Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

• Tužitelji ne mogu imati legitimno očekivanje da će im naknada štete biti dodijeljena na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, ako oni nisu dokazali da na strani tuženih općinskih i kantonalnih organa uprave postoji građanskopravna legitimacija osnovom koje bi oni bili dužni da ispune obavezu naknade štete.

Obrazloženje:

“Kada je u pitanju odgovornost drugo i trećetuženih, osim odredbe člana 154. ZOO, kao opšte odredbe kojom su regulisani osnovi odgovornosti za štetu, u konkretnom slučaju nalazi primjenu odredba člana 172. istog Zakona, koja reguliše odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Postojanje protivpravne radnje, kao jedne od osnovnih pretpostavki za postojanje štete (protivpravno djelo je delikt u građansko-pravnom smislu) u prvostepenom postupku nije utvrđeno, a postojanje krivice, kao pretpostavke odgovornosti pravne osobe za štetu koju uzrokuje njegov organ, ocjenjuje se prema krivnji u postupanju radnika tog tijela s ciljem da se izigraju nečija prava. U okolnostima konkretnog slučaja, činjenica da je u upravnom postupku tužiteljima prvobitno odobrena gradnja objekta, koja je kasnije obustavljena, sama po sebi ne daje osnov za odštetnu odgovornost ovih tuženih. Iz obrazloženja rješenja tuženih u bitnom proizilazi da je tužiteljima izdata urbanistička saglasnost u skladu sa odredbom člana 86. Zakona o prostornom uređenju, iako oni nisu bili vlasnici zemljišta na kome se gradi građevina, a pravo vlasništva nije imala ni općina I…., nego D. Č., kome je ovo pravo potvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda u S. P-… i naloženo tužiteljima da mu predaju u posjed predmetnu parcelu. Iz navedenog bi slijedilo da odluke tuženih donesene u upravnom postupku, nisu rezultat krivice nekog od zaposlenika tužene koji je postupao sa namjerom da odšteti bilo koju od stranaka. Organi tuženih – općinski i kantonalni organi uprave, shodno članu 18. stav 2. ZOO su u izvršavanju svojih obaveza i svoje profesionalne djelatnosti postupali sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i pažnjom dobrog stručnjaka. Kako se u konkretnom slučaju radilo o pravilnom tumačenju i pravilnom postupanju (primjeni zakona), zbog čega je sporno rješenje i oglašeno ništavim, to i po shvatanju ovog suda, posmatrajući ovo pitanje i u sklopu pravnog standarda Evropskog suda, na strani tužene nije postojala “dovoljno ozbiljna povreda”, kako ga je do sada odredila praksa Evropskog suda, pa nisu bili ispunjeni navedeni uslovi za naknadu štete.

Zbog toga su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odbili tužitelje sa tužbenim zahtjevima kojim su od drugo i trećetuženih tražili naknadu materijalne i nematerijalne štete.

Tužitelji su, prema utvrđenju nižestepenih sudova, bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, vratili se u prijeratno mjesto prebivališta i od tuženih dobili privremeni (alternativni) smještaj i pravo na novčanu nadoknadu za isti, a od prvotužene i donaciju u građevinskom materijalu u iznosu od 16.000,00 KM i u novcu od 5.000,00 KM. U toku postupka nisu postavljali zahtjev za dodjelu zamjenskog stana, niti su predlagali dokaze na okolnosti vrijednosti takvog stana, nego izričito isplatu novčanog iznosa u vrijednosti stana čiju su gradnju započeli, ali ga nisu mogli dovršiti iz razloga, koji se, kako je to naprijed rečeno, ne mogu pripisati u krivicu tuženima.

Iz izloženih razloga, ovaj sud zaključuje da tužitelji nisu mogli imati legitimno očekivanje da će im naknada štete biti dodijeljena na osnovu navedenih relevantnih zakonskih odredbi, jer isti nisu dokazali da na strani tuženih postoji građanskopravna legitimacija osnovom koje bi oni bili dužni ispuniti obavezu naknade štete.

U odnosu na odluke na koje se pozivaju revidenti u podnesenoj reviziji, ovaj sud primjećuje da se radilo o pravu privatnog vlasništva, a ne stanarskom pravu, kao u konkretnom slučaju. Iz svih navedenih razloga neosnovanim se pokazuju revizijske tvrdnje tužitelja isticane u smislu diskriminacije po nacionalnoj osnovi pozivanje tužiteljica u reviziji na Ustav BiH -Anex VII tj. na prava izbjeglica i prognanika.

I na koncu, valja reći da je predmet tužbenog zahtjeva pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo, u ovom slučaju član 8. Evropske konvencije nije primjenljiv, jer tužitelji nisu konstituisali dom, pa samim tim nisu u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su im zagarantovana članom 11/3. f (Ustava Bosne i Hercegovine) i članom 8. Evropske konvencije.

Ostali revizijski prigovori, nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, pa ih ovaj sud nije posebno ni obrazlagao (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).

Kako ne stoje revizijski razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija tužitelja odbijena.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 P 244416 19 Rev od 11.2.2020. godine)

https://advokat-prnjavorac.com