Parnični postupak u sudskoj praski Bosne i Hercegovine

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Revizija – dozvoljenost:

R J E Š E Nj E

Revizija se odbacuje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u P. Rs-19/03 od 7.7.2004. godine obavezano je tuženo Trgovinsko preduzeće „P“ A.D. da isplati tužiocu M. T. 2.772,00 KM na ime glavnog duga za neisplaćene plate i topli obrok, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 27.5.2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.005,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B. L. broj Ž-405/04 od 31.5.2006. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena kao neblagovremena. Tužilac je obavezan da naknadi tuženom parnične troškove u iznosu od 1.140,00 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači, tako što bi bilo potvrđena prvostepena presuda.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) propisano je: da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 konvertibilnih maraka (član 237. stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud RS može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3.); da se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2.); da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3.).

Vrijednost spora u ovom parničnom postupku iznosi 2.772,00 KM, kako to proizilazi iz naprijed rečenog, što znači da ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP.

Odlučivanje o reviziji u ovom sporu nije, po ocjeni ovog suda, od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Dosljedno takvom stavu, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članovima 237. stav 2. i 3. i 254. stav 1. i 4. ZPP.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 014 od 30.10.2007.g.)

<——->

Revizija – dozvoljenost:

R J E Š E Nj E

Revizija tuženog protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine se odbija.

Revizija tuženog protiv presude Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine se odbacuje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenja Istočno Sarajevo broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine obavezano je tuženo MDP E. – ZDP T. (sada: AD za proizvodnju…T.) iz I. S. da isplati tužiocu V. D. iznose i to 720,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih pet plata u 1998. godini, 1.671,90 KM s kamatom od 27.8.2001. godine pa do isplate na ime neisplaćenih plata i razlike neiplaćenih plata u 1999. godini, 672,00 KM s kamatom od 27.8.2001. godine do isplate na ime četiri neisplaćene plate u 2000. godini, 52,54 KM s kamatom od 21.6.1999. godine do isplate na ime neisplaćenih putnih naloga, 720,00 KM s kamatom od 6.4.2000. godine do isplate na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, 9.273,20 KM s kamatom od 27.1.2001. godine do isplate na ime naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i 3.690,53 KM s kamatom od 29.6.2004. godine do isplate na ime štete koju tužilac trpi zbog neisplaćene penzije za period od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine. Tuženi je obavezan da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj Rs-140/05 od 2.2.2006. godine odbijen je prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv presude broj Rs-140/05 od 1.12.2003. godine; žalba tuženog protiv ove presude, odbačena je kao neblagovremena.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014- 0-Gž-06-000 258 od 10.5.2006. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine oba nižestepena rješenja, „dozvoli povraćaj u prijašnje stanje i usvoji žalbu izjavljenu na presudu broj: Rs-140/05 od 01.12.2005. godine, istu preinači i odbije tužbeni zahtjev u dijelu izreke pod alinejom 6. i 7. ili ukine u ovom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku“ (alineje 6. i
7. se odnose na iznose od 9.273,20 KM, odnosno 3.690,53 KM po osnovu naknade štete zbog neostvarene penzije od 6.4.2000. godine do 1.8.2003. godine i neisplaćene penzije od 1.8.2003. godine do 29.6.2004. godine s kamatama). Istom revizijom tuženog pobija se i prvostepena presuda broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.

Tužilac je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tuženog odbije. Pored ostalog naveo je da „nije dozvoljeno davati reviziju na presudu prvostepenog suda“.

Prvostepeni sud je utvrdio da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog bila dužna da primi prvostepenu presudu 1.12.2005. godine u zgradi suda, od kada joj je i tekao rok za žalbu u trajanju od 15 dana. Po presudu je međutim došla 6. decembra 2005. godine, kad ju je i primila, a žalbu protiv presude izjavila je 22. decembra 2005. godine, dakle po isteku zakonskog roka. Pošto je ocijenio da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije na valjan način opravdala propuštanje roka, sud je odbio prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje, a žalbu protiv prvostepene presude odbacio je kao neblagovremenu (član 331. u vezi sa članom 328. i članom 213. st. 1. i 2. ZPP). Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je, naime, propuštanje roka nastojala da opravda svojim zdravstvenim stanjem, pa je na ročištu, zakazanom povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje dostavila nalaz ordinacije…. Dr. M. iz S. od 8.12.2005. godine. Uvidom u nalaz sud je ustanovio samo to da punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog „ima bolove u žličici“ (želucu) i da joj je propisana terapija tabletama, što je ocijenio kao nedovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka.

Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je uz žalbu protiv prvostepenog rješenja dostavila kopiju izvještaja D. Z. iz S. S., ambulante… od
2. februara 2006. godine prema kojem je bila privremeno nesposobna za rad od
6. do 16. decembra 2005. godine.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, te je zaključio da se „doznaka…. izdata od D. Z. iz S. S. od 02.02.2006. godine, dakle poslije održanog ročišta po prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje“ ne može prihvatiti kao valjan dokaz da je punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog sve vrijeme od dana podizanja presude pa do isteka roka za žalbu bila potpuno nesposobna za rad, odnosno da je „očigledno da… doznaka nije ni postojala u vrijeme raspravljanja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, jer ista nije prezentirana na toj raspravi, nego je naknadno izdata, a sve u funkciji pravdanja propuštanja roka za izjavljivanje žalbe“.

Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.

Shavatanja nižestepenih sudova u pogledu neosnovanosti prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i neblagovremenosti žalbe tuženog su pravilna.

Članom 236. ZPP propisano je da će se u postupku po žalbi protiv rješenja shodno primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude, osim odredbe o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Prema članu 207. st.
1. istog zakona u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog nije pružila dokaz da izvještaj D. Z. iz S. S. od 2.2.2006. godine („doznaku“) o privremenoj spriječenosti za rad nije mogla dostaviti do održavanja ročišta na kome se je raspravljalo o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje pred prvostepenim sudom 2.2.2006. godine, tim prije što se je izvještaj odnosio na period od 6. do
16. decembra 2005. godine. Zbog toga ga drugostepeni sud osnovano nije mogao uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, u smislu naprijed pomenutih zakonskih odredaba.

Punomoćnica zakonskog zastupnika tuženog je tražila odlaganje ročišta od 2.2.2006. godine, ne za 30 minuta kako tvrdi u reviziji, nego za jedan dan da bi dostavila ljekarske nalaze, navodeći kako je smatrala „da je internistički nalaz poznate ordinacije sarajevske dovoljan za današnje ročište“. Njoj je međutim, moralo biti jasno, da taj nalaz u kome se samo navodi oboljenje i propisuje terapija uzimanjem lijekova, nije dovoljan dokaz za opravdanje propuštanja roka za ulaganje žalbe protiv prvostepene presude. Na njoj je ležao teret dokazivanja da je propuštanje bilo opravdano. Ona, međutim, to nije dokazala.

Drugostepeno rješenje, po ocjeni ovog suda, nema nedostataka na koje ukazuje revidentkinja, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog protiv tog rješenja odbijena je kao neosnovana (član 254. st. 1. i 4. u vezi sa članom 248. i 241. ZZ).

Revizija se može izjaviti samo protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu i protiv rješenja drugostepenog suda koji je postupak pravnosnažno završen (član 237. st. 1. i član 254. st. 1. ZPP) a ne i protiv prvostepene presude. Iz tih razloga, a na osnovu člana 247. istog zakona, odbačena je revizija tuženog protiv prvostepene presude broj Rs-140/05 od 1.12.2005. godine.

Ovaj sud nema zakonska ovlašćenja da ukine klauzulu pravnosnažnosti prvostepene presude, niti da prekine započeti izvršni postupak, što se, pored ostalog, traži u reviziji tuženog. Iz tih razloga nije se moglo udovoljiti ni ovim zahtjevima revidenta.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 662 od 12.09.2008..g )

<——->

Revizija – dozvoljenost:

P R E S U D U

Revizija se uvažava presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, se preinačuje i sudi:

Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine se preinačava tako što se tužilac odbija sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine sa kamatom na navedeni iznos od 16.11.2004. godine kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.

Tužena se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova spora.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-541/04 od 29.7.2005. godine utvrđeno je da tuženoj Z. d. p. E. B.L. RJ E. P. (sada: E. A.D. B.L. RJ E. P.) ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.817,73 KM kao i kamate obračunate na navedeni iznos od 16.11.2004. godine pa do pravosnažnosti ove presude (stav 1.). Utvrđuje se da ukupan dug tužioca prema tuženoj za utrošenu električnu energiju sa 16.11.2004. godine iznosi 46.63 KM (stav 2.). Obavezuje se tužena da naknadi tužiocu troškove spora u iznosu od 731,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 3.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1705/05 od 10.5.2006. godine, žalba tuženog se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači, tako što će se tužba tužioca odbaciti kao

nedozvoljena a tužioca obavezati „na plaćanje cjelokupnih troškova postupka“.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Tužbom se traži utvrđenje da tuženoj ne pripada pravo na naplatu iznosa od 3.864,64 KM po računu broj 902786660 od 16.11.2004. godine kao i kamate obračunate na taj iznos od dospjeća pa do isplate.

Tužilac je prema utvrđenom činjeničnom stanju, potrošač električne energije koju mu isporučuje tužena. Tužena je, što je nesporno između stranaka u sporu, prije pokretanja ovog spora ispostavila tužiocu račun broj …. od 16.11.2004. godine prema kojem njegov dug iznosi 3.772,36 KM, a odnosi se: „na prethodni saldo dug“, obračun utrošene snage za obračunski period od 72,07 KM, porez 7,219 KM i obračunate kamate od 52,70 KM. Tužilac je smatrajući da nije potrošio električnu energiju u navedenom iznosu po računu od 16.11.2004. godine, dana 18.11.2004. godine kod prvostepenog suda pokrenuo ovaj spor. Po njegovom mišljenju pretežni dio duga se odnosi na period prije 1998. godine, te da je zastario za naplatu po odredbi čl.378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i
„Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), a dio da se odnosi na obračunavanje kamate na kamatu što je zabranjeno ZOO. Nesporno je da do okončanja ovog postupka kod prvostepenog suda tužena nije pokrenula postupak protiv tužioca radi naplate novčanog iznosa iz navedenog računa. Prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanja vještaka finansijske struke M. R. koji je nakon uvida u finansijsku dokumentaciju tužene utvrdio da potraživanje tužene prema tužiocu u iznosu od 1.630,00 KM potiče iz 2000. godine, koji je stalno uvećavan za obračun kamata koji su po mišljenju vještaka nezakonito obračunate, i da je na dan 16.11.2004. godine tužilac dugovao tuženoj 46.63 KM. Prvostepeni sud je za potraživanje tužene koja su nastala prije 18.11.2003. godine za koje je istakao tužilac prigovor zastare, našao da su u smislu odredbi čl.378. st.1. tač.1. ZOO zastarili.

Iz tih razloga prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je zaključio da je tužba tužioca podnesena u skladu sa odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP), pa je prihvatajući činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

Shvatanje nižestepenih sudova nisu pravilna. Revizija je osnovana.
Vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 3.864,60 KM, i ne prelazi iznos od 10.000,00 KM propisan odredbom čl. 237. stav 2. ZPP. Ocjenjujući da bi odlučivanje o reviziji tužene u ovom sporu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, ovaj sud je na osnovu ovlaštenja iz stava 3. čl.237. ZPP dozvolio reviziju.

U vrijeme ispostavljanja računa tužene od 16.11.2004. godine bili su na snazi Zakon o električnoj energiji („Službeni glasnik RS„ broj 66/02, 29/03, 86/04 i 111/04, u daljem tekstu: ZEE) i Opšti uslovi za isporuku električne energije („Službeni glasnik RS„ broj 23/94, u daljem tekstu: Opšti uslovi). Odredbama ZEE propisano je: da se snabdijevanje električnom energijom vrši u skladu sa tim Zakonom, opštim uslovima za isporuku električne energije, tarifnim sistemom za prodaju električne energije i ugovorom koji mogu da zaključe prodavac i kupac (član 81. stav 1.); da snabdijevanje električnom energijom podrazumijeva isporuku i/ili prodaju električne energije (član 81. stav 2.); da se opštim uslovima za isporuku električne energije uređuju naročito način obračuna i uslovi plaćanja električne energije (član 82. stav
1. tačka 7.). Prema opštim uslovima: potrošačima na niskom naponu, električna energija se, po pravilu, isporučuje na osnovu ugovora po pristupanju (član 57. stav 1.); podnošenje, prijave od strane potrošača za priključenje njegove instalacije na mrežu isporučioca, izvršenjem priključenja i blombiranjem brojila, smatra se da je zaključen ugovor po pristupanju (član 57. stav 2.); ugovorom po pristupanju potrošač prihvata sve odredbe uslova (misli se na opšte uslove) tarifnog sistema i tarifnih stavova za dodjelu električne energije (član 58.).

Iz ovih odredbi proizilazi da su tužilac kao potrošač i tužena kao isporučilac električne energije zaključili ugovor o isporuci električne energije, koji ima karakter ugovora po pristupanju. Prema članu 142. stav 1. ZOO, opšti uslovi određeni od strane jednog ugovorača, bilo da su sadržani u formularnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovoračima u istom ugovoru i po pravilu obavezuje kao i ove. „Opšti uslovi obavezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času zaključenja ugovora“ (član 142. stav 3. ZOO).

Opšti uslovi su, prema tome, sastavni dio ugovora o isporuci električne energije i obavezuju tužioca kao i ostale ugovorne odredbe.

Opštim uslovima je dalje propisano: da obavijest isporučioca o visini novčanog iznosa za kontinuirano preuzimanje električne energije ima karakter računa (u ovom slučaju računa od 16.11.2004. godine) i po istom teku sve obaveze i preduzimaju se mjere za naplatu (član 93. stav 2.); da se smatra, ako potrošač u roku od 15 dana nije uložio prigovor na visinu novčanog iznosa iz obavijesti isporučioca, odnosno iz njegovog računa, da je saglasan sa utvrđenim iznosom (član 93. stav 3.); da je potrošač električne energije dužan da isporučenu električnu energiju plati u roku od 5 dana od dana ispostavljanja obračuna-računa stvarno isporučene električne energije, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 94. stav 1.); da potrošač može ako smatra da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen, zahtijevati njegovu provjeru (član 96. stav 1.); da će isporučilac, ako utvrdi da isporučenu električnu energiju netačno obračunao, izvršiti ispravku i ispravljeni obračun dostaviti potrošaču u roku od 8 dana od dana prijema zahtjeva i vratiti potrošaču više uplaćeni iznos uvećan po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva (član 96. stav 2.); da je potrošač dužan ako ne izvrši svoju novčanu obavezu u rokovima utvrđenim

ugovorom po isporuci električne energije i Opštim uslovima, zajedno sa glavnim dugom platiti i kamatu na iznos duga po stopi domicilne banke na kredite za obrtna sredstva i to za period od dospjeća obaveze do plaćanja, ako ugovorom nije drugačije utvrđeno (član 97.).

Tužilac je, podnio tužbu sudu po prijemu osporenog računa, ali tokom postupka nije tvrdio, niti dokazao da je tuženoj podnosio prigovor na visinu novčanog iznosa iz računa u roku od 15 dana od njegovog prijema, odnosno da je obračun stvarno isporučene električne energije nepravilno utvrđen. Protekom navedenog roka bez podnošenja prigovora, smatra se da je tužilac saglasan sa utvrđenim iznosom, pa je iznos iz računa dužan platiti u roku od 5 dana od dana njegovog ispostavljanja (član 93. stav 2. i 3. i član 94. stav 1. Opštih uslova). Zbog propuštanja podnošenja prigovora, tužilac se više ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti potraživanja, odnosno o načinu obračuna kamate na dospjelo, a ne isplaćeno potraživanje iz ZOO.

Nižestepeni sudovi su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ali pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca. Ovaj sud je, radi toga na osnovu člana 250. stav 1. ZPP usvojio reviziju tužene, preinačio obe nižestepene presude i odlučio kao u izreci.

Tužena je u reviziji tražila da joj tužilac naknadi troškove spora, koje tokom postupka ni sada u reviziji nije opredijelila, pa stoga joj troškovi spora nisu ni dosuđeni (čl. 396. stav 1. ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 887 od 18.7.2008.g.)

<——->

Revizija – potraživanje u novcu, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus od 10 000 KM

R J E Š E Nj E

Revizija se odbacuje.

O b r a z l o ž e nj e

Tužilac G. S. sin C., podnio je preko svog punomoćnika, advokata tužbu na dan 9.12.2003. godine protiv tuženih Republike Srpske-V. R. S. i R. S.-Republičke uprave carina B.L., koje zastupa Republičko javno pravobranilaštvo R. S., radi utvrđenja nosioca stanarskog prava. U tužbi je označio vrijednost spora u iznosu od 1.000,00 KM koja nije mijenjana tokom postupka. Naknadno je u parnicu stupio M. N. u svojstvu umješača na strani tuženih.

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-252/2004. od 5.10.2004. godine utvrđeno je da je tužilac nosilac stanarskog prava na spornom dvoiposobnom stanu u D., u ulici F. V. broj 30, na trećem spratu, broj 41 koji se sastoji od dvije veće i jedne manje sobe, kuhinje ostave, hodnika, kupatila sa WC-om, lođe, balkona i šupe, ukupne stambene površine od 75 m2; odlučeno je da presuda zamjenjuje ugovor o korišćenju stana; tužene su obavezane da tužiocu naknade parnične troškove u iznosu od 1.506,25 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-644/04 od 20.5.2005. godine uvažene su žalbe tuženih i umješača na strani tuženih, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen u cjelini sa tužbenim zahtjevom; tužilac je obavezan da tuženima naknadi parnične troškove u iznosu od 400,00 KM, a umješaču u iznosu od 110,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi njegovom tužbenom zahtjevu bilo udovoljeno. Tražio je naknadu parničnih troškova cjelokupnog postupka.

Tuženi i umješač na njihovoj strani dostavili su odgovore na reviziju. Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.
Članom 237. Zakona o parničnom postupku (”Službeni glasnik RS”, br. 58/03, 85/03 i 74/05, – u daljem tekstu: ZPP) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM (stav 2.); da izuzetno Vrhovni sud R. S. može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (stav 3).

Iz izloženog proizilazi da označena vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari ne prelazi iznos od 10.000 KM. Kako sud nije našao da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, revizija tužioca je odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 247. u vezi sa članom 237. stav 2. i 3. ZPP.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-508/05 od 10.10.2006.g. )

<——->

Presuđena stvar – Res judicata

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 742 od 15.3.2007. godine, u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine (ispravljeno rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine) i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-001 015 od 13.7.2006. godine, od 13.7.2006. godine (u daljem tekstu: rješenje od 13.7.2006. godine) tužba tužioca V. S. sina P. odbačena je kao nedopuštena
„shodno članu 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a“. Odlučeno je da troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.440,00 KM „padaju na teret tužioca shodno članu 386. ZPP-a“. Ovo rješenje ispravljeno je rješenjem istog suda, istog broja od 10.10.2006. godine u tom smislu što je datum u zaglavlju „13.7.2005.“ zamjenjen datumom „13.7.2006“ dok je datum u četvrtom stavu obrazloženja „30.3.2003“ zamijenjen datumom „30.9.2003.“

Drugim prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 1015/05 od 5.6.2006. godine dozvoljen je povraćaj u pređašnje stanje, ukinuta je presuda zbog propuštanja prvostepenog suda broj P-1015/05 od 4.4.2006. godine i odlučeno da se postupak stavlja u fazu prije donošenja ove presude.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06- 000 742 od 15.3.2007. godine, žalba tužioca je odbijena, a oba prvostepena rješenja su potvrđena.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja samo u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine zbog povreda odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, s prijedlogom da se to rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.

U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Bijeljini protiv tužene S. A., kćeri A., na dan 8. novembra 2005. godine i tokom postupka, tužilac je postavio tužbeni zahtjev da se utvrdi „da je dana 2.11.2003. godine, kada je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu RS, bez pravnog učinka i bez dejstva presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine u dijelu, kojim je tužilac obavezan da tuženoj preda u posjed dio parcele broj 2462 u površini od 384 m2, koji odgovara bivšoj parceli broj 2466, sve K.O. B. I, te da je izvršenje tog dijela presude postalo zabranjeno i nedopustivo, a što je tužena dužna priznati te trpjeti da se ukinu sve sprovedene izvršne radnje u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem I-1431/03“ uz dosuđenje parničnih troškova.

Prvostepeni sud je utvrdio da je Vrhovni sud Republike Srpske rješenjem broj Rev-285/04 od 18.11.2005. godine uvažio reviziju tužioca,
„ukinuo presudu Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.09.2003. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje“. U prvostepenom rješenju je konstantovano da je presuda koja se tužbom pobija „već ukinuta, pa ovaj sud nema šta utvrđivati da je ona bez pravnog učinka, zbog čega je donio rješenje kao u dispozitivu“. Pri tome, sud se je pozvao na odredbu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: ZPP). Tom odredbom propisano je da se tužba, po prethodnom ispitivanju odbacuje, ako sud utvrdi da je stvar pravnosnažno presuđena.

Drugostepeni sud je zaključio da se „iz razloga rješenja jasno… da zaključiti da je tužba odbačena zbog odsustva pravnog interesa tužioca, u pitanju je greška u kucanju što sud u izreci navodi t.4 st1. čl.67, umjesto tačke 7. istog člana, a što proizilazi iz podataka spisa predmeta“ (prema članu 67. stav 1. tačka 7. ZPP, tužba se odbacuje ako sud utvrdi da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje). Tužiočev pravni interes za podnošenje tužbe u ovom sporu je, prema shvatanju drugostepenog suda, u proglašenju nedopustivosti izvršenja koje se pred prvostepenim sudom vodi pod brojem I-1443/03. Kako je rješenjem prvostepenog suda broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine postupak izvršenja obustavljen, a sve provedene radnje ukinute, tužilac, po shvatanju drugostepenog suda, nema pravni interes za vođenje ove parnice.

Revizija je osnovana.

Pomenuti zaključak drugostepenog suda za sada je preuranjen.

Ako je rješenjem broj I-1443/03 od 10.5.2006. godine doista obustavljen izvršni postupak, a sprovedene radnje ukinute, bilo bi osnovano shvatanje da tužilac nema pravni interes za vođenje ove parnice, pri nespornoj činjenici

da je presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kao izvršna isprava, u međuvremenu ukinuta.

U protivnom, ako izvršni postupak nije obustavljen, niti su ukinute sprovedene radnje u tom postupku, postojao bi i pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje, kao u ovom sporu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Sud međutim nije izvršio uvid u predmet broj I-1443/03 ni u rješenje istog broja od 10.5.2006. godine. S druge strane, tužilac je uporno tvrdio da izvršni postupak nije obustavljen. Spisima je priložen prepis rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj I-1431/03 od 10.5.2005. godine prema kojem se u postupku tražioca izvršenja S. A. protiv izvršenika V. S., radi predaje u posjed, „postupak protivizvršenja“ (dakle, ne izvršni postupak!)
„obustavlja i ukidaju sve provedene radnje koje su provedene u postupku protivizvršenja“.

U daljem toku postupka potrebno je, radi toga, izvršiti uvid u izvršni predmet za izvršenje presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-62/03 od 30.9.2003. godine, kako bi se razjasnila sporna pitanja da li je izvršni postupak obustavljen a sprovedene radnje ukinute, odnosno da li postoji pravni interes tužioca za vođenje ovakve parnice.

Kako iz izloženog proizilazi, drugosepeno rješenje u dijelu kojim je potvrđeno rješenje od 13.7.2006. godine, doneseno je uz povredu odredaba parničnog postupka (član 209. u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 7. ZPP). Shodno tome, revizija tužioca je uvažena, drugostepeno rješenje u tom dijelu ukinuto i odlučeno da se predmet u ukinutom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovan postupak (član 250. stav 2. u vezi sa članovima 240. stav 1. tačka 1.
i 254. stav 1. tačka 1. i 4. ZPP.

Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni ukazani nedostatak (član 253. u vezi sa članom 228. ZPP).

Prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno u nepobijanom dijelu, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje broj P-1015/05 od 5.6.2006. godine.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 545 od 27.6.2008.g. )

<——->

Presuđena stvar – Res judicata

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u K.V. broj Rs-37/98 od 15.10.2002. godine, obavezan je tuženi DUTP B. iz K.V. da tužiocu E.Č. plati na ime neisplaćenih plata za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine iznos od 9.866,28 KM; na ime zatezne kamate na neisplaćene plate u istom periodu iznos od 16.886,17 KM; na ime regresa za godišnji odmor iznos od 968,00 KM, na ime zakonskih kamata na neisplaćeni regres iznos od 1.502,76 KM, ukupno 29.223,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.10.2002. godine do isplate (stav 1). Tužba u dijelu kojim tužitelj traži uplate novčanih iznosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, se odbacuje (stav 2).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Ž-80/03 od 16.08.2005. godine, žalba tuženog djelimično je uvažena, navedena prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu utoliko što se: tužitelju dosuđuje naknada na ime izgubljene zarade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine u iznosu od 17.816,22 KM (od čega na ime naknade plata u iznosu od 11.183,06 KM i na ime zakonske zatezne kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. pa do 30.06.2005. godine iznos od 6.633,16 KM), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.183,06 KM počev od 01.07.2005. godine pa do isplate, umjesto naknade na ime neisplaćene plate koja je tužitelju dosuđena za period od 11.06.1992. do 15.05.2002. godine u ukupnom iznosu od 26.752,45 KM (stav 1). Tužitelj se odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu izgubljene zarade za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine u iznosu od 1.598,00 KM i na ime kamate na taj iznos za period od 20.05.2001. do 30.06.2005. godine u iznosu od 1.200,10 KM, kao i sa dijelom zahtjeva za naknadu na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i na ime kamate na taj iznos u iznosu od 1.502,76 KM (stav 2).

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili izmjeni shodno odredbi člana 250. i 251. Zakona o parničnom postupku.

Tužilac u odgovoru na reviziju tuženog osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.

Republički javni tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st. 3. Zakona o parničnom postupku – „Sl. list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP).

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužioca za naknadu štete na ime neostvarenih plata i naknade na ime regresa za nekorišćenje godišnjih odmora za vremenski period u kome ga je tuženi sprečavao da kod njega radi.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je rješenjem tuženog 01-601-1-1/85 od 17.10.1985. godine sa tužiocem zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu konobara, kod koga je radio do 11.06.1992. godine, a od tada do 14.12.1995. godine bio je u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V.; da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao ga da tužioca vrati na radno mjesto na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima; da tuženi tužiocu i drugim radnicima koji su bili u radnoj obavezi kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V. za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine nije vršio isplate plata i naknada koje je isplaćivao svojim radnicima koji su u tom periodu kod njega radili; da je tužilac 30.06.2004. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca; da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Ž.T,, diplomiranog ekonomiste iz K.V. od 15.05.2002. godine proizilazi da bi tužilac za period od 01.08.1992. do 15.05.2002. godine ostvario plate u dinarskim iznosima preračunatih u konvertibilne marke po kursu 1 KM = 6 dinara, iznosile 9.866,28 KM, na koji iznos je obračunata kamata od 16.886,17 KM, ukupno 26.752,44 KM, kao i naknade na ime regresa u iznosu od 968,00 KM i obračuna kamata na ovaj iznos od 1.502,76 KM.

Prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu za plaćanje naknade štete na ime neostvarenih plata, naknade na ime regresa, kao i obračuna kamata za iznose navedene u izreci prvostepene presude, dok je odbačena tužba tužioca za uplate novčanih iznosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Za ovakvu odluku prvostepeni sud je dao razloge: da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda od 14.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i da ga tuženi vrati na rad na radnom mjestu na kojem je radio do prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radim sposobnostima. Da visina naknade na ime neostvarenih plata, obračuna kamata je utvrđena na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Ž.T. u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je povodom žalbe tuženog protiv prvostepene presude, odlučio da otvori raspravu na kojoj je odredio ponovno izvođenje dokaza vještačenja po vještaku T.Ž. koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje od 10.06.2005. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 28.07.2005. godine, pa nakon što je ocijenio provedene dokaze, preinačio prvostepenu presudu tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu u iznosima navedenim u izreci pobijane drugostepene presude, pri čemu dajući razloge: da se na ovaj pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ broj 60/89 i 42/90 – u daljem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa (juni 1992. godine), i to odredbi člana
73. stav 1. tog zakona po kojem radnik ima pravo na naknadu štete po opštim načelima odgovornosti za štetu za period od kada mu je na nezakonit način prestao radni odnos, u kojem slučaju se primjenjuje načelo prezumirane krivice (član 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03 – u daljem tekstu: ZOO), u kojem slučaju je po odredbi člana 185. ZOO odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Dalje drugostepeni sud navodi, da tuženi nije vršio isplate plata i naknada za radnike koji su bili angažovani u Opštinskom štabu civilne zaštite u K.V. ili na vojnoj obavezi za period od 11.06.1992. do 14.12.1995. godine, pa stoga da tužiocu ne pripada pravo na naknadu štete za navedeni period, jer da načelo pravičnosti nalaže da tužilac dijeli pravnu sudbinu ostalih radnika tuženog. Da je visina naknade za period od 15.12.1995. do 30.06.2004. godine kada se tužilac zaposlio kod drugog poslodavca utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke T.Ž. od 10.06.2005. godine i dopune nalaza i mišljenja ovog vještaka od 28.07.1995. godine u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude, kao i da tužiocu ne pripada naknada štete na ime regresa za godišnji odmor jer da tužilac u spornom periodu nije radio.

Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.

Prigovori revizije tuženog ”da se tužilac nakon 30.01.1996. godine do kada je bio u radnoj obavezi kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., nije obraćao tuženom sa zahtjevom za vraćanje na rad, već je 04.06.1998. godine prvostepenom sudu podnio tužbu protiv tuženog”, ne mogu se prihvatiti osnovanim.

Ovo iz razloga što je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda broj Rs-37/98 od 04.11.2001. godine utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezao tuženog da tužioca vrati na rad, dakle radi se o presuđenoj stvari u odnosu na navedene zahtjeve tužioca, pa stoga se u ovoj parnici pitanje zakonitosti postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog kao i njegovo vraćanje na rad ne može više ispitivati.

Ni drugi prigovor revizije ”da prilikom utvrđivanja visine naknade štete tužiocu, nisu uzete u obzir plate koje je za sporni period tužilac primao kod Opštinskog štaba civilne zaštite u K.V., a ne plata koju je primala radnica tuženog Đ.M.”, ne može se prihvatiti osnovanim.

Tužilac je bio radnik tuženog, a što je utvrđeno, kako je rečeno na osnovu navedene pravosnažne djelimične presude prvostepenog suda od 04.11.2001. godine kojom je utvrđeno da tužiocu nije prestao radni odnos kod tuženog i obavezan tuženi da ga vrati na rad na radno mjesto na kojem je do tada radio, odnosno na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, dakle, u pogledu postojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog u spornom periodu, kao i o njegovom vraćanju na rad kod tuženog, pravosnažno je presuđeno navedenom presudom prvostepenog suda, pa se u ovoj parnici o tom pitanju više ne može odlučivati.

Stoga se i zahtjev za naknadu štete na ime neostvarenih plata tužioca nije mogao utvrditi uporedbom mjesečnih iznosa plata radnog mjesta na kojem je tužilac do tada radio, tj. radnog mjesta konobara, koje (radno mjesto) u spornom periodu više nije postojalo, već uporedbom radnog mjesta radnika tužene Đ.M., kao adekvatnog uporednog radnika tuženog, a ne uporednog radnika koji je u spornom periodu radio kod Opštinskog odbora civilne zaštite u K.V., jer tužilac u spornom periodu nije ni bio njen radnik.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužene kada je drugostepeni sud pozivom na odredbe člana 154. stav 1., 158. i 185. ZOO tužiocu dosudio naknadu štete na ime neostvarenih plata kao i obračuna zakonske zatezne kamate na iznose neostvarenih plata, u iznosima navedenim u izreci drugostepene presude

Pobijana presuda nema, prema tome, nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz tih razloga, a na osnovu člana 393. i 386. ZPP, u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05), revizija tuženog je odbijena kao neosnovana.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-671/05 od 27.02.2007.g.)

 

<——->

Umješač

R J E Š E Nj E

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u B. L. broj P-815/03 od 15.11.2005. godine „tužba tužitelja O. Z. podnijeta u predmetu br.P-815/03 dana 21.1.2005. g. a uređena na ročištu od 30.8.2005. g. protiv tuženih K. S. i F. J. radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora“ odbačena je kao neblagovremena.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u B.L. broj 001-0-Gž-06-000 112
od 16.3.2006. godine žalba Z. O. odbačena je kao nedozvoljena.

Advokat Z. O. (u daljem tekstu: revident) izjavio je reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja S. K. podnijela je 13. novembra 1996. godine tužbu protiv tuženog J.F., radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora. Tužbom je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji („kupoprodajni ugovor“) zaključen 1.5.1995. godine (pravilno 1.2.1995. godine) u B. L. između tuženog kao prodavca i nje kao kupca dvoiposobnog stana u B. L., u. d/I površine 78,80 m2, što bi tuženi bio dužan da prizna i da joj izda ispravu podobnu za prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno u katastru, koju bi u protivnom zaimijenila presuda. Na ročištu od 30. aprila 2003. godine tuženi je preko svojih punomoćnika izjavio protivtužbu protiv tužilje. Zahtjevom protivtužbe tražio je da se utvrdi da je ugovor od 1.2.1995. godine pravno ništav, što bi tužilja bila dužna da prizna i trpi da se tuženi na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik stana u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jednica BL, u knjizi uloženih isprava otkupljenih stanova, uz naknadu parničnih troškova. Na ročištu od 5. septembra 2003. godine parnične stranke su pred prvostepenim sudom zaključile sudsko poravnanje u tom smislu da je ugovor od 1.2.1995. godine ništav, da će tužilja istog dana (tj. 5. septembra 2003. godine) predati tuženom sporni stan, slobodan od lica i stvari, u upotrebljivom stanju, kao i ključeve tog stana, a tuženi će, takođe istog dana, isplatiti tužilji iznos od 22.000,00 KM, što je, prema stanju u spisima i učinio. Kako je tužilja potraživala od tuženog i kamatu na iznos od 22.000,00 KM, a tuženi od nje zakupninu od 1.2.1995. godine, postupak je u tom dijelu nastavljen i okončan donošenjem rješenja broj P-815/03 od 12.12.2003. godine. Tim rješenjem: 1. konstantovano je da je povučena tužba tužilje kojom je tražila isplatu kamate na iznos od 22.000,00 KM za period od 1.2.1995. godine do 5.9.2003. godine; 2. odbačena je kao neuredna protivtužba tuženog („protivtužitelja“) kojom je tražio isplatu zakupnine za stan za period od 1.2.1995. godine; 3. odbijen je zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova. Rješenje je postalo pravosnažno 22.1.2004. godine. Revident je 16. decembra 2003. godine (tj. poslije zaključenog sudskog poravnanja i donošenja rješenja od 12.12.2003. godine, a prije pravnosnažnosti tog rješenja) podnio tužbu protiv obje parnične stranke, kao tužene, s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog stana u Banjoj Luci, u ulici Vase Pelagića broj 34/I, što bi oni bili dužni da priznaju i trpe da se stan upiše na osnovu presude kao njegovo vlasništvo u evidenciji nekretnina, uz isplatu parničnih troškova. Tužba je dostavljena na predmet broj P-815/03, ali je zavedena pod brojem P- 622/04.

Prvostepeni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za glavno miješanje (generalnu intervenciju) revidenta u parničnom postupku broj P- 815/03 iz člana 364. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: ZPP) jer je parnica između parničnih stranaka u odnosu na sporni stan okončana poravnanjem od 5. septembra 2003. godine, dok je on podnio tužbu tek 16. decembra 2003. godine. Primjenom člana 67. stav 1. tačka 2. istog zakona prvostepeni sud je revidentovu tužbu odbacio kao neblagovremenu.

Drugostepeni sud je zauzeo stav da su u ovoj pravnoj stvari parnične stranke-tužilja S. K. i tuženi J. F., a da revident nema takvo svojstvo, jer u ovom predmetu nije podnio tužbu, odnosno nije pokrenuo parnični postupak. U skladu sa ovakvim pravnim shvatanjem, taj sud je na osnovu člana 255. u vezi sa članom
253. stav 1. ZPP odbacio žalbu revidenta kao nedozvoljenu. Revizija nije osnovana.
Shvatanje drugostepenog suda je pravilno.

Članom 364. ZPP propisano je da lice koje u cjelini ili djelimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom sve dok se postupak pravnosnažno ne završi.

Parnica o spornom stanu (tj. o „stvari ili pravu“ u smislu navedene odredbe) okončana je između parničnih stranaka sudskim poravnanjem od 5. septembra 2003. godine. Sudsko poravnanje ima snagu izvršnog naslova (član 91. ZPP). Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom (član 92. istog zakona).

Članom 93. ZPP propisano je da će sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije bilo zaključeno sudsko poravnanje i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu. Iz ovih odredaba proizilazi da se sudsko poravnanje u procesnopravnom smislu upodobljava sa pravnosnažnom sudskom presudom.

Revidentov zahtjev za glavnim mješanjem bio bi, prema tome, osnovan da je on podnio tužbu protiv parničnih stranaka najkasnije do 5. septembra 2003. godine kad su tužilja i tuženi zaključili sudsko poravnanje. Pošto je tužbu podnio kasnije, 16. decembra 2003. godine, nisu ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi iz člana 364. ZPP da mu se u ovom parničnom postupku prizna svojstvo glavnog umješača (generalnog intervenijenta). Spor između parničnih stranaka nastavljen je, doduše i poslije zaključenja poravnanja, ali ne o stanu (koji je definitivno pripao tuženoj) nego o zakupnini i o kamatama. To više nije bila parnica kojom se „traži stvar ili pravo“ (član 364. ZPP), nego o međusobnim odnosima obligacionopravne prirode između parničnih stranaka, koji su bez uticaja na primjenu ove zakonske odredbe.

Prvostepeni sud nije pravilno postupio kad je tužbu revidenta, primljenu
16. decembra 2003. godine zaveo pod brojem P-622/04, tj. kao da je predata u 2004. godini. Ovaj nedostatak je, međutim, bez uticaja na zakonitost i pravilnost nižestepenih odluka, jer se ni u slučaju da je pravilno postupljeno ne bi ispunili uslovi za glavno miješanje revidenta.

Revident, prema tome, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nema svojstvo parnične stranke u parnici broj P-815/03 koja je vođena između tužilje S. K. i tuženog J. F. o spornom stanu i potraživanjima nastalim u vezi tog stana, nego eventualno trećeg lica, ali van slučajeva propisanih odredbama članova 369. do
372. ZPP, koje nije bilo ovlašćeno na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude (član 213. stav 3. istog zakona). Drugostepeni sud je, prema tome, pravilno odbacio njegovu žalbu protiv prvostepene presude kao nedozvoljenu.

Procesna prava revidenta time nisu povrijeđena. Parnični postupak između njega i parničnih stranaka u ovom predmetu, o spornom stanu, vodiće se pred prvostepenim sudom pod brojem P-622/04, sa pravnim posljedicama koje proizilaze iz činjenice da je tužbu podnio prvostepenom sudu na dan 16. decembra 2003. godine.

Iz naprijed rečenog proizilazi da pobijano rješenje nema procesnih nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija je odbijena kao neosnovana na osnovu člana 254. stav 3. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 106 od 25.05.2007.g. )

Povratak na: prvi dio – parnični postupak

Nazad na: sudska praksa BiH