Home Blog Page 55

Dužnost lica koje se kandiduje za nosioca pravosudne funkcije

By
ePravo.ba
-
0

DUŽNOST LICA KOJE SE KANDIDUJE ZA NOSIOCA PRAVOSUDNE FUNKCIJE

Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine

član 57 tačka 19 i član 58 stav 1 tačka f)
  • Dužnost svih kandidata u konkursnoj proceduri za nosioca pravosudne funkcije je da u prijavne obrasce unesu sve tražene informacije koje moraju biti istinite i tačne i da ih na taj način učine dostupnim Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, u suprotnom podliježu disciplinskoj odgovornosti.

Obrazloženje:

“Činjenice u ovom predmetu mogu se supsumirati na sljedeći način:

Ured disciplinskog tužioca VSTV BiH (u daljem tekstu: UDT) je, 7. 12. 2018. godine, podnio disciplinsku tužbu, broj: UDT-…, protiv žalioca (tužioca Okružnog javnog tužilaštva u B. L.), zbog disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 19. (“namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća) Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, u daljem tekstu: Zakona o VSTV BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08), te zbog kršenja tačke 4. Kodeksa tužilačke etike (“Službeni glasnik BiH”, br. 13/06, 32/15 i 94/1 8) – (Integritet i dolično ponašanje): “Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu sa dignitetom funkcije koju obavlja.

Odlukom Prvostepene disciplinske komisije, broj…od 3. 6. 2019. godine, žalilac je oglašen odgovornom za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV BiH, za koji mu je, primjenom člana 58. stav (1) tačka c) i 59. Zakona o VSTV BiH izrečena disciplinska mjera smanjenje plate od 50%, na period od 6 mjeseci.

Na odluku Prvostepene disciplinske komisije UDT je izjavio žalbu zbog odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri sa prijedlogom da Drugostepena disciplinska komisija uvaži žalbu, te pobijanu odluku preinači na način da tuženom izrekne disciplinsku mjeru razrješenja od dužnosti iz člana 58. stav 1. tačka f) Zakona o VSTV BiH.

Takođe, na odluku Prvostepene disciplinske komisije, tuženi je putem punomoćnika izjavio žalbu, zbog povrede pravila postupka koja je mogla imati uticaj na donošenje zakonite i pravilne odluke; pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri.

Drugostepena disciplinska komisija je žalbu žalioca odbila, dok je žalbu UDT usvojila, te odluku Prvostepene disciplinske komisije preinačila u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, na način da je žaliocu, za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV BiH, izrečena disciplinska mjera – razrješenje od dužnosti.

Na navedenu odluku Drugostepene disciplinske komisije, broj:… od 10. 9. 2019. godine, žalilac je izjavio žalbu Vijeću kao cjelini, zbog odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, sa prijedlogom da se žalba uvaži i preinači odluka Drugostepene disciplinske komisije.

Imajući u vidu odredbu člana 60. stav (6) Zakona o VSTV BiH, Vijeće je pobijanu odluku ispitivalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, te je na sjednici održanoj 16. 10. 2019. godine, donio odluku, broj:…, kojom se žalba žalioca odbija kao neosnovana, te potvrđuje odluka Drugostepene disciplinske komisije, broj:… od 10. 9. 2019. godine, čime je žalilac razriješen dužnosti tužioca Okružnog javnog tužilaštva u B. L.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje se ne može pobijati žalbom u postupku pred ovim sudom, disciplinski organi su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu u disciplinskim postupcima kao i postupku pred VSTV, nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi mogle uticati na zakonitost osporenih odluka.

U odnosu na žalbene navode u pogledu karaktera akta “prijavnog obrasca”, ovaj sud je mišljenja da je Savjet pravilno zaključio da je obrazac zasnovan na Zakonu o VSTS BiH. Naime, u članu 35. Zakona o VSTV BiH, propisano je da Vijeće svojim Poslovnikom o radu uređuje postupak imenovanja i može zahtijevati korištenje standardnog prijavnog materijala. Članom 35. Poslovnika o radu VSTV BiH propisano je da Vijeće utvrđuje sadržaj obrasca za prijavu, koji je dostupan na internet stranici Vijeća.

Jedna od osnovnih nadležnosti Vijeća, prema odredbama Zakona o VSTV BiH, je provođenje objektivnog postupka izbora najkvalitetnijih kandidata za pozicije nosilaca pravosudnih funkcija i njihovog imenovanja, pod uslovima utvrđenim tim zakonom i Poslovnikom VSTV BiH, među kojima, pored opštih uslova (član 21. Zakona o VSTV BiH), kandidati moraju ispunjavati uslove iz člana 22. Zakona o VSTV BiH, u pogledu profesionalne nepristrasnosti, visokih moralnih kvaliteta i dokazanih stručnih sposobnosti, jer se na tim osnovama grade temeljne postavke ne samo individualnog nego i institucionalnog koncepta pravosudnog sistema uopšte i ostvarenja ključnih uloga koje pravosuđe u cjelini ima u ostvarivanju koncepta vladavine prava i provođenja pravde.

Kako bi Savjet izvršio svoju zakonsku obavezu, dužan je da tokom provođenja konkursne procedure traži od kandidata da dostavljaju dokaze i informacije o ispunjavanju uslova za poziciju za koju se prijavljuju, dakle, ne samo informacije o obrazovanju, stručnim kvalifikacijama, radnom iskustvu, već i podatke o ranijoj osuđivanosti, a u cilju pravilnog utvrđivanja svih relevantnih činjenica za donošenje zakonite i pravilne odluke o izboru.

U skladu sa Zakonom o VSTV BiH, Vijeće je na sjednici održanoj 11. i 12. jula 2012. godine usvojilo sadržaj prijavnog obrazaca za mjesta sudija, tužilaca i stručnih saradnika, a koje je žalilac kao kandidat u konkursnoj proceduri popunjavao. Informacija o ranijoj osuđivanosti, uključujući i brisane osude u navedenom obrascu potpada pod kriterij podobnosti kandidata za nosioca pravosudne funkcije, koji za svrhu ima ostvarenje legitimnog cilja u svrhu zaštite prava drugih, kao i provjere ispunjenja zakonskih uslova za obavljanje dužnosti sudije ili tužioca, sa posebnim fokusom zaštite funkcionisanja pravosudnog sistema u cjelini.

U tom smislu, potrebno je istaći da osobe koje se kandiduju za dužnost nosioca pravosudne funkcije moraju ispunjavati uslove najvišeg standarda u pogledu ugleda, poštenja i iskrenosti, jer se tako gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem u cjelini. Dakle, dužnost svih kandidata u konkursnoj proceduri za nosioca pravosudne funkcije, pa samim tim i dužnost žalioca je bila da u prijavne obrasce unese sve tražene informacije koje moraju biti istinite i tačne, te ih na taj način učini dostupnim VSTV BiH. Žaliocu je moralo biti poznato da su zahtjevi u pogledu ugleda i morala za nosioce pravosudnih funkcija znatno strožiji u odnosu na druge profesije posebno u slučajevima krivične osude, te da su iz tog razloga i izričito tražene informacije o brisanim osudama.

Žalilac osporava namjeru davanja lažnih informacija o ranijoj osuđivanosti u prijavnom obrascu jer je smatrao da treba da postupa po zakonu imajući u vidu da je u pitanju brisana krivična osuda. Nesporna je činjenica da se žalilac četiri puta prijavljivao na pozicije u pravosuđu odnosno konkurse koje je objavljivao VSTV BiH i svaki put svjesno zanemario jasnu naznaku u prijavnom obrascu da se trebaju navesti i brisane osude. Ovakvo ponavljanje radnje ukazuje na svjesno i namjerno davanje netočnih podataka. Naknadno otkrivanje informacija zbog kojih je žalilac razriješen dužnosti ukazuje na činjenicu da je žalilac popunjavajući prijavni obrazac davao lažne i obmanjive informacije. Prilikom popunjavanja prijavnog obrasca žalilac je ujedno potpisao i izjavu kojom se obavezao da će ispraviti svaku netočnu informaciju, što nije učinio, te da može biti razriješen sudijske ili tužilačke funkcije ukoliko se ustanovi da neki od podataka koje je sam dostavio nije tačan ili navodi na pogrešno zaključivanje što se u konkretnom slučaju i dogodilo.

U odnosu na žalbene navode da ovakvo postupanje VSTV BiH predstavlja posrednu diskriminaciju, ovaj sud ističe da nosilac pravosudne funkcije mora biti visokih moralnih načela i svi kandidati koji se prijavljuju su u tom smislu jednaki jer njihovo izdvajanje u odnosu na ostale profesije ima legitiman cilj. Poređenje sa ostalim osuđenim licima za koje je brisana osuda nema smisla jer oni nisu i ne mogu biti u istoj poziciji kao lica za koje je brisana osuda a obavljaju sudsku ili tužilačku funkciju.

Ovakvim ponašanjem kandidata u konkursnoj proceduri za nosioca pravosudne funkcije kandidati demonstriraju odsustvo temeljnih moralnih načela i shvatanja, koje trebaju odlikovati nosioca pravosudne funkcije, pa je samim tim u smislu ocjene dostojnosti obavljanja pravosudne funkcije, ovakvo ponašanje veći problem čak i od samog krivičnog djela za koje je osuđen.

Koliku važnost u jednoj državi i društvu imaju tužioci ukazuju i međunarodni dokumenti koji govore o uslovima obavljanja funkcije tužioca – Smjernice UN-a o ulozi tužioca, usvojene na Osmom kongresu UN-a o prevenciji zločina i postupanju prema prestupnicima, Havana, Kuba 27. avgusta – 07. septembra 1990. godine i Preporuka (2000) 19 Vijeća ministara državama članicama o ulozi javnog tužilaštva u krivično-pravnom sistemu. Smjernica 3. propisuje da “Tužioci kao osnovni akteri u dijeljenju pravde, dužni su u svakom trenutku čuvati čast i dostojanstvo svoje profesije”, dok član 1. Preporuke Vijeća ministara utvrđuje da 1. “Javni tužioci” su javni organi koji, u ime društva i u interesu javnosti, osiguravaju provođenje zakona u slučajevima u kojima kršenje zakona podliježe krivičnoj odgovornosti, uzimajući pritom u obzir i prava pojedinca i potrebu postojanja djelotvornog krivičnopravnog sistema.

Krivične osude za obavljanje određenih profesija su izuzetno važne i na to ukazuje i presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Jankauskas protiv Litve (br. 2), zahtjev broj 50446/09 od 27. 6. 2017. godine. U navedenom predmetu je podnosilac apelacije podnio zahtjev advokatskoj komori Litve za upis u imenik advokatskih pripravnika. U zahtjevu podnosilac prijave nije spominjao svoju raniju osudu koja je brisana iz evidencije. Nakon što su kasnije izašle na vidjelo informacije o osudi, podnosilac je odlukom suda časti advokatske komore izbrisan s popisa advokatskih pripravnika zbog toga što je zatajio informacije relevantne za ocjenu njegove dostojnosti za obavljanje advokature. Evropski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja člana 8. Evropske konvencije (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), na šta se apelant pozivao u kontekstu njegovog prava da nakon brisane osude bude izjednačen sa ostalim građanima, jer je miješanje u prava pojedinca bilo u skladu sa zakonom u pogledu ostvarivanja legitimnog cilja te je bilo nužno u demokratskom društvu kako bi se taj cilj ostvario. “Isključenje je provedeno s ciljem zaštite prava drugih, a u skladu s propisanim obavezama advokata te zbog zaštite pravosudnog sistema u cjelini” jer “advokati igraju vrlo važnu ulogu u provođenju pravde”. Evropski sud se u navedenoj presudi posebno osvrnuo i na činjenicu da podatke o ranijoj osuđivanosti apelant nije naveo prilikom podnošenja prijave komori. “Sud je smatrao da je podnosilac zahtjeva morao shvatiti zbog čega je to trebao učiniti.” Sud je u navedenoj presudi “istaknuo da su zahtjevi u pogledu ugleda i morala za državne advokate i sudije još stroži.”

Sud Bosne i Hercegovine je već raspravljao o ovim pitanjima i u svojoj odluci, broj:… od 4. 11. 2011. godine, konstatovao sljedeće: “da bi VSTV BiH pravilno primijenio odredbu člana 22. Zakona o VSTV BiH opravdan je dalji rezon prvostepene disciplinske komisije, koji je prihvaćen i u pobijanoj odluci, da je tuženi u prijavu za mjesto sudije ili tužioca trebao unijeti i podatke o osuđivanosti bez obzira što su izrečene osude brisane.

Istaknuti rezon ima opravdanje u već navedenoj zakonskoj odredbi prema kojoj su sudije i tužioci osobe koje se odlukuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima. Iz ovog proizilazi da se sudije i tužioci trebaju suzdržavati od ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti i kredibilitet sudstva i tužilaštva”.

Protiv navedene presude, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, u predmetu broj…, odbacio kao nedopuštenu apelaciju M. R., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Neosnovan je i prigovor žalbe da je izrečenom disciplinskom mjerom razrješenja od dužnosti povrijeđen zakon, jer je Visoko sudsko i tužilačko vijeće pravilno postupilo kada je prihvatilo objektivan zaključak disciplinskih komisija da je utvrđeno ponašanje tuženog, detaljno činjenično i pravno opisano u izreci odluke prvostepene disciplinske komisije, u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije.

Zato je, i prema shvatanju drugostepenog suda, opravdan zaključak iz pobijane odluke da je tuženom pravilno izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti koja je navedena u članu 58, tačka f, pri čemu je vođeno računa o kriterijima iz člana 59, stav 1 i 2 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Izrečena disciplinska mjera je proporcionalna težini učinjenog disciplinskog prekršaja, radnjama njegovog izvršenja i okolnostima pod kojim je učinjen.”

(Presuda Suda BiH, S1 3 P 033973 19 Gž od 27.11.2019. godine)

https://www.anwalt-bih.de

Pravična naknada za eksproprisane nekretnine

By
ePravo.ba
-
0

PRAVIČNA NAKNADA ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE

Zakon o eksproprijaciji

čl. 54 i 60
  • Naknada za eksproprisane nekretnine se određuje u novcu tako da bude pravična i ona ne može biti niža od tržišne vrijednosti takvih nekretnina u vrijeme donošenja sudske odluke.

Obrazloženje:

“Odredbom člana 73. ZE je propisano da će se raniji vlasnik brisati iz javnih knjiga tek nakon što mu bude isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine. Stoga nije pravilan zaključak drugostepenog suda da zahtjev tužitelja nije osnovan jer tuženi nisu stekli svojinu na spornom zemljištu već je tužitelj i dalje upisan kao vlasnik istoga. Tek nakon što tužitelju isplate naknadu za zauzete nepokretnosti, tuženi će steći pravni osnov da svoja prava na tim nekretninama upišu u javne evidencije.

Po odredbi člana 54. ZE, pravična naknada za eksproprisane nepokretnosti ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti u vrijeme donošenja sudske odluke. Po odredbi člana 60. ZE, naknada za eksproprisano poljoprivredno i građevinsko zemljište se određuje u novcu tako da bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta. Navedene zakonske odredbe ne propisuju na osnovu kojih elemenata će se utvrditi tržišna vrijednost nepokretnosti, osim što propisuju da je ta vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Ako na području eksproprisanih nepokretnosti nema prometa, naknada se utvrđuje na osnovu podataka o prometu nepokretnosti na susjednom području. Ako ni na susjednom području nema prometa, tada se za utvrđenje tržišne vrijednosti koriste podaci o iznosima naknada iz postignutih sporazuma o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti. Kod utvrđivanja vrijednosti se moraju cijeniti i ostale karakteristike eksproprisane nepokretnosti (položaj zemljišta, kultura, klasa i dr.). Dakle, visina tržišne cijene nepokretnosti je faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti.

U ovom slučaju je radi utvrđivanja tržišne vrijednosti spornog zemljišta, čija je ukupna površina 3421 m2, provedeno vještačenje po građevinskom vještaku T.Š. koja je, shodno prednjim pravilima, uzela u obzir da na spornom području postoji promet nepokretnosti i da se tržišna cijena nepokretnosti na tom području kreće od 208,50 KM/m2 do 445 KM/m2, što je utvrđeno na osnovu uvida u veći broj notarski sačinjenih ugovora o kupoprodaji nepokretnosti koje se nalaze u istoj gradskoj zoni i u neposrednoj blizini spornih nekretnina tužitelja.

Stoga su neosnovani prigovori tuženih u pogledu visine pravične naknade jer je ista utvrđena na temelju kriterija po kojima se inače utvrđuje visina naknade za eksproprisane nepokretnosti. Tačno je da se sporno zemljište u javnim knjigama vodi kao poljoprivredno, ali se isto nalazi u zoni gdje se intenzivno grade stambeni i poslovni objekti tako da se na tržištu to zemljište prodaje po istim cijenama kao i građevinsko zemljište jer se radi o atraktivnoj lokaciji za kojom postoji veliki interes za kupovinu.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 205488 19 Rev od 6.9.2019. godine)

Sticanje i zaštita prava svojine

By
ePravo.ba
-
0

STICANjE I ZAŠTITA PRAVA SVOJINE

Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

čl. 21 i 24
  • Objekat koji je sagrađen od čvrstog materijala, a nije legalizovan i upisan u zemljišnu knjigu, ima status privremenog objekta, odnosno pokretne stvari i isti kao takav uživa pravnu zaštitu, a pravo svojine na takvom objektu pripada graditelju kao vanknjižnom vlasniku, odnosno njegovim pravnim sljednicima, što podrazumijeva i pravo raspolaganja takvim objektom.

Obrazloženje:

“U konkretnom slučaju, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, po zahtjevu M.Z. O. od 12.09.1983. godine, postignut je dogovor o zajedničkoj gradnji između navedene Mjesne zajednice i pravnog prednika prvotuženog, u koju svrhu su donesene odgovarajuće odluke. Prema Odluci Skupštine Mjesne zajednice o izgradnji prodavnice u MZ O. od 19.01.1987. godine, MZ O. će u saradnji sa pravnim prednikom prvotuženog izgraditi prodavnicu mješovite robe koja će se sastojati od poslovnog prostora i potkrovlja (prema nalazu vještaka geometra: suteren), koje bi MZ koristila za svoje aktivnosti. Mjesna Zajednica će obezbjediti plac, potrebnu dokumentaciju i radnu snagu, a pravni prednik prvotuženog građevinski materijal i tehnički nadzor (član 1.). Po završetku radova MZ će prenijeti poslovni prostor, kao etažnu svojinu, u vlasništvo pravnog prednika prvotuženog i 500 m2 zemljišta na kojem je sagrađena zgrada (član 2.). Odlukom pravnog prednika prvotuženog od 13.02.1987. godine prihvaćena je odluka MZ o zajedničkoj gradnji prodavnice. Predmetni objekat (materijalom pravnog prednika prvotuženog) je sagrađen 1988. godine, isti je čvrste gradnje i sastoji se od prizemlja i suterena, sa odvojenim ulazima. Nesporno je da je prizemlje objekta, kao prodavnicu, držao u posjedu pravni prednik prvotuženog, pa prvotuženi, sve do zaključenja spornog ugovora, dok suteren objekta svo vrijeme (i sada) za svoje potrebe koristi Mjesna zajednica. U postupku privatizacije prvotuženog prizemlje predmetnog objekta (označeno kao prodavnica broj 64) je uneseno u Program privatizacije, koji je odobren od strane Direkcije za privatizaciju. Predmetni objekat nije upisan u javnim evidencijama, a kao posjednik zemljišta na kojem se nalazi objekat je upisana MZ sa 1/1, dok se u zemljišnoj knjizi zemljište upisano na trećem licu, odnosno u korist B.A..

Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da je, saglasno odredbama člana 21. i 24. ZOSPO, građenjem od svog materijala, te saglasno odlukama Mjesne zajednice i pravnog prednika prvotuženog o zajedničkoj gradnji, pravni prednik prvotuženog stekao pravo vlasništva dijela predmetnog objekta (prodavnice broj 64 u prizemlje objekta). Tom nekretninom (jedna etaža objekta) prvotuženi je raspolagao osporenim ugovorom, dok predmet raspolaganja nije druga etaža (suteren objekta), niti zemljište, koje je označeno samo u svrhu bližeg lociranja objekta. Kako se objekat nalazi na zemljištu koje je upisano kao vlasništvo trećeg lica B.A., te kako isti nije naknadno legalizovan, niti upisan u javne evidencije, proizlazi da je pravni prednik prvotuženog na predmetnom objektu (prodavnici) u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora, bio vanknjižni vlasnik, koje pravo je, na temelju zakona, stekao građenjem od svog materijala, u skladu sa Odlukom MZ o izgradnji prodavnice. Predmetni objekat, bez obzira što je sagrađen od čvrstog materijala, s obzirom da nije legalizovan i upisan u zemljišnu knjigu, ima status privremenog objekta, odnosno pokretne stvari. Međutim, isti kao takav uživa pravnu zaštitu i na takvom objektu pravo svojine pripada graditelju, odnosno njegovim pravnim sljednicima, što podrazumjeva i pravo raspolaganja takvim objektom.

Prema tome, suprotno revizionim navodima, predmetnim kupoprodajnim ugovorom prvotuženi je raspolagao pravom koje mu je i pripadalo na predmetnom građevinskom objektu, pa nižestepenim odlukama pravilno nisu prihvaćeni navodi tužbe da je prvotuženi spornim ugovorom raspolagao sa više prava nego što mu je to pripadalo, pa da se iz tog razloga radi o ništavom ugovoru, u smislu odredbe člana 103. ZOO. S obzirom da je, prema već rečenom, prvotuženi vanknjižni vlasnik prometovanog objekta, to nisu od uticaja revizioni navodi kojima se tužitelj poziva na tačku 4. kupoprodajnog ugovora (kojom je data dozvola za upis prava svojine na prometovanom objektu i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta u korist drugotuženog, što je u konkretnom slučaju bez značaja). Iz istih razloga, odnosno kod toga da je objekat sagrađen na tuđem zemljištu (na kojem pravo svojine ne pripada ni tužitelju), te je prometovan kao pokretna stvar, bez uticaja na odluku o tužbenom zahtjevu je činjenica da je prvostepeni sud odbio prijedlog tužitelja da se izvrši dopuna nalaza po vještaku geometru tako što bi se pribavio istorijat svih promjena u zemljišno knjižnoj evidenciji.

Prema već rečenom predmet prometa po osporenom ugovoru nije bilo zemljište, već samo prodavnica broj 64, koja s obzirom da nije legalizovana ima karakter pokretne stvari, pa su bez uticaja i dalji revizioni navodi da se na predmetnom zemljištu nalazi spomenik palim borcima i da to potvrđuje “nemogućnost raspolaganja predmetnim nepokretnostima”.

Saglasno datim razlozima, izjavljena revizija je odbijena, primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13).”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 78 0 P 019032 17 Rev od 5.4.2018. godine)

Naknada za faktičku eksproprijaciju

By
ePravo.ba
-
0

NAKNADA ZA FAKTIČKU EKSPROPRIJACIJU

Zakon o stvarnim pravima

čl. 17 i 20
  • Za zemljište koje je faktički oduzeto bez provođenja postupka propisanog zakonom, njen vlasnik ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva.

Obrazloženje:

“U ovom predmetu se traži naknada za nekretnine u svojini tužitelja koje su zauzete izgradnjom stambeno-poslovnog objekta kojeg je gradio drugotuženi na osnovu građevinske dozvole koju mu je izdao prvotuženi. Tuženi su osporili tužbeni zahtjev. Prvotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti drugotuženi jer je on preuzeo tu obavezu ugovorom o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta od 20.3.2012. godine, dok drugotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti prvotuženi kao korisnik eksproprijacije (faktičke).

Članom 6. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 112/06 do 79/15, dalje: ZE) je propisano da se eksproprijacija vrši u korist Republike Srpske ili jedinice lokalne samouprave (stav 1.) te da će eksproprisane nepokretnosti korisnik dodjeljivati investitorima za izgradnju objekata za koji je utvrđen opšti interes s tim da će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koja nastanu eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata (stav 2.). Prijedlog za eksproprijaciju se ne može podnijeti prije nego što korisnik eksproprijacije ne obezbijedi sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisane nepokretnosti (član 25. stav 1. tačka g. ZE).

Prema stanovištu Ustavnog suda BiH, izraženom u predmetima u kojima je suđeno za isplatu nadoknade uslijed zauzeća zemljišta prilikom izgradnje puta U. – F., koji stav je preuzeo i ovaj Vrhovni sud na sjednici Građansko upravnog odjeljenja od 07.02.2014. godine, fizičkim zauzimanjem nepokretnosti, bez prethodno donesene odluke o eksproprijaciji, korisnik eksproprijacije povrjeđuje pravo svojine drugog lica pa se sporni odnos ima posmatrati i sa aspekta primjene čl. 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vlasnik “faktički eksproprisanih” nekretnina ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva (jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete nego o zahtjevu za naknadu imovine).

U konkretnom slučaju drugotuženi je bio investitor izgradnje stambeno – poslovnog objekta smještenog na parceli kč.br…., koja je sa svih strana okružena parcelama tužitelja kč.br….. Prvotuženi je izdao odobrenje za gradnju tog objekta, a regulacionim planom je predvidio da parcele tužitelja u cijelosti budu javna površina (na kč.br…. je predviđena pristupna saobraćajnica za pomenuti stambeno – poslovni objekat, a na kč.br…. javni parking za potrebe tog i drugih objekata).

Nije sporno da nije proveden postupak eksproprijacije nekretnina tužitelja i da istom nije isplaćena naknada za naprijed citirane nekretnine.

Pogrešno je stanovište drugostepenog suda da nije došlo do faktičke eksproprijacije spornih nekretnina. Naime, iako sam objekat nije sagrađen na tim nekretninama, on je sa svih strana okružen istima, što se jasno vidi iz priloženih skica lica mjesta te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da obje parcele tužitelja u cijelosti predstavljaju javnu površinu jer je na kč.br…. izgrađen makadamski put koji predstavlja jedini pristup do stambeno-poslovnog objekta, dok je parcela kč.br…. neuređeni prostor koji služi kao parking za taj objekat, što znači da obje parcele služe za redovnu upotrebu objekta. Iz nalaza tog vještaka takođe proizlazi da navedeni stambeno-poslovni objekat ne može da funkcioniše bez ovih parcela tužitelja, a naročito parcele kč.br…., jer objekat nema pristup glavnom putu. Navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju konstatuje da tužitelj ne može koristiti niti jednu od navedenih parcela na način na koji ih je ranije koristio, pogotovo što su na istima izgrađeni ivičnjaci i šahtovi. I vještak geometar je u svom nalazu i mišljenju naveo da je na kč.br…. predviđen parking za potrebe stambeno – poslovnog objekta koga je sagradio drugotuženi, ali, unatoč tome, isti smatra da ta parcela ne služi za redovnu upotrebu objekta već samo parcela kč.br…. na kojoj je predviđena gradnja pristupne saobraćajnice. Ovaj dio nalaza vještaka geometra je neprihvatljiv jer redovna upotreba objekta podrazumijeva i postojanje odgovarajućeg parkinga za njegove stanare i druge korisnike.

Cijeneći prednje, ovaj sud je mišljenja da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužitelju faktički oduzete njegove nekretnine iako je on formalno i dalje upisan kao njihov vlasnik u javnim knjigama. Naime, on nema mogućnost da vrši vlasnička ovlaštenja koja su bliže određena u članu 17. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 124/08 do 60/15, dalje: ZSP). Sadržinu prava svojine čini pravo vlasnika da svoju stvar drži, koristi je i njome raspolaže, a svi su dužni da se uzdržavaju od povrede tog prava. Ovo pravo je, naime, imovinsko subjektivno pravo koje proizvodi dejstvo erga omnes (prema svakome) i koje se, upravo zbog takvog svog dejstva, pojavljuje kao apsolutno imovinsko pravo, za razliku od npr. obligacionih subjektivnih prava koja dejstvuju samo prema dužniku kao drugoj strani obligacionog odnosa, pa su to relativna imovinska subjektivna prava. Dužnost svakoga da se uzdržava od povrede prava svojine vlasnika nije samo moralna dužnost već je to i pravna dužnost, pa vlasnik ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava svojine.

Pravna sigurnost nosilaca prava svojine zahtijeva da im to pravo, koje im je priznato Ustavom i zakonom, može biti oduzeto samo pod uslovima propisanim zakonom, u skladu sa Ustavom. Ustav Republike Srpske je u članu 60. predvidio da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnostima prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, dok je u članu 20. ZSP propisano da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo uz naknadu, ako to zahtijeva opšti odnosno javni interes. Eksproprijacija je jedan od načina oduzimanja prava svojine, što je uređeno odredbama ZE.

Neosnovan je prigovor tuženih o nedostatku njihove pasivne legitimacije u ovom sporu. Pasivna legitimacija prvotuženog proizilazi iz činjenice da je on preuzeo obavezu da ekspropriše zemljište tužitelja ili da na drugi način riješi imovinsko-pravne odnose, da je usvojio regulacioni plan kojim je predviđena gradnja saobraćajnice i parkinga na parcelama tužitelja, da je izdao građevinsku dozvolu drugotuženom za gradnju stambeno – poslovnog objekta i lokacijske uslove za gradnju saobraćajnice na parceli tužitelja koja je neophodna za upotrebu ovoga objekta. Drugotuženi je takođe pasivno legitimisan jer je bio investitor gradnje objekta na parceli kojoj nedostaje tzv. “životni prostor” odn. prostor neophodan za upotrebu objekta, već za njegovo normalno funkcionisanje služe sporne nekretnine tužitelja. Osim toga, ugovorom zaključenim sa prvotuženim 20.3.2012. godine, drugotuženi je preuzeo obavezu da obezbijedi i deponuje sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisano zemljište. Time je on preuzeo i obavezu da solidarno sa prvotuženim isplati naknadu za faktički eksproprisano zemljište (s obzirom da nije proveden postupak eksproprijacije u skladu sa zakonom). Dakle, oba tužena imaju obavezu da tužitelju isplate cjelokupnu naknadu za zauzeto zemljište (bez obzira na njihov međusobni odnos i regresno pravo između njih kao solidarnih dužnika). Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije budući da je tužitelj vlasnik nekretnina koje su “faktički eksproprisane” tj. zauzete od strane tuženih pa mu je trajno onemogućeno da iste koristi i vrši druga svojinska ovlaštenja na istima, radi čega ima pravo da zahtijeva isplatu pravične naknade. Nije od značaja što je samo parcela kč.br. … privedena namjeni, jer iz provedenih dokaza, a posebno činjenica zatečenih na licu mjesta i nalaza vještaka proizlazi da tužitelj ne može vršiti svojinska ovlaštenja ni na parceli kč.br. …, na kojoj sada postoji neuređeni parking prostor gdje stanari zgrade sagrađene na kč.br. … i okolnih zgrada parkiraju svoja vozila.

Na obavezu drugotuženog da tužitelju isplati naknadu za bespravno zauzete nekretnine ne utiče okolnost što je on na temelju ugovora o zasnivanju služnosti ovom isplatio iznos od 95.000 KM. Iz sadržaja tog ugovora proizlazi da taj iznos ne predstavlja naknadu za sporne nekretnine već naknadu za postavljanje komunalne infrastrukture preko nekretnina tužitelja odn. naknadu za zemljište u površini od 700 m2 na kome je sagrađen predmetni stambeno – poslovni objekat. Uostalom, navedenim ugovorom tužitelj se obavezao da će drugotuženom vratiti naprijed navedeni iznos nakon što mu se isplati naknada za eksproprisane nepokretnosti.

(…)

Na osnovu izloženog valjalo je, primjenom čl. 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), drugostepenu presudu preinačiti i potvrditi prvostepenu presudu jer je ista zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i sadrži valjane razloge kako u pogledu odluke o glavnoj stvari, tako i u pogledu odluke o troškovima spora.

Kako je tužitelj uspio sa izjavljenom revizijom, valjalo mu je priznati i troškove na ime sastava ovog pravnog lijeka, temeljem čl. 397. st. 2. i 386. st. 1. ZPP u vezi sa Tbr. 2. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 68/05).”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 205488 19 Rev od 6.9.2019. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Castellani protiv Francuske

By
ePravo.ba
-
0

Castellani protiv Francuske

11.05.2020.

“Neadekvatno planirana operacija i pretjerana upotreba sile od strane specijalne policijske jedinice tokom lišenja slobode osumnjičenog”

U presudi Vijeća od 30. aprila 2020. godine u predmetu Castellani protiv Francuske (predstavka br. 43207/16) Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio da je postojalo:

kršenje člana 3. (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Predmet se odnosio na pritužbu podnositelja predstavke da je bio žrtva nasilja za vrijeme hapšenja u svojoj kući od strane GIPN-a, posebne naoružane policijske jedinice, u prisustvu supruge i kćerke.

Sud je posebno utvrdio da policijska operacija u domu podnositelja predstavke nije bila planirana ili izvedena na takav način da su upotrijebljena sredstva bila strogo potrebna za ispunjenje njezinog krajnjeg cilja, odnosno hapšenja osumnjičenog. Podnositelj predstavke nije bio optužen za pružanje otpora prilikom hapšenja, a postupanja nekoliko policajaca, koji su nosili kacige i bili zaštićeni štitovima, su bila posebno nasilna.

Sud je utvrdio da upotrijebljena sredstva nisu bila striktno potrebna za hapšenje podnositelja predstavke i da njegovo ponašanje nije bilo uzrok za fizičku silu koja je protiv njega upotrijebljena.

 

https://www.anwalt-bih.de

Dostavljanje platne liste radniku

By
ePravo.ba
-
0
DOSTAVLjANjE PLATNE LISTE RADNIKU
Zakon o radu

član 79 stav 3

Platna lista radniku se može uručiti i putem pošte preporučenom dostavom sa povratnicom, budući da na taj način poslodavac ima dokaz o uredno izvršenoj dostavi.

“Da li se platna lista radniku može uručiti putem pošte, te da li mora biti preporučena dostava sa povratnicom obzirom da se platna lista smatra izvršnom ispravom?

S tim u vezi, ističemo da je odredbom člana 79. stav 3. Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016 i 89/2018 – dalje: Zakon), propisano da je prilikom isplate plaće poslodavac dužan radniku uručiti pisani obračun plaće. Također, članom 80. navedenog zakona predviđeno je da poslodavac koji ne isplati plaću u roku iz člana 79. stav 1. ovog zakona ili je ne isplati u cijelosti dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, radniku uručiti obračun plaće koju je bio dužan isplatiti. Obračun iz stava 1. ovog člana smatra se izvršnom ispravom.

Shodno navedenom, Zakonom je propisana obaveza poslodavca da radniku uruči pisani obračun plaće, s tim da nije preciziran način uručenja što podrazumjeva da se može prihvatiti bilo koja vrsta uručenja kojom bi poslodavac imao dokaz o uredno izvršenoj dostavi, a imajući u vidu moguće pravne posljedice uručenja odnosno neuručenja.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2726/19 od 30.10.2019. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Obaveza plaćanja kaznene takse

By
ePravo.ba
-
0

OBAVEZA PLAĆANjA KAZNENE TAKSE

Zakon o sudskim taksama

čl. 30 i 32
  • Da bi se taksenom obvezniku nametnula obaveza plaćanja kaznene takse, potrebno je da je sudska taksa određena odnosno obračunata u skladu sa Zakonom o sudskim taksama i Taksenom tarifom.

Obrazloženje:

“Iz stanja spisa proizlazi da je predlagač 23.01.2018. godine, podnio Okružnom sudu u B. prijedlog za priznanje strane odluke – presude Općinskog građanskog suda u Z. od 11.12.2014. godine poslovni broj…, pravosnažna 08.01.2015. godine, donesene u parničnom postupku, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice (ovdje protivnika predlagača) za naknadu štete nematerijalne štete u visini od 74.000,00 kuna i materijalne štete u visini od 8.663,49 kuna (ukupno 91.326,98 kuna), te je tužiteljica obavezana da plati na ime troškova postupka tuženom (predlagaču) 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u toj odluci.

O prijedlogu za priznanje strane sudske odluke, koji se provodi po pravilima vanparničnog postupka, Okružni sud u B. odlučio je rješenjem broj… od 09.07.2018. godine, tako što je priznao navedenu stranu sudsku odluku i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv rješenja Okružnog suda u B. broj… od 09.07.2018. godine o priznanju strane sudske odluke nije izjavljena žalba, te je naredbom postupajućeg sudije od 19.09.2018. godine spis arhiviran.

U isto vrijeme kada je predlagaču dostavljeno rješenje o priznanju strane sudske odluke (13.07.2018. godine), Okružni sud u B. mu je dostavio i nalog-opomenu za plaćanje sudske takse (na rješenje 500,00 KM i na prijedlog 500,00 KM) i pozvao ga da taksu plati u roku od 8 dana od prijema naloga, jer će se u protivnom taksa naplatiti prinudnim putem (i kaznena taksa od 50%).

I u ranijoj fazi postupka Okružni sud u B. je nalogom-opomenom od 24.01.2018. godine, te od 13.03.2018, 21.03.2018. i 29.05.2018. godine pozivao predlagača da plati taksu na prijedlog u iznosu od 500,00 KM.

Na dostavljene naloge za plaćanje takse predlagač je prigovarao u pogledu određene visine takse, ali kako nije platio traženi iznos sudske takse, Okružni sud u B. je donio pobijano rješenje.

Prvostepeni sud je u pobijanom rješenju utvrdio visinu taksene obaveze prema vrijednosti spora imajući u vidu visinu glavnog tužbenog zahtjeva u stranoj sudskoj odluci čije priznanje je tražio predlagač, a kojom je odlučeno o novčanom potraživanju tužiteljice (ovdje protivnika predlagača) u visini od 74.000,00 kuna + 8663,49 kuna, tako da je u skladu sa Tarfnim brojem 1. tačka 1. 4. Taksene tarife, koja je prema odredbi člana 1. stav 2. Zakona o sudskim taksama (“Službeni glasnik RS”, broj 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18 – u daljem tekstu: ZST) njegov sastavni dio, odredio taksu na prijedlog u visini od 500,00 KM (za vrijednost spora od 10.000,00 do 50.000,00 KM), te istu visinu takse i na rješenje o priznanju strane sudske odluke u skladu sa Tarifnim brojem 2. tačka 1. Taksene tarife.

Osnovano predlagač u žalbi prigovara da je vrijednost predmeta spora 7.500,00 kuna, koliko je u stranoj sudskoj odluci dosuđeno predlagaču na ime troškova parničnog postupka, te da bi tu vrijednost trebalo uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine takse, čime se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prema odredbi člana 30. ZST, kada je u vanparničnom postupku za plaćanje takse mjerodavna vrijednost zahtjeva, za njeno utvrđenje će se primjenjivati odredbe člana 21. do 26. ovog zakona, ako u Taksenoj tarifi nije drugačije određeno.

Stranom sudskom odlukom čije priznanje traži predlagač, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice (protivnika predlagača) za naknadu štete, a ona obavezana tuženom (ovdje predlagaču) platiti troškove postupka u visini od 7.500,00 kuna sa zateznom kamatom.

Proizlazi da je predlagač, kako bi naplatio dosuđene troškove parničnog postupka u visini od 7.500,00 kuna, podnio prijedlog da se prizna strana sudska odluka, pa je za plaćanje sudske takse mjerodavna vrijednost novčanog zahtjeva predlagača u iznosu od 7.500,00 kuna (što preračunato u KM valutu predstavlja iznos od 1.990,00 KM), a ne iznos od 74.000,00 kuna + 8663,49 kuna (24.173,00 KM), od koga je pošao prvostepeni sud, jer taj iznos glavnog zahtjeva iz strane sudske odluke ne pripada predlagaču.

Polazeći od toga da je Tarifnim brojem 1. 1. 2. Taksene tarife propisano da se na prijedlog da se prizna odluka stranog suda plaća prema vrijednosti spora preko 1.500,00 do 3.000,00 KM taksa u iznosu 100,00 KM, a prema Tarifnom broju 2.1. na rješenje o priznanju strane sudske odluke prema taksenoj osnovici propisanoj Tarifnim brojem 1. Taksene tarife, proizlazi da je visina obaveze predlagača na ime takse na prijedlog 100,00 KM i takse na rješenje o priznanju 100,00 KM, odnosno ukupno 200,00 KM, a ne u visini koju je utvrdio prvostepeni sud.

Nadalje, po ocjeni ovog suda nisu se stekli uslovi da se odredi predlagaču plaćanje kaznene takse, jer je uslov za njeno plaćanje da je sudska taksa određena odnosno obračunata u skladu sa ZST i Taksenom tarifom, što nije u konkretnom slučaju, čemu je predlagač i prigovarao prilikom prijema naloga-opomene.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na osnovu čnana 235. stav 1. tačka 3) Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 36/09 i 91/16).”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 12 0 V 006667 18 Gž 2 od 22.11.2018. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Revizija u postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine

By
ePravo.ba
-
0

REVIZIJA U POSTUPKU ODREĐIVANjA NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE

Zakon o vanparničnom postupku

čl. 2 i 25
  • U vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti revizija je dozvoljena pod uslovima koji su predviđeni Zakonom o parničnom postupku.

Obrazloženje:

“U ovom vanparničnom postupku nižestepenim odlukama je određena pravična naknada za eksproprisane nekretnine predlagača i to svakom od predlagača u iznosu od 8.104,50 KM.

Prema odredbi člana 25. Zakona o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 36/09 i 91/16, dalje: ZVP), u vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti revizija je dozvoljena pod uslovima predviđenim Zakonom o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 – dalje: ZPP).

Odredbom člana 237. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM (stav 2.).

U konkretnom slučaju, vrijednost pobijanog dosuđujućeg dijela pravosnažne odluke, imajući u vidu da su predlagači u ovom postupku formalni suparničari, iznosi 8.104,50 KM odnosno ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, pa proizlazi da saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dozvoljena.

U izjavljenoj reviziji, protupredlagač nije predložio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, niti je označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, a nije ni određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. stav 3. i 4. ZPP), pa time ni po ovim zakonskim odredbama nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji. Protupredlagač se, doduše, u reviziji poziva na odluku ovoga suda broj… od 29.12.2013. godine (koja je takođe donesena u postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, ali je zasnovana na drugačijem činjeničnom utvrđenju), ali samo u prilog navoda kojima se spori zakonitost pobijane odluke, a ne radi toga da ishodi meritorno odlučivanje po reviziji.

Iz izloženog, reviziju protupredlagača je valjalo odbaciti, primjenom odredbe člana 247. stav 4., u vezi sa članom 237. stav 2. i 4. ZPP, te članom 2. stav 2. ZVP.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 V 057140 18 Rev od 31.5.2018. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

1...545556...110Page 55 of 110

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©