U Odluci o meritumu stoji da Ustavni sud BiH zaključuje da je član 3b Zakona o praznicima u suprotnosti s članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom 1.1. i članom 2 a i c Međunarodne konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Ustavni sud BiH obrazložio je Odluku time da izbor 9. januara kao datuma obilježavanja praznika Dan Republike nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta, kao vrijednostima koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu koje se zasniva na uvažavanju i poštivanju različitosti kao osnovnih vrijednosti modernog demokratskog društva.

U tom smislu, izbor 9. januara za obilježavanje Dana Republike Srpske, kao jednog od praznika entiteta koji predstavlja ustavnu kategoriju i, kao takav, mora predstavljati i sve građane RS-a, kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava, nije u skladu s ustavnom obavezom o nediskriminaciji u smislu prava grupa, jer uspostavlja povlašteni položaj samo jednog, srpskog naroda, čiji predstavnici su 9. januara 1992. godine, bez učešća predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Ostalih donijeli Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja predstavlja jednostrani akt.

Podsjećamo, Ustavni sud BiH krajem novembra se očitovao o apelaciji člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i ocijenio da član 3b Zakona o praznicima Republike Srpske nije u skladu s Ustavom BiH.

Izetbegović je u apelaciji naveo da taj dan kao Dan republike nije u skladu sa članom II/4. Ustava BiH.

Naveo je i da je 9. januar dan kada je “Skupština srpskog naroda u BiH” usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH na područjima srpskih autonomnih regija i oblasti te drugih srpskih etničkih cjelina u BiH.

Odluka glasi:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU USTAVNOG SUDA BiH

 

 

 

Usvaja se zahtjev Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti članka 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07).

 

Utvrđuje se da članak 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07) nije sukladan članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske da, sukladno članku 61. stavak (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, usuglasi članak 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07) s Ustavom Bosne i Hercegovine.

 

Nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stavka, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

 

Obustavlja se postupak povodom zahtjeva Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti članka 2.b) Zakona o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07) zbog toga što je podnositelj zahtjeva odustao od zahtjeva.

 

 

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“,

 

„Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

 

 

 

 

 

OBRAZLOŽENJE

 

 

 

 

 

I.                  Uvod

 

 

 

1. Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je siječnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 2.b) i članka 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07; u daljnjem tekstu: Zakon o praznicima).

 

 

II.               Postupak pred Ustavnim sudom

 

 

 

2. Na temelju članka stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 30. siječnja 2013. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

 

3. Na temelju članka stavak (3) Pravila Ustavnog suda, od Europskog povjerenstva za demokraciju putem prava (Venecijansko povjerenstvo) zatraženo je 20. lipnja 2013. godine, a od klubova delegata iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i iz reda Ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske, te od Pravnog odjela Visokog predstavnika u BiH 7. travnja 2015. godine da dostave stručno pisano mišljenje u svezi s predmetnim zahtjevom.

 

4. Narodna skupština dostavila je odgovor na zahtjev veljače 2013. godine.

 

 

5. Venecijansko povjerenstvo dostavilo je stručno pisano mišljenje listopada 2013. godine.

 

 

6. Klubovi delegata iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i iz reda Ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske stručna pisana mišljenja dostavili su svibnja 2015. godine.

 

7. Pravni odjel Visokog predstavnika u BiH obavijestio je Ustavni sud svibnja 2015. godine da neće sudjelovati u postupku pred Ustavnim sudom.

 

8. Na temelju članka stavak (2) Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev dostavljen je podnositelju zahtjeva 16. travnja 2013. godine.

 

9. Na Plenarnoj sjednici održanoj siječnja 2015. godine Ustavni sud je odlučio održati javnu raspravu u ovome predmetu.

 

10. Javna rasprava održana je rujna 2015. godine.

 

 

III.           Zahtjev

 

 

 

a)  Navodi iz zahtjeva

 

11. Podnositelj zahtjeva smatra da čl. b) i 3.b) Zakona o praznicima, kojim je propisano da je jedan od republičkih praznika Dan Republike koji se obilježava 9. siječnja, nisu u suglasnosti s člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2. a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija).

 

12. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je Dan Republike koji se obilježava siječnja kao praznik uspostavila „Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ još 1992. godine bez učešća Bošnjaka i Hrvata u svom sastavu, a što nesumnjivo ukazuje na to da su Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, ali i Ostali, odnosno drugi građani Bosne i Hercegovine drugačije tretirani u odnosu na Srbe u Republici Srpskoj, protivno članku 1.1. i članku 2. a) i c) Međunarodne konvencije. Podnositelj zahtjeva posebno ukazuje na članak 2. d) i e) navedene Konvencije koji, prema njegovome mišljenju, propisuje da se moraju poduzeti efikasne mjere „nacionalne i lokalne politike“ s ciljem ukidanja ili poništenja svakog zakona i svakog propisa čiji je cilj nejednak tretman, odnosno diskriminacijski tretman.

 

13. Podnositelj zahtjeva navodi da je siječnja 1992. godine Skupština srpskog naroda u BiH usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (u daljnjem

 

 

tekstu: Deklaracija), kojom je predviđeno teritorijalno razgraničenje s političkim zajednicama drugih naroda Bosne i Hercegovine. Prema njegovome mišljenju, iz tog dokumenta jasno proizlazi namjera da se formira država dominantno jednog – srpskog naroda uz apsolutno isključivanje i diskriminaciju svih drugih naroda i gaženje njihovih prava. Prema navodima podnositelja zahtjeva, to će se kasnije pokazati i tijekom, kako ističe: „[…] agresije na BiH kada je na tom teritoriju izvršeno sistematsko i plansko etničko čišćenje svih koji nisu Srbi, uz činjenje brojnih drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava, što će kulminirati genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici“.

 

14. Podnositelj zahtjeva smatra da svako određivanje praznika entiteta koji simbolizira samo jedan ili samo dva od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja mjere koje vode razlikovanju, isključenju, ograničavanju ili davanju prvenstva, utemeljeno na nacionalnom ili etničkom podrijetlu i da ima cilj narušiti ili kompromitirati priznanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, ljudskih prava i temeljnih sloboda u svim oblastima života.

 

15. Dalje, podnositelj zahtjeva ukazuje na to da je Republika Srpska usvajanjem Zakona o praznicima ožujka 2007. godine, kojim je 9. siječnja određen kao Dan Republike, „izigrala“ Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 4/04 (Druga djelomična odluka). S tim u svezi ukazuje na to da je u navedenoj odluci Ustavni sud utvrdio da nisu sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Zakona o slavama i svetkovinama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o slavama i svetkovinama), kojim je, između ostaloga, bio predviđen kao praznik i Dan Republike koji se obilježavao 9. siječnja. Podnositelj zahtjeva ističe da je u postupku usvajanja Zakona o praznicima 2007. godine, čije odredbe pobija, Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Narodne skupštine istakao prigovor u pogledu vitalnog nacionalnog interesa, ali da je Ustavni sud Republike Srpske prigovor odbacio jer nije sadržavao argumentaciju za takve navode. Podnositelj zahtjeva navodi da je Narodna skupština unatoč tome ustrajala na promoviranju datuma koji nije, i nikada neće biti, datum koji će prihvatiti svi građani Republike Srpske. U svezi s tim ukazuje na to da je prema popisu iz 1991. godine (na području današnje Republike Srpske) bilo 43% onih koji nisu bili etnički Srbi, uključujući i Bošnjake i Hrvate, ali i druge građane Republike Srpske.

 

16. Podnositelj zahtjeva smatra da ni formalnopravno siječnja ne može biti određen kao Dan Republike. U svezi s tim ukazuje na to da je Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine, kao sud tada već međunarodno priznate države, svojom odlukom iz listopada 1992. godine utvrdio da Skupština srpskog naroda u BiH predstavlja nelegalno i neformalno tijelo, poništio sve akte koje je

 

 

takvo tijelo donijelo, uključujući Deklaraciju i Ustav Republike Srpske, kao i sve provedbene propise. Podnositelj zahtjeva smatra da se Deklaracija i Odluka Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine moraju promatrati u korelaciji s člankom I/2. Aneksa 2. Ustava Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenoga, podnositelj zahtjeva je naveo da smatra da Republika Srpska nije ni postojala do datuma potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, kojim je utvrđeno da se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

 

17. Dalje, podnositelj zahtjeva ukazuje na diskriminirajući karakter pobijanog članka jer za pripadnike nesrpskog naroda nije moguće da slave dan kada su uspostavljena tijela Republike Srpske koja su počinila genocid u Srebrenici, ali i druge ratne zločine na teritoriju Bosne i Hercegovine s ciljem uništenja nesrpskog stanovništva. Podnositelj zahtjeva navodi da je presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid u Bosni i Hercegovini utvrđeno da su oružane formacije Republike Srpske, koje su, prema navodima podnositelja zahtjeva, uspostavljene siječnja 1992. godine, počinile radnje genocida u Srebrenici, te da je funkcija oficira VRS bila da postupaju u ime vlasti bosanskih Srba, naročito vlasti Republike Srpske. S tim u svezi je ukazano i na presude Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju koje također ukazuju na kršenja ljudskih prava i činjenje ratnih zločina, te na rezolucije UN-a u kojima je u više navrata postupanje službenih vojnih i policijskih tijela Republike Srpske na teritoriju Bosne i Hercegovine osuđivano uz ukazivanje na kršenje ratnog i humanitarnog prava i potpuno ukidanje bilo kakvih prava za pripadnike drugih naroda koji nisu bili Srbi.

 

18. Podnositelj zahtjeva ističe da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 5/98-III od

 

1. srpnja 2000. godine člankom 1. Ustava Republike Srpske određeno da je Republika Srpska jedan od dva ravnopravna entiteta u BiH, te da Srbi, Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, Ostali i građani ravnopravno i bez diskriminacije sudjeluju u vršenju vlasti u Republici Srpskoj. Na temelju navedenoga, podnositelj zahtjeva zaključuje da Republika Srpska nije „država srpskog naroda i građana koji u njoj žive“, kako je zapisano u „Ustavu Republike Srpske iz 1992. godine“, što je zasnovano na Deklaraciji od 9. siječnja 1992. godine, nego je entitet u kojem moraju biti ravnopravno zastupljeni svi konstitutivni narodi, Ostali i građani BiH. Podnositelj zahtjeva zaključuje da iz navedenog jasno proizlazi da su člankom 2.b) i člankom 3.b) Zakona o praznicima diskriminirani oni koji nisu Srbi u Republici Srpskoj.

 

19. Podnositelj zahtjeva je citirao i stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj

 

U 4/04 od 31. ožujka 2006. godine iskazan pri ocjeni ustavnosti entitetskih zakona o zastavi, grbu i

 

 

himni (točka 131), prema kojem službeni simboli entiteta moraju odražavati njegov multietnički sastav. S tim u svezi, podnositelj zahtjeva tvrdi da isti pristup mora biti primijenjen i u odnosu na praznike koji, prema njegovome mišljenju, također imaju simboličko značenje. Podnositelj zahtjeva je ukazao na to da se mora imati u vidu da se radi o prazniku koji se označava kao Dan Republike i koji se odnosi na sve građane, tijela, organizacije, jedinice lokalne samouprave, poduzeća, ustanove i organizacije i osobe koje profesionalno obavljaju uslužnu i proizvodnu djelatnost, a kako je propisano člankom 1. pobijanog Zakona o praznicima.

 

20. Podnositelj zahtjeva ističe i da se taj datum (9. siječnja) u Republici Srpskoj proslavlja kao datum isključivo vezan za srpski na U svezi s tim je ukazao na to da se priređuju crkvene svečanosti za proslavu tog praznika, da se tog dana slavi i krsna slava Republike Srpske – Sveti arhiđakon Stefan, a što sve ukazuje na oficijelnu vezu i odnos Republike Srpske prema isključivo jednoj religijskoj skupini – pravoslavcima, pri čemu su zanemarene sve druge skupine i pojedinci koji žive u Republici Srpskoj. Također, ukazano je na to da pravoslavni svećenici aktivno sudjeluju u ceremoniji obilježavanja tog praznika, te da se religioznim ceremonijama dodatno daje značaj tom datumu i stavlja do znanja pripadnicima drugih naroda da to nije njihov, već samo praznik pripadnika srpskog naroda. U prilog navedenome, podnositelj zahtjeva je priložio i službenu pozivnicu za obilježavanje Dana Republike 9. siječnja iz koje proizlazi da se ceremonija obilježavanja praznika sastoji od crkvene i svjetovne svečanosti.

 

21. Podnositelj zahtjeva zaključuje da bi bilo mnogo primjerenije da se kao datum Republike Srpske slavi neki od datuma koji se vežu za formalnopravno priznanje Republike Srpske, te da su usvajanjem siječnja kao Dana Republike svi drugi narodi u Republici Srpskoj stavljeni u podređeni i diskriminirajući položaj. Pri tome, prema njegovome mišljenju, posebno treba imati u vidu događaje koji su uslijedili nakon 9. siječnja 1992. godine koji nisu donijeli nikakvo dobro niti jednom građaninu Bosne i Hercegovine, a posebno onima koji nisu Srbi.

 

22. Podnositelj zahtjeva je zatražio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da čl. b) i 3.b) Zakona o praznicima nisu sukladni Protokolu broj 12 uz Europsku konvenciju, članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2. a) i c) Međunarodne konvencije, te da Narodnoj skupštini naloži da pobijane odredbe uskladi s Ustavom Bosne i Hercegovine.

 

b)  Odgovor na zahtjev

 

23. Narodna skupština je, ukazujući na praksu Europskog suda u predmetima Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Petrović protiv Austrije i Sahin protiv

 

 

Njemačke, naglasila da u predmetnome zahtjevu ne može biti riječi o primjenjivosti članka 14. Europske konvencije, s obzirom na to da navedeni članak služi samo za ustanovljenje diskriminacije u odnosu na prava i slobode koje štite ostali članci Konvencije i njezinih protokola.

 

24. Narodna skupština je istakla da predmetni zahtjev predstavlja zlouporabu prava na obraćanje Ustavnom s Prema ocjeni Narodne skupštine, podnositelj zahtjeva tvrdi da Dan Republike predstavlja dan kada su uspostavljena tijela Republike Srpske koja su počinila genocid u Srebrenici, ali i druge teške ratne zločine na teritoriju Bosne i Hercegovine s ciljem uništenja nesrpskog stanovništva. Prema stavu Narodne skupštine, uvredljivost tog navoda ogleda se u činjenici da u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, zatim u teoriji uopće, u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, a i u praksi Tribunala za bivšu Jugoslaviju genocid označava individualno kazneno djelo, te da ga tijela Republike Srpske, pogotovo u svom današnjem multietničkom sastavu (koji je i usvojio Zakon o praznicima), nisu mogla počiniti kolektivno.

 

25. Narodna skupština smatra da je zahtjev u dijelu koji se tiče usuglašenosti s Europskom konvencijom i Međunarodnom konvencijom neprihvatljiv i ratione materiae. S tim u svezi je ukazano na to da bi se pravo na obilježavanje praznika, per se, u širem teorijskom konceptu moglo smatrati jednim od ljudskih prava, ali da kao takvo nije regulirano ni Europskom konvencijom, a ni njezinim protokolima, kao ni Međunarodnom konvencijom, dakle kao jedno od temeljnih prava.

 

26. Najzad, Narodna skupština je, u svezi s prihvatljivošću zahtjeva, istakla i da je zahtjev očito neutemelje Narodna skupština je ukazala na to da je nesporno da se 9. siječnja obilježava kao vjerski praznik i dan Svetog Stefana, ali i da se ostali republički praznici (Nova godina, Prvi svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, te Dan uspostave Općeg okvirnog sporazuma), također, poklapaju s vjerskim praznicima iz pravoslavnog ili katoličkog kalendara. Najzad, navedeno je da u Zakonu o praznicima Dan Republike (9. siječnja) nije označen kao vjerski praznik, odnosno da bi nalaženje bilo kojeg datuma na koji se ne obilježava neki od vjerskih praznika bilo zapravo nemoguće, s obzirom na njihov veliki broj u vjerskim kalendarima.

 

27. U odnosu na meritum zahtjeva, Narodna skupština je istakla da zahtjev ne sadrži pravno obrazloženje, niti odgovor na pitanje u čemu se sastoji ometanje, odnosno diskriminacija pojedinca u korištenju prava obilježavanjem siječnja kao Dana Republike. Narodna skupština smatra da podnositelj zahtjeva nije ponudio bilo kakvo obrazloženje ili dokaz da se obilježavanjem Dana Republike, koji se poklapa s vjerskim praznikom, uspostavlja različit tretman koji dosljedno tome ugrožava bilo čija prava, odnosno da se vrši diskriminacija po bilo kojoj osnovi.

 

 

28. Narodna skupština ukazuje na to da podnositelj zahtjeva tvrdi da su obilježavanjem Dana Republike siječnja (koji je ujedno i vjerski praznik pravoslavnih vjernika) diskriminirana druga dva konstitutivna naroda, odnosno da iz zahtjeva proizlazi da nisu diskriminirani pripadnici ostalih nacionalnosti ili pak ateisti i agnostici. S tim u svezi je istaknuto: „Nije razumljiva frustracija i veoma subjektivna percepcija podnosioca zahtjeva da se Dan Republike obilježava u skladu s bilo čijim religijskim ili filozofskim uvjerenjem, a čak i kada bi bila […] ‘subjektivna percepcija nije sama po sebi dovoljna da se konstatuje povreda prava iz Europske konvencije'“ (vidi Europski sud, Lautsi protiv Italije, presuda od 18. ožujka 2011. godine, stavak 66).

 

29. Dalje, Narodna skupština je istakla da je, prema članku Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, potrebno da pravo u čijem vršenju dolazi do diskriminacije bude predviđeno zakonom, a da isto rješenje slijedi i Međunarodna konvencija. Prema ocjeni Narodne skupštine, podnositelj zahtjeva smatra da se radi o pravu na obilježavanje Dana Republike, a koje, kako je istakao podnositelj zahtjeva, imaju samo Srbi pravoslavne vjeroispovijedi. Prema mišljenju Narodne skupštine, ne postoji zakonom predviđeno pravo u odnosu na koje se vrši navodna diskriminacija, a shodno tome nema ni različitog tretmana, što je osnova svih međunarodnih dokumenata o zabrani diskriminacije.

 

30. Narodna skupština je navela da je Zakon o praznicima, čije odredbe pobija podnositelj zahtjeva, donijet nakon provedbe Odluke broj U 5/98, da ga je usvojila Narodna skupština čiji je sastav odražavao promjene nastale navedenom odlukom, tj. bio je multietnički, da je Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda pokrenuo mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, te da je Ustavni sud Republike Srpske (Vijećem multietničkog sastava predsjedavao je predstavnik bošnjačkog naroda iz reda sudaca Ustavnog suda Republike Srpske) rješenjem od svibnja 2007. godine taj zahtjev proglasio neprihvatljivim jer nije konkretizirao u čemu se ogleda povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o praznicima, te da je uopćeno navedeno da se pokreće pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u konkretnom Zakonu. Prema ocjeni Narodne skupštine, isto se ponavlja i u predmetnom zahtjevu u kojem nije navedeno u čemu se sastoji diskriminacija, odnosno ne daju se pravno relevantna obrazloženja.

 

31. Dalje, Narodna skupština je ocijenila „neumjesnom“ tvrdnju podnositelja zahtjeva da se Dan Republike proslavlja kao datum vezan isključivo za srpski narod, pri čemu se priređuju crkvene svečanosti za proslavu tog praznika, te da se tog datuma također slavi i krsna slava Republike Srpske. U svezi s tim je ukazano na to da u Zakonu o praznicima Dan Republike nije označen kao vjerski praznik, te da se ceremonijalni dio obilježavanja praznika ne utvrđuje zakonskim tekstom i

 

 

stoga ne može biti označen kao „zakonit“ ili „nezakonit“, odnosno „pravni“ ili „protupravni“. S tim u svezi je ukazano i na to da su Zakonom o praznicima posebno uređeni vjerski praznici koji uvažavaju tri vodeće religijske skupine, odnosno ostale vjeroispovijedi. Najzad, istaknuto je da Vlada Republike Srpske može odlukom odrediti obilježavanje i drugih datuma, uvažavajući povijesno, kulturološko i tradicionalno nasljeđe konstitutivnih naroda Republike Srpske. Shodno navedenome, zaključeno je da podnositelj zahtjeva nije uspostavio pravnu vezu između državnih i vjerskih praznika i time obrazložio navodnu diskriminaciju.

 

32. Najzad, Narodna skupština je predložila da se usvoje njezini prethodni prigovori i utvrdi da članak Europske konvencije nije primjenjiv u konkretnome slučaju, te da se ostatak zahtjeva proglasi nedopustivim. Ukoliko pak Ustavni sud bude odlučivao u meritumu u segmentu primjene članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2. a) i c) Međunarodne konvencije, predloženo je da se zahtjev odbije, odnosno da se donese odluka o nepostojanju diskriminacije u odnosu na primjenu pobijanih odredaba Zakona o praznicima.

 

c)   Mišljenje Venecijanskog povjerenstva dano u svojstvu amicus curiae

 

 

33. Venecijansko povjerenstvo je izrazilo stav da u specifičnim okolnostima u BiH, te imajući u vidu sudsku praksu Ustavnog suda BiH, pobijane odredbe Zakona o praznicima mogu pokrenuti pitanje diskriminacije u smislu članka Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i članka 2. a) i
34. c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije u svezi s člankom II/ Ustava BiH. Venecijansko povjerenstvo je istaklo da se, neovisno o prvobitnoj namjeri tvoraca Zakona o praznicima, čini da se i u Republici Srpskoj, kao i izvan nje, 9. siječnja percipira kao praznik povezan s dva događaja, usvajanje Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, te da se 9. siječnja obilježava Dan Republike, ali i Sveti Stefan, pravoslavni svetac, koji, za razliku od religijskih praznika koji su propisani istim Zakonom za tri glavne konfesijske skupine, nema protutežu u sličnim praznicima ostalih konstitutivnih naroda. Venecijansko povjerenstvo je istaklo da, iako se Zakon o praznicima primjenjuje na sve građane i u tom smislu navodno nije diskriminirajući, treba imati u vidu dva faktora: prvi je tekst samog zakona kojim se proglašava Dan Republike kao praznik koji je isključivo vezan za jedan konstitutivni narod, dok se u isto vrijeme pravnim osobama nameće obveza pod prijetnjom sankcije da se ne radi na taj dan. Kao drugi faktor navedena je specifična situacija u BiH nakon građanskog rata u ranim 90-im, tj. da je jedan od pet glavnih praznika entiteta dan koji je usko vezan za nemile događaje iz ranih 90-ih, da kao takav budi neugodnost i poniženje kod nekih stanovnika, te da, iako nije

 

 

propisano obvezno učešće u njegovome obilježavanju, nametnut je kao slobodan dan, ukoliko se postupa suprotno.

 

d) Pisana mišljenja klubova delegata u Vijeću naroda Republike Srpske

 

 

34. Klub delegata iz reda Ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske u svom stručnom pisanom mišljenju, s kojim se u cjelini slažu i Klub delegata iz reda hrvatskog naroda i Klub delegata iz reda srpskog naroda, najprije je istakao da zahtjev nije dopusti

 

35. U svezi s tim je ukazano na to da, shodno članku stavak (1) alineja 4. Pravila Ustavnog suda, zahtjev ne sadrži navode, dokaze i činjenice na kojim se temelji, te da, shodno članku 32. Pravila Ustavnog suda, nije definirana i precizirana priroda povrede na koju se podnositelj zahtjeva poziva, niti su tvrdnje podnositelja zahtjeva potkrijepljene bilo kakvim dokazima i adekvatnim obrazloženjem povrede prava na koju se ukazuje. Stoga smatraju da osjećaj ugroženosti ili ogorčenja zbog nesretnih zbivanja iz zajedničke bliske prošlosti, u smislu citiranih odredaba Pravila Ustavnog suda, ne bi smio biti osnova za pobijanje akta usvojenog sukladno demokratskim načelima i Ustavom i zakonom predviđenim procedurama. Također, izražen je stav da bi Ustavni sud, imajući u vidu i nepotkrijepljenost zahtjeva, ulaženjem u meritorno odlučivanje na određeni način dao primat političkim argumentima na kojim se pravno valjan zahtjev za ocjenu ustavnosti ne bi smio temeljiti naspram pravnih argumenta, dokaza i činjenica.

 

36. U pogledu merituma zahtjeva ukazano je na to da nije moguće zaključiti na koja prava i slobode se odnosi eventualna diskriminacija koja se uspostavlja Zakonom o praznicima, kao i na koje osobe, skupine ili narode, a što je nužno i u smislu članka Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i u smislu Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

 

37. Istaknuto je da se na obilježavanje i svetkovanje tog praznika pozivaju svi građani, predstavnici svih konstitutivnih i ostalih naroda, političkih, vjerskih i drugih zajednica iz Republike Srpske. S obzirom na to da je Zakonom o praznicima izvršeno jasno razdvajanje između republičkih i vjerskih praznika i da je svima, bez diskriminacije, omogućeno proslavljanje vjerskih praznika prema vlastitom izboru, neutemeljenom je ocijenjena tvrdnja podnositelja zahtjeva da se Dan Republike proslavlja kao vjerski praznik pripadnika pravoslavne vjeroispovijedi, koji svakako nisu samo srpske nacionalnosti, pa da se time vrši diskriminacija.

 

38. Slijedom navedenoga, klubovi delegata iz reda Ostalih, te hrvatskog i srpskog naroda, smatraju da su čl. b) i 3.b) Zakona o praznicima sukladni Ustavu i najvišim načelima zaštite

 

 

ljudskih prava i sloboda i da ni na koji način ne diskriminiraju građane iz reda konstitutivnih i ostalih naroda.

 

39. Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske u stručnom pisanom mišljenju iznio je stav da siječnja kao dan kada se slavi Dan Republike bošnjački narod nikada neće prihvatiti. Kao razlog naveli su to što je 9. siječnja 1992. godine Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine iz koje, prema njihovome mišljenju, jasno proizlazi namjera da se formira država dominantno jednog – srpskog naroda uz apsolutno isključivanje i diskriminaciju svih drugih naroda, a što se pokazalo, kako je izričito navedeno: „[…] i tokom agresije na BiH kada je na tom teritoriju izvršeno sistematsko i plansko etničko čišćenje svih koji nisu Srbi, činjenjem brojnih drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava, što je kulminiralo genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici“. Također, ukazano je i na mišljenje Venecijanskog povjerenstva koje je, kako taj Klub smatra, zaključilo da je proslava 9. siječnja kao Dana Republike diskriminirajući čin prema ostalim narodima u tom dijelu BiH. Najzad, istaknuto je i da je taj Klub u više navrata pokretao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa i predlagao amandmane na Zakon o praznicima, kao i da je rješenjem Ustavnog suda Republike Srpske od 17. svibnja 2007. godine zahtjev odbačen jer nije sadržavao argumentaciju za utvrđivanje postojanja vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Slijedom navedenoga, Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda smatra da je zahtjev utemeljen, te da članci 2.b) i 3.b) Zakona o praznicima nisu sukladni članku 1. Protokola broj 12.

 

 

IV.           Javna rasprava

 

 

 

40. Ustavni sud je, sukladno članku Pravila Ustavnog suda, na Plenarnoj sjednici održanoj

 

22. siječnja 2015. godine odlučio održati javnu raspravu na kojoj će se raspravljati o konkretnom zahtjevu. Ustavni sud je, sukladno članku 47. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, na Plenarnoj sjednici održanoj 27. ožujka 2015. godine odlučio pozvati na javnu raspravu podnositelja zahtjeva, Narodnu skupštinu, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, Misija u BiH (u daljnjem izlaganju: Misija OSCE-a u BiH), Helsinški komitet za ljudska prava u Republici Srpskoj (u daljnjem izlaganju: Helsinški komitet), te po jednog pravnog eksperta s pravnih fakulteta u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci.

 

 

41. Ustavni sud je rujna 2015. godine održao javnu raspravu na kojoj su prisustvovali predstavnici podnositelja zahtjeva, predstavnici Narodne skupštine, te predstavnici Misije OSCE-a u BiH.

 

42. Podnositelj zahtjeva je na javnoj raspravi povukao zahtjev za ocjenu ustavnosti u dijelu koji se odnosio na članak b) Zakona o praznicima, uz obrazloženje da se tim zahtjevom, u biti, ne pobija pravo entiteta ili bilo koje druge administrativne jedinice da ima svoj dan.

 

43. Na javnoj raspravi podnositelj zahtjeva je ostao pri zahtjevu za ocjenu ustavnosti članka b) Zakona o praznicima. On smatra da je pobijana odredba u suprotnosti sa, kako je naveo, „3. i 10.“ alinejom Preambule Ustava BiH, člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, člankom I/2. u smislu povrede načela demokracije i pravne države, člankom I/2. Ustava BiH u smislu povrede načela sekularizma kao inherentnog elementa pravne države, te člankom 9. Europske konvencije i člankom II/4. Ustava BiH u svezi s člankom 1.1. i 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Podnositelj zahtjeva je zatražio da se stavi izvan snage članak 3.b) Zakona o praznicima narednoga dana od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku BiH“.

 

44. Podnositelj zahtjeva je istakao da iz definicije i pojma državne simbolike jasno proizlazi da se ne radi samo o pravu entiteta već i o pravu građana i kolektiviteta na državne praznike. U prilog tvrdnji da 9. siječnja označava povijesni moment samo jednog, srpskog naroda u Republici Srpskoj, predočio je stenogram zapisnika sa sjednice Narodne skupštine od ožujka 2007. godine kada je usvojen Zakon o praznicima, ukazao na Deklaraciju Narodne skupštine povodom zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine u predmetu broj U 3/03 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/15), te javne istupe političkih dužnosnika iz Republike Srpske. Sve navedeno, prema njegovome mišljenju, nesporno upućuje na zaključak da 9. siječnja iz pobijanog članka 3.b) Zakona o praznicima upućuje na 9. siječnja 1992. godine kada je Skupština srpskog naroda u BiH donijela Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH. Dalje, ukazano je na to da se Deklaracija definira kao rezultat prava srpskog naroda na samoopredjeljenje, samoorganiziranje i udruživanje, te se traži teritorijalno razgraničenje s ostalim narodima. Kao takva, prema njegovome mišljenju, predstavlja jednostrani akt koji nisu podržali ostali narodi koji žive u Republici Srpskoj, a kako je u svome mišljenju istaklo i Venecijansko povjerenstvo. Također, podnositelj zahtjeva tvrdi da su Deklaraciju negativno doživjeli „nesrbi“ u BiH koji žive u Republici Srpskoj jer odražava filozofiju identiteta, teritorija i nacije, tj. etnonacionalizma, isključenosti drugih i drugačijih iz procesa, negiranje pluralnosti i tolerancije, te

 

 

organiziranje države prema načelu iz srednjeg vijeka cuius region, eius religio. Prema njegovome mišljenju, tako izabran datum u suprotnosti je s načelom pluralizma koji nalaže javnoj vlasti da se mora rukovoditi vrijednostima i načelima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostaloga, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta skupina, vjeru u društvene i političke institucije koje unapređuju sudjelovanje pojedinca i skupina u društvu.

 

45. Podnositelj zahtjeva je istakao da se jedan naizgled neutralan i svjetovni dan proslavlja kao vjersko-tradicijski dan, u čijoj proslavi je aktivno i formalno uključena Srpska pravoslavna crkva. S tim u svezi je ukazao na pozivnicu predsjednika Republike Srpske na središnju proslavu siječnja. Kako stoji u pozivnici, najprije se odlazi u pravoslavnu crkvu na liturgiju i lomljenje slavskog kolača, koje predvode visoki službenici Srpske pravoslavne crkve. Istaknuto je da je percepcija javnosti i medija da se na taj dan slavi krsna slava Republike Srpske, u prilog čemu je ukazano na izvještavanje javnog emitira RTRS. Dalje, ukazano je na službene čestitke političkih dužnosnika iz Republike Srpske, visokih službenika Srpske pravoslavne crkve, kao i čestitke političkih dužnosnika iz Republike Srbije, iz kojih proizlazi da se 9. siječnja Republici Srpskoj čestita Dan Republike i krsna slava Sveti Stefan. Navedeno je da je krsna slava specifikum jedino svetosavskog pravoslavlja koje propovijeda Srpska pravoslavna crkva, a koje je najzastupljenije kod pripadnika srpskog naroda. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, takva praksa provedbe pobijanog članka 3.b) Zakona o praznicima, unatoč neutralnom tekstu, neprihvatljiva je sa stajališta načela sekularizma kao inherentnog elementa svakog republikanskog i pravnodržavnog uređenja. S tim u svezi, ukazano je na to da je člankom 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 5/04; u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere), između ostaloga, određeno da su crkve i vjerske zajednice odvojene od države, pa da je Republika Srpska uspostavljenom praksom obilježavanja praznika prekršila to načelo. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, jasno je da se slavljenjem svjetovnog entitetskog praznika na religijski način Srbi pravoslavci dovode u privilegiran položaj.

 

46. Podnositelj zahtjeva je istakao i da se taj datum, uz činjenicu da je neprihvatljiv zbog navedenih razloga, Zakonom o praznicima nameće svima, pod prijetnjom sankcije za slučaj da se ne poštuje.

 

47. Najzad, podnositelj zahtjeva je zatražio od Ustavnog suda da se izjasni o tome odgovaraju li praksa provedbe pobijanog članka b) Zakona o praznicima i povijesna simbolika pobijane

 

 

odredbe današnjim vrijednostima bh. slobodarskog, demokratskog i ustavnopravnog sustava i poretka.

 

48. Narodna skupština je istakla da je Deklaracijom izrazila volju i htijenje da ima svoj ustav, da ima svoj subjektivitet i da tim ustavom kao najvišim pravnim aktom zajednice garantira punu ravnopravnost i jednakost naroda i građana pred zakonom i zaštitu od bilo kojeg oblika diskriminacije. Ukazano je na to da su volja i htijenje dobili potvrdu i domaćih i međunarodnih subjekata potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir, kojim su prihvaćena, između ostalih, dogovorena Temeljna načela od rujna 1995. godine. Narodna skupština je podsjetila na to da je navedenim načelima, između ostaloga, određeno da se BiH sastoji od dva entiteta, Federacije BiH, uspostavljene Vašingtonskim sporazumom, i Republike Srpske, te da svaki entitet nastavlja postojati sukladno svom tadašnjem ustavu (izmijenjenom i dopunjenom, tako da je sukladan tim Temeljnim načelima). Dalje, ukazano je na to da je taj kontinuitet potvrđen člankom 2. Aneksa II. na Ustav BiH, kao i da Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH donesena 9. siječnja 1992. godine nikada nije bila predmet odlučivanja niti jednog tijela u BiH u smislu citirane ustavne odredbe. Najzad, istaknuto je da je Deklaracija ugrađena u Ustav Republike Srpske, te da je njezin članak 5. sačuvan u izvornome obliku u članku 10. Ustava Republike Srpske koji glasi:

„Ustavom Republike garantovaće se puna ravnopravnost i jednakost naroda i građana pred zakonom i zaštita od bilo kog oblika diskriminacije.“ Prema mišljenju Narodne skupštine, obveza svih je, kada se govori o događajima prije Općeg okvirnog sporazuma, poštovati taj Sporazum. Najzad, prema mišljenju Narodne skupštine, 9. siječnja kao datum nastanka entiteta Republika Srpska ima svoj legitimitet i potvrdu i u članku I/3. Ustava BiH koji regulira da se BiH sastoji od dva ravnopravna entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske.

 

49. Ukazano je i na to da su Zakonom o praznicima posebno regulirani entitetski praznici, a posebno vjerski praznici na način kojim se uvažava religijska pripadnost svih koji žive u Republici Srpskoj, i to bez diskriminacije. Također, istaknuto je da je Srpska pravoslavna crkva Ustavom i zakonom odvojena od javne vlasti, kao i da predstavnici niti jedne religijske zajednice nisu sudjelovali u izradi Zakona o praznicima, niti sudjeluju u njegovoj provedbi. Prema mišljenju Narodne skupštine, upuštanje u raspravu tko može slaviti vjerski praznik, kao pitanje iz isključive nadležnosti vjerskih ustanova, predstavljalo bi kršenje članka Zakona o slobodi vjere i uplitanje u pitanja koja su u isključivoj nadležnosti crkvenih vlasti.

 

50. Dalje, navedeno je da krsna slava Republike Srpske nije propisana niti jednim zakonom, odnosno da nije bila određena ni Zakonom o slavama i svetkovinama koji je bio predmet

 

 

razmatranja u Drugoj djelomičnoj odluci Ustavnog suda broj U 4/04. Najzad, ukazano je na to da ni u Deklaraciji nije navedeno da je donesena na dan Svetog Stefana. Shodno navedenome, činjenica da se u pozivnici predsjednika Republike navodi da je 9. siječnja i krsna slava Republike Srpske predstavlja postupanje koje nije sukladno Ustavu i zakonima Republike Srpske, odnosno postupanje koje ne može biti predmet postupka koji se tiče ocjene ustavnosti jedne zakonske odredbe. S tim u svezi istaknuto je i da obilježavanje Dana Republike počinje sredinom prosinca, serijom sastanka s predstavnicima različitih institucija i domaćih i međunarodnih organizacija, kao i predstavnicima svih religijskih zajednica, te da završava 9. siječnja kada se organiziraju svečana akademija u Kulturnom centru, koja je isključivo svjetovnog karaktera i na kojoj govori jedino predsjednik Republike, te svečani prijem u zgradi Vlade. Ukazano je na to da je organizacija obilježavanja Dana Republike u nadležnosti Kabineta predsjednika Republike, da u njoj sudjeluje dopredsjednik iz reda hrvatskoga naroda, te da cijelu manifestaciju bojkotiraju dopredsjednik i neki od političkih predstavnika iz reda bošnjačkog naroda, ali i da svečanoj akademiji i prijemu prisustvuju ministri u Vladi Republike Srpske iz tog naroda, kao i druge ličnosti iz javnog i političkog života iz sva tri konstitutivna naroda, Ostalih i građana, predstavnici diplomatskog kora, kao i međunarodnih organizacija u BiH.

 

51. Najzad, ukazano je na to da Zakon o praznicima nikom ne nameće obvezu da mora slaviti bilo koji od entitetskih praznika. Propisivanje prekršaja i novčanih kazni za fizičke i pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnosti u slučaju da rade na bilo koji od entitetskih praznika ima svrhu osigurati pravo uposlenih na plaćeno odsustvo s rada u dane državnih praznika, kako je i regulirano Zakonom o radu Republike Srpske.

 

 

V.               Relevantni propisi

 

 

 

52. Zakon o praznicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07) u relevantnom dijelu glasi:

 

Član 1.

 

 

Zakonom o praznicima Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon) određuju se dani praznika Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika), način njihovog obilježavanja i praznovanja od strane građana, republičkih organa i organizacija, organa jedinica lokalne samouprave, preduzeća, ustanova i drugih organizacija i lica koja profesionalno obavljaju uslužne i proizvodne djelatnosti.

 

 

Član 2. Praznici u Republici kao republički praznici su:

1. Nova godina;

 

 

1. Dan Republike;

 

 

1. v) Međunarodni praznik rada;

 

 

1. g) Dan pobjede nad fašizmom;

 

 

1. d) Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

 

 

Član 3. Praznici iz člana 2. ovog zakona praznuju se:

1. Nova godina i 2. januara;

 

 

9. Dan Republike 9. januara;

 

 

1. v) Međunarodni praznik rada i .2. maja;

 

 

9. g) Dan pobjede nad fašizmom maja;

 

 

21. d) Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini novembra.

 

 

Član 5.

 

(1) U dane praznika Republike ne rade republički organi i organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druge organizacije i lica koja profesionalno obavljaju uslužne i proizvodne djelatnosti.

 

(…)

 

Član 9.

 

 

(1) Vlada može svojom odlukom odrediti obilježavanje i drugih datuma, uvažavajući istorijsko, kulturološko i tradicionalno nasljeđe konstitutivnih naroda Republike Srpske.

 

 

Član 10.

 

Pravna lica, odgovorna lica u pravnom licu i lica koja profesionalno obavljaju uslužne i proizvodne djelatnosti čine prekršaj ukoliko rade u dane republičkih praznika.

 

 

Član 11. Za prekršaj iz člana 10. ovog zakona kazniće se:

• pravno lice – novčanom kaznom od 000 do 15.000 KM

 

• odgovorno lice u pravnom licu – novčanom kaznom od 150 KM do 000 KM

 

• lica koja profesionalno obavljaju uslužne i proizvodne djelatnosti – novčanom kaznom od 500 KM do 1.500

 

53. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:

 

Članak 14.

 

 

 

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da:

 

1. Država ne može priznati status državne vjere niti jednoj vjeri ni status državne crkve ili vjerske zajednice niti jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici.
2. Država nema pravo miješati se u unutarnje ustrojstvo i poslove crkava i vjerskih zajednic
3. Nijedna crkva ili vjerska zajednica, niti njeni službenici, ne mogu dobivati posebne privilegije od države u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove službenike, niti može formalno sudjelovati u radu političkih ustanova, izuzev kako je navedeno u stavku ovoga članka.
4. Država može, na temelju jednakosti prema svima, davati materijalnu potporu crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i povijesne baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice pomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebice nediskriminacije na temelju vjere ili uvjerenj
5. Crkve i vjerske zajednice na području obiteljskog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći,

 

 

odgoja i obrazovanja sukladno odgovarajućim zakonima koji uređuju ta prava i materiju.

6. Javnoj je vlasti zabranjeno bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostave strukture crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božju i druge obrede.
7. Javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na temelju zakona i sukladno međunarodnim standardima kada mjerodavni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u svrhu zaštite prava i sloboda drugih osoba sukladno međunarodnopravnim standardi Crkve i vjerske zajednice imaju pravo priziva na ovu odluku. Prizivni organ, prije donošenja odluke po prizivu, mora zatražiti od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine mišljenje u svezi sa slučajem zabrane javnog očitovanja vjere ili uvjerenja.

 

VI.           Dopustivost

 

 

 

54. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 63. stavak (1) točka d) Pravila Ustavnog suda.

 

Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

 

 

Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali se ne ograničavajući na to:

 

(…)

 

 

Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu.

 

 

Spor može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili dopredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta.

 

Članak 63. stavak (1) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

 

 

(1) Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u tijeku postupka:

 

(…)

 

 

1. d) podnositelj zahtjeva/apelacije odustao od zahtjeva/apelacije; (…)
2. Podnositelj zahtjeva je na javnoj raspravi održanoj rujna 2015. godine odustao od dijela zahtjeva kojim je tražio da se ocijeni ustavnost članka 2.b) Zakona o praznicima.

 

56. Imajući u vidu odredbu članka stavak (1) točka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak ukoliko je podnositelj zahtjeva odustao od zahtjeva, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

 

57. Imajući u vidu odredbe članka VI/(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev u dijelu kojim se pobija članak 3.b) Zakona o praznicima dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, i da ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

 

58. Prigovore Narodne skupštine koji se tiču dopustivosti ratione materiae zahtjeva u odnosu na Europsku konvenciju i Međunarodnu konvenciju, te očite neutemeljenosti zahtjeva, Ustavni sud će ispitati u okviru merituma.

 

 

VII.        Meritum

 

 

 

59. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je članak b) Zakona o praznicima u suprotnosti sa „3. i 10.“ alinejom Preambule Ustava BiH, člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, člankom I/2. u smislu povrede načela demokracije i pravne države, člankom I/2. Ustava BiH u smislu povrede načela sekularizma kao inherentnog elementa pravne države, člankom 9. Europske konvencije, člankom II/4. Ustava BiH u svezi s člankom 1.1. i 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te člankom 14. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

 

60. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

 

 

Članak I/2.

 

 

Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora.

 

Članak II/4.

 

 

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

 

Članak III/3. (…)

1. b) Entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome Ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona entiteta koje su protivne Ustavu, kao i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine i entitet

 

(…)

 

 

61. Članak Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju glasi:

 

 

Članak 1.

 

 

Opća zabrana diskriminacije

 

 

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi stat

 

 

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavku

 

 

62. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (usvojena na Plenarnoj sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda prosinca 1965. godine) u relevantnom dijelu glasi:

 

Član 1.1.

 

 

U ovoj konvenciji ‘rasna diskriminacija’ odnosi se na svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnom ili etničkom porijeklu i koji imaju kao svrhu ili kao rezultat da naruše ili da kompromitiraju priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uslovima, prava čovjeka (human rights) i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili u svakoj drugoj oblasti javnog života.

 

Član 2.

 

Države članice osuđuju rasnu diskriminaciju i obavezuju se da svim odgovarajućim sredstvima i bez odgode provode politiku koja teži da ukine svaki oblik rasne diskriminacije i da potpomažu razumijevanje između svih rasa, i u tu svrhu:

 

1. a) svaka država-članica obavezuje se da ne počini nikakvo djelo rasne diskriminacije ili ne vrši nikakvo djelo rasne diskriminacije, ili ne vrši rasnu diskriminaciju protiv lica, grupa lica ili ustanova, kao i da postupa tako da se sve javne, nacionalne i lokalne ustanove pridržavaju ove obaveze;

 

(…)

 

 

1. c) svaka država-članica treba da preduzme efikasne mjere radi ponovnog razmatranja nacionalne i lokalne vladine politike i izmjene, ukidanja ili poništenja svakog zakona i svakog propisa koji ima svrhu da uvede rasnu diskriminaciju ili da je ovjekovječi tamo gdje ona postoji;

 

(…)

 

 

63. Ustavni sud će prvo razmotriti pitanje primjenjivosti članka Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te članka 1.1. i članka 2.a) i c) Međunarodne konvencije.

 

64. Ustavni sud ukazuje na to da određivanje praznika koji se proslavlja u široj društvenoj zajednici u okviru javnih vlasti i prema domaćem i prema usporednom pravu potpada u oblast javnoga prava, a u kojem dijelu, prema stajalištu Europskog suda i Ustavnog suda, javne vlasti uživaju široko polje slobodne procjene. Člankom Ustava Republike Srpske propisano je da Srbi, Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, Ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije, sudjeluju u vršenju vlasti u Republici Srpskoj. Ta odredba ima dodatnu potvrdu i u članku 33. Ustava Republike Srpske (Ustav Republike Srpske, II – Ljudska prava i slobode) i njome je, između ostaloga, određeno da građani imaju pravo sudjelovati u obavljanju javnih poslova. Pri tom, pojam građani upućuje na konstitutivne narode, Ostale i građane Republike Srpske.

 

65. Ustavni sud primjećuje da se Zakonom o praznicima (članak 1) određuju dani praznika Republike Srpske, način na koji će ih građani, tijela i institucije obilježavati i praznovati, a iz čega proizlazi da se radi o pitanju koje potpada u oblast javnog prava i koje se tiče interesa svih u Republici Srpskoj. Dalje, navedeni zakon donijela je Narodna skupština kao tijelo zakonodavne vlasti, sukladno ovlašću iz članka stavak 1. točka 2. Ustava Republike Srpske da donosi zakone. Shodno navedenome, a u smislu članka 1. Ustava Republike Srpske, učešće u reguliranju tog pitanja ulazi u okvir ustavnog prava vršenja vlasti, odnosno, u smislu članka 33. Ustava Republike Srpske, ustavnog prava obavljanja javnih poslova. U tom smislu određivanje praznika i dana kada će se oni obilježavati potpada pod „pravo koje se eksplicitno garantira po domaćem zakonu“ u smislu članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, a u odnosu na koje su javne vlasti preuzele obvezu da nikoga neće diskriminirati.

 

66. Ustavni sud podsjeća na to da Međunarodna konvencija, u odnosu na druge međunarodne dokumente kojim se štite i garantiraju ljudska prava i u odnosu na diskriminaciju, postavlja širi obujam zaštite jer nije ograničena na specifična prava i slobode koja su sadržana u samom instrument Činjenica da su u članku 5. Međunarodne konvencije pobrojana građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava čije se uživanje država obvezuje osigurati pred zakonom bez diskriminacije ne može se tumačiti na način da taj članak uspostavlja građanska, politička, socijalna i kulturna prava, već na način da pretpostavlja postojanje tih prava i njihovo priznanje (vidi Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije, Opći komentar broj XX, Nediskriminirajuća implementacija prava i sloboda (članak 5), usvojen na Četrdeset osmoj sjednici, 1996).

 

 

67. Ustavni sud ukazuje na to da je u Prvoj djelomičnoj odluci broj U 4/04 od ožujka 2006. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/06), te u Drugoj djelomičnoj odluci broj U 4/04 od 18. studenog 2006. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/07), ispitujući ustavnost tadašnjih zakonskih rješenja o zastavi, grbu i himni, te o određivanju praznika, izrazio stav da je Međunarodna konvencija primjenjiva. Takav zaključak utemeljen je na činjenici da je u Aneksu I. Ustava BiH, kao jednom od dodatnih sporazuma koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, navedena i Međunarodna konvencija, te da se obveze iz međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I. na Ustav Bosne i Hercegovine, prema članku II/1. i članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, odnose i na entitete.

 

68. Shodno navedenome, Ustavni sud nije mogao prihvatiti prigovor Narodne skupštine u odnosu na primjenjivost članka Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te članka 1.1. i članka 2.a) i c) Međunarodne konvencije.

 

69. U konkretnome slučaju, tvrdnje o diskriminirajućem karakteru pobijanog članka b) Zakona o praznicima, odnosno o davanju prednosti pripadnicima srpskog naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda i Ostale, a protivno načelu jednakosti konstitutivnih naroda, podnositelj zahtjeva, u biti, temelji na dva argumenta.

 

70. Prvi je da se Dan Republike koji se obilježava siječnja vezuje za donošenje Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koju je usvojila Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9. siječnja 1992. godine, tj. bez učešća predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Zbog toga, prema njegovome mišljenju, 9. siječnja predstavlja povijesni trenutak isključivo srpskog naroda jer se Deklaracija definira kao rezultat prava srpskog naroda na samoopredjeljenje, samoorganiziranje i udruživanje, te se traži teritorijalno razgraničenje s drugim narodima. Najzad, podnositelj zahtjeva je iznio tvrdnju da taj datum nailazi na negativnu percepciju kod svih nesrba u Republici Srpskoj jer odražava filozofiju identiteta teritorija i nacije, tj. entonacionalizma, isključenost drugih i drugačijih u bilo kakvom odlučivanju, negiranje pluralnosti i tolerancije, multikulturalnosti i zagovaranje srednjovjekovnog načela cuius regio, eius religio.

 

71. Drugi je da se istog dana obilježava i krsna slava Republike Srpske – Sveti Stefan, pa da su na taj način javne vlasti jedan svjetovni datum počele doživljavati kao vjerski pravoslavni praznik ili kao tradicijski pravoslavni običaj koji isključivo pripada samo srpskom na Podnositelj zahtjeva je istakao da krsna slava predstavlja specifikum jedino svetosavskog pravoslavlja koji propovijeda Srpska pravoslavna crkva, a koji se ne susreće niti kod jedne druge pravoslavne crkve.

 

 

Dalje, ukazano je na to da središnja proslava obilježavanja 9. siječnja počinje odlaskom u pravoslavnu crkvu na liturgiju i lomljenje slavskog kolača, zatim da taj obred, u pravilu, predvode najviši službenici Srpske pravoslavne crkve. U tom dijelu podnositelj zahtjeva je istakao i da je percepcija javnosti i medija, političkih dužnosnika u Republici Srpskoj, kao i dužnosnika iz Republike Srbije, te predstavnika Srpske pravoslavne crkve, da se tog dana slavi krsna slava Republike Srpske i Dan Republike. Na taj način se, prema njegovome mišljenju, jedan, naizgled neutralan svjetovan dan, proslavlja kao vjersko-tradicijski dan, a pri tom je u njegovu proslavu aktivno i formalno uključena i Srpska pravoslavna crkva, čime su javne vlasti u Republici Srpskoj prekršile i načelo sekularizma proklamirano člankom 14. Zakona o slobodi vjere.

 

72. U odgovoru na prvi argument podnositelja zahtjeva Narodna skupština je istakla da je siječnja 1992. godine nastala Republika Srpska, te da je Republika Srpska Deklaracijom izrazila volju i htijenje da ima svoj ustav, da ima subjektivitet i da tim ustavom garantira punu jednakost naroda i građana pred zakonom i zaštitu od bilo kojega oblika diskriminacije, kako je i bilo navedeno u članku 5. Deklaracije, a koji je u izvornome obliku ugrađen u članak 10. Ustava Republike Srpske. S tim u svezi ukazano je na to da prethodno navedeno ima potvrdu u Preambuli Općeg okvirnog sporazuma za mir, čiji je Ustav BiH dio, a u kojoj je, između ostaloga, navedeno da strane potpisnice potvrđuju dogovorena Temeljna načela od 8. rujna 1995. godine u kojima je utvrđeno da se BiH sastoji od dva entiteta, Federacije BiH, uspostavljene Vašingtonskim sporazumom, i Republike Srpske, te da svaki entitet nastavlja postojati sukladno svom tadašnjem ustavu (izmijenjenom i dopunjenom, tako da je sukladan tim Temeljnim načelima). Najzad, prema mišljenju Narodne skupštine, 9. siječnja kao datum nastanka entiteta Republika Srpska ima svoj legitimitet i potvrdu i u članku I/3. Ustava BiH koji regulira da se BiH sastoji od dva ravnopravna entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske.

 

73. U odgovoru na drugi argument podnositelja zahtjeva Narodna skupština je ukazala na to da se ni u Deklaraciji ne spominje da je donesena na dan Stefana, niti se taj dan u tom dokumentu označava kao krsna slava Republike Srpske. Također, istaknuto je da krsna slava Republike Srpske nikad nije ustanovljena niti jednim propisom u Republici Srpskoj, odnosno da nije bila ustanovljena ni Zakonom o slavama i svetkovinama koji je bio predmet preispitivanja u Drugoj djelomičnoj odluci Ustavnog suda broj U 4/04, kao ni u Zakonu o praznicima, odnosno u njegovom članku 3.b) koji je predmet pobijanja. S obzirom na to da krsna slava ne postoji u zakonu, niti u jednoj normi, pitanje tko i kako može da je obilježava u isključivoj je nadležnosti Srpske pravoslavne crkve i, shodno članku 14. Zakona o slobodi vjere, javne vlasti se o tome ne mogu izjašnjavati. Dakle,

 

 

Narodna skupština smatra da to ne može biti pitanje o kojem može odlučivati Ustavni sud. Također, ukazano je na to da Zakon o praznicima posebno regulira praznike entiteta, a posebno vjerske praznike, uvažavajući tri najveće religijske skupine, kao i da je Srpska pravoslavna crkva ustavom, zakonom i ponašanjem odvojena od države (entiteta). Prema mišljenju Narodne skupštine, činjenica da su neki od sastavljača programa obilježavanja Dana Republike samovoljno navodili da je taj dan i njezina krsna slava predstavlja postupanje protivno Ustavu i zakonima Republike Srpske i to ne može biti predmet postupka pred Ustavnim sudom jer bi se na taj način Ustavni sud upustio u kvalifikaciju i ocjenu prakse, a ne norme i njezine usklađenosti s Ustavom.

 

74. Imajući u vidu iznijete argumente podnositelja zahtjeva i Narodne skupštine, u odgovoru na pitanje ima li izbor 9. siječnja za obilježavanje Dana Republike diskriminirajući učinak za Bošnjake i Hrvate kao konstitutivne narode, zatim za Ostale i građane Republike Srpske, odnosno rezultira li davanjem prednosti pripadnicima srpskog naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda i Ostale, protivno načelu jednakosti konstitutivnih naroda, Ustavni sud treba ocijeniti: a) predstavlja li siječnja povijesno nasljeđe samo jednog naroda u Republici Srpskoj i b) favorizira li praksa obilježavanja praznika 9. siječnja samo jedan narod.

 

a)      Deveti siječnja kao dio povijesti samo jednog naroda

 

 

75. Ustavni sud podsjeća na to da je u Prvoj djelomičnoj odluci broj U 4/04, ocjenjujući ustavnost entitetskih zakona o grbu, zastavi i himni, istakao sljedeće (vidi točku 131): „(…) kada su u pitanju simboli Republike Srpske, radi (se) o zvaničnim simbolima jedne teritorijalne jedinice koja ima status ‘entiteta’, koji predstavljaju ustavnu kategoriju i, kao takvi, moraju predstavljati i sve građane Republike Srpske kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava. Ti simboli nalaze se na svim obilježjima javnih institucija u Republici Srpskoj, u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na javnim ustanovama it, dakle, to nisu lokalni simboli jednog naroda koji treba da odražavaju kulturno i historijsko naslijeđe samo tog naroda, nego se radi o zvaničnim simbolima multinacionalnog entiteta koji, stoga, moraju i odražavati takav karakter entiteta.“. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da pobijani entitetski zakoni nisu sukladni članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

 

76. Dalje, Ustavni sud naglašava da su u Drugoj djelomičnoj odluci broj U 4/04 predmet ocjene bile odredbe čl. i 2. Zakona o slavama i svetkovinama kojim su kao republički praznici bili određeni Božić, Dan Republike, Nova godina (14. siječnja), Bogojavljenje, Sveti Sava, Prvi srpski

 

 

ustanak, Vaskrs, Duhovi, Prvi svibnja – Praznik rada, i Vidovdan, te datumi kada se obilježavaju (Dan Republike se obilježavao 9. siječnja). Ustavni sud je zaključio da pobijane zakonske odredbe (vidi točku 70) nisu u suglasnosti s ustavnim načelom o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, građana i Ostalih u Bosni i Hercegovini i da su diskriminirajućeg karaktera, dakle nisu suglasni s člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s čl. 1.1. i čl. 2. a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Ustavni sud je zaključio da pobijane odredbe Zakona o slavama i svetkovinama obuhvaćaju praznike koji u pretežnom dijelu odražavaju i veličaju samo srpsku povijest, tradiciju, običaje i vjerski i nacionalni identitet. U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi točku 70) da je legitimno pravo srpskog naroda u Republici Srpskoj da zakonodavnim mehanizmima očuva svoju tradiciju i identitet, ali jednako pravo mora se dati i drugim konstitutivnim narodima u Republici Srpskoj i ostalim građanima Republike Srpske.

 

77. U Mišljenju Venecijanskog povjerenstva ukazano je na to da izbor siječnja za obilježavanje Dana Republike kao praznika entiteta može biti problematičan, između ostaloga, zbog činjenice da Deklaracija predstavlja jednostrani akt koji nisu podržali ostali, nesrpski narodi koji žive u Republici Srpskoj.

 

78. Nesporno je da je izbor siječnja za obilježavanje Dana Republike u pobijanom članku 3.b) Zakona o praznicima inspiriran 9. siječnjem 1992. godine kada je održana Skupština srpskog naroda u BiH, bez učešća pripadnika bošnjačkog i hrvatskog naroda i Ostalih i donijeta Deklaracija, kao izraz političke volje samo jednog, srpskog naroda.

 

79. Stoga, Ustavni sud smatra da izbor siječnja kao datum obilježavanja praznika Dan Republike nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta kao vrijednostima koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu koje se temelji na uvažavanju i poštivanju različitosti kao temeljnih vrijednosti modernog demokratskog društva. U tom smislu, izbor 9. siječnja za obilježavanje Dana Republike kao jednog od praznika entiteta koji predstavlja ustavnu kategoriju i kao takav mora predstavljati i sve građane Republike Srpske kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava nije sukladan ustavnoj obvezi o nediskriminaciji u smislu prava skupina, jer uspostavlja povlašteni položaj samo jednog, srpskog naroda, čiji su predstavnici 9. siječnja 1992. godine, bez učešća predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Ostalih, donijeli Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja predstavlja jednostrani akt. Kao takav, prema mišljenju Ustavnog suda, te prema stavu Venecijanskog povjerenstva, ne može se smatrati suglasnim s temeljnim vrijednostima izjavljenim u Ustavu Republike Srpske, tj. s poštovanjem ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti,

 

 

nacionalne ravnopravnosti, s demokratskim institucijama, vladavinom prava, socijalnom pravdom, pluralističkim društvom, garantiranjem i zaštitom ljudskih sloboda i prava, kao i prava manjinskih skupina sukladno međunarodnim standardima, zabrani diskriminacije (Preambula).

 

b) Praksa obilježavanja praznika

 

 

80. Ustavni sud primjećuje da Zakon o praznicima, a niti bilo koji drugi propis u Republici Srpskoj, krsnu slavu Republike Srpske ne regulira ni kao vjerski ni kao sekularni praznik, odnosno ne definira se da je krsna slava Republike Srpske Sveti Stefa Takvu odredbu nije sadržao ni Zakon o slavama i svetkovinama koji je bio predmet ocjene u Drugoj djelomičnoj odluci broj U 4/04. Također, ni Deklaracija nije sadržala odrednicu da je donijeta na dan Svetog Stefana, odnosno da se Sv. Stefan proglašava krsnom slavom Republike Srpske. Najzad, Zakon o praznicima, a ni bilo koji drugi propis u Republici Srpskoj, ne regulira način obilježavanja odnosno ceremoniju proslave niti jednog od praznika (svjetovnih i vjerskih) koje priznaje.

 

81. Prema praksi Ustavnog suda zasnovanoj i na praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju i ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretma Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226).

 

82. Ustavni sud primjećuje da se u javnom životu zajednice praznik manifestira aktivnostima koje se poduzimaju u okviru javne vlasti s ciljem podsjećanja na vrijednosti koje su od značaja za zajednicu kao cjelinu i predstavljanjem zajednice prema drugima izvan nje same. Zbog toga, način obilježavanja praznika dobiva karakter vršenja javne vlasti iako kao takav nije reguliran zakonskom niti bilo kojom drugom normom.

 

83. Stoga, argument podnositelja zahtjeva da su javne vlasti uspostavljenom praksom obilježavanja praznika jedan svjetovni datum počele doživljavati kao vjerski pravoslavni praznik ili kao tradicijski pravoslavni običaj pokreće pitanje postojanja administrativne prakse protivne Ustavu BiH, a što, prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, ima diskriminirajući učina

 

84. Europski sud za ljudska prava pojam „administrativne prakse protivne Konvenciji” definira kao akumulaciju identičnih ili analognih povreda koje su dovoljno brojne i međusobno povezane da predstavljaju ne samo izolirane slučajeve (izuzetke) nego i šablonu (sustav), (vidi Europski sud za

 

 

ljudska prava, prethodno citirane, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Cipar protiv Turske,

 

presuda od 10. svibnja 2001. godine, stavak 115).

 

 

85. Ustavni sud smatra da se u definiranju pojma „administrativne prakse protivne Ustavu BiH“ može rukovoditi navedenom definicijom, te tumačenjem pojma diskriminacije iz Prve djelomične odluke broj U 4/04. U citiranoj odluci Ustavni sud je izrazio stav da pravni poredak BiH, uslijed postojanja članka II/ Ustava BiH koji obuhvaća opću klauzulu o zabrani diskriminacije, pruža veću zaštitu od diskriminacije nego Europska konvencija, tj. ustavne obveze nediskriminacije u smislu prava skupina.

 

86. S obzirom na to da se svaki praznik obilježava na godišnjoj razini (vidi Mišljenje Venecijanskog povjerenstva, točka 32 – godišnja povratna prilika), praksa načina obilježavanja jednog praznika potpada pod sustav, a ne izolirani slučaj u smislu navedene definicije administrativne prakse.

 

87. Ustavni sud primjećuje da se manifestacija praznika u privatnome životu pojedinca vezuje za slobodno vrijeme i ne obvezuje ga i ne nameće mu bilo kakvo javno ili privatno učešće u samom obilježavanju praznika. U tom smislu, sama praksa obilježavanja praznika, u načelu, ne bi mogla rezultirati diskriminacijom u ostvarivanju pojedinačnih prava i obveza. Međutim, nediskriminacija pojedinaca ne zamjenjuje jednakost skupina (vidi Ustavni sud, Treća djelomična odluka broj U 5/98, stavak 70). Stoga, načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda nameće obvezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvome redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u položaju manjine u odgovarajućem entitet

 

88. Ustavni sud primjećuje da se Republici Srpskoj u službenim čestitkama od siječnja koje su uputili politički dužnosnici iz reda srpskog naroda u BiH i Republici Srpskoj, te politički dužnosnici iz Republike Srbije, na taj dan čestitaju Dan Republike i krsna slava. U svom obraćanju na Svečanoj akademiji 9. siječnja 2015. godine predsjednik Republike Srpske istakao je da se jedinstveno slave Dan Republike i krsna slava. Krsnu slavu Republici Srpskoj čestitaju i visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve, koji rukovode liturgijom i lomljenjem slavskog kolača u pravoslavnoj crkvi, te koji prisustvuju Svečanoj akademiji u Kulturnom centru i prijemu u zgradi Vlade Republike Srpske. U izvještavanju medija o proslavi 9. siječnja navodi se da tog dana Republika Srpska slavi Dan Republike i krsnu slavu.

 

89. Sve navedeno govori u prilog stavu Venecijanskog povjerenstva (vidi Mišljenje, točka 38), tj. da se čini da je i u Republici Srpskoj i izvan nje siječnja povezan s dva događaja u isto

 

 

vrijeme: Danom Republike, koji je svrstan među sekularne, a ne vjerske praznike, i sa Svetim Stefanom.

 

90. Ustavni sud je u Drugoj djelomičnoj odluci broj U 4/04 zaključio da praznici ne mogu biti regulirani na način da preferiraju niti jedan od konstitutivnih naroda, odnosno da će to biti slučaj ukoliko su regulirani tako da odražavaju povijest, tradiciju, običaje, religiju i druge vrijednosti samo jednog naroda. Ustavni sud smatra da nema razloga da od tog stava odstupi i kada je u pitanju praksa obilježavanja entitetskih praznika kao jednog segmenta vršenja javne vlasti.

 

91. Nesporno je da pravoslavna religija prevladava kod pripadnika srpskog naroda, kao i da je krsna slava specifično i jedinstveno obilježje svetosavskog pravoslavlja koje propovijeda Srpska pravoslavna crkva. Zbog toga, praksa obilježavanja krsne slave Republike Srpske nesumnjivo daje nadmoćnu vidljivost pravoslavnoj religiji kao većinskoj u Republici Srpskoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno Srbima kao narodu kod kojega je ta religija i najzastupljenija. S tim u svezi, Ustavni sud je u Drugoj djelomičnoj odluci broj U 4/04 ukazao na to da je legitimno pravo srpskog naroda u Republici Srpskoj da očuva svoju tradiciju i identitet, ali da se jednako pravo mora dati i drugim konstitutivnim narodima i ostalim građanima u Republici Srpskoj.

 

92. Stoga, proizlazi da su uspostavljenom praksom obilježavanja praznika siječnja, kada se uz Dan Republike obilježava i krsna slava Republike Srpske, bez obzira na to radi li se o odvojenoj ili jedinstvenoj proslavi ta dva događaja, javne vlasti u Republici Srpskoj kreirale javnu atmosferu sustava vrijednosti i vjerovanja koja očito daje prioritet religijskom nasljeđu, tradiciji i običajima samo srpskog naroda, dovodeći ga u privilegiran položaj kao samo jednog od tri konstitutivna naroda u Republici Srpskoj, koji svoja prava i obveze ostvaruju pod jednakim uvjetima i na jednak način. Na taj su način javne vlasti Republike Srpske uspostavljenom praksom prekršile ustavnu obvezu nediskriminacije u smislu prava skupina. Naime, religijska uvjerenja, i s tim u svezi tradicija i obred, čine dio identiteta svakog od konstitutivnih naroda u BiH i legitimno je pravo svakog od njih da ga očuvaju. Na javnim vlastima je obveza da osiguraju ostvarivanje tog prava jednako za sve. Praksa obilježavanja 9. siječnja i kao vjerskog praznika koji predstavlja dio identiteta samo jednog od konstitutivnih naroda nije sukladna toj obvezi javne vlasti.

 

93. Dalje, ne upuštajući se u ocjenu tko može obilježavati vjerski praznik, te ne dovodeći u pitanje pravo bilo koga da, uključujući i osobe koje u svojstvu izabranih i imenovanih predstavnika sudjeluju u vršenju javne vlasti, pojedinačno i/ili u zajednici s drugima u privatnom i javnom životu izražavaju svoju religijsku ili drugu pripadnost odnosno uvjerenja, a koja mogu trpjeti samo

 

 

ograničenja nužna u demokratskom društvu u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, kreirana javna atmosfera sustava vrijednosti i vjerovanja koja, očito, daje prioritet religijskom nasljeđu, tradiciji i običajima samo jednog naroda, nije sukladna ni s obvezom javne vlasti da u vršenju svojih dužnosti na neutralan i nepristran način osigura iskazivanje raznih religija, vjera i vjerovanja, te vjersku usklađenost i toleranciju u demokratskom društvu. Naime, tako ustanovljena atmosfera, koju promoviraju politički dužnosnici Republike Srpske koji bi trebali biti posebno pažljivi u promoviranju demokracije i njezinih načela, pri tom imajući u vidu da su pored pravoslavne crkve i pravoslavlja druge vjeroispovijedi i crkve poput katoličke vjere ili islama oduvijek činile sastavni dio multireligijskog života u BiH, u smislu pluralizma koji Ustav BiH i Europska konvencija zahtijevaju kao nužnu pretpostavku za demokratsko društvo.

 

94. Također, ustanovljena praksa i stvorena javna atmosfera sustava vrijednosti i vjerovanja u suprotnosti je s načelom sekularizma proklamiranim člankom Zakona o slobodi vjere, koji u smislu članka III/3.(b) Ustava BiH predstavlja „odluku institucija BiH“, koje su se entiteti i sve njihove administrativne jedinice dužne pridržavati, i koji je sukladan demokratskim načelima iz članka I/2. Ustava BiH. Naime, uspostavljena praksa obilježavanja praznika kao funkcija vršenja javne vlasti na 9. siječnja, kada se uz Dan Republike obilježava i krsna slava Republike Srpske, bez obzira na to radi li se o odvojenoj ili jedinstvenoj proslavi ta dva događaja, a koja obuhvaća liturgiju i lomljenje slavskog kolača u pravoslavnoj crkvi koju predvode službenici Srpske pravoslavne crkve, te prisustvo službenika te crkve u ostatku ceremonije obilježavanja praznika, nisu sukladni proklamiranom načelu odvojenosti crkve od države. Naime, prema tom načelu, između ostaloga, javne vlasti ne mogu priznati status državne vjere niti jednoj vjeri ili status državne crkve niti jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici, ne mogu davati niti jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici i njihovim službenicama posebne privilegije u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice, niti ijedna crkva ili vjerska zajednica i njezini službenici mogu formalno sudjelovati u radu političkih ustanova.

 

95. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je Venecijansko povjerenstvo, u prilog razlozima zbog kojih izbor siječnja za obilježavanje Dana Republike može biti problematičan, između ostaloga, ukazalo na to da, premda se ne nameće nikakva obveza sudjelovanja u formalnom obilježavanju Dana Republike, sama činjenica da taj zakon nameće svim stanovnicima da ga obilježavaju kao slobodan dan, odnosno da se uzdrže od rada na taj dan, pod prijetnjom sankcije relativno visoke kazne, može biti problematična, te njegova primjena može imati disproporcionalna djelovanja na pojedince/članove određenih nacionalnih zajednica koje žive u Republici Srpskoj, te na dotične zajednice (vidi Mišljenje, točka 55).

 

 

96. Stoga, Ustavni sud smatra da je praksom da se siječnja obilježava i krsna slava Republike Srpske kao pravoslavni vjerski praznik uspostavljen preferencijalni tretman Srba kao jednog konstitutivnog naroda u odnosu na Bošnjake i Hrvate kao konstitutivne narode, Ostale i građane Republike Srpske, čime su javne vlasti Republike Srpske prekršile „ustavnu obvezu nediskriminacije u smislu prava skupina“.

 

97. Ustavni sud zaključuje da se pobijanim člankom b) Zakona o praznicima kojim je određeno da se Dan Republike obilježava 9. siječnja uspostavlja povlašteni položaj pripadnika srpskog naroda u odnosu na pripadnike bošnjačkog i hrvatskog naroda, Ostalih i građana Republike Srpske zbog činjenice da taj datum predstavlja dio povijesnog nasljeđa samo srpskog naroda, kao i zbog obilježavanja krsne slave Republike Srpske koja se vezuje za tradiciju i običaje također samo srpskog naroda.

 

98. Ustavni sud zaključuje da je pobijani članak b) Zakona o praznicima u suprotnosti s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2.a) i c) Međunarodne konvencije i člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

 

99. Ustavni sud ponovno naglašava da se ovom odlukom ni na koji način ne dovodi u pitanje pravo građana Bosne i Hercegovine pravoslavne vjeroispovijedi (kao ni slično pravo građana bilo koje druge vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini) da slobodno na tradicionalan, odnosno drugi prigodan način obilježavaju svoje praznike, uključujući i slavu Svetog Stefana. Prema stavu Ustavnog suda, takve slobode i prava, a posebno njihovo slobodno manifestiranje, samo potvrđuju multikonfesionalni i multikulturalni karakter Bosne i Hercegovine kao države i društva. Stoga se ovakva odluka Ustavnog suda u tom kontekstu ne može nikako drukčije razumijevati.

 

Ostali navodi

 

 

100. S obzirom na zaključke u svezi s člankom II/ Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 1. Protokola broj 12, kao i s člankom 1.1. i člankom 2. a) i c) Međunarodne konvencije, Ustavni sud ne smatra svrsishodnim ispitivati pobijani članak 3.b) Zakona o praznicima i u svezi sa „3. i 10.“ alinejom Preambule Ustava BiH, člankom II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 9. Europske konvencije, člankom 14. Europske konvencije, te člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

 

 

VIII.    Zaključak

 

 

 

101. Ustavni sud zaključuje da je članak b) Zakona o praznicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/07) u suprotnosti s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2. a) i c) Međunarodne konvencije i člankom
102. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

 

 

102. Na temelju članka st. (1) i (2), članka 61. stavak (4) i članka 63. stavak (1) točka d) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

 

103. Aneks ove odluke, u smislu članka stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čine izdvojena mišljenja dopredsjednika Zlatka M. Kneževića i suca Miodraga Simovića suprotna odluci.

 

104. Prema članku VI/ Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

 

 

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

 

 

Izdvojeno mišljenje o neslaganju suca Miodraga Simovića

 

 

Nažalost, ne mogu se složiti ni s obrazloženjem ni sa zaključcima većine u Ustavnom sudu u pogledu neustavnosti članka 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske. Moji razlozi su sljedeći:

 

• Pravo na obilježavanje praznika zagarantirano je i pobijanim Zakonom o praznicima. Navedeni Zakon u članku stavak 4. to pravo priznaje svakom građaninu kao pravo na „plaćeno odsustvo s posla, po vlastitom izboru do dva dana u toku kalendarske godine, na dane svojih vjerskih praznika“. To pravo, međutim, nije regulirano Europskom konvencijom i njezinim protokolima, niti Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Stoga je konkretni zahtjev u segmentu pozivanja na povredu Europske konvencije i njezinih protokola, te Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije neprihvatljiv ratione materiae.

 

• Ukoliko bi taj zahtjev bio prihvatljiv, Ustavni sud bi ga trebao proglasiti neutemeljenim jer je obilježavanje vjerskih praznika kao državnih, odnosno neradnih dana, praksa koja postoji u velikom broju država u svijetu i kao takva predstavlja dio tradicije i civilizacijskog razvoja. U svezi s tim, Europski sud za ljudska prava izrazio je stajalište da odluka o tome hoće li država primijeniti tradiciju ili ne spada u polje slobodne procjene određene države, te da Sud, osim toga, mora uzeti u obzir činjenicu da je Europa obilježena velikom raznolikošću država od kojih se sastoji, posebno u sferi kulturnog i povijesnog razvoja (vidi paragraf presude Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lautsi i drugi protiv Italije od 18. ožujka 2011. godine).

 

Presuda Lautsi i drugi protiv Italije privukla je veliku pozornost svjetske javnosti. Tu se radilo o prijavi državljanke Italije čija su djeca pohađala državnu školu u Italiji, u čijim učionicama je bilo istaknuto raspelo. Podnositeljica aplikacije žalila se na to da su joj povrijeđeni pravo da se djeca obrazuju sukladno vjerskim ili filozofskim uvjerenjima roditelja, a kako je predviđeno Europskom konvencijom, i to člankom 2. Protokola broj 1 uz Konvenciju, i pravo na slobodu vjere iz članka 9. Konvencije. Europski sud za ljudska prava prihvatio je da obvezno postavljanje raspela na zidu učionica talijanskih javnih škola ne predstavlja nasrtaj na pravo roditelja da osiguraju odgoj i pouku vlastite djece sukladno svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, a to pravo garantira članak 2. Prvog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju. Sud je, dalje, zbog razloga navedenih u okviru istraživanja prava roditelja, prosudio da pitanja nisu različita ni u kontekstu članka 9. koji brani slobodu mišljenja, ni članka 14. koji zabranjuje diskriminaciju u uživanju prava zagarantiranih Konvencijom.

 

 

Tako je Europski sud za ljudska prava priznao da u zemljama kršćanske tradicije kršćanstvo posjeduje specifičnu socijalnu legitimnost koja ga razlikuje od drugih filozofskih i religijskih uvjerenja, te stoga opravdava činjenicu da se može usvojiti diferencirani pristup. Budući da je Italija zemlja kršćanske tradicije, kršćanski simbol može zakonito imati specifičnu nadmoćnu vidljivost u društvu. Sud je došao do sličnog zaključka i u drugim slučajevima. Opravdao je, npr., činjenicu da to što u turskim školama nacionalni programi „daju širi udio u poznavanju islama nego drugih religija (…) nije po sebi pomanjkanje načela pluralizma i objektivnosti, što bi se moglo analizirati kao indoktrinacija, zbog okolnosti da je muslimanska religija većinska u Turskoj, unatoč laičkom obilježju te države” (Europski sud za ljudska prava, 28. studenog 2004. godine, Zengin protiv Turske, broj 46928/99, paragraf 63).

 

Stoga je neprihvatljivo da se u postupku u ovom ustavnosudskom predmetu ocjenjuju povijesni i politički događaji zbog kojih je 9. siječnja određen kao Dan Republike Srpske. Razlog tome je posebno činjenica da još uvijek ne postoji ni konsenzus oko uzroka, karaktera i posljedica svih dešavanja na teritoriju BiH od 1992. do 1995. godine. Zato je Ustavni sud, ulaženjem u meritorno odlučivanje o konkretnom zahtjevu, na određeni način dao primat političkim naspram pravnih argumenata, dokaza i činjenica, a na kojima odluka o ocjeni ustavnosti ne bi trebala biti utemeljena.

 

• U Zakonu o praznicima uopće se ne spominje slava Sveti Stefan, kao ni druge slave. Budući da predmet ustavnog spora mogu biti samo napisane odredbe, postavlja se i pitanje nadležnosti Ustavnog suda.

 

• U pobijanom zakonu razdvojeni su sekularni i vjerski praznici, tako što su kao republički praznici određeni pojedini povijesni događaji značajni za Republiku Srpsku, a kao vjerski praznici označeni najvažniji praznici tri religije: pravoslavlja, islama i katoličanstva. Vjerski praznici praznuju se u trajanju od po dva dana, a vjernici pravoslavne, islamske i katoličke vjeroispovijedi imaju pravo na plaćeni izostanak s radnog mjesta u te dane. Pripadnicima ostalih vjeroispovijedi dano je pravo na plaćeno odsustvo s posla prema vlastitom izboru do dva dana u tijeku kalendarske godine, na dane svojih vjerskih praznika. Uz to, Vlada Republike Srpske može svojom odlukom odrediti obilježavanje i drugih datuma, uvažavajući povijesno, kulturološko i tradicionalno nasljeđe naroda koji žive u Republici Srpskoj. Prema tome, na identičan način regulirani su vjerski osjećaji pripadnika ne samo konstitutivnih naroda već i pripadnika ostalih naroda i vjeroispovijedi.

 

• Ukoliko je sporan siječnja kao Dan Republike Srpske, onda bi se spornim mogli smatrati i ostali republički praznici. U biti, bilo koji datum obilježavanja nekog praznika mogao bi se pobijati

 

 

argumentima da se taj datum podudara s nekim događajem ili ličnošću iz kalendara vjerskih zajednica u BiH.

 

• Ustavni sud se bavio ustavnošću praznika u Republici Srpskoj u predmetu broj U 4/04 od studenog 2006. godine, ocjenjujući odredbe tada važećeg Zakona o slavama i svetkovinama. Na određeni način i u kontekstu poznatog pravnog pravila o presuđenoj stvari, Ustavni sud se u predmetu broj U 3/13 ponovno bavi istim ustavnim pitanjem.

 

• Zakon o praznicima je bio predmet ocjene i Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, koje je svojim rješenjem od svibnja 2007. godine proglasilo neprihvatljivim zahtjev Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske za pokretanje postupka za utvrđivanje postojanja vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u tom zakonu. Vijeće za zaštitu vitalnog interesa utvrdilo je da podnositelj zahtjeva nije konkretizirao u čemu se sastoji povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o praznicima Republike Srpske. Ista situacija ponavlja se i u zahtjevu podnositelja zahtjeva pred Ustavnim sudom BiH.

 

Zbog navedenih razloga, smatram da je Ustavni sud BiH trebao odbiti zahtjev podnositelja zahtjeva, odnosno donijeti odluku o nepostojanju diskriminacije u odnosu na spornu odredbu Zakona o praznicima Republike Srpske.

 

 

 

Izdvojeno mišljenje o neslaganju dopredsjednika Zlatka M. Kneževića

 

 

 

 

 

Kako sam, suprotno mišljenju većine, bio protiv usvajanja zahtjeva za ocjenu ustavnosti članka 3.b) Zakona o praznicima Republike Srpske i istodobno i protiv usvojenoga obrazloženja Odluke, dostavljam Izdvojeno mišljenje o neslaganju, zbog razloga koji slijede u daljnjem tekstu.

 

Moje Izdvojeno mišljenje ne samo da nije drugačije već je, naprotiv, u suglasnosti s Izdvojenim mišljenjem suca Miodraga Simovića, s drugačijim akcentima na, prema mome uvjerenju, ključne argumente, te se svakako pridružujem i podržavam i njegov stav o neprihvaćanju.

 

Uvodne napomene

 

 

1. Zahtjev za ocjenu ustavnosti koji je podnio ovlašteni podnositelj (u daljnjem tekstu: zahtjev) nakon preciziranja, odustajanja od dijela prvobitno podnesenog zahtjeva i nakon održane javne rasprave svodi se na tvrdnju da Dan Republike Srpske (9. siječnja) predstavlja kršenje normi ustavnog karaktera (članka Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 1.1. i člankom 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije; u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija), i to tako što simbolizira samo jedan narod (srpski), da je donesen bez volje druga dva naroda (bošnjačkog i hrvatskog), te da norme imperativnog karaktera u zakonu ukazuju na „prinudnost“ obilježavanja praznika.

 

2. U zahtjevu se također posebno naglašava, a to se izričito ističe i u istupanju na javnoj raspravi pred Sudom, da sam datum siječnja istodobno predstavlja i jedan vjerski praznik – dan Svetog arhiđakona Stefana, koji je proglašen krsnom slavom Republike Srpske, te da, kako je istaknuto u zahtjevu, „praksa“ istodobnog obilježavanja sama po sebi stvara „neprihvaćanje“ i

„diskriminaciju“.

 

 

Ono što se naročito naglašava jeste povijesna komponenta izvorišta 9. siječnja kao praznika i dana Republike Srpske, vezano za povijesnu činjenicu kada se održala Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, donošenje i proglašenje Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i, kako smatra podnositelj zahtjeva, negativne vrijednosne kvalifikacije te povijesne činjenice sa povezivanjem nastanka rata u Bosni i Hercegovini, ratnih zločina, sve do mišljenja koji bi datum bio „podobniji“ za Dan Republike Srpske.

 

 

Na koncu, sve se svodi na tvrdnju da Bošnjaci u Republici Srpskoj, te uopće bošnjački narod u Bosni i Hercegovini (ali i Hrvati i Ostali), postojanje Dana Republike Srpske (9. siječnja) osjećaju kao diskriminaciju u odnosu na njihova prava kao konstitutivnog naroda.

 

Odluka u svome uvodnome dijelu detaljno prenosi navode iz zahtjeva, odgovor Narodne skupštine Republike Srpske, kratak pregled izlaganja s javne rasprave, učešće Venecijanskog povjerenstva Vijeća Europe, kao i sve ostale pribavljene dokumente i prenesene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Europske konvencije, ostalih međunarodnih dokumenata i Zakona o praznicima Republike Srpske.

 

Dopustivost

 

 

Temeljno pitanje od kojega se, prema mome uvjerenju, trebalo poći prilikom razmatranja zahtjeva jeste pitanje dopustivosti.

 

Tu se ne misli na dopustivost u formalnom smislu, jer je zahtjev nesporno podnio Ustavom ovlašteni podnositelj, već dopustivosti u suštinskom smislu ili, preciznije, radi li se uopće o ocjeni ustavnosti za koju je nadležan Ustavni sud. Naravno da svaki zahtjev za ocjenu ustavnosti koji tvrdi i/ili navodi povrede Ustava Bosne i Hercegovine, Europske konvencije ili Međunarodnog pakta treba ispitati prije odlučenja u svjetlu navedenih „povreda“, ali, prije svega, postavlja se pitanje ovlasti Ustavnog suda da odlučuje. Ili, kako je navedeno u Pravilima Ustavnog suda, je li Ustavni sud nadležan odlučivati.

 

U nekoliko navrata, prilikom raspravljanja o zahtjevu, a to ponavljam i sada, smatrao sam, kada se razgrnu sve tvrdnje proistekle iz tumačenja ustavnih normi ili međunarodnih konvencija, da se suštinski radi o percepciji, osjećaju, viđenju, zaključku i ocjeni povijesne činjenice izvorišta postanka Dana Republike Srpske točno određenog datuma ˗ 9. siječnja, i praksi obilježavanja, a ne prekršenoj ustavnoj normi.

 

Uzgred, sa žalošću navodim da, kada smo odlučivali o sudionicima javne rasprave pred Sudom, većina nije prihvatila moj prijedlog da se na javnu raspravu pozovu građani Republike Srpske, prvenstveno Bošnjaci, ali ne samo oni, koji nisu politički predstavnici, ali koji obavljaju kulturne, vjerske, prosvjetne, administrativne, dobrotvorne ili neke druge poslove i čiji su autoritet i ugled u sredini u kojoj žive i prije i poslije Odluke suda stečeni ličnim integritetom.

 

Njihovo mišljenje, njihova percepcija, ključ je za ocjenu ravnopravnosti i ocjenu postojanja diskriminacije i u datumu i praksi obilježavanja praznika. Nažalost, većina mojih kolega smatrala je

 

 

da je dovoljno da se izjašnjavaju samo politički predstavnici, što ne sporim kao dio potrebnog, ali ne i dovoljnog.

 

Sam Zakon o praznicima Republike Srpske i 9. siječnja kao datum nemaju nikakav nacionalan ili vjerski karakter. On je vrijednosno neutralan i nema poveznice s vjerskim (krsnom slavom Sv. arhiđakona Stefana), bez obzira na to što je nesporno da se većina (ili najveći dio) srpskog naroda osjeća kao pravoslavni kršćani i prakticiraju kršćansku vjeru.

 

Stoga, proizlazi da je od nas (Ustavnog suda) traženo da, ustvari, proglasimo neustavnom normu koje nema!

 

Pa ni sam podnositelj zahtjeva ne smatra datumsko poklapanje spornim, a prema mome razumijevanju, ni obilježavanje vjerskog elementa za one koji imaju takvu potrebu, već problematizira „praksu“ obilježavanja.

 

I sad dolazimo do problema. Je li moguće kao pitanje ustavnosti ocijeniti nešto što ne postoji u zakonskoj normi, ali, kako smatra podnositelj zahtjeva, postoji u praksi?!

 

Stoga je, prema mome dubokom uvjerenju, Ustavni sud, suočen sa zahtjevom da ocjenjuje ustavnost norme koje nema, i to na temelju percepcije drugih elemenata, bio dužan odbaciti zahtjev kao nedopustiv jer Sud nema ovlasti odlučivati o nečemu čega nema u normi koju preispituje.

 

Također, nameće se zaključak, dok još uvijek govorimo o dopustivosti, da je Sud svojom Odlukom broj U 4/04, preispitujući tadašnji Zakon o slavama i svetkovinama Republike Srpske, dao jasne parametre koje je Narodna skupština Republike Srpske dužna ispuniti, što je ona učinila donoseći novi Zakon o praznicima. Paradoks je u tome što je Ustavni sud konstatirao da je Narodna skupština Republike Srpske ispunila svoje obveze iz Odluke broj U 4/04 i ta se Odluka smatra izvršenom! Dakle, konstatirano je izvršenje odluke o pitanju koje je ponovno pokrenuto i ponovno se raspravlja i donosi drugačija odluka, a da ustavna osnova (Ustav) nije promijenjena.

 

U pravnoj teoriji i praksi to se zove res iudicata (presuđena stvar), dok je za ustavnopravnu teoriju takav slijed događanja klasičan primjer ustavnopravne nesigurnosti koja se ne tolerira ili se tolerira samo izuzetno kod promjena društvenih sustava (prelazak iz jednog političkog sustava u drugi, relativno aktuelan prelazak u demokratska društva), i samo ako je riječ o najdubljim pravima (poput jednakosti vlasništva, prava na život i sl.).

 

Meritum

 

 

Ne želeći u Izdvojenom mišljenju ponavljati uvodne napomene Odluke, niti navode podnositelja zahtjeva, konstatiram da Odluka Suda, u biti, prihvaća argumente podnositelja zahtjeva. Jezgrovito i uz opasnost pojednostavljivanja kompleksnosti pitanja postavljenih u zahtjevu, prihvaćena je argumentacija u dva pravca:

 

• Prvi, sporan je datum siječnja zbog vezivanja za povijesnu činjenicu da je isti dan, odnosno datum 9. siječnja prije 23 godine, dan Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, te da je nesporno da je taj datum Dan Republike Srpske zbog povijesnih razloga;

 

• Drugi, da je bez obzira na vrijednosno neutralnu normu zakona, „praksa obilježavanja“ Dana Republike Srpske diskriminacijska jer je prepletena s vjerskim elementom – krsnom slavom, Sv. arhiđakonom Stefanom – te kao sporedno, ali naglašeno u tom „pravcu“, obveznost svih, ukazivanjem na imperative iz zakonske norme, na obilježavanje Dana Republike Srpske.

 

Kada je riječ o prvom „pravcu“, u dilemi sam hoću li se uopće osvrtati na taj argument i samo zbog poštovanja postupka i donesene odluke od većine sudaca kratko ću izložiti.

 

Je li uopće moguće da se kao pitanje ustavnosti postavlja povijesna činjenica? I to čak svima nesporna činjenica, fakt, događaj koji se nesporno desio. Je li moguće da se odlukom bilo kojeg suda vrši povijesna valorizacija ili revalorizacija nespornog događaja? Je li moguće da se traži ustavna ocjena povijesti?

 

Logičan slijed zaključivanja u konkretnom slučaju bio bi sljedeći: radi se o povijesnom događaju za Republiku Srpsku, a Republika Srpska sastavni je dio Bosne i Hercegovine, znači radi se o povijesnom događaju za Bosnu i Hercegovinu. S moje točke gledišta, povijesni događaj za Republiku Srpsku je povijesni događaj za sve građane Republike Srpske, i povijest, bez obzira na sklonost „povjesničara“ da je revidiraju, sklona je opirati se i revalorizacijama, a pogotovo promjenama povijesnih činjenica. Moguće je da se imaju drugačije percepcije o značaju i/ili vrijednosti događaja, ali to ne mijenja postojanje događaja. Već sam rekao šta mislim o percepcijama u smislu tumačenja Ustava i uopće kao pitanju za procjenu ustavnosti neke norme.

 

Pomalo je karikaturalno da se percepcija o neprihvaćanju ističe zbog prvog dijela imena događaja – Skupština srpskog naroda … Republika srpskog naroda…, a potpuno zanemaruje puno

„ime“ povijesnog događaja – Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini… Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini!                          Zvuči kao da ne odgovara zvuk kojim se „čuje“ Bosna i Hercegovina u tom „punom imenu“ povijesnog događaja!

 

 

Proizlazi da Dan Republike Srpske 9. siječnja ne odgovara zbog percepcije o neprihvaćanju jer obilježava povijesni događaj koji se odnosi na ustavni karakter Bosne i Hercegovine u tada važećem ustavnom poretku (podsjećanja radi, važila je i tada odredba o konstitutivnosti naroda – sva tri naroda), a i danas, na jednom dijelu Bosne i Hercegovine, kao praznik obilježava se povijesni događaj kojim je ta konstitutivnost – sva tri naroda – uvedena kao ustavno načelo. Čuvena rečenica urezana u pamćenje moje generacije: Ni srpska ni hrvatska ni muslimanska; i srpska i hrvatska i muslimanska!

 

• Termin muslimanska isključivo koristim kao tadašnji povijesni naziv za bošnjački na

 

 

Tvrdnja iz Odluke da sam datum ne iskazuje zajedničke vrijednosti svih ili, kako se kaže u paragrafu 79, da (9. siječnja) nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koji može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta, ironična je i nepravedna prema suvremenoj Bosni i Hercegovini.

 

Koji je to datum u suvremenoj povijesti koji ispunjava taj uvjet, a da ga svi prihvate kao takvog? Da ima simboliku zajedničkog sjećanja koje doprinosi jačanju kolektivnog identiteta? Pa sam kolektivni identitet je sporan u ovoj zemlji?! Koje je to zajedničko sjećanje koje ima zajedničku simboliku? Suvremena povijest ne nudi odgovor, daljnja povijest ne nudi odgovor, daleka povijest ne nudi odgovor?! Gorko ukazujem na to da bi se, možda, u vremenu ranog srednjeg vijeka našao takav datum, ali sumnjam, jer bi jednima smetalo, npr., krunisanje u pravoslavnom manastiru, drugima ljiljan kao iskaz katoličke vjernosti na zastavi, a trećima povijesna činjenica tko je srušio tu tvorevinu ranog srednjeg vijeka!

 

Konstrukcija takve rečenice u Odluci ne samo da nije rješenje već je izvor daljnjih problema jer otvara vrata sumnjama da je taj kolektivni identitet i simbolika zajedničkog sjećanja samo jednih, a ne svih, ili, još poraznije, da se na ovu zemlju mehanički kalemi tuđe iskustvo bez uvažavanja, kako se to često kaže u mišljenjima Venecijanskog povjerenstva, „nacionalnog“ (u smislu države) konteksta.

 

Nije ovdje u pitanju simbolika zajedničkog sjećanja, jer su naša sjećanja u Bosni i Hercegovini, u pravilu, različita, već je u pitanju nešto daleko važnije – tolerancija prema drugačijem sjećanju i prihvaćanju da može postojati drugačije sjećanje i na praznik koji je sekularan, a čije postojanje prihvaćamo ne iz imaginarne simbolike već iz stvarne potrebe za međusobnim uvažavanjem i tolerancijom.

 

 

Ovaj ili bilo koji drugi praznik.

 

 

I na koncu, o ovom „pravcu“ argumentacije iz zahtjeva, pozivanje na odluke Ustavnog suda R Bosne i Hercegovine iz razdoblja 1992˗1995. god. podsjeća na kontroverzni sastav i odlučivanje tadašnjeg saziva ne samo u ovom slučaju već i mnogim drugima isključivo jednostrano politički obojenim, te nam je svima daleko bolje da ne otvaramo pitanja odlučivanja u tom razdoblju.

 

Tezu koju zahtjev razvija kada je riječ o povijesnom događaju iz 9. siječnja 1992. godine, te zbog toga navodno proisteklim tragičnim posljedicama, zanemarujem jer ju ne vrijedi komentirati u sadašnjoj Bosni i Hercegovini, a pogotovo ne u budućoj koju, valjda, zajednički gradimo.

 

Drugi „pravac argumentacije“ daleko ozbiljnije utječe na moje promišljanje o zahtjevu i donesenoj odluci.

 

Mada sama „praksa obilježavanja“ Dana Republike Srpske po sebi ne može imati karakter ustavne povrede, u zbiru i s predstavljenom percepcijom kroz vjerske elemente o „ekskluzivnosti“ svečanog karaktera za samo jednu povijesnu vjeroispovijed i samo jedan narod, nameće potrebu elaboracije „prakse obilježavanja“ i njezinog utjecaja na društvo u Republici Srpskoj u cjelini.

 

O tome većinska odluka govori u paragrafima 80˗95, gdje se na jedan konfuzan način pokušava razjasniti vjerski dio od sekularnog, obrazložiti u isto vrijeme pravo pojedinca, skupine i kolektiviteta na iskazivanje vjerske pripadnosti i manifestiranje vjerske pripadnosti i nastoji se pobiti to pravo u konkretnom slučaju, zatim ukazati na to da se ne može odlukom Suda nametnuti vjerski praznik, niti ulaziti u to pravo, ali, istodobno, pobiti jednoj vjeroispovijedi postojanje vjerskog praznika.

 

Zbunjujuće je što se sve navelo u tim paragrafima, i, na stranu moje protivljenje samoj Odluci, obrazloženje u tom dijelu je na kritičkom minimumu (da budem blagonaklon) koji se zahtijeva za odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Takav nemušti pokušaj obrazloženja sukoba sekularnosti, preferencije jedne religije, prakse obilježavanja, uključujući i pozivajući se čak i na elemente vjerskih rituala poput lomljenja slavskog kolača, ne samo da je kontradiktorno već otvara vrlo opasne zlouporabe takve konstrukcije.

 

Naprimjer, Bosna i Hercegovina ima vrlo bogatu praksu obilježavanja vjerskih datuma.

 

 

Već više stoljeća sve povijesne religije u zemlji obilježavaju sebi bitne datume i javno i svečano. Postoji, također, vjerski praznik koji se manifestira vrlo svečano, javno, manifestacijski, u

 

 

masovnoj konjičkoj povorci, sa povijesnim kostimima. Za učešće u toj povorci sudionici dolaze s raznih strana i taj dan jeste praznik ne samo za tu općinu već i za šire područje. Prema mome mišljenju, to je nešto što predstavlja bogatstvo ove zemlje, ali, prema stavu koji se naglašava u Odluci, budući da se radi o vjerskom prazniku jedne religije, koju upražnjavaju u najvećoj mjeri pripadnici jednog konstitutivnog naroda i koji je u praksi praznik i za sekularno područje (mislim područje određene administrativne jedinice – općine), to je podložno pobijanju jer daje preferencijalni karakter jednoj religiji i jednom narodu. I nekome se, bilo kome, može stvoriti percepcija da je njegovo pravo kao pripadnika druge religije, uopće vjernika ili agnostika ili ateiste, povrijeđeno, da ne govorim o mogućim nacionalnim konotacijama i umišljenim osjećajima nacionalne diskriminacije?!

 

Ovaj primjer govori koliko je besmisleno bogatstvo tradicije, pa i bogatstvo religijskih različitosti ili religijskog postojanja svoditi na smetnju ili nelagodu, a pogotovo to koristiti kao argument za ili protiv. Kada je riječ o vjerskoj konotaciji, sve se svodi na pitanje smeta li pripadnicima drugih povijesnih religija, koji su u isto vrijeme u najvećoj mjeri i pripadnici druga dva konstitutivna naroda, postojanje vjerskog praznika jedne povijesne religije i njezinih vjernika koji su, u isto vrijeme, pripadnici trećeg konstitutivnog naroda. Prema mome dubokom uvjerenju, potvrđenom jednoglasnim obraćanjima u raznim prilikama svih koji predstavljaju povijesne religije u ovoj zemlji, bit njihovog poziva u ispovijedanju vjere je u međusobnoj toleranciji, što znači da se pitanje „smetnje“ uopće ne postavlja.

 

Je li „praksa obilježavanja“ Dana Republike Srpske prešla granicu sekularnosti i u nespornom pravu na vjerski iskaz prekoračila granicu nužnosti tolerancije u životnoj primjeni pitanje je na koje je trebala odgovoriti Odluka.

 

Nažalost, kontradiktornosti u navedenim paragrafima u Odluci ne samo da ne odgovaraju na to pitanje već kao da se neizravno poziva na promjenu vjerskog praznika. Izgubljena je prilika da se u Odluci raspravi razina tolerancije svih u ovoj zemlji kada se radi o osjetljivim pitanjima i nužnosti da se tolerancija veže ne samo za one koji ne pripadaju prevladavajućem vjerskom prazniku već pogotovo za one koji pripadaju. Najbolje objašnjenje ove teze je parafraziranje sentence Marka Miljanova o čojstvu, a u našem slučaju riječ je o toleranciji, što bi parafrazirano značilo da je tolerancija kada se trudim da provođenjem svog prava ne ometem ili dovedem u nelagodu drugog. To bi bio doprinos Ustavu i ustavnosti koji, nažalost, nije ostvaren. Propuštena je i mogućnost da se sa autoritetima raspravi i o tome donese odluka, o tome koje su granice prava na ostvarivanje, ali

 

 

istodobno i prava na pobijanje, u sklopu daleko važnijeg, nepisanog ustavnog načela tolerancije i

 

nacionalnog konteksta!

 

 

Zaključak

 

 

U ovom Izdvojenom mišljenju zaključak grupiram u sljedećem:

 

1. Dan Republike Srpske, siječnja, sam po sebi, nema nikakvu nacionalnu ili vjersku odrednicu, te je stoga i članak 3.b) Zakona o praznicima nesporno bez diskriminacije;
2. Taj datum, siječnja, praznik je Republike Srpske – svih njezinih građana – i kao takav,

 

dodatno ne stvara diskriminaciju;

3. Kako se radi o povijesnom datumu za Republiku Srpsku, on istodobno predstavlja povijesnu

 

činjenicu za Bosnu i Hercegovinu u cjelini;

4. Ocjenjivanje percepcije prihvaćanja povijesnog kvaliteta povijesne činjenice nije i ne može biti pitanje ocjene ustavnosti prema Ustavu Bosne i Hercegovine i Pravilima Ustavnog suda,

pa je zahtjev nedopustiv jer Ustavni sud nije nadležan odlučivati o njemu;

5. Pitanje „prakse obilježavanja“ moglo je rezultirati odlukom Ustavnog suda kojom bi se, ocjenjujući nedopustivost zahtjeva, ukazalo na načelo tolerancije i, eventualno, zatražilo od javne vlasti oštro razdvajanje sekularnog praznika i vjerskog praznika u praksi, ali Odluka se

i ne bavi tim dijelom osim već opisanim konstrukcijama koje sam već komentirao;

6. Ne postoji bilo kakva razlika u pravu ili obvezi na obilježavanje konkretnog datuma, pa u tom dijelu ne postoji ni diskriminacija, ali je kao u točki ovoga zaključka Odluka mogla i utjecati na javnu vlast preporukom da se i taj dio zakona izmijeni, što nije učinjeno.

 

Zbog svih ovdje navedenih razloga, kao i drugih o kojima sam govorio na sjednicama Ustavnog suda kada se ovaj zahtjev razmatrao, glasovao sam protiv ove Odluke.

 

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com