Home Blog Page 54

Stambeno pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

By
ePravo.ba
-
0

Stambeno pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Po sili zakona

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 001880 08 P od 11.4.2011. godine odbijen je zahtjev tužitiljice da se utvrdi da je, kao zakonska nasljednica iza umrle majke M. D., vlasnik dvosobnog stana koji se nalazio u Š., Ul. … br. …, površine … m2, koji je porušen i zahtjev da se obaveže tužena da joj na ime tog stana obezbijedi i preda u posjed i svojinu drugi odgovarajući dvosoban stan iste površine, izgrađen u Š., s tim da se oslobađa te obaveze, ako tužiteljici isplati naknadu na ime porušenog stana u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Tužiteljica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.260,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 001880 11 Gž od 12.10.2011. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužiteljica revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka ili da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Tužena u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava njene navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je vlasnik stana bliže označenog u izreci prvostepene presude, da joj tužena preda u posjed i svojinu drugi odgovarajući stan na ime tog stana koji je porušen, a da se te obaveze može osloboditi isplatom protivvrijednosti stana u iznosu od 20.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je majka tužiteljice M. D. bila nosilac stanarskog prava na dovosobnom stanu u Š., Ul. … br. …, površine … m2 na osnovu rješenja SIZ stanovanja B. Š. od 12.11.1985. godine i da je stan napustila zbog ratnih dejstava. Rješenjem Ministarstva za … RS, Odsjek Š., broj 05-050-55-755/99 od 1.6.2000. godine utvrđeno joj je svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a u Zapisniku istog Ministarstva od 10.11.2003. godine o primopredaji stana je naznačeno da je stan devastiran i neuslovan za stanovanje i majka tužiteljice nije ušla u posjed stana, a umrla je 2006. godine. Objekat u kome se nalazio predmetni stan je porušen na osnovu rješenja tužene broj 06-362-20/05 od 21.4.2005. godine kome je prethodio postupak u kome je utvrđeno da objekat nije uslovan za stanovanje zbog njegove dotrajalosti. U momentu rušenja, u zgradi nije bilo stanara. Zaključkom tužene od 10.1.2007. godine, koji je potvrđen drugostepenim rješenjem od 8.8.2007. godine, odbačen je zahtjev tužiteljice za prenos stanarskog prava. Tužiteljica je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 7.4.2008. godine.

Na osnovu ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da je majka tužiteljice bila korisnik, a ne vlasnik predmetnog stana i da ne postoji pravni osnov da se, nakon njene smrti, tužiteljici utvrdi pravo vlasništva na tom stanu, te da je rušenjem stana majci tužiteljice prestao ugovor o korištenju stana po samom zakonu (član 52. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, 14/84, 12,/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, dalje: ZSO); da na tužiteljicu nije preneseno stanarskog prava na istom stanu i da nema osnova za dodjelu joj drugog odgovarajućeg stana, a time ni za isplatu protivvrijednosti stana. Iz ovih razloga, primjenom navedene zakonske odredbe i člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 49/09, dalje: ZPP) prvostepeni sud je zahtjev tužiteljice odbio.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite.

Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica zakonski nasljednik (kćerka) pokojne M. D., na kojoj činjenici, uz tvrdnju da je sa njom zajednički koristila stan, je i zasnovala legitimaciju za podnošenje tužbe u ovoj parnici.

Tužena je tokom postupka osporavala zahtjev tužiteljice, između ostalog i istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije na njenoj strani. Prihvatanjem osnovanim ovog prigovora, nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Pravo vlasništva na stanu u držanoj svojini stiče se otkupom stana. Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo (član 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova “Službeni glasnik Republike Srpske“ – prečišćeni tekst broj 59/08, 58/09 i 71/10), a pravo na otkup stana ima nosilac stanasrskog prava, kojim se u smislu odredbi člana 5. stav 1. navedenog zakona smatra i lice koje je to pravo steklo prema odredbama ZSO.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da majka tužiteljice nije stekla pravo vlasništva na navedenom stanu otkupom stana po ZPDS (tužiteljica to i ne tvrdi) nego je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava (član
2. stav 2. ZSO) a stanarsko pravo u smislu odredbi člana 2. stav 2. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/09), nije podobno za nasljeđivanje. Stoga, kako majka tužiteljice nije bila vlasnik stana, ni tužiteljica to pravo nije mogla steći nasljeđivanjem iza smrti majke, pa kako to pravo nije stekla ni po drugom osnovu, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su zahtjev tužiteljice da joj se utvrdi pravo vlasništva na spornom stanu, odbili.

Prema odredbi člana 22. stav 3. ZSO stambeni organ uprave odlučuje da li licu, koje je stan koristilo zajedno sa nosiocem stanarskog prava nakon njegove smrti pripada pravo da nastavi korištenje stana. U konkretnom slučaju je zaključkom tužene od 10.1.2007. godine odbačen zahtjev tužiteljice da se nakon smrti njene majke (nosioca stanarskog prava) prenese stanarsko pravo na tužiteljicu. U upravnom postupku je, dakle, utvrđeno da tužiteljica ne može prema odredbama ZSO nastaviti korištenje stana kao član porodičnog domaćinstva njene majke (član 21. stav 2. ZSO), jer je drugostepenim rješenjem od 8.8.2007. godine žalba tužiteljice odbijena i navedeni zaključak je potvrđen. Tužiteljica nije tvrdila da je pokrenula upravni spor niti je na te okolnosti predlagala, pa ni provodila bilo kakve dokaze. Prestankom stanarskog prava majci tužiteljice, u situaciji kada to pravo nije u upravnom postupku preneseno na tužiteljicu, ona nema pravni osnov za obezbjeđenje i predaju u posjed i svojinu drugog odgovarajućeg stana. Zato, navodi revizije da se tužiteljica brinula o majci i da je izdržavala, ne doprinose drugačijem ishodu ovog spora.

Pravo na obezbjeđenje drugog stana ne bi pripadalo ni majci tužiteljice da je ona to, za života tražila. Prema članu 52. stav 1. ZSO ugovor o korištenju stana prestaje, između ostalog, i ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan, mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa. Njoj je stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava vraćen u upravnom postupku 1.6.2000. godine. Zapisnikom o primopredaji od 10.12.2003. godine je izvršena primopredaja stana. Međutim, i pored toga, od njenog iseljenja iz stana 1992. godine do smrti (2006. godine), to znači ni prije donošenja rješenja o rušenju ni u vrijeme rušenja stana, ona nije bila korisnik stana, slijedom čega nije postojala obaveza stambenog organa tužene da joj obezbijedi smještaj u drugom odgovarajućem stanu, jer u vrijeme rušenja stana, koje je relevantno za primjenu člana 52. ZSO ona nije bila u faktičkoj vezi sa tim stanom. To pravo pogotovo ne pripada tužiteljici, jer ona nije izvela bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, iz prava koja je na spornom stanu imala njena majka.

Na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utiče ni tvrdnja revizije da zajednica života tužiteljice kao člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava predstavlja osnov za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava tužiteljici, jer je o njenom zahtjevu za prenos stanarskog prava, odlučeno rješenjem nadležnog upravnog organa kojim njen zahtjev nije usvojen a zakonitost i pravilnost tog rješenja tužiteljica je mogla osporavati samo u upravnom postupku i upravnom sporu, o njihovoj zakonitosti se ne odlučuje u ovom parničnom postupku.

Tužiteljica zahtjevom traži i da se tužena obaveže da joj preda odgovarajući stan iste površine, izgrađen na gradskom građevinskom zemljištu u Š., a da se oslobađa te obaveze ako joj isplati protivvrijednost u iznosu od 20.000,00 KM, na ime navedenog porušenog stana. Radi se, dakle, o alternativnom ovlaštenju tužene (fakultas alternativa) koje bi dalo mogućnost izbora tuženoj samo da je svojinsko pravni zahtjev za obezbjeđenje i predaju u posjed i svojinu drugog odgovarajućeg stana, osnovan, što ovdje nije slučaj. Kako nema osnova za navedeni svojinsko pravni zahtjev iz kojeg bi proizašlo alternativno ovlaštenje tužene, izbor od strane tužene, nije moguć.

Tužena, suprotno navodima revizije, nema obavezu da tužiteljici obezbijedi drugi odgovarajući stan ni u smislu odredbe člana 54. ZPDS, s obzirom da je sporni stan porušen na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa zbog dotrajalosti zgrade i zbog opasnosti za okolinu, a ne u ratnim dejstvima, niti je tužiteljica stvarno legitimisana za postavljanje ovakvog, kao ni drugih prednje navedenih dijelova tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica nije u materijalno pravnom odnosu sa tuženom u pogledu predmetnog stana i ne pripadaju joj ovlaštenja da s osnovom polaže bilo kakvo pravo na spornom stanu. Zato su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su prihvatajući osnovanim prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice u ovoj parnici, tužbeni zahtjev odbili, za šta su imali uporište u utvrđenom činjeničnom stanju i u relevantnim odredbama materijalnog prava, i za svoje odluke su dali jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.

S obzirom na navedeno, ni tvrdnja revizije da je obaveza tužene da na svojoj teritoriji čuva i obezbjeđuje imovinu i građane, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema izloženom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužiteljice a ni onih na koje ovaj sud u smislu odredbi člana 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana primjenom odredbe člana 248. istog zakona.

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 86 0 P 001880 11 Rev, od 15.8.2012. godine)

<——->

Prestanak prava raspolaganja:

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 067452 02 P od 31.12.2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji se nalazi u B. L. u Ulici … br. …, stan broj …, zaključen 1977. godine između njega i pravnog prednika tuženog Zavoda za … B. L., te da se tuženi J. R. (dalje: drugotuženi) obaveže da mu preda u posjed navedeni stan, slobodan od lica i stvari.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 067452 10 Gž od 27.5.2010. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovoj parnici je zahtjav tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o korištenju stana iz 1977. godine, na osnovu koga je on stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te za obavezivanje drugotuženog da mu taj stan preda u posjed.

Na podlozi rezultata dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu; da je uslijed ratnih dešavanja tužitelj 1993. godine napustio navedeni stan, nakon čega je tuženi 1. maj – … iz B. L., kao davalac stana na korištenje, taj stan dodijelio drugotuženom na korištenje; da tužitelj nije Ministarstvu za … niti nadležnoj Komisiji podnio zahtjev za vraćanje prijeratnog stana već je dana 16.9.2002. godine sudu podnio predmetnu tužbu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a obzirom da tužitelj nije podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed u roku propisanom odredbom člana 16. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/98 do 1/10), koji je istekao dana 19.4.2000. godine, prvostepeni sud je zaključio da je zbog takvog propusta tužitelju prestalo stanarsko pravo u smislu odredbe stava 2. istog člana, pa je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev.

Drugostepeni sud je žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući kao pravilne činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

Nižestepene presude su zakonite.

Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj bio prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, to mu je u smislu odredbe člana 14. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine pripadalo pravo da u upravnom ili sudskom postupku zahtijeva vraćanje stana u posjed. Međutim, iz sadržaja odredbe člana 16. st. 1. tog zakona slijedi da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 19.4.2000. godine. Iz odredbe stava 2. tog člana u vezi sa članom 14. st. 1. istog zakona slijedi da, ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnese zahtjev u roku iz stava 1. člana 16. tog zakona, stanarsko pravo mu prestaje. Rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz stava 1. člana 16. navedenog zakona je materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati odlukom suda, a čijim propuštanjem se gubi ne samo pravo na preduzimanje određene radnje, nego taj propust dovodi i do gubitka prava u materijalnom smislu tj. prestanka stanarskog prava po sili zakona, kako to proizlazi iz odredbe stava 2. istog člana, a što pravilno zaključuje drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Propuštanje da se blagovremeno podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 16. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nije moguće konvalidirati tužbom za utvrđenje valjanosti ugovora o korištenju stana. Pošto je prije podnošenja tužbe u ovom sporu tužitelju prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, on nema pravo da zahtijeva utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na osnovu pravno valjanog ugovora o korištenju stana.

Pravilan je i zaključak drugostepenog suda da je svrha donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine uspostavljanje stanja kakvo je bilo na dan 30.4.1991. godine. Taj zakon je i propisao materijalno-pravne uslove i procesna pravila za vraćanje stanova u posjed nosiocima stanarskog prava ili članovima njihovog porodičnog domaćinstva (članovi 14. i 15. ovog zakona), a svim ovim licima je omogućio da pod jednakim uslovima ostvare prava priznata tim zakonom. Stoga odredbe ovog zakona nisu u nesaglasnosti sa Ustavom RS i Ustavom BiH, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje: Konvencija) i Prvim protokolom uz tu Konvenciju te Aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ograničenja u ostvarivanju prava, određena u odredbi člana 16. navedenog zakona, se jednako odnose na sva lica, čime je uspostavljen i princip proporcionalnosti.

Stanarsko pravo jeste imovinsko pravo sui generis, na koje se odnosi član

1. Prvog protokola uz Konvenciju. Međutim, zaštita tog prava se ostvaruje u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, koje mora biti u saglasnosti sa standardima Konvencije. Propisivanje prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, uz posljedicu gubitka stanarskog prava propuštanjem tog roka, predstavlja ograničenje neophodno za ostvarenje pravne sigurnosti. Navedeni rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed je u više navrata produžavan, to je svaki put objavljeno u službenom glasilu RS i sredstavima javnog informisanja, za podnošenje zahtjeva nije bila propisana forma niti su uz njega trebali da se prilože dokazi o osnovanosti zahtjeva. Stoga zainteresovanim licima nije bilo onemogućeno niti otežano ostvarivanje prava na vraćanje stana, pa je ograničenje u odnosu na rok za podnošenje tog zahtjeva ustanovljeno u javnom interesu. Ovdje se radi o opravdanom i zakonitom miješanju u imovinska prava tužitelja, koje miješanje odgovara društvenim potrebama, a između tog miješanja i cilja kojem se teži postoji srazmjera. Institut prekluzije je ustanovljen radi pozitivnog uticaja na pravnu sigurnost i radi sprečavanja nemarnosti i zloupotrebe prava građana.

Neosnovana je tvrdnja iz revizije da se stanarsko pravo ne može izgubiti (sva prava podliježu gubitku, ali samo u slučajevima i pod uslovima propisanim zakonom). Što se tiče revizionog prigovora da zakoni ne mogu imati retroaktivno dejstvo, valja istaći da je članom 110. stav 2. Ustava RS predviđeno da se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo, ako to zahtijeva opšti interes. Međutim, u ovom slučaju ni nema retroaktivne primjene člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine jer je taj zakon stupio na snagu 19.12.1998. godine, a od tog dana je počeo teći rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed.

Kod takvog stanja stvari proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tužitelja, kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena kao neosnovana, na osnovu odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 71 0 P 067452 11 Rev od 23.08.2012.g.

<——->

Otkup stana

P R E S U D A

Revizija se usvaja, presuda Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 003307 08 Gž od 12.8.2009. godine se preinačava i sudi:
“Žalba tužene se usvaja i presuda Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 003307 06 P od 30.7.2008. godine se preinačava tako što se odbija tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da osigura tužiteljici otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost stana u iznosu od 30.247,00 KM, a tužiteljica se obavezuje da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 1.800,00 KM”.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 003307 06 P od 30.7.2008. godine tužena je obavezana da tužiteljici osigura otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost navedenog stana u iznosu od 30.247,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, te da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 4.280,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 003307 08 Gž od 12.8.2009. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužena pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica tužbom traži da sud obaveže tuženu da joj omogući otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost tog stana u iznosu od 30.247,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja do isplate.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje među parničnim strankama i nije sporno, tužiteljica je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu površine 58 m2 u Ulici … u B.; ovaj stan je u toku rata oštećen jer je na zgradu u kojoj se nalazi pala eksplozivna naprava; Ministarstvo za … je 2000. godine, povodom zahtjeva tužiteljice, istoj vratilo u posjed navedeni stan uz napomenu da stan nije uslovan za stanovanje; tužiteljica je 03.4.2006. godine tuženoj podnijela pismeni zahtjev za otkup drugog odgovarajućeg stana ili obeštećenje u novcu, a istog dana je i sudu podnijela tužbu sa identičnim zahtjevom.

Prvostepeni sud je u cjelosti usvojio zahtjeve tužiteljice nalazeći da je tužena, u smislu člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 72/07 – prečišćeni tekst, dalje: ZPDS), obavezna tužiteljici obezbijediti otkup drugog odgovarajućeg stana.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda.

Stoji navod revizije da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Tačno je da je odredbom člana 56. ZPDS propisano da je nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, opština dužna omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. Međutim, istim članom je određen rok u kome opština treba izvršiti ovu obavezu (osam godina od stupanja Zakona na snagu). ZPDS je stupio na snagu 28.7.2001. godine, objavljivanjem Odluke Visokog predstavnika za BiH u
„Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 35/01. To znači da obaveza tužene da obezbijedi tužiteljici otkup drugog odgovarajućeg stana dospijeva 28.7.2009. godine. Iz toga proizlazi da do podnošenja tužbe i do donošenja prvostepene presude u ovoj pravnoj stvari obaveza tužene nije bila dospjela. Kako dužnik dolazi u docnju tek kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, u smislu člana 324. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), a u ovom slučaju potraživanje tužiteljice do zaključenja glavne rasprave nije dospjelo, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili zahtjev koji nije dospio za ispunjenje.

Ovdje treba imati u vidu da obaveza propisana članom 56. ZPDS postoji samo ako je stan u ratu uništen. U konkretnom slučaju stambena zgrada, u kojoj se nalazi stan na kome tužiteljica ima stanarsko pravo, nije uništena odnosno porušena, već je oštećena, a prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka S. Ž., izrađen je elaborat i projekat sanacije te zgrade.

U odnosu na alternativno postavljeni dio zahtjeva tužiteljice, kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati protuvrijednost stana, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala da se ovaj dio zahtjeva u svakom slučaju odbije kao neosnovan.

Naime, ovako postavljen zahtjev za alternativnu činidbu nema uporišta u materijalnom pravu jer u smislu člana 5. Zakona stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, dalje: ZSO), pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja stanovima, koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli, imaju davaoci stana na korištenje, a prema odredbi člana
11. st. 3. ZSO, izričito je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama tog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Iz prednjih razloga je uvažavanjem revizije tužene valjalo preinačiti obje nižestepene presude i odlučiti kao u izreci (član 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku – „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP).

Kako je tužena uspjela u sporu, na osnovu člana 397. st. 2. ZPP su joj dosuđeni parnični troškovi, obračunati u skladu sa tarifnim brojem 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 68/05), koji se odnose na sastav odgovora na tužbu te zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 600,00 KM.

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 84 0 P 003307 09 Rev od 14.04.2011.g.)

<——->

Povratak na: prvi dio – stambeno pravo

Nazad na: sudska praksa BiH

Stvarno pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

By
ePravo.ba
-
0

Stvarno pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Pravni posao

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u M. broj P-253/2001-Š od 17.6.2002. godine odbijen je tužilac Ž. D. sin T. s tužbenim zahtjevom da mu tuženi M. K. sin M. preda u posjed i slobodno raspolaganje dio k.č. br. 447 iz p.l. broj 637 k.o. D. Ž. u površini od 255 m2 prema skici vještaka D. I. od 17.6.2002. godine. Usvojen je zahtjev protivtužbe tuženog, tako što je utvrđeno da je tuženi posjednik dijela parcle broj 447 iz p.l. broj 637 k.o. D.Ž. u površini od 255 m2, omeđenog detaljnim tačkama 1,2,3 i 4, a prema skici broj 1. vještaka D. I., geodetskog inženjera od 10. maja 2002. godine koja čini sastavni dio presude, a tužilac obavezan da trpi da se taj dio parcele otcijepi na osnovu presude od parcele 447 k.o. D.Ž. i upiše kao posjed M. K. sina M. iz D. Ž.. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 1.122,50 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-580/02 od
15.11.2002. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi tužbeni zahtjev bio u cjelini usvojen, ili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

Republičko tužilaštvo se nije izjasnilo o reviziji u smislu člana 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94- u daljem tekstu: raniji ZPP), u vezi sa članovima 456. stav 1. i 461. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: važeći ZPP).

Među strankama je sporna površina zemljišta od 255 m2, predstavljena žutom bojom i prelomnim tačkama 1,2,3 i 4. na skici broj 1. geodetskog vještaka D. I., inženjera geodezije, od 10.5.2002. godine, koja je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, sastavni dio parcele k.č. broj 447. po novom, odnosno parcele k.č. br.190/1 po starom premjeru u k.o. Ž. D.. Parcela k.č. broj 447 ima površinu od ukupno 768 m2 i upisana je u p.l. broj 637 k.o. Ž. D. u korist tužioca kao posjednika, s dijelom posjeda od 1/1. Parcela 190/1 u ukupnoj površini od 1.456 m2 upisana je z.k. ul. broj 14 k.o. Ž. D. kao suvlasništvo tuženog sa 11/30 dijela, njegove supruge R.K., takođe sa 11/30 dijela i još pet suvlasnika, među kojima nema tužioca. Dalje je utvrđeno da je
28. juna 1983. godine tuženi dao izjavu pred potkomisijom za utvrđivanje faktičkog stanja Opštinske komisije za komasaciju, O., prema kojoj je parcelu k.č. broj 447 u k.o. Ž.D., po novom premjeru, poklonio tužiocu. Saslušanjem svjedoka, a pored ostalih i tužiočeve majke J.D., koja je tom prilikom i zastupala tužioca, prvostepeni sud je zaključio da namjera tuženog o poklonu nije vjerodostojno unesena u zapisnik. On, naime, nije želio da tužiocu pokloni cijelu parcelu k.č. broj 447, nego samo njen dio, koji u ovom parničnom postupku nije sporan i koji drži tužilac. Sporni dio parcele tuženi je zadržao i dalje i na njemu izgradio septičku jamu i ubirao plodove od šljiva. Povremene posjedovne akte na tom dijelu vršio je i tužilac, u vidu odlaganja građevinskog materijala prilikom gradnje objekta. Tuženom je pomagao da sakupi šljive. Sve te radnje nisu, međutim, trajnog karaktera i po ocjeni prvostepenog suda „govore o… nekakvom sporadičnom posjedu“. Izjava o poklonu je u suštini pravni posao. Pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 i
„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/93, u daljem tekstu: ZOSPO). U ovom slučaju pravni posao (izjava tuženog o poklonu i izjava o prihvatanju poklona) nije upisan u javnu knjigu, tako da nije ni došlo do prenosa prava svojine na sporno zemljište u korist tužioca.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je našao da tužilac nema pravni osnov kojim bi od tuženog tražio predaju spornog zemljišta, pa je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Zahtjevu protivtužbe udovoljeno je pozivom na član 12. Zakona o premjeru i katastru zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/96 i 15/00).

Činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

Tuženi je u odgovoru na reviziju pored ostalog naveo da „revizija u ovoj pravnoj stvari, a zbog označene vrijednosti spora (1.000,00 KM) nije dozvoljena“.

Članom 456. stav 1. važećeg ZPP propisano je: „Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po dosadašnjim propisima“. Pod „dosadašnjim propisima“ podrazumijevaju se odredbe ranijeg ZPP (član 459. važećeg ZPP). Važeći ZPP stupio je na snagu 1. avgusta 2003. godine (član 461.).

Prvostepena presuda u ovom sporu donesena je 17.6.2002. godine (dakle, prije 1. avgusta 2003. godine!), pa se u smislu navedenih propisa dalji postupak sprovodi po „dosadašnjim propisima“ (dakle po ranijem, a ne po važećem ZPP) čime se isključuje mogućnost primjene člana 237. stav 2. u vezi sa stavom 3. važećeg ZPP.

Članom 382. stav 2. ranijeg ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 800 novih dinara (sada se uzima da je protivuvrijednost tog iznosa 800 KM). Kako u ovoj parnici vrijednost spora prelazi iznos od 800 KM, revizija je dozvoljena.

Revizija, međutim, nije osnovana.

Shvatanja nižestepenih sudova su pravilna.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da tuženi ima jači pravni osnov na sporno zemljište, u smislu člana 41. ZOSPO, od tužioca. Tužilac se doduše vodi kao posjednik tog zemljišta, ali se posjed, kao faktičko stanje, može steći i bez pravnog osnova. Nasuprot tome, tuženi je upisan kao zemljišno-knjižni suvlasnik parcele, pa mu, s obzirom na to svojstvo, pripada pravo na zaštitu prava svojine na cijelu stvar u odnosu na treća lica (član 43. ZOSPO). Najzad, prvostepeni sud je utvrdio da tuženi nije izjavom od 28. juna 1983. godine pred potkomisijom za utvrđivanje faktičkog stanja Opštinske komisije za komasaciju, O., poklonio tužiocu sporni, nego samo nesporni dio parcele broj 447. po novom, odnosno parcele 190/1 po starom premjeru u k.o. Ž.D.. Posjedovne radnje koje je tužilac povremeno preduzimao na nekretninama na koje u ovom sporu polaže pravo, irelevantne su sa stanovišta sticanja prava svojine. Iz tih razloga tužbeni zahtjev tužioca je i po ocjeni ovog suda neosnovan.

Tvrdnje revidenta kako je „nesumnjivo – u toku postupka utvrđeno da je tužilac cijelu spornu parcelu koristio za svoje potrebe, da mu je istu tuženi u postupku komasacije darovao na jasan, nedvosmislen i nesumnjiv način“, u suprotnosti su sa utvrđenim činjeničnim stanjem.

Tačno je da se pravo svojine pored ostalog može steći određenim pravnim poslom i odgovarajućom odlukom državnog organa, kako se tvrdi u

reviziji. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi međutim da je
„pravnim poslom i izjavom datom u toku postupka komasacije, tuženi prenio na tužioca … pravo svojine na cijeloj spornoj parceli“, odnosno da su to
„dobrim dijelom svojim iskazima potvrdili i saslušani svjedoci“. Analizom i ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud je došao do sasvim drukčijeg činjeničnog stanja, o čemu je već bilo riječi.

Tužilac na opisani način pobija presude nižestepenih sudova zbog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je u postupku po reviziji isključeno (član 385. stav 3. ranijeg ZPP).

Nižestepene presude nemaju, prema tome, nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, tužiočeva revizija je odbijena kao neosnovana (član 393. u vezi sa članom 386. ranijeg ZPP u vezi sa članovima 456. stav 1. i 461. važećeg ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 664/05 od 11.05.2007.g.)

<——->

Ugovor o poklonu

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj P-794/92 od 11.02.2002. godine, poništen je ugovor o poklonu sačinjen između tužiteljice i tuženog dana 24.8.1987. godine, kojim je ugovorom tužiteljica poklonila tuženom nekretnine upisane u zk. ul. broj 26 k.o. M., pa se u zemljišnoj knjizi ima uspostaviti ranije zemljišno knjižno stanje koje je bilo prije sačinjavanja navedenog ugovora i tuženi obavezan to priznati i trpiti, te tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-955/02 od
03.4.2007. godine, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženog i predložila da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi nespornim da je tužiteljica bila vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. 26 k.o. M., bliže označenih u stavu I spornog ugovora, a koje je naslijedila iza svog oca. Nesporno je, takođe, da je od ranije predmetne nekretnine držao u posjedu i uživao otac tuženog bez davanja bilo kakve naknade tužiteljici, da su parnične strane zaključile ugovor o poklonu dana 24.8.1987. godine, kojim je tužiteljica predmetne nekretnine poklonila tuženom, da je istog datuma ugovor ovjeren kod prvostepenog suda i da je istog datuma plaćen porez na promet nekretnina u iznosu od 64.900 dinara, te da je na temelju ovog ugovora izvršen upis prava vlasništva na cijelom dijelu nekretnina upisanih u zk. ul. br. 26 k.o. M., u korist tuženog, na osnovu rješenja Odsjeka broj Dn-1697/87 od 31.8.1987. godine. Prihvatajući iskaz tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, te iskaze svjedoka A.M., S.M.2 i P.M., prvostepeni sud je utvrdio da tužiteljica osim predmetnih nekretnina nije više ništa imala, te da je htjela da ih proda radi obezbjeđenja sredstava za svoje izdržavanje, jer je bila stara osoba i sama živjela.

Na osnovu ovih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica pristala da sačini ugovor o poklonu sa tuženim da bi mu pomogla kao svom bratiću da plati manji porez na promet, pošto joj se “zakleo“ da će prvu ratu platiti odmah, a drugi dio kupoprodajne cijene za mjesec dana. Kako tuženi nije ispunio obećanje prema tužiteljici, pismenim putem je od tuženog tražila isplatu, tako što su pismo koje je sačinio advokat svjedokinje S.M.2 i P.M. ostavile tuženom kod njegove majke, jer ona nije htjela da im kaže adresu tuženog u S. Po ocjeni prvostepenog suda svjedok D.G., koji je prisustvovao zaključenju ugovora i svjedok Z.K., koji je ovjerio ugovor o poklonu su na osnovu naziva ugovora zaključili da se radi o ugovoru o poklonu, a da se ovi svjedoci nisu mogli izjasniti o volji stranaka, kao ni svjedok R.T., koji je izjavio da je sporni ugovor sačinio službenik u njegovoj advokatskoj kancelariji. Uvidom u original ugovora o poklonu, uložen u Dn spis, prvostepeni sud je utvrdio da je u stavu I spornog ugovora riječ „sinu“ podvučena crvenom hemijskom olovkom, a prekrižena plavom i iznad nje otkucana istom pisaćom mašinom rijeć
„bratiću“.

Kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je zaključio da su parnične stranke zaključile prividni ugovor o poklonu prikrivajući ugovor o kupoprodaji. Kako prema odredbi člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (”Službeni list” SFRJ br. 27/78 do 57/89 i (”Službeni glasnik” RS br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama, a nisu ispunjeni uslovi za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji prema odredbi člana 454. ZOO, jer ugovor ne sadrži klauzulu o kupoprodajnoj cijeni, kao bitnom elementu tog ugovora, niti je taj ugovor izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (”Službeni list SR BiH“ broj 38/78 do 22/91 i ”Službeni glasnik” RS br. 29/94), prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice i osporeni ugovor o poklonu poništio, te je naložio uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je bilo prije zaključenja ugovora o poklonu.

Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, nalazeći da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje i iz takvog utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je predmetni ugovor o poklonu prividan i u smislu člana 66. stav 1. ZOO nema dejstva među strankama, a da prikriveni ugovor o kupoprodaji ne sadrži sve bitne elemente ugovora, što podrazumjeva određivanje i isplatu kupoprodajne cijene.

Po ocjeni drugostepenog suda tužiteljica je blagovremeno, u okviru subjektivnog roka od 1 godine u smislu člana 111., 112., 113. i 117. ZOO podnijela tužbu za poništenje spornog ugovora, a ako se prihvati shvatanje da je predmetni ugovor ništav, to nije od uticaja na pravilnost prvostepene odluke, jer se u konkretnom slučaju posljedice rušljivosti i ništavosti iste. Žalbeni prigovor tuženog da je prvostepeni sud propustio konstatovati prezumpciju povlačenja tužbe nakon proteka perioda mirovanja postupka i roka za stavljanje prijedloga da se postupak nastavi i postupio po neblagovremenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, kome je udovoljio, te da je na taj način učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 118. i
217. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te
„Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), drugostepeni sud je ocijenio neosnovanim. Nalazeći da je rješenje o mirovanju postupka od 15.6.2000. godine uredno dostavljeno tužiteljici tek 26.10.2000. godine, dakle, nakon što je protekao period mirovanja, pošto u smislu člana 334. stav 2. u vezi sa članom 347. ZPP rješenje ima učinak prema strankama od dana dostavljanja, drugostepeni sud je zaključio da je rok za stavljanje prijedloga za nastavak postupka tužiteljici počeo teći tek od dana prijema rješenja. Kako je tužiteljica blagovremeno 03.10.2000. godine stavila prijedlog da se postupak nastavi, prvostepeni sud je bio u obavezi postupak nastaviti. Po ocjeni drugostepenog suda, okolnost da je prvostepeni sud dozvolio povraćaj u pređašnje stanje po istovremeno podnesenom prijedlogu tužiteljice, iako je ovaj prijedlog bio neblagovremen, nije od uticaja na dalji tok postupka s obzirom na blagovremeno stavljeni prijedlog za nastavak postupka.

Osporena odluka je pravilna i zakonita.

Pravilno su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru o poklonu koji su parnične stranke zaključile da bi prikrile ugovor o kupoprodaji nekretnina. Nižestepeni sudovi su na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdili da su parnične stranke zaključile ugovor o poklonu, koji stvarno nisu željele zaključiti, da bi prikrile ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji su zaista namjeravale zaključiti sa dejstvom tog ugovora kojeg prikriva ovaj prividni ugovor. Kako ugovorne strane nisu zaista htjele ono što su izjavile zaključujući ugovor o poklonu, ovaj ugovor o poklonu je ništav, jer nedostaje izjava volje kao bitan elemenat nastanka svakog pravnog posla i u skladu sa odredbom člana 66. stav 1. ZOO nema dejstva među ugovornim stranama. Ugovor o kupoprodaji, koji je disimulovani pravni posao, u smislu člana 66. stav 2. ZOO nije pravno valjan, jer iako je zaključen u pismenoj formi i potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, u ugovoru nije određena cijena niti ugovor sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti u smislu člana 462. stav 1. ZOO. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ni ugovor o poklonu, a ni ugovor o kupoprodaji ne proizvode pravno dejstvo među parničnim strankama.

Tačni su navodi revidenta koje je isticao i u žalbi, da je izrekom prvostepene presude poništen predmetni ugovor o poklonu, kao da se radi o rušljivom pravnom poslu, a da se razlozi dati u obrazloženju osporene odluke odnose na ništavost ugovora. Međutim, i po ocjeni ovog suda, navedeni propust ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana
354. stav 2. tačka 13. ZPP na koju se poziva tuženi, jer su u konkretnom slučaju posljedice rušljivosti i ništavosti predmetnog ugovora za parnične stranke iste, kako je to pravilno uočio drugostepeni sud.

Neosnovan je prigovor revizije da su nižestepeni sudovi propustili da cijene sve provedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, da su razlozi dati u obrazloženju osporene presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, da drugostepeni sud nije cijenio žalbene navode tuženog u smislu člana 375. stav 1. ZPP, pa da su povrede ovih odredbi parničnog postupka uticale na pravilnost i zakonitost osporene presude u smislu člana 354. stav 1. ZPP.

Prvostepeni sud je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga je prihvatio kao istinite iskaz tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, i iskaze svjedoka A.M., S.M.2 i P.M., kao i razloge zbog čega nije prihvatio iskaz tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke. Prvostepeni sud je ocijenio i iskaze svjedoka D.G. i Z.K. pravilno, jer naziv ugovora ne određuje njegova svojstva i pravnu prirodu, već stvarna volja ugovornih strana i sadržaj ugovora. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, pravilno je zaključio prvostepeni sud da se ovi svjedoci i nisu mogli izjasniti o pravoj volji stranaka u pogledu zaključenja spornog ugovora. Samo iz činjenice da je tuženi platio porez na promet nepokretnosti ne može se izvući zaključak da nije bilo razloga za zaključivanje prividnog ugovora, jer kako je pravilno uočio prvostepeni sud, u stavu 1 originala ugovora riječ „sinu“ prekrižena je i upisana riječ „bratiću“.

Dakle, prvostepeni sud je cjenio provedene dokaze i pojedinačno i u međusobnoj vezi, upravo kako to zahtjeva odredba člana 8. ZPP, a drugostepeni sud je našao da su razlozi prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza objektivno prihvatljivi i odgovorio na žalbene navode tuženog koji su od odlučnog značaja za odluku u ovom sporu u skladu sa odredbom člana 375. stav 1. ZPP.

Suprotno navodima revizije, pravilno je zaključio drugostepeni sud da je po rješenju o mirovanju postupka od 15.10.2000. godine rok iz člana 217. stav
2. ZPP za podnošenje prijedloga za nastavak postupka počeo teći od urednog dostavljanja tog rješenja tužiteljici 26.10.2000. godine. Rješenje, kao i presuda, ima dejstvo prema stranakama tek od dana kad im je dostavljeno u skladu sa odredbom člana 334. stav 2. u vezi sa članom 347. ZPP, pa je prijedlog

za nastavak postupka koji je tužiteljica podnijela 30.10.2000. godine blagovremen. Zato okolnost da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari nastavio postupak, iako je to učinio dozvoljavajući tužiteljici povraćaj u pređašnje stanje po neblagovremenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, nije od uticaja na ishod ovog spora, jer su postojali zakonski uslovi da se postupak nastavi po blagovremenom prijedlogu za nastavak postupka nakon mirovanja.

Iz naprijed izloženog proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tuženog. Zato je primjenom odredbe člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. važećčeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 707 od 09.07.2008.g.)

<——->

Ugovor o prodaji

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, se preinačava tako što se žalba tužioca uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da je ugovor o prodaji od 19.6.2001. godine ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između tuženog K. V. iz V., kao prodavca i tuženog Š. C. D.O.O. T., kao kupca, ništav.

Tuženi Š. C. D.O.O. T. dužan je predati tužiocu u posjed poslovni prostor u T. ukupne površine 84,33 m2 izgrađen na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …., slobodan od stvari i ljudi, te se oba tužena obavezuju da solidarno naknade tužiocu troškove spora u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ODP K.A. A.D. S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji koga su zaključili dana 19.6.2001. godine tuženi K.V. iz V., kao prodavac (u daljem tekstu: prvotuženi) i tuženi Š. C. D.O.O. T., kao kupac (u daljem tekstu: drugotuženi) koji je ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, u kojem je predmet prodaje poslovni prostor u T. površine 84,32 m2 koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađena na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, a sastoji se od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitranog čvora, kao i zahtjev da drugotuženi preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udvoljiti tužbenom zahtjevu ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: 1. utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora u T. od 19.6.2001. godine ovjerenog kod prvostepenog suda 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca i 2. drugotuženi obaveže da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u T. ….(ranije …), sagrađene na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, površine 84,33 m2 koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitarnog čvora.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: da su po odluci Vlade RS broj 02-267 od 28.6.1994. godine (objavljene u ”Sl. glasniku RS”, br. 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužioca K. V. sa sjedištem u S. koje je od posebnog interesa za R. S. po kojoj je (čl.1. te odluke) pravni prednik tužioca, pravni sljednik imovine K.V. iz V. na teritoriji R. S.; da su po odluci Vlade RS broj 02-35 od 2.6.1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u T. p. A.p. koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je pravni sljednik imovine preduzeća A. p. S. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po odluci Vlade Republike Srpske broj 02-127/97 od 28.2.1997. godine izvršeno spajanje navedena dva preduzeća u preduzeće ODP K.A. sa sjedištem u S. koje je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj U-127/97 od 10.3.1997. godine upisano u registar tog suda; da je prvotuženi sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. dana 27.9.1985. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine spornog poslovnog prostora „koji će se izgraditi u stambenom-poslovnom objektu lamela A“ u … u T. površine 84,33
m2 po kojem se prvotuženi obavezao da će do 15.10.1985. godine uplatiti iznos od 3.354,967 dinara tj. jednu polovinu cijene, a drugu polovinu cijene će uplatiti do 31.12.1985. godine; da je prvotuženi nakon izgradnje stambeno- poslovne zgrade u kojoj je i sporni poslovni prostor, preuzeo u posjed poslovni prostor; da je prvotuženi zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, koji upis nije izvršen jer zemljišne knjige prvostepenog suda nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su prvotuženi kao prodavac i drugotuženi, kao kupac dana 19.6.2001. godine

zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora; da je Upravni odbor prvotuženog odlukom od 20.3.2001. godine dao saglasnost za prodaju predmetno-poslovnog prostora a nakon što je pribavio saglasnost Ministarstva …; da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji sporno poslovnog prsotora isti ponudio O. T. koja je prvotuženog pismeno obavijestila dana 19.6.2001. godine da nije zainteresovana za kupovinu; da predmetni poslovni prostor drži u posjedu drugotuženi i da je tužilac tužbu dostavio prvostepenom sudu dana 22.1.2002. godine.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je prvotuženi postao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora od 27.9.1985. godine sa kojim je u smislu odredbi čl. 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (″Službeni list SFRJ″, broj 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik mogao raspolagati i da je pravno valjan navedeni pismeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 19.6.2001. godine zaključen između tuženih, pa zbog toga da u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor nije ništav i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da se po samom Zakonu (ex lege) pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi uzgradnje stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporne poslovne prostorije, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. 1985. godine, prednik prvotuženog je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora od 27.9.1985. godine u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o udruženom radu i drugim tada važećim zakonskim propisima, prednik prvotuženog kao preduzeće je bio u društvenoj svojini pa su i izgrađene sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini.

Nesporno je, da je tek Zakonom o društvenom kapitalu (″Službeni list SFRJ″, broj 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj, tako što je dozvonjeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica (internih) radnicima koje ne mogu biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1. i 1a. tog zakona), pa i prednika prvotuženog. Takođe, nije sporno da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije u T. i da je tužilac kao O.D.P. upisan u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10.3.1997. godine.

Kako je već rečeno, da je pravni prednik prvotuženog do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i izdavanjem internih dionica radnicima preduzeća), i prema tome sporne poslovne prostorije nisu postale niti su po tada važećim zakonskim propisima mogle postati privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

Zato se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razrjiješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

Odredbom čl. 2. stav 1. Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (″Službeni list BiH“, broj 12/99, u daljem tekstu: Okvirni Zakon o privatizaciji) priznaje se izričito pravo entitetima da privatiziju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biće donesena prema propisima entiteta (čl. 2. st. 2.). Da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine, koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (čl. 3.). Da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4. stav 1.) Potraživanje prema preduzećima i bankama koja se privatizuju smatraćet se odgovornošću entiteta koji vrše privatizaciju (čl. 4. st.2).

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, 24/98 do 109/05) uređeni su uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom čl.3. tog zakona određeno je da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

Kako je Okvirnim Zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala u spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u T., na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi kao pravni sljednik nema osnova polagati bilo koje pravo na spornom poslovnom prostoru. Ovim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine, stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužioca, predmetni ugovor o prodaji koga su zaključili tuženi dana 19.6.2001. godine suprotan navedenom Okvirnom Zakonu o privatizaciji, (koji je poseban zakon-lex specialis), kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja (19.6.2001. godine) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 do 39/03).

Osnovan je i drugi zahtjev tužioca da mu drugotuženi predmetni poslovni prostor preda u posjed.

Utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 19.6.2001. godine nastaju pravne posledice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex. tunc), tj. posledice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga na strani drugotuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.

S obzirom da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U- 127/97 od 10.3.1997. godine čiji upis prvotuženi nije osporavao u zakonom propisanom postupku po Zakonu o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ broj 13/83 i 17/90) koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu odredbi čl.12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92) i Zakona o upisu u sudski registar (”Sl. glasnik RS”, br. 24/98, 37/01, 24/03 i 39/03), to tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (čl.41. ZOSPO).

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. Zakona o parničnom postupku – ”Sl. glasnik RS”, br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (ovdje tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1 ZPP).

Troškovnikom od 12.11.2002. godine tužilac je tražio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM (za sastav tužbe 500,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi 12.11.2002. godine 500,00 KM, za odsustvo iz advokatske kancelarije 70,00 KM, i troškove prevoza od V. gdje je sjedište advokatske kancelarije punomoćnika tužioca, do sjedištva prvostepenog suda u S. u iznosu od 126,00 KM). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po čl.6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (”Sl. glasnik RS”, br. 45/00).

Tužilac je tražio naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka ali ih nije opredjelio, pa mu ti parnični troškovi nisu dosuđeni (čl.396. st.1. ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 511 od 09.04.2008.g.)

<——->

Sticanje prava vlasništva

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 006126 09 P od 17.02.2010. godine utvrđeno je da je osnovana izlučna prijava tužitelja u stečajnom postupku koji se kod tog suda vodi protiv tuženog pod brojem 85 0 St 001413 07 St, pa je tužiteljima priznato pravo da iz stečajne mase izluče poslovni prostor površine … m2, koji se nalazi u prizemlju Tržno-poslovnog centra U. u D., ležećeg na kč. br. … i … k.o. D. 1. Tuženi je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.438,00 KM. Tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom za izdavanje tabularne isprave kao preuranjenim.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006126 10 Gž od 23.6.2010. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelji u odgovoru na reviziju tuženog su osporili navode revizije i predložili da se ista odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje prava tužitelja da iz stečajne mase tuženog izluče poslovni prostor, bliže naznačen u izreci prvostepene presude.

Na podlozi rezultata dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje: da su tužitelji sa tuženim dana 19.7.2000. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora površine … m2 u Tržno-poslovnom centru U. u D.; da je cijena ovog poslovnog prostora ugovorena u iznosu od 1.600,00 KM/m2 odnosno 54.400,00 KM te da su se tužitelji obavezali tu cijenu platiti tuženom u ratama; da se tuženi ugovorom obavezao poslovni prostor izgraditi i predati tužiteljima do 28.8.2000. godine, koju obavezu nije ispunio u navedenom roku; da je zbog ekonomskih teškoća tuženi obustavio radove na izgradnji navedenog Tržno- poslovnog centra; da je 16.8.2004. godine osnovano Udruženje …, u čije članstvo je 25.3.2005. godine stupio i tuženi, a čiji je zadatak bio da nastavi izgradnju navedenog Tržno-poslovnog centra; da su tužitelji izvršili obavezu plaćanja kupoprodajne cijene poslovnog prostora i to tako što su pretežan dio cijene u iznosu od 41.600,00 KM platili tuženom u maju 2000. godine, dok su preostali iznos od 12.800,00 KM u toku 2005. godine uplatiti Udruženju …, koje je finansiralo završetak radova na izgradnji Tržno- poslovnog centra; da je nakon toga ugovor zaključen između parničnih stranaka ovjeren u sudu 08.12.2005. godine; da je tuženi 10.12.2005. godine predmetni poslovni prostor predao tužiteljima, kojom prilikom je sačinjen zapisnik u kome je konstatovano da su obje ugovorne strane ispunile svoje obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora; da se tužitelji nisu uknjižili kao vlasnici spornog poslovnog prostora u javnim knjigama jer ni objekat u kome se ovaj prostor nalazi nije upisan u te knjige; da je 2007. godine nad tuženim otvoren stečajni postupak, u kome je stečajni upravnik osporio tužiteljima pravo na izlučenje navedenog poslovnog prostora iz stečajne mase tuženog.

Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je zaključio da tužitelji imaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru i da im kao vanknjižnim vlasnicima tog prostora pripada pravo na izlučenje ovog prostora iz stečajne mase.

Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, drugostepeni sud prihvata shvatanje prvostepenog suda uz napomenu da predmet ove parnice nije poništenje niti raskid ugovora o udruživanju sredstava, što je tuženi mogao tražiti ukoliko tužitelji nisu u cjelosti ispunili svoju ugovornu obavezu.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite, a revizionim navodima nisu dovedene u sumnju.

Prema odredbi člana 37. st. 1. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 67/02 do 16/10), lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac i njegovo pravo na izlučenje tog predmeta se reguliše u skladu sa posebnim propisima kao što su Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03, u daljem tekstu: ZOSPO), Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) itd. U konkretnom

slučaju, prema dokazima koje su cijenili nižestepeni sudovi, tužitelji su u stečajnom postupku u svojstvu izlučnih povjerilaca podnijeli zahtjev da se iz stečajne mase tuženog kao stečajnog dužnika izdvoji sporni poslovni prostor, na kome oni imaju pravo svojine i koji je u njihovom nesmetanom posjedu od decembra 2005. godine. Kako je stečajni upravnik tuženog osporio izlučno pravo tužitelja, oni su upućeni da to pravo ostvare izlučnom tužbom u ovom parničnom postupku.

Nisu osnovani revizioni navodi tuženog da ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog poslovnog prostora nije valjan i da tužitelji nisu u cjelosti isplatili kupoprodajnu cijenu tog prostora pa da zbog toga nisu mogli steći ni pravo svojine na ovom prostoru.

U toku prvostepenog postupka tuženi nije pobijao pravnu valjanost gore navedenog ugovora već je tužbeni zahtjev osporio iz razloga što se tužitelji nisu uknjižili kao vlasnici predmetne nekretnine, kao i zbog toga što mu nisu u cjelosti isplatili kupoprodajnu cijenu poslovnog prostora.

Tačno je da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče tek upisom u zemljišne knjige (član 33. ZOSPO). Zaključenjem valjanog ugovora o prodaji nekretnine kupac stiče pravnu osnovu (titulus) za sticanje prava svojine na toj nekretnini.

Međutim, činjenica da neko lice nije upisano u javnim knjigama ne mora automatski da znači da ono nije vlasnik određene nekretnine, jer pored derivativnog načina sticanja prava svojine postoje i originarni načini (npr. održaj, građenje itd.), gdje se svojina stiče nastupanjem određenih činjenica, pa upis u odgovarajuće knjige nema konstitutivni karakter (inače, sticanje prava svojine je regulisano odredbama člana 20. ZOSPO).

Sticanje nekretnina na osnovu ugovora o udruživanju sredstava ima i elemente originarnog načina sticanja svojine (građenje), s obzirom da u momentu zaključenja ugovora nekretnina (u konkretnom slučaju: poslovni prostor) još ne postoji i gradiće se sredstvima koja investitor (ovdje: tužitelji) uplati graditelju (ovdje: tuženi). Stoga činjenica da tužitelji nisu uknjiženi kao vlasnici spornog poslovnog prostora ne utiče na osnovanost njihovog zahtjeva za izlučenje tog prostora iz stečajne mase tuženog. Tužitelji su savjesni sticaoci predmetnog poslovnog prostora, koga drže u posjedu, pa su kao takvi jači u pravu u odnosu na tuženog, pri čemu valja uzeti u obzir da se oni krivicom tuženog nisu mogli uknjižiti u javnim knjigama kao vlasnici poslovnog prostora (tuženi nije ispunio ugovornu obavezu da izvrši tehnički prijem objekta, uslijed čega cijeli objekat Tržno- poslovnog centra nije upisan u javne knjige).

Kako je predmetni ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora sudski ovjeren, on ispunjava uslove punovažnosti prema članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94), bez obzira da li su ugovarači ispunili ugovorne obaveze ili ne. Međutim, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su tužitelji u cjelosti izmirili

obavezu plaćanja kupoprodajne cijene poslovnog prostora, pri čemu treba imati u vidu da su pretežan dio te cijene isplatili tuženom i to za radove koje je on izveo, a da su preostali dio radova sami finansirali posredstvom Udruženja …, sa čime je tuženi, koji je takođe bio član ovog udruženja, bio saglasan te je nakon isplate cjelokupne kupoprodajne cijene sporni poslovni prostor predao tužiteljima.

Iz izloženog proizilazi da nižestepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje revident niti onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (član 248. u vezi sa članom 241. Zakona o parničnom postupku -„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 85 0 P 006126 10 Rev od 2.8.2012.g. )

<——->

Povratak na: prvi dio – stvarno pravo

Nazad na: sudska praksa BiH

Bankarsko pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

By
ePravo.ba
-
0

Bankarsko pravo u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

PROUZROKOVANjE NERAVNOTEŽE U PRAVIMA I OBAVEZAMA UGOVORNIH STRANA NAPLATOM TROŠKOVA OBRADE KREDITA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 12 i 15
  • Zaključenjem ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu banka je kao davalac kredita u obavezi da tužiocu kao korisniku kredita “stavi na raspolaganje” odobreni iznos kredita, a ne da isti isplati umanjen za iznos od 2% od navedenog kredita, odnosno umanjen za iznos naknade za obradu kredita, jer time dolazi do prouzrokovanja neravnoteže u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

Obrazloženje:
“Tužilac je putem punomoćnika dana 17.03.2015. godine podnio tužbu protiv tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o kreditu i isplate na ime neosnovanog bogaćenja.
U činjeničnim navodima tužbe i tokom postupka tužilac navodi da je dana 27.07.2007. godine zaključio ugovor o nenamjesnkom kreditu broj…. Članom 1. navedenog ugovora utvrđena je visina kredita u stranoj valuti u iznosu 25.490,00 CHF i visina mjesečne rate utvrđena u stranoj valuti u iznosu od 226,06 CHF (član 2. ugovora). Radi povećanja vrijednosti CHF došlo je do povećanja rate kredita, a samim tim i do povećanja glavnice isplaćenog kredita što je u suprotnosti sa načelom monetarnog nominalizma, sa pozivom tužioca na odredbu člana 394. Zakona o obligacionim odnosima.
U toku postupka, tužilac je naveo da visina rate koju je mjesečno isplaćivao tužilac po otplatnom planu tužene i da su otplatne rate neosnovano uvećane zbog rasta kursa CHF i nepoštovanja ugovorne obaveze tužene o usklađivanju vrijednosti 12-mjesečnog libora. Prema navodima tužioca, tužena je neosnovano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, a nije pratila stvarno kretanje Libora, kao referentne kamatne stope. Tužena visinu kamatne stope nije utvrđivala dodavanjem fiksne stope kamatne marže na utvrđenu vrijednost Libora, već je stopu kamatne marže povećavala pa time i ukupnu kamatnu stopu. Prema navodima tužioca, prema ugovoru o kreditu narušen je princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tužena je tužiocu stavila na raspolaganje određenu količinu novca u KM, bez konverzije, te tu količinu novca veže za kurs CHF na dan plasmana kredita, te na taj način neosnovano se obogatila. Tužilac se dalje pozvao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, prije svega na član 394. (načelo monetarnog nominalizma), kao i na odredbu člana 1065. ZOO, koji reguliše obavezu ugovora o kreditu i obim vraćanja kreditnih sredstava. Tužilac se takođe pozvao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača navodeći da je ugovor o kreditu zaključen suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te narušena ravnoteža prava i obaveza na štetu potrošača – tužioca.
Tužilac je tužbenim zahtjevom tražio i troškove obrade kredita, kao neosnovano naplaćene s obzirom da tuženi nije dokazao koji su to troškovi kredita, kao i način formiranja interkalarne kamate, jer sve kreditne usluge banka naplaćuje kroz ugovorenu kamatu, pa su troškovi obrade kredita i interkalarne kamate neosnovani.

Tuženi u odgovoru na tužbu i tokom postupka naveo da je tužena prilikom zaključenja ugovora o nenamjenskom kreditu broj… od 27.07. 2007 godine, koji zaključen sa tužiocem u skladu sa svim pozitivnim materijalnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužena ističe da je potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu, tužilac je nedvosmisleno prihvatio sve odredbe navedenog ugovora o kreditu, pa tako i član 11. koji ovlašćuje banku da svojim odlukama vrši promjenu visine kamatne stope. Tužilac kao korisnik kredita je bio dužan da u skladu sa načelom pacta sund servanda pridržava ugovornih obaveza u svemu kako glase. Tuženi dalje naveo da je banka redovno obavještavala korisnika kredita o promjenama kamatnih stopa dostavljanjem anuitetnih planova tužiocu. Iz navedenih razloga, tužena predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev s obzirom da po navodima tužene nije došlo do sticanja bez osnova, jer sve uplate tužioca po osnovu ugovora o kreditu su u skladu sa odredbama Ugovora i članom 395. Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev, a tužioca obaveže da tuženom nadoknadi troškove postupka prema troškovniku od 29.11.2018 godine.

Na glavnoj raspravi stranke u postupku izvele dokaze čitanjem materijalnih isprava i to; ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, broj:… od 27.7.2007. godine, Anuitetski plan otplate kredita (5 stranica), plan otplate kredita od 31.07.2007. godine, Trajni nalog broj…, Dopis Centralne banke od 30.01.2015.godine.
Izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke B. R., sačinjen dana 28.10.2018. godine.

Na glavnoj raspravi 30.11.2018. godine vještak ekonomske struke B. R. je u skladu sa odredbom člana 151. i 152. ZPP, na raspravni zapisnik iznijela pismeni nalaz i mišljenje.
Cijeneći navedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS” broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu ZPP), sud je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga;
Predmet spora je zahtjev tužioca da tužena na ime naknade štete po osnovu sticanja bez osnova, prema ugovoru o nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom CHF broj:… od 27.7.2007. godine isplati razliku između izvršenih uplata i anuiteta neusklađenih sa tržišnom cijenom Libora, u iznosu od 2.147,68 KM, zatim iznos od 11.134,64 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, kao i iznos od 606,61 KM na ime neosnovanog obračuna i naplate troškova obrade, sve navedeno je obračunato u periodu od 1.9.2007. do 28.10.2018. godine, dan izrade nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke B. R., te sve navedene iznose sa zakonskom kamatom.
Između parničnih stranaka je nesporna činjenica da su parnične stranke, tužilac N. J. i tužena… bank (pravni sljednik je A. bank) a.d. B. zaključili ugovor o nenamjenskom kreditu sa valutnom klauzulom CHF broj:… od 27.7.2007. godine, sa brojem anuiteta 180 odnosno rok vraćanja kredita 15 godina, sa iznosom kredita od 25.4900,00 CHF, u protivvrijednosti 29.996,45 KM po srednjem kursu na dan odobrenja kredita, sa mjesečnim anuitetom 226,06 CHF (čl.1.i 2., ugovora).
Sporno je između stranaka, da li je tužena po osnovu zaključenog ugovora bila dužna da smanji visinu ugovorene kamatne stope u skladu sa padom tržišne vrijednosti referentne kamatne stope Libor i da po tom osnovu isplati tužiocu razliku između uplaćenih anuiteta obračunatih od strane tužene i anuiteta koji je tužena trebala obračunati s obzirom na navedeno nesporno umanjenje Libora, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Odredba člana 1065 Zakona o obligacionim odnosima Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ br.29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; Sl.glasnik R.S. br.17/93, 3/96, 39/03, 74/04 – u daljem tekstu ZOO), propisuje da se Ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Naime, između tužioca (kao korisnika kredita) i tužene (kao davaoca kredita) je dana 27.07.2007. godine zaključen ugovor o nenamjenskom kreditu broj:…, uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno ugovor o kreditu propisan odredbom člana 1065 ZOO. Ovim ugovorom banka se obavezala da korisniku kredita- tužiocu stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno vrijeme 15 godina (čl. 2 ugovora) a korisnik- tuženi se obavezao da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Predmetnim ugovorom tužilac i tužena su se saglasili o bitnim elementima ugovora (visini iznosa koji se daje na ime kredita, namjeni kredita, početku, roku i načinu vraćanja, ugovorenoj redovnoj kamati i načinu njenog obračuna, te zateznoj kamati u slučaju da korisnik kredita svoje obaveze ne izmiri u roku). Predmetni ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula je pravno dopušten vid zaštite banke povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava stavljenih na raspolaganje korisniku kredita.
Pravno dopuštenje ugovaranja valutne klauzule ima utemeljenje u odredbi člana 395 ZOO koja propisuje da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj drugoj stranoj valuti, da se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, a da je njena funkcija očuvanje realne tržišne vrijednosti plasiranih novčanih sredstava putem ugovora o kreditu. Ni drugim materijalno-pravnim propisima koji regulišu ovu oblast (kao Zakon o bankama) nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule.
Prema tome u Republici Srpskoj kreditni poslovi se mogu zaključivati i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM i konstituiše obaveza vraćanja primljenog u tržišnoj protivvrijednosti opredjeljene valute (u konkretnom slučaju CHF).

Predmetni ugovor zbog svoje dugoročnosti (period od 15 godina) ima i elemente aleatornosti, zbog čega ugovorne strane moraju iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Međutim, objektivno gledajući, upravo zbog te dugoročnosti (višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu), ni banka ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora realno sagledaju sva buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Rast kursa CHF, kao primjenjenog valorimetra, nije mogao predstavljati predvidljivu i realnu procjenu banke, niti izraz njenih lukreativnih namjera da po tom osnovu stekne nesrazmjernu imovinsku korist na štetu primaoca kredita.
Ugovor je subjektivni akt ugovornih strana i proizvodi svoje dejstvo na subjekte tog ugovora, zato se moraju poštovati interesi izraženi kroz odgovarajuća načelna pravila o postupanju stranaka prilikom zaključenja ugovora.

Prema odredbi člana 99 ZOO odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (stav 1).
Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovorača i odredbu razumjeti tako kako to odgovara načelima obligacionog prava, utvrđenim ovim zakonom (stav 2). Jedno od osnovnih pravila tumačenja je da se ugovor tumači tako da ima smisla i da odgovara povjerenju i poštenju u prometu. Kod dvostrano obveznih ugovora nejasno izjašnjenje tumači se na štetu onoga ko se poslužio nejasnim izrazom.

Kao što je navedeno, između parničnih stranaka, nije sporno da su dana 27.07.2007 godine zaključile ugovor o nenamjenskom kreditu (čl. 2. ugovora) uz valutnu klauzulu u CHF, broj:…, na osnovu kojeg je tužena kao banka tužiocu J. N. iz D. kao korisniku kredita, isplatila kredit u iznosu od 25.490,00 CHF, u protivvrijednosti KM, po srednjem kursu… Banke a.d. B. za devize na dan puštanja kredita na korištenje (čl. 2. Ugovora), koji se tužilac obavezao vratiti u roku od 15 godina u 180 anuiteta u mjesečnoj rati od po 226,06 CHF (čl. 2. ugovora), a naplaćuje u KM obračunatih po srednjem kursu na dan uplate rate (čl. 2. ugovora), u koju ratu je tada bila uključena ugovorena promjenljiva kamatna stopa vezana za godišnji “Libor” fiksiran na dan 31.12. za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu koja je u trenutku zaključenja ugovora zajedno sa ugovorenom kamatnom maržom tužene od 4,50% iznosila 7% godišnje na iznos kredita. Članom 3. ugovoreno je ispunjenje vraćanja kredita, rokovi plaćanja i dospjelost, tj. da se radi o namjenskom stambenom kreditu sa rokom vraćanja od 15 godina odnosno 180 mjeseci i istim brojem anuiteta, dok se (visina kamatne stope, interkalarna i zatezna kamata), troškovi obrade, promjena uslova kredita i plasiranje sredstava, koja se vezuje za godišnji LIBOR plus 4,50% kamatne marže godišnje, s tim da je LIBOR fiksiran s 31.12 za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu, tako da kamatna stopa u trenutku zaključenja ugovora iznosi 7% na godišnjem nivou, a da se kamate obračunavaju i naplaćuju na bazi 360 dana godišnje, a na mjesečnom nivou na bazi 30 dana, da se interkalarna kamata obračunava u visini redovne kamate za vrijeme korištenja kredita i do dana prijenosa kredita u otplatu, plaća je korisnik kredita prilikom plasmana kreditnih sredstava, da će banka za period kašnjenja korisniku kredita zaračunati zateznu kamatu po stopi utvrđenoj u Odluci o kamatnim stopama banke i naplati zajedno sa troškovima koji proističu iz osnova opomene utuženja ili prinudne naplate.

Po ovoj odredbi ugovora banka je u slučaju promjene kamatne stope bila dužna sačiniti novi plan otplate za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, te isti plan otplate dostaviti korisniku kredita.Tužena u ovom postupku nije ponudila ni jedan Opšti akt banke iz kojeg bi proizlazilo da je tužena u konkretnom slučaju bila ovlaštena mijenjati kamatnu maržu jednostrano. Stoga je bez osnova pozivanje tužene na odredbu Zakona o bankama kojom su propisane nadležnosti nadzornog odbora banke za donošenje opštih internih akata banke, slovnih i drugih politika i procedura.
Nadalje je ugovoreno da tužilac kao korisnik kredita izričito prihvata sve naknadne izmjene visine kamatne stope u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, te izmjena i dopuna odluke o kamatnim stopama. U članu 11. zaključenog ugovora ugovoreno je da je korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio saglasnost da prihvata primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, a da će banka o visini kamatne stope i o promijenjenom iznosu rate izvijestiti korisnika kredita pismenim putem bez odgode, da se kredit plaća u KM, uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, da korisnik kredita potpisom ugovora daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u ugovoru. Dalje iz navedenog ugovora regulisan je način obezbjeđenja kredita, blokada računa, prijevremena i konačna isplata, te ostale odredbe.

Ugovorena promjena kamatne stope vezana je za promjenu Libora kao referentne kamatne stope, jer član 2. Ugovora predviđa promjenljivost kamatne stope, odnosno vezuje istu isključivo za promjenljivost Libora na godišnjem nivou. Iz te odredbe se može zaključiti da je korisnik kredita dao izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 11. ugovora.
Kod činjenice da su parnične stranke zaključile Ugovor o nenamjenskom kreditu slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim Ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libor-a, imala pravo da izmijeni obračun kamate, a tužitelj obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate rate (čl. 2. stav III ugovora).

Naime, ako se pravilno protumači ova odredba Ugovora koja je neraskidivo povezana sa odredbom člana 2. ovog Ugovora što se uostalom u posljednjem stavu člana 11. Ugovora i pominje onda je tužena prema tumačenju ovog suda bila obavezna da u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala donosi izmjene Odluke o kamatnoj stopi banke na godišnjem nivou za 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu i da o tome obavještava tužitelja, a ne da ovako neodređenu odredbu Ugovora, u kojoj nije navedeno koje Odluke o kamatnim stopama (kao pojedinačni i neobjavljeni akt), čine sastavni dio ugovora tumači u svoju korist.

Tužena nije izvršila svoju obavezu na način kako je to ugovoreno, jer ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor nije fiksirao, odnosno mijenjao svakog 31.12. u tekućoj godini za cijeli dvanaestomjesečni period zaokružen na sljedeću veću četvrtinu, iz kojeg razloga bez osnova tvrdi da je kamatne stope obračunavala u skladu s odredbama Ugovora o kreditu, da nije vršila promjenu Libora već je vršila promjenu kamatne marže kao drugog elementa promjenjive kamatne stope, a s čim se tužitelj ugovorom saglasio.
Suprotno postupanje tužene predstavlja nesavjesno vršenje njenih povjerilačkih prava na naplatu ugovorne kamate. Tužilac se kao građanin osnovano pouzdao u tuženu kao finansijsku organizaciju koja se u vidu djelatnosti bavi davanjem kredita uz naknadu, pa za razliku od tužene ona u vrijeme plaćanja anuiteta nije bio dužan i nije ni morao znati visinu Libora kao elementa od kojeg zavisi visina stope ugovorne kamate, a time ni pravilnost obračuna ukupne ugovorene kamate i visine pojedinih anuiteta na čije je plaćanje pozvan.
Tužena prema pravnom mišljenju ovog suda nije izvršila svoju obavezu iz čl. 2. predmetnog ugovora o nenamjenskom kreditu, jer je utvrđivala vrijednost Libora svojim internim odlukama, a ne po tržišnoj cijeni, te nije utvrđivala visinu kamatne stope dodavanjem fiksne stope kamatne marže na tržišnu vrijednost Libora, već je stopu kamatne marže povećavala, pa time i ukupnu kamatnu stopu, a pored toga promjenu kamatne stope nije utvrđivala sa danom promjene Libora, već je tužena usklađivanje Libora izvršila tek 2012. godine stupanjem na snagu novog Zakona o bankama, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (strana 17. pismenog nalaza i mišljenja sačinjenog dana 28.10.2018. godine).

Naime, zaključenje ugovora, gdje spada i predmetni ugovor o kreditu omeđen je načelima obligacionog prava čije je poštovanje obavezno prilikom sklapanja i izvršavanja ugovora, pa su kao takvi regulisani u uvodnim odredbama ZOO.
Odredbom čl. 10. ZOO propisano je da učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih ugovarati protivno Ustavu, prinudnim propisima ni moralu društva na koji član zakona se pozivala i tužena tokom postupka.

Prema mišljenju suda, međusobna prava i obaveza za ugovorne strane nastale su potpisivanjem ugovora u kojem momentu je obaveza tužioca glasila na iznos od 25.490,00 CHF plus ugovorene kamate po članu 2. Ugovora kojim su ugovorne strane ugovorile promjenljivu kamatnu stopu vezanu za kretanje i dinamiku promjena 12-mjesečnog Libora na tržištu kapitala, ali stranke ovim članom nisu ugovorile mijenjanje fiksne marže banke od 4,50%, zbog čega se ista nije mogla mijenjati tokom realizacije ugovora.
Prema tome, regulisanjem izmjene kamatne stope prema čl. 11. Ugovora, može se mijenjati kamatna stopa jednostranom izjavom banke, što je protivno odredbi čl. 399. ZOO, a na ovaj način, kao i postupanjem u skladu sa ovim članom, tužena je narušila principe savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO i načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja propisanog odredbom čl. 15. ZOO, a što je još nepravičnije to nije učinila u cilju izbjegavanja štete kako to propisuje odredba čl. 16. ZOO, nego je to činila u cilju ostvarivanja enormne dobiti. Ovo tim prije što je prema načelu savjesnosti i poštenja, kao opštem principu obligacionog prava, svaka strana u pravnom odnosu dužna da poštuje interese druge strane da prema njoj postupa obzirno i da se suzdržava od pravno dozvoljenih radnji kojima bi se drugoj ugovornoj strani nanijela šteta kako to propisuje čl 18. ZOO. Ovdje naročito treba imati u vidu i odredbu čl. 143. st. 2. ZOO prema kojoj sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.
Iz anuitenog plana otplate predemetnog kredita, je utvrđen broj od ukupno 180 i iznos pojedinačnih mjesečnih anuiteta u momentu potpisivanja ugovora.

Iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je sačinjen dana 28.10.2018 godine od strane vještaka B. R., kao i datog obrazloženja nalaza i mišljenja na raspravni zapisnik dana 30.11.2018. godine je utvrđeno; da je obaveza tužioca po anuitetima obračunatim primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 2. Ugovora o kreditu, zaključno sa danom izrade nalaza i mišljenja tj. 28.10.2018. godine, kojim je vještak utvrdio da prema navednom nenamjenskom kreditu obaveze tužioca iznose 29.186,38 CHF, odnosno 45.565,85 KM, a u kojem iznosu su sadržani pojedinačni anuiteti koje je tužilac trebao da uplati primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu. Prethodno navedeni iznos kredita od 29.186,38 CHF odnosno 45.565,85 KM, vještak je detaljno analizirao u tabeli na strani 16., 17. i 18. nalaza i mišljenja, na način da je tužilac u vrijeme plasiranja kredita prema ugovoru a to je dan 27.07.2007. godine u iznosu 25.490,00 CHF u protivvrijednosti KM po srednjem kursu… bank a.d B. za devize, pa sve do 01.02.2009. godine u otplati kredita tuženog prema tužiocu nije bilo razlike po osnovu referentne kamatne stope – Libor. Ovo iz razloga jer je Libor u vrijeme zaključenja ugovora 27.07.2007. godine iznosio 1¸50%, što je navedeno u ugovoru o kreditu (član 3. stav IV), dok Libor za 2007. i 2008. godinu nije se mijenjao u odnosu na ugovoreni Libor. Razlika između uplata tužioca po kreditu obračunatih od strane tužene odnosno onog što je tužilac uplatio po obračunu banke i anuitetnog plana kredita usklađenog prema tržišnoj vrijednosti Libora i kamatnoj marži po članu 3.Ugovora o kreditu, do dana izrade nalaza tj. 28.10.2018. godine iznosi 1.420,00 CHF, odnosno 2.147,68 KM. Vještak je pojasnio da je svaku uplatu tužioca, utvrdio na osnovu evidencije u knjigovodstvenoj dokumentaciji koju je dobio od strane tužene, poredio sa anuitetom koji je napravljen primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 3 Ugovora o kreditu odnosno anuitetom koji je trebao biti uplaćen.

Vještak je na raspravni zapisnik pojasnio na koji način je dobio iznos od 2.147,68 KM, obračun Libora za period koji je bio zadatak vještačenja, a koji je prikazan na stranama 16-18 nalaza i mišljenja. Vještak je naveo; na dan 01.02.2009. godine obaveza tužioca po kreditu je iznosila 211,27 CHF odnosno 277,86 KM. Na dan 01.02.2009. godine tužilac je uplatio 226,02 CHF odnosno 289,68 KM. Razlika između uplate tužioca i obaveze po anuitetu primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 3. Ugovora o kreditu se dobije tako što se od uplate tužioca koja je bila u iznosu od 289,68 KM oduzme obaveza tužioca na taj dan koja je iznosila 277,86 KM i dobije se razlika po osnovu Libora u iznosu od 11,82 KM. Na dan 01.07.2011. godine, obaveza tužioca primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 3 Ugovora o kreditu je iznosila 894,93 CHF, odnosno 1.450,02 KM. Uplata tužioca na dan 01.07.2010. godine, obaveza tužioca primjenom promjenljive kamatne stope iz člana 3 Ugovora o kreditu je iznosila 205,70 CHF, odnosno 302,88 KM. Uplata tužioca na dan 01.07.2010. godine, prema anuitetnom planu banke i prema evidencijama tužene je iznosila 226,02 CHF odnosno 332,80 KM. Kada od iznosa uplate tužioca koja je iznosila 332,80 KM oduzmemo iznos obaveze po anuitetu koji je iznosio 302,88 KM, dobijemo razliku po osnovu Libora u iznosu 29,92 KM.
Iz dokaza izveden od strane tužene i to mjesečnog anuiteta od 01.04.2012. godine, vidljivo je da je tužena izvršila smanjenja kamatne stope u skladu sa kretanjem Libora. Međutim, navedeni dokaz nije od značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što zbog neusklađivanja prethodnog perioda i iznosa glavnice koji je na taj način ostao na dan 01.04.2012. godine, ni to usklađivanje nije dovelo do izjednačavanja anuiteta koje je tužilac plaćao sa anuitetima koje je trebao plaćati da je usklađivanje vršeno od 2009. godine i dalje, a što je vještak detaljno obrazložio na strani 3 raspravnog zapisnika od 30.11.2018. godine.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je urađen na osnovu dokaza u spisu, knjigovodstvene dokumnetacije tužene, urađen prema pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje nije bilo primjedbi stranaka u postupku.
Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, a kod činjenice da tužena nije usklađivala kamatnu stopu u skladu sa tržišnom vrijednošću Libora kao što se kretao u spornom periodu, to je po tom osnovu tužilac više uplatio iznosa od 2.147,68 KM, koji iznos sa zakonskom zateznom kamatom, od strane vještaka ekonomske struke prikazana na strani 19. nalaza i mišljenja.
Iz utvrđenog stanja činjenica proizlazi da je tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava na naplatu ugovorne kamate pogrešno tumačila odredbu člana 112 Ugovora tako što je kamatnu stopu u određenim periodima otplate kredita uvećavala povećanjem fiksne stope od 4,50% godišnje, to je njeno postupanje suprotno sa članom 3. i 12. Ugovora, te članom 262 stav 1 ZOO u vezi sa članom 1065 i 1066 ZOO kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen od dužnika da zahtjeva ispunjenje obaveze savjesno u svemu kako ona glasi.
Prema navedenim odredbama Ugovora tužena nije bila ovlaštena da povećava niti da naplaćuje ugovornu fiksnu kamatu veću od 4,50% godišnje ni onda kada je to uvećanje posljedica smanjenja promjenljivog dijela kamatne stope vezanog za Libor fiksiranog na dan 31.12. za naredni dvanaestomjesečni period otplate kredita.
Neosnovano tužena ukazuje da tužilac u smislu člana 211. istog Zakona nema pravo da zahtijeva vraćanje onog što je isplatio, iz razloga što prilikom plaćanja anuiteta nije zadržao pravo da traži vraćanje isplaćenog, niti je plaćao da bi izbjegao prinudu. Ovo iz razloga što je tužena finansijska organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi davanjem kredita građanima uz naknadu, pa je bila dužna da prilikom izmjena stope ugovorne kamate postupa u skladu sa ugovorom o kreditu i to da postupa u skladu sa “pažnjom dobrog privrednika”.
Sa stanovišta suda, u konkretnom slučaju se radi o institututu sticanja bez osnova koje reguliše odredba člana 210. ZOO, jer da bi postojalo sticanje bez osnova, odnosno da bi nastala obaveza vraćanja onoga što je bez osnova pribavljeno, potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi. To su prije svega dvije pretpostavke, prva da je došlo do uvećanja imovine jednog i umanjenja imovine drugog lica, da nema pravnog osnova u prelazu te imovine i bitni elementi ove pravne ustanove su umanjenje imovine na jednoj strani, uvećanje imovine na drugoj strani i odsustvo osnova.
U konkretnom slučaju, došlo je do uvećanja imovine tužene i umanjenja imovine tužioca, a pravni osnov u prelazu te imovine nije postojao, jer tužena nije poštovala ugovorenu kamatu iz odredbe člana 11. ugovora gdje se iznos mjesečnih anuiteta vezao za kretanja Libora.
Na ovaj način iskazane vrijednosti Libora, za period od 01.02.2009. godine do 28.10.2018. godine (dan izrade nalaza), tužilac je uplatio više nego što je predviđeno odredbom člana 2 ugovora o kreditu u iznosu od 1.420,00 CHF odnosno 2.147,68 KM. Ovim postupanjem, a koje je suprotno odredbi člana 2. i člana 11 ugovora o nenamjenskom kreditu koji su zaključile stranke, utvrđeni novčani iznos kao dio imovine tužioca prešao je u imovinu banke (tužene), a taj prelaz nije imao osnov u predmetnom ugovoru da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 2.147,68 KM u smislu odredbe člana 210 ZOO.

Tužilac je vršio plaćanje onog što ne duguje, da bi izbjegao prinudu (prinudno izvršenje i posljedice koje ono povlači), pa postoji osnov za primjenu instituta neosnovanog bogaćenja.
(sudska praksa: Vrhovni sud Republike Srpske broj 71 0 P…. Rev, 30.05.2017. godine).
Tužena je znala i morala znati za promjenu Libora, a za koji je prema ugovoru vezana promjena kamatne stope, pa se smatra nesavjesnim sticaocem u smislu člana 214 ZOO, pa na stečeno bez osnova tužena duguje zateznu kamatu od dana sticanja do isplate.

Zakonska zatezna kamata na glavno potraživanje je obračuna u nalazu i mišljenu vještaka ekonomske struke zaključno sa danom izrade nalaza 28.10.2018. godine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbe člana 214 ZOO, člana 277 stav 1 i člana 278 stav 1 istog zakona, tužiocu dosuđena zakonska zatezna kamata u kapitaliziranom iznosu od 2.147,68 KM.
Dalje, tužilac je tužbenim zahtjevom tražio iznos od 606,61 KM, na ime neosnovanog obračuna i naplate troškova obrade kredita. Sud cijeni, navedeni zahtjev tužioca osnovan.
Naime, kod utvrđene činjenice u postupku da je članom 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj… od 27.07.2007. godine, zaključenom između tužioca (kao korisnika kredita) i tužene (kao davaoca kredita), određeno da se korisniku kredita prilikom potpisivanja ugovora obračunavaju i naplaćuju jednokratno troškovi obrade kredita po stopi od 2% od iznosa kredita.
Prema nalazu vještaka, kao i usmenom izlaganju nalaza i mišljenja na raspravni zapisnik glavne rasprave od 30.11.2018. godine (strana 3), vještak se izjasnila da ugovorom o nenamjesnkom kreditu broj… od 27.07.2007. godine, nije definisano na šta se troškovi obrade odnose, definisana je samo stopa od 2% koja je naplaćena u iznosu 606,61 KM.
Navedeni iznos na ime troškova obrade kredita plaćen je na dan povlačenja sredstava kredita, i kod utvrđene činjenice u postupku da naknada za obradu kredita ne izražava direktne troškove, tuženi nije dokazao koji su to troškovi, već da je ona ugovorena obaveza (kao stvar bankarske prakse) i kao takva nema ekonomsku opravdanost. Sporna naknada za obradu kredita ne izražava direktno troškove kredita, već da se kod svakog kredita radi o tome da banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos i za takvo korišćenje kreditnih usluga naplaćuje kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi, i da ta kamata, u svojoj osnovi sadrži operativne troškove banke, zbog čega je bez ekonomske opravdanosti da banka od korisnika kredita naplaćuje i dodatne usluge u smislu naplate zasebne jednokratne naknade za odobrenje kredita, u kojem slučaju je tužena postupila nesavjesno i u suprotnosti sa načelima obligacionih odnosa.
Naime, prema odredbi člana 12. Zakona o obligacionim odnosima, u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa, strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, dok prema odredbi člana 15. stav 1. istog zakona, u zasnivanju dvostranih ugovora stranke polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
Načelo savjesnosti i poštenja generalno znači da su učesnici obligacionih odnosa dužni međusobno postupati obzirno uvažavajući interese obe strane, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obligacionog odnosa, dok načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja (načelo ekvivalentnosti) generalno znači nastojanje učesnika obligacionih odnosa, naročito kod dvostrano obaveznih ugovora, da svaki učesnik tj. svaka strana za korist koju prema ugovoru dobije, treba drugoj strani dati jednaku protivvrijednost, što znači da se ovo načelo zasniva na vrijednosnom odnosu jednakosti međusobnih radnji saugovarača.

U konkretnom slučaju, to znači da je tužena koja je odobrila tužiocu (kao tražiocu kredita) dugoročni kredit sa anuitetnom otplatom u iznosu od 25.490,00 CHF odnosno protivvrijednosti 29.996,45 KM, te sa tužiocem (kao korisnikom kredita) na taj iznos zaključila ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu, odobrila navedeni iznos, je bila u obavezi “staviti na raspolaganje” odobreni iznos kredita a ne isti umanjiti na način da mu odobreni kredit isplati umanjen za iznos od 2% od navedenog kredita odnosno umanjen za iznos od 606,61 KM (iznos naknade za obradu kredita) i na taj način uzrokovati neravnotežu u pravnima i obavezama ugovornih strana na štetu tužioca.
Vještak je u tabeli 6. strana 9. pismenog nalaza i mišljenja, navela da su troškovi obrade kredita iskazani u CHF i iznose 509,80 odnosno troškovi obrade u KM po srednjem kursu CB BiH iznose 606,61 KM, što je takođe utvrđeno uvidom u anuitetni plan kolona 8. pod naslovom “druge uplate”, red 1. utvrđeno da je 31.07.2017. godine, kada je tužilac plasirao tuženom kredit u iznosu 25.490,00 CHF, odmah na ime troškova obrade umanjio odobreni kredit za iznos 509,80 CHF odnosno 606,61 KM.
Zakonska zatezna kamata na glavno potraživanje iznosa 606,61 KM, je obračuna u nalazu i mišljenu vještaka ekonomske struke zaključno sa danom izrade nalaza 28.10.2018. godine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbe člana 214 ZOO, člana 277 stav 1 i člana 278 stav 1 istog zakona, tužiocu dosuđena zakonska zatezna kamata u kapitaliziranom iznosu od 606,61KM za period period od 1.9.2007.godine do 28.10. 2018 godine.
Tužena svojim izlaganjem nije dovela u pitanje nalaz i mišljenje vještaka R. B., tj. nije dokazala tvrdnju da je imala pomenute troškove obrade kreditnog zahtjeva.
Tužena u toku postupka nije pružila niti jedan dokaz na okolnosti da je zaista imala administrativne troškove obrade kredita, troškove osoblja i slično, čime je ustvari odredbom člana 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj… od 27.07.2007. godine, sebi stavila na slobodu da odredi visinu naknade obrade kredita, bez da je tužiocu (kao korisniku kredita) dala mogućnost obrazloženja na šta se konkretno ta naknada (odnosno troškovi nastali u vezi sa njom) odnosi, niti je (obzirom da se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru) tužiocu dala mogućnost da o istoj pojedinačno pregovara.
Umjesto toga, vodeći računa isključivo samo o svom interesu i iskorištavajući činjenicu da nema propisa koji joj takvo što zabranjuje, tužena je tužiocu nametnula ugovornu odredbu koja ga stavlja u neravnopravan položaj, odnosno nametnula odredbu koja prouzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužioca, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
(Stav sudske prakse u vezi troškova obrade kredita;…).

Sud cijeni, nije osnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da sud obaveže tuženu da po osnovu navednog nenamjenskog kredita na ime neosnovanog bogaćenja isplati, iznos od 11.134,64 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, u periodu od od 1.9.2007. do 28.10.2018. godine, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, te iznos od 7.319,68 KM kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike na dan 28.10.2018. godine, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 11.134,64 KM računajući istu od 28.10.2018. godine pa do isplate.

Ovo iz razloga, što je čl. 5. Zakona o deviznom poslovanju (Službeni glasnik Republike Srpske br. 96/03, 123/06 i 92/09, u daljem tekstu: ZODP) propisano da je dozvoljeno ugovoranje u devizama u Republici Srpskoj, s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama, zbog čega su pravno valjani čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je regulisano da se tužiocu J. N. odobrava kredit u iznosu od 25.490,00 “CHF” što na dan 27.07. 2007 godine, odobrenja kredita iznosi 29.996,45 KM, kao i čl. 2. ovog ugovora koji reguliše da utvrđena mjesečna rata kredita od 226,06CHF obračunava u “CHF”, a naplaćuje u KM obračunatih po srednjem kursu tužene na dan uplate rate kredita.
Ove odredbe ugovora su u skladu sa čl. 19. ZDPRS, jer je predmetni kredit tužiocu isplaćen u KM prema čl. 2. Ugovora, a tuženoj se ovaj kredit otplaćuje u KM prema čl. 2. Ugovora, tako da ako se pravilno tumači odredba čl. 19. ZDPRS koja zabranjuje rezidentu Republike Srpske isplatu i otplatu kredita u devizama, osim ako je pravno lice i preduzetnik za plaćanje uvoza robe i usluga iz inostranstva, i ista dovede u vezu sa opštom odredbom čl. 5. ZDPRS kojom je dozvoljeno ugovaranje u devizama ukoliko se plaćanje i naplaćivanje vrši u KM, to prema mišljenju ovog suda tužena ima pravo da u smislu odredbe čl. 17. st. 1. i čl. 1065. ZOO naplaćuje kredit od tužioca kako je ugovoreno čl. 2. ugovora, shodno čemu tužilac nema pravo da zahtjeva da se kredit otplaćuje u KM prema kursu CHF/KM na dan plasmana kredita, pogotovo što tužena i da je postupila suprotno ovim zakonskim odredbama ima pravo i prema “lex generali” odredbi čl. 395. ZOO da zahtjeva ispunjenje otplate kredita u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze, tj. na dan uplate svakog mjesečnog anuiteta kredita.
Takođe u ovom dijelu tužbenog zahtjeva sud cijeni, da je ovaj aranžman podrazumijevao veći rizik za tužioca, ali je tužilac na taj rizik svojom voljom pristao. Banka je preuzela obaveze na deviznom tržištu novca, te se u skladu sa bankarskim propisima zaštitila od deviznog rizika valutnom klauzulom, a zauzvrat je klijentima, tužiocu, ponudila povoljnije ostale uslove – manju kamatnu stopu u odnosu na ostale kredite dostupne na tržištu

Iz svih navednih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
Tužilac je postavio opredijeljen zahtjev na ime troškova postupka.
Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena uz primjenu odredbe člana 386. i 387. ZPP. Osnov za određivanje troškova zastupanja je vrijednost predmeta spora je 10.000,00KM, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 68/05). Tužioca je zastupao advokat koji je ispostavio troškovnik na ročištu za glavnu raspravu dana 30.11.2018. godine, shodno Tar. br. 2, alineja 1., Tar. br. 9, Tar. br. 10. i Tar.br. 12., prema radnjama koje su bile nužne i potrebne za vođenje parnice, i to tužitelju kojeg je zastupao punomoćnik iz reda advokata pripada: za sastav tužbe iznos od 160 bodova x 2 KM = 320,00 KM (tarifni broj 2), zastupanje na održanim ročištima dana 27.08.2018. godine i dana 30.11.2018. godine iznos od po 320,00 KM, što ukupno iznosi 960,00 KM, sve uvećano za 25% paušalne nagrade u iznosu 240,00 KM (tarifni broj 12), nagrada za vrijeme 2 sata x 30 bodova x 2,00 KM = 120,00KM, što ukupno iznos 1.320,00 KM, sve uvećano za PDV 17% tj. iznos od 224,40 KM, tj. ukupno 1.544,40 KM, kao i troškovi takse na tužbu u iznosu 200,00 KM, takse na presudu u iznosu 200,00 KM, te na ime predujma za vještačenje iznos od 300,00 KM, što ukupno na ime troškova postupka iznosi 2.244,40 KM (tražen iznos od 2.852,80 KM).
Tuženom kojeg je zastupao punomoćnik iz reda advokata pripadaju troškovi i to: zastupanje na održanim ročištima dana 27.08.2018. godine i dana 30.11.2018. godine u iznosu od po 320,00 KM (160 bodova x 2,00 KM) odnosno ukupno 640,00 KM, uvećano za 25% paušalne nagrade u iznosu 160,00 KM (tarifni broj 12), nagrada za vrijeme 2 sata x 30 bodova x 2,00 KM = 120,00KM, što ukupno iznos 920,00 KM, sve uvećano za PDV 17% tj. iznos od 156,40 KM, odnosno ukupno na ime troškova postupka tuženom pripada iznos od 1.076,40 KM (tražen iznos od 2.077,00 KM).
Tužilac i tuženi nemaju pravo na ime traženih troškova, zastupanje na neodržanim ročištima dana 12.06.2018. godine i dana 13.11.2018. godine, iznos od po 160,00 KM, dva sata odsustva iz kancelarije za navedena ročišta. Ovo sa razloga navedena ročišta su odgođena zbog opravdne odsutnosti sudije i neblagovremenog dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, u skladu sa odredbom čl. 156 ZPP.
S obzirom da je tužilac uspio u ovoj parnici 19,83% (traženo 13.888,93 KM, dosuđeno 2.754,29 KM), uspjeh tuženog u parnici je 80,17%. To znači da tužilac ima pravo na naknadu svojih troškova parničnog postupka srazmjerno svom uspjehu u parnici, a tuženi pravo na naknadu troškova postupka srazmjerno svom uspjehu u parnici.

Troškovi tužioca iznose 445,06 KM (2.244,40 KM x 19,83%), a troškovi tuženog iznose 863,95 KM (1.076,40 KM x 80,17%)
Kada se tako dobijeni iznosi prebiju, pozitivna razlika u korist tuženog iznosi 418,89 KM (863,95 KM – 445,06 KM) zbog čega je tužilac u obavezi da tuženom naknadi navedeni iznos.
S obzirom da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, primjenjuje se pravilo prebijanja troškova postupka po principu “procesne ekonomije”.”

 

(Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci, 71 0 P 211421 15 P od 28.12.2018. godine)

<——->

USKLAĐIVANJE POSLOVANJA, ORGANIZACIJE I AKATA MIKROKREDITNIH ORGANIZACIJA

Član 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS

Mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) ako ne usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/06) najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi.

Iz obrazloženja:

Tačkom 1 dispozitiva rješenja utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ sa sjedištem u B.L. Ul. V.M. br. 1 upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.6.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02 nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte s odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama; Tačkom 2 utvrđuje se da Mikrokreditna organizacija „P.“ B.L. prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“; Tačkom 3 utvrđuje se da se od osmog dana od objavljivanja rješenja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ Mikrokreditnoj organizaciji „P.“ B.L. zabranjuje obavljanje bilo koje mikrokreditne djelatnosti iz člana 16 Zakona o mikrokreditnim organizacijama i da je ista dužna okončati postojeće ugovore, isplatiti svoje obaveze i likvidirati aktivu; Tačkom 4 određeno je da će Osnovni sud u B.L. izvršiti brisanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L iz sudskog registra kao i da će se izvršiti brisanje iz drugih javnih registara kod kojih je ista upisana po pravnosnažnosti ovog rješenja na zahtjev Agencije za bankarstvo po službenoj dužnosti; i Tačkom 5 određeno je da je rješenje konačno u upravnom postupku.

Tužilac tužbom osporava doneseni akt iz svih zakonskih razloga.

Sud je odbio tužbu kao neosnovanu nalazeći da je osporeni akt donesen uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravila postupka.

Iz podataka spisa proizilazi da je rješenjem Ministarstva finansija RS br. „04-3224/06“ od 31.05.2002. godine dato odobrenje za osnivanje Mikrokreditne organizacije „P.“ B.L. sa sjedištem u B.L, u ulici V.M. broj 1 i da je ista upisana u registar Osnovnog suda u B.L. 18.06.2002. godine rješenjem broj U/I-1587/02. Članom 51 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske “, broj 64/06 u daljem tekstu: ZMO), koji zakon je stupio na snagu 15.7.2006. godine, a čija je primjena odložena do 16.01.2007. godine, propisana je obaveza mikrokreditnih organizacija i predstavništava mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje su osnovane u skladu sa Zakonom o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) da usklade svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a stavom 2 ovog člana određeno je da mikrokreditne organizacije i predstavništva mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH i Distrikta Brčko u Republici Srpskoj koje svoje poslovanje, organizaciju i akte ne usklade sa odredbama ovog zakona u roku iz stava 1 ovog člana prestaju sa radom i brišu se iz javnih registara koje vode nadležni organi. Prema citiranoj odredbi mikrokreditne organizacije su bile dužne najkasnije do 15.7.2007. godine podnijeti zahtjev tuženoj i uskladiti svoje poslovanje, organizaciju i akte sa ZMO. Iz sadržine spisa proizilazi da je tužilac 10.7.2007. godine podnio tuženoj zahtjev za usklađivanje poslovanja, organizacije i akata u skladu sa obavezom iz člana 51 i članom 7 stav 2 ZMO te članom 3 stav 1 Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvole za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja – mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokrednim organizacijama u RS, („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/07 – u daljem tekstu: Odluka). Uz zahtjev priloženo je ovlašćenje o imenovanju lica koje će sa tuženom sarađivati u postupku razmatranja zahtjeva; ovjeren ugovor o osnivanju Mikrokreditne organizacije „P“; nacrt Statuta; podaci o članovima uprave; popis osnivača fondacije i visine uloga sa finansijskim izvještajem za 2006. godinu; izjava o osnivačkom kapitalu; dokaz o izvršenoj uplati minimalnog novčanog iznosa osnivačkog kapitala; podaci o poslovnom prostoru, tehničkoj i kadrovskoj osposobljenosti za obavljanje poslova; ugovor o zakupu poslovnog prostora i rješenje opštinskog organa o ispunjavanju uslova za obavljanje poslova. Tužena je aktom od 18.10.2007. godine zatražila od tužioca dopunu zahtjeva navodeći da je potrebno da dostavi finansijski izvještaj sa 30.06.2007. godine i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora uz upozorenje da ukoliko u ostavljenom roku ne dostavi traženu dokumentaciju da će biti odlučeno prema stanju spisa. Pošto tužilac nije postupio po nalogu tužene to je donesen zaključak broj 03-773-5/2007 od 05.02.2008. godine kojim je odbačen zahtjev tužioca kao neuredan. Navedeni zaključak je, kako to proizlazi iz izvoda dostavne knjige pošte Banjaluka, tužilac zaprimio 7.2.2008. godine. Da je navedeni zaključak dostavljen tužiocu preporučenom pošiljkom broj 2711 proizilazi iz dopisa Preduzeća za poštanski saobraćaj RS AD Banjaluka upućenog tuženoj 21.04.2009. godine iz kojeg slijedi da je jedno isto lice preuzimalo pošiljke za sva tri pravna subjekta „MKO P.“, „P“ i „P.I.“. Iz navedenog, kao i potvrde (kojim je odbačen zahtjev tužioca) iz dostavne knjige pošte o prijemu zaključka, proizilazi da je zaključak zaprimilo ovlašćeno lice za prijem pismena. Ukoliko je kod tužioca došlo do promjene ovlašćenog lica za prijem pismena onda je tužilac bio u obavezi da tu promjenu prijavi preduzeću za poštanski saobraćaj, s obzirom da je evidentno da je za prijem pošte za sva tri pravna lica bilo ovlašćeno jedno lice koje je i zaprimilo predmetni zaključak. Pošto je navedeni zaključak dostavljen tužiocu i zaprimljen od strane navedenog ovlašćenog lica 7.2.2008. godine to je tužena pravilno konstatovala pravnosnažnost navedenog zaključka. Stoga ne stoje prigovori tužioca da mu navedeni zaključak nije dostavljen, odnosno da on nije zaprimio zaključak kojim je odbačen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad kao neuredan.

S obzirom da je tužilac propustio zakonski rok za usklađivanje poslovanja, orgnizacije i akata jer je zaključkom odbačen njegov zahtjev kao neuredan to je tužena saglasno članu 51 stav 2 ZMO pokrenula postupak po službenoj dužnosti utvrđivanja prestanka obavljanja djelatnosti. U postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta utvrđeno je da tužilac nije dostavio traženi finansijski izvještaj za period poslovanja 30.06.2007. i 30.09.2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora pa je tužena pravilno odlučila na način bliže određen u dispozitivu osporenog akta. U skladu sa uputama iz presude ovog suda 11 0 U 000 776 08 U od 18.03.2009. godine tužena je pravilno utvrdila da tužilac nije uskladio svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama ZMO čime je utvrdila i prestanak rada tužioca kao mikrokreditne organizacije. Dostavljanje finansijskog izvještaja za period 30.06.2007. i 30.09.2007. godine bio je potreban tuženoj kako bi utvrdila ispunjavanje uslova za dalje obavljanje djelatnosti tužioca kao mikrokreditne organizacije, odnosno kako bi utvrdila da li tužilac raspolaže sa kapitalom u vrijednosti od 50.000,00 KM koliko je iznosio osnivački kapital, a shodno članu 37 stav 1 ZMO. Ne stoji tvrdnja tužioca da tužena nije mogla tražiti dostavljanje navedenog finansijskog izvještaja jer je u članu 19 stav 1 Odluke propisano da tužena može tražiti dopunu zahtjeva kada podnosilac uz zahtjev nije dostavio sva potrebna dokumenta, a dostavljanje tražene dokumentacije je potrebno radi odlučivanja o zahtjevu podnosioca. Jednako tako nisu osnovani navodi tužbe da je osporeni akt donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužena je pravilno odlučila da tužilac prestaje sa radom osmi dan od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“ pravosnažnog rješenja, kojim je utvrđeno da nije ispunio uslove za dalje obavljanje djelatnosti u skladu sa članom 51 i 37 ZMO, pa je tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav1 i 2 ZUS-a.

 

(Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 00 1445 09 U od 24.09.2009)

<——->

P R E S U D U

Revizija tužiteljice se usvaja, presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine preinačava i sudi:
Žalba tužiteljica se usvaja, preinčava se presuda Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine i tuženi obavezuju da tužiteljica solidarno isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući istu od 08.11.2007. godine do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 07 P od 19.08.2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženi solidarno obavežu da isplate iznos od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istocnom Sarajevu broj 89 1 P 000009 09 Gž od 01.04.2009. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužiteljica revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, sa prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana odluka preinaći i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženi Z. J., u odgovoru na reviziju, predlaže da se revizija odbije. Revizija je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 19.146,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu ugovora o jemstvu zakljucenog sa tuženim.
U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da je tužiteljica, kao davalac, sa M. T. iz P., kao korisnikom ( u daljem tekstu glavni dužnik) 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 2830075491 kojim mu je odobrila novčana sredstva u iznosu od 20.000,00 KM, na rok od 60 mjeseci i mjesečnim anuitetom od 429,78 KM; da je korisnik kredita kao instrumente obezbjeđenja priložio administrativnu zabranu na svoju plaću, bjanko mjenicu i ugovor o jemstvu, s tim da se korisnik kredita saglasio da tužiteljica može u slučaju neizvršenja obaveze po ugovoru tražiti naplatu iz njegove cjelokupne pokretne i nepokretne imovine; da je korisnik kredita ovlastio tužiteljicu da može dospjele i nepodmirene tražbine naplatiti kompenzacijom iz KM sredstava korisnika na svim njegovim računima kod tužiteljice, kao i da realizovani devizni priliv preko tužiteljice rasporedi u KM bez isplate na račun korisnika, sve bez saglasnosti korisnika, i koristi za namirenje dospjelih obaveza; da je tužiteljica sa svakim od tuženih 03.06.2005. godine zaključila Ugovor o jemstvu vezano za kredit dat glavnom dužniku, kojim su se tuženi, kao supsidijarni jemci, obavezali da u cijelosti preuzmu obavezu vraćanja kredita ako to ne bude činio glavni dužnik, pod uslovima i na način kako se on obavezao; da je ugovorom o jemstvu ugovoreno da se tužiteljica ne mora prethodno pismeno obratiti glavnom dužniku za vraćanje odobrenih sredstava, ako je očigledno da se iz njegovih sredstava ne može ostvariti ispunjenje njegove obaveze; da je tužiteljica uputila tuženim 23.04.2007. godine posljednju pismenu opomenu pred tužbu radi vraćanja kredita u iznosu od 19.146,02 KM; da je glavni dužnik trebao vratiti kredit do 03.08.2010. godine i da je uredno vraćao mjesečne anuitete kredita sve do 18.11.2005. godine, kada je smrtno stradao; da tuženi nakon smrti glavnog dužnika nisu vršili uplaćivanje dospjelih anuiteta niti kontaktirali tužiteljicu i da je tužba podnesena 08.11.2007. godine.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredbi člana 1004. stav 2. i cl. 1008. Zakona o obligacionim odnosima (,,Sluzbeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te ,,Službeni glasnik RS”, broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu ZOO), odbija tužbeni zahtjev.
Po shvatanju prvostepenog suda, tuženi, kao supsidijarni jemci, imaju obavezu vraćanja kredita samo na način i pod uslovima kako je to trebao činiti glavni dužnik, tako da tužiteljica ne može od njih zahtjevati vraćanje cjelokupnog iznosa kredita, posebno jer rok za vraćanje kredita nije bio istekao do momenta podnošenja tužbe.
Pored toga, prvostepeni sud nalazi da tužiteljica nije dokazala da dugovana sredstva nije mogla naplatiti iz imovine glavnog dužnika.
Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrdjenja i pravne zaključke prvostepenog suda iz kog razloga odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostepenu presudu.

Drugostepeni sud nalazi da ugovorom o kreditu i ugovorom o jemstvu, nije ugovorena obaveza tuženih, kao jemaca, na vraćanje cjelokupnog iznosa kredita odjednom, u slučaju da od korisnika kredita dođe do kašnjenja u uplati anuiteta kredita.
Drugostepena odluka je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Između stranaka nije sporno, da je glavni dužnik, umrli M. T., sa tužiteljicom zaključio ugovor o kreditu, kao sto se tokom postupka nije osporavao odobreni iznos kredita, niti su tuženi osporavali visinu utuženog potraživanja.
Tuženi SU, prema ugovoru, supsidijarni jemci koji imaju obavezu vraćanja kredita, ako to ne učini glavni dužnik, pod uslovima i na način kako je to on trebao činiti na osnovu ugovora o kreditu.
Ugovor o jemstvu je akcesorne prirode, što znaci da obaveza jemaca na vraćanje kredita dolazi u obzir onda kada povjerilac ne može namiriti svoje potraživanje od glavnog dužnika.

Prema odredbi člana 1004. stav 1. ZOO od jemca se može zahtjevati ispunjenje obaveze tek nakon sto je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, čime jemci imaju status supsidijarnih jemaca, koji solidarno odgovaraju (član 1005. ZOO).

U konkretnom slučaju, glavni dužnik je ubijen 18.11.2005. godine i nakon toga, sto nije ni sporno izmedu stranaka, do upućivanja posljednje pismene opomene jemcima za vraćanje kredita (23.04.2007. godine), odnosno do podnošenja tužbe (08.11.2007. godine), dakle, za vrijeme od dvije godine, nije vršena uplata ni jednog od dospjelih anuiteta.
Obaveza jemaca da vrate kredit nastala je onog momenta kada je postalo očigledno da glavni dužnik neče ispuniti obavezu vraćanja kredita, a da pozivanje da to učini nije bilo svrsishodno, jer je preminuo. Momentom smrti glavnog dužnika, po ugovoru o jemstvu, tuženi kao jemci su imali obavezu da vrate kredit, na način i pod uslovima koje je ugovorio glavni dužnik.
Saglasno odredbi člana 1067. stav 2. zoo banka može otkazati ugovor o kreditu i prije isteka ugovorenog roka, izmedu ostalog, i u slučaju smrti korisnika kredita, ako zbog toga dolazi u bitno nepovoljniji položaj.
Imajući prednje u vidu, očigledno je da tuženi kao jemci nisu, i pored pismene opomene, pristupili vraćanju mjesečnih anuiteta kredita, i to kroz duži vremenski period, oko dvije godine, niti su pokazivali namjeru da to čine jer nisu sa tužiteljicom ostvarivali kontakt kako bi se informisali o daljim postupcima u vezi ispunjenja ugovorne obaveze. Tužiteljica je na ovaj način, u odnosu na mogučnost da joj budu vraćena odobrena kreditna sredstva, došla u znatno nepovoljniji položaj nego sto je bila za života glavnog dužnika, koji je uredno ubacivao dospjele anuitete.
Ugovorom o kreditu sa glavnim dužnikom i Ugovorom o jemstvu sa tuženima, nije ugovoreno da tužiteljica prethodno mora iscrpiti sva sredstva koja ima na raspolaganju u pokušaju naplate kredita od glavnog dužnika, pa da tek nakon toga stiče pravo da pozove jemce na obavezu plaćanja.
Tužiteljici je u predmetnom ugovoru ugovorila, da svoje potraživanje može naplatiti iz pokretne i nepokretne imovine glavnog dužnika, odnosno iz njegovih novčanih sredstava koji se nalaze na računima tužiteljice, ali to nije uslov koji se mora ispuniti da bi se naplata zahtjevala od jemaca.
Tužiteljica je po predmetnom ugovoru mogla, ali nije bila u obavezi, preduzimati pravne radnje da sredstva kredita pokuša naplatiti iz imovine glavnog dužnika, tako da tuziteljica po Ugovoru o jemstvu ima puno pravo da zahtjeva od jemaca isplatu kredita.
I u slučaju da je kao instrument obezbjeđenja kredita ugovorena, pored jemstva, hipoteka ili zaloga, banka, ako to posebno nije ugovoreno, nema obavezu da prije određivanja jemcima za vraćanje kredita, pokuša naplatu iz ostvarene hipoteke, odnosno zaloge. Kada je kredit sa vise instrumenata obezbjedenja, a nije posebno ugovoren način i redosljed korištenja tih sredstava radi naplate, a to ni zakon ne propisuje, na strani banke je potpuno pravo u izboru kojim putem ce naplatiti svoje potraživanje.
Nije za pretpostaviti da tužiteljica ne bi djelimično, u cilju realizacije kredita, naplatila dospjele anuitete sa računa novčanih sredstava koje glavni dužnik ima kod nje, da je na tim računima bilo sredstava.

Takodje se ne može, kod činjenice da to nije ugovoreno, niti da zakon to propisuje, u konkretnom slučaju, zahtjevati da tužiteljice iscrpi sve mogucnosti naplate kredita, računajući i eventualne sudske postupke za naplatu potraživanja iz imovine glavnog dužnika, pa da se tek tada obraća sa zahtjevom jemcima.
Iz naprijed navedenih razloga temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.
Odluka o troškovima postupka temelji se na članu 397. stav 2. u vezi sa odredbom člana 386. stav 1. i cl. 396. ZPP, a troškove čini ukupni iznos takse na tužbu i presudu koju je tužiteljica dužna platiti prema odredbama Zakona o sudskoj taksi (,,Sluzbeni glasnik RS”, broj 73/08).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000 009 09 Rev od 10.06.2010.g.)

<——->

Povratak na: prvi dio – bankarsko pravo

Nagradno-promotivna emisija

By
ePravo.ba
-
0
NAGRADNO-PROMOTIVNA EMISIJA
Zakon o igrama na sreću

član 7 stav 1

Nagradno-promotivna emisija koju emituje televizijska stanica i kojoj se pristupa putem poziva na broj telefona, uz određenu naplatu, ne može se svrstati ni u igre na sreću ni u društvene provjere znanja, iako posjeduje neke karakteristike i jednog i drugog.

“Da li nagradno-promotivna emisija koju je osmislio i zaštitio Klijent predstavlja kviz ili nagradnu igru u skladu sa odredbama Zakona o igrama na sreću?

Odredbama člana 7. stav 1. Zakona o igrama na sreću (“Sl. novine FBiH”, br. 48/2015 i 60/2015 – ispr. – dalje: Zakon) propisano je da nagradni konkurs i nagradne igre koje priređuju pravna lica s ciljem propagande nisu igre na sreću u smislu Zakona i iste se mogu organizirati pod uslovom da se učestvovanje u igri ne naplaćuje posebno, da se nagrade isplaćuju u proizvodima ili uslugama, da se unaprijed uplati 6% od ukupne vrijednosti nagradnog fonda i to: ravnomjerno po 1,5 % Crvenom križu, “Caritasu”, “Merhamet MDD” i “Dobrotvoru” i da se pravila igre, uz prethodno odobrenje Ministarstva, objave u dnevnoj štampi. Stavom 3. istog člana propisano je da se prijavljivanje učesnika u nagradnim igrama putem poziva u svim oblicima elektronskih komunikacijskih mreža te putem SMS usluga ne smatra se posebnom uplatom za učestvovanje, pod uslovom da cijena po pozivu odnosno SMS usluzi ne prelazi iznos važeće cijene koja je utvrđena od strane operatera u redovnom telekomunikacijskom saobraćaju.

Nadalje je Pravilnikom o sadržaju pravila, uslovima i načinu priređivanja nagradnih igara (“Sl. novine FBiH”, br. 30/2016) detaljnije propisano na koji način i pod kojim uslovima mogu se organizirati nagradne igre na teritoriji Federacije BIH.

Stavom 6. člana 17. Zakona propisano je da se nagradnom igrom ne smatra društvena igra znanja (kvizovi). Društvena igra znanja (kviz), u smislu Zakona, jest igra koja se odvija pred javnošću, a u kojoj se u vještini, spretnosti i znanju iz različitih područja takmiče jedan ili više unaprijed kvalifrkovanih učesnika prema pravilima priređivača uz obavezno prisustvovanje učesnika mjestu priređivanja kviza, pri čemu pobjeda zavisi isključivo o postignutim rezultatima u zadanoj tematici. U društvenu igru znanja jedan ili više unaprijed kvalifikovanih igrača uključuje se isključivo na temelju iskazane vještine i spretnosti, odnosno znanja.

Slijedom navedenih odredbi i informacija iz… upita u kojem navodite da će TV stanica emitovati emisiju sa nagradno-promotivnim konceptom, u kojem se učešćem u emisije pristupa putem poziva na broj telefona, uz naplatu 1,60KM po pozivu, mišljenja smo da na osnovu prezentiranih informacija predstavljeni koncept ne može se svrstati ni u nagradne igre ni u društvene igre znanja, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 17. Zakona, već isti ima neke od karakteristika nagradne igre, a neke od društvene igre znanja.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva finansija, br. 05-14-2-6423/18-1(1) iz 2019. godine)

Izvršenje kada je u rješenju nepravilno navedeno sredstvo izvršenja

By
ePravo.ba
-
0

IZVRŠENjE KADA JE U RJEŠENjU NEPRAVILNO NAVEDENO SREDSTVO IZVRŠENjA

Zakon o izvršnom postupku

član 166
  • U situaciji kada banka primi rješenje o izvršenju suda u kojem je ispravno naveden broj računa ali je pogrešno navedena vrsta računa (transakcijski umjesto depozitni), nema uslova za provođenje izvršenja prenosom sredstava izvršenika na račun izvršitelja, jer sredstvo izvršenja ne odgovara vrsti računa, pa banka ne zna na koji način će izvršiti prenos ili isplatu i tada je povjerilac u obavezi da promijeni sredstvo izvršenja.

Obrazloženje:

“Pravomoćnom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom člana 28. stav 6. Zakona o unutrašnjem platnom prometu FBiH, jer su iznimno od pravila o raskidu ugovora o oročenju sredstava u slučaju izvršenja naloga za prisilnu naplatu, izuzeti iz tog pravila ugovori o oročenim sredstvima za osiguranje plasmana, pa sudovi nalaze da su na aktivnom računu u momentu prijema rješenja o izvršenju br…. bila sredstava koja su položena od strane dužnika kao osiguranje plaćanja kredita koje su njegovo radnici podigli kod prednika tuženog.

Dakle, prednica tužene primila je rješenje o izvršenju dana 30. 3. 2005. godine, u kojem trenutku je dužnik tužitelj, “U…”d.d. T… kod nje imao otvorena dva računa, od kojih je jedan bio transakcijski koji je blokiran, a drugi depozitni koji je bio aktivan za oročena deponovana sredstva, iz čega proizilazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da prednica tuženih nije uzrokovala štetu tužitelju u smislu čl. 154. st. 1. ZOO u vezi sa čl. 170. ZOO-a.

Članom 166. Zakona o izvršnom postupku (dalje ZIP) propisano je da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja prema izvršeniku može provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drugačije određeno. Tako je propisano provođenje Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika na način da se nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese s transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a kada je u pitanju izvršenje na novčanom potraživanju koje po štednom ulogu, tekučem ili žiralnom računu, ili deviznim ili drugim računima sa namjenom kod banke, određuje se tako što se u rješenju o izvršenju nalaže banci na koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja. U st. 5 iste odredbe je propisan obaveza suda da obavijesti banku o svim promjenama ili ako su ona nedovoljna…

U tč 6. istog člana je propisano da se ugovor o štednom ulogu i svakom drugom depozitu raskida po sili zakona danom izvršnosti rješenja o izvršenju bez obzira na to da li je oročen ili ne, po namirenju potraživanja primjenjivat će se ugovorne odredbe o raskidu ovih ugovora.

Iz navedene odredbe proizilazi različit način provođenja izvršenja ovisno o vrsti računa, što je uskladu sa čl. 1038. ZOO koja propisuje vrstu novačanih depozita. Tako je, po navedenoj odredi ZIP-a za provođenje izvršenja preko transakcijskog računa kao sredstva izvršenja, propisan prenos sredstava na račun tražioca izvršenja, a kada se kao sredstvo izvršenja odredi neki drugi namjenski račun (štednom ulogu, tekućem ili žiralnom računu, ili deviznim ili drugim računima) izvršenje se provodi predajom predmeta izvršenja povjeriocu.

Prednica tužene je primila rješenje o izvršenju u kojem je određen broj računa označen kao transakcijski račun za izvršenika “U…”d.d. T…, te je odmah obavijestila sud da taj izvršenik nema aktivan transakcijski račun, već da imao otvoren depozitni račun za oročena sredstva sa namjenom, zbog čega nije ni mogao postupiti po rješenju o izvršenju.

Iz spisa se ne može vidjeti da li je sud nakon toga poduzimao neke procesne radnje i dalje postupao prema predniku tuženog.

Stoga, kada banka primi rješenje o izvršenju suda u kojem je ispravno naveden broj računa ali pogrešno vrsta računa (transakcijski umjesto depozitni), nema uslova za provođenje izvršenja prenosom sredstava izvršenika na račun izvršitelja, jer sredstvo izvršenja ne odgovara vrsti računa, pa banka ne zna na koji način će izvršiti prenos ili isplatu.

S druge strane, kada je izvršni sud obavješten od banke da se naplata potraživanja ne može ostvariti na predloženom sredstvu izvršenja jer račun. br…. nije transakcijski račun, već depozitni račun sa namjenom, povjerilac je bio u obavezi da promjeni sredstvo izvršenja, na način da umjesto predloženog transakcijskog računa označi depozitni račun, nakon čega nastupaju posljedice u smislu čl. 166. st. 5. i 6. ZIP-a i provođenje izvršenja na predmetu izvršenja sa sredstva izvršenja na kojem imaju određena novčana sredstva.

Tužitelj kao tražilac izvršenja to nije učinio, pa se time nije dokazalo da je prednik tuženog na bilo koji način odgovoran za neizvršavanje rješenja o izvršenju u kojem je bilo nepravilno navedeno sredstvo izvršenja.

S druge strane, iako se nižestepeni sudovi pogrešno pozivaju na odredbu čl. 28. st. 6. Zakona o unutarnjem platnom prometu jer je taj zakon u vrijeme nastanka spornog odnosa već prestao postojati Zakonom o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu, odluka drugostepenog suda nije pogrešna, pa se u tom smislu ne može prihvatiti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz tih razloga revizijski sud je primjenom člana 248. ZPP-a reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu jer nisu utvrđeni razlozi na koje se ista poziva.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Ps 038955 19 Rev od 13.2.2020. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Ulaganje novčanih sredstava društvenog preduzeća u osnivački kapital banke

By
ePravo.ba
-
0

ULAGANjE NOVČANIH SREDSTAVA DRUŠTVENOG PREDUZEĆA U OSNIVAČKI KAPITAL BANKE

Zakon o privatizaciji banaka

član 18
  • Budući da je status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, to znači da je ulaganje novčanih sredstava u osnivački kapital banke u mješovitom vlasništvu bio prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, a kako je takav kapital u procesu privatizacije banke bio otpisan po zakonu, to tužitelju kao pravnom sljedniku društvenog preduzeća ne pripadaju prava po tom osnovu.

Obrazloženje:

“Sporno pravno pitanje u predmetnom postupku se odnosi na pravo tužitelja, kao pravnog sljednika društvenih preduzeća “P.” R. i “E. B.” R., koje su u toku 1991. godine unijele dio osnivačkog kapitala u prednika tuženog “…” d.d. S., kao banku u mješovitom vlasništvu, na dionice tužene kada iste nisu upisane u registru vrednosnih papira nakon postupka privatizacije državnog / društveni kapital banke.

Stoga je za rješavanje ovog spornog pravnog pitanja odlučna činjenica da li su društvena preduzeća “P.” R. i “E. B.” R. (dalje: prednici tužitelja) uložili određena osnivačka sredstva, čime su mogli postati vlasnici određenog broja dionica iz Prve emisije osnivačkih dionica “…” d.d. S. (dalje: prednica tuženog). Međutim, tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici i stekli vlasništvo na dionicama kao vrednosnim papirima, što je uslov dokazivanja vlasništva na dionicama po čl. 13. Zakona o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1989.) koji je tada bio na snazi. I kasnijim Zakonom o vrednosnim papirima (dalje Zakon o vrednosnim papirima iz 1998. godine) u čl. 10 je propisano da se vlasništvo na vrednosnom papiru stiče na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrednosnom papiru.

S druge strane samo imalac dionice je imao pravo na dividendu i po čl. 17. Zakona o vrednosnim papirima iz 1989. koji je bio na snazi u vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da je njegov prednik uložio stredstva u osnivački kapital prednice tuženog, pa tužitelj koji nije dokazao da je njegov prednik ulaganjem u osnivački kapital banke prednice tuženog dobio dionice Prve emisije, ne može osnovano tražiti prava na osnovu dionica kao ni isplatu dividende.

Iz tog razloga pravilno su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da su njegovi prednici stekli pravo vlasništva na dionicama (Prve emisije osnivačkih dionica) prednika tuženog, pa time i pravo na utvrđivanje pripadanja određenog broja tih dionica, kao i alternativni zahtjev na isplatu njihove protuvrijednosti i dividende kao izgubljene dobiti.

Međutim, revizijski sud nalazi da je potrebno razjasniti i neosnovanosti postavljenih zahtjeva čak i da je tužitelj imao certifikate o osnivačkim dionicama Prve emisije.

Članom 2a Zakona o bankama propisano je da se pod vlasničkim udjelom podrazumijeva bilo koji vlasnički udio dioničara određen valjano registriranim ugovorom u nadležnim institucijama, kojim je definiran doprinos u novcu ili drugoj imovini, koja predstavlja proporcionalni interes u pravu upravljanja i dobiti poslovanja pravnog lica.

U FBiH je postupak privatizacije banaka otpočet još u toku 1995. godine stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji banaka kojim zakonom je predviđena privatizacija tj. transfer znatne većine ili svih vlasničkih i kontrolnih prava u privatno vlasništvo i likvidacija, tj. raspodjela aktive banaka na njene povjerioce, kao poravnanje njenih obaveza po prioritetu koji je predviđen zakonom, kao rezultat banka će prestati da postoji kao pravna osoba.

Po tom Zakonu sve banke koje u svom bilansu stanja u strukturi kapitala imaju državni kapital najmanje 50%, su obavezne pripremiti početni bilans stanja, a dionički kapital preduzeća u mješovitom vlasništvu u bankama dijeli se srazmjerno učešću državnog i dioničkog kapitala u tom preduzeću, s tim što se uzimaju početni bilansi stanjem na dan 31. 12. 1997. godine.

Na osnovu odobrenog početnog bilansa stanja agencija je utvrđivala stanje solventnosti banke, te solventne banke se pripremaju za preliminarni program privatizacije a nesloventnim bankama agencija oduzima dozvolu za rad i oni prestaju sa radom.

Privatizacija solventne banke je vršena prodajom postojećih i emisijom novih dionica, a prodaja se vrši putem licitacionog natjecanja ili pogodbom sa jednim ili više investitora pod uvjetom da licitacioni natječaj nije uspio dva puta. Sredstva ostvarena prodajom postojećih dionica pripadala su buxetu FBiH.

Čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1995. godine propisno je da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom vlasništvu u bankama je otpisan, sva vlasnička prava po tom osnovu privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenošena su na ministarstvo, a pravo upravljanja po osnovu dionica ministarstvo može povjeriti agenciji.

I u odredbi čl. 18. Zakonom o privatizaciji banaka iz 1998. godine je bilo propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društveno vlasništvo u bankama se otpisuje, a vlasnička prava po osnovi otpisanog dioničkog kapitala prenose se na FBiH – ministarstvo koje će se smatrati osnivačem banke (ova odredba je predstavlja izmijenjenu odredbu člana 18. Zakona o bankama, koja je stupila na snagu 4. 8. 2000. godine).

Istom odredbom je propisano da će se prenos vlasničkih prava upisati u sudski registar na osnovu prijave banke.

Članom 22. stav 1. tačka 5. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka propisano je da u pasivnoj podbilansi banka iskazuje vrijednosti koje se odnose na salda tražbina i obaveza nastalih do 31.3. 1992. godine, na osnovi odnosa sa pravnim i fizičkim osobama sa područja drugih Republika bivše SFRJ I Republike Srpske. Dok je članom 31. propisano da danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje, a vlasnička prava na ovoj osnovi privremeno do privatizacije ili likvidacije banke prenose se na Federalno ministarstvo finansija.

Dakle, iako su prednici tužitelja uložili određena novčana sredstva kao osnivački ulog u prednika tužene kao banku u mješovitom vlasništvu, za to ulaganje nisu dobili dionice kao ispravu o vlasništvu na sredstvima uloženim u banku. Osim toga budući da je i status prednika tužitelja bio društveno preduzeće, znači da je to ulaganje bilo prenos društvenih, kasnije državnih sredstava, pa je predstavljalo društveni/državni kapital banke prednice tuženog.

Zbog toga je društveni/državni kapital banke prednice tuženog ušao u proces privatizacije banke po naprijed navedenih procedurama.

Kako se po odredbi čl. 18. Zakona o privatizaciji banaka iz 1998 godine društveni / državni kapital vlasništvo u bankama otpisao po zakonu, a vlasnička prava po osnovi otpisanog kapitala su prenesena na Federaciju BiH, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena više nije ni mogla biti vlasnik društvenog / državnog kapitala, na kojim su prednice tužitelja polagale pravo kao osnivači prednika tuženog 1991. godine.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Ps 219501 19 Rev od 6.2.2020. godine)

Sastav vijeća prilikom donošenja presude

By
ePravo.ba
-
0

SASTAV VIJEĆA PRILIKOM DONOŠENjA PRESUDE

Zakon o upravnim sporovima

čl. 26 i 33
  • U slučaju održavanja usmene rasprave presudu mora donijeti isto vijeće koje je rukovodilo ročištem za glavnu raspravu na kome je ona i zaključena.

Obrazloženje:

“Pobijana presuda je zahvaćena povredama odredaba ZUS u pogledu sastava vijeća i donošenja navedene presude što ima za posljedicu ukidanje te presude i vraćanje predmeta na povono odlučivanje.

Iz podataka spisa upravnog spora proizlazi da je nižestepeni sud održao usmenu raspravu 25. 4. 2017. godine u sastavu sudija V. I. predsjednika vijeća i sudija T. R i B. S. članova vijeća i dana 22. 5. 2017. godine u sastavu sudija V. I. presdsjednika vijeća i sudija T. R i D. R članova vijeća. Na toj raspravi je zaključena rasprava, što podrazumijeva da je to vijeće i donijelo pobijanu presudu, mada spisu nije priložen zapisnik o vijećanju i glasanju, niti se na originalu presude nalazi zabilješka da je odluka donijeta jednoglasno. Međutim, u uvodu presude se navodi da je presudu donijelo vijeće u sastavu sudija T. R, predsjednik vijeća te D. R i V. I. članovi vijeća, a presudu je potpisala sudija T. R

Na osnovu odredbe člana 26. stav 1. ZUS, raspravom rukovodi predsjednik vijeća. O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti, kao i dispozitiv odluke. Zapisnik potpisuje predsjednik vijeća i zapisničar (stav 2.). O vijećanju i glasanju vodi se zapisnik, koji potpisuju članovi vijeća i zapisničar. Vijećanje i glasanje se vrši bez prisustva stranaka (stav 3.).

Odredbom člana 33. stav 1. ZUS je prtopisano da presuda, odnosno rješenje sadrži: naziv suda, broj i datum akta koji se tužbom osporava, uvod koji obuhvata ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća, odnosno sudije pojedinca i zapisničara, označenje stranaka i njihovih zastupnika, kratko označenje predmeta spora i dan kad je presuda, odnosno rješenje doneseno, izreku i obrazloženje, a stavom 2. ovog člana je regulisano da izvornik presude, odnosno rješenja potpisuju predsjednik vijeća, odnosno sudija pojedinac i zapisničar.

Pošto je nižestepeni sud održao usmenu raspravu u smislu člana 26. ZUS, onda je presudu moralo donijeti isto vijeće koje je rukovodilo ročištem za glavnu raspravu na kome je ona i zaključena. Međutim, kako iz podataka sadržanih na raspravnom zapisniku i podataka navedenih u uvodu presude proizlazi da presudu nije donijelo vijeće koje je rukovodilo ročištem za glavnu raspravu na kome je ona i zaključena to su počinjene povrede odredaba ZUS. Budući da je nižestepeni sud održao usmenu raspravu to je bio u obavezi sačiniti zapisnik o vijećanju i glasanju ili na izvorniku presude staviti zabilješku da je odluka donijeta jednoglasno, kako bi se provjerilo da li je odluka donijeta u skladu sa navedenim odredbama ZUS.

Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da su donošenjem pobijane presude ostvareni razlozi njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS, pa se otuda zahtjev tužioca na osnovu odredbe člana 40. stav 1. i 3. tog zakona uvažava, navedena presuda ukida i predmet vraća na novo suđenje u kojem postupku će nižestepeni sud otkloniti povrede postupka na koje je ukazano ovom presudom.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 15 0 U 002023 17 Uvp 2 od 8.2.2018. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Pravo na troškove parničnog postupka kada je glavna rasprava održana odmah nakon pripremnog ročišta

By
ePravo.ba
-
0

PRAVO NA TROŠKOVE PARNIČNOG POSTUPKA KADA JE GLAVNA RASPRAVA ODRŽANA ODMAH NAKON PRIPREMNOG ROČIŠTA

Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine

član 320 stav 2 i član 324 stav 2
  • Advokatu pripada nagrada i za pristup na pripremno ročište i za pristup na ročište za glavnu raspravu i u situaciji kada je glavna rasprava održana odmah nakon pripremnog ročišta, jer se nagrada daje za svaku obavljenu radnju za koju je nagrada propisana Tarifom.

Obrazloženje:

“Osnovano se žalbom tužioca pobija prvostepena presuda u odluci- rješenju o troškovima parničnog postupka.

Prvostepeni sud je pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (Sl. novine FBiH, broj: 22/04) kad je punomoćniku tužioca dosudio jedinstven iznos na ime nagrade za pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, umjesto da mu dosudi posebne iznose za svaku od navedenih radnji. Naime, osnovano žalba tužioca smatra da je punomoćniku tužioca – advokatu trebalo dosuditi posebno nagradu za pristup na pripremno ročište a posebno nagradu za pristup na ročište za glavnu raspravu, pri čemu je irelevantno što je ročište za glavnu raspravu održano odmah po završteku pripremnog ročištka. Advokatu pripada nagrada i za pristup na pripremno ročište i za pristup na ročište za glavnu raspravu i kada je glavna rasprava održana odmah nakon pripremnog ročišta, jer se nagrada daje za svaku obavljenu radnju za koju je nagrada propisana Tarifom.”

(Presuda Suda BiH, S1 Z P 033077 20 Gž od 17.2.2020. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

1...535455...110Page 54 of 110

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©