Register Now

Login

Lost Password

Lost your password? Please enter your email address. You will receive a link and will create a new password via email.

Zakon o restituciji u BiH na čekanju

Zakon o restituciji u BiH na čekanju

Zakon o restituciji u Bosni i Hercegovini na čekanju Bosna i Hercegovina još uvijek nema Zakon o restituciji u BiH, što je jedan od uslova EU. Nekada nacionalizirana imovina do danas nije vraćena svojim stvarnim vlasnicima. U međuvremenu, sporna imovina se prodaje i privatizira. Savo Ivković i Izet Duraković pripadnici su bijeljinskih porodica čija imovina […]


Zakon o restituciji u Bosni i Hercegovini na čekanju

Bosna i Hercegovina još uvijek nema Zakon o restituciji u BiH, što je jedan od uslova EU. Nekada nacionalizirana imovina do danas nije vraćena svojim stvarnim vlasnicima. U međuvremenu, sporna imovina se prodaje i privatizira.

Savo Ivković i Izet Duraković pripadnici su bijeljinskih porodica čija imovina je nacionalizirana nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, nakon posljednjeg rata u BiH, stanje se nije bitno promijenilo. Ni 70 godina od oduzimanja, imovina nije vraćena stvarnim vlasnicima. U ovoj zemlji, oni nisu jedini koji čekaju na Zakon o restituciji koji nikako da se usvoji u Parlamentu BiH. Međunarodna zajednica (OHR, op.a.) zahtijeva da se zakon usvoji na nivou države Bosne i Hercegovine, a entitet Republika Srpska traži da to bude na nivou entiteta. U međuvremenu, imovina koja je predmet restitucije prodaje se i privatizira na razne načine.

Vraćanje na staro stanje?

Savo Ivković Savo Ivković

Predmet restitucije (lat. restitutio – popravljanje, vraćanje na staro, op.a.) u Bosni i Hercegovini je trebalo biti oko milion hektara zemljišta i oko tri miliona kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora. Vrijednost te imovine, kako su procijenili u Komisiji za restituciju Vijeća ministara BiH, iznosi oko 55 milijardi KM. Zakon je predviđao da u ovoj zemlji, do kraja 2028. godine treba da bude vraćena imovina koja je nacionalizovana od 1. januara 1945. do 3. marta 2005. godine. Mnogo ranije, Republika Srpska je 2000. godine usvojila Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju (“Službeni glasnik” Republike Srpske, br. 13/2000) i počela postupati po tom zakonu. Međutim, sve je suspendovano odlukom Voflganga Petriča, Visokog predstavnika za BiH, koji je preporučio da tu oblast treba urediti jedinstveno na nivou BiH. Pokrenute su procedure, ali prijedlozi zakona do danas nisu prošli.

San o porodičnoj imovini

Da se konfiskuje Da se konfiskuje

Takve je sudbine i imovina Durakovića na izlazu iz Bijeljine prema Brčkom. “Djed je nekada svom sinu Mehi dao 270 dunuma, sada je tu veliki Agro-tržni centar. Mom ocu Huseinu je dao 360 dunuma, tu je sad Rasadnik sa halama (Poljoprivredni zavod, op.a.), koji je privatiziran, a trećem najstarijem sinu dao je 270 dunuma na desnoj strani puta ka Tuzli. Tu su sad privatne kuće. Sve je to oduzeto za vrijeme bivše Jugoslavije, o čemu moja porodica ima svu potrebnu dokumentaciju. Nakon ovoga rata pokrenuli smo pitanje povrata imovine. Ukupno nas šest potražujemo imovinu oduzetu od moga oca, a nasljednici mojih amidža također su pokrenuli procedure. Znamo imena ljudi, preduzeća i ustanova koji su ušli u posjed naše imovine,” priča za Deutsche Welle Izet Duraković.

Prema nezvaničnim podacima, u Semberiji je do sada vraćeno oko 48% poljoprivrednog zemljišta, ali porodici Duraković nije vraćeno ništa. Izet zna da je pravda na njihovoj strani, ali je odavno izgubio nadu u pravičnost ljudi: “Advokat nam je rekao da imamo apsolutno pravo na povrat imovine, da smo sasvim u pravu sa svojim zahtjevima, ali da država nema para. Rekao bih, ipak, da je nešto drugo u pitanju i da se ovdje radi o politici i etničkim podjelama. Meni ne trebaju pare za zemlju na kojoj nije mnogo toga izgrađeno, koja je i dan-danas tamo i dostupna je, može se vratiti. Nije mala imovina 360 dunuma. Otac je umro 1988. godine i cijeloga života sanjao je i nadao se.”

Bosnien und Herzegowina Entschädigung Izet Durakovic aus Bijeljina Izet Duraković

“Narodni neprijatelj”

Savo Ivković živi i danas u bijeljinskoj četvrti Dašnica, nekada Mirkovci, jednoj od najstarijih u ovom gradu. Ivković je jedan od poslijeratnih obnovitelja rada Udruženja “Restitucija Semberija”, pokrenutog uoči posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije. Za Deutsche Welle govori o historiji svoje porodice. Njegovi preci bavili su se opančarstvom, ugostiteljstvom, trgovinom i bankarstvom. Već je pradjed imao mlin, pilanu i ciglanu. Nakon Drugog svjetskog rata sve je oduzeto od Savinog djeda.

Rješenje o konfiskaciji imovine narodnog neprijatelja Rješenje o konfiskaciji imovine narodnog neprijatelja

“Sticajem okolnosti, moj djed je bio pripadnik Četničkog pokreta ili Kraljevske vojske u otadžbini. On je bio angažovan više politički, mada nije bio neki političar. 1945. godine je nestao i nikada nije pronađen. Njegova sestra, Radmila, strijeljana je 1. parila 1945. u Bijeljini, sa mnogim “narodnim neprijateljima” koji nisu imali veze sa politikom, ali ni sa partizanima. “MV Ivković i drugovi” bilo je uredno registrovano preduzeće i pola vlasništva pripadalo je mojoj babi, koja je bila živa do 1985. godine. I pored toga, mlin, pilana, ciglana, ukupno 26 dunuma industrijskog kompleksa je oduzeto i sve je prešlo u državnu, kasnije društvenu imovinu. Danas postoje samo tragovi te vrijedne imovine,” priča naš sagovornik.

Privatizacija umjesto denacionalizacije

Slična je i priča Izeta Durakovića, koji sa suprugom penzionerske dane provodi u svom Četvrtom kvartu u Bijeljini. Jedan sin je sa porodicom u Tuzli, a drugi sa porodicom teško preživljava u Bijeljini. Posla nema i žive od povremenih poslova i nadnica. Izet je unuk Huseina Durakovića, čuvenog age Nalbante, koji je raspolagao vrijednim imanjem stečenim radom mnogih generacija ove porodice. Oko 90 hektara prvoklasnog Nalbantinog zemljišta svojevremeno je oduzeto u okviru agrarne reforme. Danas, nasljednici traže povrat imovine, ali je ona do sada većim dijelom privatizirana.

Naime, Zakon o građevinskom zemljištu, koji je donio Visoki predstavnik još 2003. godine, omogućava povrat jednog dijela nacionalizirane imovine. Član 96 tog zakona predviđa prestanak državnog vlasništva na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. Međutim, taj zakon dao je mogućnost da lokalna zajednica dodjeljuje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje građevina, uz pravičnu naknadu. Određeni projekat proglasi se značajnim za opći interes pa novog vlasnika dobije zemljište na kojem se izgrade poslovni i stambeni objekti. Jednostavna formula koja zanemaruje sve pravne uzroke i posljedice.

Restitucije neće biti?

Vraćanje industrijskih i stambenih objekata te zemljišta na kojem je u međuvremenu izgrađeno mnogo vrijednih građevina, predstavlja nerješiv problem za državu kakva je Bosna i Hercegovine. Baš kao i Izet Duraković, Savo Ivković ne vjeruje da će to biti moguće, čak ako se usvoji Zakon o restituciji: “To je teško naplativa imovina, teško ju je procijeniti. Nacionalizirana industrijska imovina uglavnom je uništena, čak više i ne postoji. Očekivali smo da se vrati barem ono što se može vratiti. Na žalost, prestao sam se interesirati jer su o tome svi prestali govoriti i prestale su sve aktivnosti. Svima u vlasti to je vruć krompir. Čini mi se da i Evropska unija ovaj uslov više ne potencira. Jer, restitucija je trebala biti riješena prije privatizacije, a kod nas je to išlo obrnuto. Dio nacionalizirane imovine sad je privatiziran pa bi teret isplate sada pao na državu, a država nema para. Mislim da restitucije neće biti. Bit će raznih procesa i pokušaja i opet će se sve rješavati političkim linijama.”

Izvor: DW