Specijalna licitacija

• Specijalna licitacija je jedna od metoda privatizacije putem koje prodavac postepeno snižava početnu cijenu dok ne dobije prvu ponudu.

Obrazloženje:

“Posebnu pažnju, a kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude prvostepeni sud je posvetio analizi dokaza u vezi sa tezom optužbe da su optuženi G. S. i M. K. postupali u namjeri da određenim licima pribave imovinsku korist putem kupovine državnog kapitala po cijenama nižim od stvarne vrijednosti i to tako što su usmjerili i opredijelili prodaju državnog kapitala putem specijalnih licitacija i time omogućili da određeni broj učesnika na licitacijama za prodaju državnog kapitala dođu u posjed informacija o minimalnim cijenama i standardima sniženja za određena preduzeća i da te informacije iskoriste na licitacijama, bez bojazni da će te licitacije biti proglašene neuspjelim, čekajući spuštanje cijena do minimalno određene cijene ili blizu minimalne, kada su i kupovali državni kapital. Prvostepeni sud zaključuje da niti jedan provedeni dokaz ne potvrđuje ovakvu tezu optužbe, već naprotiv da iz provedenih dokaza proizilazi da je tržište – broj kupaca koji su bili zainteresovani za kupovinu kapitala i njihova ekonomska snaga opredjeljivalo da li će se licitacija sa istaknutom početnom cijenom kapitala pretvoriti u specijalnu licitaciju. U tom pravcu u presudi je izvedena analiza prodaje kapitala i to kako u preduzećima koja su obuhvaćena optužnicom, tako i određenim preduzećima na kojima prilikom licitacije nije bilo cedulje sa minimalnom cjenom upisanom od strane optuženih S. ili K., a da je ipak na specijalnoj licitaciji “pogođena” minimalna cijena, ili je čak štaviše kapital prodat po iznosu depozita (preduzeća: P., P.l iz V., V. iz Z., hotel P.2 iz P. i dr.) Takođe, s tim u vezi prvostepeni sud je izvršio analizu Izvještaja Komisije… i iskaza svjedoka B. B., koji je bio predsjednik te komisije, te iskaza svjedoka koji su učestvovali na licitacijama, zapisnika Direkcije…, kao i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke E. K., koji je od strane prvostepenog suda ocjenjen neprihvatljivim iz razloga što nije sačinjen po pravilima nauke i struke, već se temelji samo na pretpostavkama.

Pravilnost prednjih zaključaka iz pobijane presude žalbom se pokušava dovesti u sumnju isticanjem činjenice da su pojedini kupci državnog kapitala na specijalnim licitacijama (13 slučajeva opisanih u optužnici) pogađali minimalnu cijenu, činjenice da su se ista lica ponavljala u kupovini kapitala na licitacijama, da iz iskaza nekih od svjedoka koji su učestvovali na licitacijama proizilazi da su bili reketirani i da su im upućivane prijetnje, te da se nalazom i mišljenjem vještaka E. K. na nesumnjiv način dokazuje šteta i pribavljena korist za određene kupce državnog kapitala. Pri tome žalba naglašava da se optuženima ne stavlja na teret da su oni dojavljivali minimalne cijene kupcima, već da im je ovakvim ponašanjem optuženih bilo omogućeno da na neutvrđen način dolaze do tih informacija. Ove žalbene prigovore ovaj sud takođe nalazi neosnovanim i nasuprot tome u svemu pravilnim zaključke iz pobijane presude. Uz iscrpne razloge koje u tom pravcu da je pobijana presuda ovaj sud nalazi potrebnim izvršiti analizu određenih zakonskih i podzakonskih odredbi koje se odnose na postupak licitacije i specijalne licitacije. Prije svega treba imati u vidu da je specijalna licitacija, kao jedna od metoda privatizacije, propisana odredbama člana 33. stav 1. tačka 4. Zakona o privatizaciji kao licitacija putem koje prodavač postepeno snižava početnu cijenu dok ne dobije prvu ponudu. Prema odredbi člana 48. Pravila, ako niko od učesnika licitacije ni nakon trećeg poziva voditelja ne istakne ponudu na početnu cijenu, voditelj obavještava učesnike da se pristupa specijalnoj licitaciji. Zakonom, a niti Pravilima nije isključeno da se ista lica pojavljuju na licitacijama i kupuju državni kapital u više slučajeva, pa ni u slučaju kada jedno lice odustane od zaključivanja ugovora po kupovini kapitala na licitaciji, u kom slučaju gubi pravo na povrat depozita, te da se kasnije to isto lice pojavljuje kao kupac na specijalnim licitacijama. Dakle, već iz citiranih odredbi je jasno da tok licitacije zavisi od postojanja ponuda za kupovinu državnog kapitala i da isključivo od ponuda na licitaciji zavisi po kojoj će se cijeni prodati kapital, s tim da ta cijena ne može biti manja od iznosa depozita. Kod ovakve normative nikako se ne može prihvatiti teza optužbe o šteti kao razlici između početne cijene kapitala umanjene za jedan standard i cijene po kojoj je kapital prodat, a koja metodologija je primjenjena u nalazu i mišljenju vještaka E. K.. Samim tim je pravilan zaključak iz pobijane presude da nema dokaza da su optuženi S. i K. usmjeravali tok licitacije na specijalnu licitaciju i omogućavali kupcima da kupe kapital po manjim cijenama od stvarne vrijednosti kapitala i tako steknu imovinsku korist, a istovremeno pričine štetu budžetu RS. Niti činjenica da su učesnici licitacije “pogađali” minimalnu cijenu, koja sama za sebe zaista jeste indikativna i upućuje na mogućnost da su učesnici na neki način (sama optužnica naglašava “neutvrđen način”) saznavali cijenu prije licitacije, kod postojanja slučajeva da je ta cijena “pogođena” i u situacijama kada nije bilo utvrđivanja cijena od strane optuženih i da je kapital prodavan i po cijeni u visini depozita, ne može predstavljati dokaz koji bi potvrđivao navedene inkriminacije iz optužnice. To ne potvrđuje ni iskaz svjedoka B. B., koji ovakvu tezu očigledno postavlja samo kao pretpostavku, a niti svjedoka V. M. iz čijeg iskaza žalba izvlači tvrdnju o tome da kada je on došao na mjesto direktora Direkcije (26.01.2004. godine) takva praksa utvrđivanja cijena više nije postojala. Ovo zbog toga što i taj svjedok u svom iskazu naglašava da ovakva praksa utvrđivanja cijena nije bila nezakonita, posebno ukazujući na stručnost i kompetentnost optuženog K., te njegovo izjašnjenje, na izričit upit tužioca na glavnom pretresu od 23.01.2008. godine, da on takvu praksu nije zabranio i da ne zna da li je u vremenu od kada je on postao direktor Direkcije uopšte bilo licitacija ili specijalnih licitacija.

Iz obrazloženja pobijane presude u odnosno na optužene M. Š., Z. D., V. T., S. G., S. M., J. M. i D. I. proizilazi da prvostepeni sud nalazi utvrđenim da su ovi optuženi bili predsjednici licitacionih komisija koje su kod donošenja odluka o utvrđivanju minimalnih cijena prihvatale cijene koje im je na ceduljicama zapakovanim u kovertu dostavljao optuženi K., da su oni, kao i svi ostali članovi komisija to prihvatali kao pomoć, jer bi inače, a obzirom na promjene u bilansima preduzeća, te cijene vrlo teško utvrđivali, da je to bila zajednička odluka svih članova komisije i da učesnici na licitacijama nisu mogli saznati podatke iz koverti, koje su otvarane od strane predsjednika komisija na licitaciji, sa kojima su upoznavani svi članovi komisije i nakon toga kao dokazi ostavljani u spisima. Ovakvo utvrđenje prvostepeni sud izvodi analizom iskaza svjedoka koji su bili voditelji na licitacijama, svjedoka koji su bili članovi i predsjednici licitacionih komisija, kao i svjedoka koji su se pojavljivali kao učesnici na licitacijama. Iz ovakvog utvrđenja pobijana presuda izvodi zaključak da su komisije na licitacijama, pa i optuženi kao njihovi predsjednici radili zakonito i savjesno i da ovakvim načinom rada niko od učesnika na licitaciji nije mogao saznati standarde sniženja ni minimalne cijene, da su komisije donosile odluku o utvrđivanju minimalnih cijena, pri čemu su kao pomoć prihvatali cijene utvrđene od strane optuženog K., a u jednom slučaju i optuženog S.. Sljedstveno tome prvostepeni sud nije našao dokazanim da su ovi optuženi očigledno nesavjesno postupali kada su prihvatali ovakvu praksu i na taj način pristajali da kupci kupe državni kapital po znatno nižim cijenama od stvarne vrijednosti kapitala i da je usljed toga nastala šteta po budžet RS u iznosima navedenim u činjeničnom opisu optužnice za svakog od optuženih. Upravo suprotno, prvostepeni sud zaključuje da je cijena po kojoj će se kapital prodati prvenstveno zavisila od broja učesnika zainteresovanih za kupovinu i vrijednosti kapitala u pojedinim preduzećima, imajući pri tome u vidu utvrđenje da je minimalna cijena “pogađana” od kupaca i kada nije bilo ovakvog načina utvrđivanja cijena, te slučajeva u kojima koverte sa cijenama uopšte nisu otvarane, jer je prije toga prodat državni kapital. Prvostepeni sud na kraju zaključuje da je ovakav način utvrđivanja standarda sniženja i minimalna cijena bila opšteprihvaćena praksa i da u tome ništa nije protivno zakonu, pa ništa nije ni skrivano, jer su sve koverte sa ceduljama ostajale kao sastavni dio spisa i predstavljale dokaz o odluci komisije.

Ovakvu analizu dokaza i zaključke izvedene u prvostepenoj presudi ovaj sud nalazi u svemu pravilnom, a kao valjane prihvata i razloge koje u tom pravcu da je pobijana presuda, dok naprotiv nalazi neosnovanim prigovore iz žalbe kojima se pravilnost takvih zaključaka pokušava osporiti i ustvrditi da postoje dokazi da su optuženi postupali na način kako im se optužnicom stavlja na teret i počinili djela za koja se optužuju. Tako se u žalbi neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno ocjenio iskaze svjedoka V. P. i drugih, a koji su se pojavljivali kao članovi ili predsjednici licitacionih komisija i koji nisu optuženi. Analizom iskaza ovih svjedoka žalba izvodi zaključke da su predsjednici komisija znali za minimalne cijene prije održavanja licitacije, da su to saznavale od strane optuženog K., a u kom pravcu žalba ističe činjenicu da su neki kupci podnosili ponudu na tačno utvrđenoj minimalnoj cijeni, da ovakav način utvrđivanja cijena nije u skladu sa Pravilima i da su se ovakvom praksom optuženi saglasili sa nastupanjem štete. Poseban akcenat žalba stavlja na analizu iskaza svjedoka B. B. i izvodi zaključak da se ovim iskazom dokazuje da je ovakvom praksom prejudiciran postupak licitacije u pravcu specijalne licitacije i maksimalnog približavanja ili potpunog poklapanja kupovne cijene kapitala sa minimalnom cijenom, iako se naglašava da iz iskaza ovog svjedoka proizilazi da kupci nikako nisu mogli znati minimalnu cijenu, osim u slučajevima dojave te cijene od strane člana komisije koji je tu cijenu znao, ili lica koje je, suprotno Pravilima, dostavljalo cedulju sa unaprijed utvrđenom cijenom predsjednicima komisija. Žalba takođe daje analizu iskaza svjedoka koji su se pojavljivali kao učesnici na licitacijama i zaključuje da se unaprijed znalo ko će kupiti državni kapital, da su se na licitacijama neka lica pojavljivala samo formalno da “sjede i ćute”, da su neka lica najprije kupovala kapital po minimalnim cijenama a kasnije ga preprodavala, te na slučajeve u kojima su određena lica odustajala od zaključenja ugovora o kupovini kapitala nakon licitacija, gubila pravo na povrat depozita i kasnije se pojavljivali kao kupci na specijalnim licitacijama. U tom pravcu žalba iznosi analizu materijalnih dokaza, spisa pojedinih predmeta privatizacije, kao i nalaza i mišljenja vještaka E. K. zaključujući da se i ovim dokazima dokazuju inkriminacije iz optužnice.

I pored toga što ovaj sud, kako je to naprijed istaknuto, u svemu prihvata analizu dokaza i date razloge iz pobijane presude, u vezi sa argumentima i zaključcima iz žalbe, ovdje podsjeća na razloge koji su naprijed izneseni u vezi sa optuženjem u odnosu na optužene Š. i K., a posebno pravni aspekt izveden analizom zakonskih i podzakonskih propisa, kao i razloge u vezi sa činjeničnim zaključcima u tom dijelu. Konačno, ovaj sud nalazi da argumentima žalbe pravilnost zaključaka iz pobijane presude ni u kom pogledu nije dovedena u sumnju.

Iako se žalbom ne ukazuje niti na jednu od situacija kada se prema odredbi člana 312. tačka a) do đ) ZKP – Prečišćeni tekst smatra da je došlo do povrede krivičnog zakona, analizom žalbenih prigovora po ovom osnovu ovaj sud zaključuje da pobijanjem presude po ovom žalbenom osnovu žalba dodatno ističe argumente u vezi sa tvrdnjom da je pobijana presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome ovaj sud takođe nalazi neosnovanim žalbene prigovore po kojima bi pobijana presuda bila rezultat pogrešnog razumijevanja elemenata bića krivičnih djela koja su optuženima optužnicom stavljena na teret.

Kako iz izloženog proizilazi da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom, to je na osnovu člana 327. ZKP – Prečišćeni tekst valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 118-0-Kž-09-000 198 od 23.3.2010. godine)