Vedran Miočić-Stošić (38) iz Zadra, živi je čovjek. To ne znači da je, taj diplomirani arhitekt i aktivni sudionik zadarske alternativne scene na kojoj je poznat po svom nadimku Gumeni, samo živo ljudsko biće, već i to da se kao takav – deklarirao prema državi Republici Hrvatskoj. To je učinio putem dokumenta koji se zove “Objava o nepostojanju osobe” koju je predao na pisarnicu 6. svibnja 2016. godine PU zadarskoj kao i na još dvadesetak, kako državnih tako i lokalnih institucija, počevši sa Vladom RH, dajući im svima rok od 30 dana da tu objavu pobiju.

U Objavi je naveo da je on živi čovjek, živi izvor neograničenih i neotuđivih prava, duša utjelovljena u živom biološkom ljudskom tijelu muškog spola, suveren u svom postojanju. “Objavu o nepostojanju osobe”, Miočić-Stošić drži dokumentom kojim je raskinuo sve fiktivne, imaginarne, izmišljene veze između njega i fiktivnog entiteta – države. S obzirom da je niti jedna institucija u roku koji je naveden nije pobila – zapravo su je ignorirali i nisu mu odgovorili ništa – „Objava“ je, tvrdi Miočić-Stošić, postala pravno važeća.

Dugo je i temeljito razrađivao ostvarenje ovog plana temeljenog na „univerzalnom ljudskom pravu živog čovjeka“. Nad njim, kako kaže, od tog trenutka država više nema nadležnost, osim u stvarima na koje on svojevoljno pristane. Ideja je u suštini jednostavna, mada istovremeno i komplicirana, a zasniva se na premisi da su sve fizičke osobe ustvari tvrtke. Kako je i država tvrtka pod nazivom Republika Hrvatska d.o.o., registrirana pod D-U-N-S brojem 500640570 (D-U-N-S broj može biti dodijeljen jedino tvrtkama), radi se, tvrdi Miočić-Stošić, o raskidu dosadašnjeg ugovora te uspostavljanju novog poslovnog odnosa, ovaj put između njega kao živog čovjeka i države kao tvrtke.

Radi se vjerojatno o najvećem poznatom obliku građanskog neposluha kod nas, mada slučaj Vedrana Miočića-Stošića nije jedini. U Hrvatskoj se zna za najmanje 17 „živih ljudi“, a svakoga je dana broj ljudi koji su se „odjavili“ od države i proglasili suverenitet nad svojim životima, sve veći. Pojava ljudi koji su se počeli deklarirati prema državi kao „živi ljudi“ postoji već neko vrijeme u svijetu. Najviše ih je u Americi odakle se ta ideja proširila dalje, a navodno u Italiji čak 200 tisuća „živih ljudi“ ne plaća porez.

Razočarenje u sustav, osjećaj otuđenosti u državi u kojoj se pojedinac osjeća kao rob nad kojim samoproglašenu kontrolu imaju drugi ljudi, neki su od mnogih razloga zbog kojih je došlo do ove pojave. Ipak, pomisao da se ovim činom od države pojedinac jednostavno izuzima iz svakog građanskog i socijalnog života, nije posve jednostavna niti točna. Vedran Miočić-Stošić za sada još uvijek ima osobnu i zdravstvenu iskaznicu pomoću kojih koristi određene usluge od države, pa tako recimo plaća struju, vodu, komunalije i sl., ali – bira gdje će i na koji način stupiti u „poslovni odnos s državom“. Tamo gdje mu njene usluge odgovaraju, ili iz bilo kojeg razloga odluči napraviti kompromis pristankom na ponuđene uvjete, preuzima obveze iz takvog „ugovora“ te ih ispunjuje, međutim „Objavom“ – za koju kaže da je jedinstven dokument – odriče državi pravo da ga se unaprijed prisili da pristane na svaku njenu „uslugu“, već o tome on slobodno i autonomno odlučuje. Bitno je, naglašava, razlučiti u kojem svojstvu u određenom trenutku djelujemo, da li svojstvu fizičke osobe putem koje izvršavamo poslovanje ili kao živi čovjek koji slobodno ostvaruje svoja prirodna prava. Kad tako razlučimo stvari, sve je jasno, nema tu licemjerja, kaže Vedran.
Trenutak u kojem se odlučio proglasiti „živim čovjekom“ i predati „objavu o nepostojanju osobe“ bio je – kad mu je istekla registracija na osobnom automobilu.

– Radilo se o temi o kojoj je u našem društvu na takav način bilo nepoželjno govoriti jer ga ona zapravo podriva. Došao sam do informacija od ljudi koji su među prvima proučavali kako funkcionira pravni sustav i što on jest u svojoj biti i u jednom mi se trenutku sve rasvijetlilo kako je sve to postavljeno. Moram priznati da me tada istinski prestravila činjenica da ja svoj život uopće ne držim u svojim rukama. To je bio ključan trenutak u kojemu se sve prelomilo u meni. Shvatio sam kako je osmišljen taj način kojim nas sistem porobljava i sputava da ostvarimo svoje potencijale kao živa bića, kao ljudi na Zemlji, a s obzirom da nam je sve to nametnuto bez naše pune spoznaje o tome, radi se zapravo prijevari, čistom kriminalnom pa i demonskom konceptu porobljavanja ljudi. Odlučio sam uzeti svoj vlastiti život u vlastite ruke i prvi konkretan korak bila je ta registracija automobila. Predao sam „Objavu o nepostojanju osobe“ koja je nakon 30 dana postala pravomoćna i tada sam dobio legalnu pravnu osnovu da krenem: odjavio sam svoje vozilo, vratio im njihove registarske pločice, izradio i na svoj automobil postavio svoje pločice, obavijestio nadležnu policijsku upravu o tome i odlučio dalje ne sudjelovati u tom poslovanju – kaže Miočić-Stošić.

Nikakav odgovor nije dobio, niti od Policijske uprave niti od bilo koje druge službene institucije. Čak godinu dana nesmetano je vozio svoj ford s vlastito izrađenim pločicama oznake MG100616GM, što je kombinacija slova i brojki koje za njega imaju privatno značenje. Možda javnost nikad ne bi saznala za njegov slučaj, da ga otprilike godinu dana nakon uručenja objave nije zaustavila policija. Vozio je baku u bolnicu u Biograd.

– Na izlasku iz Biograda sam skrenuo ulijevo na mjestu gdje je prometni znak pokazivao obavezno skretanje udesno te se tako priključio na jadransku magistralu u smjeru Zadra. Pritom nisam nikom načinio štetu niti ikog doveo u opasnost s obzirom da u tom trenutku nije bilo drugih automobila u blizini ni sa lijeve ni sa desne strane. Policajac na motociklu koji je nadolazio iz daljine je to primjetio i signalizirao mi da se zaustavim što sam i učinio. Kad mi je prišao, zatražio sam da mi se predstavi što je prva stvar koju je dužan učiniti prema pravilniku o policijskom postupanju, ali on je to odbio tražeći me dokumente. Dao sam mu na uvid “Objavu o nepostojanju osobe” i “Obavijest o privatnim pločicama” koju sam također godinu dana ranije uručio PU zadarskoj, te mu pokušao objasniti tko sam te da postojanjem “Objave” on nema nadležnost nada mnom jer mi „ne poslujemo“. Nije prihvaćao to što govorim već je pod prijetnjom prisilnog privođenja zatražio od mene da pođem za njim u postaju. Krenuo sam prema postaji jer je sa mnom bila i baka te sam mu želio mirno objasniti da na taj način krši odredbe “Objave” te da mi čini štetu koju će morati platiti, ali on je i dalje ignorirao sve to – priča Gumeni događaj nakon kojega je “zaratio sa sustavom”.

Nakon što mu je policajac oduzeo pločice, rečeno mu je da će dobiti kaznu za prometne prekršaje ali i da će DORH pokrenuti puno ozbiljniji postupak u kojem će ga se teretiti za kazneno djelo krivotvorenja službenih isprava zbog izrade vlastitih pločica za što mu prijeti i kazna zatvorom. Ubrzo nakon toga od načelnika PP Biograd mu stiže obvezni prekršajni nalog s novčanom kaznom, na kojeg mu je Vedran odgovorio opomenom u kojoj ga u dobroj namjeri upozorava da time krši odredbe “Objave” koju je svojedobno uručio.

– Nikome nisam načinio štetu dok sam putovao vlastitim automobilom. Nisam ni krivotvorio državne oznake, već sam izradio svoje vlastite pločice o čemu sam na vrijeme poslao obavijest policiji. Svojim su postupanjem policajci zapravo meni prouzročili štetu. Iako sam ih upozoravao, oni su to ignorirali čime su svjesno prekršili „Objavu“ i na taj se način zapravo obavezali da će mi tu štetu i nadoknaditi. Policajac mi se nije htio niti predstaviti što je bio dužan po zakonu kojega je provodio. Na moj pismeni zahtjev za dostavom njegovih podataka iz PU zadarske odgovorili su mi da su oni u postupku provjere utvrdili da se dotični policajac meni predstavio dajući mi svoju službenu iskaznicu na uvid, što je bila laž. Kasnije sam ipak privatnim kanalima uspio saznati ime i prezime policajaca te sam ih tužio za štetu koju su mi nanijeli – kaže Vedran.

Naime u „Objavi o nepostojanju osobe“ naveden je paragraf s točnim cjenikom plaćanja penalizacije svima koji mu pričine neku štetu. Iznosi kazni uopće nisu bezazleni – ograničenje kretanja živog čovjeka zaračunava se 400 kuna, oduzimanje slobode 400 kuna, prijetnje 750 kuna, primjena fizičke sile 1.500 kuna, oštećenje imovine 1.500 kuna plus popravak, vođenje predmeta protiv njega pred sudom 4.000 kuna po ročištu, čak i snimanje njegovog glasa ili fotografiranje od 1.500 do 3.000 kuna, pa sve do nasilnog oduzimanja života – 100 milijuna kuna…

– Podigao sam skupnu tužbu Arbitražnom sudu pravde osnovanog pri Udruzi za promoviranje pravde, istine i stvarnosti koju su osnovali također “živi ljudi”, legalno osnovanom prema Zakonu o arbitraži koji je na snazi u RH. Taj je sud u „Objavi“ određen kao nadležni za sve slučajeve kršenja te objave. Prema cjeniku „Objave“ policajac koji me zaustavio načinio mi je ukupnu štetu od oko 885 tisuća kuna, ali kako bi plaćanje tolikog iznosa njega i njegovu obitelj dovelo u tešku financijsku situaciju, u dobroj namjeri to sam potraživanje smanjio na paušalni iznos od 90 tisuća kuna. Nedavno je okončan slučaj i stigao je pravorijek Arbitražnog suda u moju korist. Presuđeno je da mi jedan policajac mora platiti 11.950 kuna, a drugi 6.900 kuna, te još moraju podmiriti 1.500 kuna sudskih troškova. Policajcima je na njihove adrese poslan taj pravorijek, ali oni ga odbijaju primiti. Ako u konačnici ne plate presuđene iznose, bit ću primoran protiv njih pokrenuti ovršni postupak, na to imam pravo s obzirom da prema Zakonu o arbitraži svaki pravorijek arbitražnog suda ujedno ima težinu ovršne isprave. U međuvremenu, dok se još vodio postupak pri arbitražnom sudu, od Prekršajnog suda u Zadru dobivam poziv na ročište u vezi neplaćanja kazne iz prekršajnog naloga kojeg sam dobio od načelnika PP Biograd. Sutkinji koja mi je poslala poziv uručio sam opomenu pred tužbu u kojoj sam joj iznio činjenično stanje koje kaže da se o sporu u kojeg me oni žele uvući već vodi postupak na drugom sudu te da oni jednostavno nisu nadležni, te joj uz to priložio svu dokumentaciju koja to neosporno dokazuje. Od nje više ništa nisam dobio. Krim inspektoru i općinskom državnom odvjetniku koji je izdao nalog za pokretanje postupka uručio sam opomene u kojima im dajem neosporne dokaze kako je o ovom slučaju u skladu sa zakonom već donesena presuda na drugom sudu i to u moju korist. Nakon toga i od njih više nema nikakvog odgovora. Nadam se da to znači da razumiju da ne mogu oko jednog spora biti nadležna dva suda i da više nemaju nikakvu pravnu osnovu da me procesuiraju kad je o tom sporu već odlučeno na Arbitražnom sudu koji po zakonu RH ima istu težinu kao i bilo koji drugi državni sud – objašnjava Miočić-Stošić svoju pravnu bitku s državom, tj. ljudima koji je predstavljaju.

Iako je policija do sada ignorirala njegove javne istupe, od glasnogovornika PU zadarske dobili smo u zadarskoj redakciji prije nekoliko dana prvi put, više zahtjev nego molbu – da ne objavljujemo javno imena policajaca koji su procesuirali Miočića-Stošića, uz obrazloženje da službenike ne treba javno prozivati samo za to što su radili svoj posao. Miočić-Stošić nije tužio policiju, sud, DORH i druge institucije, on je kao „živi čovjek“ tužio – žive ljude koji su mu pričinili štetu djelujući u svojstvu policajaca čije je identitete i adrese doznao preko javno objavljenih podataka na internetu te privatnim kanalima, a to je policiju, čini se, ipak počelo zabrinjavati ili im barem smetati.

– Znači sad se oni žale da ih ja, prozivajući ih javno, uznemirujem, a kad se mene i moju obitelj uznemiruje za vrijeme blagdana, to se ne računa? Sad im je očito frka kad su shvatili da će odgovarati za to što su svjesno svojom voljom učinili, a dok su me procesuirali tamo u stanici, onda su mi se s bahatim podsmjehom smijali u facu. A sad nemaju hrabrosti stati iza svojih djela, izbjegavaju primiti poštu i sl. To je kukavički pristup. Iza čega se skrivaju? Problem je u tome što institucije ignoriraju “Objave” koje smo im nekolicina nas ljudi uručili i onda kad zaposlenici tih institucija dođu u određeni spor s nama, nisu upoznati s tim i po robotskoj svijesti obavljaju posao za kojeg su istrenirani – kaže Miočić-Stošić koji se 3. siječnja trebao pojaviti na kriminalističkom ispitivanju u policiji, ali to nije učinio.
Još od mladosti, kroz glazbu i umjetnost, počela je njegova potraga za slobodom i izražavanjem. Na kraju je shvatio da to sustavu tj. ljudima koji su na vlasti uopće nije bitno i da sav taj trud suštinski iznutra ne može napraviti nikakvu promjenu, paradigma ostaje ista… Radeći kao arhitekt imao je, kaže, neki unutarnji osjećaj da su arhitektura i prostorno planiranje kao struka u ovom obliku kakvom ih danas poznajemo, ustvari zagađivački i osvajački principi koji čine štetu prostoru i ljudima, jer u biti direktno provode paradigmu sistema pripremajući i oblikujući mu “teren za poslovanje”. Svojevremeno radio i u arhitektonskom uredu proslavljenog Nike Bašića, autora poznatih zadarskih instalacija Pozdrav Suncu i Morske orgulje, o kojemu, kao arhitektu, ima samo riječi hvale.

– Od Nike sam zbilja jako puno naučio i taj čovjek je za mene vrhunski arhitekt jer promišlja prostor na jedan specifičan način, a koji je opet ukorijenjen u ovoj našoj tradiciji i onome što proizlazi iz života naroda na zemlji. Ali u to sam vrijeme već općenito počeo polako shvaćati sve ove stvari oko struke i kako ona funkcionira unutar sustava te na koji način se realizira što je u meni stvaralo nekakav odmak i potrebu za preispitivanjem svega toga – ponavlja Vedran koji je, nakon što mu je policija skinula njegove tablice, opet izradio iste i svaki dan je sa svojim automobilom na cesti.

– Nisam imao više s policijom direktnih kontakata, ali susrećemo se na cesti. Voze ispred mene, iza mene, nije se do sad dogodila situacija da bi odjednom upalili rotirke pa za mnom. Ponekad nam se susretnu pogledi i ima tu svega, od mrkih do veselih. Uvijek sve ovisi od čovjeka do čovjeka, bez obzira nosi li netko uniformu ili ne.
Pitamo ga, koliko će i na koje načine njegova osoba-tvrtka dalje surađivati s državom?

– Ne želim se recimo vjenčati jer registracijom braka predajemo državi nadležnost nad njim. Za mene je suludo da svoju ljubav koju imam sa ženom konzumiram kroz poslovanje i da mi netko još propisuje jesmo li i kakva smo mi to obitelj, što smijemo, što ne i ako se ne “volimo” u skladu s tim onda nam slijede sankcije. Isto tako, ako budem imao djecu, ne želim ih registrirati u sustav. Također, iz moje odgovornosti prema njima, imam pravo odabrati da ne želim upumpavati otrov u svoje dijete cijepljenjem, imam pravo odabrati da li ću ih upisati u postojeći edukacijski sustav za kojeg znam da je samo alat za indoktrinaciju i sl. Ljudi moraju imati slobodu da sami donose takve odluke, a ne da ih se kažnjava kao kriminalce. Neke od tih novih ideja moći će se čuti i o njima diskutirati na prvoj “Konvenciji slobodnog živog čovjeka” koja će se održati na otoku Krku u Hotelu Dražica od 7.-9. travnja ove godine – ističe Miočić Stošić.

Tko je zapravo prvi i kad osmislio taj koncept u kojem će “čovjek biti porobljen i služiti kao gorivo sustava”, pitamo ga na kraju.

– Vatikan je najjača tvrtka na svijetu, on je vlasnik ove franšize. Prodaju tu franšizu stoljećima cijelom svijetu koji igra tu igru. Danas su sve države registrirane kao tvrtke i svugdje vrijede ista pravila samo nam je znanje o tome skriveno. Kad znanje izađe na vidjelo često se događa da sami ljudi koji su striktno ogrezli u sustave vjerovanja kojima smo bili izloženi kroz povijest sami gaze ideju slobode i otvorenog uma, ponašaju se po modelu „stockholmskog sindroma“. Koliko god vjerovali drugačije, sustav u kojem danas živimo nažalost je osmišljen da porobi čovjeka. Zato sam se odlučio na ovakav korak, shvatio sam da gazim sam sebe, pljujem si u lice ako nastavim pristajati na to, jer u suštini se tu radi samo o našem pristanku. Izučio sam materiju i krenuo na put s kojeg nema povratka. Ako bi se pak i dogodilo da završim u zatvoru, to bi bio više nego očiti dokaz da oni koji su tu da provode zakon sami ne rade po zakonu, a istovremeno se zaklinju u pravnu državu prodajući tu demagogiju narodu. Ne bojim se nikakvog scenarija, jer sam spoznao da je strah samo mentalna igra uma-ega i u biti on nikad ni ne može dotaknuti našu suštinu. Znam tko i što jesam i spreman sam se zauzeti za sebe da se zaštitim od bilo kakvog oblika prisile i ostvarim svoj život u punom potencijalu, a ako svojim primjerom poslužim i drugim dušama da prožive svoju “vožnju života” u miru, ljubavi i obilju, mojoj sreći ne bi bilo kraja.