravo Kreditnom odboru banke da bez ikakvih zadatih parametara mijenja visinu marže i ne obavijesti klijenta o tome na valjan način prije početka primjene, jer su one protivne dobrim poslovnim običajima.

Obrazloženje:

“Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 32.993,93 KM koji potražuje od tužene na ime više naplaćene i obračunate kamate po ugovoru o kreditu od 8. 3. 2007. godine, sa kamatama i troškovima postupka.

…

Po pravnom shvatanju ovog suda odluke nižestepenih sudova u odnosu na glavni zahtjev donesene su pravilnom primjenom materijalnog prava.

Među strankama je sporno da li je banka mogla izmijeniti visinu marže po zaključenom ugovoru o kreditu.

Odredbom člana 3. predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu od 08.03.2007. godine ugovorena je kamatna stopa i to: alineja a) redovna: 6 M EURIBOR + 3,50 procentnih poena godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom kreditnog odbora, pod b) po dospjeću stopa ugovorene kamate za sve dospjele, a nepodmirene tražbine banke uvećava se na dan dospjeća u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama u poslovanju s poslovnim subjektima, te će banka obračunati i naplatiti ugovornu kamatu primjenom stope kamate po dospijeću koja je određena Odlukom o kamatnim stopama u poslovanju s poslovnim subjektima i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja i pod c) interkalarna kao i redovna.

Protivno revizijskim tvrdnjama tužene nižestepeni sudovi su pravilno cijenili da iz ovakvog određenja redovne kamate u članu 3. Ugovora, a u vezi sa nalazom vještaka finansijske struke, proizilazi da u ukupnoj kamati varijabilni karakter ima samo 6 M EURIBOR i da je marža od 3,5 procentnih poena godišnje fiksna kategorija tj. dio kamate koja pokriva osnovne rizike i troškove poslovanja banaka.

Euribor (euro interbank offered rate) je referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na evropskom međubankarskom tržištu. Utvrđuje se dnevno kao prosječna stopa po kojoj reprezentativne banke međusobno daju u zajam neosigurana novčana sredstva, pa se koristi kao referentni pokazatelj cijene novca. Promjenom Euribora mijenja se i kamatna stopa, pa je time rizik promjene kamatne stope prebačen sa banke na dužnika.

Dakle, promjenljiva kamatna stopa sastoji od promjenljivog i fiksnog elementa pri čemu promjenljivi element mora biti onaj koji se zvanično objavljuje, a to je u konkretnom slučaju Euribor. Postoji više referentnih stopa Euribor 3M-12M koje se računaju i objavljuju, a u konkretnom slučaju ugovoreno je da je to šestomjesečni 6M Euribor, što znači da isti ostaje na snazi narednih šest mjeseci i tako sve do konačne otplate kredita. Zbog toga ne stoji revizijski prigovor da se 6M Euribor ne može mijenjati u skladu sa Odlukom Kreditnog odbora tužene.

Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tužena imala pravni osnov za vršenje promjene kamatne stope po predmetnom ugovoru i to kada se poveća Euribor nakon šest mjeseci koji je promjenljivi dio kamate, ali ne i marže koja je fiksni dio promjenljive kamate. Ako je tužena smatrala da ima pravo vršiti i promjenu marže u okviru kamatne stope, onda je takva promjena na više, morala biti jasna i odrediva, odnosno moralo se znati kada i pod kojim uvjetima banka ima pravo povećavati maržu i u kojem procentu, da bi bila dopuštena u smislu odredbi čl. 46. ZOO. Odluka o izmjeni kamatnih stopa na postojeće plasmane broj… od 30. 4. 2009. godine sama po sebi ne sadrži razloge koje su Banku opredijelile da poveća maržu.

Slijedom navedenog pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je ugovor o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu Općih uvjeta poslovanja banke iz člana 5, tačke 5.1. koje daju pravo Kreditnom odboru banke da bez ikakvih zadanih parametara mijenja visinu marže i ne obavijesti klijenta o tome na valjan način prije početka primjene, zahvaćen nedostatkom u smislu člana 143. ZOO koji ukazuje da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne dobrim poslovnim običajima, te pravilno odbili njihovu primjenu u tom dijelu.

Budući da iz sadržaja žalbe tužene na prvostepenu presudu proizilazi da nije prigovarala zastarjelosti predmetnog potraživanja, odnosno razlozima iz kojih je prvostepeni sud isti odbio, to prigovor zastarjelosti ne može ponovo isticati u reviziji jer se smatra da je odustala od njega. Zbog toga ovaj revizijski prigovor nije mogao biti predmet razmatranja ovog suda.

Za zaključak da je tužitelj isplaćivao svoje ugovorene obaveze u višem iznosu da bi izbjegao prinudu, te da u smislu odredbe člana 211. ZOO ima pravo da traži vraćanje više isplaćenog iznosa nižestepeni sudovi su dali jasne i potpune razloge u obrazloženju svojih odluka koje ovaj sud u svemu prihvata bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

Neosnovan je i revizijski prigovor da je u konkretnom slučaju odstupljeno od dosadašnje prakse ovog suda s pozivom na presudu ovog suda broj… budući da se ne radi o identičnom činjeničnom stanju, a sud o tužbenom zahtjevu odlučuje na osnovu činjenica i dokaza u svakoj predmetnoj stvari. Zbog toga, po ocjeni ovog suda nije došlo do povrede prava ravnopravnosti tužene u jedinstvenoj primjeni prava.

Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke o ovoj pravnoj stvari (član 231. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno ni obrazlagao.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 Ps 123214 17 Rev od 10.12.2019. godine)

https://advokat-prnjavorac.com/bankarsko-pravo.html