Home Blog Page 56

Izricanje novcane kazne

By
ePravo.ba
-
0

IZRICANjE NOVČANE KAZNE

Krivični zakonik Republike Srpske

član 46 stav 3 i član 54 stav 1 tačka 6)
  • Sud je dužan da izrekne novčanu kaznu i kada je do kazne zatvora do šest mjeseci došao ublažavanjem propisane kazne zatvora, a nema posebnih okolnosti djela i učinioca koje ukazuju da se njom neće moći ostvariti svrha kažnjavanja i sprovesti njena naplata.

Obrazloženje:

“Optuženi je oglašen krivim da je počinio krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. KZ RS za koje je zaprijećena kazna od jedne do osam godina zatvora. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije prvostepeni sud je našao da postoje osobito olakšavajuće okolnosti zbog kojih je optuženom na osnovu člana 54. stav 1. tačka 6. KZ RS kaznu ublažio do kazne od tri mjeseca. S obzirom da se prema dredbi člana 46. stav 3. KZ RS kazna zatvora do šest mjeseci može izreći samo ako postoje posebne okolnosti djela i učionioca koje pokazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti, koje sud nije našao to je optuženom izrekao novčanu kaznu od 800,00 KM.

Zahtjev smatra da je izricanjem novčane kazne, u situaciji kada se do kazne zatvora ispod šest mjeseci došlo ublažavanjem zakonom propisane kazne, u korist optuženog povrijeđen krivični zakon. Ovu tvrdnju zasniva na shvatanju da se odredba člana 46. stav 3. KZ RS može primijeniti samo u slučajevima gdje je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznačenja najmanje mjere kojom se omogućava izricanje novčane kazne, shodno odredbi o granicama ublažavanja kazne iz člana 54. stav 1. tačka 7. istog zakona.

Zahtjev preko kritike primjene odredbe o ublažavanju kazne i izricanju novčane kazne u konkretnom slučaju, dovodi u pitanje mogućnost izricanja novčane kazne za ona djela za koja se po zakonu ni ublažavanjem ne može izreći novčana kazna, a sud je kaznu ublažio ispod šest mjeseci zatvora. Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u jezičkom, sistematskom i ciljnom tumačenju odrebe člana 46. stav 3. i 4. KZ RS. Odredba stava 3. propisuje da kaznu zatvora do šest mjeseci sud može izreći samo ako posebne okolnosti djela i učinioca ukazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti. Zakonodavac ne pravi razliku da li se do te kazne zatvora došlo ublažavanjem zakonom propisane kazne ili je ona u granicama zakonom propisane kazne za određeno krivično djelo. Sama odreba je imperativnog karaktera, a od nje se može odstupiti i izreći kazna zatvora do šest mjeseci samo ako je ispunjen negativni uslov sadržan u postojanju posebnih, dakle ne običnih, okolnosti djela i učinioca koje ukazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći naplatiti. Odredbom stava 4. zakonodavac je isključio primjenu odredbe stava 3. ovog člana na kaznu zatvora kao zamjenu za neplaćenu novčanu kaznu (supletorni zatvor) ili za opozvanu uslovnu osudu. To su jedina dva izuzetka na koja se ne primjenjuje stav 3. bez obzira što ne postoji negativni uslov koji je u njemu propisan. Zakonodavac se u tekstu zakona više ne bavi ovim pitanjem niti propisuje bilo koji drugi izuzetak. Ovdje treba imati u vidu da je cilj zakonodavca bio da se zbog svojih negativnih posljedica izbjegne izricanje kratkotrajnih kazni zatvora osim u onim slučajevima kada to okolnosti krivičnog djela i učinioca zbog kaznene politike zahtijevaju. Sud je dužan izreći novčanu kaznu ako je do kazne zatvora do šest mjeseci došao i ublažavanjem propisane kazne zatvora ako nema posebnih okolnosti djela i učinioca koje ukazuju da se njom neće moći ostvariti svrha kažnjavanja i sprovesti njena naplata. Kada je umjesto ublažene kazne zatvora od tri mjeseca izrekao novčanu kaznu sud nije prekoračio svoja ovlašćenja koja po zakonu ima tako da nije povrijedio krivični zakon u odredbi člana 312. tačka d) KZ RS, kao što zahtjevo tvrdi.

Kako nije povrijeđen krivični zakon na štetu osuđenog to je je na osnovu člana 355. ZKP RS iz navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 80 0 K 094472 18 Kvlz od 7.8.2019. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Disciplinska odgovornost radnika

By
ePravo.ba
-
0

DISCIPLINSKA ODGOVORNOST RADNIKA

Zakon o unutrašnjim poslovima

čl. 68 i 78
  • Ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak suda da je činjenica što u disciplinskom postupku protiv tužioca nije pribavljeno mišljenje sindikata od uticaja na disciplinski postupak, jer je propust disciplinskog organa da zatraži to mišljenje relevantan samo ako je to bilo od uticaja na zakonitost vođenja disciplinskog postupka.

Obrazloženje:

“Tužiocu je stavljeno na teret da je učinio težu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1, 34. i 37. Pravilnika, zbog toga što je zajedno sa S. H. dana 27.09.2006. godine kod benzinske pumpe N. u M. izvršio zaustavljanje kontrolisanje učesnika u saobraćaju Z. P., a da tu radnju nisu evidentirali u izvještaju po patrolom nalogu broj… od… godine, da je tom prilikom tužilac izvršio radnju alko-testiranje vozača Z. P. pri čemu je utvrdio 0,9 promila alkohola u krivi i propustio da sankcioniše vozača Z. P. za što je od imenovanog dobio novčanu nadoknadu od 50,00 KM.

Nije sporno da je prijavu protiv tužioca podnio S. M…. godine, da je disciplinski postupak pokrenut po zahtjevu disciplinskog tužioca od… godine i disciplinska odluka prvostepenog suda donesena je…. godine, a odluka o odbijanju žalbe tužioca… godine.

Disciplinski postupak ima za cilj da se radniku kome se stavlja na teret određena povreda radne obaveze omogući da se provede postupak za utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze u kome će mu se omogućiti pravo na odbranu, a za poslodavca predstavlja obavezu da se taj postupak pokrene i provede u određenim rokovima. To su rokovi zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.

Zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka upozorava poslodavca na potrebu odgovornog ponašanja u provođenju postupka, kako ne bi protekao rok u kome se postupak može pokrenuti i voditi, a radniku pruža pravnu sigurnost da nakon određenog vremena neće biti kažnjen za povredu radne obaveze.

Dakle, zastarjelost je pravna nemogućnost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, jer se posljedice zastare nikakvim pravnim sredstvima zbog prekluzivnog karaktera ovih rokova ne mogu otkloniti, a eventualno donesena odluka poslodavca po proteku tih rokova je nezakonita.

Na zaposlene u Ministarstvu, čiji radnik je tužilac, u pogledu discplinske odgovornosti primjenjuju se odredbe člana 68-78. Zakona o unutrašnjim poslovima (“Službeni glasnik RS” broj 48/03) i Pravilnika tužene, koji donosi ministar shodno odredbi člana 77. tog zakona, a kojim se bliže uređuju disciplinski postupak, rokovi i organi za vođenje postupka, kao i ostala pitanja disciplinske odgovornosti.

Tužena je Pravilnikom propisala povrede radnih obaveza, uredila postupak za utvrđivanje odgovornosti, rokove u kojima se trebaju sprovesti određene faze disciplinskog postupka (prethodni postupak, rad disciplinskog suda i drugo), te rokove zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka (član 41. Pravilnika).

Za težu povredu radne obaveze (koja je tužiocu stavljena na teret) postupak za utvrđivanje odgovornosti policajca ne može pokrenuti po isteku roka od jedne godine dana od kada je učinjena, odnosno po isteku godine dana od saznanja za povredu i učinioca, ako povreda istovremeno predstavlja i krivično djelo (član 41. stav 2. Pravilnika).

Postupak za utvrđivanje odgovornosti iz stava 2. člana 41. Pravilnika mora se okončati u roku od godine dana od pokretanja disciplinskog postupka (stav 3.).

Što se tiče rokova zastarjelosti koji su propisani u konkretnom slučaju (a kojima se nižestepeni sudovi nisu bavili), proizlazi da je tužena disciplinski postupak pokrenula i okončala u rokovima propisanim odredbom člana 41. stav 2. i 3. Pravilnika.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da tužena nije poštovala rokove koji su propisani Pravilnikom, koji se tiču unutrašnjeg postupka propisanog odredabama člana 17. do 23. Pravilnika, zatim da je prekoračila rok za provjeru prijave odnosno predstavke u toku unutrašnjeg postupka koji iznosi 14 odnosno 30 dana (član 18. stav 2. Pravilnika), te člana 23. Pravilnika (po kome disciplinski tužilac nije odmah a najkasnije u roku od 7 dana podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka) i člana 24. stav 1. Pravilnika (da obezbijedi da se prvo saslušanje tužioca obavi u roku od 15 dana), te da u disciplinskom postupku nije pribavljeno mišljenje sindikata.

Pravilno drugostepeni sud zaključuje da ovi rokovi za preduzimanje radnji u pojedinim fazama postupka iz člana 17. do 23, člana 24. stav 1. Pravilnika, predstavljaju rokove koji se odnose na postupanje službenih lica koji treba da određenu radnju izvrše, ali da nepoštovanje tih rokova ne predstavlja takve povrede postupka zbog kojih bi pobijana rješenja bila nezakonita, jer nemaju za posljedicu gubljenje mogućnosti preduzimanja procesne radnje koja se u okviru roka trebala izvršiti. Nepoštovanje ovih rokova šteti poslodavcu, zbog eventualnog proteka rokova zastare pokretanja i vođenja postupka.

Nasuprot tome, (za sada) se ne može prihvatiti pravilnim zaključak drugostepenog suda da je činjenica što u disciplinskom postupku protiv tužioca nije pribavljeno mišljenje sindikata, od uticaja na disciplinski postupak, koji zaključak drugostepeni sud temelji na tome da je odluka disciplinskog suda u odlučnoj mjeri zasnovana na pisanom iskazu svjedoka S. M., koji nije saslušan pred disciplinskim sudom, već je njegov iskaz pročitan kod prvostepenog disciplinskog organa, te da tako tužiocu nije omogućeno da se o takvom iskazu izjasni i da se sa svjedokom suoči i da ga ispita, pa smatra da je čitanjem ove izjave povrijeđeno pravo tužioca na odbranu.

Ta obaveza poslodavca, da zatraži mišljenje sindikata, propisana odredbom člana 14. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu, ne dovodi automatski do nezakonitosti odluke o disciplinskoj odgovornosti i treba je cijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

U disciplinskom postupku saslušani su svjedoci P. Z. i S. P., te pročitana izjava S.M.. Iz odluke prvostepenog disciplinskog organa ne može se zaključiti da je ista zasnovana samo na iskazu svjedoka S. M., pa se ne može vidjeti na osnovu čega je drugostepeni sud zaključio da je ova izjava bila odlučna za utvrđivanje disciplinske odgovornosti tužioca.

Pogotovo što su se nižestepeni sudovi bavili pitanjem formalne zakonitosti pobijanih rješenja, a nisu se bavili i pitanjem da li je pravilno u disciplinskom postupku i na osnovu kojih dokaza utvrđeno da je tužilac učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.

Kako je drugostepeni sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju ove pravne stvari propustio ocijeniti odlučne žalbene navode i utvrditi odlučne činjenice koje se tiču zakonitosti provedenog disciplinskog postupka protiv tužioca, koje su od značaja za presuđenje, valjalo je pobijanu presudu na temelju odredbe člana 250. stav 2. ZPP ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku, drugostepeni sud će imati u vidu razloge ovog rješenja, pa će pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava donijeti na zakonu zasnovanu odluku, za koju će dati jasne i logične razloge.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 83 0 P 000817 18 Rev 2 od 12.4.2018. godine)

https://www.anwalt-bih.de

Orginarni način sticanja prava svojine

By
ePravo.ba
-
0

ORGINARNI NAČIN STICANjA PRAVA SVOJINE

Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

čl. 20, 21 i 22
  • Ko od svog materijala svojim radom izgradi stambeni objekat, stiče pravo svojine na tom objektu.

Obrazloženje:

“Odredbama člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 6/80 i 36/90, te “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/03 – u daljem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u vrijeme sticanja predmetnih nekretnina je propisano, da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Odredbama člana 21. ZOSPO je propisano, da se po samom zakonu pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari, a odredbama člana 22. stav 1. ZOSPO je propisano, da lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.

Iz prednjeg jasno proizilazi, da sticanje po samom zakonu, čiji su vidovi nabrojani u odredbama člana 21. ZOSPO, ustvari predstavljaju orginarni način sticanja, jer se pravo svojine stiče ili na novoj stvari na kojoj do toga sticanja nije postojalo to pravo ili na stvari na kojoj je postojalo pravo, ali je na neki od načina prestanka prava svojine prestalo. Drugim riječima, orginarni način sticanja prava svojine podrazumijeva da se to pravo ne izvodi iz prava svojine njegovog prethodnika, sa svim pravnim posljedicama koje iz toga proizilaze.

Kada se ima u vidu, da je tužilac na predmetnom zemljištu, koje mu je rješenjem Opštine Š. broj … od 24.05.1978. godine dato na korištenje uz naknadu, svojim sredstvima i svojim radom izgradio stambenu zgradu sa 4 stana, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da je tužilac postao vlasnikom te zgrade, pa samim tim i predmetnog stana sa garažom (u objektu br. 1 izgrađenog na k.p….., upisan u list nepokretnosti broj… k.o. Š.g, poduložak 2, površine 67 m2 i garaži površine 16 m2).

Mada u toku postupka niko nije osporio da je tužilac 1978. godine na osnovu saglasnosti i odobrenja nadležnih organa započeo izgradnju zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, činjenica je, da iz uvjerenja Opštine Š. broj … od 15.12.2014. godine proizilazi, da se objekti izgrađeni prije 1979. godine smatraju legalno izgrađenim objektima (u skladu sa tada važećim Zakonom o uređenju prostora i građenju, te članom 3. Odluke SO Š. broj 4/05), a da iz priložene dokumentacije Republičke uprave… B.L. P.J Š., konkretno popisnih listova proizilazi, da je objekat u kojem se nalazi predmetni stan izgrađen 1978. godine.

Kod takvog stanja stvari, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da se u predmetnom slučaju radi o izgrađenom građevinskom zemljištu i da je tužilac postao vlasnikom predmetne parcele date mu radi građenja objekta, shodno odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 86/03) i člana 330. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 58/09 i 95/11).

Stoga su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su udovoljili zahtjevu tužioca.

Ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje činjenicama: da su na osnovu izjave tužioca, u postupku izlaganja podataka u toku 2006. godine kao posjednici stanova u predmetnoj kući u popisnom listu broj … upisana djeca tužioca i to, J.Z. na stanu u podulošku broj 5, K.G. na stanu u podulošku broj 4, K.Z. na stanu u podulošku broj 3 i K.A. na stanu u podulošku broj 2, jer time tužilac nije raspolagao predmetnim nekretninama, već je svojoj djeci iste dao na korištenje, kao posjednicima.

Kako kod takvog stanja stvari, K.A. nije mogao raspolagati predmetnim stanom, jer nije bio vlasnik tog stana, bez uticaja na zaključak sud činjenica, da je K.A. na osnovu ugovora broj …, notara S. T. iz Z. od 09.04.2015. godine raspolagao predmetnim stanom.

Ovo tim prije, što iz navedenog kupoprodajnog ugovora proizilazi, da su K.A. i R.V., kao ugovorne strane, upozoreni, da kupac R.V. ne može postati vlasnikom predmetnog stana, obzirom da je prodavac, K.A. samo posjednik istog.

Imajući u vidu prednje razloge, neosnovano se revizijom ističe, da tužilac nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da tuženi, koji mu je osporio vlasništvo na predmetnim nekretninama, nije pasivno legitimisan.

Obzirom da se bitnim revizionim prigovorima ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, te kako ista nije zahvaćena nedostacima na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) suditi kao u izreci ove presude.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 044322 18 Rev od 10.7.2018. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Ponuda za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima

By
ePravo.ba
-
0

PONUDA ZA ZAKLjUČENjE UGOVORA O RADU POD IZMIJENjENIM USLOVIMA

Zakon o radu

član 137
  • Ponuda za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima mora biti učinjena iz opravdanih razloga, u suprotnom ne može doći do noveliranja ugovora o radu, pa tako ako je zaposlenom na teret stavljeno bolovanje, a ne loš rad ili nesposobnost za obavljanje posla, to samo za sebe nije razlog za izmjenu ugovora o radu.

Obrazloženje:

“Tuženi je, ne samo spornim aneksom ugovora broj:… od 12.12.2014. godine, nego i ugovorima o radu broj:… od 26.12.2014. godine i broj:… od 06.4.2015. godine mijenjao uslove osnovnog ugovora o radu zaključenog sa tužiteljem dana 15.02.2012. godine, što se jasno vidi iz obavjesti broj:… i broj:… Naime, u tim obavjestima je tuženi izričito naveo da ako se tužitelj ne izjasni u ostavljenom roku od osam dana, odnosno ukoliko ne potpiše dostavljeni ugovor o radu da će se smatrati da je postojeći ugovor o radu broj… od 15.02.2012. godine otkazan. Slijedom toga ne stoji revizioni navod da je tužitelj mogao pobijati samo navedeni aneks ugovora, a ne i ostala dva ugovora o radu, kao ni tvrdnja da se, prema odredbi člana 137. stav 3. ZR može zahtjevati poništenje samo “izmjena ugovora” a ne i ugovora o radu. Ovo zato što su u ponuđenim i potpisanim ugovorima o radu od 26.12.2014 i 06.4.2015. godine upravo sadržane izmjene (kojima je mijenjan osnovni ugovor o radu od 15.02.2012. godine) koje tužitelj ima pravo pobijati saglasno odredbi člana 137. stav 3. ZR.

Odredbom člana 137. stav 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Ovu odredbu treba shvatiti tako da poslodavac, u toku trajanja zaposlenja, može radniku otkazati postojeći ugovor o radu i ponuditi mu drugo radno mjesto (što podrazumijeva zaključenje novog ugovora o radu), ako radnik ne može uspješno izvršavati radne obaveze na dotadašnjem radnom mjestu, ako to zahtjeva proces rada, organizacione promjene u procesu rada, ekonomske teškoće, pomjeranje radnika zbog potrebe posla, napredovanje radnika u poslu, bolja iskorištenost proizvodnih, radnih i ljudskih kapaciteta kojima poslodavac raspolaže i slično. Dakle, ponuda mora biti učinjena iz opravdanih razloga. Ako tih razloga nema, do ponude, odnosno noveliranja ugovora o radu ne može doći. Opravdanost razloga cijeni se u svakom konkretnom slučaju. Tome služi obrazloženje ponude (u konkretnom slučaju to su navedena obavještenja koja je tuženi dostavljao tužitelju uz aneks i ugovore o radu u kojima su bile sadržane izmjene) koje treba da sadrži dovoljno elemenata za procjenu opravdanosti ponude.

Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključenje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene (član 137. stav 3. ZR), što se upravo desilo u ovom slučaju.

Tokom postupka nije utvrđeno da postoji i jedan od naprijed navedenih razloga za izmjenu postojećeg ugovora o radu i raspored tužitelja na drugo radno mjesto, te umanjenje koeficijenta za obračun plate.

Tužitelj je bio uspješan u obavljanju poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen ugovorom o radu od 15.02.2012. godine. O tome svjedoče visoke ocjene o njegovom radu za 2012. i 2013. godinu. Isticanje revidenta da te ocjene nisu relevantne, jer se ne odnose na 2014. godinu, kada je došlo do izmjene ugovora, nije osnovano. Te ocjene sigurno govore o dobrom radu tužitelja na radnom mjestu na koje je raspoređen prema ugovoru o radu od 15.02.2012. godine, što je potvrdila i saslušani svjedok N.V., pa je logično pretpostaviti da je tužitelj uspješno obavljao te poslove i u 2014.godini (za koju tužitelj nije mogao pribaviti ocjenu i izvesti je kao dokaz), a tuženi, koji je i vršio to ocjenjivanje, nije suprotno dokazao, niti uopšte razumno objasnio zašto te ocjene i baš za tu godinu nema u svojoj evidenciji. Uostalom, tuženi nije ni tvrdio da tužitelj nije uspješno obavljao povjerene mu poslove i radne zadatke. Po svemu sudeći, tužitelju je na tert stavljeno bolovanje, na kojem je bio od 10.11.2014. godine do polovine februara 2015. godine, a ne loš rad ili nesposobnost za obavljanje posla, a što samo za sebe nije razlog za izmjenu ugovora o radu.

Radno mjesto na kojem je radio tužitelj nije ukinuto, niti je tuženi tvrdio, pa samim tim ni dokazao, da se je iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukazala potreba za prestankom rada tužitelja na dotadašnjem radnom mjestu, odnosno za njegovim premještajem na drugo radno mjesto, pa ni to nije bio razlog za izmjenu postojećeg ugovora o radu.

Okolnost, na koju se poziva revident, da i radnik Ž.M.(koji je sada raspoređen na radno mjesto na kojem je radio tužitelj prije spornih izmjena) odlično obavlja te poslove, takođe nije mogla opravdati ovakvo ponašanje tuženog i ishoditi drugačiju odluku u ovom sporu.

Kod činjenice da je tuženi uz sporni aneks i ponuđene ugovore o radu sa izmjenjenim uslovima, svaki put dostavio tužitelju i obavjest sa izričitim navođenjem da ukoliko ne potpiše dostavljeni aneks, odnosno ugovor o radu, da će se smatrati da je postojeći ugovor o radu broj… od 15.02.2012. godine otkazan, ne stoji reviziona tvrdnja da nije imao namjeru da tužitelju otkaže ugovor o radu.

Da nije prihvatio ponuđeni aneks i ugovore, aktiviralo bi se dejstvo otkaza ugovora o radu, u kojem slučaju bi tužitelj, saglasno navedenim obavještenjima tuženog, imao samo pravo na otkazni rok u trajanju od petnaest dana računajući od dana isteka roka od osam dana u kojem je mogao potpisati ponuđeni sporni aneks i ugovore o radu, kako propisuje odredba člana 137. stav 4. ZR.

Iz izloženog slijedi da navedene izmjene ugovora o radu nisu urađene u skladu sa zakonom, slijedom čega se ukazuje osnovanim i zahtjev za isplatu razlike plate, u kojem dijelu se nižestepene presude i ne pobijaju revizionim navodima.

Iz naprijed iznesenih razloga ni ostali navodi revidenta nisu mogli ishoditi drugačiju odluku suda zbog čega je riješeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 248. ZPP.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 Rs 227977 19 Rev od 15.10.2019. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Nužni troškovi parnice

By
ePravo.ba
-
0

NUŽNI TROŠKOVI PRANICE

Zakon o parničnom postupku

član 387 stav 1
  • Sastav odgovora na reviziju ne predstavlja nužni trošak, pa se zahtjev za naknadu troškova sastava ovog podneska odbija.

Obrazloženje:

“Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju je odbijen, jer se ne radi o nužnom trošku, koji ima u vidu odredba člana 387. stav 1. ZPP. Osim toga, u odgovoru je samo stavljen neosnovan prijedlog da se revizija odbaci, a tužitelj se uopšte nije očitovao na iznesene revizione navode.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 Rs 227977 19 Rev od 15.10.2019. godine)

 

https://www.anwalt-bih.de

Mišljenje Ustavnog suda FBiH broj U-4/20

By
ePravo.ba
-
0

MIŠLJENJE BROJ: U-4/20

(“Sl. novine Kantona Sarajevo”, br. 21/2020)

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu zamjenice Premijera Federacije Bosne i Hercegovine, za davanje Mišljenja u vezi sa posljedicama koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuje obaveza uplate javnih prihoda u budžete organa uprave i upravnih organizacija, u smislu člana IV.B.3.7.d. (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj dana 19.05.2020. godine, utvrdio je sljedeće:

MIŠLJENJE

1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva

Zamjenica Premijera Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnijela je dana 21.01.2020. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) Zahtjev za davanje Mišljenja, broj: 02/2-02-2/2020, od 20.01.2020. godine (u daljem tekstu: Zahtjev), u vezi sa posljedicama koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuje obaveza uplate javnih prihoda u budžete organa uprave i upravnih organizacija.

U smislu člana IV.B.3.7.d. (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zamjenici Premijera Federacije Bosne i Hercegovine su ovlašteni za podnošenje zahtjeva za traženje mišljenja Ustavnog suda Federacije.

2. Bitni navodi Zahtjeva

U skladu sa članom IV.B.3.7.d.(III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva je podnijela Ustavnom sudu Federacije zahtjev za davanje mišljenja u vezi sa posljedicama koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuje obaveza uplate javnih prihoda u budžete organa uprave i upravnih organizacija. U okviru Zahtjeva dostavljen je i spisak presuda Ustavnog suda Federacije kojim su propisi proglašeni neustavnim, a na koje se direktno odnose upiti iz Zahtjeva. U svrhu razumijevanja postavljenih pitanja iz Zahtjeva, navedene su i određene zakonske odredbe.

Naime, Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porezna uprava) je u skladu sa članom 8. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (“Službene novine Federacije BiH”, br. 58/02, 19/03, 38/05, 2/06, 8/06, 61/06, 52/09 i 48/11) u sastavu Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija (u daljem tekstu: Federalno ministarstvo finansija) koja vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom. Poslovi i nadležnost Porezne uprave su propisani Zakonom o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13,71/14 i 91/15), gdje je između ostalog navedeno, da je Porezna uprava nadležna za razrez i naplatu tačno pobrojanih javnih prihoda.

U članu 76. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, je propisano da na rješenje Porezne uprave kojim se utvrđuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole ili na poreznu prijavu koju je Porezna uprava podnijela u ime poreznog obaveznika, porezni obaveznik ima pravo žalbe koju dostavlja Federalnom ministarstvu finansija, kao drugostepenom organu, za donošenje drugostepenog rješenja o dodatno razrezanim poreznim obavezama. Obzirom da je jasno navedeno u članu 76. stav 5. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine da “žalba odlaže izvršenje rješenja”, rješenja o dodatno razrezanim poreznim obavezama Porezne uprave nisu konačna i izvršna. Isto tako je navedeno da je član 76. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine usaglašen sa članom 11. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99).

U skladu sa članom 16., a u vezi sa članom 10. tačka 2 Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/05), Federalno ministarstvo finansija nadležno je da rješava po žalbama u drugostepenom upravnom postupku, te shodno članu 12. Zakona o upravnom postupku, rješenja Porezne uprave o dodatno razrezanim poreznim obavezama postaju konačna i izvršna, ali ne i pravomoćna shodno članu 13. Zakona o upravnom postupku.

Nadalje, Porezna uprava, u skladu sa članom 169. Zakona o upravnom postupku, izdaje uvjerenja o (ne)izmirenim poreznim obavezama, o kojima vodi službene evidencije kao organ koji je nadležan za prikupljanje određenih javnih prihoda. U pomenutim uvjerenjima unose se i podaci o javnim prihodima (dodatno razrezane porezne obaveze) koji su utvrđeni gore navedenim drugostepenim rješenjima. Uvjerenja o (ne)izmirenim poreznim obavezama koje izdaje Porezna uprava se koriste i u drugim propisima kao dokaz sticanja određenog prava ili utvrđivanja obaveza fizičkim i pravnim licima, te bi sadržaj Uvjerenja trebao biti u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, i pružiti jednakost pred zakonom.

S obzirom na izloženo podnosilac zahtjeva od Ustavnog suda Federacije traži mišljenje koje se odnosi na:

1. “Uzimajući u obzir član 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/95 i 37/03), tražimo mišljenje vezano za momenat primjene presude Ustavnog suda Federacije, u drugostepenom postupku? Da li se u momentu odlučivanja donošenja drugostepenog rješenja, mora uzeti u obzir presuda Ustavnog suda Federacije koja je objavljena u “Službenim novinama Federacije BiH”, a kojom je određeni zakon ili propis proglašen neustavnim? Da li se treba uzeti u obzir propis koji je bio na snazi u momentu donošenja prvostepenog rješenja, kod odlučivanja u drugom stepenu, nezavisno što je u momentu odlučivanja drugostepenog organa objavljena presuda Ustavnog suda Federacije u “Službenim novinama Federacije BiH” o neustavnosti tog propisa koji se koristi kod odlučivanja u drugostepenom rješenju?

2. Uzimajući u obzir član 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i član 169. Zakona o upravnom postupku, tražimo mišljenje vezano za izdavanje uvjerenja o službenim evidencijama organa, odnosno da li uvjerenja moraju sadržavati podatke o izvršnim i konačnim rješenjima (prvostepena i drugostepena rješenja), ali ne i pravomoćnim (pokrenut upravni spor na drugostepeno rješenje)?

3. Obzirom na posljedice koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuju obaveze za uplatu javnih prihoda, tražimo mišljenje da li obaveze koje su konačne, izvršne i pravomoćne je moguće naplatiti, iako su nastale iz zakona ili propisa koji je naknadno proglašen neustavnim? Da li se obaveze koje su konačne i izvršne, ali ne i pravomoćne trebaju brisati iz službenih evidencija organa, nakon proglašenja neustavnosti zakona ili propisa, jer nisu pravomoćne? Da li bi organ (Porezna uprava) po službenoj dužnosti trebao brisati na ime javnih prihoda nakon objave presude Ustavnog suda Federacije u “Službenim novinama Federacije BiH”, za nepravomoćne obaveze javnih prihoda?”

3. Prethodni postupak

U toku priprema za odlučivanje u ovom ustavno-sudskom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da se predmet Zahtjeva, odnosi na ustavno – pravno tumačenje pravne situacije koja nastaje u vezi sa posljedicama koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuje obaveza uplate javnih prihoda u budžete organa uprave i upravnih organizacija. Imajući u vidu navedeno, u ovom ustavno-sudskom predmetu nema u procesnom smislu druge strane u postupku kojoj bi se eventualno dostavio predmetni Zahtjev za davanje odgovora, što je u postupcima za davanje Mišljenja pravilo, sa rijetkim izuzecima zavisno od predmeta zahtjeva.

4. Relevantno pravo

A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Član IV.B.3.7.d. (III)

Osim ako ovim Ustavom nije drugačije utvrđeno:

(d) Zamjenici Premijera nadležni su za:

(III) odlučivanje da li će zatražiti mišljenje Ustavnog suda; i

Član IV.C.3.12. b) i c)

Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno ako:

b) Sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili drugi propis Federacije, nekog od kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom, takav zakon ili drugi propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili pak dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.

c) Sud odlučuje u nekom ustavnom pitanju predočenom po članu IV. C. 10 (3), njegova odluka obavezujuća za sud koji je predočio dotično pitanje u vezi sa postupkom tokom kojega se ono javilo, te ima isti učinak kao u (b).

B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/95 i 37/03)

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis tijela federalne, kantonalne ili opštinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u “Službenim novinama Federacije BiH”, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud. Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u “Službenim novinama Federacije BiH” o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

C. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 40/10 i 18/16)

Član 60.

Djelovanje odluka Suda

Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom donosenim na osnovu odredbi koje su prestale da važe na osnovu odluke Suda, ima pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležno tijelo je dužno da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Suda u roku od 90 dana od dana prijema zahtjeva.

Ukoliko nadležni organ ne ponovi postupak i ne usaglasi akt sa odlukom Suda u roku iz stava 1. ovog člana, akt kojim je povrijeđeno pravo nekom licu prestaje da važi.

Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana, može se podnijeti u roku od dvije godine od dana objavljivanja odluke u “Službenim novinama Federacije BiH”, službenom glasilu kantona odnosno opštine.

D. Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (“Službene novine Federacije BiH”, br. 58/02, 19/03, 38/05, 2/06, 8/06, 61/06, 52/09 i 48/11)

Član 8.

Federalno ministarstvo financija – Federalno ministarstvo finansija vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Federacije u oblasti finansija, i to: porezni sistem i poreznu politiku; praćenje ostvarivanja politike i mjera u oblasti deviznog sistema, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Zakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, broj 1/97), carina, uvoznih dažbina, kreditnog i bankarskog sistema; sistem finansijskog poslovanja (papiri od vrijednosti i sanacija); obračunski sistem (računovodstvo, knjigovodstvo i bilanci); sistem osiguranja imovine i lica; sistem taksa; doprinosa i drugih dažbina i igara na sreću; sistem finansiranja javne potrošnje; izrada i izvršenje Budžeta Federacije i godišnje obračune Budžeta Federacije, nadzor nad izvršenjem Budžeta, budžetska inspekcija, trezorsko poslovanje; upravljanje novčanim tokovima; dnevno praćenje novčanih sredstava; obaveze i potraživanja i utvrđivanje dinamike praćenja i planiranja osiguranja nedostajućih sredstava; koncentracija finansijskih sredstava radi osiguranja finansijskog tržišta; javni dug i njegovo servisiranje; kontrola ostvarivanja Budžeta Federacije i druge poslove utvrđene zakonom.

U sastavu Federalnog ministarstva financija – Federalnog ministarstva finansija su: Porezna uprava, Carinska uprava i Finansijska policija.

Porezna uprava vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom.

Carinska uprava vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom.

Finansijska policija vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom.

E. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/05)

II – POSLOVI ORGANA UPRAVE

1. Zajednička odredba

Član 10.

Organi uprave, iz okvira svoje nadležnosti, vrše sljedeće upravne i stručne poslove:

1) izvršavaju zakone i druge propise;

2) vrše upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;

3) donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa;

4) pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;

5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti i pravnih i fizičkih lica koja se odnose na njihovu nadležnost;

6) prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima;

7) obavljaju i druge upravne i stručne poslove određene zakonom i drugim propisima.

Poslovi iz stava 1. ovoga člana, vrše se na način utvrđen u odredbama čl. 11. do 25. ovoga Zakona.

3. Vršenje upravnog nadzora nad provedbom zakona i drugih propisa

Član 15.

Organi uprave upravni nadzor ostvaruju tako što vrše nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa, kao i zakonito postupanje organa uprave i pravnih lica sa javnim ovlaštenjima u vršenju poslova iz njihove nadležnosti.

Upravni nadzor iz stava 1. ovoga člana, obuhvata:

1) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi uprave kojima se rješava u upravnim stvarima u upravnom postupku;

2) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose pravna lica sa javnim ovlaštenjima;

3) inspekcijski nadzor.

Član 16.

Nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi uprave kojima se rješava o upravnim stvarima u upravnom postupku vrši se putem rješavanja u drugostepenom upravnom postupku, u skladu sa ovlaštenjima koja po zakonu ima drugostepeni organ kada rješava u tom postupku.

F. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13,71/14 i 91/15)

VII – PRIJAVE

Član 20. stav 1.

Porezna prijava je prijava porezne obaveze koju je porezni obaveznik dužan podnijeti Poreznoj upravi i sastoji se od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata u vezi porezne obaveze tog lica.

Član 40. st. 1. i 3.

Razrez porezne obaveze je unos iznosa porezne obaveze poreznog obaveznika u evidenciju Porezne uprave.

Razrez se poništava ili mijenja samo ako rukovodilac nadležnog poreznog ureda ili Komisija za rješavanje poreznih žalbi odredi da se razrez poništava ili mijenja. Ovo pravilo se neće primijeniti ako se razrez mijenja zbog izmjene porezne prijave od poreznog obaveznika

XVI – ŽALBE

Član 76.

Na rješenje Porezne uprave kojim se utvrđuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole ili na poreznu prijavu koju je Porezna uprava podnijela u ime poreznog obaveznika, porezni obaveznik ima pravo žalbe.

Porezni obaveznik ulaže žalbu nadležnom kantonalnom poreznom uredu ili Središnjem uredu Porezne uprave u roku od osam (8) radnih dana od dana donošenja rješenja.

Žalbu u prvom stepenu rješava nadležni kantonalni porezni ured ili Središnji ured Porezne uprave u roku od petnaest (15) radnih dana od dana podnošenja žalbe i donosi novo rješenje.

Žalba odlaže izvršenje rješenja.

G. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 40/10)

Član 18.

Član 40. stav 3. mijenja se i glasi:

“Razrez se poništava ili mijenja samo ako rukovodilac mjerodavnog poreznog ureda odredi da se razrez poništava ili mijenja ili prema presudi mjerodavnoga suda. Ova se pravila neće primijeniti ako se razrez mijenja zbog izmjene porezne prijave od poreznog obaveznika.

Član 39.

U članu 76. st. 2. i 3. se mijenjaju i glase:

“Žalba se izravno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje u roku od osam (8) dana od dana prijema prvostepenog rješenja.

Kad prvostepeni organ nađe da je podnesena žalba dopuštena, pravodobana i izjavljena od ovlaštenog lica, a pobijano rješenje nije u skladu sa zakonom zamijenio novim rješenjem, dužan je bez odgađanja, a najkasnije u roku od osam (8) dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu Ministarstvu na rješavanje.

Iza stava 3. dodaje se novi stav 4. koji glasi:

“Ministarstvo, kao drugostepeni organ, rješava po žalbi u roku od trideset (30) dana od dana prijema žalbe od strane prvostepenog organa.”

Dosadašnji stav 4. postaje stav 5.

H. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98)

I – OSNOVNI PRINCIPI

1. Važenje zakona

Član 1.

(1) Po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i organi uprave kantona-županije, kao i gradske i opštinske službe za upravu i drugi organi (u daljem tekstu: organi) kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.

(2) Nadležna tijela kantona – županija mogu donositi dopunska pravila upravnog postupka koja moraju biti u skladu sa ovim zakonom.

(3) Po ovom zakonu dužna su postupati i preduzeća (društva), ustanove i druga pravna lica kad u obavljanju javnih ovlaštenja (u daljem tekstu: institucije koje imaju javne ovlaštenja) koja su im povjerena zakonom ili propisom gradskog ili opštinskog vijeća, rješavaju u upravnim stvarima.

2. Poseban postupak

Član 2.

Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna principima ovog zakona.

3. Supsidijarna primjena zakona

Član 3.

U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

4. Princip zakonitosti

Član 4.

(1) Organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja kada postupaju u upravnim stvarima dužni su da te stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa, kao i opštih akata institucija koje imaju javna ovlaštenja i koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja.

(2) U upravnim stvarima u kojima je organ odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu sa ciljem sa kojim je ovlaštenje dato.

(3) Pravila postupka utvrđena odredbama ovog zakona važe i za slučajeve u kojima je organ odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

5. Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa

Član 5.

(1) Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

(2) Kad službeno lice koje rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozoriće je na to.

(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže cilj zakona.

9. Ocjena dokaza

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

10. Samostalnost u rješavanju

Član 10.

(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja datih zakonom, drugim propisima i opštim aktima.

(2) Ovlašteno službeno lice organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti, i na podlozi utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, odnosno opšte akte na konkretni slučaj.

11. Pravo žalbe

Član 11.

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti.

(2) Ako nema organa uprave drugog stepena, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati po žalbi.

(3) Pod uslovima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu.

(4) Protiv rješenja donesenog u drugom stepenu žalba nije dopuštena.

12. Konačnost rješenja

Član 12.

Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

13. Pravomoćnost rješenja

Član 13.

Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

3. Uvjerenja

Član 169.

(1) Organi su dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.

(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javna ovlaštenja, kao i druga pravna lica i institucije, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi sa poslovima koje u skladu sa zakonom obavljaju te institucije odnosno pravna lica i institucije.

(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu sa podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.

(4) Pod službenom evidencijom podrazumijevaju se evidencije koje su ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili opštim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja odnosno druga pravna lica i institucije.

(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka zatražila izdavanje uvjerenja odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet dana, ako propisom iz stava 4. ovog člana, kojim je ustanovljena službena evidencija, nije drukčije određeno.

(6) Ako organi, pravna lica i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana, odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave dužni su da o tome donesu posebno rješenje. Ako u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.

(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno pravno lice i institucije dužan da donese posebno rješenje, ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvjerenje ili drugu ispravu. I u tom slučaju važi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen.

7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

Član 236.

(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštenog lica, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.

(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.

(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelomično, ili ga izmijeniti.

Član 237.

(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.

(2) Drugostepeni organ će odbiti žalbu i kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari.

(3) Kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.

Član 238.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (član 264.) proglasit će takvo rješenje ništavim, kao i onaj dio postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje.

Član 239.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u protivrječnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni postupiti po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Član 240.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje, a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno rješenje u tom smislu.

Član 241.

(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može povodom žalbi izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo drugog lica.

(2) S istim ciljem drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u čl. 260., 263. i 264. ovog zakona.

Član 242.

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje, u skladu se primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.

(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.

XVII – IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA

1. Opšte odredbe

Član 267.

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;

2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;

3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;

4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.

(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teče od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.

(5) Izvršenje se može provesti i na osnovu zaključenog poravnanja, ali samo protiv lica koje je učestvovalo u zaključivanju poravnanja.

(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa identičnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka, sprječava izvršnost rješenja.

(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.

I. Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 48/99)

Član 1.

U Zakonu o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98) u članu 2. u drugom redu iza riječi “posebnim” dodaje se riječ “federalnim”.

Član 2.

U članu 3. u prvom redu iza riječi “je” dodaje se riječ “federalnim”.

5. Praksa Ustavnog suda Federacije

Presuda, broj: U-48/19 od 21.4.2020. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 31/20)

6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije

Zahtjev za davanje mišljenja u vezi sa posljedicama koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuje obaveza uplate javnih prihoda u budžete organa uprave i upravnih organizacija, podnijela je Zamjenica Premijera Federacije Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom IV.B.3.7.d. (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zamjenici Premijera Federacije Bosne i Hercegovine su ovlašteni za podnošenje zahtjeva za traženje mišljenja Ustavnog suda Federacije

Konkretno, zahtjev za davanje mišljenja se, prema navodima podnosioca zahtjeva, odnosi na taksativno navedene odluke ovog suda vezano za ustavna pitanja u odnosu na razrez komunalne takse na firmu.

6.1. Analizom tih odluka utvrđeno je da su u 60 odluka donesene presude kojima se odlučivalo o postavljenom ustavnom pitanju koja su se rješavajući po tužbi pojavila u upravnim sporovima pred kantonalnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, i to u upravnoj stvari razreza komunalne takse na istaknutu firmu. Isto tako je utvrđeno da je doneseno osam rješenja o neizvršenju presuda Ustavnog suda Federacije. Kantonalni sudovi koji su postavljali ustavna pitanja pred Ustavnim sudom Federacije su: Kantonalni sud Zenica, Kantonalni sud Bihać, Kantonalni sud Mostar, Kantonalni sud Široki Brijeg, Kantonalni sud Tuzla, Kantonalni sud Novi Travnik, Kantonalni sud Sarajevo, Kantonalni sud Goražde i Kantonalni sud Odžak.

Postavljena ustavna pitanja odnosila su se na plaćanje komunalne takse na istaknutu firmu, njihova visina propisana odlukama zavisi od djelatnosti koju obavljaju kao i način plaćanja takse. Rješavajući po predočenim ustavnim pitanjima od strane kantonalnih sudova, ovaj sud je analizom donesenih odluka utvrdio da je jedini i pretežni kriterij za određivanje visine komunalne takse vrsta djelatnosti i ostvareni prihodi od te djelatnosti, pa je iz tih razloga utvrdio da postoji povreda odredbe člana II.A. 2.1. c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano pravo na jednakost pred zakonom svih lica.

Imajući u vidu donesene odluke, a u skladu sa članom IV.C.3.12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je, da ako Sud utvrdi da neki zakon ili pak prijedlog zakona ili drugi propis Federacije nekog kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ustavom, takav zakon ili propis neće se primjenjivati i ne stupa na snagu, ukoliko se ne izmijeni na način koji odredi Sud, ili dok Sud ne odredi neke prijelazne mjere, koje ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. U konkretnom slučaju, Sud je odlučivao o predočenom ustavnom pitanju od strane kantonalnih sudova u skladu sa članom IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i njegova odluka je obavezujuća za sve, a posebno za sudove koji su predočili to ustavno pitanje. To, imajući u vidu da ustavno pitanje postavljaju samo sudovi u odnosu na konkretne predmete, a da nisu ograničeni samo na propise koji su na snazi, nego i na propise koji su bili na snazi u vrijeme odlučenja od strane drugostepenog organa, što znači da, osim opšteg dejstva odluka Suda od dana objavljivanja presude u službenim glasilima, kada su u pitanju zahtjevi podneseni od strane redovnih sudova (kantonalni i Vrhovni sud), dejstvo presude ovog Suda je retroaktivno iz razloga što redovni sudovi moraju okončati konkretan predmet za koji se i postavilo ustavno pitanje. Također ukazujemo, da ako je stranci povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim aktom donesenim na osnovu odredbe koje su prestale da se primjenjuju na osnovu odluke Suda, ta stranka ima pravo u skladu sa članom 60. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 40/10 i 18/16) tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog akta, a nadležno tijelo dužno je da ponovi postupak i usaglasi akt sa odlukom Suda u roku od 90 dana od dana prijema zahtjeva. Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta može se podnijeti u roku od dvije godine od dana objavljivanja odluke Suda u “Službenim novinama Federacije BiH”, službenom glasilu kantona odnosno opštine.

7. I ako su navodi u podnesenom zahtjevu dijelom nejasni za davanje mišljenja, a posebno apostrofirajući da se traži mišljenje vezano za primjenu presude Ustavnog suda Federacije u postupku drugostepenog rješavanja, izdavanje uvjerenja o izmirenim odnosno neizmirenim poreznim obavezama, izdavanje uvjerenja u kojima se unose podaci o javnim prihodima koji su utvrđeni u drugostepenog rješenjima, to u odnosu na postavljena tri pitanja, u mjeri u kojoj je zahtjev pogodan za davanje mišljenja, Ustavni sud Federacije utvrđuje sljedeće:

7.1 Prvo pitanje “Uzimajući u obzir član 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/95 i 37/03), tražimo mišljenje vezano za momenat primjene presude Ustavnog suda Federacije, u drugostepenom postupku? Da li se u momentu odlučivanja donošenja drugostepenog rješenja, mora uzeti u obzir presuda Ustavnog suda Federacije koja je objavljena u “Službenim novinama Federacije BiH”, a kojom je određeni zakon ili propis proglašen neustavnim? Da li se treba uzeti u obzir propis koji je bio na snazi u momentu donošenja prvostepenog rješenja, kod odlučivanja u drugom stepenu, nezavisno što je u momentu odlučivanja drugostepenog organa objavljena presuda Ustavnog suda Federacije, u “Službenim novinama Federacije BiH” o neustavnosti tog propisa koji se koristi kod odlučivanja u drugostepenom rješenju?”

Federalno ministarstvo finansija, kao organ uprave, u skladu sa članom 10. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, između ostalog vrši upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa. Navedeni upravni nadzor organi uprave ostvaruju tako što vrše nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa, kao i zakonito postupanje organa uprave i pravnih lica sa javnim ovlaštenjima u vršenju poslova iz njihove nadležnosti. Upravni nadzor između ostalog obuhvata i nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi uprave kojima se rješava u upravnim stvarima u upravnom postupku. Nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi uprave kojima se rješava o upravnim stvarima u upravnom postupku vrši se putem rješavanja u drugostepenom upravnom postupku, u skladu sa ovlaštenjima koja po zakonu ima drugostepeni organ kada rješava u tom postupku. U skladu sa spomenutim određenjem, članom 20. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, porezna prijava je prijava porezne obaveze koju je porezni obaveznik dužan podnijeti Poreznoj upravi i sastoji se od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata u vezi porezne obaveze tog lica. U skladu sa članom 76. navedenog Zakona, na rješenje Porezne uprave kojim se utvrđuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole ili na poreznu prijavu koju je Porezna uprava podnijela u ime poreznog obaveznika, porezni obaveznik ima pravo žalbe. Kako prvostepeno rješenje doneseno od strane Porezne uprave nije konačno, nego je tužilac uložio žalbu Federalnom ministarstvu finansija, taj organ treba da okonča postupak po žalbi i primijeni propis koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od strane Porezne uprave sve do moneta kada je eventualno taj propis presudom ovog suda ocijenjen kao neustavan, odnosno danom objave te presude u službenim glasilima. No, ukoliko je u postupku pred redovnim sudom ukinuto ili poništeno rješenje Federalnog ministarstva finansija, isto je dužno postupati po odluci i uputama tog suda iz presude. Također, dužno je da postupi po posebnom zahtjevu stranke ukoliko je stranka uložila poseban pravni lijek odnosno tražila izmjenu tog pojedinačnog akta u skladu sa članom 60. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine poštujući procedure i rokove koji su propisani pomenutim članom.

7.2. Drugo pitanje “Uzimajući u obzir član 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i član 169. Zakona o upravnom postupku, tražimo mišljenje vezano za izdavanje uvjerenja o službenim evidencijama organa, odnosno da li uvjerenja moraju sadržavati podatke o izvršnim i konačnim rješenjima (prvostepena i drugostepena rješenja), ali ne i pravomoćnim (pokrenut upravni spor na drugostepeno rješenje)?”

Član 169. Zakona o upravnom postupku propisano je, da su organi dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju. Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javna ovlaštenja, kao i druga pravna lica i institucije, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi sa poslovima koje u skladu sa zakonom obavljaju te institucije odnosno pravna lica i institucije. Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu sa podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave. Pod službenom evidencijom podrazumijevaju se evidencije koje su ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili opštim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja.

Kad je u pitanju Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, članom 40., propisano je da je razrez porezne obaveze unos iznosa porezne obaveze poreznog obaveznika u evidenciju Porezne uprave. Razrez porezne obaveze se poništava ili mijenja samo ako rukovodilac mjerodavnog poreznog ureda odredi da se razrez poništava ili mijenja. Ova se pravila neće primijeniti ako se razrez mijenja zbog izmjene porezne prijave od poreznog obaveznika. Pored pomenutog, u skladu sa članom 153. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen je Pravilnik o uredskom poslovanju u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 96/19), gdje je propisan način vođenja evidencija na obrascu 3. i 4. ovog Pravilnika kad su u pitanju podaci o rješavanju predmeta u prvostepenom i drugostepenom postupku. Iz istih obrazaca je vidljivo da se u evidenciju unose svi podaci o predmetu do okončanja upravnog spora ukoliko je pokrenut upravni spor po donesenom konačnom rješenju. Prema tome, iz naprijed navedenog proizilazi da uvjerenje treba da sadrži sve podatke po donesenom rješenju bez obzira da li je ono konačno i izvršno i da li je u konkretnom slučaju primijenjen propis koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja ili nadležni organ postupa po donesenoj presudi ovog suda.

7.3. Treće pitanje “Obzirom na posljedice koje proizvodi neustavnost zakona ili propisa kojim se utvrđuju obaveze za uplatu javnih prihoda, tražimo mišljenje da li obaveze koje su konačne, izvršne i pravomoćne je moguće naplatiti, iako su nastale iz zakona ili propisa koji je naknadno proglašen neustavnim? Da li se obaveze koje su konačne i izvršne, ali ne i pravomoćne trebaju brisati iz službenih evidencija organa, nakon proglašenja neustavnosti zakona ili propisa, jer nisu pravomoćne? Da li bi organ (Porezna uprava) po službenoj dužnosti trebao brisati na ime javnih prihoda nakon objave Presude Ustavnog suda Federacije u “Službenim novinama Federacije BiH”, za nepravomoćne obaveze javnih prihoda?”

U skladu sa članom 12. Zakona o upravnom postupku rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni. Članom 13. navedenog Zakona određeno je da rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni. Članom 267. Zakona o upravnom postupku određeno je da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava pošto postane izvršno. Prvostepeno rješenje postaje izvršno: istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena, dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.

Imajući u vidu navedeno, obaveza utvrđena konačnim, pravomoćnim i izvršnim rješenjem može se izvršiti, odnosno može se izvršiti prinudna uplata javnih prihoda ako su obaveze uplate nastale prije nego što je presudom ovog suda koja je objavljena u službenom glasilu utvrđena neustavnost propisa koji je bio osnov za donošenje spomenutog rješenja. Sve obaveze koje nisu utvrđene konačnim, pravomoćnim i izvršnim rješenjem, a nakon objave presude ovog suda treba riješiti imajući u vidu da se određeni zakon odnosno odredba ne mogu primjenjivati od dana objave odluke Suda kojom je utvrđena neustavnost.

Mišljenje objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Ovo mišljenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda.

(Mišljenje Ustavnog suda FBIH, U-4/20 od 19. maja 2020. godine)

Ostvarenje prava iz vindikacione tuzbe

By
ePravo.ba
-
0

OSTVARENjE PRAVA IZ VINDIKACIONE TUŽBE

Zakon o stvarnim pravima

čl. 126 i 127
  • Za ostvarenje prava iz vindikacione tužbe tužioci moraju dokazati da stvar čije vraćanje traže predstavlja njihovu svojinu i da se ona nalazi u posjedu tuženog.

Obrazloženje:

“Drugostepeni sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tužilaca i potvrđuje prvostepenu presudu.

U vezi sa utvrđenjem da se tuženi nalazio u posjedu stana i nakon 1.2.2017. godine, drugostepeni sud ukazuje da jeste dostavnicu za tuženog (koja mu je uručena na adresi spornog stana dana 18.5.2017. godine) potpisala supruga tuženog, ali da tužioci “nisu predlagali izvođenje dokaza uvidom u pomenutu dostavnicu”.

Osnovano revidenti ukazuju da je u postupku donošenja pobijane presude, drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP, koja povreda je uticala na zakonitost i pravilnost osporene presude (član 209. ZPP).

Koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud odlučuje po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Odredba člana 123. ZPP obavezuje stranke da iznesu činjenice i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode ili dokaze protivne strane. Koje se činjenice moraju utvrditi u postupku, ne određuje ZPP već materijalno pravo i uvijek su u neposrednoj vezi sa pravnim odnosom ili pravom stranke, o kome sud raspravlja.

Tužioci su dokazali da su suvlasnici spornog stana, da su prije utuženja dopisom od 20.9.2016. godine, upućenog tuženom na adresu spornog stana, ovoga obavjestili da se nalazi u posjedu stana čiji su oni vlasnici i da je tuženi tužbu kojom je pokrenut ovaj postupak zaprimio na adresi spornog stana (3.11.2016. godine). Dakle, tužioci su za ostvarenje prava iz vindikacione tužbe (član 126. Zakona o stvarnim pravima “Službeni glasnik RS”, broj: 124/08, 58/09, 95/11, 60/15 – u daljem tekstu: ZSP), dokazali da stvar čije vraćanje traže predstavlja njihovu svojinu i da se ona nalazi u posjedu tuženog (član 127. stav 1.).

Teret dokazivanja suprotnog, tj. da se ne nalazi u posjedu stana, leži na tuženom.

Nižestepeni sudovi isključivo na osnovu iskaza tuženog prihvataju dokazanim činjenicu da se on, počev od 1.2.017. godine, više ne nalazi u posjedu spornog stana jer je iz istog iselio i ključeve predao Nj. T. a da se sada u stanu po osnovu ugovora sa Nj. T. nalazi V. M. Tuženi nije predložio da se, radi dokazivanja istinitosti tih navoda, kao svjedoci u postupku saslušaju Nj. T. i V. M. Prvostepeni sud je iskaz tuženog, a što bezrezervno prihvata drugostepeni sud, ocjenio “objektivnim i tačnim iz razloga što je isti u bitnim činjenicama u skladu sa materijalnim dokazima izvedenim u postupku” (punomoć Nj. T. od 15.2.2016. godine).

U konkretnom slučaju, revident osnovano ukazuje da sudu nije mogla ostati nepoznata činjenica da se u spisu, kao njegov sastavni dio, nalazi sudska dostavnica iz koje slijedi da je tuženom na adresu spornog stana dana 18.5.2017. godine uručen poziv za ročište zakazano za 19.6.2017. godine, a po naredbi suda sa glavne rasprave održane 15.5.2017. godine. Radi se o činjenici koja proizilazi iz postupanja suda, ona sudu nije mogla ostati nepoznatom i morao ju je utvrditi pregledom stanja spisa kod kontrole ispunjavanja procesnih uslova za održavanje ročišta. Stoga se ne može prihvatiti ocjena izvedenih dokaza, a posebno značaja ove dostavnice, na način kako je obrazložio drugostepeni sud koji je teret dokaza prebacio na tužioce navodeći da “nisu predlagali izvođenje dokaza uvidom u pomenutu dostavnicu”.

Ne dajući savjesni i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, drugostepeni sud je povrijedio odredbu člana 8. ZPP, na koju povredu se ukazuje i u reviziji protiv drugostepene presude, pa sve dok se u navedenom pravcu ne da savjesna i brižljiva ocjena izvedenih dokaza, ne može se pravilno ni odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga valjalo je reviziju tužilaca uvažiti i primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP ukinuti drugostepenu presudu, te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka drugostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje se ukazuje u ovom rješenju, a nakon toga donijet će zakonitu odluke.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 046871 18 Rev od 23.8.2018. godine)

Pravne posljedice nepristupan tuzitelja na pripremno rociste

By
ePravo.ba
-
0

PRAVNE POSLjEDICE NEPRISTUPANjA TUŽITELjA NA PRIPREMNO ROČIŠTE

Zakon o parničnom postupku

član 84 stav 1
  • Ako na pripremno ročište ne pristupi tužitelj koji je o ročištu uredno obaviješten i upozoren na posljedice eventualnog nedolaska, tužba se smatra povučenom ukoliko za taj izostanak ne postoje opravdani razlozi.

Obrazloženje:

“Odredbom člana 84. stav 1. ZPP propisano je da, ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj, a uredno je pozvan, tužba će se smatrati povučenom, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

U konkretnom slučaju, na pripremno ročište zakazano za dan 31.10.2016. godine nije pristupio tužitelj, a o ročištu je uredno obaviješten i upozoren na posljedice eventualnog nedolaska.

Tuženi se, predlažući sudu da donese rješenje da se tužba smatra povučenom usprotivio održavanju ročišta u odsutnosti tužitelja čime su, i po ocjeni ovoga suda, bila ispunjena oba kumulativno propisana uslova iz člana 84. stav 1. ZPP za donošenje rješenja, da se tužba smatra povučenom.

Činjenica da je advokat D. S. pristupila na pripremno ročište i obavijestila prvostepeni sud o nedolasku tužitelja na ročište “zbog bolesti” navodeći da je to saznala od njegove porodice i da nije mogao, do ročišta dostaviti dokaz, nije od značaja za pravilnost pobijanog rješenja jer tužitelj nije dokazao postojanje opravdanog razloga za njegov izostanak sa ročišta, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.

Na ovakav zaključak nije od uticaja ni nalaz ljekara izdat 9.11.2016. godine od strane Zdravstvene ustanove D. koji je tužitelj dostavio uz žalbu, koji (ima karakter novog dokaza) je pravilno ocijenio drugostepeni sud i za svoju odluku je dao valjane, logične i razložne razloge, koje u svemu, kao pravilne prihvata i ovaj revizioni sud.

Naime, postojanje opravdanih razloga za nepristupanje na ročište (među kojima može biti i bolest), sud cijeni u svakom konkretnom slučaju, zavisi od okolnosti tog slučaja. Takve okolnosti se ne pretpostavljaju, nego se dokazuju, pri čemu je teret dokazivanja na stranci koja je izostala, a dokazna snaga dokaza o izostanku sa ročišta, je u ocjeni suda. Kako se, prema pomenutom nalazu ljekara, kod tužitelja kritičnog dana nije radilo o iznenadnoj bolesti koja bi ga spriječila da pristupi na ročište, sa preporukom o mirovanju, nego o zdravstvenim problemima tužitelja od unazad 5 godina koji su konstatovani na osnovu njegovog kazivanja i to nakon pripremnog ročišta, a iz istog ne proizlazi da tužitelj navedenog dana, zbog bolesti, nije mogao pristupiti na pripremno ročište, revizionim navodima se ne dovodi u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Pokretanje parničnog postupka je u dispoziciji tužitelja, a njegova pasivnost u odnosu na parnicu koju je pokrenuo, sankcionisana je propisivanjem (članom 84. stav 1. ZPP) prezumcije, da je tužitelj povukao tužbu ukoliko bez opravdanih razloga izostane sa tog ročišta, kakav je ovdje slučaj.

Iz navedenih razloga a na osnovu odredbe člana 248. ZPP u vezi sa članom 254. stav 1. i stav 4. istog zakona, odlučeno je kao u izreci.”

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 72 0 P 028201 18 Rev od 2.10.2018. godine)

1...555657...110Page 56 of 110

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY

©