Home Blog Page 35

Zakon o privrednim društvima Federacije BiH

0

ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA FBiH

(“Sl. novine FBiH”, br. 81/2015)

DIO PRVI – (ZAJEDNIČKE ODREDBE)

POGLAVLJE I. (OPĆE ODREDBE)

Član 1

(Opće odredbe)

Ovim zakonom uređuje se osnivanje, poslovanje, upravljanje i prestanak privrednih društava (u daljnjem tekstu: društvo) u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 2

(Društvo)

(1) Društvo je pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na tržištu radi sticanja dobiti.

(2) Društvo mogu osnovati i domaća i strana fizička i pravna lica ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 3

(Oblici društva)

(1) Društvo može biti organizirano u jednom od sljedećih oblika:

a) društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću;

b) komanditno društvo;

c) dioničko društvo;

d) društvo sa ograničenom odgovornošću.

(2) Odredbe ovog zakona u kojima je upotrijebljena riječ “društvo” bez punog naziva jednog od oblika iz stava (1) ovog člana odnose se na sva društva.

Član 4

(Pravna sposobnost)

(1) Svojstvo pravnog lica društvo stiče danom upisa u registar koji vodi sud određen Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: registar društava).

(2) Društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom.

(3) Prije upisa u registar društava niko ne može nastupati u ime društva.

(4) Lice koje postupi suprotno odredbi stava (3) ovog člana odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za obaveze odgovaraju neograničeno solidarno.

Član 5

(Odgovornost za obaveze)

(1) Svaki član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementar u komanditnom društvu odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom.

(2) Komanditor u komanditnom društvu, dioničar u dioničkom društvu i vlasnik udjela društva sa ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva, osim kada:

a) koristi društvo za postizanje ličnog cilja koji nije saglasan ciljevima drugih članova i društva u cjelini;

b) upravlja imovinom društva kao svojom imovinom;

c) koristi društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca;

d) utiče na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih lica, ili utiče da društvo preuzme obaveze iako je znao ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno da izvrši svoje obaveze.

Član 6

(Djelatnost)

(1) Društvo počinje obavljati svoju djelatnost nakon upisa u registar društava i objavljivanja registracije u skladu sa zakonom kojim se uređuje registracija privrednih društava.

(2) Djelatnosti za koje je zakonom utvrđeno da se mogu obavljati samo na osnovu saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa mogu se obavljati nakon dobijanja dozvole, saglasnosti ili drugog akta nadležnog organa.

(3) Ukoliko zakonom ili drugim propisom nisu utvrđeni uvjeti za dobijanje saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa iz stava (2) ovog člana, federalna ministarstva će u skladu s ovim zakonom, svako u okviru svoje nadležnosti, utvrditi te uvjete.

(4) Djelatnosti za koje je posebnim zakonom propisano da se obavljaju u određenom obliku privrednog društva, ne mogu se obavljati u drugom obliku privrednog društva.

Član 7

(Mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti društva)

(1) Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u registar društava.

(2) Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.

Član 8

(Valjanost poslova)

Poslovi koje zaključi lice koje je svojim položajem ili na drugi način ovlašteno za zastupanje i predstavljanje društva, valjani su za treće lice i u slučaju da su zaključeni poslovi izvan djelatnosti upisane u registar društava, osim ako je treće lice znalo ili moralo znati da su takvi poslovi izvan djelatnosti društva.

Član 9

(Sjedište)

(1) Sjedište društva je mjesto koje je kao sjedište upisano u registar društava.

(2) Sjedište se utvrđuje osnivačkim aktom ili statutom društva.

Član 10

(Podružnice)

(1) Društvo, domaće ili strano, može izvan mjesta sjedišta osnovati jednu ili više podružnica u kojima obavlja svoje djelatnosti.

(2) Podružnica nastaje odlukom o osnivanju koju donosi ovlašteni organ društva u skladu s osnivačkim aktom ili statutom društva.

(3) Podružnice nemaju svojstvo pravnog lica.

(4) Podružnica ima mjesto poslovanja i zastupnika, a poslove sa trećim licima obavlja uime i za račun društva.

(5) Podružnice domaćeg društva se upisuju u registar društava u registarskom sudu u kojem je društvo upisano.

(6) Podružnice stranog društva se upisuju u registar društava u registarskom sudu na čijem području je sjedište podružnice.

POGLAVLJE II. (FIRMA)

Član 11

(Pojam)

(1) Firma je ime pod kojim društvo posluje.

(2) Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva.

Član 12

(Elementi)

(1) Firma društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću mora sadržavati prezime najmanje jednog člana, uz oznaku da ih ima više i oznaku “d.n.o.”.

(2) Firma komanditnog društva mora sadržavati prezime najmanje jednog komplementara i oznaku “k.d.”, a ne smije sadržavati imena komanditora.

(3) Firma društva sa ograničenom odgovornošću mora sadržavati oznaku “d.o.o.”.

(4) Firma dioničkog društva mora sadržavati oznaku “d.d.”.

(5) Firma iz st. (1) i (2) ovog člana obavezno sadrži firmu drugog društva koje je član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili komplementar komanditnog društva.

Član 13

(Jezik)

(1) Firma mora biti napisana na jeziku koji je u službenoj upotrebi u Federaciji, a prijevod na strani jezik može se upotrebljavati samo zajedno sa firmom na jeziku koji je u službenoj upotrebi u Federaciji.

(2) Firma može sadržavati strane riječi koje su uobičajene ili za njih nema odgovarajuće riječi u jeziku koji je u službenoj upotrebi u Federaciji.

https://advokat-prnjavorac.com

Član 14

(Dodatni elementi)

(1) Firma može sadržavati dodatne elemente koji bliže označavaju društvo i sjedište društva.

(2) Društvo može koristiti skraćenu firmu koja mora sadržavati oznake po kojima se razlikuje od drugih firmi i oznaku oblika društva.

(3) Firma podružnice mora sadržavati punu firmu društva, oznaku da je podružnica i sjedište podružnice.

Član 15

(Zabranjeni elementi)

Firma ne smije sadržavati:

a) riječi i oznake koji su protivni zakonu;

b) zaštićene robne ili pomoćne znakove drugih pravnih i fizičkih lica;

c) službene simbole i znakove;

d) nazive ili znakove stranih država ili međunarodnih organizacija;

e) riječi i oznake koje bi mogle stvoriti zabunu u pogledu vrste i obima poslovanja ili dovesti do zamjene sa firmom ili znakom drugog društva ili povrijediti prava drugih lica.

Član 16

(Mogući elementi)

(1) Firma može sadržavati riječi: “Bosna i Hercegovina” i njene izvedenice i skraćenice na osnovu odobrenja nadležnog organa određenog posebnim zakonom.

(2) Firma može sadržavati riječ “Federacija” i njene izvedenice i skraćenice samo na osnovu odobrenja nadležnog organa određenog posebnim zakonom.

(3) Firma može sadržavati naziv kantona, grada i općine i njihove izvedenice i skraćenice samo na osnovu odobrenja nadležnog kantonalnog, gradskog, odnosno općinskog organa određenog posebnim zakonom na području na kojem društvo ima sjedište.

(4) Firma može sadržavati ime i prezime lica koje nije osnivač društva samo uz odobrenje tog lica ili njegovih zakonskih nasljednika.

(5) Na zahtjev organa i lica iz st. (1), (2), (3) i (4) ovog člana registarski sud izbrisat će iz registra riječi i imena unesena kao dodatni elementi firme.

Član 17

(Ime člana društva kao element firme)

(1) Ukoliko firma društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili komanditnog društva sadrži prezime koje je već sadržano u ranije registriranoj firmi, u firmu se mora unijeti ime ili drugi dodatni element po kojem će se razlikovati od već registrirane firme.

(2) Ako je prezime lica ostalo u firmi i nakon prestanka njegovog članstva u društvu, na zahtjev tog lica ili njegovih nasljednika sud će brisati njegovo prezime iz firme u registru društava.

Član 18

(Princip isključivosti firme)

(1) Firma društva mora se jasno razlikovati od firme drugih društava.

(2) Registarski sud odbit će upis u registar društava firmu koja je protivna odredbama ovog zakona ili se jasno ne razlikuje od već registriranih firmi u Federaciji.

(3) Društvo ima pravo zahtijevati prestanak upotrebe i brisanje iz registra društava firmu drugog društva i naknadu pretrpljene štete tužbom kod suda u roku tri godine od dana upisa osporavane firme u registar društava, ako smatra da firma drugog društva nije jasno različita od njegove ranije registrirane firme.

Član 19

(Princip prvenstva)

(1) Ako se sudu radi upisa u registar prijave iste firme ili firme koje se međusobno jasno ne razlikuju, sud će upisati onu firmu koja je ranije prijavljena.

(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, upisat će se kasnije prijavljena firma, ako podnosilac kasnije podnesene prijave dokaže da je u vrijeme podnošenja ranije podnesene prijave, tu firmu, odnosno njene bitne elemente upotrebljavao na tržištu kao oznaku svog društva ili kao robni ili pomoćni znak za označavanje svojih proizvoda ili usluga, te da je to činio prije podnosioca ranije podnesene prijave.

Član 20

(Obaveza upisa u registar društava)

(1) Firma i skraćena firma upisuje se u registar društava.

(2) Društvo je dužno u poslovanju koristiti punu ili skraćenu firmu kakva je upisana u registar društava.

Član 21

(Poslovna korespondencija)

Sva poslovna pisma i narudžbe društva moraju sadržavati:

a) punu firmu i adresu sjedišta društva;

b) punu firmu i adresu sjedišta podružnica društva;

c) naziv i sjedište institucije kod koje i broj pod kojim je društvo upisano;

d) broj računa sa nazivom i sjedištem finansijske organizacije kod koje društvo drži račun, ukoliko društvo ima više računa za svaki od njih;

e) porezni identifikacioni broj društva.

Član 22

(Prijenos firme)

Firma se može prenijeti samo ukoliko se vrši prijenos društva.

POGLAVLJE III. (ZASTUPANJE)

Član 23

(Zastupanje)

(1) Društvo zastupa uprava.

(2) Uprava organizira rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja društvo i odgovara za zakonitost poslovanja društva.

(3) Upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva.

(4) Društvo mogu zastupati i druga lica određena osnivačkim aktom ili statutom u skladu sa zakonom.

(5) Lica ovlaštena za zastupanje upisuju se u registar društava.

Član 24

(Lice s ovlaštenjima)

(1) Lice s ovlaštenjima za zastupanje upisanim u registar društava ovlašteno je poduzimati sve radnje i obavljati sve poslove u ime i za račun društva u okviru ovlaštenja upisanih u registar društava.

(2) Lice s ovlaštenjima za zastupanje koje prekorači ograničenja ovlaštenja iz stava (1) ovog člana odgovorno je za štetu koja se time prouzrokuje privrednom društvu ili trećem licu s kojim je posao zaključen.

Član 25

(Odgovornost)

(1) Lice kojem je povjereno obavljanje određenih poslova u okviru djelatnosti društva, ovlašteno je poduzimati sve radnje i zaključivati poslove koji se uobičajeno obavljaju ili nastaju uz poslove koji su mu povjereni.

(2) Društvo odgovara za obaveze koje, u njegovo ime, od njega ovlašteno lice stvori prekoračenjem ovlaštenja, ako treće lice nije znalo ili nije moglo znati za prekoračenje ovlaštenja.

Član 26

(Prokura)

(1) Prokura je pisano ovlaštenje za poduzimanje svih pravnih radnji i poslova u ime i za račun društva, osim prijenosa i opterećenja nekretnina, ako ovlaštenje za to nije posebno i izričito navedeno.

(2) Prokura se može dati samo za podružnicu, što se izričito navodi u registru društava i prilikom istupanja prokuriste, a u protivnom se smatra da je prokura data za društvo u cjelini.

(3) Prokura se može dati svakom punoljetnom i potpuno poslovno sposobnom licu bez obzira na dužnost i poslove koje obavlja, izuzev, ako drugačije nije predviđeno aktom o osnivanju društva, odnosno statutom društva.

(4) Prokura se ne može dati pravnom licu.

(5) Prokura je neprenosiva.

Član 27

(Mogućnost davanja prokure)

(1) Društvo može dati prokuru jednom ili više fizičkih lica u skladu s osnivačkim aktom ili statutom društva.

(2) Prokura se može dati istovremeno za više lica koja zajedno zastupaju društvo, a izjava volje trećeg lica data samo jednom od njih pravno je valjana.

Član 28

(Zajednička prokura)

(1) Ako je prokura data dvama licima ili više lica bez naznake da se radi o zajedničkoj prokuri, svako od tih lica je prokurist koji samostalno zastupa društvo u granicama ovlaštenja utvrđenih zakonom.

(2) Prokura data dvama licima ili više lica smatrat će se zajedničkom prokurom samo ako je tako izričito naznačeno u prokuri.

(3) Izjave volje ili pravne radnje koje učine zajednički prokuristi proizvode pravne posljedice samo ako ih učine svi zajednički prokuristi zajedno.

(4) Valjane su izjave volje ili pravne radnje koje učini jedan od zajedničkih prokurista samo uz izričitu prethodnu saglasnost ili izričito naknadno odobrenje ostalih zajedničkih prokurista.

(5) Izjava volje ili pravna radnja učinjena prema jednome prokuristi ima pravni učinak kao da je učinjena prema svima.

(6) Znanje o pravno odlučujućim činjenicama ili krivnja jednog zajedičkog prokuriste proizvodi pravne posljedice za davaoca prokure, bez obzira na znanje ili krivnju ostalih zajedničkih prokurista.

Član 29

(Ograničenje prokure)

(1) Ograničenje prokure koje nije predviđeno ovim zakonom nema učinka prema trećim licima, bez obzira na to je li treće lice za nju znalo ili moralo znati.

(2) Ograničenje prokure na poslovanje jedne ili više podružnica ima učinka prema trećim licima samo ako je upisano u registar društava.

Član 30

(Ovlaštenja prokuriste)

Prokurist ne može bez posebnog ovlaštenja društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih lica, ili u ime i za račun drugih lica.

Član 31

(Davanje i prestanak prokure)

(1) Davanje i prestanak prokure društvo je dužno prijaviti za upis u registar društava.

(2) Prokurist deponuje svoj potpis kod registarskog suda, a prilikom zastupanja društva dužan je uz potpis staviti naznaku da nastupa kao prokurist.

(3) Prokura prestaje opozivom od društva i otkazom od prokuriste.

Član 32

(Lica koja imaju posebne dužnosti prema društvu)

(1) Posebne dužnosti prema društvu imaju:

a) članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementari;

b) član društva sa ograničenom odgovornošću koji posjeduje značajno učešće u osnovnom kapitalu društva ili član društva sa ograničenom odgovornošću koji je kontrolni član društva u smislu povezanih lica;

c) dioničar koji posjeduje značajno učešće u osnovnom kapitalu društva ili dioničar koji je kontrolni dioničar u smislu povezanih lica;

d) članovi uprave, predsjednik i članovi nadzornog odbora, zastupnici i prokuristi;

e) likvidacioni upravnik.

(2) Značajno učešće u osnovnom kapitalu društva u smislu stava (1) tač. b) i c) ovog člana iznosi učešće od najmanje 20% u osnovnom kapitalu društva.

(3) Kontrolni član društva ili kontrolni dioničar u smislu stava (1) tač. b) i c) ovog člana je lice koje ima više od 50% glasačkih prava u privrednom društvu na osnovu običnih dionica ili koje na drugi način vrši kontrolni uticaj nad upravljanjem i vođenjem poslova društva.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana obavljaju svoje poslove savjesno, sa pažnjom dobrog privrednika i u razumnom uvjerenju da djeluju u najboljem interesu društva (u daljnjem tekstu: dužna pažnja).

(5) Lice koje postupi sa dužnom pažnjom ne odgovara za štetu koja iz takve procjene nastane za društvo.

Član 33

(Mogućnost podnošenja tužbe)

Društvo može podnijeti tužbu protiv lica iz člana 32. stav (1) tač. d) i e) ovog zakona za naknadu štete koju mu to lice prouzrokuje povredom dužne pažnje iz člana 32. stav (4) ovog zakona.

Član 34

(Dužnost prijavljivanja poslova i radnji u kojima postoji lični interes)

(1) Lični interes postojat će u slučaju ako je lice iz člana 32. stav (1) ovog zakona ili član njegove porodice:

a) ugovorna strana u pravnom poslu s društvom;

b) u finansijskom odnosu sa licem iz pravnog posla koje zaključuje ugovor sa društvom ili koje ima finansijske interese u tom poslu na osnovu kojih se može očekivati da utiču na njegovo postupanje suprotno interesu društva;

c) pod kontrolnim uticajem strane iz pravnog posla ili lica koje ima finansijski interes u pravnom poslu ili radnji tako da se osnovano može očekivati da utiču na njegovo postupanje suprotno interesu društva.

(2) Pod članom porodice lica iz stava (1) ovog člana smatraju se:

a) njegov bračni drug, roditelji, brat ili sestra tog bračnog druga;

b) njegovo dijete, roditelji, brat ili sestra;

c) njegov krvni srodnik u pravoj liniji i u pobočnoj liniji do drugog stepena srodstva, usvojilac i usvojenik, srodnik po tazbini zaključno sa prvim stepenom;

d) druga lica koja sa tim licem žive u zajedničkom domaćinstvu.

(3) Lica iz člana 32. stava (1) i iz stava (2) ovog člana smatraju se povezanim licima u smislu ovog zakona.

(4) Povezana lica za sve poslove iz stava (1) ovog člana predstavljaju sve činjenice od značaja za donošenje odluke i pribavljaju prethodno odobrenje od nadležnog organa društva, u skladu sa statutom društva.

Član 35

(Tužba zbog odobravanja poslova u kojima postoji lični interes)

(1) Društvo može podnijeti tužbu protiv lica iz člana 32. stav (1) ovog zakona koje je imalo lični interes u pravnom poslu i tražiti naknadu štete ako za taj pravni posao nije pribavljeno prethodno odobrenje ili ako nadležnom organu društva prilikom donošenja odluke o odobravanju pravnog posla nisu predstavljene sve činjenice od značaja za donošenje takve odluke.

(2) Ako je tuženi član uprave, društvo zastupa lice imenovano od nadležnog organa društva, u skladu sa statutom društva.

Član 36

(Dužnost izbjegavanja sukoba interesa)

(1) Lica iz člana 32. stav (1) ovog zakona ne mogu u svom interesu ili interesu sa njima povezanih lica:

a) koristiti imovinu društva;

b) koristiti informacije do kojih su došli u tom svojstvu, a koje nisu javno dostupne;

c) zloupotrijebiti svoj položaj u društvu;

d) iskoristiti mogućnosti za zaključenje posla koji se ukaže društvu.

(2) Dužnost izbjegavanja sukoba interesa postoji nezavisno od toga da li je društvo bilo u mogućnosti iskoristiti imovinu, informacije ili zaključiti poslove iz stava (1) ovog člana.

Član 37

(Tužba zbog povrede dužnosti izbjegavanja sukoba interesa)

(1) Društvo može podnijeti tužbu protiv lica iz člana 32. stav (1) ovog zakona koje povrijedi dužnost izbjegavanja sukoba interesa iz člana 36. ovog zakona kojom može tražiti:

a) naknadu štete ili

b) prijenos na društvo koristi koje je to lice, odnosno povezano lice iz člana 34. stav (3) ovog zakona ostvarilo kao posljedicu te povrede dužnosti.

(2) Ako je tuženi član uprave, društvo zastupa lice imenovano od nadležnog organa društva, u skladu sa statutom društva.

POGLAVLJE IV. (POSLOVNA TAJNA I ZABRANA KONKURENCIJE)

Član 38

(Poslovna tajna)

Poslovnom tajnom smatraju se informacije o poslovanju za koje je očito da bi prouzrokovale značajnu štetu društvu ako dođu u posjed trećeg lica bez saglasnosti društva.

Član 39

(Informacije koje imaju karakter poslovne tajne)

(1) Nadležni organ društva dužan je pisanim aktom odrediti informacije koje imaju karakter poslovne tajne i lica odgovorna za njihovo korištenje i zaštitu.

(2) Za poslovnu tajnu ne mogu se odrediti podaci koji su javni po zakonu i drugim propisima i podaci o kršenju zakona i drugih propisa.

Član 40

(Zabrana konkurencije)

(1) Član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću, komplementar komanditnog društva, vlasnik udjela i član uprave i nadzornog odbora u društvu sa ograničenom odgovornošću, član nadzornog odbora i uprave dioničkog društva i prokurist ne smije bez odobrenja nadležnog organa društva u skladu sa statutom društva, u tom svojstvu ili kao zaposleni u drugom društvu i kao samostalni poduzetnik učestvovati u djelatnosti koja je ili bi mogla biti u konkurentnom odnosu s djelatnošću prvog društva.

(2) Osnivačkim aktom ili statutom društva može se odrediti trajanje zabrane i nakon prestanka svojstva iz stava (1) ovog člana a najduže dvije godine.

Član 41

(Mogućnost traženja naknade štete)

Društvo može od lica koje prekrši zabranu konkurencije tražiti naknadu štete i ustupanje zaključenih poslova, ili prijenos ostvarene koristi ili prava iz zaključenih poslova u roku tri mjeseca od saznanja za prekršaj, a najkasnije tri godine od učinjenog prekršaja zabrane konkurencije.

Član 42

(Sindikalno organiziranje)

Zaposleni u društvu mogu organizirati sindikat ili vijeće zaposlenika u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o vijeću zaposlenika.

Član 43

(Zabrana nesindikalnih aktivnosti)

U društvu se ne mogu osnivati organizacije i provoditi aktivnosti koje nemaju karakter sindikata i sindikalnih aktivnosti, te vijeća zaposlenika u skladu sa Zakonom o radu i Zakonom o vijeću zaposlenika.

POGLAVLJE V. (OSNOVNI KAPITAL I ULOZI)

Član 44

(Osnovni kapital)

(1) Osnovni kapital društva je iznos kapitala koji su upisali članovi društva na osnovu osnivačkog akta.

(2) Promjena osnovnog kapitala se upisuje na osnovu statuta ili izmjena statuta društva.

(3) Dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću ima osnovni kapital najmanje u iznosu utvrđenom ovim zakonom.

(4) Posebnim zakonom za društva koja obavljaju posebne djelatnosti može se utvrditi veći iznos osnovnog kapitala.

(5) Dio osnovnog kapitala koji je jednak ulozima u gotovini može biti potpuno ili djelimično uplaćen (upisan, ali neuplaćen osnovni kapital).

(6) Osnovni kapital društva se može uvećavati ili smanjivati.

(7) U slučaju smanjivanja kapitala osnovni kapital ne može biti smanjen ispod iznosa minimalnog osnovnog kapitala utvrđenog ovim zakonom.

Član 45

(Ulozi)

(1) Osnovni kapital prilikom osnivanja društva osigurava se ulozima članova u novcu i stvarima i pravima čija je vrijednost iskaziva u novcu.

(2) Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u potpunosti unijeti prije upisa društva u registar društava.

Član 46

(Vrijednost uloga)

(1) Vrijednost uloga u stvarima i pravima mora biti određena u osnivačkom aktu ili statutu društva, ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno.

(2) Vrijednost uloga u stvarima i pravima u dioničkom društvu i društvu sa ograničenom odgovornošću određuje se na osnovu procjene prihvaćene ugovorom od svih osnivača.

Član 47

(Procjene vrijednosti uloga)

Procjena iz člana 46. stav (2) ovog zakona obavezno uključuje opis, način iskazivanja i procijenjenu vrijednost uloga i ocjenu da li ulog odgovara cijeni upisanih dionica dioničkog društva ili udjela u društvu sa ograničenom odgovornošću koji se tim ulogom plaćaju.

Član 48

(Obaveza namirenja ugovorene vrijednosti uloga)

(1) Kada procijenjena vrijednost uloga u stvarima i pravima ne dostigne ugovoreni iznos do upisa društva u registar društava ili do ugovorenog roka uplate u slučaju pristupanja društvu, član društva koji se obavezao na taj ulog dužan je razliku uplatiti u novcu.

(2) Ako društvo nije steklo vlasništvo na stvari koju je član društva bio obavezan unijeti kao ulog, član društva mora uplatiti u novcu vrijednost te stvari koju mu društvo mora vratiti.

Član 49

(Prava člana društva)

Ulog daje članu društva pravo na dionicu ili udio u društvu.

Član 50

(Poslovne knjige i finansijski izvještaji)

Društvo je dužno voditi poslovne knjige i sačinjavati finansijske izvještaje u skladu sa zakonom i drugim propisima.

POGLAVLJE VI. (POVEZANA DRUŠTVA)

Član 51

(Pojam)

(1) Povezana društva čine dva ili više društava u skladu sa ovim zakonom, koja se međusobno povezuju i to:

a) učešćem u osnovnom kapitalu ili udjelima (društva povezana kapitalom);

b) putem ugovora (društva povezana ugovorom);

c) putem kapitala i putem ugovora (mješovito povezana društva).

(2) Povezana društva iz stava (1) ovog člana obuhvataju jedno vladajuće i jedno ili više zavisnih društava.

(3) Povezana društva organiziraju se kao koncern, holding, poslovno udruženje ili drugi oblik organiziranja u skladu sa ovim zakonom.

(4) Privredna društva povezuju se u skladu sa propisima kojim se uređuje zaštita konkurencije.

Član 52

(Vladajuće i zavisno društvo)

(1) Ako jedno društvo ima većinsko učešće u osnovnom kapitalu drugog društva ili ako na osnovu ugovora zaključenog sa drugim društvom ima pravo imenovati većinu članova nadzornog odbora tog drugog društva, odnosno ima većinu glasova u skupštini, to se društvo smatra vladajućim a drugo društvo zavisnim.

(2) Vladajuće društvo sa većinskim učešćem u osnovnom kapitalu je društvo koje, neposredno ili posredno putem drugog društva, na osnovu više od 50% učešća u osnovnom kapitalu drugog društva ima više od 50% glasova u skupštini zavisnog društva.

(3) Neposredno učešće u osnovnom kapitalu koji pripada vladajućem društvu ili drugom licu koje ga drži za njegov račun, određuje se na osnovu odnosa nominalnog iznosa tog učešća prema ukupnom osnovnom kapitalu zavisnog društva.

(4) Pri određivanju učešća iz stava (3) ovog člana od ukupnog osnovnog kapitala zavisnog društva oduzimaju se vlastite dionice i udjeli zavisnog društva i dionice i udjeli koje za račun zavisnog društva drži treće lice.

(5) Posredno učešće u osnovnom kapitalu koji pripada vladajućem društvu obuhvata dionice i udjele koji pripadaju društvu koje zavisi od njega ili koji pripadaju drugom licu za račun tog društva ili za račun društva koje zavisi od njega (zavisna društva).

(6) Zavisno društvo može u vladajućem društvu pribaviti dionice i udjele i ostvariti svoje pravo glasa na osnovu dionica i udjela kojima već raspolaže, u skladu sa odredbama ovog zakona o društvu sa uzajamnim učešćem.

Član 53

(Društva sa uzajamnim učešćem)

Društva sa uzajamnim učešćem u osnovnom kapitalu su povezana društva kod kojih svako društvo ima učešće u osnovnom kapitalu drugog društva.

Član 54

(Holding)

Ako se vladajuće i jedno ili više zavisnih društava na osnovu zaključenog ugovora o vođenju poslova objedine jedinstvenim vođenjem poslova od vladajućeg društva, ona čine holding a pojedinačna društva su društva holdinga.

Član 55

(Koncern)

Ako vladajuće društvo, na osnovu zaključenog ugovora o vođenju poslova, pored jedinstvenog vođenja poslova zavisnih društava, obavlja i druge djelatnosti, ona čine koncern, a pojedinačna društva su društva koncerna.

Član 56

(Mogućnost formiranja pravno samostalnih društava)

Holding i koncern, u skladu sa čl. 54. i 55. ovog zakona, mogu formirati i pravno samostalna društva, koja nisu zavisna jedno o drugome.

Član 57

(Zajedničke odredbe za povezana društva)

(1) Vladajuće društvo neograničeno solidarno odgovara povjeriocima u postupku stečaja zavisnog društva ako je stečaj prouzrokovan obavezujućim nalozima, odlukama ili uputstvima vladajućeg društva.

(2) Ako vladajuće društvo dovede zavisno društvo u položaj da izvrši za sebe štetan pravni posao ili na svoju štetu nešto učini ili propusti učiniti, nadoknadit će zavisnom društvu štetu prouzrokovanu po tom osnovu.

(3) Zahtjev za naknadu štete iz stava (2) ovog člana, uime zavisnog društva, mogu podnijeti dioničari i članovi zavisnog društva koji posjeduju ili predstavljaju najmanje 10% osnovnog kapitala tog društva ili statutom određeni manji dio, kao i povjerioci društva čija potraživanja iznose više od 10% osnovnog kapitala zavisnog društva.

(4) Pored vladajućeg društva, kao solidarni dužnici odgovaraju članovi uprave vladajućeg društva koji su zavisno društvo doveli u položaj da izvrši za sebe štetan pravni posao ili da na svoju štetu nešto učini ili propusti da učini.

(5) Kao solidarni dužnici odgovaraju i članovi uprave zavisnog društva ako su povrijedili svoje dužnosti, osim ako su postupali po uputstvima uprave vladajućeg društva.

Član 58

(Poslovno udruženje)

(1) Poslovno udruženje je ekonomska interesna grupacija koju mogu osnovati dva ili više društava radi unapređenja, promocije i usklađivanja obavljanja svojih djelatnosti.

(2) Poslovno udruženje se ne osniva radi sticanja dobiti.

(3) Poslovno udruženje je pravno lice.

(4) Poslovno udruženje upisuje se u registar društava u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje registracija poslovnih subjekata.

(5) Oznaka “poslovno udruženje” navodi se u firmi.

(6) Poslovno udruženje istupa u pravnom prometu u svoje ime i za račun svojih članova i uime i za račun svojih članova.

(7) Za obaveze preuzete u pravnom prometu poslovno udruženje odgovara svojom imovinom, a članovi odgovaraju na način određen ugovorom o osnivanju, odnosno ugovorom sa trećim licem.

(8) Ugovorom o osnivanju utvrđuje se naziv, vrijeme osnivanja i trajanja, cilj i djelatnost, sjedište, upravljanje, zastupanje, odgovornost, pristupanje, istupanje, istupanje u pravnom prometu, isključenje, imovina, nadzor, prestanak, kao i druga pitanja značajna za ostvarivanje ciljeva osnivanja poslovnog udruženja.

Član 59

(Ostali oblici povezivanja društava)

Društva se mogu povezivati ugovorom i u druge oblike povezivanja (konzorcij, franšizing, zajednica društava, poslovna unija, poslovni sistem, pul i drugi).

POGLAVLJE VII. (REGISTAR DRUŠTAVA)

Član 60

(Registar društava)

(1) Podaci o društvu utvrđeni ovim zakonom upisuju se u registar društava.

(2) Registar društava obuhvata registar podataka i registar isprava.

(3) Upis u registar društava i objavljivanje registracije vrši se u skladu sa Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

(4) Promjene podataka i isprava društava upisuju se u registar društava.

Član 61

(Podaci i isprave o privrednom društvu)

(1) Smatra se da treća lica znaju za registrirane podatke o privrednom društvu nakon njihovog objavljivanja ili objavljivanja izvoda iz tih podataka ili isprava na osnovu kojih je izvršena registracija sa upućivanjem na njih.

(2) U slučaju da su podaci i isprave predati u registarski spis ili upisani u registar društava različiti od objavljenih podataka, objavljeni podaci ne obavezuju treća lica, ali se ona mogu pozvati na objavljene podatke, osim ako društvo na koje se oni odnose dokaže da su treća lica znala ili mogla znati za podatke i isprave predate u registarski spis ili upisane u registar društava.

Član 62

(Ništavost registracije osnivanja privrednog društva)

(1) Ukoliko nije drugačije utvrđeno Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine, registracija osnivanja privrednog društva ništava je ako:

a) broj osnivača manji je od broja utvrđenog ovim zakonom;

b) ne postoji pravna i poslovna sposobnost svih osnivača;

c) osnivački akt nije sastavljen u propisanoj formi;

d) osnivački akt ne sadrži podatke o poslovnom imenu društva, vrijednosti i vrsti uloga svakog osnivača ili iznosa osnovnog kapitala koji je propisan ovim zakonom ili o djelatnosti društva;

e) minimalni iznos uloga nije uplaćen u skladu sa ovim zakonom;

f) djelatnost društva nezakonita je ili suprotna javnom interesu;

g) osnivač ili jedan od osnivača društva član je postojećeg društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili komplementar u komanditnom društvu;

h) osnivač ili jedan od osnivača društva jedini je član društva sa ograničenom odgovornošću nad kojim je pokrenut postupak stečaja ili likvidacije ili je protiv tog društva podignuta tužba iz člana 359. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(2) Ako je osnov ništavosti registracije privrednog društva moguće otkloniti, nadležni sud nakon pokretanja postupka za utvrđivanje ništavosti određuje rok najduže 90 dana za otklanjanje nedostataka i za to vrijeme zastaje sa postupkom.

Član 63

(Dužnost sudova, organa uprave i drugih institucija)

Sudovi, organi uprave i druge institucije koje su zakonom ovlaštene za odobravanje i nadzor nad osnivanjem i poslovanjem društava, emisijom i prometom vrijednosnih papira, dužne su bez odlaganja pisano izvijestiti registar društava o saznanjima stečenim u vršenju nadležnosti koja dovode u sumnju potpunost i tačnost podataka i isprava upisanih u registar društava.

POGLAVLJE VIII. (SPAJANJE, PRIPAJANJE, PODJELA, PROMJENA OBLIKA I PRESTANAK DRUŠTVA)

Član 64

(Pojam spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika društva)

(1) Dva ili više društava mogu se spojiti tako da prijenosom imovine i obaveza bez provođenja likvidacije osnuju novo društvo koje postaje njihov pravni sljednik.

(2) Društvo se može pripojiti prijenosom imovine i obaveza bez provođenja likvidacije drugom društvu koje postaje njegov pravni sljednik.

(3) Društvo se može podijeliti prijenosom imovine i obaveza bez provođenja likvidacije na dva ili više društava koja postaju njegovi pravni sljednici, solidarno odgovorni za njegove obaveze na jedan od sljedećih načina: pripajanjem, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više postojećih društava ukupnu imovinu i obaveze, ili, osnivanjem novih društava, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više novih društava ukupnu imovinu i obaveze.

(4) U slučajevima spajanja, pripajanja ili podjele društva, u smislu odredaba st. (1), (2) i (3) ovog člana, dioničari ili vlasnici udjela spojenog, pripojenog ili podijeljenog društva dobijaju dionice (udjele) društva sljednika, uz mogućnost isplate u novcu do 10% ukupne nominalne vrijednosti dionica (udjela) koje društva sljednici emituju po tom osnovu.

(5) Svako društvo, isključujući društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću i otvoreno dioničko društvo, može promijeniti oblik.

(6) Otvoreno dioničko društvo može se podijeliti, u skladu sa stavom (3) ovog člana, pripajanjem sa dva ili više postojećih otvorenih dioničkih društava ili podjelom na dva ili više novih otvorenih dioničkih društava.

Član 65

(Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli i promjeni oblika društva)

(1) Odluku o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika društva, u društvu sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditnom društvu donose članovi društva, a u društvu sa ograničenom odgovornošću i dioničkom društvu, takvu odluku donosi skupština društva, na način utvrđen osnivačkim aktom ili statutom, u skladu sa zakonom.

(2) U postupku spajanja, identičnu odluku moraju donijeti sva društva koja se spajaju, a u postupku pripajanja, identičnu odluku mora donijeti društvo koje se pripaja i društvo kojem se ono pripaja.

Član 66

(Plan reorganizacije)

(1) Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika donosi se na osnovu plana reorganizacije, koji uprava i nadzorni odbor ili drugi organ svakog društva učesnika, ovlašten osnivačkim aktom ili statutom, moraju pripremiti i o njemu obavijestiti dioničare, odnosno članove društva i povjerioce društva najmanje 30 dana prije datuma odlučivanja.

(2) Odluku o namjeravanoj reorganizaciji društvo je dužno objaviti u sredstvima javnog informiranja.

Član 67

(Obavezan sadržaj plana reogranizacije)

(1) Plan reorganizacije obavezno sadrži:

a) oblik, firmu i sjedište društava učesnika i društava sljednika;

b) vlasnička prava dioničara ili članova društava prethodnika u društvu sljedniku;

c) opis, procjenu i raspodjelu imovine i obavezu društava prethodnika koji se prijenose na društvo sljednika sa izvještajem revizora;

d) datum od kojeg će vlasnici dionica ili udjela društva sljednika moći učestvovati u dobiti i uvjete koje utiču na to pravo;

e) datum od kojeg će se poslovi društva prethodnika računovodstveno iskazivati za društva sljednika.

(2) U slučaju podjele društva, uz elemente iz stava (1) ovog člana, plan reorganizacije obavezno sadrži i sljedeće dodatne elemente:

a) omjer zamjene prava;

b) uvjete alokacije dionica ili udjela i iznos isplata u novcu;

c) prava u društvima sljednicima koja pripadaju vlasnicima dionica ili udjela podijeljenog društva koji su sadržavali posebna prava, kao i vlasnicima drugih vrijednosnih papira podijeljenog društva;

d) opis i alokaciju imovine i obaveza koji se prijenose na svako društvo sljednika.

Član 68

(Drugi obavezni sadržaji plana reogranizacije)

Plan reorganizacije obavezno sadrži pisani izvještaj revizora o računovodstvenim iskazima društava učesnika koji uključuje i:

a) naznaku metoda korištenih u utvrđivanju omjera zamjene;

b) mišljenje revizora da li je primijenjen odgovarajući metod, naznaku vrijednosti do kojih bi se došlo korištenjem drugih metoda i mišljenje o relativnom značaju svake od metoda u utvrđivanju omjera zamjene;

c) opis problema vrednovanja sa kojim se revizor suočio, ako jeste.

Član 69

(Odgovornost članova uprave društva i drugih lica i revizora)

Članovi uprave društva i druga lica koja su pripremila plan reorganizacije i revizori koji su izvršili pregled i dali mišljenje za društva učesnike, odgovorni su za štetu neograničeno solidarno društvima učesnicima i njihovim dioničarima ili članovima, ako u utvrđivanju omjera zamjene prava pri spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika društva nisu postupali po pravilima struke.

Član 70

(Kopije)

Prije odlučivanja o planu reorganizacije uprava društva učesnika dužna je svakom dioničaru ili članu društva na njegov zahtjev dati na uvid ili predati kopije plana reorganizacije, godišnjih finansijskih izvještaja društava učesnika za posljednje tri poslovne godine, vanredni finansijski izvještaj za tri mjeseca koja prethode izradi plana reorganizacije, ako su podaci u njemu stariji od šest mjeseci sa izvještajima i mišljenjem revizije.

Član 71

(Upis reorganizacije u registar društava)

Istovremeno sa upisom u registar društava, društva nastalog spajanjem društava, pripajanja društva drugom društvu i podjele društva na više novih društava, u registar društava upisuje se prestanak društva koje je spojeno, pripojeno ili podijeljeno.

Član 72

(Prestanak društva)

(1) Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica.

(2) Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva provodi se likvidacija.

Član 73

(Slučajevi prestanka društva)

Društvo prestaje u slučaju:

a) isteka perioda za koji je osnovano;

b) spajanja, pripajanja i podjele;

c) okončanjem stečajnog postupka ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka usljed nedostatka imovine;

d) prestankom na osnovu odluke suda;

e) odlukom skupštine društva.

Član 74

(Drugi slučajevi prestanka društva)

(1) Društvo može prestati odlukom suda donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes kada:

a) najviši organ društva utvrđen osnivačkim aktom ili statutom društva ne sastaje se i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji je prethodni mandat istekao duže od dvije godine;

b) duže od dvije godine društvo ne ostvaruje prihode;

c) društvu je oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti;

d) više ne postoje zakonom utvrđeni uvjeti za daljnje postojanje društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.

(2) Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo.

Član 75

(Provođenje likvidacije)

Ukoliko ukupna imovina po prestanku društva nije prešla na pravnog sljednika, provodi se likvidacija u skladu sa posebnim zakonom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

DIO DRUGI – (DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU)

Član 76

(Pojam i osnivanje)

Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću je društvo najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno odgovorna za obaveze društva.

Član 77

(Ugovor o osnivanju)

(1) Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću osniva se ugovorom o osnivanju.

(2) Ugovor o osnivanju društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću obavezno sadrži ime, prezime i adresu prebivališta ili firmu i sjedište članova društva, firmu, sjedište i djelatnost društva i prava i obaveze članova.

(3) Izmjene i dopune ugovora vrše se uz saglasnost svih članova.

Član 78

(Prijava za upis u registar društva)

Prijavu za upis osnivanja društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću u registar društava potpisuju svi članovi društva.

Član 79

(Ulozi članova)

(1) Ulozi članova u društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću mogu biti u novcu, stvarima, pravima i izvršenim uslugama.

(2) Vrijednost uloga u stvarima, pravima i pružanju usluga utvrđuje se ugovorom o osnivanju društva.

(3) Ulozi članova su jednake vrijednosti.

(4) Svaki član će uplatiti ili unijeti svoj ulog u roku utvrđenom ugovorom, a u slučaju da rok nije ugovoren, najkasnije dva mjeseca nakon upisa osnivanja društva u registar društava.

(5) Ulozi članova postaju imovina društva.

Član 80

(Upravljanje)

(1) Svaki član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ima pravo i obavezu upravljati društvom, u skladu sa ugovorom.

(2) Ugovorom se može odrediti da za određeno vrijeme društvom potpuno ili djelimično upravlja jedan ili više članova, čime se ostali članovi u istoj mjeri odriču prava upravljanja.

(3) Član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću može svoje pravo upravljanja prenijeti na lice koje nije član društva, samo uz saglasnost ostalih članova.

(4) Ako svi članovi ili više članova imaju pravo upravljati društvom, svaki od njih ima pravo voditi poslovanje.

(5) Ako se jedan od članova sa pravom upravljanja protivi poduzimanju neke radnje ili obavljanju nekog posla, ostali članovi sa pravom upravljanja nemaju pravo poduzeti radnju ili obaviti posao.

(6) Ako je ugovorom određeno da članovi društva ovlašteni za upravljanje mogu samo zajedno djelovati, svaka radnja i posao se može obaviti samo uz saglasnost svih ovlaštenih članova.

Član 81

(Odlučivanje svih članova društva o određenim pitanjima)

Ukoliko je ugovorom određeno da o određenim pitanjima odlučuju svi članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću, o tim pitanjima se odlučuje uz saglasnost svih članova društva.

Član 82

(Mogućnost odricanja prava na upravljanje)

Član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću može se pisanom izjavom, za određeno vrijeme, odreći prava na upravljanje i ostalim članovima, uz njihovu saglasnost, prepustiti pravo potpunog upravljanja.

Član 83

(Ovlaštenje za upravljanje)

(1) Ovlaštenje za upravljanje društvom sa neograničenom solidarnom odgovornošću dato jednom ili više članova može se opozvati uz saglasnost svih ostalih članova, ako ugovorom nije drugačije određeno.

(2) Nakon opoziva ovlaštenja, do postizanja novog sporazuma članova o ovlaštenju, članovi upravljaju društvom u skladu sa članom 80. stav (1) ovog zakona.

Član 84

(Dužnosti i prava članova)

(1) Član sa ovlaštenjem za upravljanje društvom sa neograničenom solidarnom odgovornošću dužan je ostale članove društva na njihov zahtjev obavijestiti o svim poslovima.

(2) Svaki član društva ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva.

Član 85

(Zastupanje)

(1) Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću zastupa svaki član, ako ugovorom nije drugačije određeno.

(2) Ako su ugovorom samo neki članovi ovlašteni da zajedno ili pojedinačno zastupaju društvo, ostali članovi ne mogu zastupati društvo.

(3) Članovi ovlašteni da zajedno zastupaju društvo mogu jednog od njih pisano ovlastiti za obavljanje određenih poslova.

(4) Svaki član društva neograničeno solidarno odgovara trećim licima za obaveze društva, osim ako treće lice prilikom sklapanja pravnog posla sa jednim od članova zna da taj član nije ovlašten zastupati društvo.

Član 86

(Dobit i gubitak)

Članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću učestvuju u raspodjeli dobiti i pokriću gubitka u jednakim iznosima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

Član 87

(Zabrana konkurentnog djelovanja)

Članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću mogu obavljati druge poslove i djelatnosti i time stvarati imovinske obaveze uz saglasnost svih ostalih članova, ako ugovorom nije drugačije određeno.

Član 88

(Obim odgovornosti članova)

(1) Lice koje pristupi društvu sa neograničenom solidarnom odgovornošću, odgovara i za obaveze društva nastale prije njegovog pristupanja.

(2) Član koji je izmirio obavezu društva nastalu prije njegovog pristupanja, ima pravo namirenja od ostalih članova za izmirenu obavezu društva i troškova koje je imao u vezi sa tim.

(3) Član koji istupi iz društva koje nastavi poslovanje odgovara samo za obaveze društva nastale do dana upisa njegovog istupanja u registar društava.

Član 89

(Istupanje iz društva i pristupanje društvu)

(1) Član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću može istupiti iz društva.

(2) Društvu može pristupiti novi član.

(3) Istupanje člana iz društva i pristupanje društvu novog člana uređuje se ugovorom.

(4) Član društva može svoja prava i obaveze prenositi na treća lica samo uz saglasnost svih ostalih članova društva.

Član 90

(Prestanak društva)

Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću prestaje, osim osnova i načina iz čl. 73. i 74. ovog zakona i u slučaju:

a) kada jedan član najkasnije šest mjeseci prije kraja kalendarske godine podnese pisanu obavijest o istupanju i raskidu ugovora zaključenog na neodređeno vrijeme, ako ugovorom nije određeno drugačije;

b) smrti člana, osim ako po ugovoru nasljednik umrlog postane novi član;

c) prestanka pravnog lica kao člana društva;

d) stečaja jednog od članova društva;

e) gubitka ili ograničenja pravne sposobnosti jednog od članova društva;

f) odluke suda o prestanku društva.

Član 91

(Mogućnost izmjene ugovora i pravo namirenja udjela)

(1) U slučajevima iz člana 90. tač. a), b), c), d) i e) ovog zakona ostali članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću mogu izvršiti izmjene ugovora i nastaviti poslovanje.

(2) Član čije je članstvo prestalo ili njegov nasljednik, odnosno pravni sljednik ima pravo namirenja udjela koje se obračunava kao i udio u ostatku imovine nakon likvidacije.

Član 92

(Nasljednici)

(1) Ako društvo nastavi postojati nakon smrti jednog člana, nasljednik može postaviti pisani zahtjev da ga naslijedi u društvu najkasnije u roku 30 dana od dana pravomoćnosti odluke o nasljeđivanju.

(2) Prihvatanjem članstva u društvu nasljednik preuzima prava i obaveze umrlog člana od dana njegove smrti.

(3) Nasljednik umrlog člana koji nije prihvatio članstvo u društvu ima pravo tražiti od društva namirenje udjela, a kada ima više nasljednika vlasnička prava preminulog člana u imovini društva dijele se među nasljednicima u omjeru utvrđenom testamentom ili sudskom odlukom o nasljeđivanju.

(4) Nasljedniku koji je prihvatio članstvo u društvu izvršit će se kompenzacija srazmjerna njegovom udjelu u nasljedstvu.

(5) Nasljednici koji prihvate članstvo u društvu postaju članovi sa vlasničkim pravima srazmjerno njihovom učešću u naslijeđenoj imovini umrlog člana.

Član 93

(Likvidacija)

(1) U slučaju likvidacije društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću, članovi imaju pravo na srazmjeran dio ostatka imovine društva nakon likvidacije.

(2) Imovina društva nakon likvidacije dijeli se među članovima prvo do iznosa njihovih uplaćenih uloga, a zatim na jednake dijelove.

(3) Ostatak imovine društva nakon likvidacije koji nije dovoljan za povrat uplaćenih uloga, dijeli se među članovima srazmjerno ulozima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

DIO TREĆI – KOMANDITNO DRUŠTVO

Član 94

(Pojam i osnivanje)

(1) Društvo u kojem jedan ili više članova odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom (u daljnjem tekstu: komplementari), a jedan ili više članova odgovara za obaveze društva samo do iznosa njihovih uloga upisanih u registar društava (u daljnjem tekstu: komanditori) je komanditno društvo.

(2) Na komanditna društva primjenjuju se odredbe ovog zakona o društvima sa neograničenom solidarnom odgovornošću, ukoliko drugim odredbama ovog zakona nije propisano drugačije.

(3) Komanditno društvo se može transformisati u komanditno društvo na dionice.

Član 95

(Osnivanje)

Komanditno društvo se osniva ugovorom koji obavezno sadrži:

a) firmu i sjedište društva;

b) ime, prezime i adresu prebivališta, odnosno firmu i sjedište članova;

c) određenje koji članovi su komplementari a koji komanditori;

d) vrstu i iznos uloga svakog člana;

e) djelatnost komanditnog društva.

Član 96

(Izmjene ugovora o osnivanju)

(1) Za izmjene ugovora o osnivanju komanditnog društva potrebna je saglasnost svih članova.

(2) Ugovorom se može odrediti da za prijenos vlasničkih prava komanditora na drugo lice nije potrebna saglasnost svih članova.

Član 97

(Prijava za upis osnivanja)

Prijavu za upis osnivanja komanditnog društva u registar društava potpisuju svi članovi.

Član 98

(Upravljanje i zastupanje)

(1) Poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari.

(2) Komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva i godišnji finansijski izvještaj.

Član 99

(Zastupanje)

Komanditno društvo zastupa svaki komplementar, ako ugovorom nije izričito određeno drugačije.

Član 100

(Komanditor)

(1) Komanditor može zastupati komanditno društvo samo na osnovu posebnog ovlaštenja datog uz saglasnost svih članova.

(2) Komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor uime društva, odgovora za obaveze iz tog ugovora kao komplementar.

Član 101

(Dobit)

(1) Dobit komanditnog društva dijeli se na dio za komplementare i dio za komanditore u omjeru utvrđenom ugovoru.

(2) Dio dobiti namijenjen komplementarima dijeli se među njima na jednake dijelove.

(3) Dio dobiti namijenjen komanditorima dijeli se među njima srazmjerno uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

Član 102

(Prestanak komanditnog društva)

Svi članovi komanditnog društva imaju pravo na srazmjeran udio u ostatku imovine društva nakon likvidacije.

Član 103

(Ostatak imovine)

(1) Ako je ostatak imovine nakon likvidacije komanditnog društva nedovoljan za povrat uplaćenih uloga, komanditori imaju pravo prvenstva na povrat uloga.

(2) Ostatak imovine nakon povrata uloga dijeli se među članovima društva po omjeru za raspodjelu dobiti.

(3) Ugovorom se može odrediti drugačiji način raspodjele ostatka imovine komanditnog društva nakon likvidacije.

Član 104

(Neprestajanje društva)

Komanditno društvo ne prestaje u slučaju smrti, gubitka ili ograničenja pravne sposobnosti ili prinudne prodaje i naplate iz imovine komanditora.

DIO ČETVRTI – DIONIČKO DRUŠTVO

POGLAVLJE I. (OPĆE ODREDBE)

Član 105

(Opće odredbe)

(1) Dioničko društvo je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice.

(2) Dionička društva mogu biti otvorena i zatvorena.

(3) Otvorena dionička društva su društva čije su dionice emitovane putem javne ponude i koja ispunjavaju jedan od sljedećih kriterija:

a) radi se o bankama ili društvima za osiguranje ili

b) da imaju osnovni kapital najmanje u iznosu od 4.000.000,00 KM i najmanje 40 dioničara.

(4) Pod dionicama emitovanim putem javne ponude smatraju se dionice emitovane u skladu sa Zakonom o tržištu vrijednosnih papira.

(5) Otvoreno dioničko društvo ne može ograničiti prijenos dionica trećim licima.

(6) Zatvoreno dioničko društvo postaje otvoreno kada ispuni jedan od kriterija iz stava (3) ovog člana.

Član 106

(Obaveze dioničara)

Dioničko društvo ne odgovara za obaveze dioničara.

POGLAVLJE II. (OSNIVANJE)

Član 107

(Osnivači)

(1) Dioničko društvo mogu osnovati jedan ili više osnivača.

(2) Osnivači su obavezno i dioničari dioničkog društva.

Član 108

(Osnivanje i osnivački akt)

(1) Dioničko društvo se osniva ugovorom o osnivanju koji obavezno sadrži:

a) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta osnivača;

b) firmu i sjedište dioničkog društva;

c) djelatnost;

d) prava i obaveze osnivača;

e) iznos osnovnog kapitala;

f) oznaku klase, ukupan broj i nominalnu vrijednost dionica;

g) opis prava sadržanih u dionici;

h) broj dionica koji upisuje svaki osnivač;

i) postupak i rokove prodaje i banku kod koje se vrši uplata dionica;

j) opis i procjenu vrijednosti uloga u stvarima i pravima;

k) način naknade troškova osnivanja;

l) posljedice neizvršavanja obaveza osnivača;

m) način rješavanja sporova između osnivača;

n) ime i prezime lica koje predstavlja dioničko društvo u postupku osnivanja.

(2) Ugovor o osnivanju dioničkog društva mora biti potpisan od svih osnivača ili njihovih punomoćnika, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom.

(3) Uz potpis punomoćnika prilaže se ovjereno pisano ovlaštenje.

(4) Kada dioničko društvo osniva jedan osnivač, osnivački akt je odluka o osnivanju dioničkog društva.

Član 109

(Otkup dionica prilikom osnivanja)

Prilikom osnivanja dioničkog društva sve dionice mogu otkupiti osnivači (u daljnjem tekstu: simultano osnivanje), ili ugovoreni broj dionica otkupljuju osnivači, a preostale dionice kupuju druga lica na osnovu javnog poziva za upis i uplatu (u daljnjem tekstu: sukcesivno osnivanje), u skladu sa zakonom kojim se uređuje emisija i promet vrijednosnih papira.

Član 110

(Simultano osnivanje)

(1) Upis dionica pri simultanom osnivanju dioničkog društva vrši se potpisom ugovora o osnivanju od osnivača.

(2) Uplata dionica vrši se na osnovu rješenja Komisije za vrijednosne papire u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) kojim se utvrđuje uspjela emisija dionica.

(3) Uplata dionica je bezuvjetna.

Član 111

(Sukcesivno osnivanje)

Ugovor o sukcesivnom osnivanju dioničkog društva, uz elemente iz člana 108. ovog zakona, obavezno sadrži i:

a) mjesto, vrijeme i način upisa dionica;

b) mjesto, vrijeme i način uplate dionica;

c) vrstu uloga kojim se mogu platiti dionice;

d) postupak kada upisani iznos premašuje iznos objavljen u javnoj ponudi;

e) način određivanja cijene dionica po okončanju upisa;

f) način sazivanja osnivačke skupštine dioničkog društva.

Član 112

(Zahtjev za odobravanje javne ponude dionica)

(1) Osnivači podnose Komisiji zahtjev za odobravanje javne ponude dionica uz koji su dužni dostaviti:

a) ugovor o osnivanju;

b) prijedlog statuta dioničkog društva;

c) prijedlog prospekta u skladu sa zakonom kojim se uređuju emisija i promet vrijednosnih papira;

d) ugovor zaključen između osnivača i Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar);

e) ugovor zaključen između osnivača i banke o otvaranju privremenog računa za deponovanje uplata dionica.

(2) O zahtjevu iz stava (1) ovog člana Komisija donosi rješenje u roku 30 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 113

(Rješenje o odobrenju javne ponude dionica)

(1) Nakon dobijanja rješenja Komisije o odobrenju javne ponude dionica osnivači su obavezni objaviti javni poziv za upis i uplatu dionica u skladu sa Zakonom o tržištu vrijednosnih papira.

(2) Rok za upis dionica ne može biti duži od 90 dana od dana objavljivanja javnog poziva.

(3) Upis dionica vrši se potpisivanjem izjave o upisu u skladu sa zakonom i propisima Komisije.

Član 114

(Izvještaj o ukupnom iznosu i broju upisanih i uplaćenih dionica)

(1) Osnivači su obavezni objaviti izvještaj o ukupnom iznosu i broju upisanih i uplaćenih dionica najmanje u jednim domaćim dnevnim novinama u roku osam dana od dana prijema rješenja Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela.

(2) Izvještaj iz stava (1) ovog člana obavezno sadrži:

a) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta upisnika dionica;

b) klasu, broj i nominalnu vrijednost upisanih dionica;

c) podatke o načinu i roku plaćanja upisanih dionica;

d) iznos uplaćen pri upisu dionica;

e) popis i procijenjenu vrijednost stvari i prava kojima su plaćene upisane dionice;

f) cijenu dionice prilikom emisije.

Član 115

(Izvršenje uplate dionica)

(1) Za izvršene uplate upisanih dionica po cijeni nakon emisije osnivači su dužni izdati pisanu privremenu potvrdu koja obavezno sadrži klasu, broj, nominalnu vrijednost i cijenu upisanih dionica nakon emisije.

(2) Osnivači ne mogu raspolagati izvršenim uplatama dionica.

(3) Dioničko društvo raspolaže novčanim uplatama i unesenim stvarima i pravima nakon upisa društva u registar društava.

(4) Naknade i drugi troškovi osnivanja ne mogu se isplaćivati na teret osnovnog kapitala.

Član 116

(Izvještaj o neuspjelom osnivanju)

(1) Ako sve dionice iz člana 114. stav (2) tačka b) ovog zakona nisu upisane u objavljenom roku osnivači i drugi upisnici mogu upisati preostale dionice najkasnije 15 dana nakon isteka objavljenog roka za upis.

(2) Ako osnivači i drugi upisnici ne upišu sve dionice, osnivanje dioničkog društva nije uspjelo.

(3) U slučaju iz stava (2) ovog člana, osnivači su dužni izvještaj o neuspjelom osnivanju dioničkog društva, sa podacima i načinu i roku povrata izvršenih uplata, objaviti na način objavljivanja prospekta i najkasnije u roku 15 dana od isteka roka iz stava (1) ovog člana.

Član 117

(Osnivačka skupština)

(1) Osnivači su dužni sazvati osnivačku skupštinu dioničkog društva najkasnije u roku 60 dana od dana prijema rješenja Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela.

(2) Osnivačka skupština se saziva pisanim pozivom svakom upisniku dionica u skladu sa ovim zakonom.

(3) Ukoliko osnivačka skupština nije sazvana u roku iz stava (1) ovog člana, upis dionica postaje ništav i smatra se da dioničko društvo nije osnovano.

(4) U slučaju iz stava (3) ovog člana, osnivači su dužni objaviti izvještaj u skladu sa članom 116. stav (3) ovog zakona.

Član 118

(Ostale mogućnosti i dužnosti osnivačke skupštine)

(1) Osnivačka skupština može odlučivati ukoliko joj prisustvuju, lično ili putem punomoćnika, dioničari sa više od polovine ukupnog broja dionica sa pravom glasa.

(2) Osnivačku skupštinu društva otvara i njom predsjedava do izbora predsjednika skupštine osnivač sa najvećim brojem upisanih dionica.

(3) Ukoliko po isteku 60 minuta od zakazanog vremena početka skupštine nije postignut kvorum za odlučivanje iz stava (1) ovog člana, osnivačka skupština se odgađa.

(4) Osnivači su dužni u roku tri dana ponovo sazvati skupštinu na način iz člana 117. stav (2) ovog zakona.

(5) U slučaju ponovnog sazivanja osnivačka skupština može odlučivati ukoliko je zastupljeno više od jedne trećine ukupnog broja dionica sa pravom glasa.

Član 119

(Ovlaštenja osnivačke skupštine)

Osnivačka skupština:

a) usvaja izvještaj o osnivanju;

b) usvaja statut društva;

c) bira predsjednika skupštine;

d) imenuje članove nadzornog odbora;

e) potvrđuje vrijednost uloga u stvarima i pravima i utvrđuje broj dionica emitovanih po tom osnovu.

Član 120

(Izvještaj o osnivanju)

Izvještaj o osnivanju dioničkog društva obavezno sadrži:

a) broj upisanih dionica;

b) nominalnu vrijednost i cijenu po kojoj su dionice upisane;

c) uplate za upisane dionice izvršene prije održavanja osnivačke skupštine;

d) popis i procijenjenu vrijednost svakog uloga u stvarima i pravima;

e) podatke o upisnicima isključenim u skladu sa članom 137. ovog zakona.

Član 121

(Statut)

Statut dioničkog društva obavezno sadrži:

a) firmu, sjedište i djelatnost;

b) iznos osnovnog kapitala, klasu, broj i nominalnu vrijednost dionica;

c) postupak u slučaju neplaćanja upisanih dionica;

d) način povećanja i smanjivanja osnovnog kapitala;

e) način formiranja i korištenja fonda rezervi;

f) način podjele dobiti i isplate dividende;

g) način pokrića gubitka;

h) broj glasova po klasi dionica;

i) način sazivanja skupštine i odlučivanja, sastav i nadležnosti odbora;

j) sastav, način imenovanja i razrješenja, i ovlaštenja nadzornog odbora i uprave društva;

k) postupak pripajanja, spajanja, podjele i promjene oblika društva;

l) prestanak društva;

m) postupak izmjena i dopuna statuta;

n) druge elemente propisane ovim zakonom.

Član 122

(Upis u Registar emitenata)

(1) Nakon održane osnivačke skupštine, u slučaju simultanog ili sukcesivnog osnivanja, uprava dioničkog društva dužna je podnijeti zahtjev za upis u Registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije (u daljnjem tekstu: Registar emitenata) najkasnije u roku 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine.

(2) Uz zahtjev iz stava (1) ovog člana dostavlja se:

a) zapisnik osnivačke skupštine;

b) dokaz o uplati ukupnog iznosa upisanih dionica po cijeni nakon emisije;

c) odluka o usvajanju statuta, statut društva;

d) odluke o izboru članova nadzornog odbora i uprave.

(3) Podaci upisani u Registar emitenata smatraju se javno dostupnim.

Član 123

(Nevažeće dionice)

(1) Dionice za koje dospjele uplate nisu izvršene i koje prije upisa u Registar emitenata nisu preuzeli i uplatili osnivači ili drugi upisnici, osnivači su dužni proglasiti nevažećim.

(2) Osnivači su dužni pisano obavijestiti Komisiju o proglašenju dionica nevažećim u slučaju iz stava (1) ovog člana.

Član 124

(Prijave za upis dioničkog društva)

Na osnovu rješenja Komisije o upisu u Registar emitenata uprava dioničkog društva podnosi prijavu za upis dioničkog društva u registar društava.

POGLAVLJE III. (OSNOVNI KAPITAL)

Član 125

(Osnovni kapital prilikom osnivanja)

(1) Osnovni kapital dioničkog društva iznosi najmanje 50.000,00 KM.

(2) Nominalna vrijednost dionice ne može biti manja od 1,00 KM.

Član 126

(Ukupni ulozi prilikom osnivanja)

Ako se osnovni kapital prilikom osnivanja dioničkog društva, osim ulozima u novcu, osiguravaju i ulozima u stvarima i pravima, ukupni ulozi u novcu ne mogu biti manji od iznosa iz člana 125. stav (1) ovog zakona.

Član 127

(Sukcesivno osnivanje)

(1) Pri sukcesivnom osnivanju nakon upisa dionica do iznosa osnovnog kapitala iz javnog poziva za upis i uplatu dionica, osnivači su dužni odbiti daljnji upis dionica, ako je to utvrđeno ugovorom o osnivanju.

(2) Od dana donošenja odluke iz stava (1) ovog člana osnivači su neograničeno solidarno odgovorni za povrat sredstava uplaćenih iznad iznosa osnovnog kapitala, sa kamatom obračunatom po kamatnoj stopi na depozite po viđenju kod banke kod koje je vršena uplata dionica.

Član 128

(Cijena dionice)

(1) Cijena dionice prilikom emisije ne može biti niža od njene nominalne vrijednosti.

(2) Razlika cijene dionice prilikom emisije iznad njene nominalne vrijednosti čini dioničku premiju.

Član 129

(Povećanje osnovnog kapitala)

(1) Povećanje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke koju, na prijedlog nadzornog odbora, donosi skupština dioničkog društva dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa po svakoj klasi dionica.

(2) Izuzetno, za iznos investicionih ulaganja po zaključenom kupoprodajnom ugovoru u postupku privatizacije, nakon što kupac izvrši sve ugovorom preuzete obaveze, može se povećati osnovni kapital društva u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

Član 130

(Drugi načini povećanja osnovnog kapitala)

(1) Nadzorni odbor dioničkog društva može statutom ili odlukom skupštine biti ovlašten za donošenje odluke o povećanju osnovnog kapitala i to:

a) emisijom novih dionica;

b) iz fonda rezervi iznad iznosa iz člana 180. stav (3) ovog zakona;

c) emisijom dionica za zaposlene iz dobiti;

d) pretvaranjem potraživanja povjerilaca u osnovni kapital dužnika u skladu sa Zakonom o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine.

(2) U slučajevima iz stava (1) tač. a) i b) ovog člana povećanje osnovnog kapitala može se izvršiti najviše do jedne trećine iznosa osnovnog kapitala na dan donošenja odluke.

(3) Ovlaštenje iz statuta ili odluka skupštine iz stava (1) ovog člana važi najduže pet godina i obavezno sadrži način procjene stvari i prava čijim unosom se uplaćuju nove dionice.

Član 131

(Sadržaj odluka)

Prijedlog odluke iz člana 129. i odluka iz člana 130. ovog zakona o povećanju osnovnog kapitala dioničkog društva obavezno sadrži:

a) razloge, obim i način povećanja;

b) novu nominalnu vrijednost dionica nakon povećanja osnovnog kapitala;

c) klasu, broj i nominalnu vrijednost dionica nove emisije;

d) rok za upis i cijenu dionica prilikom emisije ili način njenog određivanja;

e) opis prava sadržanih u dionicama nove emisije i posljedice na prava sadržana u dionicama ranijih emisija;

f) ograničenje ili isključenje prava preče kupnje dionica nove emisije;

g) mogućnosti uplate dionica nove emisije unosom stvari i prava i način procjene njihove vrijednosti.

Član 132

(Rješenje o upisu u Registar emitenata)

(1) Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala upisuje se u Registar emitenata.

(2) Rješenje o upisu u Registar emitenata izdaje se u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

(3) Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala društva postaje pravno valjano upisom te promjene u Registar emitenata.

Član 133

(Uplata dionica)

(1) Uplata dionica nove emisije u novcu može se vršiti u ratama u roku koji ne može biti duži od šest mjeseci od dana donošenja rješenja Komisije o uspjeloj emisiji dionica.

(2) Uplaćenim ratama prvo se izmiruje dionička premija za sve upisane dionice, a zatim nominalna vrijednost pojedinačnih dionica.

(3) Plaćanje dionica ne može se vršiti prebijanjem potraživanja prema dioničkom društvu.

(4) Dioničko društvo ne može davati zajmove, kredite ili osiguranja za sticanje svojih dionica.

(5) U postupku restrukturiranja ili finansijske konsolidacije društva dionice nove emisije mogu se plaćati i na drugi način, ukoliko je to propisano posebnim zakonom.

Član 134

(Oslobađanje obaveze plaćanja upisanih dionica)

Upisnik se može osloboditi obaveze plaćanja upisanih dionica samo u slučaju smanjenja osnovnog kapitala društva prije isteka roka za uplatu dionica u ratama i to srazmjerno smanjenju.

Član 135

(Privremene pisane potvrde)

Za uplate nominalne vrijednosti dionica i dioničke premije, dioničko društvo dužno je izdati privremenu pisanu potvrdu (u daljnjem tekstu: privremenica), koja važi do uplate pune cijene dionice i obavezno sadrži:

a) oznaku “privremenica”;

b) firmu i adresu sjedišta dioničkog društva;

c) iznos osnovnog kapitala;

d) ime i prezime ili firmu vlasnika privremenice;

e) klasu i broj dionica za koje je izdata privremenica;

f) broj i nominalni iznos upisanih dionica koje nisu uplaćene u potpunosti;

g) uplaćeni iznos cijene dionice prilikom emisije;

h) rok za plaćanje ukupnog iznosa upisanih dionica;

i) datum izdavanja privremenice sa potpisom ovlaštenog lica.

Član 136

(Prijenos privremenice)

Prijenos privremenice vrši se indosiranjem.

Član 137

(Isključenje)

(1) Upisnika dionica koji ne plati punu cijenu dionica prilikom emisije u roku utvrđenom odlukom o emisiji, nadzorni odbor isključit će iz dioničkog društva odlukom koju je društvo dužno odmah upisati u knjigu dioničara, javno objaviti i preporučenom poštom dostaviti upisniku.

(2) Upisnik dionica iz stava (1) ovog člana dužan je dioničkom društvu vratiti privremenicu najkasnije u roku 30 dana od dana donošenja odluke o isključenju iz dioničkog društva, a u protivnom nadzorni odbor će je proglasiti i objaviti nevažećom na način za sazivanje skupštine utvrđen ovim zakonom i statutom dioničkog društva.

Član 138

(Nova privremenica)

(1) Nadzorni odbor će, umjesto privremenice proglašene nevažećom, izdati novu privremenicu ili emitovati dionice drugom licu u skladu sa odlukom skupštine dioničkog društva.

(2) Iz prihoda od novih privremenica i dionica iz stava (1) ovog člana izmiruju se dionička premija, kamate na zaostale uplate i troškovi objavljivanja odluke i obavještavanja isključenog dioničara, a ostatak se isplaćuje isključenom dioničaru do iznosa izvršenih uplata za nominalnu vrijednost dionica.

Član 139

(Emisija novih dionica)

(1) Osnovni kapital se može povećati emisijom novih dionica samo ako su dionice ranijih emisija uplaćene u cjelini.

(2) Odredba stava (1) ovog člana ne primjenjuje se ako se dionice nove emisije plaćaju isključivo unosom stvari i prava u dioničko društvo.

Član 140

(Odluka o povećanju osnovnog kapitala)

Odluka o povećanju osnovnog kapitala emisijom novih dionica obavezno sadrži:

a) iznos povećanja osnovnog kapitala;

b) mogućnost upisa dionica i način utvrđivanja iznosa upisanog iznad povećanja osnovnog kapitala utvrđenog odlukom;

c) klasu, broj i nominalnu vrijednost dionica;

d) u slučaju emisije dionica nove klase prava sadržana u dionici nove klase;

e) mjesto i rok upisa dionica;

f) pravo preče kupnje, način, mjesto i rok upisa dionica na osnovu tog prava;

g) cijenu ili način određivanja cijene dionice prilikom emisije koja mora biti ista za sve upisnike;

h) naziv banke depozitara kod koje upisnik plaća dionice;

i) u slučaju emisije putem zatvorene prodaje u kojoj je predviđeno plaćanje dionica prijenosom stvari ili prava, opis, način procjene i procijenjenu vrijednost stvari ili prava kojima se plaćaju dionice, omjer njihove zamjene za dionice i mjesto, način i rok za predaju stvari ili prijenos prava kojima se plaćaju dionice.

Član 141

(Javna ponuda)

(1) Povećanje osnovnog kapitala emisijom novih dionica obavlja se putem javne ponude, ako odlukom nije izričito drugačije utvrđeno.

(2) Dioničko društvo dužno je podnijeti Komisiji zahtjev za odobravanje javne ponude dionica u skladu sa zakonom koji regulira tržište vrijednosnih papira.

(3) Upis dionica nove emisije vrši se na osnovu rješenja Komisije o odobrenju javne ponude dionica i objavljenog javnog poziva za upis i uplatu dionica, ili prijave zatvorene prodaje, u skladu sa odredbama ovog i zakona kojim se uređuje emisija i promet vrijednosnih papira.

Član 142

(Uplata dionica nove emisije)

Uplata dionica nove emisije vrši se u rokovima utvrđenim odlukom, s tim da prije upisa povećanja osnovnog kapitala u Registar emitenata mora biti plaćen iznos dioničke premije u cjelini i najmanje 30% nominalne vrijednosti dionica, a stvari i prava kojim se plaćaju dionice moraju biti u cjelini unesene u društvo.

Član 143

(Dividenda)

Pravo na dividendu na osnovu novih dionica stiče se za godinu u kojoj je osnovni kapital povećan, ako statutom dioničkog društva nije drugačije utvrđeno ili datum isplate dividende nije unaprijed određen.

Član 144

(Povećanje osnovnog kapitala povećanjem nominalne vrijednosti dionica)

(1) Povećanje osnovnog kapitala povećanjem nominalne vrijednosti emitovanih dionica može se vršiti samo na teret fonda rezervi i to za iznos iznad obavezne visine fonda rezervi utvrđene odredbama ovog zakona.

(2) Dioničari snose troškove povećanja nominalne vrijednosti dionica.

Član 145

(Besplatne nove dionice)

(1) Dioničko društvo može, umjesto povećanja nominalne vrijednosti postojećih dionica, emitovati besplatne nove dionice.

(2) Besplatne dionice sadrže prava koja sadrže obične dionice.

Član 146

(Prijava povećanja nominalne vrijednosti i emisija besplatnih dionica)

Dioničko društvo je dužno prijaviti Registru povećanje nominalne vrijednosti dionica ili emisiju besplatnih dionica odmah a najkasnije u roku tri dana od dana dobijanja rješenja Komisije.

Član 147

(Uvjetno povećanje osnovnog kapitala)

(1) Odluku o uvjetnom povećanju osnovnog kapitala skupština dioničkog društva donosi u slučaju:

a) emisije zamjenjivih obveznica i obveznica sa pravom preče kupnje, u obimu prava koja proizilaze iz ovih obveznica;

b) spajanja i pripajanja više dioničkih društava;

c) upisa novih dionica od zaposlenih u skladu sa planom raspodjele dobiti dioničkog društva.

(2) Uvjetno povećanje osnovnog kapitala može iznositi više od 50% iznosa osnovnog kapitala upisanog u Registar emitenata na dan donošenja odluke iz stava (1) ovog člana, samo ako je ta odluka donesena dvotrećinskom većinom ukupnog broja zastupljenih dionica sa pravom glasa po svakoj klasi dionica.

Član 148

(Odluka o uvjetnom povećanju)

(1) Odluka iz člana 147. stav (1) ovog zakona obavezno sadrži:

a) iznos i razloge uvjetnog povećanja osnovnog kapitala;

b) naznaku da se radi o uvjetnom povećanju na osnovu prava zamjene ili prava preče kupnje, ili upisu dionica od zaposlenih;

c) klasu, broj i nominalnu vrijednost dionica koje se mogu emitovati na osnovu uvjetnog povećanja osnovnog kapitala.

(2) Odlukom o uvjetnom povećanju osnovnog kapitala utvrđuje se rok za emisiju novih dionica po tom osnovu koji ne može biti duži od pet godina od dana donošenja odluke.

Član 149

(Zahtjev za odobravanje uvjetnog povećanja osnovnog kapitala)

(1) Dioničko društvo je dužno podnijeti Komisiji zahtjev za odobravanje uvjetnog povećanja osnovnog kapitala najkasnije u roku 30 dana od dana donošenja odluke iz člana 147. stav (1) ovog zakona.

(2) Upis zamjenjivih obveznica i obveznica sa pravom preče kupnje može se vršiti nakon dobijanja rješenja Komisije i objavljivanja javnog poziva za upis i uplatu.

Član 150

(Pravo na zamjenu i pravo preče kupnje)

(1) Pravo na zamjenu se ostvaruje pisanim zahtjevom dioničkom društvu za zamjenu obveznica u dionice.

(2) Pravo preče kupnje ostvaruje se upisom dionica.

(3) Upis dionica na osnovu prava preče kupnje obavlja se u skladu sa odredbama čl. 139., 140., 141. i 142. ovog zakona.

Član 151

(Zahtjev za upis ostvarenog povećanja osnovnog kapitala)

Nakon isteka roka iz člana 148. stav (2) ovog zakona, nadzorni odbor je dužan podnijeti zahtjev za upis ostvarenog povećanja osnovnog kapitala u Registar emitenata.

Član 152

(Povećanje iz vlastitih sredstava)

Nakon usvajanja godišnjeg finansijskog izvještaja potvrđenim sa izvještajem revizije i izvršenog obaveznog izdvajanja u fond rezervi, skupština može donijeti odluku da dio dobiti koristi za povećanje osnovnog kapitala.

Član 153

(Odluka o korištenju dijela dobiti)

Odluka iz člana 152. ovog zakona obavezno sadrži iznos povećanja osnovnog kapitala i određenje da li se povećanje vrši povećanjem nominalne vrijednosti dionica ili emisijom novih dionica.

Član 154

(Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava iz fonda rezervi)

(1) Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava može se vršiti samo iz fonda rezervi, za iznos iznad obavezne visine fonda rezervi utvrđene odredbama ovog zakona.

(2) Dio fonda rezervi namijenjen za naknadu gubitka ne može se koristiti za povećanje osnovnog kapitala dioničkog društva iz vlastitih sredstava.

Član 155

(Raspoređivanje povećanja osnovnog kapitala)

Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava raspoređuje se na sve dionice srazmjerno nominalnoj vrijednosti.

Član 156

(Promjena nominalne vrijednosti dionica)

Promjena nominalne vrijednosti dionica upisuje se kod Registra na osnovu prijave dioničkog društva i izvoda iz Registra emitenata.

Član 157

(Integrisano povećanje)

(1) Dioničko društvo dužno je prilikom povećanja osnovnog kapitala iz vlastitih izvora platiti dio cijene dionica nakon emisije u slučaju kada dionice u prometu na berzi ili drugom uređenom javnom tržištu na dan donošenja odluke imaju cijenu nižu od nominalne vrijednosti, ili se povećanje osnovnog kapitala vrši upisom dionica zaposlenih.

(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana uplata dionica vrši se isključivo u novcu.

Član 158

(Odluka o povećanju osnovnog kapitala)

Odluka o povećanju osnovnog kapitala u skladu sa članom 157. ovog zakona obavezno sadrži:

a) iznos povećanja osnovnog kapitala;

b) klasu, broj i nominalnu vrijednost dionica;

c) podatke iz člana 140. ovog zakona;

d) način prodaje dionica koje nisu upisane na osnovu prava preče kupnje;

e) mjesto i rok upisa dionica za dioničare bez prava preče kupnje, cijenu dionica prilikom emisije ili način njenog određivanja;

f) naziv banke kod koje upisnik plaća dionice nakon emisije;

g) opis prava sadržanih u dionicama nove klase;

h) mogućnost upisa dionica iznad iznosa utvrđenog odlukom o integrisanom povećanju;

i) dio cijene dionice prilikom emisije koji plaća društvo i izvor sredstava.

Član 159

(Upisnici dionica)

Upisnici dionica emitovanih na osnovu integrisanog povećanja dužni su najmanje 50% cijene dionice uplatiti prije upisa povećanja osnovnog kapitala u Registar emitenata.

Član 160

(Primjena na integrisano povećanje osnovnog kapitala)

Na integrisano povećanje osnovnog kapitala primjenjuju se odredbe člana 139. stav (1), čl. 140. i 152. i člana 154. stav (2) ovog zakona.

Član 161

(Smanjenje osnovnog kapitala)

(1) Smanjenje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke skupštine donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa.

(2) Odluka o smanjenju osnovnog kapitala donosi se odvojenim glasanjem za svaku klasu dionica i objavljuje se najmanje u jednim domaćim dnevnim novinama dva puta u roku 30 dana od dana donošenja.

(3) Osnovni kapital se ne može smanjiti ispod iznosa utvrđenog u članu 125. stav (1) ovog zakona.

(4) Smanjenje osnovnog kapitala ne smije uticati na izvršavanje obaveza prema povjeriocima dioničkog društva.

Član 162

(Odluka o smanjenju osnovnog kapitala)

(1) Odluka iz člana 161. ovog zakona obavezno sadrži:

a) iznos i razlog smanjenja osnovnog kapitala;

b) način smanjenja osnovnog kapitala;

c) način povlačenja dionica, cijenu povučene dionice ili način njenog određivanja.

(2) Smanjivanje osnovnog kapitala povlačenjem dionica može se vršiti samo ako je mogućnost povlačenja predviđena statutom dioničkog društva ili odlukom o emisiji dionica.

(3) Povlačenje dionica vrši se kupovinom na berzi i drugim uređenim javnim tržištima ili ponudom dioničarima, u skladu sa statutom društva i odlukom skupštine o smanjenju osnovnog kapitala.

Član 163

(Zahtjev za smanjenje osnovnog kapitala)

(1) Dioničko društvo je dužno podnijeti zahtjev Komisiji za odobravanje smanjenja osnovnog kapitala najkasnije u roku 30 dana od dana donošenja odluke iz člana 161. stav (1) ovog zakona.

(2) Komisija je dužna donijeti odluku o zahtjevu i upisati smanjenje osnovnog kapitala u Registar emitenata u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava (1) ovog člana, osim u slučaju iz člana 170. ovog zakona.

(3) Prije upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata dioničko društvo ne može vršiti isplate na osnovu smanjenja osnovnog kapitala ili odustati od emisije dionica čija nominalna vrijednost nije u cjelini plaćena.

Član 164

(Dioničko društvo i povjerioci)

(1) Dioničko društvo je dužno obavijestiti povjerioce o smanjenju osnovnog kapitala u roku 30 dana od dana upisa odluke u Registar emitenata, lično ili putem sredstava javnog informiranja.

(2) Povjerioci mogu zahtijevati osiguranje potraživanja u roku 90 dana od dana prijema obaviještenja iz stava (1) ovog člana ili 90 dana od dana drugog objavljivanja odluke iz člana 161. stav (1) ovog zakona.

(3) Ako povjerioci i dioničko društvo ne postignu dogovor o osiguranju potraživanja, povjerioci mogu pokrenuti postupak kod suda.

Član 165

(Smanjenje osnovnog kapitala i revizorski izvještaj)

(1) Odredbe člana 164. ovog zakona ne primjenjuju se ako:

a) društvo Komisiji podnese izvještaj revizora sa dokazima kojim se utvrđuje da društvo nema povjerilaca;

b) smanjenje osnovnog kapitala vrši se radi naknade gubitka ili

c) najviše 10% osnovnog kapitala se prenosi u fond rezervi za pokriće budućih gubitaka.

(2) Revizor koji u izvještaju iz stava (1) ovog člana navede nepotpune i netačne podatke odgovoran je povjeriocima za obaveze dioničkog društva sa stanjem na dan podnošenja izvještaja i do iznosa smanjenja osnovnog kapitala utvrđenog odlukom skupštine.

(3) Dioničko društvo ne može vršiti otkup dionica u slučaju smanjenja osnovnog kapitala u skladu sa stavom (1) tač. b) i c) ovog člana.

Član 166

(Zahtjev za upis u Registar emitenata)

(1) Dioničko društvo je dužno, nakon isteka roka iz člana 164. stav (2) ovog zakona, podnijeti Komisiji zahtjev za upis u Registar emitenata.

(2) Komisija će upisati smanjenje osnovnog kapitala u Registar emitenata samo ako je odluka skupštine o smanjenju osnovnog kapitala objavljena u skladu sa članom 161. stav (2) ovog zakona i ako društvo podnese izvještaj revizora iz člana 165. ovog zakona ili dokaz o sporazumu sa povjeriocima o osiguranju njihovih potraživanja.

Član 167

(Postupak smanjenja osnovnog kapitala)

(1) Smanjenje osnovnog kapitala vrši se, prvo, povlačenjem vlastitih dionica koje drži društvo na dan donošenja odluke, a zatim odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini uplaćene do dana donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala.

(2) Ukoliko mogućnosti za smanjenje osnovnog kapitala u skladu sa stavom (1) ovog člana ne postoje ili se njihovim korištenjem ne dostiže iznos smanjenja osnovnog kapitala utvrđen odlukom, smanjenje osnovnog kapitala do ukupnog iznosa utvrđenog odlukom vrši se smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari do najnižeg iznosa utvrđenog članom 125. stav (2) ovog zakona, ili otkupom i povlačenjem dionica koje drže dioničari.

Član 168

(Smanjenje osnovnog kapitala smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica)

Smanjenje osnovnog kapitala smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica primjenjuje se na sve dionice.

Član 169

(Obustava prometa dionica)

Dioničko društvo je dužno prijaviti Registru upis obustave prometa dionica koje su predmet povlačenja odmah po donošenju odluke, a najkasnije u roku tri dana.

Član 170

(Povučene dionice)

(1) Povlačenje dionica mora se okončati najkasnije u roku deset dana od dana podnošenja prijave iz člana 169. ovog zakona.

(2) Dioničko društvo dužno je isplatiti povučene dionice najkasnije u roku 90 dana od dana upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata.

Član 171

(Rezultati povlačenja dionica)

Dioničko društvo je dužno o rezultatima povlačenja dionica pisano obavijestiti Komisiju u roku osam dana od okončanja povlačenja.

Član 172

(Opoziv povučenih dionica)

(1) Dioničko društvo je dužno, odmah nakon upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata, podnijeti prijavu Registru za opoziv povučenih dionica i opoziv obustave prometa dionica koje nisu otkupljene.

(2) Uz prijavu iz stava (1) ovog člana dostavlja se i izvod iz Registra emitenata o upisu smanjenja osnovnog kapitala.

Član 173

(Smanjenje osnovnog kapitala povlačenjem dionica)

Smanjenje osnovnog kapitala povlačenjem dionica može se vršiti na osnovu javne ponude dioničarima za otkup dionica, u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje emisija i promet vrijednosnih papira i statuta dioničkog društva.

Član 174

(Javna ponuda)

Javna ponuda iz člana 173. ovog zakona obavezno sadrži naznaku da li se otkupljuju sve ponuđene dionice ili do određenog iznosa i da li dioničari snose troškove povlačenja.

Član 175

(Dužnost skupštine dioničkog društva)

Ako zbir nominalne vrijednosti dionica iz člana 174. ovog zakona ne dostigne iznos smanjenja osnovnog kapitala utvrđenog odlukom skupštine dioničkog društva, skupština dioničkog društva dužna je donijeti odluku kojom utvrđuje smanjenje osnovnog kapitala za iznos otkupljenih dionica.

Član 176

(Rezultati povlačenja dionica)

(1) Dioničko društvo je dužno o rezultatima povlačenja dionica na osnovu javne ponude pisano obavijestiti Komisiju u roku osam dana od okončanja povlačenja.

(2) Dioničko društvo je dužno, odmah nakon upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata, podnijeti prijavu Registru za opoziv povučenih dionica.

Član 177

(Druge vrste smanjenja osnovnog kapitala)

Smanjenje osnovnog kapitala može se vršiti odustajanjem od emisije dionica do iznosa nominalne vrijednosti dionica koji nije plaćen.

Član 178

(Istovremeno povećanje i smanjenje osnovnog kapitala)

Skupština dioničkog društva može donijeti odluku o povećanju istovremeno sa odlukom o smanjenju osnovnog kapitala, ako se osnovni kapital smanjuje odustajanjem od emisije dionica koje nisu uplaćene i radi naknade gubitka ili prijenosa osnovnog kapitala u fond rezervi za pokriće budućih gubitaka.

Član 179

(Mogućnost povećanja osnovnog kapitala)

Društvo može na osnovu odluke skupštine iz člana 178. ovog zakona povećati osnovni kapital samo nakon izvršenog upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata.

Član 180

(Fond rezervi)

(1) Dioničko društvo obavezno je imati fond rezervi.

(2) Fond rezervi formira se iz dobiti i drugih izvora u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.

(3) Fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala dioničkog društva.

(4) Uplate na osnovu zamjene običnih za prioritetne dionice iz člana 190. stav (2) ovog zakona i na osnovu razlike od nominalne vrijednosti do cijene dionica iz čl. 192. i 193. ovog zakona obavezno se izdvajaju u fond rezervi, bez obzira na njegovu visinu.

Član 181

(Izdvajanje)

(1) U fond rezervi izdvaja se najmanje 10% godišnjeg iznosa neto dobiti sve dok fond rezervi ne dostigne iznos iz člana 180. stav (3) ovog zakona.

(2) Ukoliko izdvajanjima iz stava (1) ovog člana fond rezervi ne dostigne visinu iz člana 180. stav (3) ovog zakona do kraja pete poslovne godine, po godišnjem obračunu za petu i naredne poslovne godine dioničko društvo će povećati izdvajanja za ove namjene na 20% godišnjeg iznosa neto dobiti sve dok fond rezervi ne dostigne iznos iz člana 180. stav (3) ovog zakona.

Član 182

(Korištenje fonda rezervi)

(1) Fond rezervi koristi se za pokriće gubitka i drugih nepredviđenih troškova u poslovanju dioničkog društva.

(2) U slučaju smanjivanja vrijednosti fonda rezervi ispod 25% iznosa osnovnog kapitala, dioničko društvo je dužno vršiti izdvajanja u skladu sa odredbama člana 181. stav (2) ovog zakona.

(3) Fond rezervi iznad iznosa utvrđenog u članu 180. stav (3) ovog zakona može se koristiti i za:

a) dopunu dividendi najviše do 5% osnovnog kapitala;

b) povećanje nominalne vrijednosti dionica u skladu sa članom 144. ovog zakona;

c) emisiju besplatnih dionica u slučaju iz člana 145. ovog zakona.

Član 183

(Iskazivanje vrijednosti)

Dioničko društvo koje je vrijednosne papire u svojoj imovini u polugodišnjem ili godišnjem obračunu iskazalo u vrijednosti većoj nego u prethodnom obračunu, dužno je ovu razliku iskazati kao posebnu rezervu za pokriće budućih razlika kursa vrijednosnih papira.

Član 184

(Rezerve)

(1) Dioničko društvo može izdvajati i posebne rezerve za potrebe zaposlenih koje se vode na odvojenom računu.

(2) Način izdvajanja i korištenja rezervi iz stava (1) ovog člana utvrđuju se statutom dioničkog društva.

(3) U upravljanju ovim rezervama mogu učestvovati i zaposleni na način i pod uvjetima utvrđenim statutom ili odlukom skupštine dioničkog društva.

Član 185

(Gubitak)

(1) Kada dioničko društvo u polugodišnjem ili godišnjem obračunu iskaže gubitak u iznosu većem od zbira trećine osnovnog kapitala i fonda rezervi iz člana 180. ovog zakona, ili kada nastanu okolnosti koje ukazuju da je vrijednost imovine dioničkog društva manja ili bi do kraja godine mogla biti manja od iznosa obaveza, nadzorni odbor je dužan sazvati skupštinu dioničkog društva.

(2) Na osnovu izvještaja nadzornog odbora, koji uključuje bilans stanja i bilans uspjeha sa izvještajem revizije, skupština donosi odluku o nastavku rada, prestanku ili likvidaciji dioničkog društva.

POGLAVLJE IV. (DIONICE I DIONIČARI)

Član 186

(Dionice)

(1) Dionice dioničkog društva su dematerijalizovane, nedjeljive i glase na ime.

(2) Dionice su neograničeno prenosive, osim u slučajevima utvrđenim statutom dioničkog društva u skladu sa zakonom.

(3) Dionica sadrži prava na učešće u:

a) upravljanju dioničkim društvom;

b) raspodjeli dobiti;

c) diobi imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije dioničkog društva.

Član 187

(Klase dionica)

(1) Dioničko društvo može emitovati dionice različitih klasa.

(2) Dionice iste klase imaju istu nominalnu vrijednost i sadrže ista prava.

(3) Dionice, osim običnih dionica, sadrže oznaku klase.

Član 188

(Zaključivanje ugovora sa Registrom)

(1) Dioničko društvo je dužno, u skladu sa posebnim zakonom i propisom Komisije, zaključiti ugovor sa Registrom i dostaviti Registru podatke o dionicama i dioničarima u roku 30 dana od dana upisa u Registar emitenata.

(2) Registar uspostavlja listu dioničara i registruje promjene vlasništva na dionicama dioničkog društva (u daljnjem tekstu: Lista dioničara).

Član 189

(Dioničar)

(1) Dioničar ima pravo učestvovati u radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva.

(2) Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu.

(3) Društvo ne može izdavati dionice koje daju pravo na više od jednog glasa po dionici.

(4) Dioničar ne može glasati o odlukama koje se odnose na njegove postupke, odgovornost i potraživanja dioničkog društva od njega.

Član 190

(Obaveze dioničara)

(1) Dioničar je obavezan uplatiti cijenu dionice prilikom emisije, u iznosu, na način i u roku utvrđenom odlukom o emisiji.

(2) Dioničko društvo može od dioničara zahtijevati doplatu za običnu dionicu prilikom njene konverzije u prioritetnu dionicu u skladu sa odlukom o konverziji.

Član 191

(Privremenice)

(1) Uprava dioničkog društva je dužna pozvati dioničare koji ne izvršavaju obavezu plaćanja cijene dionice prilikom emisije da vrate privremenice bez prava na zamjenu za dionice, na način i u roku utvrđenim odlukom skupštine o odustajanju od emisije dionica.

(2) Dioničko društvo će vlasnicima privremenica izvršiti povrat plaćenog dijela cijene dionice prilikom emisije, smanjen za potraživanja dioničkog društva, najkasnije u roku osam dana od dana upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata.

(3) Poziv iz stava (1) ovog člana obavezno sadrži upozorenje da će, u slučaju neispunjenja obaveze dioničara i vlasnika privremenica njihove dionice i privremenice biti javno proglašene ništavim.

(4) Dioničko društvo je dužno javno oglasiti ništavim dionice i privremenice najkasnije u roku 15 dana od dana isteka objavljenog roka iz stava (1) ovog člana i o tome obavijestiti dioničare i vlasnike privremenica, na način i u roku utvrđenim odlukom skupštine.

Član 192

(Način prodaje dionica privremenica)

(1) Prodaju dionica i privremenica koje se emituju umjesto poništenih vrši profesionalni posrednik u prometu vrijednosnih papira ovlašten od nadzornog odbora.

(2) Dioničko društvo je dužno objaviti mjesto i način prodaje dionica i privremenica iz stava (1) ovog člana najmanje u roku 14 dana prije dana prodaje i o tome pisano obavijestiti dioničare i vlasnike privremenica iz člana 191. ovog zakona.

(3) Troškove prodaje snose dioničari i vlasnici čije je dionice i privremenice nadzorni odbor proglasio ništavim.

Član 193

(Plaćanje obaveza)

Iz prihoda ostvarenih prodajom dionica i privremenica koje se emituju umjesto poništenih dionica i privremenica, plaćaju se obaveze, smanjene za potraživanja dioničkog društva, prema dioničarima i vlasnicima privremenica iz člana 191. ovog zakona.

Član 194

(Dioničari i privremene potvrde)

Dioničari i vlasnici privremenih potvrda iz člana 191. ovog zakona imaju pravo zahtijevati od društva isplatu uplaćenih iznosa dionica i obaveza iz privremenica i u slučaju da dioničko društvo ne emituje nove dionice i privremenice.

Član 195

(Dioničar i dividenda)

(1) Dioničar ima pravo učešća u dobiti dioničkog društva, naplatom dividende ili sticanjem novih dionica, u skladu sa zakonom i statutom društva.

(2) Dividenda se isplaćuje srazmjerno nominalnoj vrijednosti dionica, a za dionice koje nisu u cjelini uplaćene, srazmjerno izvršenim uplatama i vremenu od dana uplate do kraja poslovne godine za koju se dividenda isplaćuje.

(3) Dividenda se isplaćuje dioničaru koji je bio na Listi dioničara na dan donošenja odluke o isplati dividende.

(4) Odlukom o isplati dividende određuje se iznos dobiti za isplatu dividende, iznos po dionici i rok isplate, s tim da rok isplate mora biti jednak za sve dioničare.

(5) Obračun i isplata dividende može se obavljati i putem Registra.

Član 196

(Odluka o isplati dividende)

(1) Skupština dioničkog društva može donijeti odluku o isplati dividende kada je dioničko društvo sposobno izvršavati obaveze iz poslovanja i kada je tržišna vrijednost imovine najmanje jednaka iznosu ukupnih godišnjih obaveza dioničkog društva.

(2) Dioničko društvo je obavezno isplatiti dividendu na osnovu prioritetnih dionica i u slučaju da je ukupan iznos dobiti i dijela fonda rezervi iznad obaveznog iznosa iz člana 180. stav (3) ovog zakona dovoljan samo za isplatu te dividende.

(3) Skupština dioničkog društva može donijeti odluku da se dividenda ne isplaćuje, kojom istovremeno određuje svrhu upotrebe dobiti koja pripada dioničarima.

Član 197

(Prava dioničara)

(1) Prava dioničara na osnovu dionica nove klase utvrđuju se odlukom o emisiji u skladu sa zakonom.

(2) Prava sadržana u dionici ostvaruje lice upisano u Listu dioničara kod Registra ili od njega ovlašteno lice.

Član 198

(Nasljeđivanje)

Dioničar koji je dionice stekao nasljeđivanjem preuzima prava prethodnika u kontinuitetu.

Član 199

(Prijenos dionica)

(1) Dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu.

(2) Prodaja ili prijenos dionica po drugom osnovu, isključujući nasljeđivanje, može se isključiti za određeni period ili na drugi način ograničiti odlukom o emisiji dionica putem zatvorene prodaje koja u tom smislu proizvodi učinak prema svim kupcima tih dionica i ugovorom zaključenim između dioničara koji obavezuje samo njegove potpisnike.

Član 200

(Transakcija unutar dioničkog društva)

Kada je predsjednik ili član nadzornog odbora, direktor ili drugi član uprave kupac dionica nove emisije dioničkog društva u obimu većem od 5% ukupnog broja dionica sa pravom glasa, smatra se transakcijom unutar dioničkog društva koja mora biti objavljena u skladu sa propisima Komisije.

Član 201

(Pravo preče kupnje)

(1) Prilikom nove emisije dionica postojeći dioničari imaju pravo kupiti nove dionice, u roku 30 dana po isteku roka za upis novih dionica u obimu kojim zadržavaju učešće u osnovnom kapitalu koje su imali prije nove emisije.

(2) Odluka o emisiji, javni poziv za upis novih dionica koje se emituju putem javne ponude, kao i ponuda za kupnju dionica koje se emituju putem zatvorene prodaje, moraju sadržavati naznaku da li je zadržano, ograničeno ili isključeno pravo postojećih dioničara na kupnju novih dionica radi zadržavanja učešća u osnovnom kapitalu, u skladu sa stavom (1) ovog člana.

Član 202

(Nove dionice)

(1) Utvrđivanje broja novih dionica čijom kupnjom postojeći dioničari zadržavaju učešće u osnovnom kapitalu dioničkog društva obavlja se istovremeno za sve dioničare koji to pravo koriste najkasnije u roku 15 dana po isteku roka za upis novih dionica.

(2) Pravo preče kupnje dionica nije prijenosivo.

(3) U ostvarivanju prava iz člana 201. ovog zakona dioničari mogu zaključiti pisani ugovor o kupovini dionica nove emisije koji sadrži broj dionica upisanih od svakog potpisnika ugovora i zamjenjuje pojedinačne izjave o upisu i listu upisnika.

Član 203

(Isključenje ili ograničenje prava preče kupnje dionica)

Pravo preče kupnje dionica pojedinačne emisije može se isključiti ili ograničiti odlukom skupštine dioničkog društva koja se donosi natpolovičnom većinom glasova ukupnog broja dionica sa pravom glasa.

Član 204

(Pravo uvida u isprave)

(1) Dioničari i njihovi punomoćnici imaju pravo uvida u sljedeće isprave:

a) ugovor o osnivanju i statut društva, sa svim izmjenama i dopunama;

b) bilanse stanja, bilanse uspjeha i druga dokumenta koja je društvo dužno dostavljati skupštini ili institucijama izvan dioničkog društva;

c) zapisnike skupštine i odbora za reviziju;

d) popis lica ovlaštenih za zastupanje dioničkog društva;

e) popis članova nadzornog odbora i uprave sa podacima o adresi, datumu izbora ili imenovanja i periodu na koji je izabran ili imenovan i o funkcijama koje oni obavljaju u drugim pravnim licima.

(2) Zahtjev dioničara za uvid u isprave iz stava (1) ovog člana mora se ispuniti bez odlaganja tokom radnog vremena u prostorijama dioničkog društva.

(3) Podatke i isprave o poslovanju koje su označene kao povjerljive dioničar je dužan čuvati kao poslovnu tajnu.

Član 205

(Dionice zaposlenih)

(1) Statutom dioničkog društva može se utvrditi mogućnost emisije posebne klase dionica za zaposlene odlukom skupštine iz člana 129. ovog zakona ili odlukom nadzornog odbora iz člana 130. ovog zakona.

(2) Zbir nominalnih vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može biti veći od 5% osnovnog kapitala dioničkog društva.

(3) Dionice za zaposlene sadrže ista prava kao i obične dionice, osim u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

Član 206

(Uvjeti i način sticanja, prenosa i otkupa dionica)

(1) Dionice za zaposlene mogu se prenositi jedino na druge zaposlene dioničkog društva.

(2) Prava sadržana u dionicama za zaposlene prestaju danom smrti ili prestankom zaposlenja kod emitenta.

(3) Društvo je obavezno otkupiti dionice zaposlenih isplatom po pravičnoj tržišnoj vrijednosti na dan prestanka svojstva zaposlenog.

(4) Uvjeti i način sticanja, prenosa i otkupa dionica zaposlenih bliže se uređuje odlukom o emisiji, u skladu sa statutom dioničkog društva.

Član 207

(Prioritetne dionice)

(1) Dioničko društvo može emitovati dionice koje sadrže pravo prioritetne naplate dividende i srazmjernog dijela ostatka imovine nakon likvidacije dioničkog društva, uz ograničeno pravo glasa (u daljnjem tekstu: prioritetne dionice).

(2) Pravo glasa na osnovu prioritetnih dionica ne može se ograničiti za slučajeve odvojenog izjašnjavanja za svaku klasu dionica.

(3) Nominalna vrijednost prioritetnih dionica može iznositi najviše do 50% osnovnog kapitala dioničkog društva.

Član 208

(Prava prioritetnih dionica)

Prioritetne dionice sadrže pravo:

a) naplate dividende za posljednih pet godina, prije isplate dividende za obične dionice;

b) učešća u raspodjeli ostatka imovine nakon likvidacije dioničkog društva, prije običnih dionica;

c) koje pripada dioničarima sa 10% dionica sa pravom glasa, i za prioritetne dionice koje čine 5% svih dionica sa pravom glasa;

d) konverzije u obične dionice, ako dividenda za prioritetne dionice nije isplaćena za dvije uzastopne godine, sve do isplate zaostale dividende.

Član 209

(Pravo glasa)

Pravo glasa na osnovu prioritetnih dionica ne može se isključiti prilikom odlučivanja o:

a) smanjenju osnovnog kapitala;

b) spajanju, pripajanju, podjeli, promjeni oblika i prestanku dioničkog društva;

c) kupovini, prodaji, zamjeni, uzimanju ili davanju u lizing, uzimanju ili davanju kredita i drugim transakcijama imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u obimu većem od 33% knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju predhodne godine;

d) izmjenama i dopunama statuta društva.

Član 210

(Sticanje prava glasa)

(1) Prioritetne dionice stiču pravo glasa kao obične dionice narednog dana od dana donošenja odluke da se dividenda neće isplatiti ili od isteka roka za plaćanje dividende za drugu uzastopnu poslovnu godinu za koju dividenda nije isplaćena.

(2) Glasačka prava iz stava (1) ovog člana traju do dana isplate dividende na osnovu prioritetnih dionica.

Član 211

(Zamjenjive obveznice i obveznice sa pravom preče kupnje dionica)

(1) Dioničko društvo može, na osnovu odluke skupštine, emitovati obveznice koje sadrže pravo na zamjenu za dionice dioničkog društva (zamjenjive obveznice) ili obveznice koje sadrže pravo preče kupnje dionica (obveznice sa pravom preče kupnje).

(2) Dioničari imaju pravo preče kupnje zamjenjivih obveznica i obveznica sa pravom preče kupnje dionica, u skladu sa odredbama čl. 201., 202. i 203. ovog zakona.

Član 212

(Odluka skupštine o emitovanju dionica)

(1) Odluka skupštine iz člana 211. ovog zakona donosi se dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa i obavezno sadrži:

a) nominalnu vrijednost i stopu prinosa obveznica;

b) broj obveznica;

c) način ostvarivanja prava na osnovu zamjenjive obveznice i obveznice sa pravom preče kupnje dionica;

d) klasu, nominalnu vrijednost i broj dionica za koje se obveznice mogu zamijeniti, pri čemu nominalna vrijednost dionica ne može biti veća od zbira cijene obveznica nakon emisije;

e) cijenu ili način utvrđivanja cijene nakon emisije za dionice koje će se upisati ostvarivanjem prava preče kupnje.

(2) Pravo na zamjenu obveznica za dionice i pravo preče kupnje dionica ima lice koje je upisano u Registar na dan na koji se ova prava mogu izvršavati.

Član 213

(Sticanje vlastitih dionica)

(1) Dioničko društvo ne može, direktno ili indirektno, upisati vlastite dionice.

(2) Dioničko društvo može na osnovu odluke skupštine sticati vlastite dionice čija nominalna vrijednost, uključujući dionice koje je steklo lice direktno ili indirektno kontrolisana od društva i drugo lice u svoje ime, a za račun društva, ne premašuju 10% vrijednosti osnovnog kapitala.

(3) Sticanjem vlastitih dionica iz stava (1) ovog člana ne može se smanjiti fond rezervi iz člana 180. stav (3) ovog zakona.

Član 214

(Odluka o sticanju vlastitih dionica)

Odluka iz člana 213. ovog zakona obavezno sadrži:

a) broj vlastitih dionica koje dioničko društvo može steći i način sticanja;

b) rok u kojem dioničko društvo može sticati vlastite dionice, koji ne može biti duži od 12 mjeseci od dana donošenja odluke;

c) cijenu ili način određivanja cijene po kojoj društvo može sticati dionice, ako sticanje uključuje plaćanje.

Član 215

(Razlozi sticanja vlastitih dionica)

(1) Dioničko društvo može sticati vlastite dionice na osnovu odluke nadzornog odbora samo kada je to neophodno radi sprečavanja ozbiljne štete koja neposredno prijeti društvu.

(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, nadzorni odbor će na prvoj narednoj sjednici skupštine obavijestiti dioničare o razlogu sticanja, broju i nominalnoj vrijednosti stečenih dionica, njihovom učešću u osnovnom kapitalu i cijeni po kojoj su dionice stečene.

Član 216

(Prestanak svojstva stečenih dionica zaposlenih)

(1) Dioničko društvo može sticati vlastite dionice za zaposlene bez prethodne odluke skupštine samo u slučaju smrti vlasnika ovih dionica i prestanka svojstva zaposlenog, isključujući penzionisanje.

(2) Stečene dionice zaposlenih kojima je to svojstvo prestalo društvo je dužno podijeliti ostalim zaposlenim najkasnije u roku 12 mjeseci nakon sticanja.

Član 217

(Podnošenje prijave)

(1) Dioničko društvo dužno je o svakom sticanju vlastitih dionica u pisanom obliku obavijestiti Komisiju u roku osam dana od dana sticanja vlastitih dionica.

(2) Dioničko društvo je dužno, odmah nakon upisa sticanja vlastitih dionica u Registar emitenata, podnijeti prijavu Registru za opoziv stečenih vlastitih dionica.

Član 218

(Obaveze prilikom sticanja vlastitih dionica)

Dioničko društvo dužno je postupiti u skladu sa odredbama člana 217. ovog zakona i kada je vlastite dionice steklo:

a) kao pravni sljednik, ako ih nije prodalo u roku 12 mjeseci od dana sticanja;

b) ispunjavanjem obaveze utvrđene zakonom i sudskim nalogom radi zaštite manjinskih dioničara, naročito u slučajevima spajanja, pripajanja i podjele, uvođenja ograničenog prenosa dionica i opoziva dionica u prometu na berzi i drugim uređenim javnim tržištima;

c) prinudnim izvršenjem potraživanja dioničkog društva na osnovu sudskog naloga;

d) od upisnika koji ne ispunjava obavezu plaćanja, ako ih nije prodalo u roku 12 mjeseci od dana sticanja.

Član 219

(Smanjenje osnovog kapitala i fonda rezervi)

Dioničko društvo je dužno za iznos nominalne vrijednosti stečenih vlastitih dionica smanjiti osnovni kapital i fond rezervi, ali ne ispod visine iz člana 180. stav (3) ovog zakona u roku 12 mjeseci ili u istom roku donijeti odluku o prodaji vlastitih dionica.

Član 220

(Sticanje vlastitih dionica posredstvom drugog lica)

Ako dioničko društvo stekne vlastite dionice posredstvom drugog lica koje nastupa u svoje ime a za račun dioničkog društva, dioničko društvo ne može ostvariti prava sadržana u tim dionicama.

Član 221

(Obavještenje nadzornog odbora)

(1) Nadzorni odbor je dužan u pisanom obliku obavijestiti prvu narednu skupštinu dioničkog društva o sticanju vlastitih dionica.

(2) Obavještenje iz stava (1) ovog člana obavezno sadrži:

a) razloge za sticanje dionica;

b) broj i nominalnu vrijednost i učešće u osnovnom kapitalu stečenih i prodatih vlastitih dionica;

c) cijene kupljenih i prodatih dionica, uključujući najnižu i najvišu cijenu;

d) broj i nominalnu vrijednost vlastitih dionica i njihovo učešće u osnovnom kapitalu, na početku i na kraju izvještajnog perioda.

Član 222

(Supsidijarno društvo)

(1) Na upis, sticanje i davanje u zalog dionica dioničkog društva od supsidijarnog društva, ili od pravnog lica koje je direktno ili indirektno kontrolisano od supsidijarnog društva primjenjuju se odredbe čl. 213., 214. i 215. ovog zakona.

(2) Ograničenje iz člana 213. ovog zakona obuhvata sve vlastite dionice u imovini dioničkog društva i supsidijarnih društava.

Član 223

(Osnovni kapital i supsidijarno društvo)

Osnovni kapital ne može se povećavati na osnovu sticanja vlastitih dionica od lica iz člana 222. ovog zakona.

Član 224

(Vlastite dionice i fond rezervi)

Ako dioničko društvo unosi vlastite dionice u poslovne knjige kao imovinu iznos fonda rezervi mora povećati za iznos ukupne nominalne vrijednosti tih dionica.

Član 225

(Zabrana finansiranja kupovine dionica)

Dioničko društvo ne smije davati i garantirati avanse, zajmove i kredite za prodaju svojih dionica.

Član 226

(Zalog)

Dioničko društvo ili drugo lice za račun dioničkog društva može kao zalog prihvatiti vlastite dionice samo u slučajevima iz člana 218. ovog zakona.

POGLAVLJE V. (UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM)

Član 227

(Organi)

Organi dioničkog društva su:

a) skupština;

b) nadzorni odbor;

c) uprava;

d) odbor za reviziju.

Odjeljak A. (Skupština)

Član 228

(Skupština)

(1) Skupštinu dioničkog društva čine dioničari.

(2) Skupština se, po pravilu, održava u mjestu sjedišta dioničkog društva.

(3) Skupštinom do izbora predsjednika skupštine predsjedava prisutni dioničar ili punomoćnik dioničara sa najvećim brojem dionica sa pravom glasa.

(4) Skupština većinom glasova, između prisutnih dioničara i punomoćnika dioničara, bira predsjednika skupštine i dva ovjerivača zapisnika skupštine.

(5) Predsjednik i članovi nadzornog odbora i odbora za reviziju, direktor i drugi članovi uprave dužni su prisustvovati skupštini.

(6) U dioničkom društvu sa jednim dioničarem ovlaštenja skupštine vrši dioničar.

Član 229

(Vrste)

(1) Skupština može biti redovna i vanredna.

(2) Redovna skupština se održava jednom godišnje radi izjašnjavanja o godišnjem izvještaju društva koji uključuje finansijske izvještaje društva i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju, te drugim pitanjima iz nadležnosti skupštine.

(3) Vanredna skupština se može održati kad god nije predviđeno izjašnjavanje o izvještajima iz stava (2) ovog člana.

(4) Skupštinu saziva nadzorni odbor, po vlastitoj inicijativi, prijedlogu uprave ili zahtjevu ovlaštenih dioničara, članova nadzornog odbora, članova odbora za reviziju, a mogu je sazvati u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

(5) Pravo odlučivanja u skupštini ima dioničar koji se na Listi dioničara kod Registra nalazio 30 dana prije datuma održavanja skupštine ili posljednjeg radnog dana koji prethodi tom roku ako on pada u neradni dan.

(6) Troškove održavanja skupštine snosi dioničko društvo.

(7) Utvrđivanje kvoruma i rezultata glasanja na skupštini vrši odbor za glasanje, u sastavu najmanje tri člana koje imenuje nadzorni odbor odlukom o sazivanju skupštine.

(8) Skupštini društva mogu prisustvovati dioničari ili punomoćnici dioničara koji su se prijavili odboru za glasanje prije početka rada skupštine u roku utvrđenom statutom, koji ne može biti duži od tri dana prije dana određenog za održavanje skupštine.

(9) Način i rok prijavljivanja za prisustvo skupštini obavezno se objavljuju u obavještenju o sazivanju skupštine.

Član 230

(Sazivanje)

(1) Obavještenje o dnevnom redu, mjestu, datumu i vremenu održavanja skupštine, te načinu davanja punomoći i načinu glasanja na skupštini mora biti objavljeno najmanje u jednim dnevnim novinama koje se izdaju u Federaciji, najkasnije 21 dan prije datuma određenog za zasjedanje skupštine kada se radi o redovnoj skupštini, odnosno 14 dana prije datuma određenog za zasjedanje skupštine kada se radi o vanrednoj skupštini.

(2) Ako je održavanje skupštine zakazano van mjesta sjedišta dioničkog društva, obavještenje iz stava (1) ovog člana mora biti u istom roku upućeno svakom dioničaru preporučenim pismom, telefaksom ili elektronskom poštom, na adresu iz Liste dioničara iz člana 229. stav (5) ovog zakona.

(3) Osim objavljivanja i dostavljanja obavještenja u skladu sa odredbama st. (1) i (2) ovog člana, otvoreno dioničko društvo dužno je osigurati i dodatno objavljivanje, u slučajevima, pod uvjetima i na način utvrđenim propisima Komisije.

(4) Dioničko društvo koje ima jednog dioničara nema obavezu objave obavještenja u skladu sa stavom (1) ovog člana.

Član 231

(Pravo glasa)

(1) Dioničar ili grupa dioničara sa najmanje 5% ukupnog broja dionica sa pravom glasa ima pravo pisano predložiti pitanja i prijedloge odluka za uvrštavanje na dnevni red naredne skupštine društva, u svako doba prije objavljivanja obavještenja o održavanju skupštine, kao i na izmjenu dnevnog reda i prijedloga odluka skupštine koja je sazvana, najkasnije osam dana od dana objavljivanja obavještenja iz člana 230. stav (1) ovog zakona.

(2) Nadzorni odbor dužan je o prijedlozima dioničara iz stava (1) ovog člana objaviti obavještenje na isti način kao i obavještenje o sazivanju skupštine.

(3) Troškove objavljivanja pojedinačnih prijedloga iz stava (1) ovog člana koji sadrže do 100 riječi snosi dioničko društvo a za duže prijedloge troškove snosi predlagač.

Član 232

(Zahtjev za sazivanje)

(1) Zahtjev za sazivanje skupštine može podnijeti:

a) dioničar ili grupa dioničara sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa;

b) član nadzornog odbora;

c) član odbora za reviziju.

(2) Zahtjev za sazivanje skupštine, sa prijedlogom dnevnog reda, podnosi se nadzornom odboru u pisanoj formi.

(3) Ukoliko nadzorni odbor u roku 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne objavi obavještenje o sazivanju skupštine, na način iz člana 230. ovog zakona, podnosilac zahtjeva ovlašten je na isti način neposredno sazvati skupštinu i obavezan je o tome pisano obavijestiti Komisiju.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana ovlaštena su neposredno sazvati skupštinu, bez prethodnog podnošenja zahtjeva nadzornom odboru u slučaju da pet mjeseci po isteku poslovne godine nadzorni odbor nije sazvao skupštinu radi izjašnjavanja o godišnjem izvještaju društva, koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju.

(5) Podnosilac zahtjeva iz stava (1) ovog člana, ukoliko neposredno saziva skupštinu, može zadužiti sekretara društva da izvrši utvrđivanje sastava radnih tijela skupštine, objavljivanje obavještenja o sazivanju skupštine na način iz člana 230. ovog zakona, te poduzeti i sve druge radnje neophodne za održavanje skupštine društva.

(6) Podnosilac zahtjeva iz stava (1) ovog člana, ukoliko neposredno saziva skupštinu, dužan je utvrditi prijedloge odluka sazvane skupštine i dioničarima omogućiti ostvarivanje prava iz člana 235. ovog zakona.

Član 233

(Mogućnost odlučivanja)

(1) Skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno više od 30% ukupnog broja dionica sa pravom glasa.

(2) Ukoliko po isteku 60 minuta od zakazanog vremena početka skupštine nije postignut kvorum za odlučivanje iz stava (1) ovog člana, skupština se odgađa a sazivač skupštine je dužan u roku tri dana objaviti obavještenje o ponovnom sazivanju skupštine.

(3) Obavještenjе iz stava (2) ovog člana mora biti objavljeno najmanje 10 dana prije datuma određenog za održavanje ponovljene skupštine.

(4) Na obavještenje o sazivanju skupštine shodno se primjenjuje član 230. ovog zakona.

(5) U slučaju iz stava (2) ovog člana, ponovno sazvana skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa.

(6) Statutom dioničkog društva može se utvrditi veći, ali ne manji procenat od iznosa utvrđenih u st. (1) i (5) ovog člana.

(7) Izuzetno, predsjednik skupštine može prekinuti rad skupštine najduže do 15 dana, uz utvrđivanje tačnog datuma i mjesta nastavka rada započete skupštine.

Član 234

(Pitanja o kojima odlučuje skupština)

Skupština dioničkog društva odlučuje o:

a) povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;

b) emisiji novih dionica postojeće ili nove klase i emisiji obveznica i drugih dužničkih vrijednosnih papira;

c) ograničenju ili isključenju prava preče kupnje novih dionica u okviru odluke o emisiji novih dionica postojeće ili nove klase;

d) usvajanju godišnjeg izvještaja o poslovanju društva koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;

e) rasporedu dobiti i isplati dividende;

f) načinu pokrića gubitka;

g) spajanju sa drugim društvima i pripajanju drugih društava dioničkom društvu ili dioničkog društva drugom društvu;

h) promjeni oblika i podjeli dioničkog društva;

i) prestanku dioničkog društva sa provođenjem likvidacije i o odobravanju početnog likvidacionog bilansa i završnog računa po okončanju postupka likvidacije;

j) kupovini, prodaji, zamjeni, uzimanju ili davanju u lizing, uzimanju ili davanju kredita i drugim transakcijama imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u obimu većem od 33% knjigovodstvene vrijednosti imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine, na prijedlog uprave i nadzornog odbora;

k) izboru i razrješenju članova nadzornog odbora pojedinačno;

l) izboru vanjskog revizora;

m) izboru i razrješenju članova odbora za reviziju pojedinačno;

n) osnivanju, reorganizaciji i likvidaciji supsidijarnih društava i odobravanju njihovih statuta;

o) naknadama članova nadzornog odbora i odbora za reviziju;

p) izmjenama i dopunama odredaba statuta koje se ne odnose na pitanja iz tač. a), b), g) i h) ovog člana ili druga pitanja o kojima, u skladu sa zakonom ili statutom društva, skupština donosi posebne odluke čiji pravni učinak uključuje izmjenu odgovarajućih odredaba statuta društva;

r) izuzimanju stalnih sredstava u privrednim društvima;

s) drugim pitanjima bitnim za poslovanje dioničkog društva, u skladu sa zakonom i statutom dioničkog društva.

Član 235

(Pravo dioničara)

(1) Dioničar ima pravo od dana objavljivanja obavještenja o sazivanju skupštine u prostorijama dioničkog društva izvršiti uvid u Listu dioničara, finansijski izvještaj sa izvještajima revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju i uvid u sve druge isprave koje se odnose na prijedloge odluka uvrštenih u dnevni red skupštine.

(2) Pored uvida dioničar, na lični zahtjev i o vlastitom trošku, ima pravo na kopiju navedenih dokumenata.

Član 236

(Druga odlučivanja skupštine)

(1) Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa o pitanjima za koja je pojedinim odredbama ovog zakona izričito tako propisano, uključujući odvojeno glasanje po klasama dionica, a natpolovičnom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa, zajedničkim glasanjem svih klasa dionica, odlučuje o svim ostalim pitanjima iz svoje nadležnosti osim izbora članova nadzornog odbora i odbora za reviziju koji se vrši u skladu sa odredbama člana 250. ovog zakona.

(2) Skupština je dužna najkasnije šest mjeseci od završetka poslovne godine odlučiti o godišnjem izvještaju društva koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju, te o rasporedu dobiti ili načinu pokrića gubitka za tu poslovnu godinu.

Član 237

(Glasanje)

(1) Glasanje u skupštini vrši se putem glasačkih listića koji sadrže ime ili firmu dioničara i broj glasova kojim raspolaže.

(2) Glasanje se vrši zaokruživanjem na glasačkom listiću odgovora “za” ili “protiv” prijedloga odluke ili imena kandidata pri izboru organa dioničkog društva.

(3) Rezultate glasanja utvrđuje odbor za glasanje.

Član 238

(Odlučivanje putem punomoćnika)

(1) Pravo učešća u radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva dioničar može ostvariti lično ili putem punomoćnika koji je dužan postupati u skladu sa uputstvima dioničara, a ako uputstva nije dobio u skladu sa razumnom prosudbom najboljeg interesa dioničara.

(2) Osim svakog poslovno sposobnog fizičkog lica punomoćnik može biti pravno lice registrirano za poslove posredovanja u prometu vrijednosnih papira i udruženje sa svojstvom pravnog lica osnovano i registrirano radi udruživanja i zastupanja dioničara u kojim slučajevima ovlaštenja iz punomoći vrši zakonski ili opunomoćeni zastupnik takvog pravnog lica.

(3) Punomoć za učešće u radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva daje se nakon objavljivanja obavještenja o sazivanju svake skupštine u obliku ovjerene pisane izjave potpisane od dioničara i punomoćnika.

(4) Punomoć se dostavlja dioničkom društvu lično, poštanskom pošiljkom, telefaksom ili putem e-maila najkasnije u roku koji je statutom ili odlukom društva utvrđen za registraciju dioničara za učešće u radu skupštine, a original se dostavlja na samoj skupštini.

(5) Punomoć data za konkretnu skupštinu važi i za ponovljenu skupštinu.

(6) Jednog dioničara na skupštini može zastupati samo jedan punomoćnik.

(7) Punomoć prestaje ako se dioničar registrira za učešće i prisustvuje skupštini sa izričitom iskazanom namjerom da lično glasa, zatim izdavanjem punomoći drugom licu ili opozivom punomoći u obliku ovjerene pisane izjave potpisane od dioničara, sa učinkom danom dostavljanja društvu u skladu sa stavom (4) ovog člana, te danom upisa kod Registra prijenosa dionica od dioničara.

(8) Izuzetno od stava (1) ovog člana, u otvorenom dioničkom društvu i to u slučajevima, pod uvjetima i na način utvrđenim statutom društva u skladu sa propisima Komisije, pravo učešća u odlučivanju skupštine dioničar može ostvariti glasanjem putem popunjenih i potpisanih glasačkih listića dostavljenih društvu putem pošte, telefaksa ili e-maila prije datuma održavanja skupštine.

Član 239

(Dužnost punomoćnika i odbora za glasanje)

(1) Punomoćnik je dužan predati odboru za glasanje pisano ovlaštenje za zastupanje dioničara.

(2) Odbor za glasanje dužan je provjeriti valjanost ovlaštenja i identitet punomoćnika.

Član 240

(Valjanost ovlaštenja)

(1) Ukoliko dioničar ili njegov punomoćnik u roku sedam dana od dana održavanja skupštine dostavi odboru za glasanje ovjerenu izjavu dioničara, javnu ispravu ili drugi vjerodostojan dokaz koji pobija valjanost ovlaštenja, odbor za glasanje će proglasiti nevažećim glasove na osnovu tog ovlaštenja i o tome pisano izvijestiti nadzorni odbor.

(2) Nadzorni odbor je dužan obustaviti od izvršenja odluku za čije donošenje su nevažeći glasovi bili odlučujući i sazvati skupštinu radi ponovnog odlučivanja o tim pitanjima najkasnije u roku 30 dana od dana prijema obavještenja odbora za glasanje o nevažećim glasovima.

Član 241

(Zapisnik)

(1) O radu skupštine sačinjava se zapisnik koji obavezno sadrži:

a) firmu i adresu sjedišta dioničkog društva;

b) mjesto i vrijeme održavanja skupštine;

c) ime i prezime predsjedavajućeg skupštine, zapisničara, lica koja ovjeravaju zapisnik i članova odbora za glasanje;

d) dnevni red;

e) odluke;

f) podatke o glasanju;

g) prigovore dioničara i članova nadzornog odbora na odluke skupštine.

(2) Uz zapisnik se prilažu pisani prijedlozi i izvještaji podneseni skupštini.

(3) Sekretar društva je dužan osigurati da se zapisnik sačini u roku 30 dana od dana održavanja skupštine.

(4) Zapisnik potpisuju predsjednik skupštine, zapisničar i lica koja ovjeravaju zapisnik.

(5) Ukoliko bilo koje lice iz stava (4) ovog člana odbije potpisati zapisnik, dužno je pisano obrazložiti razloge nepotpisivanja zapisnika.

(6) Sekretar društva je dužan odmah utvrditi osnovanost razloga iz stava (5) ovog člana.

(7) Ukoliko su razlozi iz stava (5) ovog člana osnovani, sekretar društva je dužan osigurati usklađivanje zapisnika u roku osam dana od dana utvrđivanja nedostataka.

(8) Dioničar može zahtijevati da mu se dostavi kopija zapisnika ili izvod iz zapisnika za sve skupštine društva.

Član 242

(Trajno čuvanje zapisnika)

(1) Dioničko društvo je obavezno trajno čuvati zapisnike skupštine, evidenciju o prisustvu i glasanju dioničara, obavještenja i pozive za skupštinu.

(2) Društvo je dužno osigurati čuvanje dokumenata iz stava (1) ovog člana najmanje deset godina nakon prestanka dioničkog društva.

Član 243

(Zaštita manjine u odlučivanju i pobijanje odluka)

(1) Dioničar koji je pisanom izjavom dostavljenom nadzornom odboru prije datuma održavanja skupštine ili usmeno u zapisnik prije početka glasanja na skupštini izjavio da se protivi prijedlogu odluke koja uzrokuje značajne promjene u društvu ili pravima dioničara, a koju je skupština potom usvojila, ima pravo u roku osam dana od dana održavanja skupštine podnijeti pisani zahtjev da društvo otkupi njegove dionice, osim u slučaju restrukturiranja, reorganizacije ili finansijske konsolidacije društva sa većinskim državnim kapitalom.

(2) U smislu stava (1) ovog člana smatrat će se da značajne promjene u društvu ili pravima dioničara uzrokuje odluka skupštine kojom se usvaja ili odobrava:

a) emisija novih dionica postojeće ili nove klase;

b) emisija obveznica zamjenjivih za dionice društva ili obveznica s pravom preče kupnje dionica društva;

c) ograničenje ili isključenje prava preče kupnje novih dionica u okviru odluke o emisiji novih dionica postojeće ili nove klase;

d) promjena oblika, podjela ili spajanje društva, ili pripajanje društva drugom društvu ili obrnuto.

(3) Po zahtjevu dioničara iz stava (1) ovog člana društvo je dužno otkupiti njegove dionice u roku tri mjeseca od dana prijema zahtjeva, uz isplatu po pravičnoj tržišnoj vrijednosti za period od dana objavljivanja obavještenja do datuma održavanja skupštine.

(4) Pravična tržišna vrijednost iz stava (3) ovog člana podrazumijeva prosječnu vrijednost trgovanja dionicama tog društva u posljednjih šest mjeseci od dana objavljivanja obavještenja.

(5) U slučaju da obaveze društva iz stava (3) ovog člana uključuju otkup dionica ukupne nominalne vrijednosti veće od 10% osnovnog kapitala društva i pravične tržišne vrijednosti u ukupnom iznosu većem od zbira iznosa rezervi i zadržane dobiti prema bilansu stanja društva za prethodnu poslovnu godinu, zahtjev ili, ako ih je više, svaki od zahtjeva iz stava (1) ovog člana društvo je dužno ispuniti u roku iz stava (3) ovog člana uz smanjenje broja dionica ili otkupne cijene srazmjerno navedenim ograničenjima, a preostali dio zahtjeva u daljnjem roku od šest mjeseci.

(6) U slučaju kada društvo nije ispunilo obavezu otkupa dionica u skladu sa st. (1), (2), (3) i (4) ovog člana, dioničar ima pravo ispunjenje obaveze društva zahtijevati podnošenjem tužbe nadležnom sudu, osim u slučaju restrukturiranja, reorganizacije ili finansijske konsolidacije društva sa većinskim državnim kapitalom.

Član 244

(Angažiranje pravnog lica za obavljanje poslova revizije)

Ukoliko skupština odbije prijedlog dioničara sa više od 20% dionica sa pravom glasa za imenovanje vanjskog revizora za vanredno ispitivanje svih predmeta koji se odnose na osnivanje i poslovanje dioničkog društva u posljednjih pet godina, dioničar može o vlastitom trošku angažirati pravno lice ovlašteno za obavljanje poslova revizije.

Član 245

(Ništavost odluke skupštine)

Odluka skupštine dioničkog društva ništava je ako:

a) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 230. ovog zakona;

b) nije unesena u zapisnik na način utvrđen članom 241. ovog zakona;

c) ništavost je utvrđena pravomoćnom presudom suda po tužbi za pobijanje odluke.

Član 246

(Postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine)

(1) Postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine kod suda kod kojeg je dioničko društvo upisano u registar društava može pokrenuti:

a) dioničar zastupljen na skupštini, čiji je prigovor na odluku unesen u zapisnik;

b) dioničar koji nije prisustvovao skupštini zbog sazivanja skupštine protivno odredbama člana 230. ovog zakona;

c) dioničar čiji prijedlog ili prigovor nije pravilno unesen u zapisnik;

d) nadzorni odbor i uprava i svaki član nadzornog odbora i uprave, ukoliko bi izvršenjem odluke počinio prekršaj ili krivično djelo ili dioničkom društvu nanio štetu.

(2) Postupak iz stava (1) ovog člana može se pokrenuti u roku 60 dana od dana održavanja skupštine.

(3) U postupku iz stava (1) ovog člana dioničko društvo zastupa direktor ili drugi član uprave po ovlaštenju direktora.

(4) Ako je tužitelj član uprave, dioničko društvo zastupa lice imenovano od nadzornog odbora, a kada su tužitelji nadzorni odbor i uprava ili njihovi članovi, zastupnika dioničkog društva postavlja sud, ako ga nije imenovala skupština.

Odjeljak B. (Nadzorni odbor)

Član 247

(Nadzorni odbor)

(1) Nadzorni odbor sačinjavaju predsjednik i najmanje dva člana koje imenuje i razrješava skupština, s tim da ukupan broj članova nadzornog odbora mora biti neparan.

(2) Članovi nadzornog odbora imenuju se istovremeno na period četiri godine, s tim da po isteku perioda od dvije godine od dana imenovanja skupština društva glasa o povjerenju članovima nadzornog odbora.

(3) Isto lice može biti imenovano za člana nadzornog odbora više puta bez ograničenja.

(4) Predsjednik i članovi nadzornog odbora upisuju se u Registar kod Komisije.

(5) Skupština može razriješiti predsjednika i članove nadzornog odbora i prije isteka perioda na koji su imenovani kad:

a) nadzorni odbor ili pojedini njegov član izgubi povjerenje dioničara;

b) skupština odbije usvojiti godišnji izvještaj društva koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;

c) skupština utvrdi odgovornost predsjednika i članova nadzornog odbora za štetu koju je pretrpilo dioničko društvo zbog razloga iz čl. 258. i 261. ovog zakona;

d) i u drugim slučajevima utvrđenim statutom dioničkog društva.

(6) Ukoliko predsjednik ili član nadzornog odbora u toku trajanja mandata bude razriješen, a kada se ne razrješava cijeli nadzorni odbor članu koji je imenovan umjesto razriješenog mandat traje do isteka mandata članova nadzornog odbora koji su imenovani prilikom imenovanja cijelog nadzornog odbora, a nisu razriješeni.

(7) Postupak imenovanja i razrješenja nadzornog odbora i ostala pitanja koja se odnose na upravljanje u društvima sa učešćem državnog kapitala uređuje se Uredbom o vršenju ovlaštenja organa Federacije Bosne i Hercegovine u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala.

Član 248

(Članovi)

Predsjednik i član nadzornog odbora ne može biti lice:

a) osuđivano za krivično djelo i za prekršaj nespojiv sa dužnošću u nadzornom odboru, pet godina od dana pravomoćnosti presude, isključujući vrijeme zatvorske kazne;

b) kojem je presudom suda zabranjeno obavljanje aktivnosti u nadležnosti nadzornog odbora.

Član 249

(Predlaganje kandidata)

(1) Kandidata za člana nadzornog odbora može predložiti dioničar ili grupa dioničara sa najmanje 5% dionica sa pravom glasa.

(2) Prijedlog iz stava (1) ovog člana podnosi se pisano najkasnije osam dana od dana objavljivanja obavještenja o sazivanju skupštine u čiji je dnevni red uključeno i pitanje izbora članova nadzornog odbora.

(3) Kandidati za članove nadzornog odbora moraju prije glasanja dati pisanu izjavu o prihvatanju kandidature.

Član 250

(Biranje članova)

(1) Članovi nadzornog odbora biraju se glasanjem, u skladu sa članom 237. ovog zakona, pri čemu svakoj dionici sa pravom glasa pripada broj glasova jednak broju članova nadzornog odbora koji se biraju.

(2) Ukupan broj glasova koji nosi svaki glasački listić raspoređuje se ravnomjerno na sve kandidate čija imena su zaokružena na istom listiću.

(3) Kandidate koji su dobili najveći broj glasova skupština proglašava za članove nadzornog odbora.

(4) Na prvoj konstituirajućoj sjednici nadzornog odbora koju u roku 15 dana od dana održavanja skupštine iz stava (3) ovog člana saziva sekretar društva, nadzorni odbor jednog od svojih članova bira za predsjednika nadzornog odbora.

(5) Nadzorni odbor može razriješiti člana nadzornog odbora sa dužnosti predsjednika uz istovremeno imenovanje jednog od svojih članova za predsjednika nadzornog odbora.

Član 251

(Prvi mandat)

Predsjednik i članovi nadzornog odbora u prvom mandatu biraju se na osnivačkoj skupštini u skladu sa odredbama čl. 249. i 250. ovog zakona.

Član 252

(Nespojivost funkcija i stručno usavršavanje)

(1) Dioničar sa 50% i više dionica, direktor i član uprave bilo kojeg dioničkog društva kao i vlasnik sa 50% i više vlasništva, direktor i član uprave bilo kojeg društva sa ograničenom odgovornošću ne može biti predsjednik i član nadzornog ili upravnog odbora imenovan ispred državnog kapitala u društvima sa učešćem državnog kapitala ili fondovima, agencijama, komisijama i drugim pravnim licima osnovanim od Vlade Federacije ili Parlamenta Federacije (u daljnjem tekstu: institucije).

(2) Predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa učešćem državnog kapitala ili institucije ne može istovremeno biti predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora drugog društva ili institucije.

(3) Predsjednik i članovi nadzornog odbora i članovi uprave privrednog društva sa učešćem državnog kapitala i predsjednici i članovi nadzornih odbora privrednih društava u kojima učešće državnog kapitala nije većinsko, a koji su u nadzorni odbor kandidovani ispred državnog kapitala, dužni su proći odgovarajuće stručno usavršavanje u skladu sa Uredbom o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa učešćem državnog kapitala.

Član 253

(Zaključivanje ugovora)

(1) Predsjednik i članovi nadzornog odbora zaključuju sa dioničkim društvom ugovor koji odobrava skupština.

(2) Ugovor, uime dioničkog društva, potpisuje direktor u skladu sa odobrenjem skupštine.

Član 254

(Održavanje sjednice)

(1) Sjednica nadzornog odbora održava se najmanje jednom u tri mjeseca.

(2) Sjednicu nadzornog odbora saziva predsjednik nadzornog odbora.

(3) Predsjednik nadzornog odbora dužan je sazvati sjednicu na zahtjev direktora dioničkog društva ili dva člana nadzornog odbora najkasnije 14 dana od dana podnošenja zahtjeva u protivnom sjednicu je ovlašten sazvati podnosilac zahtjeva.

Član 255

(Poziv za sjednicu)

(1) Pisani poziv za sjednicu nadzornog odbora u kojem su naznačeni mjesto i datum održavanja, vrijeme početka i dnevni red sjednice dostavlja se članovima nadzornog odbora najkasnije u roku 14 dana prije datuma održavanja sjednice.

(2) Uz poziv za sjednicu dostavljaju se materijali za svaku tačku dnevnog reda.

(3) U hitnim slučajevima utvrđenim statutom društva može se utvrditi i kraći rok od roka iz stava (1) ovog člana.

Član 256

(Kvorum)

(1) Za održavanje sjednice nadzornog odbora potreban je kvorum od dvije trećine ukupnog broja članova.

(2) U slučaju da dvije trećine ne predstavlja cijeli broj, dvije trećine se zaokružuje na prvi veći cijeli broj, ako statutom društva nije drugačije određeno.

(3) Ukoliko ne postoji kvorum iz stava (1) ovog člana, sjednica nadzornog odbora se odgađa za sedam dana i na ponovljenoj sjednici je potreban kvorum od većine ukupnog broja članova.

(4) Nadzorni odbor donosi odluke većinom glasova prisutnih članova.

(5) Predsjednik i član nadzornog odbora ne može glasati o pitanjima koja se odnose na njega lično.

(6) Lica koja nisu članovi nadzornog odbora mogu prisustvovati sjednici samo na osnovu pisanog poziva predsjednika nadzornog odbora.

Član 257

(Nadležnosti)

Nadzorni odbor dioničkog društva nadležan je da:

a) nadzire poslovanje dioničkog društva, usvaja poslovne strategije društva i planove poslovanja;

b) nadzire rad uprave, te odobrava odluke strateškog karaktera;

c) usvaja izvještaj uprave o poslovanju po polugodišnjem i godišnjem obračunu sa bilansom stanja i bilansom uspjeha i izvještajem revizije;

d) podnosi skupštini godišnji izvještaj o poslovanju dioničkog društva koji obavezno uključuje finansijski izvještaj i izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;

e) bira predsjednika nadzornog odbora;

f) bira upravu i sekretara društva;

g) predlaže raspodjelu i način upotrebe dobiti i način pokrića gubitka;

h) odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje ili davanje u lizing, uzimanje ili davanje kredita i druge transakcije imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u obimu od 15% do 33% knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine;

i) predlaže skupštini kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje ili davanje u lizing, uzimanje ili davanje kredita i druge transakcije imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u obimu većem od 33% knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine;

j) imenuje predsjednike i članove pododbora zavisno o procijenjenim potrebama;

k) obrazuje povremene komisije i utvrđuje njihov sastav i zadatke;

l) saziva skupštinu društva;

m) odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do trećine zbira nominalne vrijednosti postojećih dionica i određuje iznos, vrijeme prodaje i cijenu ovih dionica koja ne može biti manja od prosječne tržišne vrijednosti postojećih dionica iste klase u 30 uzastopnih dana prije dana donošenja odluke.

Član 258

(Dužnosti)

(1) Predsjednik i članovi nadzornog odbora dužni su svoje obaveze i odgovornosti izvršavati u skladu sa interesima dioničara i dioničkog društva i ne mogu obavljati djelatnost konkurentnu djelatnosti dioničkog društva bez obavještavanja i saglasnosti drugih članova nadzornog odbora.

(2) Predsjednik i članovi nadzornog odbora dužni su prilikom predlaganja emisije novih ili otkupa vlastitih dionica dioničkog društva i drugih vrijednosnih papira saopštiti sve bitne podatke koji se odnose na poslovanje dioničkog društva.

(3) Predsjednik i član nadzornog odbora dužni su prijaviti nadzornom odboru svaki direktni ili indirektni interes u pravnom licu sa kojim dioničko društvo ima ili namjerava da stupi u poslovni odnos.

(4) U slučaju iz stava (3) ovog člana predsjednik i član nadzornog odbora ne mogu odlučivati o pitanjima koja se tiču odnosa dioničkog društva i drugih pravnih lica u kojima predsjednik i član nadzornog odbora imaju direktni ili indirektni finansijski interes.

Član 259

(Naknada štete društvu)

Ako predsjednik i član nadzornog odbora postupaju suprotno odredbama člana 258. ovog zakona, dioničko društvo ima pravo na naknadu štete koju je usljed toga pretrpilo.

Član 260

(Odgovornost za nastale štete)

Predsjednik i članovi nadzornog odbora neograničeno solidarno odgovoraju za štete koje prouzrokuju neizvršavanjem ili neurednim izvršavanjem svojih dužnosti.

Član 261

(Lista odgovornosti)

(1) Predsjednik i članovi nadzornog odbora su odgovorni za štetu koju je pretrpilo dioničko društvo ako su suprotno odredbama ovog zakona, statuta dioničkog društva i odlukama skupštine:

a) vratili uplate dioničarima;

b) dioničarima isplatili dividendu;

c) vlasnicima obveznica dioničkog društva isplatili kamatu;

d) upisali, sticali ili otkupljivali dionice;

e) prodavali imovinu društva;

f) vršili plaćanja nakon što je dioničko društvo postalo nesolventno;

g) produžavali rokove vraćanja kredita dioničkom društvu;

h) izdavali dionice na osnovu uvjetnog povećanja osnovnog kapitala.

(2) Dioničko društvo može odustati od potraživanja iz stava (1) ovog člana nakon isteka tri godine od dana isticanja zahtjeva za naknadu štete, ako se sa odustajanjem saglasi skupština, a protiv te odluke nije podnesen prigovor dioničara koji posjeduju najmanje 10% dionica sa pravom glasa.

Član 262

(Prava predsjednika i članova)

(1) Predsjednik i članovi nadzornog odbora imaju pravo zahtijevati sve podatke o poslovanju i prisustvo članova uprave sjednicama nadzornog odbora.

(2) Predsjednik i članovi nadzornog odbora imaju pravo prisustvovati sjednicama uprave dioničkog društva.

Odjeljak C. (Uprava)

Član 263

(Uprava)

(1) Uprava organizira rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.

(2) Upravu dioničkog društva čini direktor, ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora.

(3) Postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja uprave dioničkog društva utvrđuje se statutom.

(4) Odredbe čl. 248. i 260. ovog zakona primjenjuju se i na članove uprave dioničkog društva.

Član 264

(Direktor)

(1) Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.

(2) Mandat članovima uprave je četiri godine.

(3) Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava uprave uređuju se ugovorom.

Član 265

(Razješenje članova)

(1) Način razrješenja članova uprave dioničkog društva i prije isteka mandata na koji su imenovani, utvrđuje se statutom društva.

(2) U slučaju razrješenja članova uprave dioničkog društva prije isteka mandata shodno se primjenjuju odredbe člana 247. stav (5) ovog zakona.

Član 266

(Zamjena direktora)

Direktor pisano ovlašćuje jednog od izvršnih direktora da ga zamjenjuje u slučaju sprečenosti i utvrđuje ovlaštenja.

Član 267

(Interesi)

(1) Direktor i izvršni direktor dužni su prijaviti nadzornom odboru svaki direktni ili indirektni interes u pravnom licu sa kojim dioničko društvo ima ili namjerava stupiti u poslovni odnos.

(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana direktor i izvršni direktori mogu učestvovati u tom poslovnom odnosu na osnovu pisane saglasnosti predsjednika nadzornog odbora.

Član 268

(Ostavka direktora)

Ukoliko direktor podnese ostavku dužan je nastaviti obavljanje poslova u otkaznom roku koji utvrđuje nadzorni odbor i koji ne može biti kraći od 30 dana.

Odjeljak D. (Sekretar)

Član 269

(Sekretar)

(1) Dioničko društvo ima sekretara.

(2) Postupak imenovanja i razrješenja sekretara društva utvrđuje se statutom društva.

(3) Međusobni odnosi u obavljanju poslova, visina novčane naknade, odgovornost u izvršavanju propisanih obaveza sekretara društva, kao i druga pitanja uređuju se ugovorom i statutom dioničkog društva.

Član 270

(Odgovornosti)

(1) Sekretar je odgovoran za vođenje zapisnika skupštine i nadzornog odbora i čuvanje dokumenata utvrđenih ovim zakonom i statutom dioničkog društva, osim finansijskih izvještaja.

(2) Sekretar je ovlašten za provođenje odluka skupštine, nadzornog odbora i uprave.

(3) Sekretar je odgovoran za pripremu sjednica i vođenje zapisnika skupštine i nadzornog odbora.

(4) Sekretar može biti ovlašten i za druge poslove u skladu sa statutom dioničkog društva.

Odjeljak E. (Odbor za reviziju)

Član 271

(Odbor za reviziju)

(1) U dioničkom društvu se formira odbor za reviziju.

(2) Odbor za reviziju ima najmanje tri člana.

(3) Postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja odbora za reviziju utvrđuju se statutom dioničkog društva.

Član 272

(Naknade)

(1) Predsjednik i član odbora za reviziju ne može biti član nadzornog odbora i uprave, zaposlen niti imati direktni ili indirektni finansijski interes u tom dioničkom društvu izuzev naknade na osnovu te funkcije.

(2) Naknada i druga prava članova odbora za reviziju uređuju se ugovorom na osnovu odluke skupštine.

Član 273

(Revizija)

Odbor za reviziju je dužan izvršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna i istovremeno kontrolu usklađenosti poslovanja društva i funkcioniranja organa društva sa ovim zakonom, drugim relevantnim propisima i osnovnim principima korporativnog upravljanja i o tome dostaviti izvještaj skupštini i nadzornom odboru najkasnije osam dana po okončanju revizije.

Član 274

(Druga ovlaštenja članova)

Član odbora za reviziju ovlašten je zahtijevati sazivanje sjednice skupštine i nadzornog odbora kada smatra da su ugroženi interesi dioničara ili utvrdi nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave.

POGLAVLJE VI. (PROMJENA OBLIKA, PRIPAJANJE I SPAJANJE I PRESTANAK I PODJELA DIONIČKOG DRUŠTVA)

Odjeljak A. (Promjena oblika)

Član 275

(Promjena oblika)

Zatvoreno dioničko društvo može promijeniti oblik u društvo sa ograničenom odgovornošću na osnovu odluke skupštine donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa tako da dioničari steknu udio u društvu sa ograničenom odgovornošću srazmjeran njihovom učešću u osnovnom kapitalu dioničkog društva.

Član 276

(Osnovni kapital u društvu sa ograničenom odgovornošću)

Društvo sa ograničenom odgovornošću nastalo promjenom oblika dioničkog društva mora imati osnovni kapital najmanje u iznosu utvrđenom ovim zakonom.

Član 277

(Zahtjev za odobrenje promjene oblika)

(1) Dioničko društvo podnosi Komisiji zahtjev za odobrenje promjene oblika potpisan od članova nadzornog odbora koji su glasali za prijedloge odluka o promjeni oblika i od članova uprave koji su predložili plan reorganizacije i odluku o promjeni oblika.

(2) Komisija je dužna donijeti odluku najkasnije u roku 60 dana od dana prijema urednog zahtjeva iz stava (1) ovog člana.

Član 278

(Upis promjene oblika)

(1) Na osnovu odluke Komisije o odobrenju promjene oblika izvršit će se upis promjene oblika dioničkog društva u registar društava.

(2) Društvo je dužno pisano obavijestiti Registar o promjeni oblika organiziranja najkasnije osam dana od dana upisa u registar društava.

Odjeljak B. (Pripajanje i spajanje)

Član 279

(Pripajanje i spajanje)

(1) Dioničko društvo se pripaja prenosom imovine i obaveza (u daljnjem tekstu: pripojeno društvo) drugom dioničkom društvu ili društvu sa ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: društvo sljednik) koje emituje svoje dionice ili udjele u zamjenu za dionice pripojenog društva.

(2) Dioničko društvo se spaja prenosom imovine i obaveza (spojena društva) na novo dioničko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću (društvo sljednik) koje u zamjenu za dionice spojenih društava emituje svoje dionice ili udjele.

(3) Otvoreno dioničko društvo može se pripojiti samo drugom društvu koje će nakon pripajanja ispunjavati jedan od kriterija za otvoreno dioničko društvo.

(4) Otvoreno dioničko društvo može se spojiti sa jednim ili više drugih društava samo na način da tim spajanjem osnuju novo otvoreno dioničko društvo.

Član 280

(Odobrenje pripajanja dioničkog društva)

Komisija će odobriti pripajanje dioničkog društva ako:

a) skupštine pripojenog i društva sljednika donesu identične odluke o pripajanju;

b) zahtjev za odobrenje pripajanja potpišu članovi nadzornog odbora koji su glasali za prijedloge odluka o pripajanju i članovi uprave koji su predložili plan reorganizacije i odluke o pripajanju;

c) Komisija ocijeni da pripajanje ne ugrožava prava dioničara i povjerilaca dioničkog društva.

Član 281

(Slučajevi spajanja dioničkog društva)

Komisija će odobriti spajanje dioničkog društva kada uz radnje iz člana 280. ovog zakona dioničko društvo sa drugim društvima sa kojim se spaja:

a) zaključi ugovor o spajanju koji utvrđuje prestanak spojenih društava na dan konstituisanja društva sljednika;

b) pripremi statut društva sljednika;

c) većinom glasova svih dionica sa pravom glasa izabere organe društva sljednika.

Član 282

(Odluka o pripajanju)

(1) Odluka iz člana 280. tačka a) ovog zakona obavezno sadrži odredbe o:

a) povećanju osnovnog kapitala društva sljednika;

b) broju i klasi dionica ili udjela koje društvo sljednik emituje u zamjenu za dionice ili udjele pripojenih i spojenih društava;

c) datumu početka korištenja prava sadržanih u dionicama ili udjelima društva sljednika;

d) vremenu i načinu emisije dionica ili udjela društva sljednika;

e) doplati za dionice ili udjele društva sljednika ili isplatama dioničarima ili članovima pripojenih i spojenih društava od društva sljednika;

f) datumu pripreme bilansa stanja i bilansa uspjeha na osnovu kojih se vrši pripajanje ili spajanje;

g) datumu podnošenja Komisiji zahtjeva za odobrenje pripajanja ili spajanja.

(2) Povećanje osnovnog kapitala društva sljednika može se vršiti samo emisijom novih dionica ili udjela.

(3) Doplate iz stava (1) tačka e) ovog člana ne mogu biti veće od 10% nominalne vrijednosti dionica potrebnih za realizaciju spajanja.

Član 283

(Odluka o zahtjevu za odobrenje pripajanja i spajanja)

(1) Komisija je dužna donijeti odluku o zahtjevu za odobrenje pripajanja i spajanja dioničkog društva najkasnije u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva.

(2) Na osnovu odluke Komisije o odobrenju pripajanja i spajanja vrši se upis pripajanja i spajanja dioničkog društva u registar društava.

(3) Društvo sljednik dužno je Registru podnijeti prijavu za upis opoziva dionica pripojenog i spojenog dioničkog društva i upis dionica društva sljednika najkasnije osam dana od dana upisa u registar društava.

Član 284

(Upravljanje imovinom spojenih društava)

(1) Imovinom spojenih društava upravljat će se posebno tako da je u odnosu spojenih dioničkih društava i odnosu prema povjeriocima odvojeno predstavljena imovina svakog od spojenih dioničkih društava.

(2) Društvo sljednik je dužno, prema vlastitoj procjeni, tri puta, u razmacima ne kraćim od 15 ni dužim od 30 dana, objaviti da napušta odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava i pozvati povjerioce da najkasnije šest mjeseci od treće objave društvu prijave potraživanja nastala prije upisa spajanja u registar društava.

(3) Odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava ne smije se napustiti prije isteka roka iz stava (2) ovog člana i ispunjavanja obaveza prema povjeriocima koji su od društva sljednika zahtijevali isplatu ili osiguranje potraživanja.

Odjeljak C. (Prestanak dioničkog društva)

Član 285

(Prestanak dioničkog društva)

Dioničko društvo prestaje u skladu sa zakonom i statutom:

a) odlukom skupštine;

b) spajanjem, pripajanjem i podjelom;

c) istekom vremena, ako je društvo bilo osnovano na određeno vrijeme;

d) odlukom suda;

e) stečajem.

Član 286

(Odluka o prestanku dioničkog društva)

Odluka skupštine o prestanku dioničkog društva dostavlja se Komisiji i registarskom sudu najkasnije osam dana od dana donošenja odluke.

Član 287

(Prestanak dioničkog društva odlukom suda)

(1) Dioničko društvo prestaje odlukom suda kada:

a) po tužbi povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja premašuju trećinu osnovnog kapitala dioničkog društva;

b) skupština dioničkog društva nije održana deset mjeseci od isteka roka za izradu godišnjeg obračuna;

c) kada se i poslije izricanja kazni nastavljaju povrede zakona i drugih propisa kojim se ugrožavaju interesi povjerilaca ili vlasnika vrijednosnih papira koje je društvo emitovalo;

d) kada se stečaj završi diobom stečajne imovine;

e) stečaj nije pokrenut jer imovina društva nije dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka ili se stečaj obustavi zbog nedovoljne imovine.

(2) Odluka suda upisuje se po službenoj dužnosti u Registar emitenata i registar društava.

Odjeljak D. (Likvidacija)

Član 288

(Likvidacija)

(1) Ako dioničko društvo prestane na osnovu odredaba člana 285. tač. a) i d) ovog zakona pokreće se postupak likvidacije.

(2) U slučaju iz člana 285. tačka a) ovog zakona likvidaciju dioničkog društva vrši uprava, a u slučaju iz člana 285. tačka d) ovog zakona sud imenuje likvidatora.

Član 289

(Postupak likvidacije)

(1) Od dana donošenja odluke o prestanku organi dioničkog društva rade u skladu sa odredbama ovog zakona kojim se uređuje postupak likvidacije.

(2) Sud može postaviti skrbnika društva koji obavlja poslove vezane uz likvidaciju, a organi dioničkog društva postupaju samo po nalogu skrbnika.

Član 290

(Uprava i likvidator)

(1) Uprava ili likvidator dioničkog društva dužni su objaviti najmanje u jednim domaćim dnevnim novinama da je pokrenut postupak likvidacije, tri puta od dana donošenja odluke iz člana 288. ovog zakona, u razmacima od 15 do 30 dana.

(2) Obavještenje iz stava (1) ovog člana obavezno sadrži poziv povjeriocima da prijave potraživanja najkasnije tri mjeseca od dana posljednjeg objavljivanja.

(3) Obavještenje iz stava (1) ovog člana uprava ili likvidator dužni su uputiti poznatim povjeriocima pojedinačno.

Član 291

(Likvidacioni bilans)

(1) Likvidator je dužan najkasnije do kraja poslovne godine u kojoj je pokrenut postupak likvidacije sačiniti i podnijeti skupštini na odobrenje početni likvidacioni bilans.

(2) Skupština dioničkog društva je dužna istovremeno sa odobrenjem početnog likvidacionog bilansa razriješiti nadzorni odbor i upravu.

(3) Likvidator je dužan na kraju poslovne godine skupštini podnijeti bilans stanja i bilans uspjeha i izvještaj o toku likvidacije.

Član 292

(Okončanje poslova društva)

Likvidator je dužan okončati tekuće poslove dioničkog društva, naplatiti potraživanja, unovčiti ostalu imovinu i izmiriti obaveze društva.

Član 293

(Likvidacija i fond rezervi)

(1) U toku likvidacije ne može se povećavati fond rezervi dioničkog društva.

(2) U posebne rezerve za zaposlene unose se prihodi utvrđeni odlukom o obrazovanju tih rezervi koje se ne mogu koristiti za namirenje povjerilaca i dioničara prije ispunjenja obaveza po tom osnovu prema zaposlenim.

Član 294

(Deponovanje novca potrebnog za izmirenje)

(1) Likvidator je dužan deponovati na posebnom računu novac potreban za izmirenje:

a) poznatih obaveza za koje se povjerioci nisu prijavili;

b) obaveza koje nisu dospjele;

c) spornih obaveza.

(2) Po isteku godine dana od trećeg objavljivanja obavještenja iz člana 290. stav (1) ovog zakona, iz imovine preostale nakon izdvajanja iz stava (1) ovog člana, isplaćuju se dioničari, u skladu sa pravima sadržanim u dionicama.

(3) Ako imovina dioničkog društva nije dovoljna za isplatu punog iznosa uplata dioničara, imovina se dijeli srazmjerno izvršenim uplatama.

(4) Likvidator je dužan deponovati pripadajuće iznose iz st. (2) i (3) ovog člana koji dioničarima nisu isplaćeni na posebnom računu.

Član 295

(Dužnosti likvidatora)

Likvidator je dužan nakon provedenih radnji iz čl. 292. i 294. ovog zakona sazvati skupštinu dioničkog društva i podnijeti završni obračun.

Član 296

(Izmirenje obaveza dioničkog društva koje nisu prijavljene u roku)

Izmirenje obaveza dioničkog društva za koje likvidator nije znao i koje povjerioci nisu prijavili u roku iz člana 290. stav (2) ovog zakona, može se zahtijevati samo iz deponovanog novca koji nije isplaćen dioničarima.

Odjeljak E. (Podjela)

Član 297

(Podjela)

(1) Dioničko društvo se može podijeliti prijenosom ukupne imovine i obaveza na jedan od sljedećih načina:

a) podjela društva razdvajanjem sa osnivanjem;

b) podjela društva razdvajanjem sa preuzimanjem.

(2) Podijeljeno društvo iz stava (1) ovog člana prestaje postojati bez provođenja postupka likvidacije.

(3) Odluku o podjeli društva skupština donosi dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa.

(4) Dioničari društva koje se dijeli stiču dionice u novim društvima ili društvima preuzimateljima srazmjerno udjelima koje su im pripadali u društvu koje se dijeli, u skladu sa planom reorganizacije.

Član 298

(Obaveze Komisije)

(1) Komisija je dužna donijeti odluku o zahtjevu za podjelu društva najkasnije u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva.

(2) U slučaju podjele društva razdvajanjem sa osnivanjem Komisija rješenjem o podjeli istovremeno odobrava i upis društva nastalog podjelom.

(3) U slučaju podjele društva razdvajanjem sa preuzimanjem Komisija pored rješenja o podjeli donosi i rješenje o odobrenju pripajanja shodno odredbama Zakona o pripajanju dioničkog društva.

Član 299

(Podjela društva razdvajanjem)

(1) Podjelom društva razdvajanjem sa osnivanjem društvo prenosi svoju ukupnu imovinu i obaveze na dva ili više osnovanih društava, a dioničari društva koje se dijeli dobijaju dionice novih društava.

(2) Zbir nominalnih iznosa osnovnih kapitala novih društava nakon podjele mora biti najmanje jednak nominalnom iznosu osnovnog kapitala društva koje se dijeli kakav je bio prije podjele.

(3) Skupština društva koje se dijeli donosi odluke o usvajanju statuta društva, imenovanju članova nadzornog odbora i odbora za reviziju društava koja nastaju podjelom.

(4) Odluke iz stava (3) ovog člana smatraju se odlukama donesenim u postupku simultanog osnivanja dioničkog društva.

Član 300

(Prijenos ukupne imovine i obaveza)

Podjelom društva preuzimanjem društvo prenosi svoju ukupnu imovinu i obaveze na više postojećih društava, a društva koja stiču tu imovinu izdaju dionice dioničarima društva koje se dijeli.

Član 301

(Podjela društva preuzimanjem)

Na podjelu društva preuzimanjem shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona koje reguliraju pripajanje društva i podjelu društva razdvajanjem sa osnivanjem.

DIO PETI – (DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU)

POGLAVLJE I. (OPĆE ODREDBE)

Član 302

(Pojam)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću je društvo koje osniva jedno ili više pravnih ili fizičkih lica radi obavljanja određene djelatnosti pod zajedničkom firmom unošenjem udjela u unaprijed dogovoren osnovni kapital.

(2) Za obaveze društva sa ograničenom odgovornošću član društva odgovara svojim udjelom.

(3) Udjeli osnivača društva sa ograničenom odgovornošću mogu biti različiti, a svaki osnivač može steći samo jedan udio.

Član 303

(Ovlaštenja u dioničkom društvu koja nemaju nadzorni odbor)

(1) Odredbe ovog zakona o dioničkom društvu primjenjuju se na društvo sa ograničenom odgovornošću, ako posebnim odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.

(2) U društvu sa ograničenom odgovornošću koje nema nadzorni odbor njegova ovlaštenja vrše članovi društva.

Član 304

(Osnivački akt)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću osniva se ugovorom u pisanoj formi koji zaključuju osnivači, čiji potpisi se ovjeravaju u skladu sa zakonom.

(2) Kada društvo sa ograničenom odgovornošću osniva samo jedan osnivač, osnivački akt je odluka o osnivanju.

Član 305

(Ugovor o osnivanju društva)

Ugovor iz člana 304. stav (1) ovog zakona može potpisati punomoćnik osnivača na osnovu punomoći koja se prilaže ugovoru, a kojom je punomoćnik izričito ovlašten za taj posao i na kojoj je potpis osnivača ovjeren u skladu sa zakonom.

Član 306

(Obavezan sadržaj osnivačkog akta društva)

Osnivački akt društva sa ograničenom odgovornošću obavezno sadrži:

a) ime i prezime i adresu prebivališta ili firmu i sjedište osnivača;

b) firmu, sjedište i djelatnost društva;

c) iznos osnovnog kapitala društva, iznos uloga u novcu, opis i vrijednost uloga u stvarima i pravima, broj i visinu udjela članova;

d) prava i obaveze članova društva;

e) postupak u slučaju kada neko od osnivača ne uplati svoj ulog do ugovorenog roka ili ne ispuni drugu obavezu;

f) iznos troškova osnivanja, odnosno procijenjeni iznos svih troškova plaćenih od društva;

g) način izmirenja troškova osnivanja društva;

h) imenovanje lica ovlaštenih za vođenje poslovanja i zastupanje društva i prijavu za upis osnivanja društva u registar društava;

i) posljedice neuspjelog osnivanja;

j) posebnu odredbu ako se društvo osniva na određeno vrijeme.

Član 307

(Osnovni kapital)

(1) Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću sa jednim ili više osnivača iznosi najmanje 1.000,00 KM, ako drugim zakonom nije određeno drugačije.

(2) Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100,00 KM.

(3) Ulozi u novcu ne mogu zajedno biti manji od iznosa iz stava (1) ovog člana.

(4) Ulozi u stvarima i pravima moraju biti u potpunosti uneseni u društvo do dana podnošenja prijave za upis osnivanja društva u registar društava, tako da društvo može njima trajno i slobodno raspolagati.

(5) Do dana podnošenja prijave za upis osnivanja društva u registar društava mora biti uplaćena najmanje polovina uloga u novcu, ali ne manje od iznosa iz stava (1) ovog člana.

Član 308

(Činjenje određene činidbe)

(1) Osnivačkim aktom može se odrediti i obaveza člana da u korist društva izvrši određenu činidbu čija vrijednost se može novčano izraziti.

(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana osnivačkim aktom se moraju odrediti vrsta, sadržaj i rok činidbe, kriteriji za određivanje njene vrijednosti i ugovorna kazna do visine vrijednosti činidbe za slučaj neispunjenja ili neurednog ispunjenja činidbe.

Član 309

(Troškovi osnivanja)

(1) Troškove osnivanja društva snose osnivači srazmjerno svojim udjelima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

(2) Troškovi osnivanja ne mogu biti plaćeni iz osnovnog kapitala, niti se mogu kao ulog pripisati osnovnom kapitalu.

Član 310

(Statut)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću ima statut.

(2) Statut društva donose članovi u roku određenom osnivačkim aktom koji ne može biti duži od 60 dana od dana upisa osnivanja društva u registar društava.

(3) Statutom društva obavezno se uređuje:

a) firma i sjedište;

b) djelatnost;

c) iznos osnovnog kapitala i visina udjela svakog člana;

d) vođenje poslovanja i zastupanje društva;

e) način utvrđivanja, podjele dobiti i pokrića gubitka;

f) prava i obaveze članova;

g) organizacija društva;

h) upravljanje i način donošenja odluka, sastav, način imenovanja i razrješenja, ovlaštenja i odgovornosti organa društva, ako se formiraju;

i) način informiranja članova o poslovanju društva i vođenju knjige udjela;

j) način promjene visine osnovnog kapitala;

k) način pristupanja društvu i prestanak članstva u društvu;

l) prestanak društva;

m) postupak izmjena i dopuna statuta;

n) drugi elementi propisani ovim zakonom.

POGLAVLJE II. (PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA)

Odjeljak A. (Uplata uloga)

Član 311

(Uplata uloga)

(1) Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom, statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.

(2) Obaveza iz stava (1) ovog člana ne može se prebiti sa bilo kojim potraživanjem člana prema društvu ili drugim članovima društva, niti se ulog može povući samovoljno.

(3) Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može nad njima zadržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.

(4) Društvo ne može uplatu uloga odgoditi, ne može člana osloboditi obaveze uplate, niti na ime uplate uloga primiti nešto drugo osim onoga što je ugovoreno.

Član 312

(Dužnosti člana društva prilikom neizvršavanja uplate uloga)

(1) Član društva koji ne izvrši uplatu uloga u ugovorenom roku dužan je platiti zateznu kamatu određenu ugovorom i naknaditi društvu i drugim članovima štetu koju pretrpe usljed njegove docnje.

(2) Uprava društva će člana koji obavezu uplate uloga nije izvršio 60 dana po isteku ugovorenog roka pisano obavijestiti da je isključen iz društva.

(3) Isključeni član društva gubi sva prava iz udjela i davanja učinjenih na ime uloga, ali ostaje obavezan izvršiti uplatu uloga u potpunosti, zateznih kamata i naknade štete na osnovu nepravovremene uplate.

(4) Društvo može putem suda tražiti ispunjenje obaveze člana društva.

Član 313

(Udio isključenog člana)

(1) Udio isključenog člana uprava društva može izložiti prodaji ako ga, uz saglasnost isključenog člana, ne otkupi jedan ili više članova društva.

(2) Iz prihoda od prodaje udjela, smanjenog za troškove prodaje udjela, zatezne kamate i naknade štete zbog zadocnjenja i zaostalih uplata uloga društvo isplaćuje isključenog člana do iznosa izvršenih uplata.

Odjeljak B. (Odgovornost članova i prethodnika)

Član 314

(Odgovornost članova i prethodnika)

(1) Za iznos koji isključeni član nije uplatio na ime uloga, sa zateznom kamatom zbog zadocnjenja, društvu odgovaraju i prethodnici isključenog člana koji su u knjigu udjela bili upisani kao članovi društva u toku posljednje tri godine prije upućivanja poziva za uplatu isključenom članu.

(2) Društvo će preporučenom pošiljkom uputiti neposrednom prethodniku isključenog člana poziv na uplatu u roku od najviše 30 dana i istovremeno o tom pozivu i roku na isti način obavijestiti ranije prethodnike koji odgovaraju ukoliko njihovi sljednici ne izvrše uplatu.

(3) Prethodnik koji plati zaostali iznos stiče udio isključenog člana ako taj udio nije prodat, odnosno unovčen u skladu sa odredbama člana 313. ovog zakona.

Član 315

(Postupak naplaćivanja udjela)

(1) Uprava društva može po svom izboru provesti prvo postupak iz člana 313. ovog zakona, bez obzira na to da li je isključeni član tužen, a odgovornost prethodnika smanjuje se za iznos ostvaren prodajom udjela ili tužbom protiv isključenog člana.

(2) Ukoliko udio nije naplaćen u potpunosti sa postupkom iz stava (1) ovog člana, ili ni jedan od tih postupaka nije pokrenut u roku šest mjeseci od dana isključenja, razliku do pune vrijednosti udjela isključenog člana dužni su platiti ostali članovi društva u međusobnom srazmjeru njihovih udjela, izuzevši člana koji je udio stekao u skladu sa odredbama člana 312. ovog zakona.

(3) Iznos koji se u slučaju iz stava (2) ovog člana ne može naplatiti od pojedinih članova naplatit će se od ostalih članova u međusobnom srazmjeru njihovih udjela.

(4) Ako u slučaju iz stava (2) ovog člana udio nije prethodno prodat, članovi društva stiču pravo na dio dobiti i dio imovine preostale po likvidaciji koji pripada pokrivenom udjelu, srazmjerno učešću u pokriću iznosa do pune vrijednosti udjela.

Član 316

(Solidarna odgovornost članova društva za neplaćeni iznos dijela uloga)

(1) Za iznos neplaćenog dijela uloga koji je potreban za namirenje stečajnih povjerilaca i bez prethodno provedenih postupaka iz čl. 312. i 313. ovog zakona, odgovaraju solidarno članovi društva u stečaju i prethodnici čiji su sljednici u toku posljednje dvije godine prije otvaranja i u toku stečaja bili uredno prijavljeni za upis u knjigu udjela, uz pravo međusobnog regresa za dio izvršene uplate koji prelazi srazmjerno pripadajući iznos obaveze.

(2) Ukoliko se postupak iz čl. 311., 312., 313. i 314. ovog zakona provodi radi izmirenja nepravovremene uplate povećanja osnovnog kapitala, ne odgovaraju oni prethodnici koji su glasali protiv odluke o povećanju osnovnog kapitala ili u vrijeme njenog donošenja nisu bili članovi društva.

Odjeljak C. (Udjeli)

Član 317

(Udjeli)

(1) Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u osnovnom kapitalu.

(2) Svaki član društva ima jedan udio.

(3) Udio člana društva se povećava kada uplati novi ulog ili stekne udio drugog člana.

(4) Kada član društva stekne udio drugog člana, prava trećih lica i posebna prava ili obaveze člana vezane uz raniji ili naknadno stečeni udio ne obuhvataju ostatak udjela.

Član 318

(Knjiga udjela)

(1) Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.

(2) Uprava društva dužna je najkasnije osam dana od dana upisa osnivanja društva u registar društava, uspostaviti knjigu udjela u koju obavezno unosi:

a) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva;

b) vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos;

c) posebna prava i obaveze vezane uz udio.

(3) Punovažan je svaki akt savjesnog trećeg lica zasnovan na pouzdanju u tačnost upisa u knjigu udjela.

Član 319

(Izmjene i promjene u knjizi udjela)

(1) Uprava društva dužna je odmah upisati svaku izmjenu podataka upisanih u knjigu udjela.

(2) Uprava društva dužna je prijaviti za upis u registar društava promjene u knjizi udjela.

Odjeljak D. (Prijenos udjela)

Član 320

(Prijenos udjela)

(1) Udjeli u društvu su prenosivi.

(2) Prijenos udjela vrši se pisanim ugovorom i nasljeđivanjem.

(3) Udjeli za koje je vezana ugovorena obaveza dodatne činidbe ni u kojem slučaju ne mogu se prenijeti bez izričite pisane saglasnosti društva.

Član 321

(Pravo preče kupnje)

(1) Članovi društva imaju pravo preče kupnje udjela.

(2) Član društva koji prodaje udio dužan je u pisanoj formi putem uprave društva obavijestiti ostale članove o cijeni i drugim uvjetima prodaje.

(3) Ako niko od članova u pisanoj formi putem uprave društva ne prihvati ponudu za kupovinu, ili izjavi interes a posao ne bude zaključen u roku 30 dana, član može svoj udio prodati trećim licima pod uvjetima koji ne mogu biti povoljniji od ponude iz stava (2) ovog člana.

(4) Kada više članova društva izjavi interes za kupovinu, a ne postignu sporazum ko će preuzeti udio ili u kojim omjerima će više njih preuzeti udio, ili saglasno izjave da se ne žele međusobno nadmetati u pogledu cijene, udio će otkupiti tako što će ga podijeliti srazmjerno međusobnom odnosu njihovih uplaćenih uloga.

(5) Članovi društva imaju pravo preče kupnje i kada se udio prodaje u izvršnom postupku.

Član 322

(Prijenos udjela odlukom suda)

(1) Član društva ili društvo može tužbom kod suda zahtijevati dozvolu prijenosa udjela ako društvo odbije dati saglasnost za prijenos udjela članu koji je ulog u potpunosti uplatio, ili član koji je udio ponudio na prodaju bez opravdanog razloga odbije prenijeti udio na lice koje mu društvo imenuje.

(2) Kada sud donese odluku kojom dozvoljava prodaju udjela, društvo ima pravo u roku 30 dana od dana dostavljanja odluke obavijestiti člana da dopušta, uz iste uvjete, prodaju drugom licu koje je te uvjete prihvatilo.

Član 323

(Prodaja udjela)

(1) Kada se udio za čiji prijenos je potrebna saglasnost društva prodaje u izvršenju ili stečaju, sud je dužan procijeniti udio i obavijestiti društvo, povjerioce koji su dobili dozvolu prinudnog izvršenja putem suda i lica kojima prema knjizi udjela pripada neko stvarno pravo na tom udjelu.

(2) Udio će se prodati po odredbama Zakona o izvršenju ili Zakona o stečaju bez saglasnosti društva, ako drugi član društva ili treće lice koje društvo prihvata ne preuzme udio po isteku 15 dana od dana kada je društvo obaviješteno za ponuđenu cijenu koja dostiže procjenu suda ili višu cijenu preuzimanja.

Član 324

(Više lica kao vlasnici jednog udjela)

(1) Ako su više lica vlasnici jednog udjela, zajednički ostvaruju prava i solidarno odgovaraju za obaveze koje se odnose na taj udio.

(2) Ako vlasnici udjela ne odrede zajedničkog zastupnika, pravne radnje poduzete od društva prema jednom od njih djeluju prema svima.

Član 325

(Nasljeđivanje udjela)

Nasljeđivanje udjela ne može se ograničiti.

Član 326

(Dijeljenje udjela)

Udio u društvu može se dijeliti na idealne dijelove i tako prenositi u slučaju nasljeđivanja i prijenosa na druge članove društva i drugim slučajevima izričito utvrđenim ugovorom ili statutom, uz pisanu saglasnost društva, ali ne prije isteka jedne godine od dana upisa osnivanja društva u registar društava.

Član 327

(Prijenos i prijelaz)

(1) Prijenos i prijelaz udjela proizvodi pravni učinak prema društvu i trećim licima od trenutka upisa u knjigu udjela.

(2) Ako nije upisan u knjigu udjela, prijenos i prijelaz udjela proizvodi pravni učinak prema društvu od dana zaključivanja pravnog posla ili pravomoćnosti odluke o nasljeđivanju.

Odjeljak E. (Sticanje i zalog vlastitih udjela)

Član 328

(Sticanje i zalog vlastitih udjela)

(1) Društvo može steći vlastiti udio koji je u potpunosti uplaćen.

(2) Društvo ne može sticati vlastite udjele na teret osnovnog kapitala.

Član 329

(Uzimanje u zalog vlastitog udjela)

Društvo može uzeti u zalog vlastiti udio koji je u potpunosti uplaćen, ako je iznos potraživanja društva u potpunosti osiguran tim zalogom i ako ukupna vrijednost vlastitih udjela uzetih u zalog nije veća od polovine osnovnog kapitala društva.

Odjeljak F. (Dobit)

Član 330

(Dobit)

Dobit se dijeli među članovima društva srazmjerno sa visinom udjela, ako drugačije nije ugovoreno.

Član 331

(Povrat isplaćene dobiti)

(1) Povrat iznosa isplaćenog članu društva na ime dobiti može se zahtijevati jedino kada usljed isplate dobiti društvo nije u mogućnosti ispuniti obaveze prema trećim licima i to do iznosa potrebnog za namirenje povjerilaca.

(2) Zahtjev za povrat isplaćene dobiti u smislu stava (1) ovog člana zastarijeva u roku tri godine od dana isplate.

Odjeljak G. (Istupanje i isključenje člana)

Član 332

(Istupanje člana)

(1) Ugovorom ili statutom utvrđuju se uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva.

(2) Član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen ispunjavati svoje obaveze, ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze.

Član 333

(Odluka o isključenju člana)

(1) Član može biti isključen iz društva iz razloga i u postupku koji su unaprijed određeni ugovorom ili statutom društva.

(2) Odluka o isključenju dostavlja se članu u pisanoj formi, uz navođenje razloga za isključenje.

(3) Član koji je isključen iz društva može pobijati odluku o isključenju tužbom kod suda u roku 30 dana od dana kada mu je odluka dostavljena.

Član 334

(Istupanje i isključenje iz članstva u društvu)

(1) Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze.

(2) Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

(3) Ako je ulog člana bio u obliku prava korištenja određene stvari, ona će se vratiti članu po isteku roka određenog ugovorom ili statutom koji ne može biti duži od tri mjeseca.

(4) Po isteku roka iz stava (3) ovog člana društvo ima pravo koristiti stvar dok bivši član ne ispuni obaveze prema društvu.

POGLAVLJE III. (UPRAVLJANJE)

Član 335

(Skupština društva)

(1) Društvo ima skupštinu koju čine svi članovi društva.

(2) Ukupan iznos osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini sa 100 glasova, a član društva ima broj glasova srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva.

(3) Ugovorom ili statutom može se odrediti da se o svim ili pojedinim pitanjima odlučuje bez sazivanja skupštine pisanim glasanjem.

(4) U slučaju iz stava (3) ovog člana, članovima društva se dostavljaju pisani prijedlozi sa obrazloženjem i ostavlja rok za odgovor najmanje 15 dana, a za člana koji se ne izjasni u pisanom obliku smatra se da je glasao protiv prijedloga.

(5) Skupština obavezno odlučuje o godišnjem obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću gubitka.

(6) U društvu sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom ovlaštenja skupštine vrši član društva.

Član 336

(Sazivanje skupštine društva)

(1) Skupštinu društva saziva:

a) uprava, član uprave, nadzorni odbor ili član nadzornog odbora;

b) član ili članovi društva čiji udjeli čine najmanje desetinu osnovnog kapitala.

(2) Uprava, član uprave, nadzorni odbor ili član nadzornog odbora je dužna sazvati skupštinu najmanje jednom godišnje i u toku godine kada društvo ostvari gubitak veći od petine osnovnog kapitala prema posljednjem godišnjem obračunu.

(3) Poziv za skupštinu dostavlja se preporučenom pošiljkom, telefaksom ili elektronskom poštom najmanje 15 dana prije datuma održavanja, ako ugovorom ili statutom društva nije drugačije određeno.

(4) U pozivu se određuje dnevni red i dostavljaju materijali za svaku tačku dnevnog reda.

(5) Član ili članovi društva čiji udjeli čine najmanje desetinu osnovnog kapitala imaju pravo izvršiti dopunu dnevnog reda u roku osam dana od dana prijema poziva za skupštinu.

Član 337

(Odlučivanje na skupštini)

(1) Skupština može odlučivati ako su, lično ili putem punomoćnika, zastupljeni članovi čiji udjeli čine polovinu osnovnog kapitala društva.

(2) Ukoliko nije postignut kvorum za odlučivanje iz stava (1) ovog člana, skupština se odgađa i saziva sa istim dnevnim redom najkasnije za 15 dana od prvobitno zakazanog dana održavanja.

(3) U slučaju iz stava (2) ovog člana skupština može odlučivati ukoliko su zastupljeni udjeli koji čine petinu osnovnog kapitala društva.

Član 338

(Pobijanje odluke)

Član društva ima pravo pobijati odluku skupštine protiv koje je glasao, tužbom kod nadležnog suda u roku 30 dana od dana donošenja odluke.

Član 339

(Uprava društva)

(1) Poslovanje društva vodi i društvo zastupa uprava.

(2) Upravu čine jedno ili više lica, koja ne moraju biti članovi društva, imenovanih na način i za period utvrđen osnivačkim aktom ili statutom društva.

(3) Kada uprava ima više članova, osnivačkim aktom ili statutom se uređuju njihova ovlaštenja i odgovornosti.

Član 340

(Nadzor)

(1) Ugovorom ili statutom može se odrediti da društvo sa ograničenom odgovornošću ima nadzorni odbor.

(2) Nadzorni odbor obavezno je imati društvo koje ima više od deset članova i društvo koje ima osnovni kapital u iznosu većem od 1.000.000,00 KM i najmanje dva člana.

Član 341

(Pravo člana društva koje nema nadzorni odbor)

Član društva koje nema nadzorni odbor ima pravo neposredno nadzirati poslovanje društva, poslovne knjige i spise, zalihe i blagajničko poslovanje i sačiniti bilans društva za svoje potrebe.

Član 342

(Zaštita prava manjine)

(1) Član ili grupa članova društva čiji udjeli čine desetinu osnovnog kapitala mogu tražiti od suda da odredi vanjskog revizora.

(2) Sud će imenovati revizora ako predlagači učine vjerovatnim da je učinjena ozbiljna povreda zakona, ugovora ili statuta društva.

(3) Naknadu troškova revizije dužni su predujmiti predlagači, ako sud ne odredi da društvo uplati predujam.

Član 343

(Revizija)

Član društva koji je tražio reviziju ne može u toku revizije prenijeti svoj udio bez saglasnosti društva.

Član 344

(Revizor i visina naknade revizora)

(1) Revizor dostavlja izvještaj sudu.

(2) Ako se strane drugačije ne dogovore, visinu naknade revizora određuje sud.

Član 345

(Razmatranje izvještaja revizora)

Sud može, na osnovu nalaza revizije, naložiti društvu da u određenom roku održi skupštinu koja će razmotriti izvještaj revizora.

Član 346

(Zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave i nadzornog odbora)

(1) Član društva ima pravo tražiti da društvo podnese zahtjev prema članovima uprave i nadzornog odbora za naknadu štete prouzrokovane povredom zakona, ugovora ili statuta društva.

(2) Kada je u društvu odbijen prijedlog da se podnese zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave i nadzornog odbora ili ako o takvom prijedlogu nije pravovremeno odlučeno, član društva ima pravo tužbom kod suda zahtijevati naknadu štete društvu u roku 90 dana od dana kada je prijedlog odbijen ili od kada je propušteno donošenje odluke.

(3) U toku spora iz stava (1) ovog člana tužitelji ne mogu bez saglasnosti društva raspolagati svojim udjelima.

POGLAVLJE IV. (POVEĆANJE I SMANJENJE OSNOVNOG KAPITALA)

Odjeljak A. (Povećanje osnovnog kapitala)

Član 347

(Povećanje osnovnog kapitala)

(1) Osnovni kapital povećava se na osnovu odluke skupštine društva sa ograničenom odgovornošću, uplatom ili unošenjem novih uloga.

(2) Članovi društva imaju pravo prvenstva uplate novih uloga u srazmjeri svojih udjela u osnovnom kapitalu u roku 30 dana od dana donošenja odluke o povećanju osnovnog kapitala, ako osnivačkim aktom ili statutom društva nije drugačije određeno.

(3) Lice koje pristupa društvu potpisuje izjavu da prihvata sve obaveze i prava utvrđene ugovorom i statutom društva.

(4) Društvo ne može davati zajmove, kredite ili osiguranje za sticanje svojih udjela.

(5) U postupku restrukturiranja ili finansijske konsolidacije društva novi udjeli mogu se sticati i na drugi način, ukoliko je to propisano posebnim zakonom.

Član 348

(Povećanje osnovnog kapitala iz rezervi)

(1) Povećanje osnovnog kapitala iz rezervi može se vršiti ako finansijski izvještaj i izvještaj revizora za posljednju poslovnu godinu utvrđuje da nema nepokrivenog gubitka.

(2) Povećanje osnovnog kapitala društva iz rezervi vrši se povećanjem nominalnih iznosa udjela.

Odjeljak B. (Smanjenje osnovnog kapitala)

Član 349

(Smanjenje osnovnog kapitala)

Osnovni kapital društva može se smanjiti odlukom skupštine društva, u skladu sa ovim zakonom, osnivačkim aktom i statutom društva, ali ne ispod iznosa iz člana 307. ovog zakona.

Član 350

(Odluka o smanjenju osnovnog kapitala)

(1) Odluku o smanjenju osnovnog kapitala društvo je dužno dostaviti registarskom sudu i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”.

(2) Oglasom iz stava (1) ovog člana društvo obavještava povjerioce da je spremno izmiriti obaveze ili za njih dati osiguranje.

Član 351

(Prijava za upis smanjenja osnovnog kapitala)

Po isteku objavljenog roka za prijavu povjerilaca, podnosi se prijava za upis smanjenja osnovnog kapitala u registar društava.

Član 352

(Razlika vrijednosti udjela članovima društva)

(1) Isplata razlike vrijednosti udjela članovima društva na osnovu smanjenja osnovnog kapitala može se vršiti nakon upisa smanjenja u registar društava.

(2) Od dana upisa smanjenja osnovnog kapitala u registar društava prestaju obaveze uplate preostalih neuplaćenih uloga.

POGLAVLJE V. (PROMJENA OBLIKA I PRESTANAK DRUŠTVA)

Odjeljak A. (Promjena oblika)

Član 353

(Promjena oblika)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću može promijeniti oblik u dioničko društvo na osnovu odluke skupštine donesene dvotrećinskom većinom glasova svih članova društva.

(2) Na osnovu odluke iz stava (1) ovog člana članovi stiču dionice dioničkog društva srazmjerno njihovom učešću u osnovnom kapitalu društva sa ograničenom odgovornošću.

(3) Dioničko društvo nastalo promjenom oblika društva sa ograničenom odgovornošću mora imati osnovni kapital najmanje u iznosu utvrđenom ovim zakonom.

Član 354

(Zahtjev za promjenu oblika)

(1) Uprava društva sa ograničenom odgovornošću podnosi Komisiji zahtjev za odobrenje promjene oblika u dioničko društvo, uz koji prilaže odluku skupštine o promjeni oblika i ugovor sa Registrom.

(2) Komisija je dužna donijeti odluku najkasnije u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva iz stava (1) ovog člana.

(3) Na osnovu odluke Komisije o odobrenju promjene oblika izvršit će se upis promjene oblika društva u registar društava.

Odjeljak B. (Pripajanje i spajanje)

Član 355

(Pripajanje i spajanje)

Društvo sa ograničenom odgovornošću može se spojiti sa drugim društvom sa ograničenom odgovornošću ili dioničkim društvom ili se pripojiti jednom od njih, ali ne prije isteka dvije godine od dana upisa društva u registar društava.

Član 356

(Upravljanje imovinom spojenih društava)

(1) Imovinom spojenih društava upravljat će se posebno tako da je u odnosu spojenih društava i odnosu prema povjeriocima odvojeno predstavljena imovina svakog od spojenih dioničkih društava.

(2) Društvo sljednik je dužno, prema vlastitoj procjeni, tri puta, u razmacima ne kraćim od 15 ni dužim od 30 dana, objaviti da napušta odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava i pozvati povjerioce da, najkasnije šest mjeseci od treće objave, društvu sljednika prijave potraživanja nastala prije upisa spajanja u registar društava.

(3) Odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava ne smije se napustiti prije isteka roka iz stava (2) ovog člana i ispunjavanja obaveza prema povjeriocima koji su od društva sljednika zahtijevali isplatu ili osiguranje potraživanja.

Odjeljak C. (Prestanak društva)

Član 357

(Prestanak društva)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću prestaje, u skladu sa zakonom i statutom:

a) spajanjem, pripajanjem i podjelom;

b) odlukom skupštine;

c) odlukom suda;

d) stečajem.

(2) U društvu sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom odluku o prestanku donosi član društva.

Član 358

(Odluka o prestanku društva)

Odluka o prestanku društva sa ograničenom odgovornošću dostavlja se registarskom sudu, najkasnije osam dana od dana donošenja.

Član 359

(Odluka suda o prestanku društva)

(1) Društvo sa ograničenom odgovornošću prestaje odlukom suda:

a) po tužbi jednog ili više povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja premašuju polovinu osnovnog kapitala društva;

b) ako skupština društva nije održana osam mjeseci od isteka roka za izradu godišnjeg obračuna;

c) kada se i poslije izricanja kazni nastavljaju povrede zakona i drugih propisa kojim se ugrožavaju interesi povjerilaca;

d) kada se stečaj završi diobom stečajne imovine;

e) ako stečaj nije pokrenut jer imovina društva nije dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka ili se stečaj obustavi zbog nedovoljne imovine.

(2) Odluka suda upisuje se po službenoj dužnosti i u registar društava.

Odjeljak D. (Likvidacija)

Član 360

(Likvidacija)

(1) Kada društvo sa ograničenom odgovornošću prestane na osnovu odluke skupštine ili odluke suda, pokreće se postupak likvidacije.

(2) U slučaju prestanka društva na osnovu odluke skupštine, likvidaciju provodi uprava društva, a u slučaju prestanka na osnovu odluke suda likvidatora imenuje sud.

(3) Likvidatora društva sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom imenuje sud.

Član 361

(Skrbnik društva)

(1) Od dana donošenja odluke o prestanku, organi društva sa ograničenom odgovornošću rade u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje postupak likvidacije.

(2) Sud može postaviti skrbnika društva koji obavlja poslove vezane uz likvidaciju, a organi društva postupaju samo po nalogu i uz saglasnost skrbnika.

Član 362

(Postupak likvidacije)

(1) Uprava ili likvidator društva sa ograničenom odgovornošću dužni su objaviti najmanje u jednim domaćim dnevnim novinama da je pokrenut postupak likvidacije, tri puta od dana donošenja odluke iz člana 360. ovog zakona u razmacima od 15 do 30 dana.

(2) Obavještenjem iz stava (1) ovog člana uprava ili likvidator društva dužni su pozvati povjerioce da prijave potraživanja najkasnije šest mjeseci od dana posljednjeg objavljivanja.

(3) Obavještenje iz stava (1) ovog člana uprava ili likvidator društva dužni su uputiti poznatim povjeriocima pojedinačno.

Član 363

(Likvidacioni bilans)

(1) Likvidator je dužan najkasnije do kraja poslovne godine u kojoj je pokrenut postupak likvidacije sačiniti i podnijeti skupštini na odobrenje početni likvidacioni bilans.

(2) Skupština društva sa ograničenom odgovornošću dužna je istovremeno sa odobrenjem početnog likvidacionog bilansa razriješiti nadzorni odbor i upravu.

(3) Likvidator je dužan na kraju svake poslovne godine skupštini društva podnijeti bilans stanja i bilans uspjeha i izvještaj o toku likvidacije.

Član 364

(Dužnosti likvidatora)

(1) Likvidator je dužan okončati tekuće poslove društva sa ograničenom odgovornošću, naplatiti potraživanja, unovčiti ostalu imovinu i izmiriti obaveze društva.

(2) Od članova društva koji udjele nisu platili u cjelini, likvidator će naplatiti dio srazmjeran obavezama društva.

Član 365

(Ostale dužnosti likvidatora)

(1) Likvidator je dužan deponovati na posebnom računu novac potreban za izmirenje:

a) poznatih obaveza za koje se povjerioci nisu prijavili;

b) obaveza koje nisu dospjele;

c) spornih obaveza.

(2) Po isteku godine dana od trećeg objavljivanja obavještenja iz člana 362. stav (1) ovog zakona, iz imovine preostale nakon izdvajanja iznosa iz stava (1) ovog člana isplaćuju se članovi društva sa ograničenom odgovornošću u skladu sa osnivačkim aktom i statutom društva.

(3) Ako imovina društva nije dovoljna za isplatu punog iznosa uplaćenih uloga, imovina se dijeli članovima društva srazmjerno udjelima.

(4) Likvidator je dužan deponovati na posebnom računu pripadajuće iznose iz st. (2) i (3) ovog člana koji članovima društva nisu isplaćeni.

Član 366

(Podnošenje prijave za upis prestanka društva)

(1) Likvidator je dužan nakon provedenih radnji iz čl. 364. i 365. ovog zakona sazvati skupštinu društva sa ograničenom odgovornošću i podnijeti završni obračun.

(2) Nakon sačinjavanja završnog obračuna, likvidator je dužan podnijeti prijavu za upis prestanka društva u registar društava.

DIO ŠESTI – (KAZNENE ODREDBE)

Član 367

(Kaznene odredbe za društvo)

Za prekršaj bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 200.000,00 KM društvo koje:

a) obavlja djelatnost protivno odredbama ovog zakona;

b) nema stvarno sjedište prema sjedištu upisanom u registar društava ili ne prijavi promjenu sjedišta za upis u registar društava;

c) ima ili koristi firmu protivno odredbama ovog zakona ili u svojim poslovnim pismima i narudžbama ne navodi sve podatke u skladu sa odredbama ovog zakona;

d) poveća osnovni kapital protivno odredbama člana 130. ovog zakona;

e) odobri ili prima uplate dionica u ratama protivno odredbama člana 133. ovog zakona ili oslobodi upisnika obaveze plaćanja upisanih dionica protivno odredbi člana 134. ovog zakona;

f) poveća osnovni kapital emisijom novih dionica protivno odredbi člana 139. ovog zakona;

g) poveća nominalnu vrijednost dionica ili emituje besplatne dionice ili ne prijavi povećanje nominalne vrijednosti dionica protivno odredbama čl. 144., 145. i 146. ovog zakona;

h) poveća osnovni kapital iz vlastitih sredstava protivno odredbama čl. 152., 153., 154., 155. i 156. ovog zakona;

i) ne plati iz vlastitih sredstava razliku između cijene i nominalne vrijednosti dionica u skladu sa odredbama člana 157. ovog zakona;

j) smanjenjem osnovnog kapitala ugrozi izvršavanje obaveza prema povjeriocima protivno odredbama člana 161. ovog zakona;

k) vrši isplate na osnovu smanjenja osnovnog kapitala ili odustane od emisije dionica čija nominalna vrijednost nije u cjelini plaćena, prije upisa smanjenja osnovnog kapitala u Registar emitenata, protivno odredbama člana 163. ovog zakona;

l) ne obavijesti povjerioce o smanjenju osnovnog kapitala u skladu sa odredbama čl. 164. i 165. ovog zakona;

m) vrši otkup dionica protivno odredbi člana 165. stav (3) ovog zakona;

n) vrši smanjenje osnovnog kapitala protivno odredbama člana 167. ovog zakona;

o) ne isplati povučene dionice u roku ili ne obavijesti Komisiju o rezultatima povlačenja u skladu sa odredbama čl. 170. i 171. ovog zakona;

p) ne otkupi ponuđene dionice u skladu sa odredbama čl. 173. i 174. ovog zakona;

r) poveća osnovni kapital prije izvršenog upisa smanjenja osnovnog kapitala, protivno odredbi člana 179. ovog zakona;

s) ne vrši izdvajanje u fond rezervi u skladu sa odredbama čl. 180. i 181. ovog zakona;

t) koristi fond rezervi protivno odredbama člana 182. ovog zakona;

u) dionice i privremenice emitirane umjesto poništenih prodaje protivno odredbama člana 192. ovog zakona;

v) donese odluku o isplati protivno odredbama člana 196. stav (1) ovog zakona;

z) isključi ili ograniči pravo preče kupnje dionica protivno odredbi člana 203. ovog zakona;

aa) ne omogući dioničaru ili punomoćniku uvid u isprave u skladu sa odredbama čl. 204. i 235. ovog zakona;

bb) direktno ili indirektno upiše vlastite dionice ili stekne vlastite dionice ili ne izvijesti Komisiju o sticanju u roku protivno odredbama čl. 213., 214., 215., 216. i 217. ovog zakona;

cc) ne smanji osnovni kapital ili ne donese odluku o prodaji vlastitih dionica suprotno odredbama člana 219. ovog zakona;

dd) daje ili garantuje avanse, zajmove i kredite protivno odredbi člana 225. ovog zakona;

ee) ne sazove skupštinu u roku protivno odredbama iz čl. 230., 231., 232. i 233. ovog zakona;

ff) ne čuva isprave u skladu sa odredbom člana 242. stav (1) ovog zakona;

gg) ima nadzorni odbor sastavljen protivno odredbama člana 248. ovog zakona;

hh) ne vodi knjigu udjela u skladu sa odredbama čl. 318. i 319. ovog zakona;

ii) nema nadzorni odbor u slučajevima iz člana 340. stav (2) ovog zakona;

jj) ne održi skupštinu po nalogu suda u slučaju iz člana 345. ovog zakona;

kk) poveća osnovni kapital protivno odredbama člana 348. ovog zakona;

ll) odluku o smanjenju osnovnog kapitala ne dostavi registru društava ili ne objavi u skladu sa odredbama člana 350. ovog zakona;

mm) ne osigura odvojeno upravljanje imovinom spojenog ili pripojenog društva u skladu sa odredbom člana 356. ovog zakona.

Član 368

(Kaznene odredbe za odgovorno lice)

Za prekršaj iz člana 367. ovog zakona kaznit će se i odgovorno lice u društvu novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 20.000,00 KM.

Član 369

(Kaznene odredbe za predsjednika i članove nadzornog odbora i sekretara društva)

(1) Za prekršaj bit će kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 20.000,00 KM predsjednik i članovi nadzornog odbora društva koji:

a) ne sazove skupštinu u slučaju iz člana 185. stav (1) ovog zakona;

b) ne prijavi nadzornom odboru kupovinu dionica nove emisije u slučaju iz člana 202. ovog zakona;

c) ne obavijesti dioničare o sticanju vlastitih dionica u skladu sa odredbama čl. 215. i 221. ovog zakona;

d) ne objavi obavještenje o prijedlozima dioničara u skladu sa odredbama člana 231. ovog zakona;

e) ne objavi obavještenje o ponovnom sazivanju skupštine u skladu sa odredbama člana 233. ovog zakona;

f) ne sazove skupštinu radi razmatranja godišnjeg finansijskog izvještaja u roku iz člana 236. stav (2) ovog zakona;

g) ne sazove skupštinu radi ponovnog odlučivanja u skladu sa članom 240. ovog zakona;

h) postupaju protivno odredbama čl. 252. i 258. ovog zakona.

(2) Za prekršaj bit će kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 20.000,00 KM sekretar društva koji:

a) ne postupi prema zaduženju iz člana 232. stav (5) ovog zakona;

b) ne sazove konstituirajuću sjednicu nadzornog odbora u skladu sa članom 250. stav (4) ovog zakona.

Član 370

(Kaznene odredbe za direktora i članove uprave)

Za prekršaj bit će kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 20.000,00 KM direktor i član uprave društva koji:

a) ne prijavi nadzornom odboru kupovinu dionica nove emisije u slučaju iz člana 202. ovog zakona;

b) ne prijavi nadzornom odboru finansijski interes ili učestvuje u poslovnom odnosu protivno odredbama člana 267. ovog zakona;

c) u roku ne postupi po odredbama člana 372. ovog zakona.

Član 371

(Kaznene odredbe za određena lica)

Za prekršaj bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 20.000,00 KM lice koje:

a) u društvu osnuje ili organizira osnivanje organizacija, ili provodi aktivnosti protivno odredbama člana 43. ovog zakona;

b) ne obrazloži nepotpisivanje zapisnika ili neosnovano odbije potpisati zapisnik suprotno odredbama člana 241. ovog zakona.

DIO SEDMI – (PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE)

Član 372

(Usklađivanje)

Sva privredna društva, uključujući i ona sa učešćem državnog kapitala u vlasničkoj strukturi, dužna su oblik, firmu, osnovni kapital i statut društva uskladiti sa ovim zakonom.

Član 373

(Prestanak važenja Zakona o privrednim društvima)

Danom početka primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o privrednim društvima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 23/99, 45/00, 2/02, isp. 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, isp. 88/08, isp. 7/09, 63/10 i 75/13).

Član 374

(Stupanje na snagu)

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a počet će se primjenjivati nakon isteka 60 dana od dana stupanja na snagu.

Zakon o stvarnim pravima Federacije BiH

0

ZAKON O STVARNIM PRAVIMA FBiH

(“Sl. novine FBiH”, br. 66/2013, 100/2013 i 32/2019 – odluka US)

Dio prvi

OPĆE ODREDBE O STVARIMA I STVARNIM PRAVIMA

Glava I

POJAM

Član 1

Vlasništvo i druga stvarna prava

(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda.

(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode.

Član 2

Ograničenja stvarnih prava

(1) Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom u skladu s principima međunarodnog prava.

(2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturnohistorijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.

Član 3

Nosioci vlasništva i drugih stvarnih prava

(1) Svaka fizička i pravna osoba može biti nosilac prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva neovisno o nosiocu prava vlasništva.

Član 4

Zabrana zloupotrebe prava

Zabranjeno je vršenje prava iz ovog zakona suprotno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena ili priznata.

Glava II

PREDMET I SADRŽAJ STVARNIH PRAVA

Član 5

Stvari

(1) Stvari u smislu ovog zakona su materijalni dijelovi prirode, koji mogu biti u vlasti fizičke ili pravne osobe, osim ako zbog svojih prirodnih svojstava ili ograničenja na osnovu posebnog zakona nisu podobne da budu objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(2) Stvari su u smislu ovog zakona i skup stvari i prava koja su zakonom izjednačena sa stvarima.

Član 6

Predmet vlasništva i drugih stvarnih prava

(1) Predmet prava vlasništva je individualno određena nepokretna (nekretnina) ili pokretna (pokretnina) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili zakonom nije drugačije određeno.

(2) Nekretnine su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Pokretnine su stvari koje se mogu premjestiti sa jednog mjesta na drugo bez promjene njihove supstance (suštine).

(4) Stvari koje su po svojoj prirodi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnim stvarima ako pripadaju nekretnini ili ih zakon izjednačava sa nekretninama.

(5) Zakonom određene vrste prava ili netjelesne stvari mogu biti izjednačene sa stvarima i tad se ubrajaju u pokretne stvari, a u nepokretne samo ako su spojene sa vlasništvom nepokretnih stvari, ili su njihov teret, ili su zakonom proglašene nepokretnim.

(6) U sumnji da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar.

(7) Životinje nisu stvari ali za njih vrijedi sve što i za stvari, ako nije što drugačije zakonom određeno.

Član 7

Opća i javna dobra

(1) Nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra).

(2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opće dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno.

(3) O općim i javnim dobrima vodi brigu i njima upravlja i za to odgovara određeni subjekt javnog prava (Federacija, kanton, grad ili općina) što se određuje posebnim zakonom.

(4) Posebnim zakonom se uređuje stjecanje svojstva općeg ili javnog dobra kao i prestanak tog svojstva, te način upisa ovih dobara u zemljišne knjige.

(5) Rudna bogatstva, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode postaju predmet vlasništva i drugih stvarnih prava kada se zahvate ili odvoje od svoga ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog tijela.

(6) Nisu dio općeg ili javnog dobra već su samostalne nekretnine one zgrade, građevine ili naprave koje su izgrađene na općem ili javnom dobru ili ispod njih, a koje su od njega pravno odvojene koncesijom te su vlasništvo nosioca koncesije dok koncesija traje.

Član 8

Dobra od općeg interesa

(1) Stvari za koje je posebnim zakonom određeno da su dobra od općeg interesa uživaju posebnu zaštitu.

(2) Stvari od općeg interesa, a koje nisu istovremeno opća dobra, kao što su npr. građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(3) Vlasnici i nosioci drugih stvarnih prava na dobrima od općeg interesa dužni su vršiti svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim zakonima.

(4) Posebnim zakonom se propisuje da li vlasnici dobara od općeg interesa imaju pravo na naknadu za ograničenja koja trpe i pod kojim uvjetima.

(5) Ako je vlasnik u pogledu neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija),kantona ili jedinica lokalne samouprave, prirode, ljudskoga okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je izvršena eksproprijacija onda on ima pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva, a što će se urediti posebnim zakonom.

Član 9

Stvar i njezine pripadnosti

Nosilac prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na nekoj stvari, ima to pravo i na svim dijelovima stvari, na svemu što je s njom srazmjerno trajno spojeno (prirast), na neodvojenim plodovima kao i na pripacima, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 10

Dijelovi stvari

(1) Dio stvari koji se ne može od nje fizički odvojiti bez uništenja ili bez oštećenja same stvari (bitni dio), ne može biti samostalni objekt prava vlasništva ili drugih stvarnih prava, osim ako je zakonom drugačije određeno.

(2) Dio stvari koji se može fizički odvojiti bez uništenja ili oštećenja same stvari (nebitni dio) može biti i predmet prava druge osobe.

(3) Posebno pravo na nebitnom dijelu stvari prestaje, ukoliko treća savjesna osoba pribavi pravo vlasništva na cijeloj stvari.

(4) Savjesnom osobom smatra se osoba koja u trenutku sticanja prava vlasništva nije znala niti je mogla znati da na dijelu stvari postoji pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo. Smatra se da je sticalac znao da određeno pravo postoji ukoliko je to pravo bilo upisano u odgovarajući javni registar.

(5) Stvar se može, bez obzira na fizičku djeljivost, pravno dijeliti na dijelove kojima je veličina računski određena njihovim srazmjerom prema cijeloj stvari (idealni dijelovi), ako nije nešto drugo određeno.

(6) Odvajanjem dijela stvari ne prestaju prava koja su na njoj postojala, osim ako zakon ne određuje drugačije.

Član 11

Pripadak stvari

(1) Pripadak (pertinencija) je pokretna stvar koju je vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi namjeni glavne stvari, a koja stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari da omogućava ispunjenje te namjene.

(2) Pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari, ako nije drugačije određeno.

(3) Privremeni prestanak služenja pripatka namjeni glavne stvari ne oduzima pripatku to svojstvo.

(4) Mašine ili slični uređaji namijenjeni proizvodnoj, poljoprivrednoj ili drugoj djelatnosti kojoj je trajno namijenjena sama nekretnina kao glavna stvar a nisu u nju ugrađene, smatraju se pripatkom ako trajno služe namjeni glavne stvari, pod uvjetom da na tim stvarima ne postoje prava trećih osoba koje su upisane u odgovarajući javni registar.

Član 12

Plodovi

(1) Plodovi su stvari koje jedna stvar daje prirodno ili posredstvom nečijega rada, kao i sve drugo što ona daje s obzirom na svoju namjenu.

(2) Plodovi su i prinosi koje jedna stvar ili pravo daje periodično i bez uništenja njene suštine (prirodni plodovi) kao i prinosi koje stvar ili pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (civilni plodovi).

(3) Plodovi pripadaju onome kome pripada stvar ili pravo koje ih donosi, ako zakonom ili pravnim poslom nije drugačije određeno.

(4) Ko je dužan predati plodove stvari ili prava može zahtijevati naknadu troškova, koje je imao radi dobijanja plodova, ako bi takve troškove imao i dobar domaćin. Visina naknade ne može premašiti vrijednost plodova koje je dužan predati.

Član 13

Plodovi životinje

(1) Plodovi životinje i sve koristi od nje pripadaju njezinom vlasniku.

(2) Onaj čija je životinja oplodila tuđu životinju nema pravo na plod, ni na nagradu, osim ako je nešto drugo određeno zakonom ili uobičajeno.

Član 14

Posebno o nekretninama

(1) Trava, drveće i plodovi sastavni su dijelovi zemljišta, dok se od njega ne odvoje.

(2) Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine, koje su trajno povezane s tim zemljištem ako ih od njega pravno odvaja stvarno pravo koje svojem nosiocu daje ovlaštenje da na tom tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu (pravo građenja).

(3) Strojevi i slični uređaji koji su tjelesno povezani sa nekretninom ili koji bi se smatrali njenim nebitnim dijelom, ne smatraju se takvim već samostalnim stvarima ako je u odgovarajućem javnom registru upisano da su objekti prava treće osobe.

(4) Prava koja postoje u korist neke nekretnine smatraju se pripadnošću te nekretnine.

Glava III

PRAVO STRANIH OSOBA

Član 15

Sticanje vlasništva stranih osoba

(1) Odredbe ovoga zakona primjenjuju se i na strane fizičke i pravne osobe, osim ako je zakonom ili međunarodnim ugovorom drugačije određeno.

(2) Strane osobe stiču pravo vlasništva na nekretnini u Federaciji pod uvjetom reciprociteta, izuzev kada se pravo stiče naslijeđivanjem ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Pretpostavlja se da postoji reciprocitet. Listu zemalja s kojima ne postoji reciprocitet objavljuje Federalno ministarstvo pravde, uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, svake godine najkasnije do 31. januara.

(3) Strane osobe koje nemaju državljanstvo Bosne i Hercegovine ne smatraju se stranim osobama prema ovom zakonu ako su rođeni u Bosni i Hercegovini ili su njihovi potomci.

Član 16

Ograničenja sticanja vlasništva

(1) Strana osoba ne može biti vlasnik nekretnine na području, koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije, zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva.

(2) Ako je strana osoba stekla pravo vlasništva na nekretnini prije nego što je područje na kojemu nekretnina leži proglašeno područjem iz stava 1. ovog člana, prestaje pravo vlasništva na toj nekretnini, a strana osoba ima pravo na naknadu prema propisima o eksproprijaciji.

Dio drugi

PRAVO VLASNIŠTVA

Glava I

O VLASNIŠTVU

Član 17

Sadržaj prava vlasništva

(1) Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.

(2) Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 18

Opće ograničenje

(1) Vlasnik je dužan u vršenju svog prava postupati obzirno prema općim i tuđim interesima.

(2) Vlasnik je dužan trpiti zahvat u svoju stvar ukoliko je zahvat potreban radi otklanjanja štete koja nekome neposredno prijeti, a koja je nesrazmjerno veća od one štete koja za vlasnika proizlazi iz zahvata.

(3) Vlasnik nekretnine je dužan trpiti zahvate u svoju stvar poduzete na tolikoj visini ili dubini koje isključuju opravdanje vlasnika da zabrani te zahvate.

Član 19

Posebna ograničenja

Vlasnik stvari ne smije izvršavati svoje pravo vlasništva preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na osnovu ovog ili posebnog zakona radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudske sredine i zdravlja ljudi.

Član 20

Ograničenja prava vlasništva na temelju zakona

Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.

Član 21

Ograničenja prava vlasništva na osnovu pravnog posla

(1) Vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo ograničiti ili opteretiti.

(2) Ako vlasnik pravnim poslom odredi zabranu otuđenja ili opterećenja nekretnine ta zabrana djeluje prema trećima samo ako je upisana u zemljišnu knjigu.

(3) Ograničenje prava vlasništva na pokretninama radi osiguranja tražbine djelovat će prema trećoj osobi ako je to ograničenje upisano u odgovarajući javni registar ili ako je treća osoba za njega znala.

Član 22

Posebno o vlasništvu osoba javnog prava

(1) Pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno preduzeće, ustanove i dr.) koje su nosioci prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici.

(2) Nekretninama u vlasništvu osoba javnog prava raspolaže, upravlja i koristi ih tijelo koje je za to nadležno na osnovu zakona.

Član 23

Sticanje vlasništva

(1) Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(3) Pravo vlasništva na osnovu zakona stiče se ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije šta drugo zakonom određeno, sticanjem vlasništva na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

(4) Odlukom suda ili drugoga tijela stiče se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavama određenim zakonom. Sticanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili zakonom, te onih koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati.

(5) Nasljednik stiče vlasništvo nasljeđenih stvari u trenutku smrti ostavioca, ako zakonom nije drugačije određeno. Sticanjem prava vlasništva nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Sve što je određeno za nasljeđivanje, vrijedi na odgovarajući način i za svako sveopće sljedništvo (univerzalnu sukcesiju).

Član 24

Sticanje prava vlasništva na osnovu zakona

Po samom zakonu pravo vlasništva stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, dosjelošću i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Glava II

SUVLASNIŠTVO I ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

1. Suvlasništvo

Član 25

Pojam

(1) Suvlasništvo postoji kada dvije ili više osoba imaju pravo vlasništva na istoj stvari svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

(2) Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su jednaki.

Član 26

Idealni dio stvari

(1) Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, pa u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih, s obzirom na prirodu idealnog dijela, može izvršavati.

(2) Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.

Član 27

Korištenje i raspolaganje stvari

(1) Suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

(2) Kad suvlasnik nekretnine prodaje svoj dio, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Suvlasnik koji ima namjeru prodati svoj suvlasnički dio dužan je putem preporučene pošiljke po pravilima parničnog postupka o dostavi ili putem notara obavijestiti druge suvlasnike o tome navodeći tačne zemljišnoknjižne i katastarske podatke nekretnine, cijenu i ostale uvjete prodaje.

(4) Ako ponuđeni suvlasnici ne obavijeste ponudioca na isti način na koji je učinjena ponuda u roku od 30 dana od dana prijema ponude o prihvatu ponude, suvlasnik može prodati svoj dio drugoj osobi, ali ne po nižoj cijeni ili povoljnijim uvjetima.

(5) Ako suvlasnik ne izvrši prodaju svog suvlasničkog dijela u roku od šest mjeseci po isteku roka za prihvatanje ponude, dužan je u slučaju ponovne prodaje da postupi po odredbama stava 3. ovog člana.

(6) Ako suvlasnik ne učini ponudu ostalim suvlasnicima u skladu sa odredbama st. 3. i 5. ovog člana, odnosno ako nakon učinjene ponude proda trećoj osobi svoj suvlasnički dio pod povoljnijim uvjetima, suvlasnici koji imaju pravo preče kupovine mogu sudskim putem zahtijevati da se ugovor poništi i da se njima pod istim uvjetima prenese vlasništvo na predmetnom suvlasničkom dijelu.

(7) Tužba iz stava 6. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je nosilac prava preče kupovine saznao za prodaju i uvjete prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.

(8) Pravo preče kupovine suvlasnika je isključeno ako se radi o nekretnini koja je po kulturi u katastru odnosno zemljišnim knjigama označena kao pristupni ili prilazni put.

Član 28

Suposjed stvari

(1) Svaki suvlasnik ima pravo na suposjed stvari.

(2) Suvlasnici mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlaštenja. Ova odluka, kao i njen opoziv ili izmjena, spada u poslove redovnog upravljanja.

https://advokat-prnjavorac.com

Član 29

Izvršavanje prava vlasništva na cijeloj stvari

(1) Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju.

(2) Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.

(3) Suvlasnik nekretnine ima pravo u svako doba zahtijevati da se u korist njegova suvlasničkoga dijela nekretnine osnuje vlasništvo određenoga posebnoga dijela (etažno vlasništvo / vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine), ako su ispunjene pretpostavke pod kojima se ono može osnovati.

Član 30

Pravo na upravljanje

(1) Suvlasnik ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču stvari koja je u suvlasništvu zajedno sa ostalim suvlasnicima.

(2) Ako neki suvlasnik preduzme posao na stvari koja je u suvlasništvu bez saglasnosti ostalih suvlasnika, primjenjivat će se pravila o poslovodstvu bez naloga.

Član 31

Poslovi redovnog upravljanja

(1) Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od jedne polovine.

(2) Ako se ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

Član 32

Poslovi vanrednog upravljanja

(1) Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje, i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

(2) Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi okvire redovnog upravljanja.

(3) Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Član 33

Prava suvlasnika na osiguranje

Suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se neki posao preduzme, ili je to odlučio sud, ima pravo da zahtijeva osiguranje za buduću štetu. Suvlasnik koji je obavezan dati osiguranje svoju obavezu ispunjava davanjem zaloga ili jamstvom.

a) Upravnik

Član 34

Prenos prava upravljanja

(1) Suvlasnici mogu saglasno povjeriti upravljanje sa stvari određenoj osobi kao upravniku, koja će djelovati kao njihov punomoćnik. Za upravnika može biti izabran jedan ili nekoliko suvlasnika, a upravljanje može biti povjereno i drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi.

(2) Za suvlasnika koji posjeduje stvar u suvlasništvu ili neki njen samostalni dio na osnovu odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili posjed stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlaštenja, smatra se da mu je povjereno redovno upravljanje stvari odnosno samostalnog dijela stvari, ako sporazumom između suvlasnika nije drugačije određeno.

(3) Ako se suvlasnici ne mogu dogovoriti o postavljanju i ovlaštenjima upravnika, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

Član 35

Pravni položaj upravnika

(1) Upravnik je nalogoprimac suvlasnika, pa se, ukoliko suvlasnici ne odrede drugačije, u odnosu na njegova prava, dužnosti i prestanak njegovih ovlaštenja primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu, s tim što:

1) suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu dati otkaz upravniku, uz otkazni rok od tri mjeseca;

2) suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova, mogu upravnika smijeniti u svako doba ako za to postoji važan razlog. Ako upravnik grubo zanemaruje svoje dužnosti, sud će ga smijeniti na zahtjev bilo kojeg suvlasnika i odrediti drugog upravnika.

(2) Upravnik je ovlašten dati otkaz uz otkazni rok od tri mjeseca.

(3) Kad upravniku prestane ovlaštenje odlukom suvlasnika koji za takvu odluku nisu imali saglasnost svih suvlasnika, ti suvlasnici su dužni da preduzmu neophodne mjere da se, do donošenja odluke o daljem upravljanju, sa stvari upravlja s pažnjom dobrog domaćina, za šta odgovaraju ostalim suvlasnicima.

b) Zaštita suvlasništva

Član 36

Zahtjevi suvlasnika

(1) Svaki suvlasnik ima pravo da postavlja drugim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

(2) Suvlasnik ima pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, ali predaju cijele stvari u posjed može zahtijevati od trećega prema pravilima o nedjeljivim obavezama.

c) Razvrgnuće suvlasništva

Član 37

Potpuno ili djelomično razvrgnuće

(1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelomično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, a to pravo ne zastarijeva.

(2) Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku, koji ne može biti duži od 3 (tri) godine, ne može tražiti razvrgavanje suvlasništva.

(3) Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u granicama mogućega i dopuštenoga (dobrovoljno razvrgavanje).

Član 38

Sudsko razvrgnuće

(1) U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).

(2) Ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba).

(3) Ako ne uspije ni dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika, uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, njihove potrebe i druge okolnosti, uz obavezu isplate naknade tržišne vrijednosti ostalim suvlasnicima, srazmjerno njihovim dijelovima.

(4) Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova prema pravilima obligacionog prava.

Član 39

Razvrgnuće suvlasništva na nekoliko stvari

(1) U postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice, sud može na zahtjev svakoga suvlasnika odlučiti da, umjesto dijela u svakoj pojedinoj stvari, svakom od njih pripadne određena stvar ili skupina stvari, srazmjerno suvlasničkim dijelovima, uzimajući u obzir njihove potrebe.

(2) Ako stvari koje diobom pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkoga dijela, taj suvlasnik dužan je platiti razliku ostalim suvlasnicima, prema pravilima o civilnoj diobi.

Član 40

Razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva

Suvlasnici mogu saglasno odlučiti da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), ako je takva dioba moguća.

Član 41

Troškovi razvrgnuća

Troškove razvrgnuća snose suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije.

Član 42

Tuđa prava

(1) Razvrgnuće ne može biti na štetu prava trećih osoba.

(2) Sva založna prava, služnosti i druga stvarna prava koja su i prije razvrgnuća teretila nepodijeljenu stvar mogu se izvršavati kao i do diobe.

2. Zajedničko vlasništvo

Član 43

Neodređenost udjela u vlasništvu

(1) Zajedničko vlasništvo je vlasništvo dvije ili više osoba (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.

(2) Kad je stvar u zajedničkom vlasništvu, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao vlasništvo samo nekog od zajedničara, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

(3) U sumnji da li je stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, smatra se da postoji suvlasništvo.

Član 44

Udio zajedničara

(1) Zajedničar može svoj udio u zajedničkom vlasništvu pravnim poslom prenijeti u cijelini ili djelomično samo na drugog zajedničara.

(2) Udio koji zajedničar ima u zajedničkom vlasništvu prelazi na njegove nasljednike.

(3) Zajedničar odgovara za dugove do visine svog udjela u zajedničkom vlasništvu.

Član 45

Izvršavanje zajedničkog vlasništva

(1) Zajedničar je ovlašten da izvršava sva vlasnička prava na zajedničkoj stvari samo zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako nešto drugo nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara.

(2) Plodovi i druge koristi od zajedničke stvari jednako pripadaju svim zajedničarima.

(3) Troškove i terete koji se odnose na zajedničku stvar snose zajedničari solidarno.

(4) Svaki je zajedničar ovlašten da traži da se zajedničko pravo vlasništva na nekretnini upiše u zemljišne knjige.

Član 46

Upravljanje zajedničkom stvari

(1) Zajedničar ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u zajedničkom vlasništvu (upravljanje sa stvari) zajedno s ostalim zajedničarima.

(2) Zajedničari zajedničkom stvari upravljaju zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, ako odlučivanje nije povjereno upravitelju.

Član 47

Raspolaganja zajedničkom stvari

(1) Zajedničkom stvari zajedničari raspolažu zajednički. Pojedini zajedničar može raspolagati sa stvari samo na osnovu ovlaštenja, koju su mu za to dali svi ostali zajedničari.

(2) Izuzetno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može, na osnovu pravnoga posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva i to:

1. na pokretnoj stvari – ako je stvar pribavila na osnovu naplatnog pravnog posla, i ako je postupala u dobroj vjeri,

2. na nekretninima – ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko i ako je postupala u dobroj vjeri.

(3) Odredbe stava 2. ovoga člana na odgovarajući se način primjenjuju i na sticanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

Član 48

Zaštita

(1) Zajedničar ima pravo da postavlja ostalim zajedničarima one zahtjeve koji proizilaze i iz njegova zajedničkoga vlasništva.

(2) Zajedničar ima pravo da postavlja protiv svakoga one zahtjeve u vezi sa zajedničkom stvari koje može postaviti vlasnik stvari, s tim da predaju cijele stvari u posjed može zahtijevati od treće osobe samo prema obaveznopravnim pravilima o nedjeljivim obavezama.

Član 49

Pravo na diobu

(1) Zajedničar je ovlašten zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi suvlasnički dio koji mu pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu, ako to nije protivno zakonu. Ovo pravo ne zastarijeva.

(2) Određivanjem suvlasničkog dijela zajedničari postaju suvlasnici. Ukoliko je više zajedničara, a samo jedan zajedničar zatraži određivanje suvlasničkog dijela on postaje suvlasnik s ostalim zajedničarima, koji u preostalom dijelu ostaju zajednički vlasnici.

(3) Veličina suvlasničkoga dijela koji će diobom pripasti dotadašnjem zajedničaru određuje se sporazumom svih zajedničara. U nedostatku sporazuma smatrat će se da su udjeli zajedničara jednaki. Zajedničar koji smatra da je njegov udio veći može zahtijevati da sud utvrdi veličinu njegovog udjela.

(4) Sud odlučuje o veličini suvlasničkoga dijela prema mjerilima koja za određivanje veličine udjela zakon postavlja za određeni slučaj zajedničkoga vlasništva.

(5) Kad zakon zabranjuje diobu zajedničke stvari, ta se zabrana odnosi isključivo na fizičku diobu stvari, ako izričito nije postavljena zabrana i za diobu određivanjem suvlasničkih dijelova, ili za druge načine diobe.

Član 50

Pravo trećih osoba na diobu

Osobe koje imaju pravo zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli određivanjem suvlasničkog dijela određenog zajedničara na ime njegovog dijela u zajedničkom vlasništvu su:

1) vjerovnici u odnosu na dijelove njihovih dužnika,

2) nasljednici u odnosu na ostaviočev dio,

3) svaka osoba u odnosu na bilo kojega zajedničara ko za to ima pravni interes.

Član 51

Shodna primjena pravila o suvlasništvu

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe o suvlasništu ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, niti drugo proizlazi iz prirode zajedničkog vlasništva.

Glava III

PRAVO VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA

1. Sticanje prava vlasništva na nekretninama

Član 52

Pravni osnovi sticanja

(1) Sticalac prava vlasništva na nekretnini na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenoga prava vlasništva u zemljišne knjige.

(2) Pravo vlasništva stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog nadležnog organa ne može se suprotstaviti pravu treće savjesne osobe koja je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige podnijela zahtjev za upis svoga prava prije nego je osoba koja je stekla pravo vlasništva na osnovu nasljeđivanja, zakona odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražila upis svog prava.

a) Sticanje na osnovu pravnog posla

Član 53*

Sticanje uknjižbom

(1) Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) (prestalo da važi)

(3) Vlasništvo se prenosi na osnovu valjano očitovane volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerena na to da njegovo vlasništvo pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos vlasništva ali može biti data i u posebnoj ispravi.

(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 54

Sticanje predbilježbom

(1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava vlasništva, može se tražiti predbilježba sticanja prava vlasništva.

(2) Predbilježbom će vlasništvo biti stečeno pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.

(3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos vlasništva uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa vlasništva na sticaoca ili ispunjenjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.

(4) Ako je predbilježba zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi predbilježba se smatra opravdanom podnošenjem clausule intabulandi.

Član 55

Zaštita povjerenja u zemljišne knjige

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivaocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Član 56

Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost

(1) Sticalac upisom stiče nekretninu kao da je stiče od njezina vlasnika, ako istu, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine iako to nije bila.

(2) Sticalac koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Brisovna se tužba može podići u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog osnova upisa, ali se ne može podići ukoliko je savjesna treća osoba pouzdavajući se u zemljišnu knjigu upisala svoje pravo.

Član 57

Višestruko ugovaranje otuđenja

(1) U slučaju da je više osoba zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona osoba, koja je kao savjesna prvo podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje vlasništva. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis.

(2) Ukoliko je jedna od više osoba, koje su s vlasnikom zaključile pravni posao radi sticanja vlasništva iste nekretnine podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno ishodila upis u svoju korist, a pri tome bilo nesavjesna, savjesna osoba ima pravo u roku od tri godine od izvršenog upisa podnijeti tužbu kojom traži brisanje neispravnog upisa i uknjižbu prava vlasništva u svoju korist, kao i izvršiti zabilježbu spora u svoju korist. Ovo se pravo ne može vršiti protiv treće savjesne osobe koja je, pouzdavajući se u zemljišnu knjigu, stekla neko pravo.

b) Sticanje na osnovu zakona

Član 58

Sticanje dosjelošću

(1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Član 59

Građenje na tuđem zemljištu

(1) Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.

(2) Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u posjed njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionoga prava.

(3) Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjesan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obaveznog prava.

(4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.

(5) Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.

Član 60

Gradnja tuđim materijalom

(1) Ako vlasnik zemljišta izgradi na njemu zgradu tuđim materijalom, odnosno ako on ili neko drugi ugradi u nekretninu tuđu stvar, koja se ne može odvojiti bez nesrazmjerno velikih troškova, vlasništvo nekretnine se proteže i na ugrađenu stvar.

(2) Prava na naknadu vlasnika materijala iz stava 1. ovog člana uređuju se po pravilima obligacionog prava.

Član 61

Dogradnja, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje

(1) Dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih na može se steći vlasništvo, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadzidane odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio.

(2) Osoba koja je dogradila, nadzidala ili preuredila zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagala ili nešto ugradila u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

Član 62

Prekoračenje međe građenjem

(1) Ako je građenjem zgrade prekoračena međa, savjesni graditelj stiče pravo vlasništva na zahvaćenom zemljištu uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta.

(2) Ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgode usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti.

Član 63

Građenje na tuđem pravu građenja

Kad je građeno na tuđem zemljištu opterećenom pravom građenja, nosiocu tog prava pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta iz člana 59. (građenje na tuđem zemljištu) i člana 62. (prekoračenje međe građenjem) ovog zakona.

Član 64

Sijanje i sađenje

Biljke koje puste korijenje u zemljištu vlasništvo su vlasnika tog zemljišta, nezavisno o tome ko je bio vlasnik sjemena ili sadnice.

Član 65

Priraštaj zemljišta

(1) Nastane li otok u sredini vodotoka koji nije opće dobro, tada otok pravno prirasta zemljištima koja leže duž tog otoka na obje obale po dužini zemljišta, u širinu do polovice vodotoka, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako je otok koji nije opće dobro nastao na jednoj polovici vodotoka, u cjelini prirasta zemljištu na bližoj obali.

(3) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se ako otok nastane presušivanjem vode, diobom vode na više rukavaca ili ako zemljišta budu poplavljena.

(4) Otrgne li vodotok komad zemljišta i pripoji ga drugom zemljištu, vlasnik otrgnutog komada zemljišta ima pravo u roku od godine dana vratiti taj komad zemljišta. Ako nakon isteka roka od godine dana otrgnuti komad zemljišta nije vraćen, isti postaje sastavni dio zemljišta kojem je pripojen.

(5) Zemlja koju vodotok taloži na neko zemljište priraštaj je toga zemljišta.

(6) O tome ko je stekao pravo vlasništva u slučajevima predviđenim u odredbama

čl.60. do 65. ovog zakona odlučuje sud.

2. Ograničenje prava vlasništva na nekretninama

Član 66

Opće odredbe

(1) Vlasnik nekretnine ima pri izvršavanju svojih ovlasti iz prava vlasništva obavezu postupiti obzirno prema osobi, koja je vlasnik neke druge nekretnine, a koja pri tome u njegovu interesu trpi, propušta ili čini u pogledu svoje nekretnine ono što je određeno zakonom (susjedska prava).

(2) Svoje pravo vlasnici drugih nekretnina mogu ostvarivati u postupku pred sudom, ako nije predviđen drugi put zaštite. Neko trpljenje, propuštanje ili činjenje, koje je predviđeno zakonom, jednako kao i vlasnik ovlašten je zahtijevati i onaj, koji nekretninu posjeduje na osnovu prava izvedenog iz prava vlasnika.

(3) Susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onoga, koji treba nešto trpjeti, propustiti ili činiti.

(4) Trpljenje, propuštanje i činjenje, koje se može zahtijevati od vlasnika neke nekretnine, može se umjesto od njega zahtijevati od onoga, koji nekretninu posjeduje na osnovu prava izvedenoga iz prava vlasnika.

(5) Ono što je određeno za susjedska prava vlasnika nekretnina vrijedi na odgovarajući način i za vlasnike ostalih nekretnina, uključujući i suvlasnike, na čijim je suvlasničkim dijelovima uspostavljeno vlasništvo posebnoga dijela nekretnine, ako nije suprotno zakonu ili naravi nekretnina.

Član 67

Zajednička ograda

(1) Ograde između susjednih nekretnina (zidovi, plotovi, ograde, živice i druge prepreke) kao i stvari, koje služe kao međašni znakovi, suvlasništvo su susjeda, osim ako se dokaže da su vlasništvo jednoga susjeda.

(2) Suvlasništvo stvari, koje služe kao zajedničke ograde ili međašni znakovi, nije dijeljivo dokle god te stvari ne izgube tu namjenu.

(3) Svaki od susjeda može upotrebljavati zajedničku ogradu sa svoje strane do polovine njezine širine, do te širine izgraditi slijepa vrata ili smjestiti uzidane ormare i sl., ali ne smije činiti ništa što bi ogradu dovelo u opasnost ili što bi njegova susjeda sprječavalo da je on upotrebljava sa svoje strane do polovine.

(4) Troškove održavanja zajedničke ograde snose njezini suvlasnici na jednake dijelove i solidarno odgovaraju za štetu, koja bi trećima nastala zbog toga što ograda nije održavana u stanju kakvo je uobičajeno s obzirom na namjenu ograde i ograđene nekretnine, te na mjesne prilike.

Član 68

Vlastita ograda

(1) Ograda koja se nalazi isključivo na nekretnini jednoga vlasnika, njegovo je vlasništvo.

(2) Svaki je vlasnik dužan s desne strane svog glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor, ako nije drugačije propisano, niti je drugi mjesni običaj.

(3) Vlasnik ograde je dužan održavati u dobrom stanju svoju ogradu i spriječiti opasnost od nanošenja štete susjedu.

Član 69

Međa

(1) Ako su međašni znakovi između dvije nekretnine zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.

(2) Sud će na licu mjesta označiti među međašnim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ne bude li postignut sporazum, prema posljednjem mirnom posjedu, a ne uspije li ga utvrditi – prema pravičnoj ocjeni.

(3) Međa na građevinskom zemljištu uređuje se u sudskom vanparničnom postupku u skladu sa prostorno-planskom dokumentacijom, a ako to nije moguće onda na osnovu geodetskog premjera.

(4) Od trenutka kad je sud među označio međašnim znakovima smatra se da postoji vlasništvo do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

(5) I nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svako može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa.

(6) Susjed, koji je sudjelovao u postupku uređenja međa, ne može to zahtijevati nakon proteka roka od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa.

Član 70

Stablo na međi

(1) Stablo pripada onome iz čijega je zemljišta izraslo, bez obzira na to kuda se ono nadvilo, kamo se proteže korijenje i vise grane.

(2) Stablo koje je izraslo na samoj međi u suvlasništvu je susjeda s obje strane međe.

(3) Što je određeno u pogledu stabla, na odgovarajući se način primjenjuje i na drugo rastinje.

Član 71

Granje i korijenje

(1) Vlasnik smije iz svog zemljišta istrgnuti žile i korijenje tuđeg drveća i ostalog raslinja kao i odsjeći grane tuđeg drveta i dio debla, koji se nalaze u zračnom prostoru iznad njegove nekretnine i zadržati ih za sebe, ili se pak služiti tim dijelovima tuđeg drveta, ako posebnim zakonom nije nešto drugo određeno.

(2) Za štetu koju su njegovoj nekretnini prouzročile žile, korijenje ili grane tuđeg drveća, a što se ne bi dogodilo da je njihov vlasnik postupao dovoljno obzirno, vlasnik susjednog zemljišta ima pravo tražiti naknadu.

(3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne primjenjuju se u slučaju međusobnog graničenja šuma i šumskog zemljišta.

Član 72

Pristup na tuđe

(1) Ako na tuđu nekretninu dospiju nečija životinja, roj pčela ili stvar koja se s njom nije povezala tako da je time prestala samostalno postojati, onaj čije su to stvari može, u primjerenom roku pristupiti na tuđe zemljište da bi ih uzeo nazad.

(2) Vlasnik nekretnine može u slučaju iz stava 1. ovoga člana zabraniti pristup na svoju nekretninu jedino ako te stvari bez odgađanja sam preda njihovu posjedniku.

(3) Ako je od životinje, roja pčela i drugih stvari, koje su dospjele na tuđu nekretninu ili od njihova uzimanja ili vraćanja natrag nastala šteta za vlasnika nekretnine na koju su te stvari dospjele, ili ako su s tim u vezi za vlasnika nekretnine nastali troškovi koji su bili nužni, on ima pravo zadržati stvar sve dok mu šteta i troškovi ne budu u potpunosti naknađeni.

Član 73

Upotreba tuđe nekretnine radi izvođenja radova

(1) Vlasnik nekretnine, na kojoj je nužno obaviti radove potrebne za njenu upotrebu ili korištenje, može privremeno upotrijebiti tuđe zemljište radi izvođenja radova, (postavljanja skele i sl.), ako se to na drugi način ne može izvesti. Za upotrebu tuđeg zemljišta plaća se na zahtjev vlasnika primjerena naknada.

(2) Osoba, koja je upotrijebila tuđe zemljište za potrebe iz stava 1. ovoga člana, dužna je isto, čim prestane potreba za takvu upotrebu dovesti u stanje, u kojem se nalazila prije toga, i nadoknaditi počinjenu štetu po općim propisima o odgovornosti za štetu.

Član 74

Postavljanje vodova i drugih uređaja

Postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i dr.) na tuđoj nekretnini bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u općem interesu na osnovu posebnih zakonskih propisa, a u privatnom interesu prema odredbama o osnivanju služnosti vodova i drugih uređaja odlukom suda, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 75

Potkopavanje tuđe nekretnine

(1) Vlasniku nije dozvoljeno da kopa svoje zemljište ili da čini na svojoj nekretnini druge radnje, za koje je razumno očekivati da bi mogle dovesti u opasnost stabilnost tuđe nekretnine.

(2) Vlasnik nekretnine, čija je stabilnost u opasnosti, može tražiti prestanak radova iz stava 1. ovog člana, ako nisu preduzete sve mjere, za koje se opravdano može očekivati da će otkloniti opasnost za stabilnost njegove nekretnine.

(3) Ako mjere iz stava 2. ovog člana nije moguće uspješno provesti, njen vlasnik može zahtijevati zabranu radnji, koje ugrožavaju stabilnost nekretnine.

Član 76

Imisije

(1) Nekretninom se ne smije služiti ni koristiti na način da zbog toga na tuđu nekretninu dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nekretnini u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnoga zakona (prekomjerne posredne imisije).

(2) Vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su da od vlasnika nekretnine s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.

(3) Izuzetno, od stava 2. ovog člana, kad prekomjerne posredne imisije potiču od djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, vlasnici nekretnine koja im je izložena nemaju pravo dok ta dozvola traje da zahtijevaju propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašteni da zahtijevaju naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i preduzimanje prikladnih mjera da se ubuduće spriječe ili smanje prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete.

(4) Vlasnik nekretnine nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nekretninu dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i sl. (neposredne imisije), pa je ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.

(5) Vlasnik čijoj nekretnini prijeti predvidiva opasnost s tuđe nekretnine od neposrednih ili posrednih imisija koje ne bi bio dužan trpjeti, ovlašten je da zahtijeva da se odrede i provedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprječavanja.

Član 77

Opasnost od rušenja zgrade

Kad postoji ozbiljna opasnost da bi se nečija zgrada ili neki drugi dio nečije nekretnine mogao potpuno ili djelimično srušiti, od čega prijeti opasnost susjednoj nekretnini, susjed čija je nekretnina u opasnosti može od onoga čiji je to objekt zahtijevati preduzimanje svih potrebnih mjera za sprječavanje nastanka štete, kao i da zahtijeva dovoljno osiguranje naknade buduće štete.

Član 78

Zabrana mijenjanja prirodnog toka vode

(1) Vlasnik zemljišta ne smije na štetu drugog zemljišta mijenjati smjer ili jačinu prirodnog toka vode preko svog zemljišta ili kroz njega (podzemne vode).

(2) Vlasnik je dužan da zemljište duž obala, vodotoka i jezera koristi tako da ne ometa prirodni tok vode, ne ugrožava stanje ili korištenje korita, obala i vodoprivrednih objekata na obali i pored obale i da ne sprječava njihovo održavanje.

(3) Vlasnik nizvodnog zemljišta ne smije stvarati ni postavljati prepreke da na njegovo zemljište dotiče voda koja prirodno otiče sa uzvodnog zemljišta, niti vlasnik uzvodnog zemljišta smije svojevoljno učiniti nešto što bi u većoj mjeri opteretilo nizvodno zemljište.

Član 79

Odvođenje kišnice s krova

Vlasnik nekretnine je dužan preduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva sa njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu.

3. Vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine

a) Općenito

Član 80

Pojam etažnog vlasništva

(1) Vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) proizilazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno, te se može samo zajedno sa njim prenijeti ili opteretiti.

(2) Vlasništvo određenog posebnoga dijela nekretnine ovlašćuje etažnog vlasnika, da taj poseban dio nekretnine isključivo koristi i raspolaže s njim, a na zajedničkim dijelovima nekretnine ima pravo suvlasništva.

(3) Etažno vlasništvo može se uspostaviti na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom.

(4) Na pravne odnose vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine koji nisu regulirani ovim zakonom odgovarajuće se primjenjuju opća pravila o suvlasništvu.

Član 81

Objekt etažnog vlasništva

(1) Etažno vlasništvo može biti uspostavljeno u pogledu dijela suvlasničke nekretnine koja čini samostalnu upotrebnu cjelinu, koja omogućuje samostalno izvršavanje ovlašćenja etažnog vlasnika kao što je stan, poslovni prostor ili druga samostalna prostorija.

(2) Samostalne prostorije u smislu ovog zakona naročito su samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila.

(3) Etažno vlasništvo može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.

(4) Da bi se etažno vlasništvo moglo protegnuti i na neki sporedni dio, taj dio treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine, te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio.

(5) Etažno vlasništvo ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj upotrebi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine. U sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj upotrebi u korist određenoga posebnoga dijela.

(6) Etažni vlasnici imaju pravo da koriste zajedničke dijelove nekretnine. U smislu ovog zakona zajednički dijelovi nekretnine su temelji, glavni zidovi, tavan, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža i sl.

(7) Za sporedne dijelove nekretnine shodno se primjenjuju pravila koja važe za pripatke stvari.

Član 82*

Uspostavljanje etažnog vlasništva

(1) Etažno vlasništvo se uspostavlja odlukom vlasnika nekretnine (izjava o diobi) u skladu sa odrebom člana 86. ovog zakona ili sporazumom suvlasnika nekretnine (ugovor o diobi) u skladu sa odredbom člana 84. ovog zakona.

(2) (prestalo da važi)

(3) Etažno vlasništvo se stiče upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano sa određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine.

Član 83

Uknjižba etažnog vlasništva

(1) Za uknjižbu prava etažnog vlasništva potrebno je sudu dostaviti izjavu o diobi ili ugovor o diobi, te plan posebnih dijelova zgrade koji se žele uknjižiti.

(2) Plan posebnih dijelova zgrade mora sadržavati zemljišnoknjižnu oznaku zemljišta na kome je zgrada podignuta, oznaku zgrade po ulici i kućnom broju, skicu (crtež) iz kojeg se vidi položaj, veličina i oznaka posebnog dijela zgrade na kome se traži uknjižbu, kao i položaj i oznake dijelova zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima zgrade.

(3) Plan posebnih dijelova zgrade mora biti izrađen od strane ovlaštenog projektanta ili ovlaštenog geodete, stalnog sudskog vještaka arhitektonske ili građevinske struke i ovjeren od strane općinske službe nadležne za građenje.

(4) Nadležna općinska služba iz stava 3. ovog člana potvrđuje da je određeni stan, poslovni prostor ili samostalna prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna cjelina (uvjerenje o cjelovitosti).

Član 84

Pretvaranje suvlasništva u etažno vlasništvo

(1) Suvlasnici nekretnine mogu se sporazumjeti da svoje idealne dijelove pretvore u etažno vlasništvo, tako što će svaki suvlasnik imati vlasništvo na stanu, poslovnom prostoru ili samostalnoj prostoriji (posebni dio) povezano sa suvlasničkim dijelom u nekretnini. Vlasništvo na posebnom dijelu može biti uspostavljeno samo na odgovarajućem suvlasničkom dijelu, osim ako se suvlasnici u skladu sa odredbom člana 85. stava 2. ne sporazumiju drugačije.

(2) Suvlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak drugom suvlasniku na uspostavu vlasništva posebnoga dijela koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novoga vlasništva posebnoga dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na osnovu njegovog ranije uspostavljenog vlasništva posebnoga dijela. U slučaju uskraćivanja odobrenja odlučuje sud u vanparničnom postupku.

(3) U slučaju spora da li je suvlasnički dio odgovarajući dio da bi na njemu moglo biti uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine, utvrđuje sud, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(4) U slučaja iz stava 3. ovog člana vlasništvo posebnoga dijela ne može se uspostaviti dok ne postane pravosnažna odluka suda o utvrđivanju korisnih površina toga stana, odnosno druge prostorije te korisnih površina svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, ako ovim zakonom nije nešto drugo određeno.

Član 85

Odgovarajući suvlasnički dio

(1) Odgovarajući suvlasnički dio je onaj koji odgovara odnosu korisne površine toga samostalnoga dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine.

(2) Svi suvlasnici nekretnine mogu saglasno ograničiti svoja suvlasnička prava tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela iako to nije odgovarajući dio. U tom slučaju će se smatrati da se radi o odgovarajućem dijelu iz kojega može proizaći i na njemu biti uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio.

Član 86

Uspostavljanje etažnog vlasništva od strane vlasnika nekretnine

(1) Vlasnik nekretnine može izjavom o diobi podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i sa svakim tih dijelova povezati pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine.

(2) Da bi se uspostavilo na ovaj način etažno vlasništvo, moraju biti ispunjene pretpostavke propisane ovim zakonom u pogledu uspostave prava vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine a posebno one o odgovarajućem suvlasničkom dijelu.

(3) Podijeli li vlasnik zemljišta, odnosno nosilac prava građenja svoju nekretninu, na kojoj tek treba biti izgrađena zgrada na suvlasničke dijelove, on može očitovati svoju volju da sa svakim od tih dijelova bude povezano pravo vlasništva na određenom posebnom dijelu, u kojem će slučaju vlasništvo posebnog dijela biti uspostavljeno tek ako zgrada bude izgrađena, uz pretpostavke iz stava 2. ovoga člana.

(4) Vlasnik nekretnine može u toku gradnje raspolagati posebnim dijelovima zgrade. Sticalac takvog posebnog dijela zgrade se smatra privremenim etažnim vlasnikom.

(5) U korist privremenog etažnog vlasnika će se radi osiguranja njegovog zahtjeva za upis vlasništva u zemljišnu knjigu u teretnom listu nekretnine na kojoj se gradi upisati predbilježba budućeg vlasništva na određenom stanu, poslovnoj prostoriji ili samostalnoj prostoriji.

(6) Prije nego je izvršena predbilježba iz stava 5. ovog člana sticalac etažnog vlasništva nije dužan i prodavalac nema pravo zahtjevati od njega bilo kakve isplate na ime kupoprodajne cijene.

(7) U ugovoru o prodaji će se prodavlac privremenom etažnom vlasniku obavezati da će dati sve potrebne zemljišnoknjižne izjave i poduzeti sve potrebne radnje pred nadležnim organima kako bi se izvršila uknjižba u njegovu korist.

(8) Ukoliko prodavalac ne izvrši obaveze preuzete u skladu sa odredbom stava 7. ovog člana privremeni etažni vlasnik može podići tužbu i istovremeno tražiti upis zabilježbe spora.

(9) Uknjižbom etažnog vlasništva u korist privremenog etažnog vlasnika, on postaje vlasnik, a po službenoj dužnosti se brišu ostali upisi koje su osiguravali njegovo sticanje.

Član 87

Veličina suvlasničkog dijela i korisna površina

(1) Da li je suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome da li je taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne površine stana, odnosno druge samostalne prostorije u pogledu koje se traži uspostava vlasništva posebnoga dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine.

(2) Korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju.

(3) Korisnu površinu prema projektnoj dokumentaciji određuje vlasnik nekretnine izjavom o diobi ili suvlasnici nekretnine ugovorom o diobi, a ako među njima nema saglasnosti korisnu površinu određuje sud u vanparničnom postupku.

(4) Korisne površine utvrđuje sud svojom odlukom donesenom u vanparničnom postupku:

1) prilikom izračunavanja korisne površine zanemaruju razlike koje povećavaju ili smanjuju površinu, ako bi sve zajedno opravdale dodatak ili odbitak od manje od 2% korisne površine stana ili druge prostorije,

2) prilikom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase, a što važi i za druge dijelove nekretnine koji su pripadak nekog stana ili druge samostalne prostorije u skladu s odredbama ovoga zakona,

3) korisna se površina u pravilu izračunava prema glavnom projektu koji je sastavni dio građevinske dozvole ili koji je potvrđen po nadležnom tijelu, ali ako neki od suvlasnika učini vjerojatnim da postoje znatnija odstupanja od tog projekta, korisna će se površina izračunati prema stvarnom stanju,

4) u slučajevima utvrđivanja korisne površine iz tačke 1. do 3. ovog stava sud donosi rješenje na osnovu nalaza ovlaštenog geodete, vještaka arhitektonske ili građevinske struke.

Član 88

Naknadno sudsko utvrđivanje korisnih površina

(1) Ukoliko se nakon što su utvrđeni i u zemljišnu knjigu upisani odgovarajući dijelovi izmijenjene prilike i nema sporazuma među etažnim vlasnicima o novom utvrđivanju korisnih površina i odgovarjućih dijelova na zahtjev svakoga suvlasnika korisnu površinu će u vanpraničnom postupku utvrditi sud.

(2) Pod promijenjenim prilikama naročito se smatra:

1) ako se utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije utvrđena prije završetka gradnje, promijenila radnjama za koje je potrebna građevinskna dozvola do završetka gradnje za najmanje 3%, s time da u tom slučaju zahtjev za ponovo utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole,

2) ako se nakon završene gradnje bitno promijenila utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije takvim građevinskim zahvatima obavljenim na nekretnini za koje je potrebna građevna dozvola, s time da u tom slučaju zahtjev za ponovo utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole.

(3) Utvrdi li se ponovo korisna površina zbog promjene iz stava 2. ovoga člana, suvlasnici su dužni međusobno preuzeti ili prenijeti one suvlasničke dijelove koji su potrebni kako bi svakom suvlasniku pripao barem onoliki dio koji je nakon utvrđenja korisnih površina nužan za uspostavu njegova prava vlasništva na posebnom dijelu (odgovarajući suvlasnički dio).

(4) U nedostatku sporazuma suvlasnika, sud koji nanovo odredi neku korisnu površinu, ujedno će utvrditi mijenja li se i koliki je zbroj svih korisnih površina stanova i ostalih posebnih dijelova iste nekretnine.

Član 89

Naknadno utvrđivanje korisne površine zbog promjene stanja posebnih dijelova

(1) Korisna površina će se ponovno utvrđivati i ako se prije utvrđena vrijednost promijenila zbog promjena stanja stanova, odnosno drugih samostalnih prostorija, koji neposredno prostorno graniče, ili zbog prenosa sporednih dijelova jednog posebnog dijela zgrade na drugi, ako zahtjev za ponovno utvrđivanje korisne površine stave vlasnici posebnih dijelova, koji izvode promjene ili prijenos.

(2) U slučaju iz stava 1. ovoga člana utvrdit će se korisna površina stanova ili drugih prostorija na koje se odnosi promjena ili prijenos tako da bude jednak zbroj njihovih korisnih površina prije i nakon promjene ili prijenosa.

(3) Ukoliko se u slučaju iz stava 1 ovog člana ponovo utvrdi korisna površina, suvlasnici čija je korisna površina povećana dužni su suvlasnicima čijim se dijelovima smanjila korisna površina platiti naknadu. Visinu naknade suvlasnici utvđuju sporazumom, a u nedostatku sporazuma naknada se plaća prema tržišnoj vrijednosti nekretnine uključujući i svu eventualnu štetu koju su oštećeni suvlasnici pretrpjeli.

Član 90

Sticanje vlasništva dvije ili više osoba na posebnom dijelu nekretnine

Ukoliko su dvije ili više osoba stekle, kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, vlasništvo na posebnom dijelu, one sva prava i dužnosti vlasnika izvršavaju solidarno, te se u odnosu prema trećim osobama i ostalim suvlasnicima iste nekretnine smatraju kao jedna osoba.

Član 91

Pravo preče kupovine

(1) Suvlasnici jednog stana, poslovne prostorije ili samostalne prostorije imaju pravo preče kupovine.

(2) Suvlasnik koji prodaje svoje etažno vlasništvo iz stava 1. ovog člana dužan je učiniti ponudu drugim suvlasnicima toga posebnog dijela, a suvlasnik zgrade koja se ne može podijeliti na posebne dijelove drugim suvlasnicima.

(3) Ponuda mora biti učinjena u pisanoj formi i sadržavati zemljišnoknjižne ili katastarske oznake nekretnine i posebnog dijela nekretnine koji se prodaje.

(4) Na vršenje prava preče kupovine suvlasnika stana, poslovne prostorije ili samostalna prostorije primjenjuju se odredbe ovog zakona o pravu preče kupovine suvlasnika.

(5) Ako etažni vlasnik koji prodaje svoj dio ne učini ponudu u skladu s odredbama stava 3. ovoga člana, ili ako svoj dio proda pod povoljnijim uvjetima trećoj osobi, drugi suvlasnik, odnosno suvlasnici imaju pravo tražiti od suda da ugovor oglasi nevaljanim i da oni kupe taj dio pod istim uvjetima.

(6) Ukoliko se drugačije ne sporazumiju suvlasnici ostvaruju pravo preče kupovine srazmjerno učešću svojih suvlasničkih dijelova na cijeloj nekretnini.

b) Izvršavanje ovlasti

Član 92

Uzajamni odnosi etažnih vlasnika

(1) Ugovorom etažnih vlasnika uređuju se obim i način korištenja i održavanja posebnih dijelova nekretnine i dijelova nekretnine koji služe zgradi kao cjelini ili nekim njenim posebnim dijelovima.

(2) Prava i obaveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova odnose se i na kasnijeg sticaoca vlasništva posebnog dijela.

(3) Ako etažni vlasnici ne zaključe ugovor o uzajamnim odnosima sud će u vanparničnom postupku, na prijedlog bilo kojeg vlasnika, svojim rješenjem urediti te odnose.

Član 93

Ugovor o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova nekretnine

(1) Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika iz člana 92. ovog zakona zaključuje se u pismenom obliku uz ovjeru potpisa od strane notara ili drugog ovlaštenog organa.

(2) Ugovor koji je sačinjen suprotno stavu 1. ovog člana ništav je.

(3) Ako je vlasnik prilikom podjele odredio kako će se upravljati nekretninom, to će djelovati i prema trećima, ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi.

(4) Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika može se mijenjati uz pismeni pristanak onih vlasnika čija se prava mijenjaju u formi propisanoj stavom 1. ovog člana.

(5) Sud će, u vanparničnom postupku, na prijedlog jednog ili više etažnih vlasnika odrediti da li će se izvršiti promjena u ugovoru i protiv volje drugih vlasnika, ako nađe da su promjene opravdane.

Član 94

Dužnost održavanja

(1) Etažni vlasnik, dužan je za taj stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, te njima namijenjene instalacije, naročito elektrovodne, plinovodne, vodovodne, toplovodne i sanitarne naprave, kao i sve druge pripatke tog posebnog dijela, brinuti se i tako ih održavati da drugim suvlasnicima ne nastane nikakva šteta.

(2) Za svu štetu, koju drugi etažni vlasnici pretrpe u vezi s izvršavanjem dužnosti iz stava 1. ovoga člana, ili zbog njena neizvršavanja, odgovoran je onaj etažni vlasnik, čija je to bila dužnost održavanja, a ako je to bila dužnost više etažnih vlasnika – oni odgovaraju za tu štetu solidarno.

(3) Etažni vlasnik je dužan da odobri ulazak u stan odnosno drugu samostalnu prostoriju predstavniku upravnika zgrade ukoliko je to potrebno radi sprječavanja štete na drugim posebnim dijelovima nekretnine odnosno zajedničkim prostorijama ili radi hitnog održavanja zajedničkih dijelova nekretnine. Imovinsku štetu koju u vezi s time pretrpi dužni su mu srazmjerno svojim udjelima u nekretnini nadoknaditi etažni vlasnici koji koriste predmetne zajedničke prostorije, ako se radilo o održavanju zajedničkih prostorija, odnosno etažni vlasnik određenog stana ili samostalne prostorije.

(4) Ukoliko se etažni vlasnik tome protivi, po zahtjevu upravnika rješenje o odobrenju ulaska upravnika u stan odnosno samostalnu prostoriju po skraćenom upravnom postupku donosi organ nadležne jedinice lokalne samouprave nadležan za stambene poslove. U slučaju nemogućnosti ulaska u posebni dio zgrade uprkos postojanju rješenja nadležnog organa, onda se ovo rješenje izvršava po službenoj dužnosti ili na zahtjev upravnika zgrade primjenjujući načelo hitnosti postupka.

Član 95

Promjene stanja

(1) Etažni vlasnik ovlašten je, ne tražeći za to odobrenje od ostalih etažnih vlasnika, u skladu s građevinskim propisima o svome trošku izvršiti prepravke u stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, uključujući i promjenu namjene, ako se pridržava sljedećih pravila:

1) promjena ne smije prouzročiti oštećenje zgrade i drugih dijelova nekretnine, a ni povredu onih interesa ostalih etažnih vlasnika koji zaslužuju zaštitu; naročito ne smije prouzročiti povredu vanjskoga izgleda zgrade, ni opasnost za sigurnost osoba, zgrade ili drugih stvari,

2) ako bi za promjenu bilo potrebno zadrijeti u zajedničke dijelove nekretnine, to je dopušteno samo ako je takva promjena uobičajena ili služi važnom interesu vlasnika posebnoga dijela, inače je svaki etažni vlasnik može zabraniti; ali ne može zabraniti postavljanje vodova za svjetlo, plin, energiju, vodu i telefon i sličnih uređaja, a ni postavljanje radijskih ili televizijskih antena, potrebnih prema stanju tehnike, ako nije moguć ili nije odobren priključak na postojeću antenu,

3) radi promjena na svome dijelu nije dopušteno zadrijeti u one dijelove nekretnine koji su kao posebni dio u vlasništvu drugoga etažnog vlasnika bez njegova odobrenja, ali taj etažni vlasnik će ipak morati trpjeti ono u vezi s tuđim prepravkom čime se bitno i trajno ne povređuje njegovo pravo na posebnom dijelu, a i ono što je umjesno kad se pravedno odvagnu svi interesi,

4) vlasnik posebnoga dijela koji provodi promjene na svome dijelu dužan je dati primjerenu naknadu drugomu vlasniku čija je prava time povrijedio i kad je taj bio dužan trpjeti tu povredu.

(2) Ako je za promjenu namjene iz stava 1. ovoga člana potrebna dozvola organa vlasti, drugi etažni vlasnici koji tu promjenu moraju trpjeti nisu ovlašteni uskratiti svoj pristanak kad je on potreban te odgovaraju za štetu koju bi prouzročili svojim uskraćivanjem.

(3) Ono što je u stavu 1. ovoga člana određeno za stanove i druge samostalne prostorije jednako važi i za sve sporedne dijelove koji su njihovi pripatci, a ove odredbe se primjenjuju i u slučaju prenosa sporednih dijelova, koji služe jednom stanu, odnosno prostoriji na drugi stan, odnosno prostoriju.

(4) Za svu štetu koju drugi suvlasnici pretrpe u vezi s promjenama koje je izvršio etažni vlasnik, ako je nisu bili dužni trpjeti, odgovara im taj etažni vlasnik; više etažnih vlasnika odgovaraju za tu štetu solidarno.

Član 96

Troškovi etažnog vlasništva

(1) Etažni vlasnik održava taj dio o svome trošku te snosi sve javne obaveze i terete u vezi s vlasništvom tog dijela, ako nije nešto drugo zakonom određeno.

(2) Kad dužnik obaveze na povremene naknade za komunalne usluge u vezi s upotrebom vlasništva posebnog dijela (naknade zbog trošenja električne energije, plina, toplinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neka druga osoba, etažni vlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, duguje te naknade dobavljačima, odnosno davaocima usluga.

(3) Ako je dužnik obaveze iz stava 2. ovoga člana osoba koja određeni posebni dio upotrebljava ili iskorištava na osnovu najma, zakupa ili drugoga ugovora sa etažnim vlasnikom toga posebnoga dijela, za izvršenje te obaveze jamči dobavljaču vlasnik tog posebnog dijela.

Član 97

Upravljanje nekretninom na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo

(1) Cijelom nekretninom na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo upravljaju etažni vlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Etažni vlasnici su dužni učestvovati u upravljanju nekretninom te odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravnika i osnovati zajedničku rezervu.

(3) Etažni vlasnici donose odluke o preduzimanju poslova redovnog upravljanja i vanrednih poslova u pismenom obliku.

(4) Ako je vlasnik prilikom podjele odredio kako će se upravljati nekretninom to će djelovati prema trećima, ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi.

Član 98

Poslovi redovnog upravljanja

Poslovi redovnog upravljanja cijelom nekretninom su naročito:

1) redovno održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, uključujući i građevinske promjene neophodne za održavanje;

2) stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve za predvidive buduće troškove;

3) uzimanje zajmova radi pokrića troškova održavanja koji nisu pokriveni rezervom, a potrebni su za obavljanje poslova urednog održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine;

4) osiguranje nekretnine;

5) imenovanje i opoziv zajedničkog upravnika;

6) određivanje i promjene kućnog reda;

7) iznajmljivanje i davanje u zakup, kao i otkazivanje zakupa stanova i drugih samostalnih prostorija nekretnine na kojima nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela.

Član 99

Poboljšanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade

(1) Za donošenje odluke o preduzimanju poboljšanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade potreban je pristanak svih suvlasnika nekretnine, osim za one poslove koji se smatraju poslovima redovnog upravljanja.

(2) Izuzetno, od odredbe stava 1. ovog člana, pristanak svih suvlasnika nije potreban ako suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova odluče da se izvrši poboljšanje, i da će oni sami snositi troškove ili se ti troškovi mogu pokriti iz rezerve, ne ugrožavajući time mogućnost da se iz rezerve podmire potrebe redovnog održavanja, pod uvjetom da ta poboljšanja neće ići na štetu nadglasanih suvlasnika.

Član 100

Ovlaštenja etažnih vlasnika na sudsku zaštitu

Etažni vlasnik nekretnine je ovlašten da zahtijeva od suda da svojom odlukom odredi:

1) rok u kojem se treba obaviti neki od poslova iz člana 95. ovoga zakona o kojem je većinom glasova donesena odluka;

2) stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve ili opravdano povećanje, odnosno smanjenje rezerve koju je odredila većina, prema pravilu da pri određivanju rezerve i veličine doprinosa pojedinih suvlasnika treba, osim o predvidivim troškovima, voditi računa i o imovinskom stanju svih suvlasnika;

3) da se etažnom vlasniku, ako bi mu bilo nemoguće da odmah plati dio troškova nekog posla održavanja cijele nekretnine koji se javlja u vremenskim razmacima dužim od jedne godine, a nije pokriven rezervom, dopušta da plati u mjesečnim ratama u vremenskom periodu ne dužem od deset godina, uz osiguranje osnivanjem hipoteke na njegovom suvlasničkom dijelu u korist drugih etažnih vlasnika, sa uobičajenim kamatama na dug osiguran hipotekom;

4) zaključenje odgovarajućeg osiguranja od požara ili od odgovornosti trećim osobama;

5) postavljanje zajedničkog upravnika, ili smjenjivanje upravnika koji grubo zanemaruje svoje dužnosti;

6) ukidanje ili izmjenu onih odredaba kućnog reda koje je donijela većina etažnih vlasnika, ako one vrijeđaju takve interese tog etažnog vlasnika koji zaslužuju zaštitu, ili bi njihovo izvršavanje bilo nepravedno zahtijevati od njega;

7) otkazivanje ugovora o zakupu jednog mjesta u zajedničkoj garaži ili parkiralištu zbog potreba tog etažnog vlasnika.

Član 101

Troškovi održavanja i poboljšanja

(1) Troškove za održavanje i za poboljšanje nekretnine snose svi etažni vlasnici nekretnine srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

(2) Doprinose za zajedničku rezervu radi pokrića troškova održavanja i poboljšanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi etažni vlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

(3) Etažni vlasnici mogu odrediti drugačiji način raspodjele troškova i doprinosa zajedničke rezerve, nego što je to određeno st. 1. i 2. ovog člana, i to:

1) odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom obimu korisni svim etažnim vlasnicima, kao što su troškovi za lift, centralno grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih etažnih vlasnika da te uređaje upotrebljavaju i nemogućnost utvrđivanja stvarnog utroška svakog pojedinog etažnog vlasnika;

2) saglasnom odlukom svih etažnih vlasnika, u pismenom obliku, u pogledu svih ostalih troškova za održavanje i poboljšanje nekretnine ili doprinosa zajedničkoj rezervi.

(4) Etažni vlasnik može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova pravilu iz stava 1. odnosno stava 2. ovog člana i da li je valjana odluka iz stava 3. ovog člana. Ako odluka o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nekretnine, koji nisu u podjednakom obimu korisni svim etažnim vlasnicima nije valjana, etažni vlasnik može zahtijevati od suda da, po pravednoj ocjeni, utvrdi način za raspodjelu troškova, s obzirom na različitu mogućnost upotrebe tih uređaja.

(5) Na zahtjev etažnog vlasnika, u zemljišnoj knjizi će se zabilježiti odredbe o načinu raspodjele troškova iz stava 3. ovog člana, ako su pismeno sačinjene, a potpisi etažnih vlasnika ovjereni od strane nadležnog organa, kao i pravosnažna odluka suda, koji je utvrdio način raspodjele troškova po pravednoj ocjeni.

(6) Ako troškovi za nekretninu budu podmireni iz zajedničke rezerve u skladu s njenom namjenom, oni se neće dijeliti na suvlasnike, koji su uplatili svoje doprinose u rezervu.

Član 102

Zajednička rezerva

(1) Zajedničku rezervu čine novčani doprinosi koje su etažni vlasnici uplatili na osnovu odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog etažnog vlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih etažnih vlasnika. Ovim se ne dira pravo da se posebnim propisima jedinica lokalne samouprave odredi minimalni iznos mjesečne naknade po jednom kvadratnom metru stana kako bi se osiguralo nesmetano održavanje zgrada.

(2) Zajednička rezerva kao imovina svih etažnih vlasnika namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšanja nekretnine i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

(3) Zajedničkom rezervom upravljaju etažni vlasnici, odnosno upravnik nekretnine, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg etažnog vlasnika, uloženom na način da donosi plodove. Upravnik nekretnine za raspolaganje novčanim sredstvima iz zajedničke rezerve etažnih vlasnika odgovara etažnim vlasnicima svom svojom imovinom.

(4) Dopuštena su samo ona plaćanja iz rezerve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšanja nekretnine ili otplatu zajma uzetog za pokriće tih troškova. Postupak izvršenja je dopušteno provoditi na zajedničkoj rezervi samo radi podmirenja tih potraživanja.

(5) Prestankom ovlaštenja za upravljanje upravnik je dužan bez odgađanja položiti račun o rezervi i ostatak predati novom upravniku. Ako sud razriješi upravnika, naložit će mu da u roku od petnaest dana preda utvrđeni ostatak iznosa zajedničke rezerve novom upravniku.

(6) Etažni vlasnik koji je otuđio svoje etažno vlasništvo nema pravo zahtijevati povrat svog doprinosa u zajedničku rezervu. Taj dio doprinosa ostaje u zajedničkoj rezervi kao doprinos suvlasničkog dijela koji je otuđen.

Član 103

Opasnost od štete na nekretnini

(1) Etažni vlasnik je ovlašten i dužan da bez odgađanja prijavi zajedničkom upravniku štete za koje je saznao da su nastale na dijelovima ili uređajima nekretnine, i štete na onim posebnim dijelovima te nekretnine, na kojima je uspostavljeno etažno vlasništvo, ako od njih prijeti opasnost ostalim dijelovima nekretnine.

(2) Kad prijeti opasnost od štete, svaki je etažni vlasnik ovlašten da preduzme hitne mjere bez pristanka ostalih etažnih vlasnika.

Član 104

Dužnosti upravnika i zakupaca

(1) Upravnik upravlja nekretninom i zajedničkom rezervom kao zastupnik svih etažnih vlasnika, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom.

(2) U upravljanju nekretninom upravnik je ovlašten da vodi postupke pred sudom ili drugim organima u ime svih etažnih vlasnika nekretnine, što uključuje i ovlaštenje da opunomoći stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.

(3) Na upravnikov odnos sa etažnim vlasnicima primjenjuju se opća pravila o zastupanju i posebna pravila o upravniku kojeg postavljaju etažni vlasnici, ako drugačije ne proizlazi iz položaja koji upravniku nekretnine daju odredbe ovog zakona.

(4) Upravnik je obavezan čuvati interese svih etažnih vlasnika i u obavljanju poslova redovne uprave slijediti uputstva većine, a vanredne poslove preduzimati samo na osnovu saglasnosti svih etažnih vlasnika ili odluke suda koja je zamjenjuje. Upravnik je posebno dužan:

1) položiti svakom etažnom vlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i staviti mu na prikladan način na uvid isprave na kojima se to zasniva, i to najkasnije do 30-tog marta svake godine;

2) izraditi pregled predviđenih poslova za održavanje i poboljšanja, kao i predvidivih troškova i opterećenja u narednoj kalendarskoj godini, i to na prikladan način objaviti najkasnije do isteka tekuće kalendarske godine;

3) prikupiti više ponuda za poslove održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine, kao i za veće radove radi poboljšanja.

(5) Etažni vlasnici, u čije ime upravnik upravlja nekretninom, su dužni da o promjeni upravnika ili o promjenama njegovih ovlaštenja obavijeste zakupce na prikladan način. Obaveze koje zakupci ispune osobi koja više nije upravnik, ili više nije ovlaštena primiti ispunjenje, smatraju se valjano ispunjenim i oslobađaju dužnike obaveze, ako nisu obaviješteni ili nisu na drugi način saznali o promjenama.

c) Prestanak etažnog vlasništva

Član 105

Propast predmeta

Etažno vlasništvo prestaje ako stan ili druga samostalna prostorija koja je bila predmetom toga vlasništva trajno prestane biti prikladna za samostalno izvršavanje ovlaštenja koja proizilaze iz etažnog vlasništva.

Član 106

Brisanje

(1) Osim u slučaju iz člana 105. ovog zakona, etažno vlasništvo prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi onog upisa kojim je vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine bilo uspostavljeno kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine.

(2) Za brisanje iz stava 1. ovog člana na osnovu odreknuća nužan je pristanak svih suvlasnika i knjižnih ovlaštenika čija prava opterećuju odgovarajući suvlasnički dio.

Član 107

Prestanak suvlasništva

(1) Prestankom suvlasništva na nekretnini prestaje i vlasništvo posebnog dijela koji je sa njim bio povezan.

(2) Prestanak etažnog vlasništva ne povlači za sobom prestanak suvlasništva na nekretnini.

Glava IV

PRAVO VLASNIŠTVA NA POKRETNINAMA

1. Sticanje prava vlasništva

Član 108

Općenito

Sve što je u ovome zakonu određeno u pogledu sticanja vlasništva na nekretninama važi i za sticanje vlasništva na pokretnim stvarima ukoliko u ovoj glavi nije drugačije određeno ili to ne proizlazi iz naravi pokretne stvari.

Član 109

Sticanje pokretnine pravnim poslom

(1) Na osnovu pravnog posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u posjed sticaoca.

(2) Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdavanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.

(3) Kad se pokretna stvar nalazi u posjedu sticaoca po nekom pravnom osnovu, on stiče pravo vlasništva na pokretnoj stvari u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo vlasništva.

(4) Ako sticalac prava vlasništva na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u posjedu prenosioca po nekom drugom osnovu, on stiče pravo vlasništva na pokretnoj stvari u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo vlasništva.

(5) Pravo vlasništva na pokretnoj stvari koju drži treća osoba prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja prvanog posla kojim mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari. Treća osoba ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.

(6) Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari.

Član 110

Sticanje prava vlasništva u slučaju višestrukog otuđenja

(1) Kad je više osoba sklopilo pravne poslove radi sticanja vlasništva iste pokretnine koja je individualno određena, vlasništvo stiče ona osoba koja je stvar prvoj predana u posjed, ako je savjesna i ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje vlasništva.

(2) Ako postoji više savjesnih sticalaca, pravo da zahtijeva predaju stvari u posjed ima sticalac, koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.

(3) Savjesni sticalac može podnijeti tužbu za predaju stvari u posjed protiv dotadašnjeg vlasnika i nesavjesnog posjednika.

Član 111

Sticanje od nevlasnika

(1) Ko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari na osnovu teretnog pravnog posla sklopljenoga radi sticanja prava vlasništva, od osobe koja nije vlasnik, stekao je vlasništvo te stvari.

(2) Sticalac iz stava 1. ovoga člana, stekao je vlasništvo stvari u trenutku sticanja samostalnoga posjeda, ako mu je stvar predana u neposredni posjed ili se već otprije nalazi kod njega. Ako mu je stvar predana u samostalni posjed samim očitovanjem volje, on će pravo vlasništva steći tek kad mu stvar bude predana u neposredni posjed.

(3) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla, a ni u trenutku primanja neposrednoga posjeda nije znao, niti je s obzirom na okolnosti mogao znati da stvar ne pripada otuđivaocu.

(4) Odredba stava 1. ovoga člana ne primjenjuje se ako je stvar njenom vlasniku ili osobi putem koje je on posjedovao bila ukradena, ili ju je izgubio, odnosno zaturio, osim u pogledu sticanja gotova novca, vrijednosnih papira na donosioca ili na javnoj dražbi.

(5) Prava trećih koja terete pokretnu stvar prestaju sticanjem vlasništva od osobe kojoj stvar ne pripada. Ne prestaju ona prava trećih za koja je sticalac znao da postoje ili je to mogao znati u času kad je sticao vlasništvo. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno pravo ako je upisano u registar zaloga.

(6) Ne prestaju ona prava trećih osoba za koja je sticalac znao ili mogao znati da postoje u trenutku sklapanje ugovora o prijenosu prava vlasništva. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno ili neko drugo pravo ako je o postojanju tog prava mogao saznati uvidom u odgovarajući javni registar. Navedena presumpcija ne važi ako je prodavac u okviru svog redovnog poslovanja stavio stvar u promet.

Član 112

Sticanje odvajanjem

(1) Plodovi i sve što se odvoji od neke stvari pripada i nakon odvajanja njenom vlasniku, ako nije što drugo određeno.

(2) Posjeduje li neka osoba kao samostalni posjednik tuđu stvar od koje su se odvojili plodovi ili nešto drugo, ono je samim odvajanjem postalo vlasnikom odvojenoga, ako je u tom času bilo savjesni posjednik tuđe stvari.

Član 113

Sticanje na osnovu ograničenog stvarnog prava

(1) Kome na osnovu njegova ograničenoga stvarnog prava pripada pravo na vlasništvo plodova ili drugih dijelova neke tuđe stvari, taj postaje njihovim vlasnikom kad se odvoje od vlasnikove stvari, ali ako ga njegovo pravo samo ovlašćuje da uzme plodove ili dijelove neke stvari u vlasništvo, oni će postati njegovi tek kad ih za sebe ubere.

(2) Posjeduje li stvar od koje su se odvojili plodovi, ili nešto drugo, neka druga osoba kao da je nosilac ograničenoga stvarnog prava na osnovu kojeg bi mu pripadalo vlasništvo plodova ili drugih dijelova te stvari, ona je samim odvajanjem postala vlasnikom odvojenoga, ali ne ako u tom trenutku nije bilo pošten posjednik tuđe stvari.

(3) Nosilac ograničenog stvarnog prava na stvari, odnosno savjesni posjednik ne stiče vlasništvo plodova i drugoga što se od stvari odvojilo, ako vlasništvo toga stekne za sebe neka druga osoba po zakonskom osnovu.

Član 114

Sticanje prava vlasništva spajanjem ili miješanjem stvari

(1) Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje suvlasništvo dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.

(2) Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar pripadne u vlasništvo ili da cijela stvar pripadne u vlasništvo nesavjesnom vlasniku. Sticalac je dužan drugome nadoknaditi tržišnu vrijednost njegove stvari.

(3) Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrjednije stvari stiče pravo vlasništva na novoj stvari. Osoba koja je izgubila pravo vlasništva može, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, zahtijevati nadoknadu tržišne vrijednosti svoje stvari.

Član 115

Sticanje vlasništva nađene stvari

Nađenu stvar nalaznik može steći u vlasništvo pod pretpostavkama za sticanje stvari putem dosjelosti, s tim da je njegov posjed nađene stvari savjestan ako ne zna niti bi morao znati čija je stvar.

Član 116

Dosjelost

(1) Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom tri godine savjesnog, zakonitog posjeda, ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja.

(2) Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom šest godina savjesnog posjeda.

Član 117

Prirastanje glavnoj stvari

Ako su u stvar uloženi tuđi trud ili sredstva i time nije nastala nova stvar, nego je ista prirasla postojećoj stvari kao glavnoj, a uspostava prijašnjeg stanja odnosno rastavljanje nije moguće bez nesrazmjerno velikih troškova, tada se vlasništvo glavne stvari proteže na sve ono što je toj glavnoj stvari priraslo ili je u nju uloženo i smatra se njezinom pripadnošću.

Član 118

Prisvojenje

(1) Na pokretnoj stvari koju niko nema u svom vlasništvu, steći će vlasništvo osoba koja uzme tu stvar u samostalni posjed s namjerom da je prisvoji, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Na pokretnim stvarima koje niko nema u vlasništvu, a koje se mogu nabavljati ili upotrebljavati samo uz posebnu dozvolu koju daje nadležno tijelo, vlasništvo može steći prisvojenjem samo osoba koja ima takvu dozvolu.

(3) Ne može se steći prisvojenjem vlasništvo na stvarima koje po posebnom zakonu mogu biti samo u vlasništvu države, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 119

Izrađena stvar

(1) Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo vlasništva te stvari.

(2) Pravo vlasništva na novoj stvari pripada vlasniku od čijeg je materijala, na osnovu pravnog posla, tu stvar izradila druga osoba.

(3) Ako je neko od tuđeg materijala izradio novu stvar za sebe, on na toj stvari stiče vlasništvo ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

2. Izgubljena stvar

Član 120

Izgubljena stvar i nalaznik

(1) Stvar koju je vlasnik izgubio, zagubio, ili mu je ukradena, nije samim tim prestala biti njegovim vlasništvom, pa ju je nalaznik dužan bez odgode predati onome ko ju je izgubio, odnosno vlasniku stvari, ako po znakovima na stvari ili iz drugih okolnosti može za njega saznati.

(2) Nalaznik koji nije nađenu stvar predao onom ko ju je izgubio, odnosno njenom vlasniku, dužan ju je bez odgode predati najbližoj policijskoj stanici ili drugom nadležnom tijelu lično ili putem osobe u čijim ju je prostorijama, prijevoznom ili sličnom sredstvu našao. Nalaznik jedino nije dužan predati nadležnom tijelu stvar čija je vrijednost prema općem shvaćanju zanemariva.

Član 121

Čuvanje izgubljene stvari

(1) Nadležno tijelo dužno je nađenu stvar primiti u polog, te je čuvati za onoga koji ju je izgubio, odnosno za njenog vlasnika, kao i poduzeti sve mjere radi očuvanja stvari i pronalaska vlasnika ili onoga koji ju je izgubio.

(2) Nadležno tijelo će povjeriti na čuvanje pouzdanom čuvaru stvari koje ne može samo čuvati.

(3) Ako je nađena stvar pokvarljiva ili su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi nesrazmjerni njezinoj vrijednosti, stvar će se prodati na javnoj dražbi i za nju dobiveni novac položiti u sud.

Član 122

Povrat stvari

(1) Ako se onaj koji je stvar izgubio ili je njezin vlasnik javi u roku od godine dana od objave i dokaže da je stvar izgubio iz posjeda, odnosno da je njezin vlasnik, predat će mu se stvar ili iznos dobiven njezinom prodajom, čim se od njega naplate svi nužni troškovi u vezi s nađenom stvari, kao i nagrada nalazniku (nalaznina).

(2) U sumnji kojem od više osoba treba predati nađenu stvar, ako okolnosti ne upućuju na neku drugu osobu, prednost ima ona koja ju je izgubila iz neposrednog posjeda.

(3) O predaji stvari osobi koja je dokazala da ju je izgubila iz posjeda, odnosno da je njen vlasnik, nadležno tijelo dužno je odmah pisano obavijestiti nalaznika, te mu izručiti nalazninu.

Član 123

Nalaznina

(1) Nalazniku izgubljene stvari pripada pravo na nalazninu u visini od 10% od vrijednosti stvari, a i na naknadu za nužne troškove koje je imao u vezi s nađenom stvari.

(2) Nalaznik izgubljene stvari je onaj koji je stvar prvi uzeo. Više osoba koje su zajedno našli stvar imaju pravo na nalazninu na jednake dijelove.

(3) Osoba koja je dužna platiti nalazninu može zahtijevati da se iznos nalaznine pravično smanji kad bi nalaznina predstavljala nesrazmjerno veliku korist s obzirom na prilike nalaznika i osobe koja je dužna platiti nalazninu, kao i okolnosti pod kojima je stvar izgubljena i nađena.

(4) Ako se vrijednost nađene stvari ne može procijeniti ili ona postoji samo za njezina vlasnika, odnosno osoba koja ju je izgubila, tada nalaznik može zahtijevati da se odredi pravični iznos nalaznine.

Član 124

Predaja stvari nalazniku

(1) Ako se osoba koja je izgubila stvar ili vlasnik stvari ne jave u roku od godine dana od objave oglasa o nalazu stvari, ili ne dokažu svoje pravo na stvar ili odbiju primiti stvar, tada se nađena stvar, odnosno novac dobiven njezinom prodajom predaje u neposredni posjed nalazniku.

(2) Ukoliko se naknadno javi osoba koja je stvar izgubila ili njezin vlasnik, nalaznik mu mora vratiti stvar zajedno s dobivenim koristima, odnosno vratiti za nju dobiveni novac zajedno s kamatama po odbitku nužnih troškova, a onaj kome je stvar vraćena dužan je platiti nalazninu.

Član 125

Nalaz blaga

(1) Blagom se u smislu ovoga zakona smatraju novac, dragocjenosti i druge stvari od vrijednosti koje su bile skrivene tako dugo da se više ne može utvrditi ko im je vlasnik.

(2) Nalaznik je dužan uzeti nađeno blago na primjeren način u posjed, a ako se ustanovi da zaista nema vlasnika, postaje vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijoj teritorije je pronađeno.

(3) Nalaznik je dužan bez odgode obavijestiti o nađenom blagu nadležno državno tijelo, a do predaje poduzeti nužne mjere za zaštitu blaga.

(4) Nalaznik i vlasnik nekretnine u kojoj je nađeno blago imaju pravo na primjerenu nagradu, koja ne može biti manja od nagrade kakva bi bila za nađenu tuđu stvar ni veća od vrijednosti nađenoga blaga, a imaju pravo i na naknadu nužnih troškova.

(5) Jedna polovina nagrade iz stava 3 ovog člana pripada nalazniku, a druga vlasniku nekretnine, ali onaj koji je pokušao zatajiti nalaz blaga, nema pravo na nagradu.

(6) Jedinica lokalne samouprave se može osloboditi svoje obaveze davanja nalaznine, odnosno nagrade i naknade troškova za blago tako da se odrekne stvari, te da nalazniku i vlasniku nekretnine preda blago u samostalni suposjed, u kojem će se slučaju na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovoga zakona o predaji stvari nalazniku i o sticanju vlasništva na nađenoj stvari.

(7) Odredbe o pravu vlasnika nekretnine na nagradu na odgovarajući se način primjenjuju i na nosioca prava građenja, ako je blago nađeno u zgradi koja je izgrađena na pravu građenja ili njime odvojena od zemljišta.

Glava V

ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

1. Zaštita prava vlasništva

Član 126

Vlasničke tužbe

(1) Vlasnik ima pravo da zahtjeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127

Vlasnička tužba na povrat stvari

(1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Član 128

Prigovori posjednika

(1) Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

(2) Ako povrat stvari traži osoba koja je vlasništvo i posredan posjed stekla prijenosom zahtjeva na povrat stvari tuženik može prema toj osobi istaći sve prigovore prava na posjed koje je imao prema ranijem vlasniku.

(3) Ako je tuženik nesamostalni posjednik, on se od zahtjeva da preda posjed stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog posjednika čiju višu vlast priznaje i iz čijeg posjeda izvodi svoj posjed.

Član 129

Savjestan posjednik

(1) Osoba čiji je posjed savjestan (savjestan posjednik) dužna je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.

(2) Savjestan posjednik ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.

(3) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

(4) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana (korisni troškovi). Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

(5) Savjestan posjednik ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.

(6) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je posjednik imao od stvari, odbiće se od troškova koje posjednik osnovano traži.

(7) Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme donošenja presude.

(8) Potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Član 130

Nesavjestan posjednik

(1) Nesavjestan posjednik dužan je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.

(2) Nesavjestan posjednik dužan je nadoknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.

(3) Nesavjestan posjednik dužan je nadoknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

(4) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

(5) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni za vlasnika.

(6) Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari osim ako je njena vrijednost povećana za vlasnika. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

(7) Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

(8) Potraživanje vlasnika, odnosno nesavjesnog posjednika zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

Član 131

Tužba iz pretpostavljenog vlasništva

(1) Savjesni posjednik individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako obje osobe to mogu, ili ne može ni jedna, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo prava ima osoba kod koje se stvar nalazi, odnosno osoba kojoj je stvar prvoj predana.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtijeva u posjedu tuženog.

(4) Pretpostavka vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila savjesni posjednik.

(5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 127. do 129. ovog zakona.

Član 132

Tužba na prestanak uznemiravanja

(1) Ako treće osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane.

(2) Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokavana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.

(3) Vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo, a pretpostavljeni vlasnik činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo kao i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

Član 133

Zaštita suvlasnika odnosno zajedničara

Suvlasnik odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.

2. Prestanak prava vlasništva

Član 134

Propast stvari

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.

Član 135

Priraštaj na tuđoj stvari

Pravo vlasništva prestaje i kad stvar priraste drugoj stvari tako da postane njezinim dijelom koji nije od nje pravno odvojen niti se može faktički odvojiti bez nesrazmjernih troškova.

Član 136

Tuđe sticanje

Pravo vlasništva prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar.

Član 137

Odricanje od prava vlasništva

(1) Pravo vlasništva pokretnina prestaje napuštanjem posjeda stvari. Stvar se smatra napuštenom kad njen vlasnik na nesumnjiv način i slobodno izrazi volju da ne želi više da je ima u vlasništvu.

(2) Vlasnik nekretnine se može odreći svog prava vlasništva izjavom o odricanju datom u formi propisanoj za zemljišnoknjižni upis.

(3) Odricanjem pravo vlasništva na nekretnini prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi, ako zakon ne određuje drugačije.

(4) Odricanje nije punovažno ukoliko je nekretnina opterećena, izuzev ako je u pitanju opterećenje stvarnom služnošću.

(5) Brisanjem prava vlasništva dosadašnjeg vlasnika u zemljišnoj knjizi nekretnina postaje vlasništvo općine na čijoj teritoriji se nalazi, ako zakonom nije drugačije uređeno.

Član 138

Prestanak na osnovu zakona

(1) Pravo vlasništva prestaje na način određen zakonom.

(2) Kad pravo vlasništva nekretnine na osnovu posebnog zakona prestane bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava vlasništva ne može ići na štetu onih koji za njega nisu znali niti su to morali znati, pri čemu se nikome ne može prigovoriti što nije istraživao vanknjižno stanje.

Dio treći

OGRANIČENA STVARNA PRAVA

Glava I

ZALOŽNO PRAVO

1. Pojam založnog prava

Član 139

Općenito

(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

(2) Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar podobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari.

(3) Založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Založnim pravom može biti opterećeno više nekretnina upisanih u različite zemljišnoknjižne uloške kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).

(5) Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom.

(6) Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije nešto drugo određeno.

Član 140

Neodvojivost, neprenosivost, podzalog

(1) Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Otuđenje i naslijeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s tražbinom koju osigurava.

(3) Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije nešto drugo određeno.

(4) Založno pravo se može opteretiti podzalogom. Za podzalog vrijedi na odgovarajući način ono što i za zalog, ako nešto drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi podzaloga.

Član 141

Tražbina i založno pravo

(1) Tražbina osigurana založnim pravom mora biti novčana ili odrediva u novcu.

(2) Tražbina mora biti određena. Tražbina je dovoljno određena ukoliko su određeni vjerovnik i dužnik, pravni osnov i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom.

(3) Založnim se pravom može osigurati postojeća tražbina i tražbina koja bi tek nastala nakon nekoga vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovoga člana.

(4) Založno pravo pored glavne tražbine osigurava i namirenje sporednih tražbina, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine.

(5) Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline, uključivši sve njezine pripadnosti, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine, ako nije nešto drugo određeno zakonom ili sporazumom stranaka.

(6) Ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo. Ako se otuđi dio nekretnine koji je manji od jedne petine tražbine, vjerovnik se ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nekretnine od založnog prava, ukoliko založni dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nekretnine pruža dovoljno osiguranje.

(7) Ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na iznos osiguranja i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.

(8) Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određene tražbine iz vrijednosti više nekretnina kao jednoga zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni vjerovnik može slobodno birati odakle će namirivati svoju tražbinu, ako nije nešto drugo određeno.

(9) Ako se smanji potraživanje sud će na prijedlog založnog dužnika dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.

Član 142

Prednost pri namirenju

(1) Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako nije nešto drugo zakonom određeno.

(2) Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu.

(3) Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Član 143

Založno pravo kao hipoteka

Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nekretninama, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Član 144

Registarsko založno pravo

(1) Na pokretnim stvarima i pravima može se osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).

(2) Na založno pravo osnovano na pokretnim stvarima i pravima primjenjuju se na odgovarajući način i odredbe ovoga Zakona koje uređuju založno pravo na nekretninama, ako nisu suprotne posebnim zakonskim odredbama, ni naravi tog prava.

2. Osnivanje založnog prava

Član 145

Oblici osnivanja založnog prava

(1) Založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na osnovu pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).

(2) Založno pravo je osnovano kad su ispunjeni zakonom propisani uvjeti.

a) Dobrovoljno založno pravo

Član 146

Način osnivanja

(1) Dobrovoljno založno pravo osniva se na osnovu pravnog posla, kome je cilj uspostava založnog prava na određenoj stvari ili pravu radi osiguranja namirenja određene tražbine.

(2) Suvlasnik svoj idealni dio stvari ili prava može dati u zalog bez saglasnosti ostalih.

(3) Kad je stvar ili pravo koje se zalaže u zajedničkom vlasništvu svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.

Član 147*

Ugovor o davanju u zalog

(1) Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili neko treći (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu natrag prenijeti pravo.

(2) Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.

(3) Ništave su odredbe ugovora da će zalog preći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.

(4) Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.

(5) (prestalo da važi)

Član 148

Način sticanja založnog prava na pokretnim stvarima

Založno pravo stiče se predajom pokretne stvari založnom vjerovniku na način propisan u članu 109. ovoga zakona, i to vidljivim obilježavanjem ako je založni dužnik zadržao neposredni posjed.

Član 149

Način sticanja založnog prava na nekretninama

(1) Dobrovoljno založno pravo na nekretnini (dobrovoljna ugovorna hipoteka) i na pravu koje je izjednačeno s nekretninom vjerovnik stiče uknjižbom toga prava u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije šta drugačije određeno.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba založnog prava na nekretnini, ono će se osnovati predbilježbom ako su ispunjene pretpostavke pod kojim ta pravila dopuštaju predbilježbu.

(3) Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog ugovornog založnog prava na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način se primjenjuju i na promjene i prestanak založnog prava na nekretninama do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.

Član 150

Način sticanja založnog prava na pravima

(1) Dobrovoljno založno pravo na vrijednosnim papirima koji glase na donosioca vjerovnik stiče jednako kao i na pokretnim stvarima, na papirima po naredbi založnim indosamentom, na papirima koji glase na ime, kao i na tražbinama putem ustupanja radi osiguranja i obavještavanjem dužnika o tom ustupanju.

(2) Dobrovoljno založno pravo na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prijenos tih prava, ako zakonom nije što drugačije određeno.

b) Osnivanje sudskog i zakonskog založnog prava

Član 151

Osnivanje prisilnog sudskoga založnog prava

(1) Prisilno sudsko založno pravo osniva se na osnovu odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine.

(2) Ko na nekretnini stekne založno pravo na osnovu odluke suda, ishoditi će upis stečenog prava u zemljišnu knjigu.

Član 152

Osnivanje zakonskog založnog prava

(1) Zakonsko založno pravo osniva se prema odredbama predviđenim posebnim zakonom.

(2) Zakonsko založno pravo na nekretnini upisati će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnoga vjerovnika.

c) Osnivanje podzaložnog prava

Član 153

Dobrovoljno podzaložno pravo i nadhipoteka

(1) Založni vjerovnik može založenu pokretnu stvar koju posjeduje dalje založiti u granicama svog prava, a na pravnoj osnovi i na način određen za osnivanje dobrovoljnog založnog prava (podzaložno pravo).

(2) Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini može, u granicama svog prava na namirenje iz te nekretnine, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) novo založno pravo u korist treće osobe (nadhipoteka), uz pismeno obavještavanje založnog dužnika.

(3) U slučaju da je založni dužnik obaviješten da je zalog dalje založen podzaložnom vjerovniku odnosno sticaocu nadhipoteke, može podmiriti dug svom vjerovniku samo ako na to pristane imalac podzaložnog prava odnosno nadhipoteke, ili uz polaganje duga u sud. U protivnom zalog ostaje založen za podzaložnog odnosno nadhipotekarnog vjerovnika.

(4) U slučaju postojanja protivljenja založnog dužnika ili zalogodavca za davanje zaloga u podzalog, založni će vjerovnik odgovarati i za slučajnu propast, i oštećenja zaloga do kojih inače ne bi došlo.

Član 154

Sudsko i zakonsko podzaložno pravo

(1) Na osnovu sudske odluke, a na način kako se osniva sudsko založno pravo, osniva se prisilno sudsko podzaložno pravo koje osigurava tražbinu založnog vjerovnika.

(2) Zakonsko podzaložno pravo osniva se ispunjenjem uvjeta propisanim za osnivanje zakonskog založnog prava u skladu sa posebnim zakonom. Zakonsko podzaložno pravo na nekretnini upisat će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog vjerovnika.

d) Zaštita povjerenja vjerovnika

Član 155

Zaštita povjerenja

(1) Vjerovnik koji ima pravni osnov za sticanje dobrovoljnog založnog prava i koji je dobio u zalog tuđu pokretnu stvar bez pristanka vlasnika, stekao je založno pravo ako su ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva na toj stvari.

(2) Pravilo iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i u slučaju dobijanja u zalog vrijednosnog papira na donosioca.

3. Prava i obaveze vjerovnika

Član 156

Prenos tražbine

Ukoliko se tražbina, osigurana založnim pravom, prenese po bilo kojem pravnom osnovu na drugu osobu, s time se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako nije bilo drugačije određeno.

Član 157

Zaštita prava na zalogu

Založni vjerovnik je ovlašten svakome postavljati sve zahtjeve potrebne radi zaštite svog prava na zalogu.

Član 158

Pravo na posjed

(1) Založni vjerovnik ima na osnovu svog dobrovoljnog založnog prava na pokretnoj stvari pravo posjedovati tu stvar.

(2) Založni vjerovnik ima pravo na neposredni posjed zaloga ukoliko nije nešto drugo određeno.

(3) Ako je stvar u trenutku sticanja založnog prava bila založena nekom drugom, založnom vjerovniku pripada posredni posjed te stvari, sve dok stvar neposredno posjeduje onaj koji je prije stekao založno pravo na njoj.

(4) Založni vjerovnik čija je tražbina osigurana sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom na pokretnoj stvari nema pravo na posjed stvari.

Član 159

Čuvanje i povrat zaloga

(1) Založni vjerovnik obavezan je zalog koji posjeduje čuvati pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika, a u suprotnom odgovara za štetu.

(2) Založni vjerovnik je ovlašten upotrebljavati zalog koji posjeduje i dati ga drugom na upotrebu samo ako mu je to dopustio založni dužnik, ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.

(3) Kad prestane tražbina koja je osigurana zalogom, založni vjerovnik je dužan zalog bez odgađanja vratiti onome od koga ga je primio u posjed.

(4) Ako je založnom dužniku nužno da zalog ima u svom neposrednom posjedu može i prije nego što prestane tražbina, zahtijevati vraćanje zaloga, kada u zamjenu da neki drugi zalog koji po vrijednosti odgovara prvobitnoj založenoj stvari.

Član 160

Uzimanje iz vjerovnikova posjeda

Založni dužnik može zahtijevati putem suda da se zalog oduzme iz neposrednog posjeda založnog vjerovnika te se preda nekoj trećoj osobi da ga čuva za račun vjerovnika kao posrednog posjednika, ako založni vjerovnik ne čuva zalog pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika, ako ga neovlašteno upotrebljava ili ga je neovlašteno dao drugom na upotrebu, ili je za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga iako se obavezao da to neće činiti.

Član 161

Plodovi zaloga

(1) Plodovi i druge koristi od založene stvari pripadaju založnom dužniku.

(2) Založni vjerovnik koji neposredno posjeduje založenu stvar ovlašten je plodove i druge koristi od te stvari ubrati za sebe.

(3) Plodovi koje je za sebe ubrao založni vjerovnik postaju time njegovo vlasništvo, a njihova se vrijednost prebija s njegovom tražbinom, i to u prvom redu s troškovima na čiju naknadu vjerovnik ima pravo, zatim s kamatama koje mu duguje dužnik, te konačno s glavnicom.

Član 162

Nužna prodaja zaloga

Ako se založna pokretna stvar koju je založni vjerovnik dobio u zalog kvari ili gubi na vrijednosti, pa postoji opasnost da zalog postane nedovoljan za osiguranje tražbine založnoga vjerovnika, založni dužnik ima pravo zahtijevati od suda da se zalog odmah proda na javnoj prodaji odnosno po tržišnoj cijeni te dovoljan dio cijene položi kod suda radi osiguranja vjerovnikove tražbine.

Član 163

Skriveni nedostaci

Ukoliko bi zalog imao neki stvarni ili pravni nedostatak za koji vjerovnik u trenutku sticanja založnog prava nije znao niti trebao znati, a zbog kojeg zalog nije dovoljno osiguranje za namirenje tražbine, založni je vjerovnik ovlašten zahtijevati otklanjanje nedostatka od zalogodavca ili davanje drugog odgovarajućeg zaloga.

Član 164

Založno pravo bez posjeda

(1) Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini (hipotekarni vjerovnik) nema pravo na posjed založene nekretnine, niti ima pravo ubirati i prisvajati njezine plodove i druge koristi od nje, ili bilo kako upotrebljavati tu nekretninu.

(2) Odredba ugovora ili drugog pravnoga posla suprotna stavu 1. ovoga člana je ništava.

(3) Pravni položaj vjerovnika čija je tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini, na odgovarajući se način primjenjuje i na vjerovnika čija je tražbina osigurana sudskim ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari, ili koji ima registarsko založno pravo.

Član 165

Održavanje vrijednosti zaloga

Ako hipotekarni dužnik čini nešto što bi ugrozilo vrijednost nekretnine opterećene hipotekom, hipotekarni vjerovnik ima pravo zahtijevati da hipotekarni dužnik propusti to činiti. U slučaju da hipotekarni dužnik ne odustaje od takvog činjenja, hipotekarni vjerovnik bi mogao i prije dospijeća zahtijevati prisilnu naplatu hipotekom osigurane tražbine.

Član 166

Civilni plodovi nekretnine kao zalog

(1) Kad je založnom vjerovniku založeno samo pravo na plodove koje nekretnina daje na osnovu kakvog pravnoga odnosa, on ih ima pravo ubrati.

(2) Vrijednost ubranih plodova prebija se s tražbinom založnog vjerovnika. Pri tome se u prvom redu prebijaju svi troškovi na čiju naknadu ima pravo, zatim kamate koje mu duguje dužnik, te konačno glavnica.

Član 167

Ovlasti u pogledu zaloga prava

(1) Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s pokretnom stvari, ima u pogledu toga prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena pokretna stvar, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.

(2) Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s nekretninom, ima u pogledu tog prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena nekretnina, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.

(3) Kad založena tražbina dospije za ispunjenje, založni vjerovnik je dužan učiniti što je potrebno da je dužnik ispuni i primiti ispunjenje.

4. Namirenje založnog vjerovnika

Član 168

Pravo na namirenje založnog vjerovnika

(1) Založni vjerovnik je ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje tražbine iz vrijednosti zaloga, ukoliko se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću.

(2) Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, na zakonom propisan način.

(3) Založni dužnik ima pravo od vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

(4) Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine.

(5) Ako založni vjerovnik zahtijeva namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu, dužnik mu ostaje dužan razliku koju će namiriti iz ostale imovine dužnika. Proda li se zalog za veći iznos od vjerovnikove tražbine, ostvareni višak pripada dužniku.

(6) Ako se na založenoj stvari provodi postupak prisilnog namirenja druge tražbine, založni vjerovnik ima ovlaštenje otkupa tražbine zbog koje se provodi taj postupak do početka javne prodaje, u skladu sa zakonom o izvršnom postupku.

(7) Ako založena stvar ili pravo daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namiriti tražbina, založni vjerovnik ovlašten je zahtijevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravnika koji će biti ovlašten da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja.

Član 169

Namirenje vansudskim putem

(1) Založni vjerovnik ovlašten je svoje pravo na namirenje osigurane tražbine ostvarivati vansudskim putem, ako je predmet založnog prava pokretna stvar ili pravo, a založni dužnik je u pisanom obliku dao izričito dopuštenje za takvo namirenje.

(2) Ako je pokretna stvar ili pravo dato u zalog za osiguranje tražbine iz trgovačkoga posla, založni vjerovnik je ovlašten vansudskim putem, nakon dospjelosti tražbine, ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirivanje izričito isključio u trenutku osnivanja zaloga. Tu ovlast će ostvarivati putem javne prodaje u roku od osam dana od upozorenja učinjenog dužniku odnosno zalogodavcu, ako u datim okolnostima nije prikladniji drugi način.

5. Zaštita založnog prava

Član 170

Tužba založnog vjerovnika

Založni vjerovnik ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na založenoj stvari, da propušta činiti na zalogu ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati i da od njega i svakog trećeg zahtijeva predaju stvari odnosno prestanak uznemiravanja. To pravo ne zastarijeva.

Član 171

Tužba pretpostavljenog založnog vjerovnika

Pravo na zaštitu svojega pretpostavljenoga založnoga prava ima i osoba koja u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravnu osnovu i istinit način svoga sticanja posjeda zaloga (pretpostavljeni založni vjerovnik).

Član 172

Zaštita od povrede upisom u zemljišnu knjigu

Založni vjerovnik ima pravo štititi se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ukoliko bi neko povrijedio založno pravo na nekretnini nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu.

6. Prestanak založnog prava

Član 173

Prestanak osigurane tražbine

Založno pravo prestaje prestankom osigurane tražbine i sporednih tražbine kamata i troškova, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

Član 174

Propast zaloga

Založno pravo prestaje ukoliko je zalog propao, a nije nadomješten s drugom stvari ili pravom. Osigurana tražbina ostaje.

Član 175

Gubitak posjeda založene stvari

(1) Trajnim gubitkom posjeda založene pokretne stvari prestaje založno pravo.

(2) Privremenim gubitkom posjeda založene pokretne stvari ne prestaje založno pravo ukoliko se založni vjerovnik nije odrekao svoga založnoga prava i bezuvjetno vratio posjed zaloga dužniku.

Član 176

Odricanje

(1) Založno pravo prestaje valjanim odricanjem od strane založnoga vjerovnika.

(2) Pojedini od više vjerovnika nedjeljive tražbine osigurane založnim pravom ne može se valjano odreći založnoga prava bez pristanka ostalih vjerovnika.

(3) Založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru prestaje na osnovu izjave o odricanju u formi propisanoj za osnivanje brisanjem u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru.

Član 177

Istek roka i ispunjenja raskidnog uvjeta

(1) Ako je založno pravo ograničeno rokom ili raskidnim uvjetom prestalo zbog isteka roka ili ispunjenja uvjeta, založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi prestat će tek s brisanjem toga prava.

(2) Izuzetno založno pravo na nekretnini neće prestati istekom roka ili ispunjenjem raskidnog uvjeta, ako založni vjerovnik nije znao niti je iz zemljišne knjige morao znati za to ograničenje kad je sticao tražbinu osiguranu založnim pravom.

Član 178

Prestanak pravnog svojstva založnog vjerovnika

Založno pravo prestaje u slučaju da pravna osoba izgubi svojstvo koje je založni vjerovnik, a nema sveopćega pravnoga sljednika.

Član 179

Konsolidacija i sjedinjenje

(1) Kada je ista osoba postala nosilac prava vlasništva i nosilac založnog prava na istoj stvari prestaje založno pravo.

(2) Kada dođe do sjedinjenja potraživanja i duga u jednoj osobi prestaje založno pravo.

Član 180

Prestanak hipoteke

Ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi, prestat će tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 181

Raspolaganje neizbrisanom hipotekom

(1) Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine može, na osnovu priznanice ili druge isprave koja dokazuje prestanak tražbine osigurane tom hipotekom, prenijeti hipoteku na novu tražbinu koja nije veća od upisane hipoteke koja nije brisana.

(2) Vlasnik se ne može odreći prava raspolaganja hipotekom iz stava 1. ovoga člana pri osnivanju hipoteke. Iako se vlasnik nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno kod te hipoteke, on ipak ne može njome raspolagati.

(3) Ako se nakon prestanka hipotekom osigurane tražbine koja nije brisana u zemljišnoj knjizi proda nekretnina u izvršnom postupku radi namirenja novčane tražbine drugih vjerovnika ili se nad njom uspostavi prisilna uprava, neće se uzimati u obzir iako nije izbrisana.

(4) Ako hipotekom osigurana tražbina još postoji prema trećoj osobi, ili ako vlasniku pripada naknada za ispunjenje te tražbine, vlasniku će samo u tom slučaju pripasti pravo na dio prodajne cijene.

Član 182

Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda

(1) Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istodobno ishoditi u zemljišnoj knjizi zabilježbu s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe. Ukoliko bi se vlasništvo promijenilo, to zadržavanje bi djelovalo i u korist novoga vlasnika, ali se u slučaju prisilne javne dražbe te nekretnine to zadržavanje ne bi uzelo u obzir, ako ne bi bilo iskorišteno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena pljenidba na toj nekretnini radi naplate nečije novčane tražbine.

(2) Vlasnik nekretnine može zahtijevati upis hipoteke za novu tražbinu u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nekretnina opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravni učinak jedino ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godine dana od odobrenja upisa nove hipoteke.

(3) Ako ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u roku iz stava 2. ovoga člana, prestat će nova hipoteka čim protekne rok te će se ona, zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose, brisati po službenoj dužnosti. Hipotekarni dužnik te vjerovnik u čiju korist je upisana nova hipoteka ovlašteni su tražiti brisanje stare hipoteke.

(4) Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imat će pravni učinak jedino uz daljnji uvjet, da se taj teret izbriše ili s pristankom sudionika prenese na novu hipoteku koja je upisana na njezinu mjestu. Ako starija hipoteka tereti više nekretnina zajednički (simultano), nova dobiva pravni učinak jedino uz daljnji uvjet da se starija hipoteka izbriše na svim nekretninama koje tereti.

(5) Odredbe ovoga člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u slučaju kad bi nova tražbina trebala stupiti na mjesto dviju ili više hipotekarnih tražbina koje u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.

Član 183

Amortizacija

Prestanak založnog prava na nekretninama nastaje ukinućem na osnovu odluke zemljišnoknjižnog suda brisanjem iz zemljišne knjige.

Član 184

Postupak amortizacije i brisanje hipoteke

(1) Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine, a isto tako i svaki zajednički vlasnik ili suvlasnik, mogu zahtijevati da zemljišnoknjižni sud pokrene postupak radi amortizacije i brisanja hipotekarne tražbine:

1) ako je proteklo najmanje trideset godina od uknjižbe hipotekarne tražbine, a u slučaju kad ima daljnjih upisa koji se odnose na nju – od posljednjega od tih upisa;

2) ako nije moguće pronaći ni one koji su prema upisima ovlašteni, ni njihove pravne sljednike, i

3) ako kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo na koji drugi način ostvarivalo.

(2) Ako zemljišnoknjižni sud nađe da postoji vjerojatnost da prijedlogu treba udovoljiti i da podnosilac ima pravni interes za to, pozvat će oglasom da se prijave svi koji smatraju da imaju prava na hipotekarnoj tražbini ili glede nje.

(3) U oglasu će se točno označiti uknjižba hipoteke sa svim upisima koji se na nju odnose i odrediti rok od godinu dana za prijavu, uz navod posljednjega kalendarskog dana za podnošenje prijave.

(4) Oglas će se objaviti u službenom glasilu i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način.

(5) Protekne li oglasni rok bezuspješno, zemljišnoknjižni sud će dopustiti amortizaciju hipotekarne tražbine te će odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose.

(6) Bude li u oglasnom roku podnesena prijava glede prava čija se amortizacija zahtijeva, sud će obavijestiti onoga koji zahtijeva amortizaciju, te ga uputiti na parnicu o postojanju hipotekarne tražbine, i obustaviti postupak amortizacije.

Član 185

Prestanak sudskoga i zakonskoga založnog prava

(1) Prisilno založno pravo prestaje pravosnažnošću rješenja koja ukidaju provedene radnje i mjere kojima je to pravo bilo zasnovano, a ako je u tom postupku provedeno namirenje – pravosnažnošću rješenja o namirenju, s time da hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga.

(2) Zakonsko založno pravo prestaje kao i dobrovoljno, a i prestankom okolnosti zbog kojih je na osnovu zakona osnovano, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

Glava II

ZEMLJIŠNI DUG

Član 186

Pojam

(1) Zemljišni dug je ograničeno stvarno pravo kojim se opterećuje nekretnina na način, da se onome u čiju korist je nekretnina opterećena isplati određeni novčani iznos iz vrijednosti nekretnine, a svagdašnji vlasnik nekretnine je to dužan trpjeti.

(2) Zemljišni dug se može osnovati u korist vlasnika opterećene nekretnine (vlasnički zemljišni dug) ili u korist treće osobe (nevlasnički zemljišni dug).

Član 187

Neakcesornost zemljišnog duga

Zemljišni dug ne ovisi od postojanja ili valjanosti potraživanja.

Član 188

Primjena odredaba o hipoteci

Na zemljišni dug se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o hipoteci, ukoliko to nije u suprotnosti sa neakcesornom prirodom zemljišnog duga i ukoliko ovim zakonom nije nešto drugo određeno.

Član 189

Predmet zemljišnog duga

(1) Zemljišnim dugom može se opteretiti nekretnina, suvlasnički dio u nekretnini uključujući i etažno vlasništvo, pravo građenja, kao i suvlasnički udio u pravu građenja i vlasništvo na posebnom dijelu zasnovano na pravu građenja.

(2) Ukoliko je sa vlasništvom na nekretnini povezano pravo na periodična davanja, zemljišni dug se proteže i na ta davanja.

(3) Ukoliko je nekretenina opterećena zemljišnim dugom osigurana, zemljišni se dug kod nastupanja osiguranog slučaja proteže na osiguranu sumu. Zahtjev prema osiguravaocu prestaje ako osigurani predmet bude ponovo uspostavljen ili zamijenjen.

Član 190*

Osnivanje zemljišnog duga

(1) Zemljišni dug se osniva na osnovu izjave volje koju je vlasnik nekretnine koja se opterećuje dao, a nastaje upisom u zemljišnu knjigu.

(2) U zemljišnu knjigu se upisuje visina, dospjelost i kamata zemljišnog duga.

Član 191

Pismo zemljišnog duga

(1) Zemljišni dug se može osnovati bez izdavanja pisma zemljišnog duga (knjižni zemljišni dug) ili uz izdavanje pisma zemljišnog duga (zemljišni dug uz pismo).

(2) Pismo zemljišnog duga izdaje sud nadležan za vođenje zemljišne knjige nakon što je izvršena uknjižba zemljišnog duga.

(3) Pismo zemljišnog duga je vrijednosni papir po naredbi, koji mora sadržavati naziv suda koji ga izdaje, vrijeme izdavanja i pečat suda, a osim toga i ime osnivača, točnu zemljišnoknjižnu oznaku opterećene nekretnine, te sve ostale podatke koji se odnose na zemljišni dug.

(4) U slučaju da se sadržina pisma i zemljišne knjige ne podudaraju važi ono što je upisano u pismu.

(5) Ukoliko je pismo zemljišnog duga nestalo, zatureno ili uništeno provodi se amortizacioni postupak.

Član 192

Prijenos zemljišnog duga

(1) Ako drugačije nije određeno, zemljišni dug se može prenositi. Ograničenja prijenosa moraju biti upisana u zemljišnu knjigu.

(2) Za prijenos je potrebna izjava o ustupanju zemljišnog duga od strane imaoca zemljišnog duga koja mora biti notarski ovjerena, kao i upis u zemljišnu knjigu. Ukoliko se radi o zemljišnom dugu uz pismo upis u zemljišnu knjigu zamjenjuje predaja pisma zemljišnog duga.

(3) Prijenos i zalaganje zemljišnog duga mogu se vršiti nezavisno o prijenosu ili zalaganju potraživanja.

(4) Dospjele kamate se ustupaju po općim pravilima za ustupanje potraživanja.

Član 193

Prigovori vlasnika opterećene nekretnine

(1) Ukoliko je zemljišni dug osnovan u svrhu osiguranja potraživanja (osiguravajući zemljišni dug) ili je prvobitni vlasnički zemljišni dug prenesen u svrhu osiguranja potraživanja vlasnik opterećene nekretnine nije dužan platiti veći iznos od iznosa osiguranog potraživanja. On može prvobitnom imaocu zemljišnog duga isticati i druge prigovore iz osiguranog potraživanja.

(2) Ukoliko je zemljišni dug ustupljen trećoj osobi tada vlasnik opterećene nepokretnosti može istaći prigovor iz stava 1. ovog člana samo ako je treći znao ili mogao znati da je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja.

Član 194

Plaćanje zemljišnog duga

(1) Vlasnik nekretnine po dospijeću zemljišnog duga mora platiti određen novčani iznos zakonitom imaocu zemljišnog pisma.

(2) Vlasnik nekretnine koji je isplatio potraživanje osigurano zemljišnim dugom može zahtijevati da mu imalac zemljišnog duga prenese zemljišni dug, čime zemljišni dug postaje vlasnički zemljišni dug ili da povjerilac da izjavu za brisanje zemljišnog duga u zemljišnoj knjizi.

(3) Vjerovnici sa slabijim rangom prvenstva mogu ugovoriti sa vlasnikom nekretnine da će u slučaju isplate potraživanja osiguranog zemljišnim dugom od strane vlasnika na njih preći zahtjev za prijenos zemljišnog duga. Ovaj sporazum se može upisati u zemljišne knjige.

(4) Ukoliko je vlasnik djelimično isplatio povjerioca na njega prelazi samo odgovarajući dio zemljišnog duga, a koji ima rang iza zemljišnog duga koji pripada imaocu zemljišnog duga. Vlasnik u tom slučaju nema pravo na predaju pisma, ali može zahtjevati da se djelimična otplata upiše na pismu i u zemljišnoj knjizi.

(5) Davalac osiguravajućeg zemljišnog duga ne može se unaprijed odreći prava na povrat zemljišnog duga.

Član 195

Prinudno namirenje

Ukoliko je titular zemljišnog duga ujedno i vlasnik opterećene nekretnine on ne može pokrenuti izvršni postupak niti zahtijevati naplatu zemljišnog duga.

Član 196

Ugovor o svrsi osiguranja

(1) Ukoliko je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja dužnik ili vlasnik opterećene nepokretnosti (davalac osiguranja) i imalac zemljišnog duga (primalac osiguranja) mogu ugovorom o svrsi osiguranja urediti uvjete i pretpostavke pod kojima je imalac zemljišnog duga ovlašten tražiti ostvarenje svog prava.

(2) Ugovor o svrsi osiguranja zaključuje se u pisanoj formi. Njegova sadržina se ne upisuje u zemljišnu knjigu.

Član 197

Prestanak zemljišnog duga

(1) Zemljišni dug prestaje brisanjem iz zemljišne knjige po zahtjevu vlasnika kome je prethodno predato pismo zemljišnog duga ili u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. ovog zakona.

(2) Zemljišni dug ne prestaja kada se u jednoj ličnosti ujedini svojstvo vlasnika i imaoca zemljišnog duga.

Glava III

SLUŽNOSTI

1. Općenito

Član 198

Pojam

(1) Služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari, koje ovlašćuje svoga nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga u pogledu nje nešto propuštati.

(2) Služnost ima sadržaj s kojim je osnovana, ako nije kasnije zakonom izmijenjen.

Član 199

Osnivanje služnosti

(1) Služnost se osniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog organa odnosno zakonom.

(2) Ako se služnost osniva pravnim poslom, način na koji je nosilac prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje vlasnik svojom voljom ili sporazumom sa sticaocem.

(3) Ako se služnost osniva na osnovu odluke suda ili drugoga nadležnog tijela vlasti, način na koji je nosilac prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje se tom odlukom.

(4) Na osnovu pravnog posla služnost se stiče upisom u zemljišne knjige.

(5) Služnost koja se osniva odlukom suda ili drugog organa, odnosno zakonom upisat će se u zemljišne knjige.

a) Osnivanje na osnovu pravnoga posla

Član 200

Pravni osnov

(1) Na osnovu valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj sticanje služnosti osnivaju se prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom.

(2) Sadržaj služnosti određuje vlasnik poslužne stvari, odnosno nosilac prava koje je poslužna stvar svojom voljom, ili u sporazumu sa sticaocem pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana.

(3) Pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana može se pravo služnosti ograničiti i opteretiti na svaki način koji je moguć, a nije nedopušten niti suprotan pravnoj naravi toga prava.

(4) Pravni posao kojemu je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti i u pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina.

(5) Kad je nekretnina u vlasništvu nekolicine suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, samo svi oni saglasno mogu odrediti da se ona optereti služnošću.

Član 201

Način osnivanja služnosti na nekretninama

(1) Pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba prava služnosti, predbilježbom će se osnovati to pravo pod uvjetom naknadnoga opravdanja toga upisa, ako su ispunjene barem pretpostavke pod kojima pravila zemljišnoknjižnoga prava dopuštaju predbilježbu.

(3) Odredbe ovoga zakona o osnivanju prava služnosti na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak služnosti na temelju pravnih poslova.

Član 202

Zaštita povjerenja

Na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u pogledu prava služnosti, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl. 55. do 57. ovoga zakona, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

Član 203

Način osnivanja služnosti na pokretninama

(1) Pravo lične služnosti na pokretnoj stvari osniva se predajom te stvari sticaocu u nesamostalni posjed na osnovu valjano očitovane volje vlasnika usmjerene na to da se sticaocu izvede pravo služnosti, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Kad je vlasnik sklopio više pravnih poslova radi osnutka prava lične služnosti na istoj stvari kao poslužnoj, a te služnosti ne bi mogle istodobno postojati na istoj stvari, osnovana je ona od njih za koju je stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje te služnosti.

(3) U slučaju iz stava 2. ovoga člana odnose otuđivaoca s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle ličnu služnost, uređuju obveznopravna pravila.

b) Osnivanje služnosti odlukom suda ili drugog organa vlasti

Član 204

Osnivanje odlukom

(1) Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Stvarnu služnost može, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati nadležni organ vlasti u postupku izvlaštenja, komasacije, kao i u ostalim slučajevima određenim zakonom.

(3) Pravo služnosti osniva se u trenutku pravosnažnosti sudske odluke iz stava 1. ovog člana odnosno konačnosti odluke drugog organa vlasti iz stava 2. ovoga člana, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi.

(4) Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi.

Član 205

Odluka o nužnom prolazu

(1) Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.

(2) Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina ako bi takvo osnivanje bilo protivno javnom interesu, kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači, a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji naročito opravdan razlog.

(3) Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno, no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra.

(4) Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke u pogledu naknade nisu drukčije sporazumjele.

Član 206

Odluka o nužnim vodovima i uređajima

(1) Služnost vodova ili drugih uređaja (električnih, kanalizacijskih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih i dr.) na tuđoj nekretnini kao poslužnoj osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine. Zahtjev će se smatrati opravdan ako do povlasne nekretnine nema nikakve ili nema prikladne veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se dostavljaju tim vodovima i drugim uređajima i ako je korist od postavljanja tih vodova odnosno uređaja za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva služnost vodova ili drugih uređaja da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.

(2) Na nužno osnivanje služnosti vodova ili drugih uređaja iz stava 1. ovoga člana, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o nužnim prolazima.

Član 207

Odluka u diobnom i ostavinskom postupku

(1) Sud koji provodi diobu suvlasništva ili zajedničkoga vlasništva može odlučiti da se osnuje pravo stvarne služnosti, ako su stranke s tim saglasne, a kod geometrijske diobe nekretnine i bez njihove saglasnosti.

(2) Sud koji provodi ostavinski postupak svojom će odlukom odlučiti da se osnuje pravo služnosti ako je ostavilac svojim valjanim zapisom ili nalogom bio odredio da se osnuje to pravo.

(3) Pravo služnosti čije je osnivanje određeno odlukom suda u postupcima iz st. 1 i 2. ovog člana, osniva se na način koji je ovim zakonom predviđen za sticanje prava služnosti na osnovu pravnoga posla.

Član 208

Zaštita povjerenja

Pravo služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo služnosti koje je osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti.

c) Osnivanje na osnovu zakona

Član 209

Općenito

(1) Neposredno na osnovu zakona pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti na način kako je propisano posebnim zakonom.

(2) Ko stekne pravo služnosti nekretnine na osnovu zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Član 210

Dosjelost služnosti

(1) Stvarna služnost osniva se na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

(2) Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

(3) Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj ko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.

Član 211

Zaštita povjerenja

Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na osnovu zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na osnovu zakona.

d) Sticanje nečijih prava služnosti

Član 212

Sticanje s povlasnom stvari

Ko stekne vlasništvo povlasne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao je ujedno i svako pravo stvarne služnosti koja je njezina pripadnost, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 213

Sticanje s poslužnom stvari

Ko stekne vlasništvo poslužne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao ju je opterećenu svakim pravom služnosti koje je njezin teret, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 214

Svrha

(1) Svaka služnost mora imati razumnu svrhu.

(2) Ako je svrha služnosti bolje i korisnije gospodarenje nekretninom, služnost je stvarna, inače je lična.

Član 215

Neodvojivost

(1) Služnost se ne može razdvojiti od poslužne stvari, niti prenijeti na drugoga ovlaštenika.

(2) Služnost se prenosi samo zajedno s poslužnom stvari, a stvarna služnost i sa povlasnom stvari.

Član 216

Uticaj diobe

(1) Služnost je nedjeljiva i ne može se podijeliti povećanjem, smanjenjem ili komadanjem poslužne stvari, uključujući i promjene oblika, površine ili izgrađenosti katastarske čestice koja je poslužna stvar, osim ako nije nešto drugo određeno zakonom.

(2) Ako se služnost izvršavala samo na pojedinom dijelu poslužne stvari, a ona bude podijeljena, može se zahtijevati ukidanja služnosti na ostalim dijelovima.

(3) Ako se podijeli nekretnina koja je povlasna stvar u čiju korist postoji stvarna služnost, ta služnost ostaje i dalje u korist svih dijelova, ali se može izvršavati samo tako da se time ne poveća ukupno opterećenje vlasnika poslužne nekretnine. No, ako je svrha služnosti bila da služi samo potrebama pojedinoga dijela koji se odvojio, može se zahtijevati da ona bude ukinuta u pogledu ostalih.

Član 217

Ovlaštenik služnosti

Nekretnina može biti opterećena pravom služnosti, bilo u korist vlasnika povlasne nekretnine ili nosioca prava građenja na njoj, bilo u korist određene osobe.

Član 218

Izvršavanje ovlasti

(1) Ovlaštenik prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati u skladu sa naravi i svrsi služnosti te tako obzirno da što manje opterećuje poslužnu stvar.

(2) Vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drugačije određeno.

Član 219

Preinaka načina izvršavanja

(1) Nosilac prava služnosti može po svojoj volji preinačiti dotadašnji način izvršavanja svojih ovlasti i mjesta na kojem ih izvršava na poslužnoj stvari, ako bitno ne mijenja dotadašnji način na koji ih je izvršavao.

(2) Ako bi se bitno promijenio dotadašnji način izvršavanja ovlasti, preinaka je dopuštena samo u sporazumu s vlasnikom poslužne stvari; ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na istoj stvari – promjena je dopuštena samo u sporazumu s ovlaštenicima tih prava.

(3) Na preinaku iz stava 2. ovog člana odgovarajuće se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti na osnovu pravnog posla.

Član 220

Naknada

Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine, nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.

Član 221

Premještanje

(1) Ako se služnost stalno izvršava samo na jednom dijelu poslužne stvari, a izvršavanje služnosti na tom dijelu je vlasniku naročito teško, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se služnost premjesti na neko drugo, ovlašteniku podjednako prikladno mjesto. To vlasnikovo pravo se ne može pravnim poslom isključiti niti ograničiti.

(2) Troškove premještanja služnosti snosi vlasnik poslužne stvari.

Član 222

Izvršavanja više služnosti na istoj poslužnoj stvari

(1) Jedna nekretnina može biti opterećena s više služnosti, ali novija služnost ne može ograničiti izvršavanje onih koje su prije nje u prvenstvenom redu.

(2) Ako služnosti odnosno drugi stvarni tereti koji daju pravo na koristi imaju isti prvenstveni red, a izvršavanje jednog ometa izvršavanje drugog, svaki ovlaštenik može zahtijevati da sud na pravedan način uredi izvršavanje služnosti.

(3) Niko ne može imati služnost na nečijem pravu služnosti.

Član 223

Troškovi održavanja

(1) Troškove održavanja i popravka poslužne stvari snosi ovlaštenik, ako nije drugačije određeno.

(2) Ako se poslužnom stvari služi i njezin vlasnik, on je dužan razmjerno snositi troškove održavanja i popravka, ali se te dužnosti može osloboditi ustupivši poslužnu stvar ovlašteniku, čak i protiv njegove volje.

(3) Ovlaštenik koji ima na poslužnoj stvari neku napravu kojom izvršava služnost dužan je tu svoju napravu održavati o svom trošku, ako nije drugačije određeno.

Član 224

Prividne služnosti

Prividne služnosti su ovlaštenja i dužnosti koje daje neka služnost do opoziva. Prividne služnosti će se prosuđivati uz odgovarajuću primjenu pravila o služnostima.

Član 225

Zakonske služnosti

Ako je posebnim zakonom propisano da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete stvari (zakonske služnosti), na njih se ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drugačije određeno.

2. Stvarne služnosti

a) Opće odredbe

Član 226

Pojam

(1) Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

(2) Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.

(3) Jedna nekretnina može biti opterećena sa više služnosti. Ukoliko je nekretnina opterećena sa više služnosti njihov prvenstveni red se utvrđuje po vremenu podnošenja zahtjeva za upis u zemljišne knjige.

Član 227

Povlasna i poslužna nekretnina

(1) Stvarna služnost može postojati i u korist nekretnina koje su javna dobra u općoj ili u javnoj upotrebi, ako se tome ne protivi njihova namjena.

(2) Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.

(3) Kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine.

(4) Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik služnosti koja tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlaštava ta služnost, odnosno svaki mora propuštati radnje u pogledu poslužne nekretnine koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne služnosti.

(5) Što je određeno za vlasnika povlasne nekretnine, na odgovarajući način važi i za nosioca prava građenja, ako nije nešto drugačije određeno, niti proizlazi iz naravi toga prava.

Član 228

Sadržaj ovlasti

Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je nešto drugačije zakonom određeno.

Član 229

Nepravilna služnost

(1) Služnost koja je po svojoj naravi stvarna može se osnovati na poslužnoj nekretnini i u korist određene osobe (nepravilna služnost).

(2) Na nepravilnu služnost na odgovarajući način primjenjivati će se pravila o ličnim služnostima.

(3) Ko tvrdi da je stvarna služnost osnovana u korist određene osobe, treba to i dokazati.

Član 230

Osnivanje stvarne služnosti

(1) Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.

(2) Stvarna služnost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.

(3) Osoba koja stvarnu služnost na nekretnini stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlaštena je da traži upis svog prava služnosti u zemljišne knjige.

(4) Pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisala svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.

b) Pojedine služnosti

Član 231

Zemljišna i kućna služnost

(1) Služnost može biti osnovana da služi poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu; u takvom slučaju je zemljišna, inače je kućna služnost.

(2) Da bi služile poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu, mogu se osnovati zemljišne služnosti, kao što su naročito:

1) služnosti puta, ili kao pravo staze, pravo progoniti stoku, ili kao pravo kolnika na poslužnoj nekretnini;

2) služnosti vode, ili kao pravo crpsti vodu, ili pojiti stoku, odvraćati vodu na tuđu nekretninu ili navoditi s tuđe nekretnine;

3) služnosti paše;

4) šumske služnosti, ili sječi drva, ili kupiti suho granje, žir, ili slične služnosti.

(3) Da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati kućne služnosti koje vlasniku te nekretnine daju ovlaštenje da nešto poduzima na susjedovoj nekretnini kao poslužnoj, što je taj dužan trpjeti, kao što su to naročito:

1) imati dijelove svoje zgrade bilo u susjedovu vazdušnom prostoru, ili na susjedovu zemljištu ili ispod njegove površine ili imati svoje naprave na tuđoj nekretnini;

2) pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuđu;

3) gredu ili dimnjak umetnuti u tuđi zid;

4) imati prozor u tuđem zidu radi svjetla, ili i radi vidika;

5) provoditi dim kroz susjedov dimnjak;

6) navoditi kapnicu sa svojega krova na tuđu nekretninu;

7) odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište; ili slične služnosti.

(4) Da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati služnosti koje vlasniku nekretnine daju ovlaštenje na to da vlasnik poslužne nekretnine nešto propušta, što bi inače slobodno činio, kao što su naročito:

1) svoju kuću ne povisivati ili je ne snižavati;

2) ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo i vazduh, ili vidik;

3) ne odvraćati kišnicu s krova svoje kuće od susjedova zemljišta kojem bi mogla koristiti za polijevanje vrta ili punjenje cisterne ili na neki drugi način; ili nešto drugačije.

Član 232

Služnosti puta

(1) Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze preko tuđe nekretnine ovlašten je time hodati tom stazom; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima i biciklom; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom. Na isti način imalac služnosti je ovlašten k sebi puštati druge osobe.

(2) Pravo hodati stazom preko tuđe nekretnine uključuje i služenje invalidskim kolicima i kolicima za djecu. Pravo hodati stazom ne obuhvaća ovlast jahati niti voziti se biciklom, a ni gurati bicikl po poslužnoj nekretnini; pravo progoniti stoku ne obuhvaća ovlast vući teške terete preko poslužnoga zemljišta; pravo voziti se po poslužnoj nekretnini ne obuhvaća pravo tuda goniti nevezanu stoku.

(3) Prostor za izvršavanje na poslužnoj nekretnini prava ići stazom, progoniti stoku i prava kolnika treba biti toliki koliko je nužno da bi ih se izvršavalo, s obzirom na mjesne prilike. Ako bi putevi i staze postali neupotrebljivi zbog poplave, odrona, klizišta ili kojeg drugog slučaja, mora se do uspostave prijašnjega stanja odrediti novi prostor, ako nadležni organi vlasti ne poduzmu odmah potrebne mjere.

Član 233

Nužni prolaz

(1) Nužni prolaz je služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine.

(2) Na nužni se prolaz primjenjuju pravila koja vrijede za služnosti puta, ako u pogledu nužnoga prolaza nije nešto posebno propisano.

Član 234

Služnost crpljenja, dovođenja i odvođenja vode

(1) Vlasnik povlasne nekretnine koji je ovlašten crpiti vodu na poslužnoj nekretnini, ima i pravo na slobodan pristup k njoj.

(2) Vlasnik povlasne nekretnine koji je ovlašten navraćati vodu s tuđe nekretnine na svoje zemljište ili je sa svojega odvraćati na tuđe zemljište, ovlašten je također postaviti za to potrebne cijevi, žljebove, brane, spremnike za vodu i druge naprave o svom trošku, a u mjeri koja se utvrđuje prema potrebama povlasnoga zemljišta.

Član 235

Služnost paše

(1) Ako u času sticanja prava služnosti paše nisu određeni vrsta i broj stoke niti vrijeme i mjera izvršavanja prava paše, mjerodavno je kako se mirno izvršavao posjed toga prava služnosti kroz dvadeset godina.

(2) Način vršenja paše, kao i vrijeme paše određuje se općenito po ustaljenom mjesnom običaju, ali radi paše ne smije nikad biti ometano ili otežano obrađivanje zemljišta uređeno posebnim propisima.

(3) Pravo paše ne proteže se ni na kakvu drugu korist, pa ovlaštenik ne smije niti kositi travu, ne smije ugroziti ispaše, niti isključiti stoku vlasnika poslužne nekretnine od paše na njegovoj nekretnini, a kad prijeti opasnost da bi stoka mogla nanijeti štetu, ona treba biti čuvana na prikladan način.

Član 236

Ostale zemljišne služnosti

Odredbe o pravu paše na odgovarajući se način primjenjuju i na služnost sječe drva i ostale zemljišne služnosti.

Član 237

Pravo prozora

(1) Pravo prozora u zidu poslužne nekretnine daje vlasniku povlasne nekretnine samo pravo na svjetlo i vazduh; a na vidik samo ako mu je ta ovlast posebno dana.

(2) Osoba koja nema pravo na vidik dužna je na zahtjev vlasnika zida staviti rešetku na svoj prozor.

(3) Osoba koja ima pravo prozora, dužna je čuvati otvor, ukoliko to zanemari, odgovara za štetu koja otuda nastaje.

Član 238

Pravo imati dio zgrade i naprave na poslužnoj nekretnini

(1) Vlasnik povlasne nekretnine kojemu njegovo pravo služnosti daje ovlast da na susjednoj nekretnini, na njezinoj površini, ispod nje ili u njezinu vazdušnom prostoru ima dio svoje zgrade, neku drugu napravu ili uređaj koji služi njegovoj zgradi, dužan je to uzdržavati o svome trošku, a vlasniku poslužne nekretnine plaćati naknadu za iskorištavanje njegove nekretnine u visini zakupnine, ako nije drugačije određeno ugovorom ili zakonom.

(2) Odredba stava 1. ovoga člana na odgovarajući se način primjenjuje kad vlasniku povlasne nekretnine njegovo pravo služnosti daje ovlast da na susjednoj nekretnini, na njezinoj površini, ispod nje ili u njezinu vazdušnom prostoru ima vodove i druge uređaje (električne, plinovodne, toplovodne, telekomunikacijske, kanalizacijske, vodovodne, i dr.).

(3) Vlasnik poslužne nekretnine koji je dužan trpjeti teret susjedne zgrade, umetak tuđe grede u svoj zid, prolaz tuđega dima kroz dimnjak, tuđu antenu na svom krovu, tuđu reklamu ili natpis na pročelju svoje zgrade ili nešto slično, dužan je srazmjerno pridonositi za održavanje svojega, za to određenog zida, stupa, stijene, dimnjaka, krova, pročelja i sl., ali nije dužan podupirati niti popravljati tuđu stvar.

Član 239

Pravo provođenja tekućina

Vlasnik povlasne nekretnine za provodenje tekućina kroz poslužnu nekretninu dužan je izgraditi potrebne jarke i kanale i iste držati dobro pokrivene i čiste i time olakšati opterećenje poslužnoga zemljišta.

Član 240

Pravo kapnice

(1) Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo odvođenja kišnice sa svojega krova na poslužnu nekretninu (pravo kapnice) može pustiti da kišnica otječe na tuđu nekretninu slobodno ili kroz žlijeb.

(2) Ovlaštenik prava kapnice smije uzdići svoj krov, ali mora poduzeti mjere da time služnost ne postane teža za vlasnika poslužne nekretnine.

(3) Ovlaštenik prava kapnice dužan je održavati žljebove namijenjene otjecanju vode kao i svoj krov u takvom stanju da mlaz kišnice ne šteti opterećenoj nekretnini, a snijeg i led na vrijeme ukloniti.

3. Lične služnosti

a) Općenito

Član 241

Služnosti lične naravi

(1) Lična služnost je ograničeno stvarno pravo koje daje ovlast određenoj osobi da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), a svakodobni vlasnik te stvari to mora trpjeti.

(2) Lične služnosti su: pravo plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja.

Član 242

Poslužna stvar

(1) Lične služnosti mogu postojati na cijeloj poslužnoj stvari, ili na idealnom dijelu ako je to moguće s obzirom na sadržaj služnosti i prirodu predmeta.

(2) Lična služnost na suvlasničkom dijelu nekretnine proteže se na posebni dio (stan, poslovnu prostoriju), kao što se služnost na posebnom dijelu nekretnine proteže na s njime povezan suvlasnički dio.

Član 243

Ograničeno trajanje

Lične služnosti se osnivaju na određeno vrijeme i prestaju istekom vremena za koje su osnovane, a najkasnije smrću ovlaštene osobe, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 244

Neotuđivost i nenasljedivost

(1) Lične služnosti se ne mogu prenositi na drugu osobu.

(2) Lične služnosti se ne mogu naslijediti, osim služnosti izričito osnovanih i za nasljednike ovlaštene osobe.

(3) Lična služnost izričito osnovana i za nasljednike ovlaštene osobe gasi se smrću posljednjeg nasljednika.

b) Pravo plodouživanja

Član 245

Pojam

(1) Pravo plodouživanja je lična služnost koja plodouživaocu daje ovlast da se služi poslužnom stvari u skladu sa njenom namjenom, ne mijenjajući njenu supstancu.

(2) Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj pokretnoj nepotrošnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari zajedno. Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje.

(3) Na pravo plodouživanja osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi shodno se primjenjuje odredba stava 2. ovog člana.

(4) Predmet prava plodouživanja su i pripatci opterećene stvari ili prava.

(5) Ako više osoba ima pravo plodouživanja iste poslužne nekretnine, svaka osoba je samostalni nosilac svog dijela prava plodouživanja, osim kad su u takvom odnosu da im pravo plodouživanja ili neki dio tog prava pripada zajednički. U sumnji se smatra da svakoj osobi pripada jednak dio prava plodouživanja.

(6) Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora da trpi da se nosilac prava plodouživanja služi nekretninom na način proizašao iz njegova prava.

Član 246

Ovlasti

(1) Plodouživalac je ovlašten da se služi poslužnom stvari u skladu s njenom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik i da je upotrebljava. Plodouživaocu pripada čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, u granicama očuvanja supstance, što uključuje i čuvanje osnovne namjene poslužne stvari.

(2) Plodouživalac može pravnim poslom prenijeti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja.

(3) Vlasnik poslužne stvari smije izvršavati svoje pravo vlasništva ako time ne vrijeđa ovlaštenja plodouživaoca.

Član 247

Čisti prihod od čiste vrijednosti

(1) Plodouživaocu pripada sav prihod koji daje poslužna stvar.

(2) Prihod poslužne stvari čine plodovi i druge koristi koje stvar daje bez umanjenja supstance. Blago nađeno u poslužnoj stvari nije prihod plodouživaoca.

(3) Plodouživalac stiče plodove poslužne stvari njihovim odvajanjem. Plodouživalac stiče i sve ostalo što se odvojilo od stvari ne umanjujući njezinu supstancu u momentu odvajanja, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(4) Odredba iz stava 3. ovog člana odnosi se i na najamnine, zakupnine, kamate, dividende i druge prihode koje stvar daje na osnovu nekog pravnoga odnosa (civilne plodove), ostvarene u vremenu dok je plodouživanje postojalo, bez obzira na to kad je prihod dospio.

(5) Plodouživalac snosi sve troškove upotrebe i iskorištavanja poslužne stvari, bez obzira na iznos ostvarenog prihoda.

(6) Plodouživalac je dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem je stvar primio, snositi troškove redovnog održavanja i obnavljanja stvari, javne obaveze (porezne i sl.), realne terete koji opterećuju stvar, i kamate na potraživanja osigurana hipotekom na poslužnoj stvari, u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda poslužne stvari odbiju troškovi upotrebe i iskorištavanja.

Član 248

Vanredni popravci i obnova stvari

(1) Ako je zbog dotrajalosti ili više sile neophodno obaviti vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno osobu koja za vlasnika upravlja tom stvari, osim ako je te popravke ili obnavljanja dužan učiniti o svom trošku.

(2) Ako je stvar uništena uslijed više sile rizik propasti stvari snosi vlasnik a plodova plodouživalac.

(3) Ako vlasnik poslužne stvari obavi vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan nadoknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u obimu u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje.

(4) Ako vlasnik ne može ili neće da obavi nužne popravke ili obnavljanja, plodouživalac je ovlašten da ih sam izvrši, a po prestanku plodouživanja može tražiti da mu vlasnik isplati naknadu kao poštenom posjedniku, ili primjerenu naknadu za plodouživanje koje je izgubio zbog propuštenih radova.

(5) Plodouživalac je dužan o svom trošku izvršiti one vanredne popravke i vanredne obnove stvari koje je sam skrivila ili ih je prouzrokovala osoba za koju on odgovara.

Član 249

Poboljšanja

(1) Plodouživalac nije dužan da dozvoli vlasniku da obavlja poboljšanja na poslužnoj stvari koja nisu nužna, osim ako se vlasnik obaveže na davanje pune odštete zbog smanjene upotrebe ili prihoda koje plodouživalac gubi zbog obavljanja radova.

(2) Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšanja na poslužnoj stvari ima pravo da traži od plodouživaoca koji je tražio odštetu po odredbi iz stava 1. ovog člana da se od te odštete odbije korist koju plodouživalac ima od poboljšanja.

(3) Ako je plodouživalac bez sporazuma sa vlasnikom učinio poboljšanja na poslužnoj stvari, ovlašten je da odvoji i prisvoji ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari. Naknadu za poboljšanja može zahtijevati samo ako bi na to bio ovlašten kao poslovođa bez naloga.

Član 250

Popis i procjena

(1) Vlasnik i plodouživalac mogu sačiniti popis svih poslužnih stvari s naznakom njihove vrijednosti u vrijeme sastavljanja popisa i procjene.

(2) Ukoliko vlasnik i plodouživalac ne sastave popis iz stava 1. ovog člana, pretpostavlja se da je plodouživalac primio u upotrebljivom stanju poslužnu stvar srednje kakvoće, sa svim pripadnostima potrebnim za uredno plodouživanje.

Član 251

Dužnost davanja osiguranja

(1) Ukoliko je pri izvršavanju ovlaštenja plodouživaoca ugrožena supstanca poslužne stvari, vlasnik ima pravo da od plodouživaoca zahtijeva davanje primjerenog osiguranja.

(2) Ako plodouživalac odbije dati dogovoreno osiguranje ili osiguranje koje je odredio sud, vlasnik može zahtijevati da sud ukine plodouživanje.

(3) Sud neće ukinuti plodouživanje nego će postaviti upravnika poslužne stvari kad je to bolje a obzirom na okolnosti slučaja, ako to zahtijeva plodouživalac koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.

(4) Nakon postavljanja upravnika, sud će, bez odlaganja, sačiniti popis i procjenu poslužne stvari.

Član 252

Povrat stvari

(1) Nakon prestanka prava plodouživanja, plodouživalac je dužan predati u posjed poslužne stvari njenom vlasniku, u stanju u kojem je stvar primio.

(2) Plodouživalac odgovara vlasniku stvari za smanjenje njene vrijednosti, bez obzira čime je ono prouzrokovano, osim za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovne upotrebe stvari koje se nije moglo izbjeći ni otkloniti potpunim ispunjenjem dužnosti iz člana 247. stava 6. ovog zakona.

(3) Plodouživalac ne odgovara za smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino vanrednim popravkama ili vanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svom trošku izvršiti te vanredne popravke ili vanredno obnavljanje stvari.

(4) Nakon prestanka plodouživanja neodvojeni plodovi pripadaju vlasniku. Vlasnik je dužan da nadoknadi plodouživaocu ili njegovom nasljedniku troškove koje je plodouživalac imao da bi dobio te plodove, prema pravilima koja određuju pravni položaj poštenog posjednika prilikom povrata stvari vlasniku.

(5) Pravilo iz stava 4. ovog člana shodno se primjenjuje i za civilne plodove (najamnine, zakupnine, kamate, dividende i sl.) dospjele nakon prestanka plodouživanja.

(6) Dužnosti i odgovornosti plodouživaoca terete njegovog nasljednika, odnosno drugog sljedbenika.

Član 253

Nepravo plodouživanje

(1) Nepravo plodouživanje osniva se na stvari koja je potrošna ili na pravu koje ne daje plodove.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti nakon isteka plodouživanja.

(3) Za vrijeme trajanja nepravog plodouživanja osnovanog na gotovom novcu plodouživalac može raspolagati gotovim novcem po svojoj volji. Ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, plodouživalac može zahtijevati samo kamate.

(4) Na nepravo plodouživanje shodno se primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako zakonom nije drugačije određeno niti to zahtijeva priroda takvog plodouživanja.

c) Pravo upotrebe

Član 254

Opće odredbe

(1) Pravo upotrebe je lična služnost koja ovlašćuje određena osoba da se u granicama svojih ličnih potreba i potreba članova svojeg porodičnog domaćinstva služi nečijom stvari (poslužna stvar) prema njenoj namjeni, čuvajući njenu supstancu.

(2) Pravo upotrebe može postojati na poslužnoj nepotrošnoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari. Na potrošnim stvarima nije moguća ni neprava upotreba.

(3) Na pravo upotrebe osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi, shodno se primjenjuje odredba iz stava 2. ovog člana.

(4) Predmet prava upotrebe su i pripatci stvari ili prava koja su njime opterećena.

(5) Pravo upotrebe ne može imati više osoba, osim ako su u takvom odnosu da im ono pripada zajednički.

(6) Na pravo upotrebe na odgovarajući se način primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako drugačije nije određeno zakonom niti to zahtijeva priroda prava upotrebe.

Član 255

Ovlasti

(1) Nosilac prava upotrebe ima pravo da stvar posjeduje kao nesamostalni posjednik, da je upotrebljava i uzima njen prihod, ne mijenjajući njenu supstancu.

(2) Nosilac prava upotrebe ne može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja iz stava 1. ovog člana.

Član 256

Obim upotrebe

(1) Nosilac prava upotrebe je ovlašten da se služi poslužnom stvari u okviru svojih potreba koje odgovaraju njegovom uzrastu, zvanju, zanimanju i veličini porodičnog domaćinstva.

(2) Potrebe nosioca prava upotrebe određuju se prema stanju kad je osnovana služnost upotrebe.

(3) Pod potrebom nosioca prava upotrebe podrazumijavaju se i potrebe njegovog porodičnog domaćinstva, kao i promjene u njegovom porodičnom domaćinstvu koje su bile prirodno očekivane i predvidive (bračni drug i maloljetna djeca, kao i osobe koje je po zakonu dužan izdržavati) i promjene koje su nužno potrebne za vođenje porodičnog domaćinstva.

(4) Vlasnik poslužne stvari može izvršavati svoje pravo vlasništva uključujući prisvajanja koristi ako time ne vrijeđa tuđe pravo upotrebe.

Član 257

Sticanje plodova i drugih koristi

Nosilac prava upotrebe stiče plodove poslužne stvari i sve ostale koristi od stvari kad ih na osnovu ovlaštenja koje mu daje njegovo pravo upotrebe ubere za svoje potrebe.

Član 258

Troškovi i tereti

(1) Vlasnik je dužan snositi sve redovne i vanredne troškove i terete poslužne stvari, i dužan je održavati stvar u dobrom stanju o svom trošku.

(2) Ako troškovi i tereti prelaze korist koja preostaje vlasniku, nosilac prava upotrebe dužan je da vlasniku nadoknadi razliku.

d) Pravo stanovanja

Član 259

Pojam i sadržaj

(1) Pravo stanovanja je lična služnost koja svoga nosioca ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim za stanovanje (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući supstancu poslužne stvari.

(2) Pravo stanovanja prosuđuje se po pravilima o pravu upotrebe, ako nije što drugo određeno.

(3) Ako pravo stanovanja svoga nosioca ovlašćuje da se služi svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje tako da ih, čuvajući njihovu supstancu, u cjelosti uživa, tada je to plodouživanje stambene zgrade, pa se prosuđuje po pravilima o pravu plodouživanja.

(4) U svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolaganja onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni za stanovanje a i stambenim dijelovima koji nisu predmet prava stanovanja, ali ne na način da time sprječava ostvarivanje prava stanovanja.

(5) Ostvarivanjem prava stanovanja ne smije se vlasniku onemogućiti ili otežati potrebno nadgledanje cijele njegove nekretnine.

4. Zaštita i prestanak prava služnosti

a) Zaštita

Član 260

Zahtjev za poštovanje prava služnosti

(1) Ovlaštenik prava služnosti ima pravo zahtijevati od vlasnika poslužne stvari da prizna i trpi njegovo pravo služnosti kao teret na poslužnoj stvari, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njoj, odnosno da propušta činiti na njoj ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati.

(2) Ovlaštenik prava služnosti pravo iz stava 1. ovog člana može zahtijevati i od svake druge osobe koja svojim činima niječe njegovo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućuje ili uznemirava u izvršavanju toga prava.

(3) Prava iz st. 1. i 2. ovog člana prestaje protekom roka od dvadeset godina od kad je ovlaštenik prestao vršiti to pravo.

Član 261

Tužba ovlaštenika služnosti

Da bi ovlaštenik prava služnosti mogao u postupku pred sudom, odnosno drugim nadležnim tijelom, ostvariti svoje pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin onemogućavanja ili uznemiravanja izvršavanja toga prava.

Član 262

Tužba pretpostavljenog ovlaštenika služnosti

(1) Pravo na zaštitu svog pretpostavljenog prava služnosti ima, poput onoga koji je dokazao svoje pravo služnosti, i onaj koji u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni osnov i istiniti način svog sticanja posjeda te služnosti (pretpostavljeni ovlaštenik služnosti).

(2) Na pravo pretpostavljenog ovlaštenika na zaštitu na odgovarajući način se primjenjuju pravila o tužbi pretpostavljenog vlasnika.

Član 263

Zaštita od povrede upisom u zemljišnoj knjizi

Ako neko povrijedi pravo korisnika stvarne služnosti nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu, ovlaštenik se ima pravo štititi od toga sredstvima koja za zaštitu knjižnih prava daju pravila zemljišnoknjižnoga prava.

Član 264

Preinaka sadržaja

Na preinaku sadržaja služnosti na odgovarajući se način primjenjuje ono što je određeno za osnivanje služnosti na osnovu pravnoga posla.

b) Prestanak prava služnosti

Član 265

Propast stvari

(1) Propašću povlasne ili poslužne stvari prestaje i pravo služnosti, ali čim se stvar vrati u prijašnje stanje, oživljava i ona.

(2) Sve što važi za propast stvari važi i za slučaj da stvar bude stavljena izvan prometa.

(3) Ako je umjesto propale poslužne stvari nastalo pravo koje je nadomješta (pravo na naknadu, na osiguraninu i sl.), tada propašću stvari nije prestalo pravo plodouživanja nego ono i dalje postoji na tom nadomjestku kao poslužnoj stvari.

Član 266

Sjedinjenje

(1) Ako se vlasništvo povlasne i poslužne nekretnine nađu u imovini iste osobe, tada tim sjedinjenjem samim po sebi prestaje stvarna služnost.

(2) Ako se vlasništvo povlasne i poslužne nekretnine razdvoji prije brisanja služnosti u zemljišnoj knjizi, služnost oživljava.

Član 267

Odreknuće ovlaštenika

(1) Pravo služnosti prestaje valjanim odreknućem njezina ovlaštenika, bez obzira na to na kojem je pravnom osnovu osnovana.

(2) Pojedini suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasne nekretnine ne može se odreći prava stvarne služnosti bez pristanka ostalih.

(3) Vlasnik povlasne nekretnine koja je opterećena pravom plodouživanja ili založnim pravom ne može se odreći bez pristanka ovlaštenika tih prava.

(4) Na osnovu odreknuća prestaje služnost bez pristanka vlasnika poslužne stvari, pa i onda kad je i on imao korist od te služnosti.

(5) Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek kad bude izbrisana.

Član 268

Istek roka i ispunjenje raskidnoga uvjeta

(1) Služnost prestaje istekom vremena na koje je bila osnovana ili na koje je bilo osnovano pravo vlasništva iz kojega je izvedena, a isto je i kad se ispuni raskidni uvjet pod kojim je bila osnovana ona ili pravo vlasništva iz kojega je izvedena.

(2) Ako je služnost osnovana za vrijeme dok treća osoba navrši određene godine, prestat će tek u to vrijeme, premda je treći umro prije tih godina, ako iz svrhe oročavanja ne proizlazi što drugo.

(3) Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

Član 269

Neizvršavanje

(1) Pravo služnosti prestaje zastarom ako se nije izvršavalo kroz dvadeset godina.

(2) Pravo služnosti koje se po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati ne prestaje zastarom dok tri puta ne nastupi prilika, u kojoj treba izvršiti njen sadržaj, a ovlaštenik to ne učini.

(3) Pravo služnosti prestaje ako se vlasnik poslužne stvari protivio njegovom izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije izvršavao neprekidno tri godine.

(4) Zastara ne nastupa, niti pravo služnosti prestaje neizvršavanjem, dok na poslužnoj stvari postoji naprava namijenjena upravo izvršavanju toga prava.

(5) Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

Član 270

Ukinuće

(1) Izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije nešto posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni osnov na kojem je ta služnost bila osnovana.

(2) Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji, ili jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.

(3) Sud će na zahtjev vlasnika poslužne stvari, kojemu plodouživalac nije dao osiguranje koje se obavezao dati ili koje je sud odredio, odlukom ukinuti plodouživanje i obavezati vlasnika na plaćanje pravedne naknade.

(4) Sud koji vodi postupak radi ukidanja plodouživanja jer plodouživalac nije dao nužno osiguranje, može, umjesto da ukine plodouživanje, odlukom postaviti upravnika poslužnoj stvari, ako utvrdi da je to bolje s obzirom na okolnosti slučaja, te ako to zahtijeva plodouživalac koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.

(5) Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

Član 271

Zaštita tuđega povjerenja

Služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kad poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost.

Član 272

Prestanak lične služnosti

(1) Pravo lične služnosti prestaje smrću ovlaštenika ili prestankom pravne osobe koja je bila ovlaštenik toga prava, ako nije drugačije određeno.

(2) Ako je pravo lične služnosti izričito osnovano i za ovlaštenikove nasljednike, nasljeđivanjem će ono preći na one koji nasljeđuju zbog smrti prvoga ovlaštenika; smrću nasljednika koji je naslijedio pravo lične služnosti ona se gasi, ako nije drugačije određeno.

(3) Ako je lična služnost osnovana u korist jedne porodice, prestaje kad ta porodica izumre; u sumnji se smatra da je osnovana za nasljednika, a ko tvrdi da je osnovana za porodicu, treba to i dokazati.

Član 273

Rasterećenje zakonom ili odlukom organa vlasti

(1) Služnosti prestaju ispunjenjem pretpostavki, koje je za to odredio posebni zakon.

(2) Nadležno tijelo ukinut će služnost u slučajevima i pod pretpostavkama određenim posebnim zakonom.

(3) Ako ukidanje ili prestanak služnosti ima značenje izvlaštenja, osoba čija je služnost prestala ima pravo na punu naknadu.

(4) Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 274

Prestanak stvarne služnosti

(1) Stvarna služnost prestaje:

1) ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo,

2) ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine,

3) ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina,

4) nevršenjem u periodu od 10 godina.

(2) Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.

Član 275

Podijeljene povlasne nekretnine

(1) Ako se podijeli povlasna nekretnina, stvarna služnost ostaje u korist svih njenih dijelova. Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da stvarna služnost vlasnika dijela podijeljene povlasne nekretnine prestane, ako ne služi za potrebe tog dijela.

(2) Ako je podijeljena poslužna nekretnina, stvarna služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

Glava IV

REALNI TERETI

1. Općenito

Član 276

Pojam i sadržaj

Realni teret daje svom korisniku ograničeno stvarno pravo na nekretnini koju opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njene vrijednosti periodično daju stvari ili čine radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.

Član 277

Osnivanje realnog tereta

(1) Realni teret se osniva na određenoj nekretnini na osnovu pravnog posla i odlukom suda ili nadležnog organa.

(2) Realni teret je osnovan kada su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti.

Član 278*

Osnivanje pravnim poslom

(1) Na osnovu pravnog posla, realni teret se osniva njegovim izvođenjem iz vlasništva nekretnine koja se njime opterećuje, a na način određen zakonom.

(2) Pravni posao o osnivanju stvarnog tereta isprave i mora sadržavati odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, njegovom sadržaju i korisniku tereta.

(3) Suvlasnici ili zajednički vlasnici na nekretnini mogu samo saglasno odrediti da se optereti realnim teretom.

Član 279

Upis tereta u zemljišne knjige

(1) Realni teret osnovan pravnim poslom stiče se upisom u zemljišnu knjigu kao teret na njime opterećenoj nekretnini.

(2) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke određene zakonom za upis u zemljišnu knjigu, realni teret se stiče predbilježbom, pod uvjetom da se predbilježba naknadno opravda.

(3) Osoba koja realni teret stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ovlaštena je tražiti upis toga prava u zemljišne knjige.

(4) Realni teret ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe, koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige upisala svoje pravo prije nego što je zatražen upis realnog tereta.

Član 280

Osnivanje odlukom suda

(1) Realni teret se može osnivati odlukom suda u postupku diobe, ostavinskom postupku, i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Na osnivanje realnog tereta shodno se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti.

Član 281

Opterećena nekretnina

(1) Realnim teretom može biti opterećena jedna ili više nekretnina koje su sposobne biti predmetom založnoga prava.

(2) S opterećenom nekretninom opterećeni su i svi njeni pripatci.

(3) Sve što važi za nekretninu, važi i za suvlasnički dio nekretnine.

Član 282

Sadržaj realnog tereta

(1) Sadržaj realnog tereta može biti moguća, dopuštena i određena, ili odrediva radnja periodičnog davanja stvari ili novca, ili drugih radnji koje imaju novčanu vrijednost. Radnja koja čini sadržaj realnog tereta ne mora biti u vezi sa ekonomskom namjenom opterećene nekretnine, niti služiti ostvarivanju ekonomske namjene korisnikove nekretnine.

(2) Radnja jednokratnog davanja ili činjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj realnog tereta. U tom slučaju shodno se primjenjuje odredba stava 1. ovog člana, ako nije drugačije određeno.

Član 283

Promjena sadržaja

(1) Promjena sadržaja realnog tereta dopuštena je samo u sporazumu sa vlasnikom opterećene nekretnine, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini, tada i u sporazumu sa nosiocima tih prava.

(2) Na promjenu sadržaja realnog tereta shodno se primjenjuju odredbe o osnivanju realnih tereta na osnovu pravnog posla.

Član 284

Osnovna obaveza

(1) Realni teret obavezuje vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nekretnine.

(2) Obaveza iz realnog tereta prenosiva je samo zajedno s opterećenom nekretninom.

(3) S prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu ujedno prelazi i obaveza iz realnog tereta.

(4) Osnovna obaveza iz realnog tereta ne zastarijeva.

Član 285

Pojedinačne obaveze davanja ili činjenja

(1) Kada na osnovu vlasnikove obaveze iz člana 284. ovog zakona dospije za ispunjenje neko davanje ili činjenje, tada nastaje pojedinačna obaveza vlasnika opterećene nekretnine da to davanje, odnosno činjenje ispuni korisniku tereta kao povjeriocu.

(2) Korisnik tereta ovlašten je da traži ispunjenje pojedinačne obaveze iz stava 1. ovog člana, ili njenu novčanu protuvrijednost.

(3) Pojedinačne obaveze davanja i činjenja zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svake pojedine obaveze.

Član 286

Lična odgovornost za pojedinačne obaveze

(1) Za ispunjenje pojedinačne obaveze davanja ili činjenja odgovara svom svojom imovinom osoba koja je vlasnik opterećene nekretnine u vrijeme dospijeća obaveze. Odgovornost te osobe za dospjele obaveze ne prestaje sa prestankom njenog prava vlasništva na opterećenoj nekretnini.

(2) Ako je opterećena nekretnina u posjedu treće osobe, ona odgovara cjelokupnom svojom imovinom za pojedinačna davanja ili činjenja dospjela do prestanka posjeda nekretnine.

(3) Plodouživalac nekretnine opterećene stvarnim teretom odgovara vlastitom imovinom umjesto vlasnika te nekretnine za pojedinačna davanja i činjenja na koja obavezuje stvarni teret.

Član 287

Stvarnopravna odgovornost za pojedinačne obaveze

(1) Za sve dospjele pojedinačne obaveze, davanja i činjenja koja proizlaze iz realnog tereta odgovara vlasnik vrijednošću opterećene nekretnine, a nakon diobe te nekretnine vrijednošću svojih dijelova solidarno odgovaraju svi vlasnici dijelova na koje je razdijeljena.

(2) Stvarnopravna odgovornost za pojedinačnu obavezu davanja i činjenja solidarna je s ličnom odgovornošću za istu obavezu.

Član 288

Neodvojivost

(1) Realni teret se ne može odvojiti od nekretnine koju opterećuje. Sticanjem vlasništva na opterećenoj nekretnini stiče se nekretnina opterećena realnim teretom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist neke osobe ne može se prenositi sa ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drugačije određeno, a pravo iz realnog tereta osnovanog u korist vlasnika neke nekretnine prenosi se samo zajedno sa vlasništvom te nekretnine.

2. Teret u korist vlasnika nekretnine

Član 289

Teret i povlasna nekretnina

(1) Realni teret u korist neke nekretnine (povlasna nekretnina) daje vlasniku te nekretnine ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nekretnini koje ga ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog stvarnog tereta.

(2) Realni teret koji je osnovan u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine te je prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.

Član 290

Uticaj diobe

(1) U slučaju podjele povlasne nekretnine, realni teret postoji i dalje u korist pojedinih dijelova srazmjerno veličini svakog dijela ako su davanja i radnje djeljivi. Ako davanja i radnje nisu djeljivi shodno se primjenjuju pravila o nedjeljivim obavezama.

(2) Diobom se ne smije otežati opterećenje vlasnika opterećene nekretnine.

(3) Ukoliko se diobom oteža opterećenje vlasnika opterećene nekretnine vlasnik te opterećene nekretnine ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje davanja i radnji, koje su zbog diobe postale za njega teže.

Član 291

Prijenos dospjele obaveze

Dospjele pojedinačne obaveze davanja ili radnji, na koje je vlasnik nekretnine obavezan stvarnim teretom u korist neke nekretnine, mogu se prenijeti na drugu osobu, ako nije drugačije određeno.

3. Tereti u korist osobe

Član 292

Tereti lične naravi

(1) Realni teret u korist osobe daje ovlašteniku ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nekretnini koje ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.

(2) Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist neke osobe ne može se prenositi sa ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drugačije određeno.

Član 293

Prenosivost pojedinih tražbina

Dospjela pojedinačna davanja ili radnje na koje je vlasnik nekretnine obavezan realnim teretom mogu se prenijeti na drugu osobu, ako nije drugačije određeno ni suprotno prirodi radnje koja se traži.

Član 294

Vrste realnih tereta

Nekretnina može biti opterećena realnim teretom, u korist svakodobnog vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) ili nosioca prava građenja.

Član 295

Zaštita korisnika tereta

(1) Korisnik realnog tereta ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku opterećene nekretnine utvrdi postojanje realnog tereta.

(2) Ako treća osoba ometa ili sprečava korisnika u izvršavanju realnog tereta on ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.

Član 296

Prestanak realnog tereta

(1) Realni teret prestaje njegovim brisanjem u zemljišnoj knjizi.

(2) Brisanje realnog tereta se može zahtijevati zbog:

1) propasti opterećene ili povlasne nekretnine;

2) stavljanje izvan prometa opterećene i povlasne nekretnine;

3) odricanja korisnika tereta;

4) isteka vremena na koje je bio osnovan ili ispunjenjem raskidnog uvjeta pod kojim je bio osnovan;

5) donošenja odluke suda o amortizaciji tereta;

6) smrti osobe u čiju je korist bio osnovan, ako stvarni teret nije izričito osnovan i za njene nasljednike.

Član 297

Ukidanje realnog tereta

Vlasnik opterećene nekretnine može zahtijevati da se realni teret ukine ako on izgubi svoju svrhu. Odluku o ukidanju realnog tereta donosi sud na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, bez obzira na pravni osnov o njegovom osnivanju.

Glava V

PRAVO GRAĐENJA

1. Općenito

Član 298

Pojam

(1) Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje daje ovlast svom nosiocu da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti.

(2) Pravo građenja je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom.

(3) Zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište.

Član 299

Sadržaj prava građenja

(1) Ko je nosilac prava građenja taj je i vlasnik zgrade koja je pripadnost tog njegovog prava, a u pogledu zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlasti i dužnosti plodouživaoca. Svaka odredba suprotna tome je ništava.

(2) Nosilac prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije drugačije određeno.

Član 300

Promjena sadržaja

(1) Promjena sadržaja prava građenja dopuštena je samo u sporazumu s vlasnikom opterećene nekretnine, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini – tada i u sporazumu s ovlaštenicima tih prava.

(2) Na preinaku sadržaja primjenjuje se na odgovarajući način ono što je određeno za osnivanje prava građenja na osnovu pravnoga posla.

Član 301

Neodvojivost

Pravo građenja ne može se odvojiti od zemljišta koje opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne vlasništvo opterećenog zemljišta, stekao je zemljište opterećeno pravom građenja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 302

Nosilac prava građenja

(1) Nosilac prava građenja je osoba u čiju je korist to pravo osnovano ili je na nju prešlo.

(2) Vlasnik zemljišta može biti nosilac prava građenja na svome zemljištu.

Član 303

Prometnost

(1) Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo kao i druge nekretnine, ako nije drugačije određeno.

(2) Pravo građenja može se opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom, zemljišnim dugom i na svaki drugi način koji je u skladu sa zakonom i koji nije suprotan pravnoj naravi toga prava.

(3) Zgrada i pravo građenja čine neraskidivo pravno jedinstvo, pa se zajedno prenose, nasljeđuju i opterećuju.

Član 304

Ograničenje prava građenja

Pravo građenja može se ograničiti pravnim poslom na svaki mogući način koji nije suprotan zakonu, ili njegovoj prirodi, ili pravima trećih osoba.

2. Sticanje prava građenja

Član 305

Osnivanje prava građenja

(1) Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda.

(2) (prestalo da važi)

Član 306

Upis prava građenja

(1) Pravo građenja stiče se dvostrukim upisom u zemljišnu knjigu, i to njegovim upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje, te njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku.

(2) Upis prava građenja u zemljišnu knjigu moguć je samo na osnovu izjave volje vlasnika da time optereti svoje zemljište.

(3) Ako bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, ono se može upisati samo s pristankom ovlaštenika tih prava.

(4) Kada se na osnovu prava građenja sagradi zgrada ili postojeća zgrada odvoji od zemljišta pravom građenja, upisat će se da je na pravu građenja.

(5) Kad zakonom nije drugačije određeno u pogledu načina osnivanja prava građenja, njegove promjene i prestanka, te u pogledu zaštite povjerenja u zemljišne knjige, na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva.

Član 307

Osnivanje odlukom suda

(1) Pravo građenja može svojom odlukom osnovati sud u postupku diobe i ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom.

(2) Na osnivanje prava građenja odlukom suda na odgovarajući način se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti odlukom suda.

Član 308

Prijenos prava građenja

Na prijenos prava građenja na odgovorajući način se primjenjuju odredbe o sticanju prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla, odluke nadležnog tijela i nasljeđivanja, ako nije nešto drugačije određeno niti proizlazi iz pravne naravi prava građenja.

3. Zaštita prava građenja

Član 309

Obim

Pravo građenja kao pravo na nečijem zemljištu uživa zaštitu odgovarajućom primjenom pravila o stvarnim služnostima, a kao nekretnina u pravnom pogledu odgovarajućom primjenom pravila o zaštiti prava vlasništva.

4. Prestanak prava građenja

Član 310

Način prestanka

(1) Pravo građenja prestaje:

1) propašću opterećenog zemljišta,

2) sporazumom,

3) ovlaštenikovim odreknućem,

4) istekom ugovorenog roka i

5) ispunjenjem ugovorenog raskidnoga uvjeta, rasterećenjem i ukidanjem.

(2) Pravo građenja upisano u zemljišnoj knjizi prestaje kad, zbog razloga iz stava 1. ovog člana, bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo.

Član 311

Ukinuće

(1) Ne bude li na pravu građenja izgrađena zgrada u roku od deset godina od osnutka toga prava, vlasnik opterećene nekretnine može zahtijevati da se ono ukine. Ako nije nešto posebno određeno, odluku o ukidanju donijet će sud na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, bez obzira na pravni osnov na kojem je pravo građenja bilo osnovano.

(2) Pravo građenja na kojem je bila izgrađena zgrada, ali je srušena do te mjere da se ne može upotrebljavati za svrhu kojoj je bila namijenjena, prestat će ukidanjem kao da zgrada i nije bila izgrađena, ako nije u roku od šest godina ponovno sagrađeno barem u mjeri koliko je najnužnije da služi svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni.

(3) Rok iz stava 2. ovog člana počinje teći prvoga dana one godine koja slijedi nakon godine kad je zgrada srušena, ali ne teče dok postoje okolnosti pod kojima bi zastao teći i rok dosjelosti.

(4) Pravo građenja prestat će na osnovu odluke o ukidanju tek brisanjem u zemljišnoj knjizi.

Član 312

Posljedice prestanka

(1) S prestankom prava građenja postaje pripadnost zemljišta ono što je pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno.

(2) Na odnos vlasnika zemljišta i osobe kojoj je prestalo pravo građenja na odgovarajući će se način primjenjivati pravila po kojima se prosuđuju odnosi nakon prestanka prava plodouživanja, ako nije nešto posebno određeno.

(3) Vlasnik je dužan osobi kojoj je prestalo pravo građenja dati onoliku naknadu za zgradu koliko je njena nekretnina u prometu vrijednija s tom zgradom nego bez nje.

Član 313

Tuđa prava

(1) Tuđa stvarna prava koja su bila teret prava građenja prestaju s prestankom toga prava, ako nije drugačije određeno.

(2) Založno pravo koje je teretilo pravo građenja nakon prestanka toga prava tereti naknadu koju je vlasnik dužan osobi čije je pravo građenja prestalo.

(3) Služnosti, stvarni tereti i založna prava u korist i na teret prava građenja sa zgradom, ostaju kao služnosti i stvarni tereti u korist, odnosno na teret zemljišta sa zgradom, a s dotadašnjim prvenstvenim redom.

Član 314

Pravo nadziđivanja

(1) Pravo nadziđivanja je pravo izgradnje jednog ili više posebnih dijelova nekretnine na postojećoj zgradi.

(2) Na pravo nadziđivanja odgovarajuće se primjenjuju pravila o pravu građenja, ako nije što drugo određeno zakonom i ako se ne protivi njegovoj prirodi.

(3) Pravo nadziđivanja se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i nosioca drugih stvarnih prava na nekretnini.

(4) Nadziđivanjem u skladu sa pravom nadziđivanja i odobrenjima nadležnih organa se stiče pravo vlasništva na nadzidanom dijelu i pravo suvlasništva na cijeloj nekretnini, a pravo nadziđivanja prestaje.

(5) Založno pravo na pravu nadziđivanja prelazi na nadzidani dio nekretnine i na pravo suvlasništva na nekretnini.

Dio četvrti

POSJED

1. Opće odredbe

Član 315

Pojam posjeda

(1) Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.

(2) Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.

(3) Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu. Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.

(4) Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.

(5) S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.

(6) Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).

Član 316

Samostalni i nesamostalni posjed

(1) Samostalni posjednik je osoba koja posjeduje stvar kao da je njen vlasnik odnosno pravo stvarne služnosti kao da je njegov nosilac.

(2) Nesamostalni posjednik je osoba koja posjeduje stvar ili pravo stvarne služnosti priznajući vlast neposrednog posjednika.

Član 317

Pretpostavljeno vlasništvo na pokretnoj stvari

Svako može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je posjednik pokretne stvari njen vlasnik, osim ako je znao ili je morao znati da nije.

Član 318

Pomoćnik u posjedu

Osoba koja na osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u nečijem domaćinstvu vrši faktičku vlast ili pravo stvarne služnosti na stvari za drugu osobu i dužna je postupati po uputstvima te osobe nije posjednik nego je pomoćnik u posjedu.

2. Sticanje posjeda

Član 319

Način sticanja

Posjed je stečen kad sticalac uspostavi svoju faktičku vlast u pogledu stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno sticanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno sticanje posjeda).

Član 320

Prijenos posjeda

(1) Posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim sticalac ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se sticalac s voljom prenosioca nađe u položaju izvršavati vlast u pogledu stvari.

(2) Kad se posjed prenosi osobi koja nije prisutna, predaja je izvršena kad on primi stvar ili kad je primi osoba koja ga zastupa, a predajom prevozniku samo ako prevoznik radi za račun sticaoca.

(3) Kad su za robu predanu prevozniku ili skladištaru izdati vrijednosni papiri koji je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takvog papira znači predaju te robe. Pri tome u slučaju kad je jedna osoba u dobroj vjeri primila takav papir, a druga u dobroj vjeri primila robu – posjed robe je stekla ova druga osoba.

Član 321

Predaja posjeda očitovanjem volje

(1) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu taj stiče neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast u pogledu stvari.

(2) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu može posjed preći na njega tako da dotadašnji posjednik zadrži stvar, a sticaocu se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji posjednik preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekoj trećoj osobi, a sticalac dobije pravo da mu ona preda tu svar.

(3) Predaja posjeda učinjena samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu djelovaće prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato.

Član 322

Sticanje posjeda stvarne služnosti

(1) Posjed prava stvarne služnosti stiče se izvorno ukoliko posjednik jedne nekretnine kao povlasne počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne služnosti na drugoj nekretnini.

(2) Ukoliko posjednik neke nekretnine u sporazumu sa posjednikom druge nekretnine počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne služnosti smatra se da je posjed prava stvarne služnosti predat sticaocu.

(3) Posjed prava stvarnih služnosti uspostavljen u korist određene nekretnine kao povlasne prelazi zajedno s posjedom te nekretnine na sticaoca.

(4) Onaj ko izvorno stekne posjed nekretnine, ne stiče samim time i posjed prava stvarne služnosti koja postoji u njezinu korist.

Član 323

Nasljeđivanje posjeda

(1) Nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca bez obzira kad je stekao faktičku vlast na stvari.

(2) Kada je ostaviočev posjed na jednoj ili više stvari odnosno prava stvarnih služnosti njegovom smrću prešao na dva ili više sunasljednika, svi su oni time postali suposjednici tih stvari odnosno prava stvarne služnosti, pa će tako i izvršavati posjed, osim ako na osnovu ostaviočeve volje izražene u testamentu ili odlukom suda u ostavinskom postupku nije drugačije određeno.

(3) Prelaskom ostaviočeva posjeda na njegova nasljednika ne dira se u ostale posjede iste stvari, odnosno prava.

3. Svojstva posjeda

Član 324

Zakonit posjed

Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).

Član 325

Istinit posjed

(1) Posjed je istinit odnosno miran ako nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.

(2) Posjed koji je stečen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja postaje miran kada osobi od koje je tako pribavljen prestane pravo na posjedovnu zaštitu.

Član 326

Savjestan posjed

(1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

(3) Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje sticanja ili izvršavanja posjeda.

(4) Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

4. Zaštita posjeda

Član 327

Pravo na zaštitu posjeda

(1) Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.

(2) Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.

(3) Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).

(4) Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

(6) Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.

Član 328

Trajnost posjeda

(1) Posjed traje dok traje posjednikova faktička vlast u pogledu stvari. Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno i nezavisno od volje posjednika.

(2) Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a ko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.

Član 329

Samovlast

(1) Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakav je posjed, niko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed.

(2) Ko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.

(3) Ni osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj prestane pravo na zaštitu posjeda.

(4) Nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na osnovu zakona koji to dopušta. Samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom ili općem interesu, ako nije dopušten zakonom ili na osnovu zakona.

Član 330

Samopomoć

(1) Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga samovlasno ometa u posjedu, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna jer bi sudska pomoć stigla prekasno i da je način njenog vršenja primjeren konkretnoj opasnosti (dopuštena samopomoć).

(2) Dopuštena samopomoć se smije vršiti u rokovima u kojima se prema ovom zakonu može podići tužba za zaštitu posjeda.

(3) Dopuštenom samopomoći smije se umjesto posjednika poslužiti pomoćnik u posjedu.

(4) Posjednik koji ostvari svoje pravo na zaštitu posjeda putem samopomoći, a nisu bile ispunjene pretpostavke iz stava 1. ovog člana, odgovara za štetu koju je pri tome prouzrokovao.

Član 331

Sudska zaštita posjeda

(1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(2) Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

(3) Pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

Član 332

Zaštita posrednog posjeda

(1) Posredni posjednik je ovlašten tražiti zaštitu posjeda prema trećim osobama i zahtijevati predaju posjeda neposrednom posjedniku.

(2) Ukoliko neposredni posjednik ne može ili ne želi ponovo preuzeti neposredni posjed koji mu je bio oduzet posredni posjednik može za sebe zahtijevati predaju stvari.

(3) Posredni posjednik može postaviti zahtjev u cilju zaštite svoga posrednog posjeda od smetanja koje je počinio neposredni posjednik, samo ako za odlučivanje o tom zahtjevu ne bi bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu.

Član 333

Zaštita suposjeda

(1) Svaki suposjednik je ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

(2) Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

Član 334

Zaštita nasljedničkog posjeda

(1) Svaki zajednički posjednik je ovlašten štititi nasljednički posjed koji je s ostavioca prešao na nasljednike od samovlasnog smetanja treće osobe, a od smetanja drugih sunasljednika prema pravilima koja važe za zaštitu suposjeda.

(2) Kad objektom posjeda upravlja na osnovu svojega ovlaštenja izvršilac oporuke ili staralac zaostavštine, tada je on ovlašten tražiti zaštitu posjeda koji je s ostavioca prešao na nasljednika.

(3) Odredbom stava 2. ovoga člana ne dira se u pravo svakoga pojedinoga nasljednika ili sunasljednika na zaštitu, no s time da može zahtijevati povrat oduzetoga jedino prema izvršiocu oporuke, odnosno staraocu zaostavštine.

Član 335

Zaštita prava na posjed

Pravo na posjed može se utvrđivati i štiti pred sudom, nezavisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda.

5. Prestanak

Član 336

Prestanak posjeda stvari

(1) Posjed prestaje kada prestane posjednikova faktička vlast na stvari.

(2) Posjed stvari prestaje propašću stvari, kad posjednik izgubi stvar, a nema izgleda da će se opet naći, kao i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar.

(3) Posjed je prestao ako je posjed na stvari stekla osoba kojoj posjednik nije predao stvar u neposredni posjed i koja nije njen pomoćnik u posjedu kao i u slučaju da joj je posjed oduzet a ona u zakonskim rokovima nije ostvarila zaštitu svoga posjeda.

(4) Posjed nije prestao ukoliko je posjed bio oduzet a posjednik ga ponovo uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu služeći se svojim pravom na zaštitu posjeda.

(5) Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje.

(6) Neprekidnost posjeda se pretpostavlja.

Član 337

Prestanak posjeda prava

(1) Posjed prava je prestao kad je propala nekretnina na kojoj se izvršavao sadržaj toga prava ili se posjednik odrekao svog posjeda prava.

(2) Posjed prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne služnosti dok ga njegov posjednik može izvršavati ako to želi.

(3) Posjed prava prestaje kad posjednik poslužne nekretnine prestane trpjeti da se i dalje izvršava sadržaj prava služnosti na njegovoj nekretnini, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, ako posjednik prava ne ostvari zaštitu svoga posjeda.

(4) Posjed prava stvarne služnosti prestaje dotadašnjem posjedniku i zajedno s prestankom njegovog posjeda nekretnine u čiju ga je korist izvršavao.

Dio peti

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Glava I

PRIJELAZNE ODREDBE

1. Pretvorba društvenog vlasništva

Član 338

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja

(1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštenao ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

Član 339

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta

Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 340

Uvjetna pretvorba

Pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama ovoga zakona koje se odnose na pretvorbu prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu i prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima na stvarima koje su bile u društvenom vlasništvu, a pripadaju drugim osobama na osnovu propisa o restituciji.

Član 341

Presumpcije

(1) Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.

(2) Osoba koja se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njen pravni predhodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u trenutku sticanja.

(3) Smatra se da su državno vlasništvo sve stvari iz društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. ovoga člana, a nosioca prava vlasništva odredit će se posebnim zakonom.

Član 342

Upis neuknjiženih prava na nekretninama

(1) Upis prava vlasništva nekretnine koje je nastalo pretvorbom društvenog vlasništva ili potječe od nekadašnjega prava upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.

(2) Osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nosioci prava vlasništva stečenog pretvorbom društvenog vlasništva ili prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, odnosno drugih stvarnih prava na nekretninama, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, nakon što dokažu da su bili izvanknjižni nosioci takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

(3) Državno/entitetsko vlasništvo na nekretninama na kojima su imala pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja društvenopravne osobe uknjižit će se na temelju odluke nadležnog organa.

(4) Odredbe o sticanju prava uknjižbom shodno se primjenjuju i na sticanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava upisom u knjigu položenih ugovora.

Član 343

Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu

(1) Upis prava vlasništva nekretnine koje potiče od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.

(2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.

(3) Zemljišnoknjižni sud dopustit će brisanje društvenog vlasništva, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, na osnovu rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju zemljišta na korištenje radi građenja ili ugovora o međusobnim pravima i obavezama, sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta.

(4) Zemljišnoknjižni sud dopustit će upis prava vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ne može predočiti isprave navedene u stavu 3. ovoga člana, ako ona pravosnažnom presudom dokaže da je stekla to pravo.

(5) Ako je pravo korištenja preneseno na više osoba uzastopce, upis će se provesti u korist zadnjeg nosioca tog prava na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ako dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih sticanja od knjižnoga prednika do sebe.

(6) Ko tvrdi da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u međuvremenu izvanknjižno prestalo, treba to dokazati pred sudom da bi se na osnovu sudske odluke izbrisalo to pravo odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo.

Član 344

Brisanje starih hipoteka

Brišu se hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prijenosa opterećene nekretnine u društveno vlasništvo.

2. Uspostava pravnog jedinstva nekretnine

Član 345

Jedinstvenost nekretnine

(1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno.

(2) Vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi.

Član 346

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade

(1) Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade.

(2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

(3) Na zemljištu iz stava 1. ovog člana neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. (“Službene novine Federacije BiH” br.25/03).

Član 347

Pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade

(1) Ako na zemljištu u društvenom vlasništvu postoji zgrada koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu po odredbama iz člana 346. ovog zakona.

(2) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga zakona u nečijem vlasništvu, a na tom je zemljištu upisano pravo privremenog korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje u korist vlasnika te zgrade, nadležni zemljišnoknjižni sud će na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis iz stava 1. ovoga člana na temelju obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na odnosnoj građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu sa propisima.

(3) Ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u nečijem vlasništvu, pri čemu u korist vlasnika te zgrade nije bilo upisano pravo privremenog korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje, nadležni zemljišnoknjižni sud će na njegov zahtjev odrediti upis iz stava 1. ovoga člana na temelju konačnog rješenja nadležnog organa o dodjeli prava korištenja u svrhu izgradnje, s rješenjem o oduzimanju građevinskoga zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i o davanju toga zemljišta na korištenje, te obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na odnosnoj građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu sa propisima.

(4) Danom stupanja na snagu ovog zakona nositelj privremenog prava korištenja i prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili njegov pravni sljednik postaje vlasnik cijele parcele na koju se odnosilo to pravo, a nositelj prava korištenja u svrhu izgradnje postaje vlasnik zemljišta u skladu sa članom 346. ovog zakona.

Član 348

Pravno sjedinjenje nekretnine i pretvorba prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja

Ako na dan stupanja na snagu ovog zakona pravo upravljanja ili pravo korištenja ili pravo raspolaganja zgradom u društvenom vlasništvu pripada osobi različitoj od one kojoj je pripadalo pravo upravljanja ili pravo korištenja ili pravo raspolaganja zemljištem, pravo vlasništva nekretnine iz člana 347. ovog zakona stiče vlasnik zgrade legalizacijom zgrade.

Član 349

Uspostava jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade

(1) Vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji do dana stupanja na snagu ovoga zakona nije pretvoreno u pravo vlasništva, od stupanja na snagu ovoga zakona postaje vlasništvo posebnog dijela nekretnine po odredbama ovoga zakona.

(2) Vlasništvo posebnog dijela nekretnine se neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koju čine zgrada i zemljište iz člana 346. ovog zakona, odnosno zgrada i zemljište, na koje su, do stupanja na snagu ovoga zakona, imali zajedničko vlasništvo vlasnici posebnih dijelova zgrade.

(3) Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine upisuje se u zemljišnoj knjizi uz odgovarajuću primjenu odredaba predviđenih ovim zakonom za uspostavu vlasništva na posebnom dijelu nekretnine, s tim da se već provedeni upisi prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade, odnosno upisi prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu smatraju upisima prava vlasništva posebnog dijela nekretnine.

(4) Ukoliko se knjiga položenih ugovora ne vodi kod zemljišnoknjižnog ureda, služba koja vodi tu knjigu dužna je u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona dostaviti izvornike položenih ugovora zemljišnoknjižnom uredu mjesno nadležnog suda.

(5) Na položene isprave za sticanje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine na odgovarajuću naćin se primjenjuju odredbe iz člana 85. ovog zakona.

(6) Troškove upisa prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade snose etažni vlasnici razmjerno vrijednosti (korisna površina) stana ili druge samostalne prostorije u odnosu na cijelu zgradu.

(7) Ovlašćuje se Vlada Federacije Bosne i Hercegovine da na prijedlog federalnog ministra pravde donese provedbeni propis kojim će odrediti pretpostavke pod kojima će organi vlasti snositi troškove iz stava 5. ovog člana.

Član 350

Posebni dijelovi nastali prenamjenom, nadziđivanjem, prigradnjom ili dogradnjom

(1) Ko je do dana stupanja na snagu ovoga zakona na osnovu valjanoga odobrenja nadležnog organa, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine.

(2) Odredba stava 1. ovoga člana primjenjuje se na odgovarajući način i na nadziđivanje, dogradnje i pregradnje nekretnine izvršene o svome trošku do dana stupanja na snagu ovog zakona na osnovu valjanog odobrenja nadležnog organa.

(3) Ako je do dana stupanja na snagu ovoga zakona provedena prenamjena, nadziđivanje, pregradnja ili dogradnja prema st. 1. i 2. ovoga člana, nadležni će sud na zahtjev zainteresovane osobe odrediti upis u zemljišnoj knjizi prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine iz člana 346. ovog zakona na osnovu sudske odluke odnosno na osnovu sporazuma svih suvlasnika nekretnine, kojom oni priznaju sticanje vlasništva posebnog dijela nekretnine i sporazumno određuju veličinu odgovarajućega suvlasničkoga dijela.

Član 351

Pripatci posebnog dijela nastali prenamjenom, nadziđivanjem, prigradnjom ili dogradnjom

(1) Ko je do stupanja na snagu ovoga zakona pribavio valjano odobrenje nadležnog organa i o svome trošku provede u skladu s odobrenjem prenamjenu zajedničkih prostorija u društvenom vlasništvu u dio koji bi služio samo njegovom posebnom dijelu nekretnine, njegovo pravo vlasništva posebnoga dijela obuhvaća i taj dio, osim ako po odredbama ovoga zakona ne može biti pripadak samo toga posebnoga dijela.

(2) Odredba stava 1. ovoga zakona na odgovarajući način se primjenjuje na nadziđivanje, dogradnje i prigradnje nekretnine urađene o svome trošku do stupanja na snagu ovoga zakona na osnovu valjanog odobrenja nadležnog organa.

3. Izvršavanje ovlasti u pogledu cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju

Član 352

Općenito

(1) Odredbe ove glave uređuju međusobne odnose etažnih vlasnika, dok oni svoje odnose ne urede u skladu s odredbama ovog zakona o etažnom vlasništvu, ukoliko ovi odnosi nisu uređeni drugim propisma.

(2) U slučaju sukoba ovog zakona sa drugim postojećim propisima primjenjuju se odredbe ovog zakona.

(3) Etažni vlasnici dužni su svoje odnose urediti u skladu sa ovim zakonom u roku od pet godina od njegovog stupanja na snagu.

Član 353

Ugovor o međusobnim odnosima etažnih vlasnika

(1) Međusobni odnosi etažnih vlasnika u pogledu upravljanja i korištenja nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (ugovor o međusobnim odnosima etažnih vlasnika).

(2) Ugovor iz stava 1. ovoga člana sadrži podatke naročito o:

1) veličini suvlasničkih dijelova nekretnine koji mogu, dok se ne steknu uvjeti da budu izračunati prema odredbama ovog zakona, biti izračunati i u skladu sa važećim kantonalnim propisima koji regulišu upravljanje i održavanje zgrada i koji služe kao osnova za određivanje prava glasa i raspodjelu troškova,

2) uvjetima i načinu upravljanja nekretninom,

3) detaljnim podacima o osobi koja će upravljati nekretninom,

4) obimu poslova koje će obavljati ta osoba, odgovornosti za obavljanje poslova i sl.,

5) uvjetima i načinu prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke rezerve,

6) imenu etažnog vlasnika ovlaštenog za predstavljanje i zastupanje etažnih vlasnika prema upravniku, odnosno trećim osobama i granice njegovih ovlasti,

7) uvjetima i načinu korištenja zajedničkih prostorija, uključujući i stan namijenjen za kućepazioca zgrade, te uređaja i zemljišta, koje pripadaju određenoj nekretnini.

(3) Odluke koje proizlaze iz ugovora o međusobnim odnosima etažnih vlasnika obavezuju sve etažne vlasnike ako su ugovor sklopili vlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

(4) Odredbe ugovora o međusobnim odnosima etažnik vlasnika imaju učinak i prema etažnom vlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja tog ugovora.

(5) Etažni vlasnici su dužni Ugovor o međusobnim odnosima zaključiti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Član 354

Ugovor o zajedničkim dijelovima

Ako se u jednoj nekretnini nalaze zajednički dijelovi i uređaji, koji koriste i drugim nekretninama (krov, oluci, fasada, konstruktivni zidovi, kotlovnica i sl.), odnosno kućepaziočev stan koji pripada i drugim nekretninama, etažni vlasnici tih nekretnina dužni su sklopiti ugovor o upravljanju i korištenju tih zajedničkih dijelova i uređaja, odnosno kućepaziočevog stana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 355

Upravnik

(1) Etažni vlasnici su dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravniku u skladu sa ugovorom koji sa njim sklapaju u roku od godine dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a ako su već zaključili ugovor sa upravnikom, dužni su ga u ovom roku prilagoditi odredbama ovog zakona.

(2) Dužnosti i ovlasti upravnika u pogledu upravljanja nekretninom određene su odredbama ovog zakona o vlasništvu posebnog dijela nekretnine.

Član 356

Hitni i nužni popravci

(1) Ako suvlasnici ne sklope ugovor s upravnikom iz člana 355. ovoga zakona, jedinica lokalne samouprave odredit će fizičku ili pravnu osobu za obavljanje hitnih popravki na toj nekretnini.

(2) Hitnim popravcima smatraju se radovi koji se javljaju nenadano i kojima se sprečavaju štetne posljedice za život i zdravlje ljudi kao i veća oštećenja nekretnine.

(3) Kad zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine postoji opasnost za život i zdravlje ljudi nadležni organ naredit će upravniku nekretnine odnosno suvlasnicima, ako nemaju upravnika, izvršenje nužnih popravaka.

(4) Potraživanje naplate troškova popravka iz stava 3. ovoga člana tražilac izvršenja će ostvariti prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.

Član 357

Prinudna uprava

(1) Ako etažni vlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona jedinica loklane samouprave će na njihov trošak odrediti prinudnog upravnika.

(2) Prinudni upravnik ima sve ovlasti upravnika nekretninom propisane ovim zakonom.

4. Stvarne služnosti na građevinskom zemljištu

Član 358

Ustanovljavanje stvarnih služnosti na građevinskom zemljištu

(1) Stvarne služnosti na građevinskom zemljištu i na građevinama koje su podignute na tom zemljištu ustanovljava sud u vanparničnom postupku u skladu sa regulacionim planom ili planom parcelacije.

(2) Do donošenja planova iz stava 1. ovog člana, stvarne služnosti ustanovljava sud u vanparničnom postupku po prethodno pribavljenom mišljenju organa nadležnog za poslove urbanizma i prostornog uređenja.

Glava II

ZAVRŠNE ODREDBE

1. Opće odredbe

Član 359

Primjena zakona

(1) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

(3) Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona.

(4) U rok za sticanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost.

Član 360

Tok rokova za brisovne tužbe

Rokovi od tri godine za podnošenje brisovne tužbe prema ovom zakonu teku od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Član 361

Obaveza uknjižbe stvarnih prava

(1) Izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni su u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu.

(2) Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama čiji je nosilac Federacija, kantoni odnosno jedinice lokalne samouprave, kao i upis javnih i općih dobara.

Član 362

Stečena prava

(1) Stupanje na snagu ovoga zakona nema uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te osobe koje su na valjanom pravnom osnovu i na valjani način stekle prava u pogledu tih stvari.

(2) Prava na nekretninama, upisana u zemljišne knjige, zadržavaju svoj prvenstveni red i nakon pretvorbe društvenog vlasništva i uspostave jedinstva nekretnina.

2. Nekretnine u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

Član 363

Raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

(1) Nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

mogu raspolagati nadležna tijela tih jedinica samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ova se odredba izričito odnosi i na raspolaganje zasnivanjem prava građenja kojim se opterećuju navedene nekretnine.

(2) Propis o postupku javnog konkursa iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ovim propisom federalni ministar pravde naročito urediti uvjete konkursa, način raspisivanja, rok trajanja konkursa, obavezne elemente koje on treba da sadrži, kao i način formiranja tržišne cijene kao početne cijene, a na osnovu mišljenja sudskog vještaka odgovarajuće struke.

(3) Prodaja odnosno opterećenje pravom građenja nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave se izuzetno može izvršiti neposrednom pogodbom za potrebe izgradnje:

1) vojnih objekata i objekata za potrebe državnih organa i radi obavljanja njihovi nadležnosti,

2) objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Ujedinjenih Nacija,

3) objekata komunalne infrastrukture,

4) objekata vjerskih zajednica, i

5) radi oblikovanja građevinske čestice.

(4) Dopuštena je i neposredna zamjena nekretnine u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave za nekretninu približno iste vrijednosti u vlasništvu druge osobe.

(5) Odredbe stava 1. ovog člana ne odnose se na pravne poslove koje međusobno sklapaju država, entiteti i jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da je na te pravne poslove saglasnost dao nadležni pravobranilac obiju ugovornih strana i da je osigurano da takvim pravnim poslom nije narušen interes pojedine ugovorne strane kao ni opći interes njenih građana.

(6) Pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovoga člana ništavi su.

Član 364

Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

(1) Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave u prijelaznom periodu vrši se na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom, Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 20/05), Zakonom o zemljišnim knjigama (“Službene novine Federacije BiH”, br. 19/03 i 54/04), Sporazumom o pitanjima sukcesije (“Službeni glasnik BiH /dodatak – Međunarodni Ugovori/ br. 10/2001 i 41/2001), Odlukom o sprovođenju Aneksa “G” sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj: 2/04), Odlukom o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih osoba iz BiH u drugim državama bivše SFRJ (“Službeni glasnik BiH”, broj: 2/04), međudržavnim ugovorima o rješavanju imovinsko-pravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugim propisima.

(2) Postupak za prodaju nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave putem javnog konkursa/nadmetanja se vodi u skladu sa propisima iz stava 1. ovog člana, te posebnim propisima koji uređuju postupanje organa nadležnih za promet i raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana se shodno primjenjuju i na nekretnine koje se nalaze u imovini pravnih osoba u mješovitom vlasništvu.

Član 365

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori

(1) Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu:

1) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (“Službeni list DFJ”, broj: 64/45, “Službeni list FNRJ”, br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i (“Službeni list SRBiH”, broj: 41/67);

2) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH (“Službeni list NRBiH”, br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i (“Službeni list SRBiH”, broj: 41/67);

3) Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama “Službeni list FNRJ”, broj: 23/53 i “Službeni list SFRJ”, broj: 10/65);

4) Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača (“Službeni list DFJ”, broj: 36/45 i 52/45 i “Službeni list FNRJ”, br. 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);

5) Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća (“Službeni list FNRJ”, br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53);

6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (“Službeni list FNRJ”, br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);

7) Osnovnog zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ”, broj: 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine;

8) Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima (“Službeni list FNRJ”, br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);

9) Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba (“Službeni list FNRJ”, br. 63/46 i 105/46);

10) Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Službeni list SFRJ”, br. 43/65, 67/65 i 17/69);

11) Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama (“Službeni list SFRJ”, br. 23/79, i 26/86);

12) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (“Službeni list FNRJ”, broj: 40/45);

13) Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (“Službeni list FNRJ”, broj: 61/46);

14) Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (“Službeni list FNRJ”, broj: 43/59).

(2) Zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona.

Član 366

Zabrana tereta i dugoročnog zakupa

(1) Zabranjuje se ustanovljavanje tereta, davanje u dugoročni zakup na nekretninama na koje se odnose zakoni navedeni u članu 365. ovog zakona.

(2) Zabrana davanja u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme neće se primjenjivati kada se zgrade, stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom/državnom vlasništvu daju u zakup stranim državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih predstavništava, kao i njihovih organizacija i specijalizovanih agencija kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacija Ujedinjenih Nacija, kao i tijela Evropske Unije.

Član 367

Nekretnine pribavljene u državno/društveno vlasništvo

(1) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu/državnu svojinu, kao i na nekretnine koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu/državnu svojinu, a taj ugovor je zaključen pod prinudom.

(2) Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa.

(3) Propisi kantona koji uređuju korištenje, upravljanje i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrada uskladiće se u roku od 6 mjeseci sa odredbama ovog zakona.

(4) Nekretnine čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani sredstvima iz stava 2. ovog člana, a dijelom iz drugih sredstava društvenopravnih osoba, mogu biti u prometu tek kada se utvrde suvlasnički dijelovi.

Član 368

Vrijeme primjene

Odredbe čl. 365., 366. i 367. ovog zakona će se primjenjivati do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat ili naknadu u skladu sa propisom kojim će se urediti pitanje reprivatizacije,denacionalizacije i restitucije.

Član 369

Izuzimanje od primjene

Od zabrane iz čl. 365., 366. i 367. ovog zakona izuzima se nekretnina u društvenoj/državnoj svojini koju su društvenopravne osobe stekle kupovinom ili drugim teretnim pravnim poslom, građenjem, odnosno koja su stečene eksproprijacijom za koju je data druga nekretnina ili je plaćena pravična naknada prema tada važećim zakonima, bez obzira što je prednik ove društvenopravne osobe stekao nekretnine na osnovu zakona u smislu odredaba čl. 365., 366. i 367. ovog zakona.

3. Prestanak primjene postupaka i zakona

Član 370

Prestanak primjene ostalih propisa

(1) Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena svih važećih propisa koji pitanja raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu određuju na drugačiji način u odnosu na odredbe ovog zakona.

(2) Odredba o prestanku primjene propisa iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu u postupcima privatizacije i restitucije.

(3) Zakonodavni organi odgovarajućih teritorijalnih jedinica su u obavezi donijeti nove, odnosno usaglasiti važeće propise u vezi sa raspolaganjem nekretninama u državnom vlasništvu sa odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 371

Prestanak važenja zakona

(1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

1) Zakon o svojini na dijelovima zgrada, (“Službeni list SR BiH” br. 35/77, 38/78 i 22/84),

2) Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini, (“Službeni list SR BiH” broj: 32/87),

3) Zakon o osnovama vlasničkih odnosa (“Službeni list R BiH” broj: 37/95)

4) Zakon o prometu nepokretnosti, (“Službeni list SR BiH” br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, 21/92 i 13/94),

5) Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama (“Službeni list SR BiH” br. 23/79 i 26/86),

6) Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH” broj: 28/77),

7) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji (“Službeni list NR BiH” br. 2/46, 18/46, 20/47, 37/49, 14/51 i 41/67)

8) Zakon o postupku ukidanja zajedničkog prava vlasništva na bivšim kmetskim selištima (“Službeni list SR BiH” broj: 22/73),

9) Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih osoba na teritoriji Bosne i Hercegovine iz drugih država (“Službeni list R BiH” br. 4/95 i 37/95),

10) Zakon o pravima i dužnostima republičkih organa u korištenju sredstava u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH” br. 33/81 i 29/90),

11) Zakon o uzurpacijama (“Službeni list SR BiH” broj: 6/78),

12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03).

(2) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti s odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona.

(3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

Član 372

Započeti postupci

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

Član 373

Tumačenje i primjena zakonskih odredaba

(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona, odredbe propisa koji su na snazi a koji različito uređuju društveno od ostalog vlasništva će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jednovrsnosti vlasništva.

(2) Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadanja zemljišta će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom pravne jedinstvenosti nekretnine.

Član 374

Stupanje na snagu

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH” a počet će se primjenjivati šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu.

Samostalni član Zakona o izmjenama
Zakona o stvarnim pravima

(“Sl. novine FBiH”, br. 100/2013)

Član 4

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Zakon o nasljedivanju u Federaciji BiH

0

ZAKON O NASLJEĐIVANJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

(“Sl. novine FBiH”, br. 80/2014 i 32/2019 – odluka US)

DIO PRVI

NASLJEDNO PRAVO

I. OPĆE ODREDBE

Ostvarivanje nasljednog prava

Član 1

(1) Nasljedno pravo u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) ostvaruje se po odredbama ovog zakona.

(2) Ovim se zakonom uređuju pravila po kojima sud, drugi organi i ovlaštene osobe u Federaciji postupaju u nasljednim stvarima.

Predmet nasljeđivanja

Član 2

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju fizičkim licima, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne prirode ili po zakonu.

Ravnopravnost u nasljeđivanju

Član 3

(1) Sva fizička lica su pod istim uvjetima ravnopravna u nasljeđivanju.

(2) Stranci su u nasljeđivanju ravnopravni s državljanima Bosne i Hercegovine.

Nasljeđivanje vanbračnih srodnika i srodnika iz potpunog usvojenja

Član 4

(1) Vanbračno srodstvo izjednačuje se u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi.

(2) U slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi.

Pozivanje na nasljedstvo

Član 5

(1) Umrlo fizičko lice (ostavitelj) nasljeđuje onaj koji je njegovom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik).

(2) Svaka osoba sposobna je naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno.

(3) Nasljedno pravo se stiče po odredbama ovog zakona, a na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona.

(4) Nasjedno pravo se stiče u trenutku ostaviteljeve smrti. Sticatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovog zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.

(5) Ko je naslijedio ostavitelja, njegov je sveopći pravni sljednik.

Raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju ili testamentom

Član 6

Ostavitelj može ugovorom o nasljeđivanju ili testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.

Ostavina bez nasljednika

Član 7

Smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavinu stiče općina, odnosno grad određen ovim zakonom koji time dobivaju jednak položaj kao da su nasljednici ostaviteljevi, osim što se oni ne mogu odreći naslijeđa.

II. NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU ZAKONA

A. ZAKONSKI NASLJEDNICI

1. NASLJEDNI REDOVI

Krug zakonskih nasljednika

Član 8

(1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na osnovu zakona, umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegov bračni partner, njegovi roditelji, njegovi usvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i nane i njihovi potomci, njegovi ostali preci.

(2) Osobe iz stava (1) ovog člana nasljeđuju po nasljednim redovima.

(3) Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda.

Vanbračni partner kao zakonski nasljednik

Član 9

(1) Na osnovu zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim.

(2) Vanbračnom zajednicom u smislu ovog zakona smatra se zajednica života žene i muškarca u skladu s odredbama zakona koji uređuje porodične odnose, a koja je prestala ostaviteljevom smrću.

a) Prvi nasljedni red

Potomci i bračni partner ostavitelja

Član 10

(1) Ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni partner.

(2) Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.

(3) Kad ostavitelj nema potomaka bračni partner ne nasljeđuje u prvom nasljednom redu.

Pravo predstavljanja

Član 11

Dio ostavine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva unučad na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavitelja, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku ostaviteljeve smrti nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva praunučad na jednake dijelove i tako redom sve dok ima ostaviteljevih potomaka.

b) Drugi nasljedni red

Bračni partner i roditelji umrlog

Član 12

(1) Ostavinu umrlog koji nije ostavio potomke nasljeđuje njegov bračni partner i njegovi roditelji.

(2) Roditelji umrlog nasljeđuju jednu polovinu ostavine na jednake dijelove, a drugu polovinu ostavine nasljeđuje bračni partner umrlog.

(3) Ako iza umrlog nije ostao bračni partner, roditelji umrlog nasljeđuju cijelu ostavinu na jednake dijelove.

Braća i sestre umrlog i njihovi potomci

Član 13

(1) Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostavitelja), njegova unučad i praunučad i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

(2) Ako su oba ostaviteljeva roditelja umrla prije ostavitelja dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njihovi potomci, prema odredbama stava (1) ovog člana.

(3) U svim slučajevima ostaviteljeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre samo po majci nasljeduju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove s braćom i sestrama po ocu očev dio, a s braćom i sestrama po majci majčin dio.

Nasljeđivanje jednog roditelja koji je umro bez potomstva

Član 14

Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, a nije ostavio nijednog potomka, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuje drugi roditelj, a ako je i ovaj umro prije ostavitelja, njegovi potomci nasljeđuju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju, prema odredbama člana 12. ovog zakona.

c) Treći nasljedni red

Djedovi i nane umrlog

Član 15

(1) Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke, ni bračnog partnera, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi djedovi i nane.

(2) Jednu polovinu ostavine nasljeđuju djed i nana s očeve strane, a drugu polovinu djed i nana s majčine strane.

Prava djeda i nane iste loze

Član 16

(1) Djed i nana iste loze nasljeđuju na jednake dijelove.

(2) Ako je neki od predaka jedne loze iz stava (1) ovog člana umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca i njegovi potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

(3) U svemu ostalom za nasljedno pravo djeda i nane jedne loze i njihove djece važe pravila po kojima nasljeđuju ostaviteljevi roditelji i njihovi potomci.

Nasljeđivanje djeda i nane jedne loze koji su umrli bez potomstva

Član 17

Ako su djed i nana jedne loze umrli prije ostavitelja, a nisu ostavili ni jednog potomka, dio ostavine koji bi im pripao da su nadživjeli ostavitelja nasljeđuju djed i nana druge loze, njihova djeca, njihovi unuci i njihovi daljni potomci, kako je određeno u članu 16. ovog zakona.

d) Četvrti nasljedni red

Pradjedovi i pranane umrlog

Član 18

(1) Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog partnera, ni djeda i nanu, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju ­njegovi pradjedovi i pranane.

(2) Jednu polovinu nasljeđuju pradjedovi i pranane s očeve strane, a drugu polovinu nasljeđuju pradjedovi i pranane s majčine strane.

Prava pradjeda i pranane iste loze

Član 19

(1) Od dijela koji pripada ostaviteljevim pradjedovima i prananama s očeve strane jednu polovinu nasljeđuju na jednake dijelove roditelji njegovog djeda po ocu, a drugu polovinu roditelji njegove nane po ocu.

(2) I pradjedovi i pranane s majčine strane nasljeđuju na način određen u stavu (1) ovog člana dio koji im pripada.

(3) Ako nema koga od tih predaka, dio koji bi mu pripao da je živ nasljeđuje predak koji mu je bio bračni partner.

(4) Ako nema jednog para tih predaka, dijelove koji bi im pripali da su živi nasljeđuje drugi par iste loze.

(5) Ako nema pradjedova i pranana jedne loze, dio ostavine koji bi im pripao da su živi nasljeđuju pradjedovi i pranane druge loze.

Ostali preci

Član 20

Iza pradjedova i pranana ostavitelja nasljeđuju daljnji njegovi preci redom, po pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i njegove pranane.

Nasljeđivanje ostavine bez nasljednika

Član 21

(1) Smrću ostavitelja koji nema nasljednika, nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze.

(2) Smrću ostavitelja koji nema nasljednika pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području Federacije.

(3) Ako ostavitelj u trenutku smrti nije imao prebivalište na području Federacije, a imao je boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao boravište na području Federacije.

(4) Ako ostavitelj u trenutku smrti na području Federacije nije imao ni prebivalište niti boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana Bosne i Hercegovine i Federacije.

2. Posebne odredbe za neke nasljednike

a) Nepotpuno usvojenje

Član 22

(1) Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci imaju prema usvojitelju ista nasljedna prava kao i usvojiteljeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju ta prava nisu ograničena ili sasvim isključena.

(2) U slučajevima u kojima usvojenik i njegovi potomci nasljeđuju usvojitelja kao njegova djeca, usvojitelj nasljeđuje usvojenika i njegove potomke.

(3) Usvojitelj ima na ostavinu usvojenika i njegovih potomaka ista nasljedna prava koja ima odgovarajući predak usvojenika prema svojim potomcima.

(4) Usvojenik i njegovi potomci ne nasljeđuju usvojiteljeve srodnike, njegovog bračnog partnera, ni druge njegove usvojenike.

(5) Srodnici usvojitelja i njegov bračni partner kod nepotpunog usvojenja ne nasljeđuju usvojenika ni njegove srodnike.

(6) Nepotpunim usvojenjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika.

Gubitak prava usvojenika

Član 23

Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojitelja ako je usvojitelj podnio zahtjev za raskid usvojenja, a poslije njegove smrti se utvrdi da je zahtjev bio osnovan.

b) Djeca Povećanje nasljednog dijela djece

Član 24

(1) Kada su djeca koja nemaju nužnih sredstava za život pozvana na nasljeđe, sud može na njihov zahtjev odlučiti da naslijeđe i jedan dio onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijede ostali nasljednici prvog nasljednog reda.

(2) Sud može odlučiti da djeca naslijede cijelu ostavinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom djeca zapala u oskudicu.

(3) Pri odlučivanju u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje svakog djeteta i bračnog partnera, trajanje bračne zajednice, kao i vrijednost ostavine.

c) Gubitak prava na nasljeđivanje bračnog i vanbračnog partnera

Kad bračni i vanbračni partner nema pravo na nasljedstvo

Član 25

(1) Pravo nasljeđivanja na osnovu zakona između bračnih partnera prestaje razvodom braka ili poništenjem braka.

(2) Bračni partner nema pravo na nasljeđe:

1) ako je ostavitelj bio podnio tužbu za razvod braka, a poslije ostaviteljeve smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana,

2) ako njegov brak sa ostaviteljem bude oglašen za nepostojeći, ili bude poništen, poslije ostaviteljeve smrti, iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni partner znao u vrijeme zaključenja braka,

3) ako je njegova zajednica života sa ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviteljem.

(3) Vanbračni partner nema pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala prije ostaviteljeve smrti.

Povećanje nasljednog dijela bračnog partnera

Član 26

(1) Kada je bračni partner koji nema nužnih sredstava za život pozvan na naslijeđe sa nasljednicima prvog ili drugog nasljednog reda sud može, na zahtjev bračnog partnera, odlučiti da bračni partner naslijedi i jedan dio onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijede ostali nasljednici, a može odlučiti i da bračni partner naslijedi cijelu ostavinu, ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom bračni partner zapao u oskudicu.

(2) Pri odlučivanju u slučaju iz stava 1. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnosti za privređivanje bračnog partnera, trajanje bračne zajednice, imovinske prilike ostalih nasljednika i njihovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine.

d) Roditelji

Povećanje nasljednog dijela roditelja

Član 27

(1) Kada su roditelji koji nemaju nužnih sredstava za život pozvani na naslijeđe sa ostaviteljevim bračnim partnerom, sud može na njihov zahtjev odlučiti da naslijede i jedan od onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijedi bračni partner.

(2) Sud može odlučiti da roditelji naslijede cijelu ostavinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom roditelji zapali u oskudicu.

(3) Ako je između ostaviteljevih roditelja zajednica života trajno prestala, a samo jedan roditelj nema sredstava nužnih za život, ovaj roditelj može zahtijevati povećanje nasljednog dijela kako prema bračnom partneru tako i prema drugom ostaviteljevom roditelju.

(4) Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, nadživjeli roditelj koji nema nužnih sredstava za život može zahtijevati povećanje svog nasljednog dijela i prema nasljednicima umrlog ostaviteljevog roditelja.

(5) Pri odlučivanju u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje roditelja, imovinske prilike bračnog partnera, odnosno nasljednika umrlog roditelja i njegovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine.

B. NUŽNI NASLJEDNICI

1. NUŽNI NASLJEDNICI I NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO OSTAVINE

Nužni nasljednici

Član 28

(1) Nužni nasljednici su: djeca ostavitelja, njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner.

(2) Ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i njihovi potomci, njegovi roditelji i njegova braća i sestre nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

(3) Osobe navedene u ovom članu su nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.

Nužni i raspoloživi dio

Član 29

(1) Nužni nasljednici imaju pravo na dio ostavine s kojim ostavitelj ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.

(2) Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. ovog zakona iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

(3) Ostatkom ostavine može ostavitelj raspolagati po svojoj volji i taj dio ostavine naziva se raspoloživi dio.

Pravo na nužni dio je nasljedno pravo

Član 30

(1) Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju ostavinu, ali ostavitelj može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili u novcu.

(2) Na zahtjev neke od stranaka sud može, kad nađe da je to opravdano, odlučiti da nužnom nasljedniku pripadne dio u određenim stvarima, pravima ili u novcu, ako to već nije pravnim poslom odredio ostavitelj.

2. IZRAČUNAVANJE NUŽNOG I RASPOLOŽIVOG DIJELA, SMANJENJE RASPOLAGANJA PRAVNIM POSLOVIMA ZA SLUČAJ SMRTI I VRAĆANJE POKLONA

a) Izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela

Utvrđivanje vrijednosti ostavine

Član 31

(1) Vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:

1) prvo se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao ugovorom o nasljeđivanju i testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;

2) od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavitelja, iznos troškova popisa i procjene ostavine i iznos dugova ostavitelja;

3) dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavitelj učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču naslijeđa, kao i onih poklona za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavitelj u posljednjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.

(2) Pri utvrđivanju vrijednosti ostavine neće se uzeti u obzir vrijednost poklona učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni poklona koji se na osnovu samog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Poklon i određivanje njegove vrijednosti

Član 32

Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga ono što je ostavitelj za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez nadoknade.

Procjenjivanje poklona

Član 33

Pri procjenjivanju poklona uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.

Poklon u vidu osiguranja

Član 34

Kada se poklon sastoji u osiguranju u korist poklonoprimca, kao vrijednost poklona uzet će se zbir premija koje je uplatio ostavitelj, ako je taj zbir manji od osigurane sume; a ako je zbir premija veći od osigurane sume, kao vrijednost poklona uzet će se iznos osigurane sume.

b) Imovina koja se izdvaja iz ostavine

Izdvajanje u korist potomka koji su privređivali sa ostaviteljem

Član 35

(1) Ostaviteljevi potomci i usvojenici koji su živjeli u zajednici sa ostaviteljem, svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine.

(2) Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Izdvajanje predmeta domaćinstva

Član 36

(1) Nadživjelom bračnom partneru i ostaviteljevim potomcima koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu pripadaju predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, kao što su pokućstvo, namještaj, posteljina i slično, ali ne ako su ovi predmeti znatnije vrijednosti.

(2) Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

c) Smanjenje raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona zbog povreda nužnog dijela

Povreda nužnog dijela

Pokloni i raspolaganja putem pravnih poslova za slučaj smrti učinjeni u korist nužnih nasljednika

Član 37

(1) Kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti (testament, ugovor o nasljeđivanju) smanjit će se, a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi se namirio nužni dio.

(2) Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja ugovorom o nasljeđivanju, testamentom i poklonom prelazi raspoloživi dio.

(3) Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i poklona uzimaju se u račun i oni pokloni i raspolaganja za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.

(4) Od poklona i raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti koja se uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrđivanju ukupne vrijednosti raspolaganja samo onoliko za koliko oni premašuju njegov nužni dio.

Red smanjenja i vraćanja

Član 38

Kada je povrijeđen nužni dio prvo se smanjuju raspolaganja testamentom, zatim raspolaganja ugovorom o nasljeđivanju, pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren, vraćaju se pokloni.

Srazmjerno smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i privilegovani legat

Član 39

(1) Raspolaganja testamentom smanjuju se u istoj srazmjeri, bez obzira na njihovu prirodu i na njihov obim i bez obzira na to da li se nalaze u jednom ili više testamenata, ako iz testamenta ne proizilazi nešto drugo.

(2) Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na ugovor o nasljeđivanju.

(3) Ako je ostavitelj ostavio više legata i naredio da se neki legat isplati prije ostalih, taj će se legat smanjiti samo ukoliko vrijednost ostalih legata ne dostiže da se namiri nužni dio.

Srazmjerno smanjenje legata naloženih testamentarnom nasljedniku ili legataru

Član 40

Testamentarni nasljednik čiji bi nasljedni dio morao biti smanjen da bi se namirio nužni dio, može tražiti srazmjerno smanjenje legata koje treba isplatiti ako iz testamenta ne proizlazi nešto drugo. Isto važi i za nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju i za legatara kojem je ostavitelj naložio da iz svog legata nešto isplati.

Red vraćanja poklona

Član 41

(1) Vraćanje poklona vrši se počev od posljednjeg poklona i ide dalje obrnuto po redu kojim su pokloni učinjeni.

(2) Pokloni učinjeni istovremeno vraćaju se srazmjerno.

Položaj poklonoprimca koji vraća poklon

Član 42

U pogledu poklonjene stvari koju je dužan vratiti poklonoprimac se smatra savjesnim posjednikom do dana kada je saznao za zahtjev za vraćanje poklona.

Ko može tražiti smanjenje raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona

Član 43

(1) Smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.

(2) Pravo iz stava 1. ovog člana nasljedivo je samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već podnio zahtjev za nužni dio.

Zastara prava na traženje smanjenja raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona

Član 44

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno.

3. ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLIJEĐA I LIŠENJE NUŽNOG DIJELA U KORIST POTOMAKA

a) Isključenje nužnih nasljednika

Razlozi isključenja

Član 45

(1) Ostavitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio:

1) ako se on povredom neke zakonske ili moralne obaveze koja proizlazi iz njegovog porodičnog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju,

2) ako je namjerno počinio neko teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom partneru, djetetu ili roditelju,

3) ako je počinio neko od krivičnih djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine ili čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

4) ako se odao neradu ili nepoštenu životu.

(2) Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.

Uvjeti za punovažnost isključenja

Član 46

(1) Ostavitelj koji želi isključiti nasljednika mora to izraziti u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju na izričit način i navesti razlog za isključenje.

(2) Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta ili ugovora o nasljeđivanju.

(3) U slučaju spora o opravdanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje opravdano leži na onome ko se na isključenje poziva.

Posljedice isključenja

Član 47

Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja.

b) Lišenje nužnog dijela u korist potomaka

Član 48

(1) Ako je potomak koji je imao pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, ostavitelj ga može na izričit način lišiti u cjelini ili djelomično njegovog nužnog dijela u korist njegovih potomaka.

(2) Ovo lišenje ostaje punovažno samo ako u trenutku otvaranja naslijeđa lišeni ima maloljetne ili punoljetne potomke koji su nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

(3) Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja u dijelu koji nije obuhvaćen lišenjem.

(4) Lišeni nasjednik nasljeđuje ostavitelja i kad pretpostavke za lišenje više ne postoje u času ostaviteljeve smrti.

C. URAČUNAVANJE POKLONA I LEGATA U NASLJEDNI DIO

Uračunavanje poklona zakonskom nasljedniku

Član 49

(1) Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja.

(2) Plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao od poklonjene stvari sve do ostaviteljeve smrti se ne uračunavaju.

(3) Poklon se ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme poklona ili kasnije, ili u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila ostaviteljeva volja.

(4) Pri tome ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu, s tim da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju pokloni koje je dobio.

Uračunavanje legata zakonskim nasljednicima

Član 50

(1) Legat ostavljen zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako iz testamenta ili iz ugovora o nasljeđivanju proizilazi da je ostavitelj htio da nasljednik dobije legat pored svog dijela.

(2) Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju legati koji su mu namijenjeni.

Uračunavanje poklona i legata

Član 51

(1) Uračunavanje poklona i legata vrši se na taj način što ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak ostavine dijeli se među svim nasljednicima.

(2) Ako dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti nisu dovoljna da ostali nasljednici dobiju odgovarajuću vrijednost, nasljednik kojem se vrši uračunavanje poklona i legata nije dužan vratiti im nešto od onoga što je dobio.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ostaju važiti odredbe o nužnom dijelu.

Pravo nasljednika kojem se poklon ili legat ne uračunava

Član 52

(1) Kada prema ostaviteljevoj volji poklon ili legat ne treba da se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio, takav nasljednik zadržava poklon, odnosno legat i učestvuje s ostalim nasljednicima u diobi ostavine kao da poklona, odnosno legata nije ni bilo.

(2) Kada ima nužnih nasljednika, a prema ostaviteljevoj volji poklon ili legat ne treba da se uračuna nekom nasljedniku u njegov nasljedni dio, taj nasljednik će moći zadržati poklon, odnosno legat u granicama raspoloživog dijela.

Pravo nasljednika koji se odrekao od naslijeđa

Član 53

(1) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa zadržava poklon u granicama raspoloživog dijela.

(2) Nasljednik ima pravo zahtijevati ispunjenje legata samo u granicama raspoloživog dijela.

Pravo vraćanja poklona

Član 54

(1) Nasljednik ima pravo da poklonjenu mu stvar vrati u ostavinu.

(2) U tom slučaju neće mu se njena vrijednost uračunati u nasljedni dio, a u pogledu troškova koje je učinio za stvar i u pogledu oštećenja koja je pretrpjela, smatrat će se za savjesnog držaoca, ukoliko se ne dokaže njegova nesavjesnost.

Određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju

Član 55

Određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio vrši se u skladu sa odredbama člana 33. ovog zakona.

Poklon u vidu osiguranja

Član 56

Vrijednost poklona u vidu osiguranja određuje se u skladu sa odredbama člana 34. ovog zakona.

Troškovi izdržavanja nasljednika

Član 57

(1) Ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje neće se uračunati u njegov nasljedni dio.

(2) Da li će se izdaci koje je ostavitelj učinio za daljnje školovanje nasljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučit će sud na zahtjev nasljednika prema okolnostima, uzimajući u obzir naročito vrijednost ostavine i troškova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika.

Uobičajeni manji pokloni

Član 58

Uobičajeni manji pokloni ne uračunavaju se u nasljedni dio.

Član 59

(1) Pokloni učinjeni osobi umjesto koje nasljednik dolazi na naslijeđe uslijed smrti te osobe ili uslijed njegovog odricanja od naslijeđa, uračunavaju se i u nasljedni dio.

(2) Pokloni učinjeni osobi umjesto koje nasljednik dolazi na naslijeđe zbog nedostojnosti te osobe, ili zbog njenog isključenja iz naslijeđa ili zbog lišenja nužnog dijela, ne uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio.

Uračunavanje nasljednikovog duga ostavitelju

Član 60

Nasljedniku se uračunava u njegov dio ono što je dugovao ostavitelju.

Zahtjev za uračunavanje

Član 61

Zahtjev da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju pokloni i legati mogu podnositi samo njegovi sunasljednici, odnosno nasljednici sunasljednika.

III. NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA

A. UVJETI ZA PUNOVAŽNOST TESTAMENTA

Sposobnost za sačinjavanje testamenta

Član 62

(1) Testament je strogo lični akt koji može sastaviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 15 godina života.

(2) Testament je ništavan ako u vrijeme njegovog sastavljanja zavještatelj nije imao 15 godina života ili ako nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je zavještatelj u trenutku sastavljanja testamenta bio sposoban za rasuđivanje. Zavještatelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svog izjašnjenja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem.

(3) Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je testament sačinjen ne utiče na njegovu punovažnost.

Ništavnost testamenta

Član 63

(1) Ništavan je testament ako je zavještatelj bio nesposoban za rasuđivanje, ili nije imao 15 godina, ili je bio natjeran prijetnjom, ili prinudom da ga sastavi ili se odlučio da ga sačini uslijed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.

(2) Prijetnja, prinuda ili prevara povlači ništavnost testamenta i kad potiče od treće osobe.

(3) Raspolaganja testamentom su ništavna i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještatelja da učini ta raspolaganja.

(4) Ako su samo neke odredbe testamenta unesene u testament pod prijetnjom ili prinudom, uslijed prevare ili u zabludi, ništavne su samo te odredbe.

Član 64

(1) Poništenje testamenta ili pojednih njegovih odredaba iz razloga utvrđenih u čl. 62. i 63. ovog zakona može tražiti samo osoba koja ima pravni interes i to u roku jedne godine od kada je doznala za postojanje uzroka ništavnosti, a najkasnije za deset godina od proglašenja testamenta.

(2) Rok od jedne godine ne može početi teči prije proglašenja testamenta.

(3) Poništenje testamenta prema nesavjesnoj osobi može se tražiti za 20 godina od proglašenja testamenta.

Forma testamenta kao uvjet za njegovu punovažnost

Član 65

(1) Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u formi utvrđenoj u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.

(2) Poništenje testamenta zbog nedostatka forme može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo osoba koja ima pravni interes i to u roku jedne godine od kada je saznala za testament, a najduže za deset godina od proglašenja testamenta.

(3) Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.

B. OBLICI TESTAMENTA

Svojeručni testament

Član 66

(1) Testament je punovažan ako ga je zavještatelj napisao svojom rukom i ako ga je potpisao.

(2) Za punovažnost svojeručnog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je poželjno da datum bude naznačen.

Pismeni testament pred svjedocima

Član 67

(1) Zavještatelj koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.

(2) Svjedoci će se potpisati na samom testamentu, a poželjno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.

Sudski testament

Član 68

(1) Testament može zavještatelju sačiniti po njegovom kazivanju sudija nedležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještatelja.

(2) Pošto zavještatelj ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještatelj u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.

Sudski testament ako zavještatelj nije u stanju da ga pročita

Član 69

(1) U slučaju da zavještatelj nije u stanju da pročita testament koji mu je sačinio sudija, sudija će ga pročitati zavještatelju u prisustvu dva svjedoka.

(2) Zavještatelj će zatim u prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti na njega otisak prsta pošto izjavi da je to njegov testament.

(3) Svjedoci će se potpisati na testamentu.

(4) Sudija će na testamentu potvrditi da su sve ove radnje izvršene.

Notarski testament

Član 70

(1) Testament može zavještatelju sačiniti notar u formi notarski obrađene isprave u skladu sa posebnim zakonom kojim se uređuje postupak notarske obrade isprava.

(2) Notarski testament iz stava 1. ovog člana je oblik redovnog i javnog testamenta.

Predaja testamenta na čuvanje

Član 71

(1) Zavještatelj može svoj testament sam čuvati ili ga povjeriti na čuvanje kojem drugom fizičkom ili pravnom licu.

(2) Ako zavještatelj želi povjeriti svoj testament na čuvanje sudu, notaru ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Bosne i Hecegovine, taj ga je dužan primiti na čuvanje, bez obzira na to ko je testament sastavio, te postupiti pritom po pravilima ovog zakona, odnosno zakona koji uređuje notarsku službu.

Sačinjavanje pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta

Član 72

(1) Pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta svjedoci će biti punoljetna lica koja nisu lišena poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kojem je testament sačinjen.

(2) Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, niti testament sačiniti po kazivanju zavještatelja u svojstvu sudije: potomci zavještatelja, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci i usvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partneri svih ovih osoba i bračni partner zavještatelja.

Raspolaganje u korist osoba koje su zavještatelju sačinile testament, svjedoka i njihovih bližih srodnika

Član 73

Ništavne su odredbe testamenta kojima se ostavlja nešto osobama koje su zavještatelju sačinile testament, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći i sestrama i bračnim partnerima ovih osoba.

Testament sačinjen pred konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inozemstvu

Član 74

Testament može sačiniti državljaninu Bosne i Hercegovine u inozemstvu po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove.

Testament sačinjen na bosanskohercegovačkom brodu i u avionu

Član 75

(1) Na bosanskohercegovačkom brodu i u avionu testament može sačiniti zapovjednik broda, odnosno aviona po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta.

(2) Testament koji je sačinjen na bosanskohercegovačkom brodu, odnosno u avionu prestaje važiti po isteku 30 dana nakon povratka zavještatelja u Bosnu i Hercegovinu.

Testament sačinjen za vrijeme mobilizacije ili rata

Član 76

(1) Za vrijeme mobilizacije ili rata može po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, sačiniti testament osobi na vojnoj dužnosti zapovjednik čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga, ili koja druga osoba u prisustvu koje od ovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odjeljenja.

(2) Ovako sačinjen testament prestaje važiti po isteku 60 dana po završetku rata, a ako je zavještatelj ranije ili kasnije demobiliziran po isteku 30 dana od demobiliziranja.

Usmeni testament

Član 77

(1) Zavještatelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament.

(2) Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen.

Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta

Član 78

Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo osobe koje mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta, ali ne moraju znati čitati i pisati.

Dužnost svjedoka usmenog testamenta

Član 79

(1) Svjedoci pred kojima je zavještatelj usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su bez odlaganja staviti napismeno izjavu zavještatelja i što prije predati je sudu, ili je usmeno ponoviti pred sudom iznoseći i kad, gdje i u kojim prilikama je zavještatelj izjavio svoju posljednju volju.

(2) Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za punovažnost usmenog testamenta.

Raspolaganje usmenim testamentom u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika

Član 80

Ništavne su odredbe usmenog testamenta kojima se ostavlja nešto svjedocima pri njegovom sačinjavanju, njihovim bračnim partnerima, njihovim precima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva zaključno i bračnim partnerima svih ovih osoba.

Dokazivanje uništenog, sakrivenog i izgubljenog ili zaturenog testamenta

Član 81

Testament uništen slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljen, sakriven ili zaturen poslije smrti zavještatelja ili prije njegove smrti, ali bez njegovog znanja, proizvest će djelovanje punovažnog testamenta ako zainteresirana osoba dokaže da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, da je bio sačinjen u formi propisanoj u zakonu i ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva.

C. MEĐUNARODNI TESTAMENT

Punovažnost međunarodnog testamenta

Član 82

(1) Međunarodni testament je punovažan u pogledu forme, bez obzira na mjesto gdje je sačinjen, gdje se nalaze dobra, državljanstvo, prebivalište ili boravište zavještatelja, ako je sačinjen u formi međunarodnog testamenta, u skladu sa odredbama čl. od 83. do 89. ovog zakona.

(2) Ništavnost međunarodnog testamenta iz stava 1. ovog člana ne utiče na njegovu eventualnu punovažnost u pogledu forme kao testamenta druge vrste.

Član 83

Ovaj zakon ne primjenjuje se na formu testamentarnih odredaba koje su u istom pismenu sačinile dvije ili više osoba.

Forma međunarodnog testamenta

Član 84

(1) Međunarodni testament mora biti sačinjen u pismenoj formi.

(2) Zavještatelj ne mora svojeručno napisati međunarodni testament.

(3) Međunarodni testament može biti napisan na bilo kojem jeziku, rukom ili na neki drugi način.

Član 85

(1) U prisustvu dva svjedoka i osobe ovlaštene za međunarodni testament, zavještatelj izjavljuje da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovim sadržajem.

(2) Zavještatelj nije dužan da sa sadržajem međunarodnog testamenta upozna svjedoka niti ovlaštenu osobu.

Potpisi na međunarodnom testamentu

Član 86

(1) U prisustvu svjedoka i ovlaštene osobe zavještatelj potpisuje međunarodni testament ili, ako ga je prethodno potpisao, priznaje i potvrđuje potpis za svoj.

(2) Ako zavještatelj nije u stanju da se potpiše, saopćit će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na međunarodnom testamentu.

(3) Osim toga zakon prema kojem određena osoba sačinjava međunarodni testament može ovlastiti zavještatelja da zatraži da ga druga osoba, u njegovo ime, potpiše na testamentu.

(4) Svjedoci i ovlaštena osoba u prisustvu zavještatelja, stavljaju istovremeno svoje potpise na međunarodni testament.

Član 87

(1) Potpisi se moraju staviti na kraju međunarodnog testamenta.

(2) Ako se međunarodni testament sastoji od više listova svaki list mora da potpiše zavještatelj ili ako on nije u stanju da potpiše, druga osoba u njegovo ime, ili, ako ja nema, ovlaštena osoba.

(3) Svaki list mora biti obilježen brojem.

Datum međunarodnog testamenta

Član 88

(1) Datum međunarodnog testamenta je datum pod kojim ga je potpisala ovlaštena osoba.

(2) Ovaj datum mora biti stavljen na kraju međunarodnog testamenta od ovlaštene osobe.

Izjava o čuvanju međunarodnog testamenta

Član 89

(1) Ako ne postoji obavezan propis o čuvanju međunarodnog testamenta ovlaštena osoba upitat će zavještatelja da li želi da da izjavu u pogledu čuvanja međunarodnog testamenta.

(2) U tom slučaju, i na izričit zahtjev zavještatelja, mjesto gdje on ima namjeru da čuva međunarodni testament zabilježit će se u potvrdi predviđenoj u članu 90. ovog zakona.

Potvrda međunarodnog testamenta

Član 90

Ovlaštena osoba priložit će međunarodnom testamentu potvrdu u skladu sa odredbama člana 91. ovog zakona kojim se utvrđuje da su poštovane obaveze propisane ovim zakonom.

Član 91

Potvrda koju izdaje ovlaštena osoba sastavlja se u sljedećoj formi:

Član 92

Ovlaštena osoba čuva jedan primjerak potvrde, a drugi predaje zavještatelju.

Član 93

Osim ako se ne dokaže suprotno, potvrda ovlaštene osobe uzima se kao dovoljan dokaz formalne punovažnosti pismena kao međunarodnog testamenta u smislu ovog zakona.

Član 94

Nepostojanje ili nepravilnost potvrde ne utiče na formalnu punovažnost međunarodnog testamenta napravljenog u skladu s ovim zakonom.

Opoziv međunarodnog testamenta

Član 95

Međunarodni testament podliježe redovnim propisima o opozivanju testamenta.

Sastavljanje i čuvanje međunarodnog testamenta

Član 96

(1) Ovlaštena osoba za postupanje pri sastavljanju međunarodnog testamenta, u smislu ovog zakona, jeste sudija općinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove, notar i zapovjednik bosanskohercegovačkog broda, odnosno aviona.

(2) Zavještatelj može međunarodni testament ostaviti na čuvanje kod općinskog suda ili notara.

(3) U tom slučaju sudija će narediti da se testament stavi u poseban omot i zapečati.

Svjedoci i tumači međunarodnog testamenta

Član 97

(1) Pri sačinjavanju međunarodnog testamenta svjedoci će biti punoljetne osobe koje nisu lišene poslovne sposobnosti i koje razumiju jezik na kojem je zavještatelj izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovim sadržajem.

(2) Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju međunarodnog testamenta: potomci zavještatelja, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci usvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partneri svih ovih osoba i bračni partner zavještatelja.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana shodno se primjenjuju i na tumače.

Tumačenje odredaba međunarodnog testamenta

Član 98

U vezi sa tumačenjem i primjenom odredaba ovog zakona vodit će se računa o njegovom međunarodnom obilježju i potrebi njegovog jednoobraznog tumačenja.

D. SADRŽAJ TESTAMENTA

https://advokat-prnjavorac.com

Određivanje nasljednika

Član 99

(1) Zavještatelj može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika.

(2) Nasljednik, na osnovu testamenta, jeste osoba koju je zavještatelj odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu, ili dio imovine određen prema cijeloj imovini.

(3) Nasljednikom će se smatrati i osoba kojoj su testamentom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja zavještatelja bila da mu ta osoba bude nasljednik.

Supstitucije

Član 100

(1) Zavještatelj može odrediti testamentom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega, ili se odrekne naslijeda, ili bude nedostojan da naslijedi.

(2) Odredbe stava 1. ovog člana važe i za legate.

(3) Zavještatelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni legataru.

Ostavljanje legata

Član 101

Zavještatelj može testamentom ostaviti jedan ili više legata.

Raspolaganje u dozvoljene svrhe i osnivanje zadužbine

Član 102

(1) Zavještatelj može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio ostavine ili cijela ostavina upotrijebi za postizanje neke dozvoljene svrhe.

(2) Ako je zavještatelj naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njenog cilja zadužbina nastaje kada u skladu sa zakonom stekne svojstvo pravnog lica.

Tereti i uvjeti

Član 103

(1) Zavještatelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine.

(2) Zavještatelj može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uvjete ili rokove.

(3) Nemogući, nedozvoljeni i nemoralni uvjeti i tereti, kao i oni koji su nerazumljivi ili protivrječni smatraju se kao da ne postoje.

Određenost nasljednika i drugih korisnika

Član 104

Nasljednici, legatari i druge osobe kojima su testamentom ostavljene neke koristi dovoljno su određeni ako testament sadrži podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su oni.

Tumačenje testamenta

Član 105

(1) Odredbe testamenta tumače se prema pravoj namjeri zavještatelja.

(2) U slučaju sumnje odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za testamentarnog nasljednika, a ne zakonskog nasljednika.

(3) U slučaju sumnje o pravoj zavještateljovoj namjeri odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za osobu kojoj je testamentom naložena neka obaveza.

E. LEGATI

Sadržina legata

Član 106

(1) Ostavitelj može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenoj osobi, ili naložiti nasljedniku ili kojoj drugoj osobi kojoj nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno dadne neku stvar određenoj osobi, ili joj isplati sumu novca, ili je oslobodi nekog duga, ili je izdržava ili uopće u njenu korist nešto učini ili se uzdrži od nečega ili nešto trpi.

(2) Takvim zavještanjem se, po pravilu, ne postavlja nasljednik.

(3) Takvo zavještanje naziva se legatom, a osoba kojoj je legatom nešto namijenjeno naziva se legatar.

(4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana i odredbe čl. od 107. do 115. ovog zakona shodno se primjenjuju i na ugovor o nasljeđivanju.

Obaveza izvršenja legata

Član 107

(1) Na osnovu izvršenja testamenta legatar ima pravo tražiti izvršenje legata od osobe kojoj je testamentom naloženo da legat izvrši.

(2) Ako je izvršenje legata naloženo za više osoba, svaka osoba odgovara srazmjerno dijelu ostavine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti da je zavještatelj htio da ove osobe za izvršenje legata odgovaraju na drugi način.

(3) Ako je zavještatelj propustio odrediti ko je dužan izvršiti legat, obaveza izvršenja važi za sve zakonske i testamentarne nasljednike, srazmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima.

Isplata povjerilaca prije legata

Član 108

Zavještateljevi povjerioci imaju pravo da se naplate prije legatara.

Smanjenje legata i tereta

Član 109

(1) Nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost onog dijela naslijeđene imovine kojim je zavještatelj mogao slobodno raspolagati.

(2) Isto važi za legatara, ako vrijednost legata ili tereta koje treba da izvrši premašuje vrijednost njegovog legata.

(3) U tim slučajevima svi legati i tereti smanjuju se u istoj srazmjeri ako zavještatelj nije drukčije odredio.

Pravo legata kad dužnik legata ne naslijedi

Član 110

Legatar ima pravo tražiti izvršenje legata i kad je osoba koja je po testamentu bila dužna izvršiti legat umrla prije zavještatelja, ili se odrekla naslijeđa, ili je nedostojna da naslijedi.

Predstavnik prava legatara

Član 111

(1) Važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještatelja, ili se odrekne legata, ili je nedostojan.

(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana predmet legata (član 106.) ostaje osobi koja je bila dužna da ga izvrši, ako iz samog testamenta ne proizlazi kakva druga zavještateljeva namjera.

Član 112

Važenje legata prestaje i kad je zavještatelj otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještatelja, ili je slučajno propao poslije njegove smrti.

Odgovornost legatara za dugove zavještatelja

Član 113

(1) Legatar ne odgovara za dugove zavještatelja.

(2) Izuzetno, zavještatelj može narediti da legatar odgovara za sve ili pojedine njegove dugove, ili dio duga, ali samo u granicama vrijednosti legata.

Legat ostavljen povjeriocu

Član 114

Kada je zavještatelj ostavio legat svom povjeriocu, ovaj ima pravo da pored izvršenja legata traži i izvršenje svog potraživanja ako iz testamenta ne proizilazi da je namjera zavještateljeva bila drukčija.

Zastara prava na izvršenje legata

Član 115

Pravo na izvršenje legata zastarijeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži izvršenje legata, a najkasnije u roku pet godina od dana kada je mogao zahtijevati izvršenje legata.

F. IZVRŠIOCI TESTAMENTA

Određivanje izvršitelja testamenta

Član 116

(1) Zavještatelj može testamentom odrediti jednu ili više osoba za izvršioce testamenta. Izvršitelj testamenta može biti svaka poslovno sposobno osoba.

(2) Osoba određena za izvršitelja testamenta ne mora se primiti te dužnosti.

Dužnosti izvršitelja testamenta

Član 117

(1) Ako zavještatelj nije što drugo htio, dužnost je izvršitelja testamenta naročito: stara se o čuvanju ostavine, njom upravlja, stara se o isplati dugova i legata i uopće stara se da testament bude izvršen onako kako je zavještatelj htio.

(2) Ako ima više izvršitelja testamenta oni, vrše zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je zavještatelj drukčije odredio.

Polaganje računa i nagrada izvršitelju

Član 118

(1) Izvršitelj testamenta dužan je položiti sudu račun o svom radu.

(2) Izvršitelj ima pravo na nadoknadu troškova i na nagradu za svoj trud koja će mu se isplatiti na teret raspoloživog dijela ostavine, a prema odluci suda.

Opoziv izvršitelja testamenta

Član 119

Sud može po prijedlogu ili službenoj dužnosti opozvati izvršitelja testamenta ako njegov rad nije u skladu sa voljom zavještatelja ili sa zakonom.

G. OPOZIV TESTAMENTA

Izričito opoziv testamenta

Član 120

(1) Zavještatelj može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelomičnom izjavom datoj u formi u kojoj se po zakonu može sačiniti testament.

(2) Zavještatelj može opozvati pismeni testament i uništenjem pismena.

(3) U svemu ostalom se u pogledu valjanosti opoziva testamenta primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti testamenta.

Odnos ranijeg i kasnijeg testamenta

Član 121

(1) Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.

(2) Ako je zavještatelj uništio kasniji testament, raniji testament ponovo dobija snagu, osim ako se dokaže da zavještatelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv testamenta.

Raspolaganje zavještanom stvari ili pravom

Član 122

Svako kasnije raspolaganje zavještatelja određenom stvari ili pravom koje je bio nekome zavještao ima za posljedicu opoziv zavještanja te stvari ili prava.

Prestanak braka

Član 123

Raspolaganja zavještatelja u korist svog bračnog partnera smatrat će se opozvanima ako je brak prestao na osnovu pravo­moćne presude nakon što je testament sastavljen, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojim testamentom.

H. REGISTAR TESTAMENATA I DRUGIH NASLJEDNOPRAVNIH POSLOVA

Član 124

(1) Činjenica da je sastavljen, pohranjen, opozvan, te proglašen neki testament evidentira se u registru testamenata i drugih nasljednopravnih poslova (u daljnjem tekstu: Registar).

(2) Registar iz stava 1. ovog člana vodi Notarska komora Federacije Bosne i Hercegovine po pravilima koja će posebnim pravilnikom propisati federalni ministar pravde.

(3) U Registar podatke iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti:

1) nadležni sudovi,

2) notari,

3) diplomatsko-konzularna predstavništva Bosne i Hercegovine.

(4) U Registar podatke iz stava 1. ovog člana mogu dostaviti i druge osobe koje su sačinile testament.

(5) Registar je javni upisnik iz kojeg se podaci prije smrti ostavitelja ne mogu nikome staviti na raspolaganje, osim ostavitelju ili osobi koju je on za to posebno ovlastio na osnovu notarski ovjerene punomoći.

(6) U Registar se evidentira i činjenica da je sklopljen, pohranjen, te opozvan/raskinut ugovor o nasljeđivanju iz člana 126. ovog zakona, kao i ugovor o odricanju od naslijeđa koje nije otvoreno iz člana 167. ovog zakona.

(7) Činjenica da testament, ugovor o nasljeđivanju i ugovor o odricanju od naslijeđa koji nije otvoren, nisu evidentirani u Registru, niti bilo gdje posebno pohranjeni ne šteti njihovoj valjanosti.

IV. NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI

A. UGOVOR O NASLJEĐIVANJU I O BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU

Ništavnost ugovora o nasljeđivanju

Član 125

Ništavan je ugovor kojim neko ostavlja svoju ostavinu ili njen dio svom saugovaraču ili trećoj osobi.

Ugovor o nasljeđivanju između bračnih ili vanbračnih partnera

Član 126

(1) Izuzetno od odredbe člana 125. ovog zakona, dozvoljeno je zaključivanje ugovora o nasljeđivanju između bračnih ili vanbračnih partnera.

(2) Ugovor o nasljeđivanju mogu zaključiti i budući bračni partneri, a djelovanja ugovora su odgođena do zaključenja braka.

(3) Ugovor o nasljeđivanju je strogo osobni akt koji mogu zaključiti samo potpuno poslovno sposobne osobe.

Sadržaj ugovora o nasljeđivanju

Član 127

(1) Ugovorom o nasljeđivanju se ugovorne strane međusobno određuju za nasljednike ili jedna strana drugu određuje za svog nasljednika što ova strana prihvata.

(2) Ugovorom može biti obuhvaćena cijela imovina ili njen dio, sadašnja kao i buduća imovina.

(3) Zaključenjem ovog ugovora nije ograničena mogućnost raspolaganja imovinom za života. Ukoliko su predmet ugovora nepokretne stvari u zemljišnoj knjizi se može izvršiti zabilježba zabrane otuđenja ili opterećenja.

Forma ugovora o nasljeđivanju

Član 128*

Ugovor o nasljeđivanju se zaključuje. Obaveza je notara da stranke pouči o svim nasljednopravnim posljedicama ugovora o nasljeđivanju, kao i mogućnostima njegovog raskida ili opoziva.

Odnos prema drugim osnovama pozivanja na naslijeđe

Član 129

(1) Ukoliko je zaključen ugovor o nasljeđivanju on ima prednost pred nasljeđivanjem na osnovu testamenta i zakona.

(2) Ovim ugovorom se ne može otkloniti primjena odredaba o nužnom nasljeđivanju.

Prestanak ugovora o nasljeđivanju

Član 130*

(1) Ugovor o nasljeđivanju stranke mogu raskinuti sporazumom.

(2) Ukoliko brak prestane razvodom ili poništenjem, odnosno ako prestane vanbračna zajednica, prestaje i ugovor o nasljeđivanju, osim ako u samom ugovoru nije određeno drukčije.

(3) Jednostrani raskid ili opoziv ugovora o nasljeđivanju nije dopušten, osim ako je zakonom drukčije određeno.

(4) Jedna ugovorna strana može pobijati ugovor o nasljeđivanju ukoliko su pri njegovom zaključivanju postojale mane volje.

Jednostrani raskid ili opoziv ugovora

Član 131*

(1) Ukoliko je nasljeđivanje jedne strane ugovorom o nasljeđivanju bilo uvjetovano ispunjenjem obaveze druge strane, ugovor se zbog neizvršenja može jednostrano raskinuti po općim pravilima obligacionog prava.

(2) Ako su nakon zaključenja ugovora o nasljeđivanju na strani jedne ugovorne strane ispunjene pretpostavke za isključenje iz nasljeđivanja ili i prije toga, a druga ugovorna strana za to nije znala, druga ugovorna strana može u zakonom propisanoj formi izvršiti isključenje iz naslijeđa, čime se smatra da je izvršila opoziv svojih raspolaganja u ugovoru o nasljeđivanju, osim ako prilikom isključenja izričito ne odredi da se isključenje ne odnosi na dio obuhvaćen ugovorom o nasljeđivanju.

(3) Jednostrani opoziv mora biti saopćen drugoj strani, inače ne proizvodi djelovanje.

(4) Osoba koja je nedostojna za nasljeđivanje ne može steći ništa ni na osnovu ugovora o nasljeđivanju. Prava druge ugovorne strane ostaju nepromijenjena.

Evidentiranje u Registar

Član 132

Notar koji je sačinio ugovor o nasljeđivanju kao i njegov raskid, odnosno opoziv dužan je o tome dostaviti podatke u Registar shodno odredbama člana 124. ovog zakona.

Ništavnost ugovora o budućem nasljedstvu ili legatu

Član 133

(1) Ništavan je ugovor kojim neko otuđuje nasljedstvo kojem se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treće osobe koja je još u životu.

(2) Ništavan je isto tako i ugovor o legatu ili kojoj drugoj koristi kojom se jedan ugovarač nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno.

Ništavnost ugovora o sadržaju testamenta

Član 134

Ništavan je ugovor kojim se neko obavezuje da unese neku odredbu u svoj testament, ili da je ne unese, da opozove neku odredbu iz svog testamenta ili da je ne opozove.

B. USTUPANJE I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA

Uvjeti za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za života

Član 135

Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.

Uvjet valjanosti sporazuma

Član 136*

(1) Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba člana 135. ovog zakona punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi ustupiteljevi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu.

(2) (prestalo da važi)

(3) Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno.

(4) Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao naslijeđa, ili je isključen iz naslijeđa, ili je nedostojan.

Predmet ustupanja i raspodjele imovine

Član 137

(1) Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo ustupiteljeva imovina koja postoji u vrijeme sklapanja ugovora, bilo cjelokupna ili samo jedan njen dio.

(2) Ništavna je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti imovina koja se bude zatekla u ustupiteljevoj zaostavštini.

Ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu

Član 138

(1) Kada predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine (ustupitelj) umre, njegovu ostavinu sačinjavat će samo ona njegova imovina koja nije obuhvaćena valjanim ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao.

(2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama iz stava 1. ovog člana i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

Ustupljeni dijelovi imovine kao poklon

Član 139

(1) Ako se sa ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji od nasljednika, dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se kao pokloni i sa njima će se poslije smrti pretka postupiti kao sa poklonima učinjenim nasljednicima.

(2) Na isti način postupit će se i ako se ustupitelju poslije ustupanja i raspodjele izvršenih sporazumno sa svim nasljednicima rodi dijete, ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim.

Zadržavanje prava prilikom ustupanja i raspodjele

Član 140

(1) Prilikom ustupanja i raspodjele ustupitelj može za sebe ili za svog bračnog partnera, ili kao za koju drugu osobu zadržati pravo plodouživanja, pravo upotrebe ili pravo stanovanja na svim ustupljenim stvarima, ili na nekim od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu u naturi ili novcu, ili doživotno izdržavanje ili kakvu drugu naknadu.

(2) Ako su pravo plodouživanja, pravo upotrebe, pravo stanovanja, doživotna renta ili doživotno izdržavanje ugovoreni za ustupitelja i njegovog bračnog partnera zajedno, u slučaju smrti jednog od njih, to pravo ili renta ili doživotno izdržavanje pripada u cjelini preživjelom bračnom partneru do njegove smrti, ako nije što drugo ugovoreno, ili ako drukčije ne proizilazi iz okolnosti slučaja.

Prava ustupiteljevog bračnog partnera

Član 141

(1) Ustupitelj može ustupanjem i raspodjelom obuhvatiti svog bračnog partnera uz njegov pristanak.

(2) Ako bračni partner ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno.

(3) U tom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažne, samo se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine radi određivanja nužnog dijela preživjelog bračnog partnera dijelovi ostaviteljeve imovine koji su ustupljeni njegovim potomcima smatraju kao poklon.

Ustupiteljevi dugovi i pobijanje ustupanja

Član 142

(1) Potomci između kojih je ustupitelj razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije što drugo određeno prilikom ustupanja i raspodjele.

(2) Ustupiteljevi povjeritelji mogu pobijati ustupanje i raspodjelu pod uvjetima predveđenim za pobijanje raspolaganja bez nadoknade.

Odgovornost za nedostatke

Član 143

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke kakva poslije diobe nastaje između sunasljednika nastaje i između potomaka poslije ustupanja i raspodjele imovine koju im je izvršio njihov predak.

Opoziv

Član 144

(1) Ustupitelj ima pravo da zahtijeva opoziv ugovora o ustupanju i raspodjeli u pogledu određenog potomka ili bračnog partnera i zahtijevati da mu taj vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu nezahvalnost prema njemu.

(2) Isto pravo ima ustupitelj ako potomak ili bračni partner ne daje njemu ili nekom drugom izdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati ustupiteljeve dugove čija mu je isplata naložena istim poslom.

(3) U drugim slučajevima neizvršenja preuzetih obaveza određenim poslom ustupanja i raspodjele sud će, vodeći računa o važnosti preuzete obaveze za ustupitelja i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupitelj ima pravo zahtijevati vraćanje date imovine, ili samo pravo tražiti prinudno izvršenje preuzete obaveze.

Prava potomaka poslije opoziva

Član 145

(1) Potomak ili bračni partner koji je morao vratiti ustupitelju ono što je primio prilikom ustupanja ili raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio poslije smrti ustupitelja, ako nije isključen iz naslijeđa, niti je nedostojan naslijediti ustupitelja, niti se odrekao naslijeđa.

(2) Pri izračunavanju njegovog nužnog dijela dijelovi imovine koju je ostavitelj za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima ili bračnom partneru smatrat će se kao poklon.

C. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Pojam

Član 146

(1) Ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje se primatelj izdržavanja da prenese na davatelja izdržavanja vlasništvo na određenim stvarima ili kojim drugim pravima, a ovaj se obavezuje, kao naknadu za to, da ga izdržava i brine se o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smrti sahrani.

(2) Ako nije drukčije ugovoreno, obaveza izdržavanja obuhvata davanje stana i hrane u domaćinstvu izdržavatelja ili na nekom drugom mjestu određenom ugovorom, kao i zadovoljavanje drugih potreba primatelja izdržavanja i pružanja potrebne njege u bolesti.

(3) Prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja ugovorom može biti odgođen do smrti primatelja izdržavanja.

(4) Doživotno izdržavanje može biti ugovoreno i u korist treće osobe.

(5) Ovaj ugovor mogu zaključiti i osobe koje su po zakonu obavezne međusobno se izdržavati.

(6) Imovina koja je predmet valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulazi u ostavinsku masu primatelja izdržavanja.

Forma

Član 147*

(1) (prestalo da važi)

(2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

Osiguranje prava primatelja i davatelja izdržavanja

Član 148

(1) Ugovoreno ograničenje otuđenja ili opterećenja do smrti primatelja izdržavanja može biti upisano u zemljišnu knjigu.

(2) Ako je prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja odgođen do smrti primatelja izdržavanja, davatelj izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišnu knjigu.

Odgovornost davatelja izdržavanja za dugove primatelja izdržavanja

Član 149

Davalac izdržavanja ne odgovara za dugove primatelja izdržavanja, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriteljima odgovarati za njegove postojeće dugove.

Doživotno izdržavanje u korist više osoba

Član 150

(1) Kada je doživotno izdržavanje ugovoreno za više osoba, svaka od njih ima zasebno pravo na određena davanja i činjenja.

(2) Smrću neke od tih osoba njegovo pravo na određena davanja i činjenja gasi se i ne prelazi na ostale osobe, izuzev ako je drukčije ugovoreno.

Neprenosivost prava

Član 151

Potraživanja primatelja izdržavanja prema davatelju izdržavanja ne mogu se prenositi na drugog.

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

Član 152

(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršavanje.

(2) Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovaratelji žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

(3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

(4) U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

Uticaj promijenjenih prilika

Član 153

(1) Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.

(2) Sud može pravo primatelja izdržavanja preinačiti u doživotnu rentu, ako to odgovara jednoj i drugoj strani.

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

Član 154

(1) U slučaju smrti davatelja izdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.

(2) Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato izdržavanje.

(3) Ako bračni partner i potomci davatelja izdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primatelja izdržavanja.

(4) Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir materijalne prilike primatelja izdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene za produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.

V. PRELAZAK OSTAVINE NA NASLJEDNIKE

A. OTVARANJE NASLIJEĐA

Smrt i proglašenje osobe umrlom

Član 155

Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo, a isto djelovanje ima i proglašenje osobe umrlom.

Otvaranje naslijeđa osobe proglašene umrlom i početak toka rokova

Član 156

(1) Kao dan otvaranja naslijeđa osobe koja je proglašena umrlom smatra se dan kad je rješenje o proglašenju te osobe umrlom postalo pravomoćno, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen neki drugi dan.

(2) Rokovi koji po ovom zakonu počinju teći od dana otvaranja naslijeđa, počinju teći u slučaju proglašenja osobe umrlom tek od dana kad je rješenje o tome postalo pravomoćno.

Sposobnost za nasljeđivanje

Član 157

(1) Nasljednik može biti samo osoba koja je živa u trenutku otvaranja naslijeđa.

(2) Dijete već začeto u trenutku otvaranja naslijeda smatra se kao rođeno, ako se rodi živo.

(3) Na osnovu testamenta mogu naslijediti i pravna lica ukoliko posebnim propisima nije drukčije određeno.

(4) Ako su dvije ili više osoba izgubile život u istom događaju, smatrat će se da ni jedna od njih nije bila živa u trenutku otvaranja nasljedstva druge, ako se ne dokaže suprotno.

Nedostojnost za nasljeđivanje

Član 158

Nedostojan je naslijediti, kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta i ugovora o nasljeđivanju, kao i dobiti bilo šta na osnovu testamenta ili ugovora o nasljeđivanju:

1) ko je s umišljajem lišio ili pokušao lišiti života ostavitelja,

2) ko je prinudom ili prijetnjom natjerao ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament, odnosno ugovor o nasljeđivanju, ili neku odredbu testamenta, odnosno ugovora o nasljeđivanju, ili ga je spriječio da to učini,

3) ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament ili ugovor o nasljeđivanju u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje ostaviteljeve volje, kao i onaj ko je falsifikovao testament ili ugovor o ostaviteljevom nasljeđivanju,

4) ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostavitelju prema kojem je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć koju mu je mogao pružiti bez opasnosti po vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne po život ili zdravlje,

5) ko je krivičnim djelom sa umišljajem doveo ostavitelja u stanje stalne nesposobnosti za sačinjavanje testamenta ili ugovora o nasljeđivanju, ili je krivičnim djelom s umišljajem stekao povoljniji nasljednopravni položaj.

Član 159

(1) Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavitelja.

(2) Nedostojnost prestaje oproštajem ostavitelja u formi propisanoj za punovažnost testamenta, odnosno ugovora o nasljeđivanju.

(3) Postojanje nedostojnosti sud utvrđuje po službenoj dužnosti osim u slučaju iz člana 158. tačka 4. ovog zakona.

Postupak za ostavinu kad su nasljednici nepoznati

Član 160

(1) Ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom objavljenim u “Službenim novinama Federacije BiH” pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu.

(2) Ako se po isteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne pojavi ni jedan nasljednik, utvrdit će se da je ostavina prešla u vlasništvo općine, odnosno grada određenih ovim zakonom, ali se s tim nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku deset godina od predaje ostavine ne lišava prava da mu se preda ostavina ili dio koji mu pripada.

Staratelj ostavine

Član 161

(1) Kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog staratelja ostavine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove i uopće zastupa nasljednike.

(2) Sud je ovlašten, kada je to potrebno, odrediti posebna prava i dužnosti staratelja ostavine.

(3) Žalba protiv rješenja o postavljenju privremenog staratelja ne odgađa njegovu provedbu.

(4) O postavljanju privremenog staratelja sud će obavijestiti organ starateljstva koji može postaviti drugog staratelja.

(5) U pogledu polaganja računa i nagrade privremenom staratelju primjenjuju se odredbe propisane za izvršitelja testamenta.

B. STICANJE OSTAVINE I ODRICANJE OD NASLIJEĐA

Prelazak ostavine na nasljednike

Član 162

Ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Odricanje od naslijeđa

Član 163

(1) Nasljednik se može odreći od naslijeđa izjavom u formi notarski obrađene isprave ili izjavom datom na zapisnik kod suda do donošenja prvostepene odluke.

(2) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od naslijeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.

(3) Ako su potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.

(4) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.

(5) Ako se odreknu od naslijeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavitelja pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvog nasljednog reda bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.

Član 164

(1) Ako je nasljednik umro prije okončanja rasprave ostavine, a nije se odrekao od naslijeđa, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.

(2) Isto vrijedi i u slučaju kad je nasljednik umro nakon okončanja ostavinske rasprave, a prije donošenja prvostepene odluke.

Nemogućnost odricanja od naslijeđa

Član 165

(1) Ne može se odreći od naslijeđa nasljednik koji je raspolagao cijelom ostavinom ili jednim njenim dijelom.

(2) Mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave ne lišavaju ga prava da se odrekne od naslijeđa.

Sadržaj izjave o odricanju od naslijeđa

Član 166

(1) Odricanje od naslijeđa ne može biti djelomično ni pod uvjetom.

(2) Odricanje od naslijeđa ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu.

(3) Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od naslijeđa. Ovakvo odricanje se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.

Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno

Član 167*

(1) Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno nema nikakvo pravno djelovanje.

(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći od naslijeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni partner odriče od naslijeđa koje bi mu kao bračnom partneru pripalo nakon smrti njegovog bračnog partnera.

(3) (prestalo da važi)

(4) Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.

Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju naslijeđa i njezino poništenje

Član 168

(1) Izjava o odricanju od naslijeđa ili o primanju naslijeđa ne može se opozvati.

(2) Nasljednik može izjavu iz stava 1. ovog člana pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.

Priraštaj

Član 169

Dio testamentarnog nasljednika koji se odrekao od naslijeđa pripada ostaviteljevim zakonskim nasljednicima, ako iz samog testamenta ne proizlazi druga namjera zavještateljeva.

Član 170

Dio zakonskog nasljednika koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime, nasljeđuje se kao da je taj nasljednik umro prije ostavitelja.

Zastara prava na zahtjev za predaju ostavine

Član 171

(1) Pravo nasljednika na zahtjev za predaju ostavine zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najduže za deset godina računajući za zakonskog nasljednika i nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju od ostaviteljeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.

(2) Prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina.

C. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVITELJEVE

Obim odgovornosti nasljednika

Član 172

(1) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

(2) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa ne odgovara za ostaviteljeve dugove.

(3) Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva.

(4) Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom ili ugovorom o nasljeđivanju nije drukčije određeno.

Odvajanje ostavine

Član 173

(1) Ostaviteljevi povjeritelji mogu zahtijevati u roku tri mjeseca od otvaranja naslijeđa da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoja potraživanja.

(2) U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima ostavine, niti se njegovi povjeritelji mogu iz njih naplatiti dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.

(3) Ostaviteljevi povjeritelji koji su tražili ovo odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz sredstava ostavine.

(4) Odvojenoj ostavini sud može postaviti staratelja.

(5) Na zahtjev ostaviteljevih povjeritelja sud može odrediti čuvanje odvojene ostavine. Troškove povjeravanja ostavine na čuvanje dužni su snositi povjeritelji koji su to zahtijevali.

(6) Ako povjeritelj koji je zahtijevao odvajanje nema izvršnu ispravu ili ako već prije nije pokrenuo postupak radi ostvarenja svog potraživanja, dužan je pokrenuti postupak radi ostvarenja potraživanja u roku koji mu odredi sud rješenjem o odvajanju ostavine. Ako povjeritelj ne pokrene postupak na koji je upućen u roku koji mu je određen, sud će po službenoj dužnosti svoje rješenje o odvajanju ostavine staviti van snage.

(7) O zahtjevu povjeritelja sud odlučuje rješenjem u ostavinskom postupku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

D. DIOBA NASLJEDSTVA I NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA

Pravo na diobu

Član 174

(1) Diobu nasljedstva može zahtijevati svaki nasljednik.

(2) Pravo na diobu nasljedstva ne može zastarjeti.

(3) Ništavan je ugovor kojim se nasljednik trajno odriče prava da traži diobu kao i odredba u testamentu kojom se dioba trajno zabranjuje ili ograničava.

(4) Dioba se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o diobi suvlasništva i učincima diobe, ako ugovorom o nasljeđivanju, testamentom ili ovim zakonom nije šta drugo određeno.

Nasljednička zajednica

Član 175

(1) Do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim naljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svim što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju testamenta ili staratelju ostavine.

(2) Pošto bude utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, do diobe sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima po kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju testamenta ili staratelju ostavine.

(3) Ako nema izvršitelja testamenta, a nasljednici se ne slože o upravljanju nasljedstvom, sud će, na zahtjev jednog od njih, postaviti upravitelja koji će u njihovo ime upravljati nasljedstvom, ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati. Za upravitelja sud može postaviti i nekog od nasljednika.

(4) Upravitelj može sa odobrenjem suda raspolagati stvarima iz ostavine ako je za to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja štete na nasljedstvu.

Pravo nasljednog dijela prije diobe

Član 176*

(1) Nasljednik može prije diobe ili prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednike.

(2) (prestalo da važi)

(3) Ugovor nasljednika sa osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovoratelja, odnosno po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na saugovorača.

Pravo nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviteljem

Član 177

(1) Na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviteljem sud može, kada to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari pokretne ili nepokretne ili grupe stvari koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi. Rješenje suda kojim udovoljava tom zahtjevu je izvršna isprava.

(2) Sunasljednik koji je poljoprivrednik ne mora učiniti vjerovatnom opravdanu potrebu iz stava 1. ovog člana kada se radi o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta i stvari koje služe obavljanju poljoprivredne djelatnosti.

(3) Za tako određeni iznos osobe iz stava 1. ovog člana imaju, radi osiguranja iznosa koji im je dužan platiti do isplate, zakonsko založno pravo na dijelovima ostavine dodijeljenim nasljedniku.

(4) Ako isplata ne bude izvršena u roku, ostali nasljednici imaju pravo tražiti naplatu svog potraživanja ili predaju stvari koje bi im inače pripale na ime nasljednog dijela.

Dioba predmeta domaćinstva

Član 178

(1) Predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio sa ostaviteljem u istom domaćinstvu, a koji nije njegov potomak ni njegov bračni partner, ostavit će se na njegov zahtjev tom nasljedniku, a njihova vrijednost će se uračunati u dio tog nasljednika.

(2) Ukoliko vrijednost predmeta premašuje vrijednost nasljednog dijela, nasljednik kojem su ti predmeti ostavljeni isplatit će ovu razliku nasljednicima u novcu.

Obaveza zaštite među nasljednicima poslije diobe

Član 179

(1) Svakom nasljedniku ostali nasljednici odgovaraju po samom zakonu ako bi mu neka treća osoba, pozivajući se na neko pravo zasnovano prije diobe, oduzela stvar koja je stavljena u njegov nasljedni dio, ili inače smanjila njegovo pravo.

(2) Oni jamče isto tako da stvari stavljene u njegov dio nemaju skrivenih nedostataka. Nasljednici jamče da potraživanje ostavitelja stavljeno u dio jednog nasljednika postoji i da će se moći naplatiti od dužnika do iznosa koji mu je ostavljen u dio.

(3) Obaveza jamstva za postojanje i naplativnost potraživanja traje tri godine po završenoj diobi, a za potraživanja koja dospijevaju poslije diobe ona traje tri godine do dospjelosti obaveze.

(4) U svim slučajevima jemstva po odredbama st. 1., 2. i 3. ovog člana, svaki nasljednik jamči i duguje naknadu srazmjerno svom nasljednom dijelu.

DIO DRUGI

POSTUPAK U NASLJEDNIM STVARIMA

I. SASTAVLJANJE SUDSKOG TESTAMENTA, ČUVANJE I OPOZIV TESTAMENTA

Nadležnost

Član 180

(1) Za sastavljanje sudskog testamenta, čuvanje testamenta u sudu i za opoziv testamenta pred sudom nadležan je svaki općinski sud.

(2) Poslove u vezi sa sastavljanjem, uzimanjem na čuvanje i opozivom testamenta obavlja sudija pojedinac.

Sastavljanje sudskog testamenta

Član 181

(1) Kada se testament sastavlja u sudu po kazivanju zavještatelja, sudija će prethodno utvrditi identitet zavještatelja.

(2) Sudija će zatim saslušati kazivanje zavještatelja koje će vjerno zabilježiti u zapisnik, po mogućnosti riječima samog zavještatelja, pazeći pri tom da volja zavještatelja bude jasno izražena.

(3) U zapisnik će se unijeti i sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovažnost testamenta.

(4) Kad je to potrebno, sudija će zavještatelju objasniti propise koji ograničavaju zavještatelja u raspolaganju testamentom.

(5) Pošto zavještatelj sam pročita zapisnik ili mu sudija pročita ako ne zna da čita i zavještatelj izjavi da je njegova posljednja volja u svemu vjerno zabilježena, sudija će sve to potvrditi u samom zapisniku i ovjeriti svojim potpisom.

(6) Zapisnik potpisuju, pored sudije, zapisničar, zavještatelj, svjedoci identiteta i svjedoci testamenta.

(7) Ako zavještatelj i svjedoci identiteta ne znaju pisati, stavit će na zapisnik svoj rukoznak.

Utvrđivanje identiteta zavještatelja i svjedoka

Član 182

(1) Ako sudija ne poznaje zavještatelja osobno i po imenu, identitet zavještatelja utvrđuje se osobnom kartom i ako zavještatelj nema osobnu kartu, a ni sudija ga osobno i po imenu ne poznaje, dovoljno je da njegov identitet posvjedoče dva punoljetna svjedoka.

(2) Identitet svjedoka testamenta i svjedoka identiteta zavještatelja, ako ih sudija osobno ne poznaje, utvrdit će se osobnom kartom.

(3) U zapisniku će se navesti način na koji je utvđen identitet zavještatelja i svjedoka identiteta, odnosno svjedoka testamenta.

Testament sastavljen od više listova

Član 183

(1) Ako se zapisnik o sastavljanju testamenta sastoji od više listova, svi listovi će se prošiti jamstvenikom i oba kraja jemstvenika zapečatiti sudskim pečatom.

(2) Svaki list zavještatelj će posebno potpisati, odnosno na njega staviti svoj rukoznak.

(3) Na kraju zapisnika naznačit će se od koliko se listova sastoji testament.

Čuvanje sudskog testamenta i predaja zavještatelju

Član 184

(1) Testament sastavljen u sudu zavještatelj može ostaviti na čuvanje sudu, a može zahtijevati da mu se preda.

(2) Ako zavještatelj ostavi sudski testament na čuvanje sudu, sudija će narediti da se testament stavi u poseban omot i zapečati, a zavještatelju će se, na njegov zahtjev, izdati potvrda da je testament sastavljen i ostavljen sudu na čuvanje.

(3) Testament se u sudu čuva odvojeno od ostalih spisa.

(4) Kada zavještatelj traži da mu se preda sudski testament, sudija će mu predati zapisnik o sastavljanju tog testamenta u posebnom zapisniku koji potpisuje zavještatelj, utvrdit će se da je testament sastavljen u sudu i predat zavještatelju.

Sastavljanje testamenta zavještatelju koji ne zna službeni jezik ili je nijem

Član 185

(1) Ako zavještatelj ne zna službeni jezik, pozvat će se sudski tumač i još dva svjedoka, pa će se testament pred njima napisati onako kako ga sudski tumač prevede na službeni jezik.

(2) Ako je zavještatelj nijem, pozvat će se sudski tumač i dva svjedoka koji se sa zavještateljem mogu sporazumjeti.

(3) Zapisnik o sastavljanju testamenta u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana potpisuju i tumač i svjedoci.

Povjeravanje testamenta sudu

Član 186

(1) Kad se preda na čuvanje testament koji nije sastavljen u sudu, zavještatelj ga predaje lično sudiji, otvorenog ili u zatvorenom omotu.

(2) O predaji testamenta sastavit će se zapisnik u kojem se mora navesti kako je utveđen identitet zavještatelja.

(3) Otvoreni testament stavit će se u poseban omot i zapečatiti, a zavještatelju će se, na njegov zahtjev, izdati potvrda da je testament povjeren na čuvanje sudu.

(4) Ako je na čuvanje predat otvoren testament sudija će zavještatelja upozoriti na nedostatke zbog kojih testament ne bi bio punovažan.

Vraćanje testamenta zavještatelju

Član 187

(1) Testament koji se nalazi na čuvanju kod suda vratit će se zavještatelju na njegov zahtjev.

(2) Testament će se vratiti i zavještateljevom punomoćniku koji ima ovjerenu punomoć za taj posao.

(3) O vraćanju testamenta sastavit će se zapisnik u kojem će se navesti način na koji je utvrđen identitet osobe kojoj se vraća testament.

(4) Ako se testament vraća punomoćniku punomoć će se priložiti zapisniku i zadržati u sudu.

Čuvanje isprava o usmenom testamentu

Član 188

(1) Ako su svjedoci usmenog testamenta podnijeli sudu pismeno koje sadrži volju zavještatelja, sud će prijem ovakvog pismena zapisnički utvrditi, staviti u poseban omot i zapečatiti.

(2) Sud će postupiti po odredbi stava 1. ovog člana i kada svjedoci usmenog testamenta dođu u sud da usmeno ponove izjavu zavještatelja.

(3) Prilikom uzimanja izjava svjedoka sud će nastojati utvrditi izjavu volje zavještatelja, a pored toga ispitat će i okolnosti od kojih zavisi punovažnost usmenog testamenta.

(4) Isprave o usmenom testamentu čuvat će se u sudu odvojeno od ostalih spisa.

Opoziv testamenta pred sudom

Član 189

(1) Zavještatelj može pred sudom opozvati svoj testament.

(2) Na opoziv testamenta pred sudom shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za sastavljanje sudskog testamenta.

(3) Kad zavještatelj opozove testament opoziv će se zabilježiti na testamentu koji se čuva u sudu.

Sastavljanje i opoziv testamenta van sudske zgrade

Član 190

U slučaju potrebe sud će sastaviti testament i primiti izjavu o opozivu testamenta i van sudske zgrade.

Obavještavanje suda o zavještateljevom prebivalištu

Član 191

Ako je testament sastavljen u sudu na čijem području zavještatelj nema prebivališta, ili ako je testament tom sudu predat na čuvanje, ili ako je testament pred tim sudom opozvan, taj sud je dužan o tome odmah obavijestiti sud na čijem području zavještatelj ima prebivalište.

II. POSTUPAK SA TESTAMENTOM

Predaja testamenta sudu

Član 192

(1) Testament koji je umrli ostavio dostavit će se u sudu zajedno sa smrtovnicom.

(2) Organ koji sastavlja smrtovnicu provjerit će da li je umrli ostavio testament, odnosno da li postoji isprava ili dokazi o usmenom testamentu.

Proglašenje testamenta

Član 193

(1) Kad sud utvrdi da je osoba koja je ostavila testament umrla ili da je proglašena umrlom otvorit će njen testament bez povrede pečata, pročitat će ga i o tome sastaviti zapisnik.

(2) Ovako će se postupati bez obzira na to da li je testament po zakonu punovažan i da li ima više testamenata.

(3) Otvaranje i čitanje testamenta izvršit će se u prisustvu dva punoljetna građanina koji mogu biti i osobe pozvane na nasljedstvo.

(4) Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druge zainteresirane osobe i tražiti prijepis testamenta.

(5) Općinski sud kod kojeg se testament nađe ili kojem bude podnesen otvorit će i pročitati testament iako je za raspravljanje ostavine nadležan drugi općinski sud ili inozemni organ.

Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta

Član 194

(1) Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta treba da sadrži:

1) koliko je testamenata nađeno, koji datum nose i gdje su nađeni,

2) ko je testamente predao sudu ili sastavljaču smrtovnice,

3) da li je testament predat otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen,

4) koji su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta.

(2) Ako je prilikom otvaranja testamenta primijećeno da je pečat povrijeđen ili da je u testamentu nešto brisano, precrtano ili ispravljano ili ako se što drugo sumnjivo nađe, mora se i to u zapisniku navesti.

(3) Zapisnik potpisuju sudija, zapisničar i svjedoci.

(4) Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju sa naznačenjem datuma proglašenja, kao i broj i datum ostalih pronađenih testamenata.

Proglašenje usmenog testamenta

Član 195

(1) Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.

(2) Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušat će se ponaosob o sadržaju testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost, pa će zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.

(3) Ako stranka zahtijeva da se svjedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom ili ako sud nađe da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka na koje će prozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak.

Proglašenje nestalog ili uništenog testamenta

Član 196

(1) Ako je pismeni testament nestao ili je uništen nezavisno od ostaviteljeve volje, a među zainteresiranim osobama nema spora o ranijem postojanju tog testamenta, o formi u kojoj je sastavljen, o načinu nestanka ili uništenja, kao ni o sadržini testamenta, ostavinski sud će o tome saslušati sve zainteresirane osobe i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašavanje pismenog testamenta.

(2) Ako bi ostavina, kad ne bi bilo testamenta postala vlasništvo općine, odnosno grada, sporazum zainteresiranih osoba o ranijem postojanju testamenta, o njegovoj formi i sadržaju važi samo uz saglasnost nadležnog organa.

(3) Ako među zainteresiranim osobama ima osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim interesima, sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana važi samo uz saglasnost organa starateljstva.

Dostavljanje i čuvanje isprava o proglašenju testamenta

Član 197

(1) Zapisnik o proglašenju testamenta sa izvornim pismenim testamentom, odnosno sa ispravom o usmenom testamentu ili zapisnikom o saslušanju svjedoka usmenog testamenta dostavit će se ostavinskom sudu, a sud koji je testament proglasio zadržat će njihov prijepis.

(2) Izvorni pismeni testament, isprava o usmenom testamentu, zapisnik o saslušanju svjedoka usmenog testamenta, kao i zapisnik o sadržaju nestalog ili uništenog pismenog testamenta, čuvat će se u sudu odvojeno od drugih spisa, a njihov ovjereni prijepis priložit će se spisima.

III. OSTAVINSKI POSTUPAK

A. OPĆE ODREDBE

Predmet ostavinskog postupka

Član 198

U ostavinskom postupku utvrđuje se ko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostavinu, te koja još prava u pogledu ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama.

Vanparnični postupak

Član 199

(1) Ostavinski postupak je vanparnični postupak.

(2) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični i parnični postupak.

Nadležnost za provođenje ostavinskog postupka

Član 200

(1) Ostavinski postupak se u prvom stepenu provodi pred općinskim sudom u Federaciji, odnosno pred notarom kao povjerenikom suda.

(2) U općinskom sudu ostavinski postupak provodi sudija pojedinac.

(3) Sud će povjeriti notaru provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu spis bez odgađanja u skladu sa odredbama člana 261. ovog zakona.

(4) Kada notar provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda ovlašten je, kao i sudija općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke, osim odluka za koje je ovim zakonom drukčije propisano.

Mjesna nadležnost

Član 201

(1) Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište (ostavinski sud).

(2) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište u Federaciji, za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u to vrijeme imao boravište, ukoliko ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

(3) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Federaciji, mjesno je nadležan ostavinski sud u Federaciji na čijem se području nalazi ostavina ili pretežni dio njegove ostavine.

(4) Ako se nijedan dio ostavine ne nalazi u Federaciji mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana.

(5) Privremene mjere za osiguranje ostavine može pored ostavinskog suda narediti i sud na čijem je području ostavitelj umro te sud na čijem se području nalazi ostaviteljeva imovina.

(6) Kad za ostavinski postupak nije nadležan sud u Federaciji, nadležnost domaćeg suda koji je ovlašten provoditi pojedine radnje određuje se prema odredbama st. od 1. do 5. ovog člana.

Zabrana sporazuma o nadležnosti

Član 202

Stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost suda u ostavinskom postupku.

Stranke

Član 203

Strankom se u smislu ovog zakona smatraju nasljednici i legatari kao i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine.

Opća pravila postupanja

Član 204

(1) Tokom cijelog postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.

(2) Sud je dužan naročito paziti da se zaštite i ostvare prava osoba koje se zbog maloljetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne brinuti o svojim pravima i interesima.

(3) U ostavinskom postupku javnost je isključena.

Dokazi

Član 205

(1) Sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupne rasprave.

(2) Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele, te izvesti i dokaze koje one nisu predložile, ako ocijeni da su te činjenice i ti dokazi važni za odlučivanje u skladu s ovim zakonom.

(3) Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudom koji donosi odluku.

Radnje u postupku

Član 206

Sudija sa zapisničarom prima izjave o odricanju od naslijeđa i izvodi dokaze.

Zapisnici i bilješke

Član 207

(1) O radnjama poduzetim u postupku po pravilu se sastavlja zapisnik.

(2) O manje važnim izjavama stranaka i obavijestima koje sud prikuplja može se umjesto zapisnika staviti samo bilješka na spisu.

(3) Zapisnik potpisuju stranke ako su prisustvovale radnji u postupku, sudija koji je sastavio zapisnik te zapisničar.

(4) Bilješku na spisu potpisuje osoba koja ju je sastavila.

Odluke

Član 208

(1) Odluke se u postupku donose u obliku rješenja.

(2) Rješenja protiv kojih je dopušten prigovor, odnosno žalba i rješenja drugostepenog suda moraju biti obrazložena.

Prigovor protiv rješenja

Član 209

(1) Protiv rješenja koje je kao povjerenik suda u ostavinskom postupku donio notar dopušten je prigovor u roku osam dana od dana dostavljanja rješenja strankama.

(2) U pogledu prigovora iz stava 1. ovog člana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje žalba u parničnom i vanparničnom postupku.

Postupak povodom prigovora

Član 210

(1) Prigovor se dostavlja notaru koji ga je dužan bez odgađanja zajedno sa spisom dostaviti nadležnom općinskom sudu.

(2) O prigovoru odlučuje sudija pojedinac.

Odluke suda o prigovoru protiv rješenja notara

Član 211

(1) Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore sud će odbaciti.

(2) Odlučujući o prigovoru protiv rješenja koji je donio notar, sud može u cijelosti ili djelomično rješenje održati na snazi ili ga ukinuti.

(3) Kada sud ukine rješenje ili ga djelomično održi na snazi, sam će odlučiti o ukinutom dijelu rješenja.

(4) Protiv rješenja suda kojim je rješenje notara u cijelosti ili djelomično ukinuto nije dopuštena posebna žalba.

(5) U slučaju iz stava 3. ovog člana sud će provesti rad­­nje koje ocijeni potrebnim.

(6) Rješenje o prigovoru dostavit će se strankama i notaru.

Žalba protiv rješenja

Član 212

(1) Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Žalba se podnosi u roku 15 dana od dostavljanja prvostepenog rješenja.

Postupak po žalbi

Član 213

(1) Žalba se podnosi prvostepenom sudu koji može u povodu pravovremeno podnesene žalbe sam novim rješenjem preinačiti pobijano rješenje, ako se time ne povređuju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju.

(2) Ako prvostepeni sud ne preinači svoje rješenje, dostavit će žalbu drugostepenom sudu, bez obzira na to je li žalba podnesena u roku koji zakon određuje.

(3) Drugostepeni sud rješava, po pravilu, samo o žalbama koje su pravovremeno podnesene, ali može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravovremeno podnesena ako se time ne povređuju prava drugih osoba koja se zasnivaju na pobijanom rješenju.

(4) Ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba sud će, ako ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, prijepis spisa sa žalbom dostaviti drugostepenom sudu. Ne čekajući odluku drugostepenog suda, prvostepeni sud poduzimat će one radnje koje je ovlašten poduzimati u ostavinskom postupku, nezavisno od ishoda žalbenog postupka, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Vanredni pravni lijekovi

Član 214

U ostavinskom postupku nisu dopušteni vanredni pravni lijekovi.

Troškovi postupka

Član 215

(1) Svaka stranka snosi troškove koje je imala tokom ili u povodu postupka.

(2) Ako je bilo zajedničkih troškova, sud će odrediti u kojem će razmjeru stranke snositi te troškove.

(3) Na prijedlog jedne stranke sud može odlučiti da joj druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzrokovala očito nesavjesnim postupkom.

B. PRETHODNE RADNJE

1. Smrtovnica Sastavljanje smrtovnice

Član 216

(1) Kad neka osoba umre ili bude proglašena umrlom matičar nadležan za upis činjenice smrti u matičnu knjigu umrlih sastavit će smrtovnicu i obavezno je dostaviti sudu u roku 15 dana po izvršenom upisu.

(2) Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka iz matične knjige umrlih, podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba s kojima je umrli živio, te od drugih osoba koje ih mogu pružiti.

(3) Ako organ iz stava 1. ovog člana nije u mogućnosti pribaviti podatke za sastavljanje smrtovinice, dostavit će smrtovnicu samo s onim podacima kojima raspolaže (u daljnjem tekstu: nepotpuna smrtovnica), navodeći razloge zbog kojih nije mogao sastaviti potpunu smrtovnicu i ukazujući na podatke koji bi mogli poslužiti ostavinskom sudu za pronalaženje nasljednika i imovine umrlog.

(4) Ako je ostavinskom sudu predana nepotpuna smrtovnica ili samo izvod iz matične knjige umrlih, on će na zapisnik u ostavinskoj raspravi utvrditi sve podatke koje treba sadržavati smrtovnica.

(5) Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kada umrli nije ostavio imovinu.

(6) Smrtovnica ima dokaznu snagu javne isprave samo u pogledu podataka koji su preuzeti iz matične knjige umrlih.

Sadržaj smrtovnice

Član 217

(1) U smrtovnicu se unose:

1) prezime i ime ostavitelja, po mogućnosti jedinstveni matični broj građanina, ime jednog od njegovih roditelja, ostaviteljevo zanimanje, datum rođenja i državljanstvo, a za ostavitelja koji je bio u braku i prezime koje je imao prije sklapanja braka,

2) dan, mjesec i godina, mjesto i, po mogućnosti, sat smrti,

3) mjesto u kojemu je ostavitelj imao prebivalište, odnosno boravište.

(2) U smrtovnici treba, ako je to moguće, navesti:

1) prezime i ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište ostaviteljevog bračnog, odnosno vanbračnog partnera i bračne, vanbračne i usvojene djece,

2) prezime i ime, datum rođenja i prebivalište, odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo na osnovu zakona, kao i osobe koje su pozvane na nasljedstvo na osnovu testamenta,

3) mjesto gdje se nalazi imovina koju je ostavio ostavitelj, ima li imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, ima li gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, štednih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava, da li je ostavitelj ostavio dugova i koliko, je li ostavio pisani testament ili zaključio ugovor o nasljeđivanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je ostavitelj napravio usmeni testament onda prezime i ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmeni testament napravljen,

4) očekuje li se rođenje ostaviteljeva djeteta i imaju li njegova djeca ili bračni partner staratelja,

5) datum i mjesto smrti bračnog partnera ili ostaviteljeva djeteta ili koje druge osobe koja bi mogla biti pozvana na nasljedstvo, a koja je umrla prije ostavitelja.

2. Popis ostaviteljeve imovine

Vrijeme obavljanja popisa

Član 218

(1) Popis ostaviteljeve imovine obavit će se po odluci ostavinskog suda kada se ne zna postoje li nasljednici ili gdje borave, kada su nasljednici osobe koje zbog maloljetne, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, ili u drugim opravdanim slučajevima.

(2) Sud će popis narediti i na zahtjev ostaviteljevih nasljednika, legatara ili povjerilaca.

(3) Ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro, a naročito ako prijeti opasnost da bi dio ostavine mogao biti otuđen ili izgubljen, policijski službenici koji u tim okolnostima ureduju, prilikom svog uredovanja, ako je to moguće, popisat će ostaviteljeve stvari, po potrebi zapečatiti prostorije u kojima se stvari nalaze i popis dostaviti matičaru nadležnom za upis činjenice smrti.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana matičar će primljeni popis dostaviti ostavinskom sudu koji vodi ostavinski postupak.

Sadržaj popisa

Član 219

(1) Popis će obuhvatiti sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevom neposrednom posjedu u času njegove smrti.

(2) Popis će obuhvatiti i drugo što je pripadalo ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe, uz naznaku kod koga se nalazi i po kojem osnovu, kao i ono što je ostavitelj posjedovao, a za što se tvrdi da nije njegovo vlasništvo.

(3) U popisu imovine zabilježit će se ostaviteljeva potraživanja, a i dugovi, te posebno neplaćeni porezi, doprinosi i druga javna davanja.

Način popisivanja

Član 220

(1) Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini ili pojedinačno.

(2) Nekretnine se popisuju pojedinačno s naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta, te zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati.

Obavljanje popisa

Član 221

(1) Popis će obaviti sudski službenik ili notar koje­g odredi sudija koji vodi sudski postupak.

(2) Popis se obavlja u prisustvu dvije punoljetne osobe, a kada je to potrebno, i uz učestvovanje vještaka.

(3) Popisu može prisustvovati i svaka zainteresirana osoba.

Postupak sa stvarima za koje postoje posebni propisi

Član 222

Kada se prilikom popisivanja ili inače u ostavini pronađu stvari za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi s njima će se nakon obavljenog popisa postupiti po tim propisima.

3. Osiguranje ostavine

Predaja na čuvanje

Član 223

(1) Ako se ustanovi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban upravljati ostavinom ili nečim iz njenog sastava, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalažu naročit oprez, policijski službenik ili druga osoba koja ureduje u ime vlasti predat će u hitnim slučajevima te stvari na čuvanje pouzdanoj osobi i o tome odmah obavijestiti sud na čijem se području te stvari nalaze, koji može tu mjeru izmijeniti ili ukinuti.

(2) Gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, štedne knjižice i druge važne isprave treba u slučaju iz stava 1. ovog člana predati na čuvanje sudu ili notaru na čijem se području nađe ta imovina.

(3) Ko primi na čuvanje stvari iz st. 1. i 2. ovog člana dužan je o tome izdati potvrdu koju će sudu na čijem se području te stvari nalaze predati onaj ko ih je dao na čuvanje.

(4) Sud iz st. 1. i 2. ovog člana obavijestit će ostavinski sud o svim mjerama poduzetim za osiguranje ostavine.

Postavljanje privremenog staratelja ostavine

Član 224

(1) Privremenog staratelja ostavine postavlja ostavinski sud.

(2) Prije postavljanja privremenog staratelja sud će, po mogućnosti, zatražiti mišljenje u pogledu staratelja od osoba koje su vjerovatno pozvane na nasljedstvo.

Pečaćenje

Član 225

(1) Ako ocijeni da je to cjelishodno, sud može odrediti da se prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine zapečate, te će odrediti osobu koju će obavezati da bez odgađanja prijavi svako oštećenje pečata nadležnoj policijskoj upravi i sudu.

(2) Dopuštenje za skidanje pečata može dati samo ostavinski sud, odnosno notar kao povjerenik suda.

Privremene mjere

Član 226

Prije pokretanja ostavinskog postupka i tokom njega, sve dok postupak ne bude pravomoćno okončan, sud će, na zahtjev stranke radi osiguranja stvari i prava iz ostavine, odrediti privremene mjere predviđene zakonom kojim se uređuje izvršni postupak, ako stranka učini vjerovatnim opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće stanje ili ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

C. POKRETANJE OSTAVINSKOG POSTUPKA

Pokretanje postupka

Član 227

(1) Ostavinski postupak pokreće se po službenoj dužnosti u roku 30 dana kad sud primi smrtovnicu ili izvod iz matične knjige umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu.

(2) Sud, odnosno notar koji kao povjerenik suda vodi ostavinski postupak dužan je odmah nakon što se pokrene ostavinski postupak pribaviti dokaz o činjenicama iz Registra u skladu sa odredbama člana 124. ovog zakona.

Ispitivanje nadležnosti

Član 228

(1) Nakon što primi ispravu iz člana 227. ovog zakona sud će ispitati je li nadležan za ostavinski postupak, pa ako ustanovi da nije nadležan, dostavit će predmet nadležnom sudu.

(2) Ako sud ustanovi da je za ostavinski postupak nadležan inozemni organ, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i obustaviti postupak.

Mjere ostavinskog suda za osiguranje ostavine

Član 229

(1) Mjere za osiguranje ostavine može ostavinski sud odrediti tokom cijelog ostavinskog postupka.

(2) Ostavinski sud može tokom ostavinskog postupka mijenjati i ukidati mjere osiguranja ostavine koje je odredio on sam ili neki drugi sud ili organ vlasti.

(3) Mjere za osiguranje, a i njihove promjene i ukidanja određuje ostavinski sud na zahtjev stranke, a i po službenoj dužnosti.

Pozivanje izvršitelja testamenta

Član 230

Ako je ostavitelj postavio izvršitelja testamenta, sud će mu to priopćiti i pozvati ga da se u određenom roku izjasni prima li se te dužnosti.

Staratelj nerođenog djeteta

Član 231

(1) Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski sud će o tome obavijestiti organ nadležan za poslove starateljstva.

(2) Ako organ nadležan za poslove starateljstva drukčije ne odredi, o pravima još nerođenog djeteta brinut će se jedan od njegovih roditelja.

Postupak kad nema imovine ili kad ima samo pokretne imovine

Član 232

(1) Ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio imovinu, ostavinski će sud rješe­­njem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava.

(2) Isto će tako sud postupiti i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.

(3) Kada sud odluči da ne provodi ostavinski postupak, obavijestit će o tome organ nadležan za poslove starateljstva, ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike.

(4) Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima.

(5) Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava, kao da su ostale pokretnine.

Odvajanje ostavine od imovine nasljednika

Član 233

Kad se po odredbama zakona može zahtijevati odvajanje ostavine od imovine nasljednika, sud će na prijedlog ovlaštenih osoba odrediti to odvajanje, primjenjujući pri tome odredbe ovog zakona o privremenim mjerama za osiguranje ostavine.

D. OSTAVINSKA RASPRAVA

Poziv na ročište

Član 234

(1) Za ostavinsku raspravu sud će odrediti ročište.

(2) U pozivu na ročište sud će zainteresirane osobe obavijestiti o pokretanju postupka, o tome je li mu koji testament već predat, te će ih pozvati da odmah dostave sudu pisani testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ili ugovor o nasljeđivanju ili o drugom pravnom poslu za slučaj smrti, ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmenog testamenta.

(3) Sud će u pozivu upozoriti zainteresirane osobe da mogu do donošenja prvostepenog rješenja o nasljeđivanju dati izjavu o prihvatanju i ustupanju nekom od sunasljednika ili izjavu o odricanju od nas­­lijeđa usmeno na ročištu ili u formi notarski obrađene isprave, a ako na ročište ne dođu ili takvu izjavu ne daju, smatrat će se da žele biti nasljednici.

(4) Ako je ostavitelj ostavio testament ili ugovor o nasljeđivanju, o pokretanju ostavinskog postupka sud će obavijestiti i na ročište pozvati i osobe koje bi mogle po zakonu polagati pravo na naslijeđe.

(5) Ako je ostavitej postavio izvršitelja testamenta, sud će i njega obavijestiti o pokretanju postupka.

Pozivanje oglasom

Član 235

(1) Ako se ne zna ima li nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku jedne godine od objavljivanja oglasa u “Službenim novinama Federacije BiH”.

(2) Oglas će se pričvrstiti na oglasnu ploču suda i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i na drugi prikladan način.

(3) Po odredbama st. 1. i 2. ovog člana sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika, ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inozemstvu ili su nedostupni, a dostava se nije mogla obaviti.

(4) Nakon što istekne rok iz stava 1. ovog člana sud će provesti ostavinsku raspravu na osnovu izjave postavljenog staratelja i podataka kojima sud raspolaže.

Predmet ostavinske rasprave

Član 236

(1) Na ročištu za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito u pogledu prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na legate.

(2) Sud o pravima odlučuje, po pravilu, pošto je zainteresiranim osobama omogućio da daju potrebne izjave. Tokom ostavinskog postupka zainteresirane osobe mogu davati izjave bez prisustva drugih zainteresiranih osoba i nije potrebno da se u svakom slučaju tim osobama omogući da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih osoba.

(3) O pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, sud će odlučivati prema podacima kojima raspolaže uzimajući u obzir njihove pismeme izjave koje stignu do donošenja odluke.

(4) Ako sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži ostaviteljev srodnik, može saslušati i osobe za koje smatra da bi mogle imati jednako ili jače nasljedno pravo, a može te osobe pozvati i oglasom po odredbama člana 235. ovog zakona.

Nasljednička izjava

Član 237*

(1) Svako je ovlašten, ali niko nije dužan dati nasljedničku izjavu.

(2) Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od naslijeđa smatra se da želi biti nasljednikom.

(3) Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća naslijeđe ne može ga se više odreći.

(4) Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik.

(5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti u zapisniku.

(6) Ovu izjavu ili punomoć sa istim pravnim djelovanjem nasljednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavnikom Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove.

(7) U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni dio.

(8) Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo po bilo kojem osnovu.

(9) Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji želi dati izjavu može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom na zapisnik, odnosno predajom ostavinskom sudu isprave iz stava 6. ovog člana.

(10) Prilikom davanja izjave o odricanju od naslijeđa ovlaštene osobe će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.

Prigovor na popis

Član 238

(1) Ako stranke prigovore popisu, sud može, ako to smatra potrebnim, narediti sudskom službeniku ili notaru da ponovno obavi popis.

(2) Ako popis imovine nije obavljen, sud može, na osnovu podataka koje su mu dale zainteresirane osobe, sam utvrditi što ulazi u ostavinu.

Upućivanje na parnicu zbog spora

Član 239

(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim organom ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

(2) Na način predviđen odredbom stava 1. ovog člana sud će postupiti naročito ako su sporne činjenice:

1) o kojima zavisi nasljedno pravo, a naročito valjanost ili sadržaj ugovora o nasljeđivanju ili testamenta ili odnos nasljednika i ostavitelja na osnovu kojeg se po zakonu nasljeđuje,

2) od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, vrijednost nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio,

3) od kojih zavisi opravdanost isključenja nužnih nasljednika ili postojanje razloga za nedostojnost,

4) je li se neka osoba odrekla naslijeđa,

5) od kojih zavisi osnovanost zahtjeva nadživjelog bračnog partnera i ostaviteljevih potomaka, koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu da im se iz ostavine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba.

(3) Ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud neće prekidati ostavinski postupak nego će raspraviti pravna pitanja u ostavinskom postupku.

(4) Sud neće prekinuti postupak ni u slučaju iz stava 1. ovog člana, ako se radi o činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja, o činjenicama koje su općepoznate, te ako su sporne činjenice koje može utvrditi na osnovu javnih ili javno ovjerenih isprava, nego će na osnovu pretpostavke o postojanju tih činjenica, odnosno da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno pretpostavci uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.

Upućivanje na parnicu zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu na ostavinu

Član 240

(1) Ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi pravo na testamentom određeni legat ili drugo pravo, sud će uputiti stranke na parnicu ili postupak pred organom uprave, ali neće prekinuti ostavinski postupak.

(2) Ako u slučaju iz stava 1. ovog člana ne postoji spor o činjenicama nego samo o primjeni prava, ostavinski sud će ta pravna pitanja raspraviti u ostavinskom postupku.

Upućivanje na parnicu zbog spora o sastavu ostavine

Član 241

(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili upravni postupak ako su između stranaka sporne činjenice:

1) od kojih zavisi sastav ostavine,

2) od kojih zavisi predmet legata,

3) ako između nasljednika postoji spor povodom zahtjeva nadživjelog bračnog partnera ili ostaviteljevih potomaka koji su s njim živjeli u zajednici da im iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti imovine ostavitelja.

(2) Sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stava 1. ovog člana, ako su sporne či­­njenice koje može utvrditi na osnovu javnih isprava nego će na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.

(3) Kad sud u slučaju iz stava 1. ovog člana prekida postupak, prethodno će ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja o nasljeđivanju, pa će ga donijeti ako su ispunjene.

(4) Prekid postupka iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju.

Ko se upućuje na parnicu i trajanje prekida

Član 242

(1) Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim.

(2) Ako sud prekine postupak, odredit će rok koji ne može biti duži od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud.

(3) Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica ili upravni postupak ne bude pravomoćno završen.

(4) Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu, odnosno upravni postupak. U tom slučaju stranka koja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati u postupku na koji je upućena.

(5) Ako je ostavinski sud postupio u skladu s odredbom stava 4. ovog člana, a i u slučaju da je ostavinu raspravio, a trebao je stranku uputiti na parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica ili upravni postupak.

E. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU I LEGATU

Sadržaj rješenja o nasljeđivanju

Član 243

(1) Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje ko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana sadrži:

1) prezime i ime ostavitelja, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo i, po mogućnosti, ostaviteljev jedinstveni matični broj građanina, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prije sklapanja braka,

2) oznaku nekretnina s podacima iz javnih evidencija o nekretninama potrebnim za upis, kao i oznaku pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu,

3) prezime i ime nasljednika, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo, njegovo prebivalište, odnos nasljednika prema ostavitelju, nasljeđuje li ga kao zakonski ili ugovorni ili testamentarni nasljednik, a ako ima više nasljednika i nasljedni dio svakog pojedinog nasljednika izražen razlomkom, te po mogućnosti nasljednikov jedinstveni matični broj građanina,

4) je li i kako nasljednikovo pravo uvjetovano, uvjetovano rokom ili opterećeno nalogom, odnosno inače ograničeno ili opterećeno i u čiju korist,

5) prezime i ime i prebivalište osoba kojima je u vezi s nasljeđivanjem ostavitelja pripalo pravo na legat ili neko drugo pravo iz ostavine s tačnom oznakom tog prava, te po mogućnosti njihov jedinstveni matični broj građanina.

(3) Ako u ostavinskom postupku svi nasljednici i legatari sporazumno predlože diobu i način diobe, sud će i taj sporazum unijeti u rješenje o nasljeđivanju. Sud će isto tako postupiti ako diobu provede prema čl. 177. i 178. ovog zakona.

(4) Odredbe o rješenju o nasljeđivanju primjenjuju se na odgovarajući način i na slučajeve ostavine bez nasljednika (član 21. ovog zakona), kada su ostaviteljevi nasljednici općina, odnosno grad na koje je na osnovu ovog zakona prešla ostavina.

Dostava rješenja o nasljeđivanju

Član 244

(1) Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svim nasljednicima i legatarima, kao i osobama koje su tokom postupka istakle zahtjev za naslijeđe.

(2) Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju dostavit će se nadležnoj poreznoj upravi i javnom registru nekretnina te drugim nadležnim organima.

Upisi u javnu evidenciju nekretnina i predaja pokretnih stvari

Član 245

(1) U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju provedu u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina potrebni upisi u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava.

(2) U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ovlaštenim osobama predaju pokretne stvari koje su pohranjene kod suda, notara ili po njihovu nalogu kod treće osobe.

(3) Ako je testamentom nasljedniku naloženo ispunjenje ili osiguranje obaveza u korist osoba koje se nisu sposobne same brinuti o svojim pravima i interesima, ili radi ostvarenja neke općekorisne svrhe, sud će odrediti nužne mjere osiguranja.

Mjere osiguranja kada je pravo nasljednika ili legatara uvjetovano

Član 246

Kad je nasljednikovo pravo uvjetovano, uvjetovano rokom ili opterećeno nalogom, sud će na prijedlog zainteresiranih osoba odrediti potrebne privremene mjere osiguranja.

Posebno rješenje o legatu

Član 247

(1) Ako nasljednici ne osporavaju legat, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, na zahtjev legatara, donijeti posebno rješenje o legatu.

(2) U tom slučaju na odgovarajući će se način primijeniti odredbe o upisima u zemljišnoj knjizi i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda, notara ili po njihovu nalogu kod treće osobe.

Djelomično rješenje o nasljeđivanju

Član 248

Kad je sastav ostavine samo djelomično nesporan, sud će nakon što utvrdi ko su nasljednici, odnosno legatari donijeti djelomično rješenje o nasljeđivanju kojim će utvrditi nasljednike i legatare, te ono za što nije sporno da je u sastavu ostavine.

Učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i legatu

Član 249

(1) Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, ko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na legate i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju u pogledu onoga što je njima utvrđeno.

(2) Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovog zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.

(3) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo u pogledu onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.

(4) Pravomoćnim rješenjem o nasjeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki legat, ako nisu kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.

(5) Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane:

1) u pogledu prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađenog ugovora o nasljeđivanju ili testamenta,

2) u pogledu prava čije je utvrđenje zavisilo o tome kako će neko sporno pita­­nje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,

3) ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

Sticanje od tobožnjeg nasljednika

Član 250

(1) Ko je u dobroj vjeri povodom naplatnog sticanja neke stvari ili prava koje pripada ostaviteljevu nasljedniku postupao s povjerenjem u istinitost pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, ne znajući da to utvrđenje nije istinito u pogledu osobe od koje je sticao, ipak je stekao tu stvar ili pravo kao što bi je stekao da je otuđiocu zaista pripadalo nasljedno pravo onako kako je navedeno u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.

(2) Ovim se ne dira u odredbe o sticanju povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga kao ni u odredbe o sticanju pokretnina od nevlasnika.

F. NASLJEDNIKOVI ZAHTJEVI NAKON PRAVOMOĆNOSTI RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU

Naknadno pronađena imovina

Član 251

(1) Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim (dopunskim) rješenjem rasporediti na osnovu prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku.

(2) Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, sud će je po službenoj dužnosti provesti samo ako su pronađene nekretnine ili s njima izjednačena prava.

(3) Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, a pronađene su pokretnine ili s njima izjednačena prava, sud će provesti ostavinsku raspravu samo na zahtjev zainteresiranih osoba.

Naknadno pronađeni ugovor o nasljeđivanju i testament

Član 252

(1) Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe testament, sud će ga proglasiti, te zapisnik o proglašenju i fotokopiju (prijepis-presliku) testamenta dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin izvornik.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju da se naknadno pronađe ugovor o nasljeđivanju, ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju testamenta, odnosno o naknadno pronađenom ugovoru o nasljeđivanju i upozoriti ih da mogu svoja prava na osnovu testamenta ostvarivati u parnici.

Novi nasljednik ili legatar

Član 253

Osoba koju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili legatu, a koja smatra da ima pravo kao nasljednik ili legatar, može to svoje pravo ostvarivati samo u parnici.

Djelovanje razloga za ponavljanje postupka

Član 254

(1) Nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o legatu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava.

(2) U parnici iz stava 1. ovog člana sud će o postojanju pretpostavki za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju.

G. POSTUPAK KAD JE NADLEŽAN INOZEMNI ORGAN

Mjera za zaštitu domaćih nasljednika, legatara i povjerioca

Član 255

(1) Kad je za odlučivanje o nasljedstvu iza određenog ostavitelja nadležan inozemni organ, sud na čijem je području ostavitelj umro izdat će po prijemu smrtovnice oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje se smatraju ostaviteljevim nasljednicima, legatarima ili povjeriocima da u oglasnom roku, koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži od šest mjeseci, a koji teče od dana objavljivanja oglasa u “Službenim novinama Federacije BiH”, to prijave sudu jer će se u protivnom slučaju ostaviteljeve pokretnine predati nadležnom organu strane države, ili osobi koju on ovlasti da ih primi.

(2) Oglas će se objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatskom ili konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji.

(3) Neće se izdati oglas ako vrijednost ostavine, bez odbitka dugova, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.

(4) Ako se oglas ne objavi ostavina se ne smije predati prije nego što isteknu tri mjeseca od dana smrti stranog državljanina.

Zadržavanje ostavine

Član 256

(1) Ako neka osoba prijavi sudu da se smatra ostaviteljevim nasljednikom ili legatarom, sud će za vrijeme dok organ strane države ne odluči o tom njenom pravu, zadržati one ostaviteljeve stvari koje bi bile dovoljne tom njenom pravu.

(2) Pošto organ strane države donese pravomoćnu odluku o njenom pravu, sud će u pogledu prijavljenog zahtjeva izvršiti ovu odluku u pogledu zadržanih stvari, a ostatak će potom predati organu strane države.

(3) Ako neki ostaviteljev vjerovnik prijavi svoje potraživanje, sud će zadržati onoliko ostaviteljevih stvari koliko je potrebno za pokriće tog potraživanja sve dok ono ne bude podmireno ili osigurano.

DIO TREĆI

NOTARI KAO SUDSKI POVJERENICI

I. PROVOĐENJE OSTAVINSKIH RASPRAVA

Djelokrug notara

Član 257

(1) Notari kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku u skladu sa odlukom suda o povjeravanju i odredbama ovog zakona.

(2) Sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti notaru daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno i raspravu sam provesti ili povjeriti drugom notaru, te o tome prethodno ili istovremeno obavijestiti Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine.

(3) Važni razlozi iz stava 2. ovog člana npr. jesu: nemogućnost notara da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao, očito notarevo zanemarivanje zakonskih obaveza ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.

(4) Protiv odluke suda iz st. 1. i 2. ovog člana nije dopuštena žalba.

Postupak

Član 258

(1) Notar povjerene mu radnje u nasljednim stvarima provodi u skladu s odredbama ovog zakona po kojima sud provodi taj postupak.

(2) U postupku koji se provodi pred notarom stranka može biti zastupana po odredbama koje se primjenjuju na zastupanje u vanparničnom postupku.

Rokovi za provođenje postupka

Član 259

(1) Povjereni postupak provođenja ostavinske rasprave notar je dužan provesti u razumnom roku, računajući od dana prijema predmeta.

(2) U slučaju da notar iz opravdanih razloga ne uspije u roku iz stava 1. ovog člana provesti sve radnje, dostavit će o tome izvještaj sudu i Notarskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine u kojem će obrazložiti razloge zbog kojih nije dovršio postupak.

Ovlaštenja i dužnosti notara

Član 260

(1) Kao povjerenik suda u ostavinskom postupku notar na osnovu odluke suda o povjeravanju provodi radnje i donosi odluke propisane ovim zakonom.

(2) U slučajevima iz čl. 239., 240. i 241. ovog zakona notar će vratiti spis nadležnom sudu.

(3) U slučajevima iz čl. 173., 177. i 178. ovog zakona notar može donositi odluke samo uz saglasnost svih stranaka u postupku. U protivnom vratit će spis nadležnom sudu.

(4) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim je postupak okončan, odnosno povodom izjavljenog prigovora, kao i u drugim slučajevima kada po odredbama ovog zakona vraća spis nadležnom sudu, notar će vratit spis nadležnom sudu, a u notarskom spisu zadržati prijepis spisa.

Službeno sjedište notara

Član 261

(1) Sud će provođenje ostavinskih postupaka povjeravati notarima koji imaju službeno sjedište na području suda ili na području njegovog odjeljenja.

(2) Kad na području suda, odnosno odjeljenja suda imaju svoja službena sjedišta više notara, predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno abecednim redom prezimena notara, na koji red neće uticati završetak kalendarske godine.

(3) Ostavinske predmete u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana sud može dostavljati notarima i elektronskim putem.

II. POLOŽAJ I RAD NOTARA KAO SUDSKOG POVJERENIKA

Važenje zakona

Član 262

(1) Ako ovim zakonom nije drukčije propisano, za rad notara kao sudskog povjerenika važe propisi kao za sudove.

(2) O razlozima za izuzeće notara odlučuje sud koji ga je postavio za svog povjerenika.

Dostavljanje

Član 263

Pozive i druge isprave koje sastavlja kao sudski povjerenik notar dostavlja strankama prema propisima o sudskoj dostavi.

Oslobođenje od troškova taksi

Član 264

U izvršenju povjerenog posla notar je ovlašten pribavljati potrebne podatke i isprave od drugih nadležnih organa. Podnesci kojima to traži oslobođeni su od troškova sudskih i administrativnih taksi.

Nadzor suda

Član 265

(1) Nadzor nad radom notara kao sudskog povjerenika vrši sud koji mu je povjerio posao.

(2) Notar ne može, osim iz naročito opravdanih razloga, odbiti povjereni posao, a o čemu je bez odgađanja dužan obavijestiti sud i Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine.

(3) O opravdanosti razloga iz stava 2. ovog člana odlučuje sud koji mu je povjerio posao, pri čemu sud može zatražiti mišljenje Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.

(4) Kad notar odbije povjereni posao ili kad mu sud oduzme povjereni posao, sud će narediti notaru predaju spisa i po službenoj dužnosti izvršiti svoj nalog te o tome obavijestiti Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine.

(5) Notar koji odbije izvršiti nalog suda ili odbije predati sudu spise o povjerenom poslu čini povredu službene dužnosti iz člana 120. Zakona o notarima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 45/02).

Prestanak rada notara

Član 266

(1) U slučaju prestanka rada notara ili promjene službenog sjedišta notara, kojem je sud povjerio provođenje ostavinskog postupka, postupit će se po odredbama propisa o notarskoj službi koji se odnose na postupak sa spisima notara nakon što se uprazni mjesto notara.

(2) Ako u roku od 130 dana ne bude postavljen novi notar ili vršitelj dužnosti notara kojem su povjereni svi spisi, knjige i druga dokumentacija, Notarska komora dužna je sve spise koje je sud povjerio na provođenje ostavinskog postupka vratiti nadležnom sudu, a nadležni sud će postupiti u skladu sa odredbom člana 261. ovog zakona.

III. NAGRADA I TROŠKOVI NOTARA KAO SUDSKOG POVJERENIKA

Nagrada i troškovi

Član 267

(1) Nagrada i troškovi notara kao povjerenika suda u provođenju ostavinskog postupka određuju se tako da se jedna nagrada po pravilu odnosi na sve radnje notara u pojedinom ostavinskom postupku.

(2) Pravilnikom o nagradi za provođenje ostavinskog postupka propisat će se za koje radnje notar ima pravo na posebnu nagradu (popis ostavine, dopunsko rješenje o nasljeđivanju, djelomično rješenje o nasljeđivanju i sl.).

(3) Kad u ostavinskom postupku notar postupa kao povjerenik suda, ne plaća se taksa.

(4) Plaćanje notarske nagrade i nadoknade vrši se u skladu s propisima o notarskoj službi i Pravilniku iz člana 268. ovog zakona.

Pravilnik

Član 268

(1) Visinu nagrade i nadoknade troškova za radnje iz člana 267. ovog zakona propisat će federalni ministar pravde na prijedlog Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.

(2) Notar smije za službene radnje koje je proveo u ostavinskom postupku kao povjerenik suda računati i naplaćivati samo nagradu po propisanoj tarifi. Zabranjeno je notaru sklapanje pogodbe sa strankama o plaćanju nagrade i troškova drukčije nego je propisano tarifom.

(3) Notar će odbiti davanje klauzule pravomoćnosti i dostavljanje pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnim registrima, sve dok stranke ne izmire cjelokupni iznos notarske nagrade i nadoknade troškova.

DIO ČETVRTI

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 269

(1) Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.

(2) Procesne odredbe ovog zakona primjenjivat će se na sve slučajeve nas ljeđivanja za koje je ostavinski postupak pokrenut nakon početka primjene ovog zakona.

(3) Sud će u roku 30 dana počevši od dana primjene ovog zakona povjeriti notarima u skladu sa odredbama člana 261. ovog zakona sve ostavinske predmete u kojima do dana primjene ovog zakona nije poduzeo ni jednu procesnu radnju.

(4) Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, ukoliko u ostavinskom postupku sud nije poduzeo ni jednu procesnu radnju primjenit će se procesne odredbe ovog zakona,.

(5) Ako je ostavinski postupak pokrenut prije početka primjene ovog zakona, a u tom postupku su poduzete procesne radnje, a nije doneseno prvostepeno rješenje, postupak će se okončati po odredbama Zakona o vanparničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98, 39/04 i 73/05).

Član 270

(1) Do dana primjene ovog zakona valjanost forme testamenta i opoziva testamenta cijenit će se po odredbama dosadašnjeg Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).

(2) Do dana primjene ovog zakona valjanost ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o odricanju od naslijeđa i ugovora o prijenosu nasljednog dijela prije diobe primjenjivat će se odredbe Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).

(3) Izuzetno od odredbi st. 1. i 2. ovog člana, pravni poslovi zaključeni u formi notarski obrađene isprave sa ovjerom ili bez ovjere od sudije do dana stupanja na snagu ovog zakona i to: ugovori o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovori o doživotnom izdržavanju i sporazumi o odricanju od naslijeđa koje nije otvoreno, kao i pismeni testamenti pred svjedocima iz člana 67. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, koje su sastavili notari u formi notarski obrađene isprave do dana početka primjene ovog zakona su punovažni.

(4) Odredbe iz stava 3. ovog člana primjenjivat će se i u zatečenim postupcima pred sudovima.

Član 271

(1) Federalni ministar pravde donijet će pravil­nik iz člana 124. stav 2. ovog zakona u roku 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Federalni ministar pravde donijet će pravil­nik iz člana 268. stav 1. ovog zakona u roku 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(3) Notarska komora Federacije Bosne i Hercegovine uspostavit će Registar testamenata i drugih nasljednopravnih poslova iz člana 124. ovog zakona u roku dva mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz stava 1. ovog člana.

Član 272

Na području općinskih sudova gdje do dana primjene ovog zakona nisu imenovani notari ostavinske postupke provode nadležni sudovi do imenovanja notara za područja tih sudova.

Član 273

(1) Rokovi koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovoga zakona ističu kad istekne vrijeme određeno ovim zakonom, ali ako je po odredbama koje su prestale važiti već počeo teći rok koji je duži, onda istekom tog roka.

(2) Kad je ovim zakonom određen rok koji po odredbama koje su prestale važiti nije bio predviđen, taj rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovog zakona.

Član 274

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bez odgode će obavijestiti Vladu Sjedinjenih Američkih Država kao depozitara prema Konvenciji o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta da su ovlaštene osobe za sastavljanje međunarodnog testamenta u Federaciji sudije općinskih sudova, notari, zapovjednici broda, odnosno aviona, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnici Bosne i Hercegovine.

Član 275

(1) Danom početka primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).

(2) Posebni propisi o nasljeđivanju ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ovog zakona.

Član 276

Danom početka primjene ovog zakona prestaju važiti odredbe čl. od 91. do 145. Zakona o vanparničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98, 39/04 i 73/05).

Član 277

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a počet će se primjenjivati nakon tri mjeseca od dana stupanja na snagu.

Porodični zakon Federacije BiH

0

PORODIČNI ZAKON FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

(“Sl. novine FBiH”, br. 35/2005, 41/2005 – ispr., 31/2014 i 32/2019 – odluka US)

PRVI DIO

I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1

Ovim Zakonom uređuju se: porodica, brak i pravni odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.

Član 2

(1) Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.

(2) Uređenje odnosa u porodici zasniva se na:

a) zaštiti privatnosti porodičnog života;

b) ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštovanju članova porodice;

c) obavezi roditelja da osiguraju zaštitu interesa i dobrobiti djeteta i njihovoj odgovornosti u podizanju, odgoju i obrazovanju djeteta;

d) obavezi države da osigura zaštitu porodice i djeteta;

e) pružanju starateljske zaštite djeci bez roditeljskog staranja i odraslim osobama koje nisu sposobne same starati se o sebi, svojim pravima, interesima i imovini.

Član 3

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Član 4

(1) U porodici je zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana porodice.

(2) Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog ili psihičkog integriteta u smislu člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.

Član 5

(1) Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan je centar za socijalni rad kao organ starateljstva, sud i osoba ovlašćena za posredovanje.

(2) U kantonima i općinama u kojima nije osnovan centar za socijalni rad poslove iz stava 1. ovog člana i druge poslove starateljstva određene ovim Zakonom vrši općinska služba kojoj je povjereno vršenje tih poslova.

(3) U slučaju da se osim povrede prava radi i o kršenju ljudskih prava i osnovnih sloboda članova porodice i posebno najboljih interesa djeteta, pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana prijavit će to Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine i zatražiti njeno učešće u postupku ukoliko se kršenje uobičajenom procedurom ne može riješiti.

(4) Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana dužna su međusobno sarađivati.

DRUGI DIO

II. BRAK

1. Pojam braka

Član 6

Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.

2. Uvjeti za postojanje braka

Član 7

(1) Brak sklapaju saglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom.

(2) Matičar je državni službenik.

(3) Bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.

Član 8

(1) Za postojanje braka potrebno je:

a) da su budući bračni partneri različitog spola,

b) da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka,

c) da je pristanak izjavljen pred matičarom.

(2) Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od uvjeta iz stava 1. ovog člana, ne nastaju pravni učinci braka.

Član 9

Pravo na tužbu za utvrđivanje da li brak postoji ili ne postoji pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu starateljstva.

3. Uvjeti za punovažnost braka

Član 10

Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.

Član 11

(1) Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje.

(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveza koje iz njega proizlaze, te da je brak očito u njenom interesu.

Član 12

(1) Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo.

(2) Odredba iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i na odnos nastao potpunim usvojenjem.

Član 13

Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja.

Član 14

(1) Brak se ne može sklopiti između: svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo.

(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka srodnicima iz stava 1. ovog člana ako utvrdi da postoje opravdani razlozi.

Član 15

(1) Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života.

(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje opravdani razlozi da je ta osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njenom interesu.

Član 16

(1) Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini.

(2) Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad je bračni partner mislio da sklapa brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom.

(3) Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.

4. Postupak sklapanja braka

Član 17

(1) Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak.

(2) Uz prijavu iz stava 1. ovog člana prilažu se izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.

Član 18

(1) Matičar će, na osnovu izjava osoba koje žele stupiti u brak, a prema potrebi i na drugi način, provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.

(2) Ako utvrdi da nije ispunjen jedan od uvjeta iz stava 1. ovog člana, matičar će usmeno saopćiti osobama koje žele sklopiti brak da ga ne mogu sklopiti i o tome sačiniti službenu zabilješku.

(3) Osobe koje žele sklopiti brak mogu u roku od osam dana od dana saopćenja iz stava 2. ovog člana podnijeti zahtjev općinskoj službi nadležnoj za poslove opće uprave, koja je dužna zahtjev odmah razmotriti i donijeti rješenje.

Član 19

(1) Matičar u dogovoru sa budućim bračnim partnerima određuje rok za sklapanje braka, koji ne može biti kraći od 30 dana od dana prijavljivanja.

(2) Izuzetno, kada za to postoje opravdani razlozi, matičar može odobriti sklapanje braka prije isteka roka iz stava 1. ovog člana.

Član 20

(1) Matičar će preporučiti budućim bračnim partnerima da se, do dana sklapanja braka, uzajamno obavijeste o stanju zdravlja, da posjete porodično savjetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem i uvjetima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih odnosa, kao i da posjete ustanove u oblasti zdravstva radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice.

(2) Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću uređenja imovinskih odnosa iz člana 258. ovog Zakona.

(3) Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću sporazumijevanja o prezimenu iz člana 31. ovog Zakona i uzet će njihove izjave o prezimenu.

Član 21

Ako na dan određen za sklapanje braka ne dođu jedan ili oba buduća bračna partnera, a izostanak ne opravdaju, smatrat će se da je prijava namjere za sklapanje braka povučena.

Član 22

(1) Sklapanje braka vrši se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji.

(2) Na zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak sklopi na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi.

(3) Sklapanje braka može se odobriti izvan prostorije iz stava 1. ovog člana i ako ne postoje opravdani razlozi, u kom slučaju budući bračni partneri dužni su platiti naknadu, čiju će visinu odrediti nadležni općinski organ uprave.

Član 23

Brak sklapaju bračni partneri u prisustvu matičara i dva svjedoka.

Član 24

(1) U naročito opravdanim slučajevima, nadležni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je prisutan samo jedan budući bračni partner i punomoćnik drugog.

(2) U punomoći, koja mora biti ovjerena od suda ili notara, moraju biti tačno navedeni osobni podaci davaoca punomoći, punomoćnika i osobe sa kojom davalac punomoći želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći.

(3) Punomoć iz stava 2. ovog člana važi 60 dana od dana ovjeravanja.

Član 25

Svjedok pri sklapanju braka može biti svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost.

Član 26

Sklapanje braka počinje izvještajem matičara da su prisutni budući bračni partneri i da je na osnovu njihovih izjava, izjava svjedoka i isprava utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.

Član 27

(1) Nakon što utvrdi da na njegov izvještaj nema prigovora, matičar će upoznati buduće bračne partnere sa njihovim pravima i dužnostima i značajem braka.

(2) Matičar će poslije toga upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih partnera da li pristaje da međusobno sklope brak.

Član 28

(1) Brak je sklopljen kada budući bračni partneri izjave svoj pristanak.

(2) Nakon pristanka matičar objavljuje da je brak sklopljen.

(3) Matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih sklopljeni brak i izjave o prezimenu uzete u skladu sa stavom 3. član 20. ovog Zakona.

(4) Nakon što se bračni partneri, svjedoci i matičar potpišu u matičnu knjigu vjenčanih, matičar bračnim partnerima odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.

Član 29

Bračni partneri koji žele nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom, dužni su mu predati izvod iz matične knjige vjenčanih.

5. Osobna prava i dužnosti bračnih partnera

Član 30

(1) Bračni partneri ravnopravni su u braku.

(2) Bračni partneri dužni su jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati.

(3) Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja.

(4) Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.

Član 31

Budući bračni partneri mogu se sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:

a) svaki bračni partner zadržati svoje prezime;

b) kao zajedničko prezime uzeti prezime jednoga od njih;

c) kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna partnera, o čijem će se redoslijedu sporazumjeti;

d) svaki od njih ili samo jedan bračni partner svom prezimenu dodati prezime drugog bračnog partnera;

e) svaki od njih ili samo jedan bračni partner prezimenu bračnog partnera dodati svoje prezime.

6. Prestanak braka

Član 32

(1) Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim, poništenjem i razvodom braka.

(2) Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravomoćnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.

(3) Brak prestaje poništenjem i razvodom kada presuda suda o poništenju, odnosno razvodu braka postane pravomoćna.

Član 33

(1) U slučaju poništenja ili razvoda braka svaki od bračnih partnera može zadržati prezime koje je imao u vrijeme prestanka braka.

(2) Za zadržavanje prezimena u slučaju poništenja braka nužan je pristanak bračnog partnera koji nije odgovoran za poništenje.

7. Poništenje braka

Član 34

Brak će se poništiti ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. od 10. do 16. ovog Zakona.

Član 35

Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.

Član 36

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 10. i 35. ovog Zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu starateljstva.

(2) Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.

Član 37

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka za vrijeme dok traje razlog iz člana 11. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.

(2) Nakon prestanka razloga iz člana 11. ovog Zakona pravo na tužbu za poništenje braka pripada samo bračnom partneru kojem je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje.

(3) Tužba iz stava 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno u roku od jedne godine od pravomoćnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.

Član 38

Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz čl. 12. i 13. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.

Član 39

(1) Pravo na tužbu za poništenje braka koji je bez dozvole suda sklopila osoba koja nije navršila 18 godina života pripada organu starateljstva, maloljetnom bračnom partneru i njegovim roditeljima.

(2) Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka ako su u vrijeme sklapanja braka postojali ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetnosti bračnog partnera.

(3) Brak se ne može poništiti nakon što je maloljetni bračni partner navršio 18 godina života, ali bračni partner koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od jedne godine od punoljetnosti.

Član 40

(1) Poništenje braka sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo bračni partner koji je pod uticajem prijetnje sklopio brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je opasnost od izvršenja prijetnje prestala, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.

(2) Poništenje braka sklopljenog u zabludi može tražiti samo bračni partner koji je u zabludi pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.

(3) Poništenje braka zbog spoznaje o zaraznim bolestima može tražiti bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstvenom stanju drugog bračnog druga.

(4) Poništenje braka može pokrenuti bračni drug zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga.

(5) Poništenje braka može pokrenuti bračni drug protiv drugog bračnog druga koji je prešutio veće obaveze stečene prije braka iz člana 261. ovog Zakona.

8. Razvod braka

Član 41

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Član 42

Razvod braka može se zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.

Član 43

(brisano)

Član 44

(1) Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka:

a) ako je od sklapanja braka proteklo najmanje šest mjeseci,

b) ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o ostvarivanju roditeljskog staranja, izdržavanju djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsko staranje i izdržavanju bračnog partnera.

(2) Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.

9. Posredovanje

Član 45

(1) Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.

(2) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će uvjete koje mora ispuniti osoba iz stava 1. ovog člana. Izbor fizičkog i pravnog lica koje ispunjava uvjete izvršit će federalni ministar rada i socijalne politike na osnovu javnog poziva objavljenog u dnevnoj štampi. Popis izabranih lica dostavit će Federalnom ministarstvu pravde.

(3) Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje.

(4) Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje šest mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost.

Član 46

(1) Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlašćenoj osobi na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište, ili na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.

(2) Izuzetno, bračni partneri mogu podnijeti zahtjev za posredovanje ovlašćenoj osobi izvan mjesta svoga prebivališta, odnosno boravišta.

Član 47

(1) Osoba ovlašćena za posredovanje dužna je u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva pokrenuti postupak posredovanja i pozvati oba bračna partnera da osobno pristupe i učestvuju u ovom postupku.

(2) Punomoćnici ne mogu zastupati bračne partnere, niti mogu prisustvovati u postupku posredovanja.

Član 48

(1) U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.

(2) Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu.

Član 49

(1) Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti.

(2) Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.

(3) Ako nakon obustave postupka iz stava 1. ovog člana bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.

Član 50

(1) Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlašćena osoba nastojat će da se oni sporazumiju o tome sa kim će živjeti njihovo maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje nakon punoljetstva, o njegovim osobnim odnosima sa roditeljem sa kojim neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja.

(2) Ako bračni partneri ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o pitanjima iz stava 1. ovog člana.

(3) Odluka iz stava 2. ovog člana važi do pravomoćnosti odluke o razvodu braka.

(4) Žalba protiv odluke iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.

Član 51

(1) O postupku posredovanja ovlašćena osoba sastavit će zapisnik.

(2) Ovlašćena osoba dužna je u roku od dva mjeseca okončati postupak posredovanja.

(3) U naročito opravdanim slučajevima rok iz stava 2. ovog člana može se produljiti za jedan mjesec.

(4) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će osnovne elemente koje mora sadržavati stručno mišljenje u postupku posredovanja.

Član 52

Ako se tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka podnese prije okončanja postupka posredovanja, sud će taj podnesak odbaciti.

TREĆI DIO

III. ODNOSI RODITELJA I DJECE

A. MATERINSTVO I OČINSTVO

1. Pojam materinstva

Član 53

Djetetova majka je žena koja ga je rodila.

Član 54

(1) Ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka smatra se muž majke djeteta.

(2) Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od prestanka njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka.

Član 55

Ako se materinstvo ili očinstvo djeteta ne može utvrditi na način normiran u članu 53. i stavu 1. član 54. ovog Zakona, utvrđuju se priznanjem roditelja ili sudskom odlukom.

2. Priznanje materinstva i očinstva

Član 56

(1) Materinstvo i očinstvo može se priznati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.

(2) Primjerak zapisnika o priznanju bez odlaganja se dostavlja matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih.

(3) Materinstvo i očinstvo može se priznati i u testamentu.

Član 57

Materinstvo i očinstvo djeteta može priznati i maloljetna osoba koja je navršila 16 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, ako su sposobne shvatiti značenje izjave o priznanju.

Član 58

Materinstvo i očinstvo može se priznati poslije smrti djeteta samo ako je dijete ostavilo potomstvo.

Član 59

Priznanje materinstva i očinstva je neopozivo.

Član 60

(1) Za upis priznanja materinstva u matičnu knjigu rođenih potrebna je prethodna saglasnost organa starateljstva nadležnog prema mjestu rođenja djeteta.

(2) Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje materinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.

(3) Kad primi izjavu ili zapisnik o priznanju materinstva ili testament iz člana 56. ovog Zakona, matičar nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih odmah će zatražiti od organa starateljstva da u roku od 30 dana dostavi saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana.

(4) Nakon što dobije saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana, matičar će priznanje materinstva upisati u matičnu knjigu rođenih.

Član 61

(1) Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta.

(2) Priznanje iz stava 1. ovog člana proizvodi pravno djejstvo ako se dijete rodi živo.

Član 62

(1) Za upis priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih potreban je pristanak majke djeteta.

(2) Ako je majka mlađa od 14 godina, ili nije živa, ili je proglašena umrlom, ili joj je oduzeta poslovna sposobnost, ili joj je boravište nepoznato najmanje tri mjeseca, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.

(3) Izjavu o pristanku iz stava 1. ovog člana majka može dati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.

Član 63

(1) Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje očinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.

(2) Ako je dijete mlađe od 14 godina ili je starije od 14 godina, ali nije sposobno shvatiti značenje priznanja, a majka iz razloga navedenih u članu 62. stav 2. ovog Zakona ne može dati pristanak, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.

Član 64

(1) Kada primi izjavu ili zapisnik o priznanju očinstva ili testament uz koje nije priložena izjava majke o pristanku na priznanje očinstva, matičar nadležan za upis rođenja djeteta odmah će pozvati majku da u roku od 15 dana da ovu izjavu.

(2) Ako je za priznanje potreban pristanak djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva, matičar će od nadležnog organa starateljstva odmah zatražiti da u roku od 15 dana dostavi izjavu o pristanku djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva.

Član 65

(1) Osobu koja je priznala materinstvo ili očinstvo matičar će obavijestiti je li dobiven pristanak, odnosno saglasnost iz čl. 60., 62. i 63. ovog Zakona.

(2) Ako pristanak, odnosno saglasnost iz stava 1. ovog člana nisu dati u predviđenom roku, osoba koja je priznala materinstvo ili očinstvo može pokrenuti sudski postupak za utvrđivanje materinstva ili očinstva u roku određenom u članu 74., odnosno u stavu 2. člana 76. ovog Zakona.

Član 66

(1) Ako je dijete upisano u matičnu knjigu rođenih bez podataka o ocu, matičar će pozvati majku djeteta, upoznati je sa pravom djeteta da zna ko mu je otac i upozoriti je na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.

(2) O upisu djeteta bez podataka o ocu matičar će odmah obavijestiti organ starateljstva nadležan prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta majke.

(3) Majka može pred matičarom dati izjavu o tome koga smatra ocem djeteta.

Član 67

(1) Ako je majka dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, matičar će organu starateljstva odmah dostaviti primjerak zapisnika sa ovom izjavom.

(2) Ako majka nije dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 30 dana od prijema obavještenja iz stava 2. član 66. ovog Zakona pozvati majku da izjavi koga smatra ocem djeteta. Organ starateljstva će upozoriti majku na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.

Član 68

Izjava majke pred matičarom ili pred organom starateljstva o tome koga smatra ocem djeteta smatra se njenim pristankom na priznanje očinstva.

Član 69

(1) Kada primi zapisnik sa izjavom majke iz stava 3. član 66. ovog Zakona, odnosno izjavu majke iz člana 68. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 15 dana pozvati označenu osobu.

(2) Ako se pozvana osoba odazove, organ starateljstva upoznat će je sa izjavom majke iz stava 1. ovog člana i sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva.

Član 70

(1) Ako pozvana osoba prizna očinstvo, organ starateljstva primjerak zapisnika o izjavi majke o tome koga smatra ocem djeteta i primjerak zapisnika o priznanju očinstva odmah će dostaviti matičaru radi upisa očinstva u matičnu knjigu rođenih.

(2) O izjavi o priznanju očinstva organ starateljstva obavijestit će majku djeteta.

Član 71

Ako pozvana osoba u roku od 30 dana od dana dostavljanja poziva izjavi da nije otac djeteta ili ne da nikakvu izjavu, organ starateljstva će o tome odmah obavijestiti majku i upoznati je sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva sudskom odlukom.

3. Utvrđivanje materinstva i očinstva sudskom odlukom

Član 72

(1) Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.

(2) Ako je dijete maloljetno ili mu je oduzeta poslovna sposobnost, u njegovo ime tužbu radi utvrđivanja materinstva može podnijeti staratelj, uz saglasnost organa starateljstva, a tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti njegova majka ako ostvaruje roditeljsko staranje, odnosno njegov staratelj, uz saglasnost organa starateljstva.

(3) Maloljetno dijete može podnijeti tužbu iz stava 1. ovog člana ako je steklo poslovnu sposobnost prije punoljetstva.

Član 73

Žena koja sebe smatra majkom djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od jedne godine od prijema obavijesti o tome da nije pribavljena saglasnost organa starateljstva, odnosno pristanak djeteta iz člana 60. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

Član 74

Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za rođenje djeteta, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

Član 75

(1) Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.

(2) Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva ako majka ne pokreće postupak za utvrđivanje očinstva.

(3) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do navršene 18. godine života djeteta.

Član 76

(1) Majka djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva do navršene 18. godine života djeteta.

(2) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva u roku od jedne godine od prijema obavještenja o tome da nije dobiven pristanak majke i djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva iz čl. 62. i 63. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

Član 77

(1) Poslije smrti osobe za koju se tvrdi da je majka odnosno otac djeteta, tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva podnosi se protiv njenih nasljednika.

(2) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od smrti osobe za koju se tvrdi da je majka, odnosno otac djeteta, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

Član 78

Tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva može se podnijeti i poslije smrti djeteta ako je ono ostavilo potomstvo.

4. Osporavanje materinstva i očinstva

Član 79

(1) Dijete može osporavati materinstvo ili očinstvo osobi koja je u matične knjige rođenih upisana kao njegov roditelj.

(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podnijeti do navršene 25. godine života.

(3) U ime djeteta koje je maloljetno ili nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva, tužbu iz stava 1. ovog člana podnosi poseban staratelj postavljen za tu parnicu.

(4) U ime punoljetnog djeteta kojem je oduzeta poslovna sposobnost, tužbu iz stava 1. ovog člana podnijet će njegov staratelj, uz prethodno odobrenje organa starateljstva.

Član 80

(1) Žena koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka djeteta može osporavati svoje materinstvo.

(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja za činjenicu koja isključuje njeno materinstvo, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.

(3) Žena koja sebe smatra majkom djeteta može osporavati materinstvo ženi koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka ako istovremeno traži da se utvrdi njeno materinstvo.

(4) Tužbu iz stava 3. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja da je ona majka djeteta, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.

(5) Ako je ženi oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja materinstva iz st. 2. i 4. ovog člana može podnijeti njezin staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

Član 81

Pravomoćnom odlukom o osporavanju materinstva osporenim se smatra i očinstvo muža majke, odnosno muškarca čije je očinstvo utvrđeno priznanjem.

Član 82

(1) Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.

(2) Ako je mužu oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti njegov staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

(3) Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za činjenicu koja dovodi u sumnju očinstvo.

Član 83

(1) Majka može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka.

(2) Ako je majci oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti njen staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

(3) Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.

Član 84

(1) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, može osporavati očinstvo mužu majke djeteta ako je živio u zajednici sa majkom djeteta u vrijeme začeća djeteta, ili je zajednicu života sa njom zasnovao prije rođenja djeteta, pod uvjetom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.

(2) Tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti u roku od jedne godine od dana rođenja djeteta.

Član 85

(1) Muškarac koji je priznao očinstvo, a kasnije saznao za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo, može podnijeti tužbu za osporavanje svog očinstva.

(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana muškarac može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo.

Član 86

Ako osoba koja je podnijela tužbu za osporavanje materinstva, odnosno očinstva umre, osobe koje imaju pravni interes mogu nastaviti postupak u roku od jedne godine od njene smrti, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

Član 87

(1) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može tužbom osporavati očinstvo muškarcu koji je to dijete priznao za svoje ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.

(2) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od godinu dana od upisa priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih.

Član 88

(1) Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva utvrđenog sudskom odlukom.

(2) Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva poslije smrti djeteta.

5. Materinstvo i očinstvo djeteta začetog medicinski pomognutom oplodnjom

Član 89

Nije dozvoljeno u sudskom postupku utvrđivati ili osporavati materinstvo i očinstvo djeteta koje je začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje.

Član 90

(1) Izuzetno, žena koja je rodila dijete začeto iz jajne ćelije druge žene može osporavati svoje materinstvo ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto bez njene pisane saglasnosti.

(2) Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto sjemenom drugog muškarca, bez pisane saglasnosti muža.

(3) Tužba radi osporavanja materinstva, odnosno očinstva, može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za začeće djeteta na način iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.

B. USVOJENJE

1. Pojam usvojenja

Član 91

(1) Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.

(2) Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.

Član 92

(1) Dijete ima pravo znati da je usvojeno.

(2) Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete.

2. Uvjeti za zasnivanje usvojenja

a) Zajedničke odredbe

Član 93

(1) Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.

(2) Ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat, ni sestra.

(3) Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staratelja.

Član 94

(1) Ne može se usvojiti dijete prije isteka tri mjeseca od njegovog rođenja.

(2) Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po isteku jedne godine od njegovog rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.

(3) Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.

Član 95

(1) Usvojilac može biti državljanin Bosne i Hercegovine.

(2) Usvojilac može biti i strani državljanin, ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u Bosni i Hercegovini.

(3) Usvojenje iz stava 2. ovog člana ne može se zasnovati bez prethodnog odobrenja federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite.

Član 96

(1) Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.

(2) Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.

(3) Ako postoje osobno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.

(4) Ako usvojioci usvajaju sestre i braću ili sestre i braću po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.

Član 97

(1) Usvojiti ne može osoba:

a) kojoj je dok traje nesposobnost oduzeto roditeljsko staranje,

b) kojoj je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost,

c) koja ne pruža dovoljno jamstva da će pravilno ostvarivati roditeljsko staranje.

(2) Usvojiti ne može ni osoba kod čijeg bračnog partnera postoji jedna od okolnosti iz stava 1. ovog člana.

Član 98

(1) Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu usvojenja.

Član 99

Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika:

a) kome je oduzeto roditeljsko staranje;

b) koji ne živi sa djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri zapustio staranje o djetetu;

c) koji je maloljetan, a nije sposoban shvatiti značenje usvojenja;

d) kome je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost;

e) kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brine za dijete.

Član 100

(1) Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj.

(2) Ako je staratelj osoba zaposlena u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj za poseban slučaj.

b) Posebni uvjeti za potpuno usvojenje

Član 101

Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života.

Član 102

(1) Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.

(2) Vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.

c) Posebni uvjeti za nepotpuno usvojenje

Član 103

(1) Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života.

(2) Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina i sposobnog da shvati značenje usvojenja potreban je njegov pristanak.

Član 104

(1) Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.

(2) Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.

3. Postupak zasnivanja usvojenja

Član 105

(1) Za vođenje postupka zasnivanja usvojenja nadležan je organ starateljstva mjesta prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi.

(2) Osoba koja želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva.

(3) U postupku zasnivanja usvojenja djeteta isključena je javnost.

Član 106

(1) Organ starateljstva na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti za zasnivanje usvojenja djeteta propisani ovim Zakonom.

(2) Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje o podobnosti osobe koja želi usvojiti dijete od organa starateljstva njenog prebivališta, kao i od porodičnog savjetovališta i drugih odgovarajućih organizacija i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, ljekar, pedagog i dr.).

(3) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će metode utvrđivanja podobnosti za usvojenje i način izrade mišljenja o podobnosti.

Član 107

(1) U postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni partner osobe koja namjerava usvojiti dijete i dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može utvrditi.

(2) Ako je pristanak dat pred organom koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj organ ovjereni zapisnik odmah će dostaviti organu koji vodi postupak.

(3) Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i osoba koje ga žele usvojiti.

Član 108

(1) Roditelj svoj pristanak na usvojenje može dati i prije pokretanja postupka zasnivanja usvojenja, ali tek kad dijete navrši tri mjeseca života.

(2) Organ starateljstva upoznat će roditelja sa pravnim posljedicama njegovog pristanka i usvojenja prije nego on da pristanak na usvojenje.

(3) Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prijepis zapisnika uručuje se roditelju.

(4) Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika iz stava 3. ovog člana.

(5) Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku.

Član 109

(1) U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozorit će usvojioce na obavezu iz stava 2. član 92. ovog Zakona.

(2) U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznat će roditelje djeteta, usvojioce i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja.

Član 110

(1) Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva će bez naknade smjestit dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci.

(2) Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1. ovog člana dijete će biti pod osobnim nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu.

Član 111

(1) U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: ime i prezime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika.

(2) Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

(3) Usvojenje je zasnovano kad rješenje o zasnivanju usvojenja postane pravomoćno.

(4) Organ starateljstva dužan je pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

(5) Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1. ovog člana.

(6) Federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će način upisa u matičnu knjigu rođenih.

Član 112

(1) Organ starateljstva vodi spise predmeta i zapisnik o usvojenju, te evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.

(2) Podaci o usvojenju službena su tajna.

(3) Uvid u spise predmeta o usvojenju dopustit će se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i roditelju djeteta koji je dao pristanak za usvojenje u skladu sa članom 98. ovog Zakona.

(4) Organ starateljstva dopustit će uvid u spise predmeta maloljetnom usvojeniku ukoliko utvrdi da je to u njegovom interesu.

(5) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisati će način vođenja zapisnika i spisa predmeta o usvojenju, te način vođenja evidencije i dokumentacije o usvojenoj djeci.

4. Prava i dužnosti iz potpunog usvojenja

Član 113

(1) Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih sronika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.

(2) U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.

Član 114

Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.

Član 115

(1) Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku.

(2) Usvojenik dobiva zajedničko prezime usvojioca. Ako usvojioci nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika.

(3) Ako se ne postigne sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana, o imenu i prezimenu usvojenika odlučit će organ starateljstva.

Član 116

Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja.

5. Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja

Član 117

(1) Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

Član 118

(1) Usvojioci mogu odrediti ime usvojeniku.

(2) Usvojenik dobiva prezime usvojioca, osim ako usvojilac odluči da usvojenik zadrži svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime usvojioca.

(3) Za promjenu imena i prezimena potreban je pristanak usvojenika starijeg od 10 godina.

Član 119

Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.

6. Raskid nepotpunog usvojenja

Član 120

Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.

Član 121

O raskidu nepotpunog usvojenja organ starateljstva može odlučiti i na pojedinačan ili zajednički zahtjev usvojioca i punoljetnog usvojenika ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.

Član 122

(1) Ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su ga prema zakonu dužni izdržavati ili oni nisu u stanju izdržavati ga, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati usvojioce da izdržavaju usvojenika.

(2) Ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za život, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojenika da izdržava usvojioca, uzimajući u obzir i razloge koji su doveli do raskida usvojenja.

(3) Rješenjem iz st. 1. i 2. ovog člana izdržavanje se može odrediti najdulje do godinu dana.

Član 123

(1) Usvojenje prestaje kada rješenje o raskidu usvojenja postane pravomoćno.

(2) U slučaju raskida usvojenja usvojenik može zadržati prezime usvojioca.

(3) Rješenje o raskidu usvojenja organ starateljstva dužan je u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

C. PRAVA I DUŽNOSTI RODITELJA I DJECE

1. Prava i dužnosti djeteta

Član 124

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 125

(1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

(2) Pravo je djeteta da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom.

(3) Dijete ima pravo na posebnog staratelja u slučajevima određenim ovim Zakonom.

(4) Posebnog staratelja imenuje organ starateljstva. U slučajevima u kojima je za zaštitu prava djeteta nadležan organ starateljstva, posebnog staratelja imenuje sud.

Član 126

(1) Dijete ima pravo na obrazovanje, na izbor škole i zanimanja u skladu sa njegovim sposobnostima i sklonostima.

(2) Dijete ima pravo na zaposlenje koje nije štetno za njegovo zdravlje i njegov razvoj.

Član 127

Dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja.

Član 128

(1) Dijete je dužno poštovati roditelje i ostale članove porodice.

(2) Dužnost djeteta je da pomaže roditeljima.

2. Roditeljsko staranje

Član 129

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 130

(1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta.

(2) Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit.

Član 131

(1) Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim Zakonom.

(2) Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja.

Član 132

Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje.

Član 133

(1) Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta.

(2) Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ starateljstva.

Član 134

(1) Roditelji su dužni starati se o životu i zdravlju djeteta.

(2) Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih oblika maloljetničke delikvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.

(3) Radi zaštite interesa djeteta roditelji su dužni, u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta, kontrolirati njegovo ponašanje.

Član 135

Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.

Član 136

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo starati se o obrazovanju svoje djece. Obrazovanje treba da bude usmjereno na razvoj osobnosti djeteta i njegovih psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje prava i osnovnih sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te poštovanje prirodnog okoliša.

(2) Roditelji su dužni starati se o redovnom osnovnom i srednjem školovanju djeteta.

(3) Roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima i prema sposobnostima djeteta, starati se i o njegovom visokom obrazovanju.

Član 137

(1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.

(2) Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja.

(3) Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.

(4) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju sa kojim dijete živi.

Član 138

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.

(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.

Član 139

Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog Zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva.

Član 140

(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

(2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 141

(1) Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.

(2) O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

(3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.

Član 142

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

(6) U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu.

(7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.

(8) Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana.

Član 143

Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.

Član 144

(1) U slučaju smrti roditelja sa kojim je dijete živjelo, kao i smrti roditelja koji se sam starao o djetetu, ili je čuvanje i odgoj djeteta povjerio drugoj osobi, sud će po tužbi drugog roditelja ili organa starateljstva odlučiti o daljnjem staranju o djetetu.

(2) Ako se dijete bez pravnog osnova nalazi kod druge osobe koja sprečava roditelja da ostvaruje roditeljsko staranje, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, odlučiti o daljnjem staranju o djetetu.

(3) Postupak u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana je hitan.

Član 145

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.

(3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.

(4) Sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku ograničenja ili zabrane održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem, ako je to u interesu djeteta.

(5) Ako to zahtijeva interes djeteta, sud će u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta ili organa starateljstva zabraniti roditelju koji ne živi sa djetetom da se neovlašćeno približava djetetu i uznemirava ga. Rješenje o zabrani približavanja djetetu sud dostavlja organu starateljstva i nadležnoj policijskoj upravi koja je dužna u slučaju potrebe intervenirati i pružiti asistenciju.

Član 146

(1) Oba roditelja, ili roditelj koji se sam stara o djetetu mogu privremeno povjeriti čuvanje i odgoj djeteta ustanovi ili osobi koja ispunjava uvjete za staratelja, uz prethodnu saglasnost organa starateljstva.

(2) Ako osoba iz stava 1. ovog člana ne ispunjava uvjete za staratelja, o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta odlučit će organ starateljstva.

Član 147

(1) Na zahtjev jednog ili oba roditelja, ili po službenoj dužnosti organ starateljstva može odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi, ako je to potrebno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

(2) Odluku iz stava 1. ovog člana organ starateljstva donijet će bez pristanka roditelja ako su oni odsutni, spriječeni ili nesposobni starati se o djetetu, a nisu povjerili čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava uvjete za staratelja.

(3) Smještaj, čuvanje i odgoj djeteta, određeni u skladu sa stavom 2. ovog člana, mogu trajati najdulje dva mjeseca.

(4) Žalba na odluku iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.

(5) Ako okolnosti iz stava 2. ovog člana postoje i nakon isteka roka iz stava 3. ovog člana, organ starateljstva odmah će donijeti odluku o stavljanju djeteta pod starateljstvo.

(6) Ako roditelji zatraže donošenje odluke o prestanku starateljstva i predaju djeteta, a organ starateljstva ocijeni da ovaj zahtjev nije u interesu djeteta, poduzet će mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta.

(7) Ako organ starateljstva ne poduzme mjere iz stava 6. ovog člana u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva roditelja, roditelji mogu podnijeti tužbu radi odlučivanja o daljnjem staranju o djetetu.

Član 148

(1) Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u vanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta.

(2) Na prijedlog roditelja, djeteta, ili organa starateljstva, sud će u vanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.

(3) Ako je to u interesu djeteta, sud može odlučiti o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim osobama.

(4) U donošenju odluke iz st. 1., 2. i 3. ovog člana sud će uzeti u obzir najbolji interes djeteta.

(5) Odluke suda iz st. 1., 2. i 3. ovog člana su izvršne isprave.

Član 149

(1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.

(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

3. Zaštita prava i interesa djeteta

a) Zaštita osobnih prava i interesa djeteta

Član 150

(1) Organ starateljstva dužan je po službenoj dužnosti poduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, a na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja.

(2) Obavještenje o povredi djetetovih prava, a naročito o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta, dužni su, bez odlaganja, dostaviti organu starateljstva svi organi, organizacije i fizička lica.

(3) Sud pred kojim je pokrenut prekršajni ili krivični postupak u vezi sa povredom prava djeteta, dužan je o tome obavijestiti organ starateljstva i sud nadležan za izricanje mjera za zaštitu prava i interesa djeteta, kao i dostaviti im pravomoćnu odluku donesenu u tom postupku.

(4) Pomoć organu starateljstva u poduzimanju mjera iz stava 1. ovog člana po službenoj dužnosti pružaju organi mjesno nadležnih policijskih uprava.

(5) Prije poduzimanja mjera iz stava 1. ovog člana organ starateljstva će o okolnostima važnim za odlučivanje saslušati maloljetno dijete ako je ono u stanju shvatiti o čemu se radi. Mišljenje maloljetnog djeteta posebno će se uvažavati i cijeniti u slučaju poduzimanja mjera kojim se dijete odvaja od roditelja.

b) Upozorenje na propuste i pružanje pomoći

Član 151

(1) Organ starateljstva upozorit će roditelje na propuste u staranju o djetetu i pomoći im u njihovom otklanjanju.

(2) Organ starateljstva pružit će pomoć roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i osobnih prilika i odnosa, a ako interes djeteta to zahtijeva, uputit će roditelje u odgovarajuće savjetovalište.

c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja

Član 152

(1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca.

(2) U odluci o nadzoru organ starateljstva utvrdit će program nadzora i odrediti osobu koja će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i poduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ova osoba mora ispunjavati uvjete za staratelja.

(3) Roditelji će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje poduzimaju prema djetetu.

(4) Osoba iz stava 2. ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja.

(5) Pravo na naknadu iz stava 4. ovog člana nemaju osobe koje imaju zakonsku obavezu izdržavanja djeteta.

(6) Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike.

d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom

Član 153

(1) Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugoj osobi ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju.

(2) Izricanjem mjere iz stava 1. ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu.

(3) Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru.

(4) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta.

(5) O izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će obavijestiti organ starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja.

e) Oduzimanje roditeljskog staranja

Član 154

(1) Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje.

(2) Zloupotreba prava postoji naročito u slučajevima tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom, spolnog iskorišćavanja djeteta, navođenja djeteta na društveno neprihvatljivo ponašanje, te grubog kršenja djetetovih prava na drugi način.

(3) Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima.

(4) Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju kojem je oduzeto pravo da živi sa djetetom, ako za vrijeme od jedne godine ne izvršava obaveze i prava koje mu nisu prestale izricanjem ove mjere i ne stvori uvjete za vraćanje ovog prava.

(5) Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje.

(6) U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jedinom roditelju djeteta organ starateljstva će imenovati djetetu posebnog staratelja. Ovaj staratelj vrši dužnost i nakon izricanja mjere iz stava 1. ovog člana, a za svo vrijeme njenog trajanja.

(7) Izricanjem ove mjere prestaju sve obaveze i prava roditelja prema djetetu, osim obaveze izdržavanja djeteta.

(8) Roditeljsko staranje će se vratiti odlukom suda kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto.

(9) Pravomoćnu odluku o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih, a ako dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka će se dostaviti zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda radi zabilježbe.

f) Zaštita imovinskih prava i interesa djeteta

Član 155

(1) Organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta i o prihodima koji se ostvaruju za potrebe djeteta.

(2) Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, odlučiti da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju položaj staratelja.

(3) Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud u vanparničnom postupku odredi mjere osiguranja na imovini roditelja.

4. Prestanak roditeljskog staranja

Član 156

https://advokat-prnjavorac.com

(1) Roditeljsko staranje prestaje kada dijete stekne poslovnu sposobnost ili kad bude usvojeno.

(2) Zasnivanjem usvojenja ne prestaje roditeljsko staranje roditelju čiji je bračni partner usvojio dijete.

5. Sticanje poslovne sposobnosti

Član 157

(1) Poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva.

(2) Punoljetnom postaje osoba koja je navršila 18 godina života.

(3) Poslovnu sposobnost može steći i maloljetna osoba starija od 16 godina koja je postala roditelj.

(4) O sticanju poslovne sposobnosti na način utvrđen u stavu 3. ovog člana odlučuje sud u vanparničnom postupku na prijedlog maloljetne osobe, uzimajući u obzir njenu duševnu zrelost.

(5) Maloljetnik sa navršenih 14 godina stiče ograničenu poslovnu sposobnost.

6. Roditeljsko staranje nakon punoljetstva djeteta

Član 158

(1) Sud u vanparničnom postupku može odlučiti da roditelji ostvaruju roditeljsko staranje i nakon punoljetstva djeteta kojem je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, ukoliko su roditelji sposobni i pristanu na to.

(2) Ako roditelji više nisu u stanju starati se o djetetu, sud će u vanparničnom postupku odlučiti o prestanku roditeljskog staranja i o stavljanju djeteta pod starateljstvo.

Član 159

(1) Na roditelje koji ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva djeteta primjenjuju se odredbe ovog Zakona o odgovornostima, dužnostima i pravima roditelja, odnosno o pravima i dužnostima djeteta.

(2) Pravomoćnu odluku o ostvarivanju i o prestanku roditeljskog staranja nakon punoljetstva sud će odmah dostaviti matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih i zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda na čijem području ta osoba ima nekretnine radi zabilježbe u zemljišnim knjigama.

ČETVRTI DIO

IV. STARATELJSTVO

1. Zajedničke odredbe

Član 160

(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

(2) Štićenici su osobe pod starateljstvom.

Član 161

Svrha starateljstva je zamjena roditeljskog staranja, odnosno zaštita osobnosti i interesa punoljetnih štićenika, naročito njihovim liječenjem i osposobljavanjem za samostalan život i rad.

Član 162

Poslove starateljstva vrši organ starateljstva određen u st. 1. i 2. člana 5. ovog Zakona.

Član 163

Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.

Član 164

(1) Organ starateljstva poduzima potrebne mjere da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva.

(2) Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i provođenju svojih rješenja, odnosno pojedinih mjera koristi sve oblike socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stručnog rada, kao i usluge socijalnih, zdravstvenih, obrazovno-odgojnih i drugih organizacija i ustanova.

(3) Organ starateljstva može osnovati stručno tijelo sastavljeno od odgovarajućih stručnjaka (ljekara, pedagoga, pravnika, psihologa, socijalnih radnika i drugih) sa zadatkom da razmatra stručna pitanja i daje organu starateljstva prijedloge za poduzimanje pojedinih mjera starateljstva.

2. Staratelj

Član 165

(1) Štićeniku organ starateljstva imenuje staratelja, ukoliko ne odluči dužnost staratelja vršiti neposredno.

(2) Za staratelja se imenuje osoba koja ima osobna svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staratelja, a koja prije toga pristane da bude staratelj.

(3) Pri imenovanju staratelja organ starateljstva uzet će u obzir i mišljenje štićenika, ako je sposoban shvatiti o čemu se radi, kao i mišljenje bliskih srodnika štićenika.

(4) Organ starateljstva dužnost staratelja vrši neposredno ako to zahtijeva interes štićenika i okolnosti slučaja. Za vršenje dužnosti staratelja imenuje se osoba zaposlena u organu starateljstva.

Član 166

Ista osoba može se imenovati za staratelja za više štićenika, ako to nije u suprotnosti sa njihovim interesima.

Član 167

Štićeniku koji je smješten u obrazovno-odgojnu, zdravstvenu ili drugu ustanovu organ starateljstva imenuje staratelja za vršenje onih poslova starateljstva koje ta ustanova ne vrši u okviru svojih redovnih djelatnosti.

Član 168

(1) U rješenju o imenovanju staratelja organ starateljstva određuje njegove dužnosti i prava.

(2) Organ starateljstva može rješenjem ograničiti ovlašćenja staratelja, ako je to u interesu štićenika, i odlučiti da pojedine poslove staratelja vrši neposredno.

(3) Ako organ starateljstva vrši dužnost staratelja, u smislu stava 2. ovog člana, može pojedine poslove povjeriti stručnoj osobi da ih vrši u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.

(4) Organ starateljstva prije donošenja rješenja iz stava 1. upoznaje osobu koju namjerava imenovati za staratelja sa značajem starateljstva, sa pravima i dužnostima staratelja i sa drugim važnim podacima potrebnim za vršenje dužnosti staratelja.

Član 169

Staratelj ne može biti osoba:

a) kojoj je oduzeto roditeljsko staranje;

b) kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;

c) čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika;

d) od koje se, s obzirom na njeno ranije i sadašnje vladanje, osobna svojstva i odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnosti staratelja;

e) sa kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju.

Član 170

(1) O stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva organ starateljstva obavještava nadležnog matičara u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja.

(2) Ako osoba stavljena pod starateljstvo ima nepokretnu imovinu, organ starateljstva obavještava zemljišnoknjižni ured mjesno nadležnog suda radi upisa starateljstva u zemljišnu knjigu.

Član 171

Staratelj je dužan savjesno se starati o osobnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravljati njegovom imovinom, pri čemu je dužan cijeniti mišljenje štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 172

(1) Ako štićenik ima imovinu, organ starateljstva poduzima mjere da se ta imovina popiše, procijeni i preda staratelju na upravljanje.

(2) Popis imovine vrši komisija koju osniva organ starateljstva, a prisustvuju mu staratelj, štićenik, ako je u stanju shvatiti o čemu se radi, te držatelj imovine štićenika.

Član 173

(1) Organ starateljstva, nakon što je pokrenut postupak za stavljanje neke osobe pod starateljstvo, dužan je popisati i procijeniti njegovu imovinu i poduzeti druge mjere za osiguranje te imovine i prije donošenja rješenja o stavljanju te osobe pod starateljstvo.

(2) U slučaju neposredne opasnosti po interese štićenika, u pogledu njegove nepokretne imovine, organ starateljstva dužan je i prije popisa i procjene imovine zatražiti od suda zabilježbu u zemljišnoj knjizi o pokretanju postupka za stavljanje te osobe pod starateljstvo.

Član 174

(1) Staratelj je dužan, uz pomoć organa starateljstva, poduzimati sve potrebne mjere da se pribave sredstva neophodna za izdržavanje i provođenje mjera koje je u interesu štićenika odredio organ starateljstva.

(2) Sredstva iz stava 1. ovog člana pribavljaju se iz:

a) prihoda štićenika;

b) sredstava dobivenih od osoba koje su obavezne uzdržavati štićenika;

c) imovine štićenika;

d) sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite i

e) drugih izvora.

Član 175

(1) Staratelj zastupa štićenika.

(2) Organ starateljstva zastupa štićenika ako dužnost staratelja vrši neposredno ili ako je ograničio ovlašćenja staratelja i odlučio štićenika sam zastupati.

Član 176

(1) Staratelj samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom.

(2) Pri poduzimanju svakog važnijeg posla staratelj će, kada je to moguće, uzeti u obzir mišljenje štićenika, ako je ovaj sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 177

(1) Staratelj može zaključiti pravni posao sa štićenikom samo ako organ starateljstva nađe da to zahtijevaju interesi štićenika i to prije toga odobri.

(2) Staratelj ne može obavezivati štićenika kao žiranta.

Član 178

Staratelj ne može, bez prethodnog odobrenja organa starateljstva, poduzimati poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom.

Član 179

(1) Staratelj može, samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika, poduzimati sljedeće poslove:

a) otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika;

b) otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne osobne vrijednosti, ili raspolagati imovinskim pravima veće vrijednosti;

c) odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon i

d) poduzimati druge mjere određene zakonom.

(2) Organ starateljstva u postupku davanja odobrenja staratelju iz stava 1. ovog člana određuje namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu.

Član 180

(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva. U slučaju neposrednog vršenja starateljstva izvještaj je dužna podnijeti osoba iz stava 4. člana 165. ovog Zakona.

(2) Iz izvještaja se mora vidjeti kako se staratelj ili osoba iz stava 4. član 165. ovog Zakona starala o osobnosti štićenika i zaštiti njegovih interesa, a naročito o njegovom zdravlju, odgoju i obrazovanju.

(3) Izvještaj mora sadržavati i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini i konačnom stanju štićenikove imovine.

(4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.

(5) Pored kontrole rada staratelja prihvaćanjem izvještaja o njegovom radu, organ starateljstva dužan je povremeno, osobnim uvidom, kontrolirati kako staratelj vrši dužnosti prema štićeniku.

Član 181

(1) Staratelj i osoba iz stava 4. član 165. ovog Zakona imaju pravo na mjesečnu naknadu, zavisno o radu i zalaganju u zaštiti štićenikovih prava i interesa.

(2) Pravo na naknadu iz stava 1. ovog člana nema staratelj koji je, prema ovom Zakonu, obavezan uzdržavati štićenika.

(3) Organ starateljstva može odrediti staratelju iz stava 1. ovog člana nagradu ako se posebno zalagao i istakao u vršenju dužnosti.

(4) Staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svoje dužnosti.

(5) Visinu naknade troškova staratelju utvrđuje organ starateljstva.

(6) Nagradu i naknade odobrava organ starateljstva iz sredstava navedenih u odredbama stava 2. član 174. ovog Zakona, izuzev sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite, ako se time ne ugrožava podmirenje osnovnih životnih potreba štićenika.

(7) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će visinu iznosa i način isplate naknade iz stava 1. ovog člana.

(8) Ako se sredstva za isplatu iz stava 1. ovog člana ne mogu osigurati iz sredstava navedenih u stavu 2. član 174. ovog Zakona, njihova isplata će se izvršiti iz izvora koje odredi federalni ministar rada i socijalne politike.

Član 182

(1) Staratelj odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u vršenju dužnosti staratelja.

(2) Organ starateljstva utvrđuje iznos štete i poziva staratelja da u određenom roku štetu naknadi. Ukoliko staratelj ne naknadi utvrđenu štetu u određenom roku, organ starateljstva neposredno naknađuje štetu štićeniku.

(3) Organ starateljstva može podnijeti tužbu nadležnom sudu protiv staratelja radi naknade isplaćenog iznosa iz stava 2. ovog člana ako je tu štetu staratelj učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

(4) Radi osiguranja prava štićenika, koja su povrijeđena nepravilnim radom staratelja, organ starateljstva dužan je prema staratelju poduzeti i druge mjere predviđene zakonom.

Član 183

Ako staratelj umre ili samovoljno prestane vršiti svoju dužnost, ili ako nastanu okolnosti koje ga sprečavaju u vršenju dužnosti, organ starateljstva dužan je, bez odlaganja, poduzeti mjere za zaštitu interesa štićenika do imenovanja novog staratelja.

Član 184

(1) Organ starateljstva razriješit će staratelja dužnosti ako utvrdi da je u vršenju dužnosti nemaran, da zloupotrebljava svoja ovlašćenja, da ugrožava interese štićenika, ili ako ocijeni da bi za štićenika bilo korisnije da mu se imenuje drugi staratelj.

(2) Pri razrješenju staratelja organ starateljstva cijenit će mišljenje štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi.

(3) Organ starateljstva razriješit će staratelja dužnosti ako on to zatraži, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Organ starateljstva mora istovremeno poduzeti sve potrebne mjere za zaštitu interesa štićenika.

(4) U slučaju razrješenja staratelja organ starateljstva dužan je, bez odlaganja, štićeniku imenovati novog staratelja.

(5) Staratelj kome je prestala dužnost, dužan je podnijeti izvještaj i predati svu imovinu na upravljanje organu starateljstva. Predaja imovine vrši se u prisutnosti predstavnika organa starateljstva i štićenika, ako je on sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 185

(1) U slučaju prestanka starateljstva organ starateljstva poziva staratelja da u određenom roku podnese izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine i preda svu imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju.

(2) Predaja imovine vrši se u prisustvu staratelja, štićenika, odnosno roditelja i predstavnika organa starateljstva o čemu se sastavlja zapisnik.

3. Starateljstvo nad maloljetnim osobama

Član 186

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba:

a) čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od tri mjeseca;

b) čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko staranje;

c) čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost, ili im je ona oduzeta ili ograničena i

d) čiji su roditelji odsutni, spriječeni ili nesposobni redovno starati se o svom djetetu, a nisu povjerili njegovo čuvanje i odgoj osobi za koju je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uvjete za staratelja.

Član 187

(1) Čuvanje i odgoj maloljetnog štićenika organ starateljstva može povjeriti staratelju, drugoj osobi ili ustanovi.

(2) Staratelj maloljetnog štićenika dužan je kao roditelj starati se o njegovoj osobnosti, a naročito o zdravlju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad.

(3) Osoba ili ustanova iz stava 1. ovog člana dužna je starati se o osobnosti i pravima štićenika i obavještavati staratelja i organ starateljstva o svim važnijim promjenama u pogledu života, zdravlja, odgoja i obrazovanja štićenika.

(4) Osoba ili ustanova iz stava 1. ovog člana ne može se osloboditi dužnosti čuvanja maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staratelja, odnosno organa starateljstva.

Član 188

(1) Staratelj je ovlašćen u ime i za račun štićenika zaključivati pravne poslove. Za one pravne poslove koje staratelj, u smislu ovog Zakona, ne može sam zaključivati potrebno je odobrenje organa starateljstva.

(2) Maloljetni štićenik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojim stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojim raspolaže imovinom ili preuzima obaveze može sklapati samo uz odobrenje staratelja, ako zakon ne odredi drukčije.

(3) Maloljetni štićenik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.

Član 189

Staratelj može samo sa odobrenjem organa starateljstva:

a) odlučiti o izboru ili promjeni škole i zanimanja maloljetnog štićenika, o prekidu njegovog školovanja ili o njegovom zaposlenju i

b) poduzimati i druge mjere u pogledu osobnosti štićenika određene zakonom.

Član 190

(1) Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje sticanjem poslovne sposobnosti, usvojenjem ili prestankom razloga iz člana 186. ovog Zakona.

(2) Organ starateljstva produžit će pružati odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite osobi nad kojom je prestalo starateljstvo zbog nastupanja punoljetstva ako se ona do tog vremena nije uspjela osposobiti za samostalan život i rad.

Član 191

Ako osoba nad kojom je po nastupanju punoljetstva prestalo starateljstvo, a koja zbog psihofizičkih nedostataka nije sposobna starati se o svojoj osobnosti, pravima i interesima, staratelj, uz odobrenje organa starateljstva ili organ starateljstva neposredno, pokreće kod nadležnog suda postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti ovoj osobi u cilju njenog ponovnog stavljanja pod starateljstvo.

4. Starateljstvo nad punoljetnim osobama

Član 192

(1) Punoljetnoj osobi koja zbog duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili prekomjernog uživanja alkohola ili opojnih droga, senilnosti ili drugih uzroka nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima oduzima se poslovna sposobnost.

(2) Punoljetnoj osobi koja zbog uzroka iz stava 1. ovog člana neposredno ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih osoba ograničava se poslovna sposobnost.

(3) Pravomoćnu odluku o oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne sposobnosti sud je dužan, bez odlaganja, dostaviti nadležnom organu starateljstva koji će u roku od 30 dana od dana prijema odluke osobu kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost staviti pod starateljstvo.

Član 193

Staratelj osobe kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost dužan je naročito starati se o njenoj osobnosti, vodeći računa o uzrocima zbog kojih joj je oduzeta, odnosno ograničena poslovna sposobnost i nastojati da se ti uzroci otklone i ta osoba osposobi za samostalan rad.

Član 194

(1) Staratelj osobe kojoj je oduzeta poslovna sposobnost u dužnostima i pravima izjednačen je sa starateljem maloljetne osobe koja nije navršila 14 godina života.

(2) Staratelj osobe kojoj je ograničena poslovna sposobnost ima dužnosti i prava staratelja maloljetne osobe koja je navršila 14 godina života, ali organ starateljstva može, kad je to potrebno, odrediti poslove koje osoba sa ograničenom poslovnom sposobnošću može poduzimati samostalno.

(3) Štićenik kojem je ograničena poslovna sposobnost može sam sklapati pravne poslove kojim stiče prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Pravne poslove kojim raspolaže imovinom ili preuzima obaveze može sklapati samo uz saglasnost staratelja.

(4) Osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost može samostalno davati izjave koje se tiču osobnih stanja, osim ako ovim Zakonom ili odlukom organa starateljstva nije drukčije određeno.

Član 195

(1) Sud kod koga je pokrenut postupak da se nekoj osobi oduzme ili ograniči poslovna sposobnost dužan je o tome odmah obavijestiti organ starateljstva koji će, ako je potrebno, toj osobi imenovati privremenog staratelja.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji su navršili 14 godina života, ali organ starateljstva može, ako je potrebno, proširiti na njega odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji nisu navršili 14 godina života.

(3) Dužnost privremenog staratelja prestaje kad se imenuje stalni staratelj ili kada odluka suda kojom se utvrđuje da nema mjesta oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne sposobnosti postane pravomoćna.

Član 196

(1) Starateljstvo nad osobama kojima je oduzeta, odnosno ograničena poslovna sposobnost prestaje kada im se odlukom suda donesenom u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost.

(2) Pravomoćnu odluku o vraćanju poslovne sposobnosti sud odmah dostavlja organu starateljstva.

5. Starateljstvo za posebne slučajeve

Član 197

(1) Organ starateljstva imenovat će posebnog staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato a koja nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određene osobe.

(2) Osobama iz stava 1. ovog člana može, pod uvjetima određenim zakonom, imenovati staratelja i organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je o tome, bez odlaganja, obavijestiti nadležan organ starateljstva.

(3) Organ starateljstva ima prema staratelju imenovanom u smislu stava 2. ovog člana sva ovlašćenja kao i prema staratelju koga je sam imenovao.

Član 198

(1) Poseban staratelj imenovat će se djetetu u: postupku osporavanja materinstva i očinstva, u postupku oduzimanja roditelju prava da živi sa djetetom i oduzimanja roditeljskog staranja, za vođenje spora i za zaključenje pojedinih pravnih poslova između njega i njegovih roditelja, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti i kada je to normirano ovim Zakonom.

(2) Poseban staratelj imenovat će se i djetetu nad kojim roditeljsko staranje ostvaruje samo jedan roditelj, ako su interesi djeteta i roditelja koji ne ostvaruje roditeljsko staranje u suprotnosti.

(3) Štićeniku će se imenovati poseban staratelj za vođenje spora i za zaključenje pravnih poslova između njega i staratelja, kao i u drugim slučajevima, kada su njihovi interesi u suprotnosti.

(4) Kada među maloljetnicima nad kojima ista osoba ostvaruje roditeljsko staranje, ili među štićenicima koji imaju istog staratelja treba voditi postupak, ili zaključiti pravni posao u kome su interesi maloljetnika, odnosno štićenika u suprotnosti, imenovat će se svakom od njih poseban staratelj za vođenje postupka, odnosno zaključenje posla.

(5) Kada roditelji, staratelji ili pojedini organi odnosno organizacije u vršenju svojih poslova saznaju za slučajeve iz st. od 1. do 4. ovog člana, dužni su o tome obavijestiti nadležni organ starateljstva.

Član 199

Ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, organ starateljstva u slučajevima predviđenim ovim Zakonom poduzet će potrebne mjere za zaštitu osobnosti, prava i interesa stranog državljanina, dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne poduzme određene mjere.

Član 200

(1) Na zahtjev osobe koja zbog bolesti, starosti ili iz drugih opravdanih razloga nije sposobna sama starati se o sebi, svojim pravima i interesima, organ starateljstva može joj imenovati staratelja za pojedine poslove ili za određenu vrstu poslova.

(2) Na zahtjev osobe iz stava 1. ovog člana organ starateljstva će staratelja razriješiti dužnosti.

Član 201

Pri imenovanju posebnog staratelja organ starateljstva odredit će obim dužnosti i prava staratelja, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.

6. Nadležnost i postupak

Član 202

(1) Mjesna nadležnost organa starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako se ovo ne može utvrditi, prema boravištu osobe koju treba staviti pod starateljstvo ili kojoj treba imenovati posebnog staratelja.

(2) Prebivalište, odnosno boravište određuje se prema vremenu kada su se stekli uvjeti za stavljanje određene osobe pod starateljstvo.

Član 203

Ako se promijeni prebivalište štićenika, mijenja se i mjesna nadležnost organa starateljstva.

Član 204

Ne mijenja se nadležnost organa starateljstva za vrijeme dok se štićenik nalazi privremeno van područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite ili iz sličnih razloga.

Član 205

(1) Postupak za stavljanje pod starateljstvo, za imenovanje staratelja i prestanak starateljstva pokreće se i vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan.

(3) U pribavljanju podataka potrebnih za pokretanje i vođenje postupka iz stava 1. ovog člana, organ starateljstva sarađuje sa organima, ustanovama i osobama iz člana 206. ovog Zakona.

Član 206

(1) Postupak za stavljanje neke osobe pod starateljstvo ili za primjenu nekog drugog oblika zaštite pokreće organ starateljstva na osnovu neposrednog saznanja ili povodom obavještenja koje su mu dužni dostaviti:

a) matičar, sudski i drugi organi vlasti, organi lokalne samouprave, te zdravstvene, socijalne, odgojno-obrazovne i druge ustanove kada u vršenju svojih dužnosti saznaju za takav slučaj;

b) bračni partner, srodnici, drugi članovi domaćinstva i osobe koje imaju uvid u životne prilike takve osobe.

(2) Organi, ustanove i osobe iz stava 1. ovog člana dužni su pomagati organu starateljstva u pribavljanju podataka potrebnih za vođenje postupaka iz stava 1. član 205. ovog Zakona.

Član 207

(1) Kad pokrene postupak iz člana 206. ovog Zakona organ starateljstva odmah poduzima potrebne mjere za zaštitu osobnosti, prava i interesa te osobe.

(2) Organ starateljstva u slučaju iz stava 1. ovog člana dužan je, prema potrebi, odrediti odgovarajuće privremene mjere koje smatra neophodnim.

(3) Prilikom odlučivanja o mjerama koje će se primjenjivati na štićenika organ starateljstva rukovodit će se prvenstveno interesima štićenika i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju, primjenjujući pri tome odgovarajuće metode socijalnog i drugog stručnog rada.

(4) Kod određivanja mjera, u smislu stava 3. ovog člana, organ starateljstva dužan je pribaviti mišljenje odgovarajućih organizacija, odnosno stručnjaka i u cilju što potpunije zaštite osobnosti, prava i interesa štićenika i njegove porodice sarađivati sa njima.

Član 208

(1) Ako štićenik ima nepokretnu imovinu na području drugog organa starateljstva, nadležni organ starateljstva može tu imovinu povjeriti na staranje tom organu starateljstva i ovlastiti ga da imenuje posebnog staratelja za brigu o njoj.

(2) Odobrenje za raspolaganje imovinom iz stava 1. ovog člana daje organ starateljstva nadležan za cjelokupno staranje o štićeniku.

Član 209

(1) Organ starateljstva postupa prema odredbama zakona kojim je uređen upravni postupak kada odlučuje o stavljanju neke osobe pod starateljstvo, kada imenuje ili razrješava dužnosti staratelja, kada odlučuje o obimu ovlašćenja staratelja i o pravima i interesima štićenika.

(2) Organ starateljstva može mijenjati svoja ranije donesena rješenja kada to zahtijevaju interesi štićenika, ako se time ne vrijeđaju prava trećih osoba.

Član 210

Organi, ustanove i osobe iz člana 206. ovog Zakona, štićenik koji je u stanju to učiniti, njegov bračni partner, njegovi srodnici, kao i svaki građanin mogu podnijeti prigovor na rad staratelja i organa starateljstva.

Član 211

(1) Prigovor na rad staratelja podnosi se organu starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva organu nadležnom u upravnim stvarima za drugostepeni postupak.

(2) Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu podneseni i, ako nađe da su osnovani, poduzima zakonom predviđene mjere.

(3) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prigovor osnovan, daje uputstva organu starateljstva kako će postupiti i određuje rok u kojem je dužan dostaviti obavještenje o poduzetim radnjama. Organ starateljstva po primljenom uputstvu odlučuje koje će mjere poduzeti i o tome obavještava drugostepeni organ.

Član 212

(1) Organ starateljstva dužan je voditi evidenciju o osobama stavljenim pod starateljstvo, o poduzetim mjerama starateljstva i o imovini štićenika.

(2) Uputstvo o vođenju evidencije i dokumentacije iz stava 1. ovog člana propisuje federalni ministar rada i socijalne politike.

PETI DIO

V. IZDRŽAVANJE

1. Zajedničke odredbe

Član 213

(1) Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom.

(2) U slučajevima u kojima se međusobno izdržavanje osoba iz stava 1. ovog člana ne može ostvariti u cijelosti ili djelimično, društvena zajednica pruža, pod uvjetima određenim zakonom, neosiguranim članovima porodice sredstva neophodna za izdržavanje.

(3) Odricanje od prava i dužnosti izdržavanja nema pravnog učinka.

Član 214

Osobe iz stava 1. člana 213. ovog Zakona međusobnom izdržavanju doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i potrebama izdržavane osobe.

2. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika

Član 215

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 216

(1) Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti a najdulje do navršene 26. godine života.

(2) Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni izdržavati ga dok ta nesposobnost traje.

Član 217

Maloljetno dijete koje ostvaruje prihode radom ili od svoje imovine dužno je doprinositi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje članova porodice u kojoj živi, pod uvjetima iz stava 1. član 219. ovog Zakona.

Član 218

Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko staranje, ili kojem je ograničeno ili oduzeto roditeljsko staranje, ne oslobađa se dužnosti izdržavanja djeteta.

Član 219

(1) Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.

(2) Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan, u skladu sa odredbama ovog Zakona.

Član 220

(1) Maćeha ili očuh dužni su izdržavati svoje maloljetne pastorke ako oni ne mogu ostvariti izdržavanje od roditelja.

(2) Maćeha ili očuh imaju obavezu iz stava 1. ovog člana i nakon smrti roditelja djeteta, ako je u času njegove smrti postojala porodična zajednica između očuha ili maćehe i pastoraka.

(3) Ako je brak između roditelja i maćehe ili očuha djeteta poništen ili razveden, maćeha ili očuh nisu dužni izdržavati pastorke.

Član 221

(1) Pastorak je dužan, pod uvjetima iz čl. 217. i 219. ovog Zakona, izdržavati maćehu ili očuha ako su ovi njega duže vrijeme izdržavali ili se brinuli o njemu.

(2) Ako maćeha ili očuh imaju i svoju djecu, dužnost izdržavanja je zajednička za djecu i pastorke.

Član 222

(1) Nena i djed dužni su izdržavati maloljetnog unuka. Obaveza izdržavanja punoljetnog unuka postoji pod uvjetima iz člana 216. ovog Zakona.

(2) Unuk je dužan izdržavati nenu i djeda pod uvjetima iz čl. 217. i 219. ovog Zakona.

(3) Obaveza izdržavanja postoji između sestara i braće, kao i sestara i braće po majci ili ocu, u odnosu na maloljetne osobe.

Član 223

(1) Pravo na izdržavanje ostvaruje se onim redom kojim su davaoci izdržavanja pozvani na nasljeđivanje.

(2) Ako obaveza izdržavanja pada na više osoba zajedno, ona se dijeli među njima prema njihovim mogućnostima.

3. Izdržavanje bračnog partnera

Član 224

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Član 225

(1) Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka.

(2) Sud je dužan upoznati bračnog partnera sa pravom iz stava 1. ovog člana.

(3) Izuzetno, bivši bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od jedne godine od prestanka braka, ako su uvjeti za izdržavanje, predviđeni u članu 224. ovog Zakona, postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u postupku za izdržavanje.

Član 226

(1) Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog, odnosno razvedenog bračnog partnera ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera.

(2) Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera u postupku za poništenje braka, odnosno bračnog partnera iz poništenog braka, ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera.

Član 227

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje, ili ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtijeva izdržavanje prestankom braka, koji je trajao kraće vrijeme, nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kom se nalazio prilikom stupanja u brak.

Član 228

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti u dogledno vrijeme na drugi način osigurati sredstva za život.

(2) U opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu izdržavanja.

(3) Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje određeno.

Član 229

Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner, ili bračni partner iz poništenog braka sklopi novi brak, ili zasnuje vanbračnu zajednicu, ili postane nedostojan tog prava, ili ako više ne postoji neki od uvjeta iz člana 224. ovog Zakona.

4. Izdržavanje vanbračnog partnera

Član 230

(1) Vanbračni parnter koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. ovog Zakona ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice.

(2) Tužba za izdržavanje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka vanbračne zajednice.

Član 231

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje vanbračnog partnera ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog vanbračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u vanbračnoj zajednici, ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog vanbračnog partnera.

Član 232

(1) Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja vanbračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučaju kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti u dogledno vrijeme na drugi način osigurati sredstva za život.

(2) U opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu izdržavanja.

(3) Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje određeno.

Član 233

Pravo na izdržavanje prestaje kada izdržavani vanbračni partner sklopi brak, ili zasnuje novu vanbračnu zajednicu, ili postane nedostojan tog prava, ili ako više ne postoji neki od razloga utvrđenih u članu 224. ovog Zakona.

5. Izdržavanje majke vanbračnog djeteta

Član 234

Otac vanbračnog djeteta dužan je, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržavati majku svog djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ako se majka stara o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.

6. Određivanje izdržavanja

Član 235

(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.

Član 236

(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

Član 237

Kad sud utvrdi da roditelji i druge osobe koje su obavezne davati izdržavanje nisu u mogućnosti podmirivati potrebe izdržavanja djeteta, obavijestit će o tome organ starateljstva koji je dužan osigurati sredstva za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava Federacije.

Član 238

(1) Organ starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, nastojat će da se roditelji sporazumiju o visini, odnosno o povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja.

(2) Sporazum iz stava 1. ovog člana roditelji mogu zaključiti i pred notarom u formi notarski obrađene isprave. Notar je dužan ovu ispravu dostaviti organu starateljstva.

(3) Sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana ima snagu izvršne isprave.

Član 239

(1) Organ starateljstva, u ime maloljetnog djeteta, pokrenut će i voditi postupak za dosuđenje, odnosno za povećanje izdržavanja, ako roditelj sa kojim dijete živi bez opravdanih razloga ne koristi to pravo.

(2) Ako roditelj ne traži izvršenje odluke o izdržavanju, organ starateljstva će u ime maloljetnog djeteta podnijeti sudu prijedlog za izvršenje.

Član 240

(1) Ako se u postupku odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

(2) Sud koji odlučuje u parnici o izdržavanju obavijestit će organ starateljstva o postupku i pozivati ga na sva ročišta i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku.

Član 241

Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda pribaviti sve podatke od značaja za donošenje odluke o izdržavanju.

Član 242

(1) Organ starateljstva vodi evidenciju odluka i sporazuma iz člana 238. ovog Zakona o izdržavanju djece i roditelja prema uputstvu koje propisuje federalni ministar rada i socijalne politike.

(2) Organ starateljstva provjerava ispunjavanje obaveze izdržavanja djeteta i, radi zaštite interesa djeteta, poduzima mjere iz člana 239. ovog Zakona ako utvrdi da se ova obaveza ne ispunjava odnosno ne ispunjava u potpunosti.

Član 243

Organ starateljstva će, u svojstvu punomoćnika starih i socijalno ugroženih osoba, ukoliko one same to ne mogu učiniti, pokrenuti i voditi postupak za ostvarivanje njihovog prava na izdržavanje prema srodnicima koji su, prema odredbama ovog Zakona, dužni da ih izdržavaju.

Član 244

Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.

Član 245

(1) Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.

(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

Član 246

Fizičko ili pravno lice koje je imalo troškove zbog izdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja ju je, prema zakonu, dužna izdržavati, ako su učinjeni troškovi bili opravdani.

Član 247

Obveznik izdržavanja kojem je prestao radni odnos i koji je zasnovao novi radni odnos dužan je podatke o postojanju izvršne isprave za izdržavanje, te ime i adresu osobe kojoj se to potraživanje treba isplaćivati, dostaviti poslodavcu kod kojeg je zasnovao radni odnos.

Član 248

Poslodavac kod kojeg je obveznik izdržavanja zasnovao novi radni odnos dužan je odmah obavijestiti izdržavanu osobu o zasnovanom radnom odnosu, odnosno dati joj potrebna obavještenja o obvezniku izdržavanja koji je kod njega zasnovao novi radni odnos.

Član 249

(1) U postupku za izdržavanje maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje, sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja.

(2) U ostalim parnicama za izdržavanje sud će odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja samo na prijedlog osobe koja traži izdržavanje.

(3) Privremene mjere sud će odrediti ako se učini vjerovatnim postojanje činjenica od kojih zavisi pravo na izdržavanje, a u postupcima za utvrđivanje materinstva ili očinstva i ako se učini vjerovatnim da je tužena osoba roditelj djeteta.

ŠESTI DIO

VI. IMOVINSKI ODNOSI

A. IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

1. Bračna stečevina i posebna imovina

Član 250

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina

Član 251

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Upravljanje bračnom stečevinom

Član 253

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

c) Posebna imovina

Član 254

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

d) Podjela bračne stečevine

Član 255

(1) Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.

(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.

Član 256

(1) Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.

(2) Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner iz stava 1. ovog člana predat će stvari iz stava 1. ovog člana drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta.

Član 257

Ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari.

2. Bračni ugovor

Član 258*

(1) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi bračnih partnera prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice.

(2) (prestalo da važi)

Član 259

Bračni ugovor može u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost sklopiti njegov staratelj sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 260

Bračni partneri ne mogu ugovoriti primjenu prava druge države na imovinskopravne odnose.

3. Odgovornost bračnih partnera za obaveze prema trećim osobama

a) Pojedinačna odgovornost bračnog partnera

Član 261

(1) Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni partner.

(2) Za obaveze iz stava 1. ovog člana bračni partner odgovara svojom posebnom imovinom i svojim dijelom u bračnoj stečevini.

b) Solidarna odgovornost bračnih partnera

Član 262

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

B. IMOVINSKI ODNOSI VANBRAČNIH PARTNERA

Član 263

(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.

(2) Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.

C. IMOVINSKI ODNOSI RODITELJA I DJECE

1. Upravljanje imovinom djeteta

Član 264

Imovinom maloljetnog djeteta do njegove punoljetnosti, u njegovom interesu, upravljaju roditelji maloljetnika, osim onom koju je maloljetnik stekao radom.

2. Korišćenje prihoda sa imovine djeteta

Član 265

(1) Prihode iz imovine maloljetnog djeteta roditelji prvenstveno mogu koristiti za njegovo izdržavanje, liječenje, odgoj i obrazovanje ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

(2) Roditelji mogu prihode iz stava 1. ovog člana koristiti i za izdržavanje članova porodice, u skladu sa članom 217. ovog Zakona.

3. Otuđenje i opterećenje imovine djeteta

Član 266

(1) Roditelji mogu samo sa odobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrjednije stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja, liječenja, odgoja i obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

(2) Samo sa odobrenjem organa starateljstva roditelji mogu poduzimati pred sudom ili drugim organima procesne radnje koje se odnose na imovinu djeteta.

D. TROŠKOVI TRUDNOĆE I POROĐAJA VANBRAČNOG DJETETA

Član 267

(1) Troškove izazvane trudnoćom i porođajem vanbračnog djeteta snose majka i otac u skladu sa svojim imovinskim mogućnostima.

(2) U slučaju spora sud će, na zahtjev jednog od roditelja, odrediti udio svakog od njih u snošenju troškova iz stava 1. ovog člana.

SEDMI DIO

VII. POSTUPAK PRED SUDOM

1. Opće odredbe

Član 268

(1) Odredbama ovog dijela zakona određuju se pravila prema kojima postupaju sudovi kad u posebnim parničnim postupcima, vanparničnim postupcima i posebnim postupcima izvršenja i osiguranja, odlučuju o predmetima u odnosima roditelja i djece, bračnim i drugim predmetima koji se uređuju ovim Zakonom.

(2) U postupcima iz stava 1. ovoga člana primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(3) U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.

Član 269

(1) Sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

(2) Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.

Član 270

(1) Ukoliko stranka nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima u postupku, a nije joj oduzeta poslovna sposobnost, sud će o tome obavijesti organ starateljstva i nadležni sud radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

(2) Sud će prekinuti postupak dok se ne provede postupak oduzimanja poslovne sposobnosti, odnosno dok ga organ starateljstva ili nadležni sud ne obavijesti o obustavi. Za vrijeme prekida postupka mogu se poduzeti samo radnje za koje postoji opasnost od odgode, a naročito one kojima treba osigurati ili zaštititi prava stranke koja nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima.

(3) U slučaju iz stava 1. ovog člana sud može postaviti privremenog zastupnika svakoj stranci u postupku. O postavljanju ovog zastupnika sud će bez odgode obavijestiti organ starateljstva.

Član 271

(1) Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili učesnik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje.

(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

(3) Zakonski zastupnik osoba iz stava 1. ovog člana može poduzimati radnje u postupku dok one ne izjave da same preuzimaju parnicu.

(4) Osobe iz stava 1. ovog člana za koje sud utvrdi da nisu sposobne shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, kao i dijete koje nije navršilo 14 godina života, u postupku zastupa zakonski zastupnik.

(5) Sud će djetetu imenovati posebnog zastupnika ako su interesi djeteta i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti, kao i u drugim slučajevima u kojima, s obzirom na okolnosti slučaja, utvrdi da je to potrebno radi zaštite djetetovih interesa.

2. Posebni parnični postupci

a) Opće odredbe

Član 272

(1) Bračni spor je spor o utvrđivanju postojanja ili nepostojanja braka, o poništenju i razvodu braka.

(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva, te sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju i sporovi o izdržavanju djeteta, bez obzira na to da li se rješavaju samostalno ili zajedno sa bračnim sporovima i sporovima o utvrđivanju materinstva i očinstva.

Član 273

(1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona poduzimaju se hitno.

(2) U postupcima iz člana 272. ovog Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 15 dana od dana prijema tužbe ili zahtjeva u sudu.

(3) Prvostepeni sud dužan je donijeti presudu i izraditi pisani otpravak presude najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

(4) O žalbi protiv odluke donesene u prvostepenom postupku u predmetima iz člana 272. ovog Zakona, drugostepeni sud dužan je odlučiti u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.

Član 274

Na prijedlog stranke sud može odložiti započeto ročište ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan radi zaštite interesa djeteta.

Član 275

(1) U posebnim parničnim postupcima i postupcima izvršenja normiranim ovim Zakonom u prvom stepenu postupa sudija pojedinac specijaliziran za ovu vrstu sporova.

(2) U drugostepenom postupku sudi vijeće od trojice sudija od kojih je jedan specijalizovan za ovu vrstu sporova.

Član 276

(1) U toku postupka u bračnim sporovima i sporovima za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva sud može, po službenoj dužnosti, rješenjem odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja maloljetnoj djeci kao i njihovog smještaja.

(2) U bračnom sporu privremene mjere iz stava 1. ovog člana sud može odrediti i u korist bračnog druga, po njegovom prijedlogu.

(3) Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 277

U postupku u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece javnost je isključena.

Član 278

(1) U postupku u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece stranke se ne mogu odreći zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke, niti se nagoditi.

(2) U postupku iz stava 1. ovog člana ne može se donijeti presuda zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja, ni presuda na osnovu odricanja.

(3) U postupku iz stava 1. ovog člana odricanje od tužbenog zahtjeva ima isto pravno djejstvo kao i povlačenje tužbe.

(4) U postupku iz stava 1. ovog člana sud može utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može dokazivati i činjenice koje su stranke priznale u postupku, osim ako se zahtijeva sporazumni razvod braka.

Član 279

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda i ako se njihovim iznošenjem, odnosno predlaganjem štite prava i interesi djeteta.

Član 280

(1) O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.

(2) Stranka je dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja dokaza kojeg je ona predložila. Izuzetno, ako sud u postupku u sporu za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva odredi izvođenje dokaza analizom DNK, a stranke ne polože određeni iznos, troškovi određeni za njegovo izvođenje isplatit će se iz sredstava suda.

(3) Predujmljene troškove iz stava 2. ovog člana snosit će konačno stranka koja je izgubila parnicu.

Član 281

(1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

(2) Organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja koji se provodi radi ostvarivanja odluke donesene u postupku iz stava 1. ovog člana.

Član 282

(1) Organ starateljstva dužan je odazvati se pozivu suda iz stava 1. član 281. ovog Zakona i učestvovati u postupku.

(2) Kada učestvuje u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona, organ starateljstva ovlašćen je podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove.

Član 283

(1) Sud pred kojim se provodi postupak iz stava 1. član 281. ovog Zakona obavijestit će organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira na to učestvuje li organ starateljstva u postupku.

(2) Sud će zatražiti od organa starateljstva da dijete, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost, upozna sa mogućnošću učestvovanja u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona.

(3) Odredbe iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u vanparničnim postupcima u kojima, prema odredbama ovog Zakona, organ starateljstva može biti stranka, ako u njima ne učestvuje.

Član 284

(1) Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.

(2) U postupku u kojem odlučuju o izdržavanju maloljetnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju.

Član 285

Kada učestvuje u postupku kao stranka, organ starateljstva ima pravo na naknadu troškova prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

Član 286

Protiv presude donesene u drugom stepenu u sporovima iz člana 272. ovog Zakona revizija nije dopuštena.

b) Postupak u bračnim sporovima

Član 287

(1) Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.

(2) Ako oba bračna partnera zahtijevaju razvod braka, postupak se pokreće zahtjevom za sporazumni razvod braka.

(3) Ako jedan bračni partner podnese tužbu za razvod braka, a drugi najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, smatrat će se da su bračni partneri podnijeli zahtjev za sporazumni razvod braka.

(4) Ako jedan bračni partner odustane od zahtjeva za sporazumni razvod braka, a drugi ostane pri zahtjevu da se brak razvede, takav zahtjev smatrat će se tužbom za razvod braka.

Član 288

(1) Za suđenje u bračnim sporovima nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.

(2) Ako je u bračnim sporovima sud u Federaciji nadležan zato što su bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište u Federaciji, odnosno zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište, odnosno sud na čijem području tužilac ima prebivalište.

(3) Ako je u sporovima o imovinskim odnosima bračnih partnera sud u Federaciji nadležan zato što se imovina bračnih partnera nalazi u Federaciji ili zato što tužilac u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište u vrijeme podnošenja tužbe.

Član 289

(1) Tuženi bračni partner može protiv drugog bračnog partnera u bračnom sporu istom sudu podnijeti protutužbu radi utvrđivanja nepostojanja braka ili za poništenje braka.

(2) O tužbi i protutužbi sud će, po pravilu, odlučiti istom presudom.

(3) Protutužba se može podnijeti i iz razloga iz kojih se tužba ne bi mogla podnijeti zbog isteka roka za njeno podnošenje.

Član 290

(1) Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarijeva, niti je ograničeno drugim rokovima i uvjetima, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravo na tužbu za poništenje ili razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih partnera, ali nasljednici bračnog partnera koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje ili razvod braka.

(3) Zahtjev za nastavljanje postupka iz stava 2. ovog člana može se istaći u roku od šest mjeseci od smrti bračnog partnera. Nakon isteka ovog roka, zahtjev se može istaknuti samo u posebnoj parnici.

(4) Odredbe iz st. 2. i 3. ovog člana primjenjivat će se i kada je podnesen zahtjev za sporazumni razvod braka.

Član 291

(1) Ako tužbu u postupku u bračnom sporu podnosi punomoćnik stranke, u punomoći se mora navesti koju će tužbu punomoćnik podnijeti.

(2) U punomoći koja se izdaje za podnošenje tužbe za poništenje braka mora se izričito navesti razlog na osnovu kojeg se tužba može podnijeti.

Član 292

(1) U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez pristanka tuženog, a sa pristankom tuženog dok se postupak pravomoćno ne završi.

(2) Zahtjev za sporazumni razvod braka mogu bračni partneri povući dok se postupak pravomoćno ne završi.

(3) U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je povlačenje tužbe i zahtjeva za sporazumni razvod braka uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude, prvostepeni sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog dejstva i da se postupak obustavlja. Ovako će sud postupiti i kada je od zahtjeva za sporazumni razvod braka odustao samo jedan od bračnih partnera.

(4) Na način iz stava 3. ovog člana sud će postupiti i u slučaju smrti bračnog partnera, čime se ne dira u pravo nasljednika da nastave postupak u smislu stava 2. član 290. ovog Zakona.

Član 293

Presuda kojom se brak razvodi na osnovu zahtjeva za sporazumni razvod braka može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog toga što je pristanak na razvod braka dat u zabludi ili pod uticajem sile ili prevare, kao i u slučaju da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 47. ovog Zakona.

Član 294

Pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da brak ne postoji, ili kojom je brak poništen ili razveden, ne može se, povodom prijedloga za ponavljanje postupka ili prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, izmijeniti u dijelu o prestanku braka, bez obzira na to da li je neka od stranaka zaključila novi brak.

c) Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva

Član 295

(1) Postupak u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva pokreće se tužbom.

(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podići bilo pred sudom opće mjesne nadležnosti, bilo pred sudom na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište.

(3) Ako je u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva sud u Federaciji nadležan zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište.

Član 296

(1) Stranke u postupku radi utvrđivanja materinstva su: dijete, žena koja sebe smatra majkom djeteta iz čl. 73. i 80. stav 3., muškarac koji sebe smatra ocem djeteta, organ starateljstva, nasljednici iz člana 77. ovog Zakona i žena čije se materinstvo utvrđuje.

(2) Stranke u postupku radi utvrđivanja očinstva su: dijete, majka djeteta, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta iz stava 2. član 76. i član 84. ovog Zakona, organ starateljstva, nasljednici iz člana 77. ovog Zakona i muškarac čije se očinstvo utvrđuje.

Član 297

(1) Stranke u postupku radi osporavanja materinstva su: dijete, žena koja je upisana kao majka djeteta, žena koja sebe smatra majkom iz stava 3. člana 80. ovog Zakona i djetetov otac.

(2) Stranke u postupku radi osporavanja očinstva su: dijete, majka djeteta, muž majke djeteta, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta iz čl. 84. i 87. ovog Zakona, kao i muškarac koji je priznao očinstvo.

Član 298

(1) Ako tužbom radi utvrđivanja i osporavanja materinstva i očinstva nisu obuhvaćene sve osobe koje prema odredbama čl. 296. i 297. ovog Zakona moraju biti stranke u postupku, sud će tužiocu vratiti tužbu radi dopune, navodeći da kao stranku mora označiti i osobu koja tužbom nije obuhvaćena.

(2) Ako tužilac u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti duži od osam dana, ne izvrši dopunu, sud će odbaciti tužbu.

Član 299

Sve osobe koje su u položaju tužioca ili tuženika su jedinstveni suparničari.

Član 300

Kada tužbu podnese jedan od tužioca u zakonskom roku, tužbi može pristupiti i osoba kojoj je istekao rok za podnošenje tužbe.

Član 301

(1) Ako dijete i roditelj koji prema zakonu zastupa dijete zajedno podnesu tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva, ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici, ali će organ starateljstva djetetu postaviti posebnog staratelja ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje protivni interesi.

(2) Ako se tužbi djeteta radi osporavanja i utvrđivanja materinstva ili očinstva pridružio roditelj koji prema zakonu zastupa dijete, a kojem je istekao rok za tužbu, organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja.

(3) Ako su dijete i roditelj koji prema zakonu zastupa dijete u parnici u protivnim stranačkim ulogama, organ starateljstva imenovat će djetetu posebnog staratelja.

Član 302

(1) Činjenice od kojih zavisi odlučivanje o predmetu spora sud može utvrđivati i izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem.

(2) U rješenju o izvođenju dokaza medicinskim vještačenjem sud će odrediti rok do kojeg dokaz treba da se izvede, uzimajući pri tome u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito hitnost postupka.

(3) Poziv za izvođenje medicinskog vještačenja, uz koji se dostavlja rješenje iz stava 2. ovog člana, sud dostavlja osobno strankama. U pozivu mora biti navedena ustanova u kojoj će se vještačenje izvršiti i vrijeme njegovog izvršenja.

(4) Stranke su obavezne odazvati se na poziv iz stava 3. ovog člana i podvrgnuti se medicinskom vještačenju.

(5) Ako se stranka, uredno pozvana da pristupi vještačenju analizom DNK, nije odazvala pozivu ili se nije podvrgla ovom vještačenju, sud će izdati nalog sudskoj policiji za njeno privođenje na vještačenje. Troškove ovog privođenja snosi privedena stranka.

(6) Ako vještačenje primjenom drugih medicinskih metoda nije izvedeno zbog neodazivanja stranke ili zbog uskraćivanja njegovog izvođenja, sud će cijeniti od kakvog je to značaja.

Član 303

(1) U postupku iz stava 3. član 80. i stava 1. član 87. ovog Zakona sud će na trošak tužiteljice, odnosno tužioca odrediti izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđivanja materinstva, odnosno očinstva.

(2) Ako se medicinskim vještačenjem utvrdi da tužiteljica, odnosno tužilac nije roditelj djeteta, sud će odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

(3) Ako se medicinskim vještačenjem utvrdi da je tužiteljica, odnosno tužilac roditelj djeteta, sud će nastaviti raspravljati i o zahtjevu za osporavanje materinstva, odnosno očinstva i u jednoj presudi odlučiti o oba zahtjeva.

d) Postupak odlučivanja o pitanjima sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem i o roditeljskom staranju

Član 304

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

(2) Odlukom iz stava 1. ovog člana sud može odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi, ako je to potrebno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

(3) Kada utvrdi postojanje razloga iz člana 154. ovog Zakona, sud će odlukom iz stava 1. ovog člana izreći mjeru oduzimanja roditeljskog staranja.

Član 305

(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

(2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu.

(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

Član 306

(1) U odluci o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti sud će, ako je to potrebno, naložiti osobi kod koje se dijete nalazi da ga preda roditelju.

(2) Odluka iz stava 1. ovog člana obavezuje stranke, organ starateljstva i osobu kod koje se dijete nalazi.

(3) U odluci iz stava 1. ovog člana, sud će odrediti rok za predaju djeteta ili naložiti da se dijete preda odmah.

Član 307

Sud može prihvatiti sporazum roditelja o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, ukoliko ocijeni da je sporazum u najboljem interesu djeteta.

e) Postupak u sporovima o izdržavanju

Član 308

(1) O izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta pod uvjetima određenim u st. 1. i 2. člana 216. ovog Zakona sud će odlučiti odlukom kojom utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi i odlukom kojom utvrđuje materinstvo, ili očinstvo.

(2) Odluku o izdržavanju djeteta iz stava 1. ovog člana sud će donijeti i u drugim slučajevima odvojenog života roditelja.

(3) Sud će odluku o izdržavanju iz st. 1. i 2. ovog člana dostaviti nadležnom organu starateljstva.

Član 309

Postupak u sporovima o izdržavanju pokreće se na zahtjev osobe kojoj je odredbama ovog Zakona priznato pravo na izdržavanje kao i organa starateljstva, u skladu sa stavom 1. član 239.ovog Zakona.

Član 310

U postupku u sporovima o izdržavanju neće se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na postupak u sporovima male vrijednosti.

Član 311

(1) Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac osoba koja traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

(2) Ako je u sporovima za zakonsko izdržavanje sa međunarodnim elementima sud u Federaciji nadležan zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište.

(3) Ako nadležnost suda u Federaciji u sporovima o zakonskom izdržavanju postoji zato što tuženik u Federaciji ima imovinu iz koje se može naplatiti izdržavanje, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi ta imovina.

VIII. VANPARNIČNI POSTUPAK

1. Opće odredbe

Član 312

Vanparnični postupak provodi se prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Član 313

(1) U vanparničnom postupku u prvom stepenu odlučuje sudija pojedinac.

(2) Izjave učesnika u postupku, date van ročišta, može na zapisnik uzeti i stručni saradnik.

Član 314

(1) Učesnici u postupku su osobe koje su postupak pokrenule, osoba o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku, kao i organ koji učestvuje u postupku na osnovu zakonskih ovlašćenja za pokretanje postupka, bez obzira na to da li su postupak pokrenuli ili su kasnije stupili u postupak.

(2) Predlagač, u smislu ovog zakona, jeste fizičko ili pravno lice, odnosno organ po čijem prijedlogu je postupak pokrenut, a protivnik predlagača je osoba prema kojoj se ostvaruje pravo ili pravni interes predlagača.

Član 315

(1) Sud može donijeti odluku i bez održavanja usmene rasprave, ako smatra da rasprava nije potrebna.

(2) Sud donosi odluku na ročištu samo u slučajevima kada je to ovim Zakonom određeno ili kada ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta prikladno.

(3) Izostanak pojedinog učesnika sa ročišta ne sprečava sud da dalje postupa.

Član 316

(1) Kada se rješenjem suda mijenja osobno ili porodično stanje učesnika ili njihova prava i dužnosti, pravne posljedice rješenja nastaju kada ono postane pravomoćno.

(2) Izuzetno, sud može odrediti da pravne posljedice rješenja nastupaju prije pravomoćnosti, ako je to potrebno radi zaštite maloljetnika ili drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

(3) Pravomoćno rješenje iz stava 1. ovog člana bez odlaganja se dostavlja organu uprave nadležnom za vođenje matičnih knjiga.

Član 317

U vanparničnom postupku ne nastupa mirovanje postupka.

Član 318

(1) Ako sud utvrdi da bi postupak trebalo provesti prema pravilima parničnog postupka, obustavit će vanparnični postupak. Postupak će se po pravomoćnosti rješenja nastaviti prema pravilima parničnog postupka pred nadležnim sudom.

(2) Radnje koje je proveo vanparnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušanje svjedoka i drugo), nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u vanparničnom postupku. Te radnje ponovit će se samo ako je vanparnični sud učinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

(3) Kad je odluka suda donesena u vanparničnom postupku, a postupak je trebalo da se provede prema pravilima parničnog postupka, ta odluka može se pobijati pravnim lijekovima, ako je vanparnični sud učinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Član 319

(1) U vanparničnom postupku odluke se donose u obliku rješenja.

(2) Rješenje protiv kog je dozvoljena posebna žalba, kao i rješenje drugostepenog suda mora biti obrazloženo.

Član 320

Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.

Član 321

(1) Žalba protiv rješenja iz člana 320. ovog Zakona zadržava izvršenje rješenja ako zakonom ili odlukom suda nije drukčije određeno.

(2) Sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja kojim su izrečene mjere za zaštitu prava i najboljeg interesa djeteta i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

Član 322

(1) Povodom blagovremeno izjavljene žalbe prvostepeni sud može rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje rješenje, ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba koja se zasnivaju na tom rješenju.

(2) Ako ne preinači, odnosno ne ukine svoje rješenje, prvostepeni sud će žalbu, zajedno sa spisima, dostaviti drugostepenom sudu na odlučivanje bez obzira na to da li je žalba podnesena u zakonom određenom roku.

(3) Drugostepeni sud može odlučiti i o neblagovremeno podnesenoj žalbi ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba, koja se zasnivaju na tom rješenju.

Član 323

U vanparničnom postupku u kom se odlučuje o osobnim i porodičnim stanjima učesnika mjesno nadležan je sud na čijem području osoba u čijem interesu se postupak vodi ima prebivalište, a ako nema prebivalište, sud na čijem području ta osoba ima boravište.

Član 324

(1) Ako se u toku postupka izmijene okolnosti na kojima je zasnovana mjesna nadležnost suda, sud koji vodi postupak može predmet ustupiti sudu koji je prema izmijenjenim okolnostima mjesno nadležan, ako je očigledno da će se pred tim sudom postupak lakše provesti, ili ako je to u interesu osoba o kojima sud vodi naročitu brigu.

(2) Kada se predmet ustupa drugom sudu u interesu osoba o kojima sud vodi naročitu brigu, sud će prije ustupanja predmeta pozvati organ starateljstva da u određenom roku da svoje mišljenje o cjelishodnosti ustupanja. Ako organ starateljstva u ostavljenom roku ne dostavi mišljenje, sud će postupiti prema okolnostima slučaja, vodeći računa o interesima ovih osoba.

2. Postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti

Član 325

(1) U postupku za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti sud utvrđuje da li postoje razlozi iz stava 1. član 192. ovog Zakona.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema prijedloga.

Član 326

(1) Postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog organa starateljstva, bračnog partnera osobe kojoj se oduzima poslovna sposobnost, njenih krvnih srodnika u ravnoj liniji, a u pobočnoj do drugog stepena.

(2) Postupak za vraćanje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog osoba iz stava 1. ovog člana ili staratelja, uz odobrenje organa starateljstva, te osobe kojoj se vraća poslovna sposobnost.

(3) U prijedlogu za pokretanje postupka iz st. 1. i 2. ovog člana navest će se činjenice na kojima se zasniva prijedlog i predložiti dokazi kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 327

Za vođenje postupka nadležan je sud na čijem području osoba kojoj se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 328

Ako je osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost vlasnik nekretnina, sud će bez odlaganja, radi zabilježbe vođenja postupka, obavijestiti zemljišnoknjižni ured nadležnog suda.

Član 329

O pokretanju postupka obavještava se općinska služba nadležna za poslove vođenja matičnih knjiga u kojima je upisana osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost, radi evidentiranja vođenja postupka.

Član 330

(1) Na sva ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staratelj osobe kojoj se oduzima ili vraća poslovna sposobnost, odnosno njen privremeni zastupnik i organ starateljstva.

(2) Osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost poziva se i saslušava na ročištu, osim ako prema ocjeni suda saslušanje ove osobe nije moguće zbog njenog zdravstvenog stanja ili bi za njega moglo biti štetno.

(3) Osobe iz st. 1. i 2. ovog člana i organ starateljstva mogu u toku postupka učestvovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.

4) O oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti sud odlučuje na osnovu činjenica utvrđenih na ročištu.

(5) Ako je osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost smještena u zdravstvenu ustanovu ili ustanovu socijalne zaštite, sud će je po pravilu, saslušati u toj ustanovi. U zdravstvenoj ustanovi sud može održati i ročište na kojem će saslušati protivnika predlagača.

Član 331

(1) Po nalogu suda osobu o kojoj se postupak vodi mora pregledati vještak ljekar odgovarajuće specijalnosti, koji će dati pisani nalaz i mišljenje o njenom psihičkom stanju.

(2) Ukoliko je osoba o kojoj se vodi postupak odlukom suda smještena u zdravstvenu ustanovu i ako iz izvještaja te ustanove proizlazi da je potrebno oduzeti joj poslovnu sposobnost, sud ne mora odrediti pregled iz stava 1. ovog člana.

(3) Vještačenje se vrši u prisustvu sudije.

Član 332

(1) Sud može odrediti da se osoba o kojoj se vodi postupak privremeno, ali najdulje na tri mjeseca, smjesti u zdravstvenu ustanovu, ukoliko vještak ljekar ocijeni da je to potrebno radi utvrđivanja njenog psihičkog stanja i sposobnosti za rasuđivanje i da nije štetno za njeno zdravlje.

(2) Ako se zdravstvena ustanova iz stava 1. ovog člana nalazi van područja suda koji provodi postupak, ovaj sud će potrebne radnje izvesti putem nadležnog suda.

(3) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana dozvoljena je žalba.

Član 333

Kada utvrdi da postoje razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti, sud će osobi o kojoj se vodi postupak oduzeti ili ograničiti poslovnu sposobnost.

Član 334

(1) Sud može odložiti donošenje rješenja o ograničenju poslovne sposobnosti zbog zloupotrebe alkohola ili drugih sredstava zavisnosti, ako se ta osoba podvrgne liječenju u zdravstvenoj ustanovi.

(2) Donošenje rješenja iz stava 1. ovog člana odlaže se na vrijeme od šest do dvanaest mjeseci.

(3) Na mogućnost iz stava 1. ovog člana sud će upozoriti osobu kojoj treba ograničiti poslovnu sposobnost.

(4) Rješenje o odlaganju opozvat će se ako osoba kojoj se ograničava poslovna sposobnost napusti zdravstvenu ustanovu ili izbjegava liječenje u vrijeme odlaganja donošenja rješenja.

Član 335

(1) Rješenje o oduzimanju ili ograničenju poslovne sposobnosti dostavlja se osobi koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobi kojoj se oduzima poslovna sposobnost, njenom staratelju i organu starateljstva.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana se ne mora dostaviti osobi kojoj se oduzima poslovna sposobnost ako ona ne može da shvati značenje i pravne posljedice odluke ili ako bi to bilo štetno za njeno zdravlje.

(3) O pravomoćnosti rješenja iz stava 1. ovog člana, sud će po službenoj dužnosti obavijestiti organ starateljstva.

Član 336

(1) Ako prestanu razlozi iz st. 1. i 2. člana 192. ovog Zakona, sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog osoba ovlašćenih u stavu 2. član 326. ovog Zakona donijeti rješenje o potpunom ili djelomičnom vraćanju poslovne sposobnosti osobi kojoj je ona oduzeta, odnosno ograničena.

(2) Ako sud utvrdi sa velikom vjerovatnoćom da se ne može očekivati izlječenje ili znatno poboljšanje psihičkog stanja ili prestanak drugih okolnosti zbog kojih je osobi oduzeta poslovna sposobnost, može odbiti prijedlog za potpuno ili djelomično vraćanje poslovne sposobnosti i odrediti rok, koji ne može biti duži od godinu dana, prije čijeg isteka se ne može ponovno tražiti vraćanje poslovne sposobnosti.

(3) Prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti koji je podnesen prije isteka roka iz stava 2. ovog člana sud će odbaciti.

(4) U postupku za potpuno ili djelomično vraćanje poslovne sposobnosti primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe ovog Zakona o postupku za oduzimanje poslovne sposobnosti.

Član 337

(1) Protiv rješenja o oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti žalbu mogu izjaviti osobe koje su učestvovale u postupku u roku od tri dana od dana prijema rješenja.

(2) Osoba kojoj se oduzima poslovna sposobnost može izjaviti žalbu bez obzira na svoje zdravstveno stanje.

(3) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako sud, iz opravdanih razloga, drukčije odluči.

(4) Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.

Član 338

Pravomoćno rješenje o oduzimanju, odnosno vraćanju poslovne sposobnosti sud će dostaviti općinskoj službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih knjiga radi upisa u matične knjige rođenih i zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda.

Član 339

Troškove postupka oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti snosi predlagalač.

3. Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka

Član 340

U postupku davanja dozvole za sklapanje braka sud odlučuje o davanju dozvole u slučajevima iz stava 2. čl. 11. i čl. 14. i 15. ovog Zakona.

Član 341

(1) Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka maloljetniku pokreće se na prijedlog maloljetne osobe.

(2) Prijedlog za pokretanje postupka sadrži osobne podatke o osobama koje žele sklopiti brak, osobne podatke o roditeljima predlagača, činjenice na kojima se zasniva prijedlog i dokaze o iznesenim činjenicama.

Član 342

(1) Sud će na odgovarajući način ispitati da li postoje uvjeti utvrđeni u stavu 2. član 15. ovog Zakona.

(2) Prije donošenja rješenja sud će pribaviti nalaz i mišljenje zdravstvene ustanove i mišljenje organa starateljstva, saslušat će predlagača i osobu sa kojom on želi sklopiti brak, roditelja ili staratelja predlagača, a prema potrebi može izvesti i druge dokaze. Sud neće saslušati roditelja kome je oduzeto roditeljsko pravo, a ocijenit će da li će saslušati roditelja koji bez opravdanih razloga ne vrši roditeljsko pravo.

(3) Sud će, po pravilu, saslušati predlagača bez prisustva ostalih učesnika u postupku.

(4) Sud je dužan utvrditi i osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač želi sklopiti brak.

(5) U postupku sud će na odgovarajući način ispitati opravdanost prijedloga vodeći računa o ostvarivanju ciljeva braka i o zaštiti porodice, kao i shvaćanjima sredine u kojoj žive osobe koje žele sklopiti brak.

Član 343

(1) Rješenje o davanju dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču i osobi sa kojom on želi sklopiti brak, roditeljima ili staratelju predlagača i nadležnom organu starateljstva.

(2) Rješenje kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču.

(3) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana žalbu mogu podnijeti roditelj ili staratelj predlagača i organ starateljstva, a protiv rješenja iz stava 2. ovog člana predlagač i osoba sa kojom on namjerava sklopiti brak.

Član 344

(1) Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka osobi nesposobnoj za rasuđivanje pokreće se na prijedlog osobe koja je nesposobna za rasuđivanje.

(2) Prijedlog za pokretanje postupka sadrži osobne podatke o osobama koje žele sklopiti brak, činjenice na kojima se zasniva prijedlog i dokaze o iznesenim činjenicama.

Član 345

(1) Sud će na odgovarajući način ispitati da li postoje uvjeti iz stava 2. član 11. ovog Zakona, te utvrditi osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač namjerava sklopiti brak.

(2) Prije donošenja rješenja sud će pribaviti mišljenje zdravstvene ustanove i organa starateljstva, saslušat će predlagača i osobu sa kojom on želi sklopiti brak, staratelja ili roditelja koji se stara o predlagaču, a prema potrebi može izvesti i druge dokaze.

(3) Sud će, po pravilu, saslušati predlagača bez prisustva ostalih učesnika u postupku.

(4) Sud je dužan utvrditi i osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač želi sklopiti brak.

(5) U postupku sud će na odgovarajući način ispitati opravdanost prijedloga vodeći računa o ostvarivanju ciljeva braka i o zaštiti porodice, kao i shvaćanjima sredine u kojoj žive osobe koje žele sklopiti brak.

Član 346

(1) Rješenje o davanju dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču i osobi sa kojom predlagač želi sklopiti brak, roditeljima, odnosno staratelju predlagača i organu starateljstva.

(2) Rješenje kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču.

Član 347

Protiv rješenja kojim se dozvoljava sklapanje braka osobi nesposobnoj za rasuđivanje žalbu mogu podnijeti sve osobe navedene u odredbi stava 1. član 343. ovog Zakona, a protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole žalbu mogu izjaviti predlagač i osoba sa kojom on namjerava sklopiti brak.

Član 348

Osobe kojima je dozvoljeno sklapanje braka ne mogu brak sklopiti prije pravomoćnosti rješenja o davanju dozvole za sklapanje braka.

Član 349

Prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka može se povući do pravomoćnosti rješenja o davanju dozvole za sklapanje braka.

4. Postupak za oduzimanje prava roditelju da živi sa djetetom i postupak za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja

Član 350

(1) U postupku za oduzimanje prava roditelju da živi sa djetetom sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u stavu 1. član 153. ovog Zakona.

(2) Prijedlog za pokretanje postupka iz stava 1. ovog člana može podnijeti drugi roditelj, dijete ili organ starateljstva, a postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.

(3) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga.

(4) Mjera oduzimanja prava roditelju da živi sa djetetom izriče se u trajanju do jedne godine.

(5) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta, a na prijedlog roditelja kome je ono oduzeto, ili po službenoj dužnosti.

(6) Žalba protiv odluka iz st. 1. i 5. ovog člana ne odlaže njihovo izvršenje.

(7) Pravomoćnou odluku o izrečenoj mjeri iz stava 1. ovog člana sud će dostaviti organu starateljstva. Organ starateljstva će za vrijeme trajanja ove mjere pomoći u otklanjanju uzroka zbog kojih je ona izrečena i u ponovnom uspostavljanju porodične zajednice.

Član 351

(1) U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u st. 1., 4. i 5. člana 154. ovog Zakona.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana pokreće se na prijedlog roditelja koji ostvaruje roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog staranja pokreće se na prijedlog roditelja kojem je bilo oduzeto roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva.

(3) Postupak iz stava 1. ovog člana može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.

(4) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga.

(5) U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jednom roditelju djeteta organ starateljstva će djetetu imenovati posebnog staratelja.

(6) Sud će vratiti roditeljsko staranje kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto, a na prijedlog roditelja kome je oduzeta, djeteta ili organa starateljstva.

(7) Pravomoćnu odluku o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih, a ako dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka će se dostaviti zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda radi zabilježbe.

Član 352

Ako postupak nije pokrenut na prijedlog organa starateljstva, sud će bez odlaganja obavijestiti taj organ o pokretanju postupka i pozvati ga da učestvuje u postupku.

Član 353

(1) Sud će, po službenoj dužnosti, utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.

(2) Radi utvrđivanja bitnih činjenica sud će održati ročište na koje će pozvati predlagača, organ starateljstva i oba roditelja. U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud će pozvati i staratelja djeteta čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko staranje.

(3) Sud je obavezan saslušati roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje.

(4) Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će uzeti u obzir i želje maloljetnika ako je maloljetnik sposoban da ih izrazi.

Član 354

U postupku oduzimanja i vraćanja roditeljskog staranja shodno se primjenjuju odredbe ovog Zakona o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti.

5. Postupak za sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj

Član 355

(1) Postupak za sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj pokreće se na prijedlog maloljetnika.

(2) Prijedlog iz stava 1. ovog člana može se podnijeti nakon što je na zakonom predviđeni način utvrđeno materinstvo, odnosno očinstvo djeteta maloljetnika.

(3) Sud će saslušati maloljetnika, njegove roditelje i pribaviti mišljenje organa starateljstva o svim okolnostima koje su od značaja za utvrđivanje je li maloljetnik duševno zrela osoba.

Član 356

(1) Protiv rješenja kojim se odobrava sticanje poslovne sposobnosti žalbu mogu podnijeti roditelji maloljetne osobe i organ starateljstva.

(2) Protiv rješenja suda kojim se odbija zahtjev za sticanje poslovne sposobnosti žalbu mogu podnijeti maloljetna osoba i organ starateljstva.

IX. POSTUPCI IZVRŠENJA I OSIGURANJA

1. Opće odredbe

Član 357

Izvršni postupak provodi se prema odredbama Zakona o izvršnom postupku, a postupak osiguranja prema odredbama Zakona o parničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Član 358

Sud može po službenoj dužnosti donijeti odluku o izvršenju i provesti izvršenje u onim predmetima u kojim je ovlašćen po službenoj dužnosti pokrenuti postupak u kojem je donesena izvršna isprava.

Član 359

Žalba protiv rješenja o izvršenju ne zadržava provođenje izvršenja niti poduzimanje izvršnih radnji kojima se ostvaruje potraživanje zbog koje je određeno izvršenje.

Član 360

Sud može odrediti izvršenje samo ako se time bitno ne ugrožavaju osobni i drugi važni interesi djece i drugih osoba i koje same nisu sposobne starati se o sebi i svojim pravima i interesima.

2. Izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će dijete živjeti

Član 361

(1) Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti mjesno je nadležan, osim suda koji je opće mjesno nadležan za stranku protiv koje se provodi izvršenje, i sud koji je opće mjesno nadležan za stranku koja zahtijeva izvršenje, te sud na čijem se području dijete zatekne.

(2) Sud na čijem se području dijete zatekne po službenoj dužnosti će, ili na zahtjev stranke, poduzet provođenje izvršenja oduzimanjem djeteta.

(3) Sud iz stava 1. ovog člana može odlučiti da se poduzimanje određenih radnji radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti povjeri sudu koji nije nadležan za provođenje izvršenja.

Član 362

(1) Na osnovu odluke suda o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti može se odrediti i provesti izvršenje radi predaje djeteta, bez obzira na to je li tom odlukom naložena predaja djeteta.

(2) Ako u odluci suda stranci protiv koje se provodi izvršni postupak nije naložena predaja djeteta, ovu naredbu izreći će sud u odluci o izvršenju. U tom slučaju sud će naložiti da se dijete preda u roku od 24 sata.

Član 363

(1) Odlukom o izvršenju može se naložiti predaja djeteta osobi na koju se odnosi izvršna isprava, osobi o čijoj volji zavisi predaja djeteta i svakoj drugoj osobi kod koje se dijete nalazi u času donošenja te odluke.

(2) U odluci iz stava 1. ovog člana izreći će se da je dijete dužna predati i svaka druga osoba kod koje se dijete zatekne u času provođenja izvršenja.

Član 364

(1) Prijedlog za izvršenje može podnijeti roditelj sa kojim će dijete živjeti.

(2) Organ starateljstva može podnijeti prijedlog za izvršenje ako se roditelj sa kojim će dijete živjeti ne protivi pokretanju izvršnog postupka.

Član 365

U toku izvršnog postupka sud je obavezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri.

Član 366

(1) Sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti slučaja, odrediti izvršenje oduzimanjem djeteta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv osobe koja protivno nalogu suda odbija predati dijete ili poduzima radnje sa ciljem njegova skrivanja ili onemogućavanja provođenja odluke.

(2) Sredstva izvršenja iz stava 1. ovog člana mogu se odrediti i provesti protiv osobe kod koje se dijete nalazi i protiv osobe od čije volje zavisi predaja djeteta.

(3) Ako se svrha izvršenja nije mogla postići jednim od sredstava izvršenja iz stava 1. ovog člana, sud može odrediti drugo sredstvo izvršenja iz istog stava.

Član 367

U prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti ne mora biti naznačeno sredstvo izvršenja, a ako je naznačeno, sud nije vezan prijedlogom stranke.

Član 368

(1) Kada je odlukom suda naloženo da se dijete preda u roku od 24 sata, odluka o izvršenju mora se stranci od koje treba oduzeti dijete predati prilikom poduzimanja prve izvršne radnje. Ako ta stranka ne bude prisutna pri oduzimanju djeteta, odluka će joj se dostaviti naknadno.

(2) Odsutnost osobe kojoj treba oduzeti dijete ne sprečava provođenje izvršnih radnji.

(3) Ako se izvršenje provodi protiv osobe na koju se ne odnosi odluka o izvršenju, toj osobi će se predati odluka o izvršenju i zapisnik o oduzimanju djeteta.

(4) Ako se izvršenje provodi protiv osobe iz stava 3. ovog člana ili protiv osobe koja nije prisutna izvršnim radnjama, te će se radnje provesti u prisutnosti dviju punoljetnih osoba.

(5) O vremenu i mjestu poduzimanja izvršnih radnji radi oduzimanja djeteta sud će, prema pravilima o osobnoj dostavi, obavijestiti roditelja kojem treba predati dijete, a može pozvati i organ starateljstva da bude prisutan provođenju izvršenja.

3. Izvršenje radi održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem

Član 369

U izvršnom postupku radi održavanja osobnih odnosa djeteta i neposrednih kontakata sa roditeljem sa kojim dijete ne živi primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe čl. od 364. do 368. ovog Zakona.

4. Izvršenje radi izdržavanja

Član 370

Za određivanje izvršenja i provođenje izvršenja radi ostvarivanja izdržavanja iz plaće ili drugih stalnih novčanih primanja dužnika mjesno je nadležan, osim suda koji je opće mjesno nadležan za izvršioca, i sud koji je opće mjesno nadležan za poslodavca koji isplaćuje plaću, odnosno za isplatioca drugih stalnih novčanih primanja, te sud koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena izvršna isprava.

Član 371

(1) Dužnik izdržavanja može pred sudom, notarom, organom starateljstva ili poslodavcem, odnosno drugim isplatiocem dati pristanak da se iznosi određeni za izdržavanje isplaćuju iz plaće ili drugih stalnih novčanih primanja izravno osobi koja je u odluci suda označena kao primalac izdržavanja, bez provođenja izvršnog postupka.

(2) Ako dužnik daje pristanak iz stava 1. ovog člana pred sudom, notarom ili organom starateljstva, oni će poslodavcu, odnosno drugom isplatiocu stalnih novčanih primanja odmah dostaviti izjavu izvršenika i odluku o izdržavanju.

(3) Ako je dužnik dao pristanak iz stava 1. ovog člana pred poslodavcem ili drugim isplatiocem stalnih novčanih primanja, dužan mu je istodobno donijeti odluku o izdržavanju.

(4) Na osnovu pristanka dužnika poslodavac, odnosno drugi isplatilac stalnih novčanih primanja dužan je kod svake isplate postupiti po odluci o izdržavanju.

Član 372

Ako roditelj koji je na osnovu pravomoćne sudske odluke ili nagodbe sklopljene pred organom starateljstva dužan pridonositi za izdržavanje djeteta ne izvršava svoje obaveze duže od tri mjeseca, organ starateljstva dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, ako ocijeni da bi zbog toga bilo ugroženo izdržavanje djeteta, poduzeti mjere osiguranja sredstva za privremeno izdržavanje sve dok roditelj, obveznik izdržavanja ne počne ponovo izvršavati svoje obaveze.

5. Mjere osiguranja radi izdržavanja

Član 373

(1) Mjere osiguranja prema odredbama ovog Zakona su privremena mjera radi izdržavanja i prethodna mjera radi izdržavanja.

(2) Privremenu mjeru radi izdržavanja sud može odrediti prije i u toku postupka u sporovima o izdržavanju.

(3) Prethodnu mjeru radi izdržavanja sud može odrediti nakon pravomoćnosti odluke kojom se dužniku nalaže davanje izdržavanja, koja još nije izvršna.

(4) Privremenu mjeru radi izdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, sud može odrediti u svakom postupku u kojem se, prema odredbama ovog Zakona, odlučuje o pravima i interesima djeteta.

Član 374

(1) Za određivanje i provođenje privremene mjere radi izdržavanja mjesno je nadležan sud koji je nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za izdržavanje u prvom stepenu.

(2) Za određivanje i provođenje prethodne mjere radi izdržavanja mjesno je nadležan sud koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka o izdržavanju, koja još nije izvršna.

Član 375

(1) Privremena mjera radi izdržavanja može se odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje obaveze izdržavanja, te da bez donošenja te mjere postoji opasnost za njegove osobne ili druge važne interese, ili opasnost da će bez te mjere osiguranja protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje izdržavanja.

(2) Prethodna mjera radi izdržavanja može se odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim da bi do nastupanja izvršnosti odluke kojom je naloženo davanje izdržavanja bili dovedeni u opasnost njegovi osobni ili drugi važni interesi, ili bi bez te mjere osiguranja bilo spriječeno ili znatno otežano ostvarivanje izdržavanja.

(3) Smatra se da postoji opasnost za osobne ili druge važne interese predlagača osiguranja ako se mjere osiguranja izdržavanja određuju u korist maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, osim ako se potraživanje odnosi na dio izdržavanja u povećanom iznosu u skladu sa povećanim mogućnostima pojedinog roditelja.

(4) Kad se privremena mjera radi izdržavanja određuje u postupku radi utvrđivanja materinstva ili očinstva, predlagač osiguranja treba učiniti vjerovatnim da je osoba protiv koje se mjera određuje roditelj djeteta.

Član 376

(1) Privremene mjere osiguranja radi izdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona sud će, ako za to postoji potreba, odrediti i provesti po službenoj dužnosti.

(2) U drugim slučajevima mjere osiguranja radi izdržavanja sud može odrediti samo na prijedlog povjerioca izdržavanja.

(3) Organ starateljstva može podnijeti prijedlog za određivanje mjere osiguranja kada je prema odredbama ovog Zakona ovlašćen podnijeti prijedlog za izvršenje.

Član 377

(1) Privremenom mjerom radi izdržavanja može se protivniku osiguranja naložiti davanje izdržavanja u visini koja je neophodna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba predlagača osiguranja, a može se odrediti i svaka druga mjera iz člana 271. Zakona o parničnom postupku.

(2) Prethodnom mjerom radi izdržavanja može se protivniku osiguranja naložiti davanje izdržavanja u visini koja je određena odlukom o izdržavanju ili u manjem iznosu.

Član 378

(1) U odluci kojom se određuje mjera osiguranja sud će odrediti vrijeme trajanja te mjere.

(2) Kada je odluka o privremenoj mjeri radi izdržavanja donesena prije pokretanja postupka o izdržavanju, sud će tu odluku dostaviti osobi koja je ovlašćena pokrenuti postupak i odredit će rok u kojem treba podnijeti tužbu radi izdržavanja.

Član 379

U postupcima radi određivanja i provođenja mjera osiguranja primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe Zakona o parničnom postupku.

OSMI DIO

X. POSEBNI POSTUPCI

Postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici

Član 380

(1) Pravo na zaštitu od nasilničkog ponašanja u porodici imaju bračni partneri, vanbračni partneri i svi članovi porodice.

(2) Zaštitu od nasilničkog ponašanja dužni su pružiti policija, organ starateljstva i sud za prekršaje.

(3) Sva fizička i pravna lica dužna su odmah po saznanju za nasilničko ponašanje o tome dostaviti obavještenje nadležnoj policijskoj upravi.

Član 381

Policijska uprava dužna je odmah po prijemu obavijestenja odstraniti i smjestiti u odgovarajuću ustanovu osobu koja se nasilnički ponaša ili od koje prijeti opasnost od nasilničkog ponašanja.

Član 382

Postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici je hitan i uredit će se posebnim zakonom Federacije.

DEVETI DIO

XI. KAZNENE ODREDBE

Član 383

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice, odnosno ustanova ako:

a) primjerak zapisnika o priznanju očinstva bez odlaganja ne dostavi nadležnom matičaru (član 56.);

b) odmah ne obavijesti organ starateljstva o upisu djeteta bez podataka o ocu (član 66.);

c) ne pozove majku da izjavi koga smatra ocem djeteta (član 67.);

d) ne pozove osobu koju je majka označila ocem djeteta (član 69.);

e) primjerak zapisnika o priznanju očinstva ne dostavi nadležnom matičaru (član 70.);

f) ne dostavi zapisnik o zasnivanju usvojenja (član 107.);

g) ne dostavi pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja nadležnom matičaru (član 111.);

h) ne dostavi rješenje o raskidu usvojenja nadležnom matičaru (član 123.);

i) ne obavijesti organ starateljstva o povredi prava djeteta, a naročito o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta (član 154.);

j) roditelju oduzme pravo da živi sa djetetom (član 154.);

k) ne obavijesti nadležnog matičara o stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva, ili ne obavijesti zemljišnoknjižni ured nadležnog suda radi upisa starateljstva u zemljišnu knjigu (član 170.);

l) ne poduzme mjere za zaštitu interesa štićenika do imenovanja novog staratelja (član 184.);

lj) ne obavijesti tražioca izdržavanja o zasnivanju novog radnog odnosa obveznika izdržavanja (član 248.);

m) ne postupi po odluci o izdržavanju kod svake isplate stalnih novčanih primanja (član 371.);

n) ne odstrani osobu koja se nasilnički ponaša ili od koje prijeti opasnost od nasilničkog ponašanja (član 381.).

(2) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana i odgovorno lice u pravnom licu, odnosno ustanovi.

(3) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj službenik vjerske zajednice pred kojim je sklopljen brak prije sklopljenog braka pred matičarom.

XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 384

(1) Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.

(2) Postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završit će se prema odredbama ranijeg zakona.

(3) Ukoliko po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima prvostepena presuda bude ukinuta, postupak će se voditi prema odredbama ovog Zakona.

(4) Presuda i rješenje koji su postali pravomoćni prije stupanja na snagu ovog Zakona izvršit će se prema ovom Zakonu.

Član 385

Organ starateljstva oslobođen je plaćanja sudske takse i troškova vještačenja u svim slučajevima pokretanja postupaka po službenoj dužnosti.

Član 386

Nepotpuno usvojenje zasnovano prema odredbama Porodičnog zakona (“Službeni list SR BiH”, br. 21/79 i 44/89, kao i “Službeni list R BiH”, br. 6/94 i 13/94) može se na zahtjev usvojioca uskladiti sa odredbama ovog Zakona ako su uvjeti za zasnivanje potpunog usvojenja postojali u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja i ako postoje u momentu podnošenja zahtjeva.

Član 387

Danom početka primjene ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona (“Službeni list SR BiH”, br. 21/79 i 44/89, kao i “Službeni list R BiH”, br. 6/94 i 13/94).

Član 388

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a počet će se primjenjivati istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

(“Sl. novine FBiH”, br. 31/2014)

Član 3

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Zakon o upravnim sporovima Federacije BiH

0

ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA FBiH (“Sl. novine FBiH”, br. 9/2005)

I – OSNOVNE ODREDBE

Član 1

Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana, privrednih i drugih društava, ustanova i drugih pravnih lica (u daljem tekstu: pravna lica) u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), kantonu, gradu i općini i radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti akata kojima organi uprave i službe za upravu u općini i gradu (u daljem tekstu: služba za upravu), odnosno privredna i druga društva, ustanove i druga pravna lica koja imaju javna ovlaštenja (u daljem tekstu: institucije koje imaju javna ovlaštenja) rješavaju o pravima i obavezama pojedinaca i pravnih lica u pojedinačnim upravnim stvarima.

Član 2

Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice).

Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica privrednih i drugih društava, naselje ili grupa lica i slično, iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor ako mogužbiti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku.

Upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kad je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

U slučaju iz stava 3. ovog člana svi organi uprave, službe za upravu i pravna lica dužni su da o takvim aktima, kad za njih saznaju, obavijeste nadležnog pravobranioca.

Upravni spor može pokrenuti i ombudsmen, a i intervenirati u postupku koji teče kad u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode pojedinca zajamčeni Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) i instrumentima navedenim u Aneksu tog Ustava.

Član 3

Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su.

Član 4

Pod pojmom organ, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljem tekstu: nadležni organ).

II – NADLEŽNOST

Član 5

Upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu prvostepenog organa odnosno njegove organizacione jedinice.

Član 6

U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu odlučuje predsjednik vijeća za upravne sporove.

Član 7

Sukob nadležnosti između kantonalnih sudova u pogledu rješavanja upravnog spora rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije).

Rješenje iz stava 1. ovog člana je pravosnažno i obavezujuće.

III – UPRAVNI SPOR

Član 8

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: upravni akt).

Član 9

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.

Upravni spor može se pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u upravnom postupku.

Član 10

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.

Član 11

Upravni spor se ne može voditi:

1) protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora;

2) protiv akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor;

3) u stvarima o kojima neposredno, na osnovu ustavnih ovlaštenja, odlučuju domovi Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ili predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i jedan od potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine odnosno zakonodavno tijelo kantona.

U stvarima iz tač. 2) i 3) stava 1. ovog člana može se voditi upravni spor kad je nadležni organ pri donošenju upravnog akta prekoračio granice svoje nadležnosti ili upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.

Član 12

Upravni akt može se pobijati:

1) ako akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavnim;

2) što ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt;

3) ako je akt donesen od nenadležnog organa;

4) ako se u upravnom postupku koji je prethodio aktu nije postupilo po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

5) ako je nadležni organ, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i odlučio suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.

Član 13

U upravnom sporu može se tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava.

Član 14

Tužilac u upravnom sporu može biti pojedinac, pravno lice i druga lica iz člana 2. ovog Zakona, pod uvjetima utvrđenim tom odredbom.

Član 15

Kad je pojedincu učlanjenom u neku društvenu organizaciju ili udruženje građana koja prema svojim pravilima (statutu) ima zadatak da štiti određena prava i interese svojih članova, upravnim aktom povrijeđeno neko takvo pravo ili interes, ta društvena organizacija odnosno udruženje građana može, po pisanom pristanku svog člana, u njegovo ime podnijeti tužbu i voditi upravni spor protiv takvog upravnog akta.

Organizacija odnosno udruženje iz stava 1. ovog člana može u svakom stadiju postupka, sa pravima sporednog umješača, stupiti u već pokrenuti spor na strani takvog pojedinca i u njegovu korist preduzimati sve radnje i koristiti sva pravna sredstva, ukoliko to nije u suprotnosti sa izjavama i postupcima samog pojedinca.

Član 16

Tužena strana u upravnom sporu je organ čiji se upravni akt osporava.

Član 17

Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kog je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno.

Po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta odložit će izvršenje do donošenja sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odlaganje izvršenja.

Nadležni organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do donošenja sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava.

Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pisano zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana.

IV – POSTUPAK

Član 18

Upravni spor pokreće se tužbom.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

Rok iz stava 2. ovog člana važi i za nadležnog pravobranioca i ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako im akt nije dostavljen tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.

Član 19

Tužba se predaje nadležnom sudužneposredno ili mu se šalje poštom preporučeno.

Tužba se može izjaviti i na zapisnik kod nadležnog suda ili ma kog drugog suda. Dan predaje tužbe pošti preporučeno, odnosno dan izjavljivanja tužbe na zapisnik smatra se danom predaje nadležnom sudu.

Ako tužba nije predata nadležnom sudužnego drugom organu, a stigne nadležnom sudu poslije isteka roka za podnošenje tužbe, smatrat će se da je na vrijeme podnesena ako se njeno podnošenje tom organu može pripisati neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca tužbe.

Za lica koja se nalaze u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine na obaveznoj vojnoj službi, dan predaje tužbe vojnoj jedinici, odnosno vojnoj ustanovi ili štabu smatra se danom predaje nadležnom sudu.

Odredba stava 4. ovog člana odnosi se i na ostala lica u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine na službi u vojnim jedinicama, odnosno vojnim ustanovama ili štabovima u mjestima u kojima ne postoji redovna pošta.

Za lica lišena slobode dan predaje tužbe upravi ustanove u kojoj se ta lica nalaze smatra se danom predaje nadležnom sudu.

Član 20

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 21

https://advokat-prnjavorac.com

U tužbi se mora navesti: ime, prezime i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište tužioca i tuženog, broj i datum upravnog akta protiv kog je tužba podnesena, zakonski razlog za pobijanje upravnog akta, kao i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje upravnog akta i potpis podnosioca. Uz tužbu se mora podnijeti upravni akt u originalu ili prijepisu odnosno fotokopiji.

Ako se tužbom traži povrat stvari ili naknada štete mora se priložiti i određen zahtjev u pogledu stvari ili visine pretrpljene štete.

Uz tužbu se podnosi i po jedan prijepis tužbe i priloga za tuženi organ i za svako zainteresirano lice, ako takvih lica ima.

Član 22

U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 23

Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke o čemu sudu podnosi pisani podnesak ili daje izjavu na zapisnik kod suda u kom slučaju nadležni sud rješenjem obustavlja postupak.

Član 24

Ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva sud će, prema potrebi, pozvati tužioca i preko drugog suda da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba da učini i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.

Ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

Član 25

Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi:

1) da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.) ili podnesena od neovlaštenog lica (član 2.);

2) da je akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8.);

3) da je očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužioca ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 14.);

4) da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, ali da žalba nije izjavljena (član 9.);

5) da je riječ o stvari o kojoj se, prema odredbama ovog Zakona, ne može voditi upravni spor (član 11.);

6) da već postoji pravomoćna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari.

Zbog razloga iz stava 1. ovog člana nadležni sud odbacit će tužbu u svakom stadiju postupka.

Član 26

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv kog je upravni spor pokrenut te ako u slučaju iz člana 20. ovog Zakona naknadno donese upravni akt, taj organ je dužan, pored tužioca, istovremeno pisano obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut, s tim da sudu dostavi i novi upravni akt. Sud će u tom slučaju pozvati tužioca da u roku od 15 dana pisano izjavi da li je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt.

Ako tužilac izjavi da je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku iz stava 1. ovog člana, nadležni sud donijet će rješenje o obustavljanju postupka.

Ako tužilac izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

Član 27

Ako tužbu ne odbaci po članu 24. stav 2. ili po članu 25. ovog Zakona, sud će po jedan prijepis tužbe sa prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporava (u daljem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima.

Odgovor na tužbu daje se u roku koji sud odredi u svakom pojedinom slučaju. Ovaj rok ne može biti duži od 20 dana.

U roku iz stava 2. ovog člana tužena strana dužna je da pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako tužena strana u tom roku ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, sud može riješiti stvar i bez spisa ako se tužbom pobija osporeni akt samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Ako se osporeni akt pobija iz drugih razloga, sud ne može stvar riješiti bez spisa, pa propuštanjem dostave spisa sudu odgovorno lice tuženog organa čini tešku povredu službene dužnosti.

Pisani prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica za tešku povredu službene dužnosti iz stava 4. ovog člana podnosi sud, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, prvostepenom disciplinskom organu koji je po prijedlogu dužan donijeti rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv odgovornog lica.

O podnesenom prijedlogu za tešku povredu službene dužnosti protiv odgovornog lica u nadležnom organu, sud će pisano obavijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada Federacije), odnosno vladu kantona a u gradu i općini gradsko odnosno općinsko vijeće, zavisno čiji je organ u pitanju, kako bi ti organi u okviru svojih ovlaštenja preduzeli odgovarajuće mjere da nadležni organ dosljedno postupi po traženju suda.

Član 28

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavjestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisutvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Kad je u predmetu odlučivano nejavno, na sjednici ili po sudiji pojedincu, sud može, ako su za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke i predmet vratiti tuženom ili prvostepenom organu na ponovno rješavanje kada ocijeni da će on brže i efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.

Član 29

U slučaju iz stava 2. člana 28. ovog Zakona sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća odredit će dan rasprave ili nejavnog rješavanja i na raspravu odnosno nejavno rješavanje pozvati stranke i zainteresirana lica, ako ima takvih lica.

U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode.

Član 30

Raspravom rukovodi sudija pojedinac odnosno predsjednik vijeća.

O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti kao i izreka odluke. Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća odnosno sudija pojedinac i zapisničar.

Član 31

Izostanak stranke sa rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka stranaka sa rasprave ne može se uzeti da su stranke odustale od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati.

Ako na raspravu ne dođe ni tužilac ni tužena strana, sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka.

Član 32

Na raspravi koja se održava pred vijećem prvo dobija riječ član sudskog vijeća koji je izvjestilac.

Izvjestilac izlaže stanje i suštinu spora, ne dajući svoje mišljenje. Poslije toga daje se riječ tužiocu da obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i zainteresiranim licima da obrazlože svoja gledišta.

Član 33

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam rješiti upravnu stvar.

U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.

Član 34

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 35

Kada odlučuje u vijeću sud donosi presudu odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća.

O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar.

Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.

Član 36

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. st. 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.

Kad je tužba podnesena na osnovu člana 20. ovog Zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje.

Ako nadležni organ ne postupi po presudi iz stava 4. ovog člana, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disiplinski postupak u smislu člana 27. st. 5. i 6. ovog Zakona.

Presudom kojom se osporeni upravni akt poništava i rješava upravna stvar ili samo poništava, sud će odlučiti i o zahtjevu tužioca za povrat stvari, odnosno za naknadu štete, ako podaci postupka pružaju za to pouzdan osnov. U protivnom, sud će uputiti tužioca da svoj zahtjev ostvaruje u parnici.

U slučajevima u kojima se ne odlučuje presudom sud donosi rješenje.

Član 37

Ako je održana rasprava, sud će donijeti odluku i izraditi pisani otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Nakon zaključenja rasprave sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu kada su dužne preuzeti odluku. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala raspravi, sud će je pisano obavijestiti o datumu za preuzimanje odluke.

Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni su sami preuzeti odluku u zgradi suda, te im sud neće dostavljati odluku po drugim zakonskim pravilima o dostavi pismena.

Član 38

Odluke suda donesene nejavno, na sjednici ili po sudiji pojedincu i druga pismena sud će dostaviti strankama neposredno u sudu, putem pošte ili na drugi način određen zakonom.

Član 39

Presuda odnosno rješenje sadrži: označenje suda, broj i datum, uvod koji obuhvata ime i prezime predsjednika vijeća, članova vijeća odnosno sudije pojedinca i zapisničara, označenje stranaka i njihovih zastupnika, kratko označenje predmeta spora i dan kad je presuda odnosno rješenje doneseno, izreku i obrazloženje. Izreka mora biti odvojen od obrazloženja. U presudi se moraju cijeniti svi navodi tužbe.

Originalnu presudu odnosno rješenje potpisuju predsjednik vijeća i zapisničar odnosno sudija pojedinac, ako je donio odlukužbez prisustva stranaka ili nejavno.

Presuda odnosno rješenje izdaje se strankama u ovjerenom prijepisu.

V – PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba

Član 40

Protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba se ne može izjaviti.

2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

Član 41

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 42

Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od trojice sudija.

Kada o zahtjevu za vanredno preispitivanje iz stava 3. člana 41. ovog Zakona odlučuje kantonalni sud, taj sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija koji nisu učestvovali u donošenju odluke.

3. Postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje

Član 43

Zahtjev iz člana 41. ovog Zakona sadrži označenje sudske odluke čije se preispitivanje predlaže, kao i razloge i obim u kome se predlaže preispitivanje te odluke.

Ako je zahtjev iz stava 1. ovog člana nepotpun ili nerazumljiv, nadležni sud će postupiti shodno odredbama člana 24. ovog Zakona.

Član 44

Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Ako nadležni sud ne odbaci zahtjev iz stava 1. ovog člana, dostavit će ga protivnoj stranci koja može, u roku koji odredi taj sud, podnijeti odgovor na zahtjev.

Kantonalnom sudu protiv čije je odluke podnesen zahtjev tuženi organ je dužan, na njegov zahtjev, najkasnije u roku od osam dana dostaviti sve spise predmeta koje je kantonalni sud dužan proslijediti Vrhovnom sudu Federacije u roku od tri dana po prijemu predmeta, ako je zahtjev podnesen tom sudu.

Član 45

Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.

Član 46

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

4. Ponavljanje postupka

Član 47

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:

1) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni na raspravi u ranijem sudskom postupku;

2) ako je do odluke suda došlo usljed krivičnog djela sudije ili zaposlenika u sudu, ili je odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika stranke, njegovog protivnika ili protivnikovog zastupnika ili punomoćnika, a takva radnja predstavlja krivično djelo;

3) ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta presuda je kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom;

4) ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili lažno preinačena, ili ako je svjedok, vještak ili stranka prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom iskazu;

5) ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu;

6) ako stranci odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.

Zbog okolnosti iz tač. 1) i 5). stav 1. ovog člana ponavljanje će se dozvoliti samo ako stranka, bez svoje krivice, nije bila u stanju da te okolnosti iznese u ranijem postupku.

Član 48

Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja. Ako je stranka saznala za razlog ponavljanja prije nego što je postupak kod suda okončan, ali taj razlog nije mogla upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se može tražiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja sudske odluke.

Po isteku pet godina od pravomoćnosti sudske odluke ponavljanje se ne može tražiti. Izuzetno, i poslije roka od pet godina ponavljanje postupka može se tražiti zbog zakonskih osnova navedenih u članu 47. stav 1. tač. 2), 3) i 4) ovog Zakona.

Član 49

Ponavljanje postupka pokreće se tužbom.

O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju te odluke.

Član 50

Tužba za ponavljanje postupka podnosi se sudu koji je nadležan za rješavanje (član 49. stav 2.).

U tužbi se mora naročito navesti:

1) presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži;

2) zakonski osnov ponavljanja (član 47.) i dokazi, odnosno okolnosti koje čine vjerovatnim postojanje tog osnova;

3) okolnosti iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u zakonskom roku i čime se to dokazuje;

4) u kom pravcu i u kom obimu se predlaže izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u postupku čije se ponavljanje traži.

Član 51

O tužbi za ponavljanje postupka sudija pojedinac odlučuje bez održavanja rasprave.

Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili da tužba nije blagovremena ili da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.

Ako sud ne odbaci tužbu po stavu 2. ovog člana dostavit će je protivnoj stranci i zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu.

Član 52

Po isteku roka za odgovor na tužbu (član 51. stav 3.) sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka.

Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično.

Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati.

Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari.

Član 53

Protiv odluke suda donesene po tužbi za ponavljanje postupka mogu se podnijeti pravni lijekovi koji su ovim Zakonom dozvoljeni u glavnoj stvari.

Član 54

U postupku za ponavljanje postupka shodno će se primjenjivati odredbe ovog Zakona o postupku po tužbi i pravnim lijekovima ukoliko u čl. od 47. do 53. ovog Zakona nije drugačije određeno.

5. Ostale odredbe postupka

Član 55

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 56

Pravne lijekove iz čl. 41. i 47. ovog Zakona može podnositi i ombudsmen kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je sudskom odlukom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo odnosno prava i slobode utvrđene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava.

VI – OBAVEZNOST PRESUDA

Član 57

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Član 58

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

Član 59

Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne može donijeti presudu koja u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disciplinski postupak na način propisan odredbama st. 5. i 6. člana 27. ovog Zakona.

VII – POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA POJEDINACA ZAJAMČENIH USTAVOM FEDERACIJE

Član 60

Pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa ovim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Član 61

O zahtjevima iz člana 60. ovog Zakona za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije rješava kantonalni sud.

Podnošenje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije kao i rješavanje tog zahtjeva od suda iz stava 1. ovog člana, vrši se u skladu sa slobodnom primjenom odredaba ovog Zakona koje se odnose na upravni spor.

O zahtjevima iz stava 1. ovog člana sud odlučuje rješenjem.

Član 62

Zaštita sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, kojem se, suprotno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda ili pravo.

Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije koje su povrijeđene radnjom iz stava 1. ovog člana osigurava se u postupku predviđenom odredbama čl. od 63. do 71. ovog Zakona, ako nije osigurana druga sudska zaštita.

Član 63

Pojedinac čije je pravo i sloboda povrijeđeno radnjom iz člana 62. ovog Zakona podnosi zahtjev nadležnom kantonalnom sudu.

U zahtjevu za zaštitu zbog nezakonite radnje navodi se: radnja, mjesto i vrijeme kada je učinjena, organ odnosno pravno lice kod kojeg je ta radnja učinjena, podaci o službenom licu odnosno odgovornom licu koje je to učinilo, dokazi o tome, kao i zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje slobode ili prava koje se osporava nezakonitom radnjom.

Član 64

Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja traje.

Ako lice prema kojem je preduzeta nezakonita radnja nije u mogućnosti da samo podnese zahtjev za zaštitu zbog nezakonite radnje, zahtjev može podnijeti i supružnik, dijete, roditelj ili drugi bliski srodnik.

Član 65

Ombudsmen može da pokreće postupak iz čl. 60. i 63. ovog Zakona pod uvjetima iz člana 56. ovog Zakona.

Član 66

Po zahtjevu za zaštitu zbog nezakonite radnje odlučuje kantonalni sud.

Sud iz stava 1. ovog člana odlučuje u sastavu predviđenim članom 6. ovog Zakona.

Član 67

Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, sudska odluka ima donijeti što prije a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 68

Sud će bez odlaganja zahtjev dostaviti na odgovor organu odnosno pravnom licu, zavisno od toga ko je izvršio radnju iz člana 62. ovog Zakona. Odgovor na zahtjev dostavlja se u roku koji odredi sud.

Sud može, prema okolnostima slučaja, po zahtjevu donijeti odluku odmah i bez prethodnog dostavljanja zahtjeva na odgovor, ako podaci u zahtjevu pružaju za to pouzdan osnov.

Član 69

Kad sud nađe da je zahtjev osnovan donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje. U protivnom, odbit će zahtjev rješenjem.

Sud će u rješenju iz stava 1. ovog člana odrediti mjere koje treba preduzeti, da bi se uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za slučaj neizvršenja rješenja.

Rješenje suda izvršava organ odnosno pravno lice iz člana 62. stav 1. ovog Zakona čije je službeno lice odnosno odgovorno lice učinilo nezakonitu radnju.

Član 70

Protiv rješenja iz stava 1. člana 69. ovog Zakona ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja stranci.

Član 71

Radi osiguranja izvršenja rješenja sud koji je donio rješenje odmah prema okolnostima konkretnog slučaja preduzeti će što je potrebno radi osiguranja izvršenja rješenja, a može o rješenju obavijestiti i Vladu Federacije odnosno vladu kantona, a u gradu i općini – gradsko odnosno općinsko vijeće, zavisno čiji je organ u pitanju, koji su dužni preduzeti mjere potrebne za uspostavljanje zakonitog stanja na način utvrđen u rješenju suda.

Član 72

Ako rješenje ne bude izvršeno u ostavljenom roku, nadležni sud će na zahtjev stranke izvršiti rješenje neposredno ili preko drugog suda ili organa.

Izvršenje se, prema okolnostima slučaja, provodi na trošak organa, privrednog društva ili drugog pravnog lica, odnosno na trošak službenog ili odgovornog lica koje je izvršilo nezakonitu radnju.

Radi izvršenja rješenja nadležni sud može podnijeti zahtjev nadležnom organu odnosno pravnom licu za udaljenje od dužnosti službenog ili odgovornog lica, a po potrebi, može protiv službenog odnosno odgovornog lica, ako ono u određenom roku ne izvrši rješenje, izreći novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM do 800,00 KM, kao i odrediti i druge pogodne mjere shodno pravilima izvršnog sudskog postupka.

VIII – KAZNENE ODREDBE

Član 73

Novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj institucija koja ima javna ovlaštenja:

1) ako po zahtjevu stranke ne donese rješenje u predviđenom roku (član 17. stav 2.);

2) ako ne pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet (član 27. stav 3.);

3) ako ne donese odluku po presudi (član 36. stav 5.);

4) ako sudužne dostavi sve spise predmeta na njegov zahtjev (član 44. stav 3.);

5) ako ne donese novi upravni akt u roku ili ga donese protivno pravnom shvatanju suda, odnosno primjedbama suda (član 57.);

6) ako ne donese poslije poništenja upravnog akta novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja (član 59.).

Za prekršaje iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM do 800,00 KM i odgovorno lice u instituciji koje ima javna ovlaštenja.

Novčanom kaznom iz stava 2. ovog člana kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana i odgovorno lice u organu uprave, odnosno gradskoj ili općinskoj službi za upravu.

Član 74

Odgovornim licem u organu uprave odnosno gradskoj ili općinskoj službi za upravu, u smislu člana 73. stav 2. ovog Zakona, smatra se rukovodilac organa uprave i upravne ustanove, odnosno rukovodilac gradske ili općinske službe za upravu i službenik u tim organima i službama koji je zadužen za neposredno obavljanje određenog posla, a nije obavio taj posao ili je izvršio radnju protivno datoj obavezi.

IX – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 75

Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred tim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona.

Ako po stupanju na snagu ovog Zakona Vrhovni sud Federacije tužbu uvaži i poništi osporeni upravni akt, daljnji postupak provest će se prema ovom Zakonu pred nadležnim kantonalnim sudom.

Postupak po tužbama podnesenim Vrhovnom sudu Federacije nakon 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred nadležnim kantonalnim sudom prema odredbama ovog Zakona.

Predmeti iz stava 3. ovog člana ustupit će se nadležnom kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 76

Postupak po redovnim i vanrednim pravnim sredstvima podnesenim do dana stupanja na snagu ovog Zakona koji nije završen, nastavit će se pred Vrhovnim sudom Federacije prema odredbama ranije važećeg zakona.

Ako po stupanju na snagu ovog Zakona bude ukinuta odluka suda, daljnji postupak provest će se prema ovom Zakonu pred nadležnim kantonalnim sudom.

Član 77

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 8/00).

Član 78

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a počet će se primjenjivati istekom 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Zakon o upravnom postupku FBiH

0
 

ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH

(“Sl. novine FBiH”, br. 2/1998 i 48/1999)

PRVI DIO

OPĆE ODREDBE

I – OSNOVNA NAČELA

1. Važenje Zakona

Član 1

(1) Po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organi uprave kantona, kao i gradske i općinske službe za upravu i drugi organi (u daljnjem tekstu: organi) kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.

(2) Nadležna tijela kantona mogu donositi dopunska pravila upravnog postupka, koja moraju biti sukladna ovom zakonu.

(3) Po ovom zakonu dužna su postupati i poduzeća (društva), ustanove i druga pravna lica kad u obavljanju javnih ovlasti (u daljnjem tekstu: institucije koje imaju javne ovlasti) koje su im povjerene zakonom ili propisom gradskog ili općinskog vijeća rješavaju u upravnim stvarima.

2. Poseban postupak

Član 2

Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim federalnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti suprotna načelima ovog zakona.

3. Supsidijarna primjena Zakona

Član 3

U upravnim oblastima za koje je federalnim zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

4. Načelo zakonitosti

Član 4

(1) Organi i institucije koje imaju javne ovlasti kada postupaju u upravnim stvarima dužni su da te stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koje imaju javne ovlasti i koje one donose na osnovu javnih ovlasti.

(2) U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javne ovlasti zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.

(3) Pravila postupka utvrđena odredbama ovog zakona važe i za slučajeve u kojima je organ odnosno institucija koja ima javne ovlasti, ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

5. Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa

Član 5

(1) Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

(2) Kad službena osoba koja rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to.

(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže cilj zakona.

6. Načelo efikasnosti

Član 6

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

7. Načelo materijalne istine

Član 7

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

8. Načelo saslušanja stranke

Član 8

(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

9. Ocjena dokaza

Član 9

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

10. Samostalnost u rješavanju

Član 10

(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlasti datih zakonom, drugim propisima i općim aktima.

(2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, odnosno opće akte na konkretni slučaj.

11. Pravo žalbe

Član 11

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti.

(2) Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati po žalbi.

(3) Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad provostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu.

(4) Protiv rješenja donesenog u drugom stupnju žalba nije dopuštena.

12. Konačnost rješenja

Član 12

Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla neko pravo, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

13. Pravomoćnost rješenja

Član 13

Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

14. Ekonomičnost postupka

Član 14

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

15. Pomoć neukoj stranci

Član 15

Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.

16. Upotreba jezika i pisma

Član 16

(1) Upravni postupak vodi se na bosanskom jeziku i hrvatskom jeziku, a kao sredstva komuniciranja mogu se koristiti i ostali jezici.

(2) Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog jezika i hrvatskog jezika.

(3) Ako je federalnim zakonom kao službeni jezik određen i dodatni jezik, taj jezik će se koristiti sukladno federalnom zakonu.

(4) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je da joj omogući da prati tok postupka na svom jeziku. Organ će poučiti stranku odnosno drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će se zabilježiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom pravu i njegova izjava u vezi sa datom poukom unijet će se u zapisnik.

(5) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Federacije Bosne i Hercegovine, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca).

(6) U upravnom postupku službeno pismo je latinica.

17. Upotreba izraza “organ”

Član 17

Pod organom koji vodi postupak odnosno rješava u upravnim stvarima, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove, službe i institucije iz člana 1. ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

II – NADLEŽNOST

1. Stvarna i mjesna nadležnost

Član 18

(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.

(2) Mjesna nadležnost se određuje po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni) Federacije, kao i po propisima o teritorijalnoj podjeli općina i po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.

Član 19

(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju stvarno je nadležan federalni i kantonalni organ uprave, odnosno gradska i općinska služba za upravu, ako zakonom ili odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća nije određena nadležnost drugog organa.

(2) Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u onim upravnim stvarima iz isključive nadležnosti Federacije i zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost tih organa, osim pitanja koja su federalnim zakonom prenesena na kantonalne organe uprave, odnosno gradske i općinske službe za upravu, kao i u upravnim stvarima iz nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave.

(3) Kantonalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima koje su kantonalnim zakonom stavljene u nadležnost kantonalnih organa uprave i u upravnim stvarima koje su federalnim zakonom prenesene na kantonalne organe uprave.

(4) Gradske, odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su statutom grada odnosno općine i propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća stavljene u nadležnost gradskih odnosno općinskih službi za upravu, kao i u upravnim stvarima koje su federalnim i kantonalnim zakonom prenesene u nadležnost tih službi.

(5) Ako propisima iz st. 1 do 4 ovog člana nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu, a u gradu i općini služba koja se odredi propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća.

Član 20

(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uvjetima propisanim tim zakonom.

(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.

(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drukčije određeno.

Član 21

(1) U okviru propisa predviđenih u članu 18. stav 2. ovog zakona, mjesna nadležnost se određuje:

1) u stvarima koje se odnose na nepokretnost – prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi;

2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća (društva), ustanove ili drugog pravnog lica – prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se određuje prema sjedištu poslovne jedinice;

3) u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu – prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

4) u ostalim stvarima – prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta – prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.

(2) Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama stava 1. tač. 1 do 4. ovog člana, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

(3) U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili u zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu zrakoplova.

(4) Odredbe ovog člana primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 22

(1) Ako bi prema odredbama člana 21. ovog zakona istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

(2) Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svom području one radnje postupka koje ne trpe odlaganje.

Član 23

Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku.

Član 24

(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.

(2) Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članu 65. st. 3. i 4. ovog zakona.

(3) Ako je nenadležni organ izvršio neku radnju postupka, nadležni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.

2. Stranke sa diplomatskim imunitetom

Član 25

(1) Glede nadležnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji uživa pravo imuniteta u Federaciji, strana država ili međunarodna organizacija, imaju u upravnom postupku položaj uređen međunarodnim pravom, odnosno međunarodnim ugovorima, priznatim od Bosne i Hercegovine i Federacije.

(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

(3) Službene radnje koje se tiču osoba koje uživaju pravo imuniteta obavljaju se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

3. Prostorno ograničenje nadležnosti

Član 26

(1) Svaki organ vrši službeni rad u granicama svog područja.

(2) Ako postoji opasnost zbog odgađanja, a službenu radnjužbi trebalo izvršiti van granica područja organa, organ može izvršiti radnju i van granica svog područja. On je dužan da o tome odmah obavijesti organ na čijem je području tu radnju poduzeo.

(3) Službene radnje u zgradama ili drugim objektima u posjedu vojnih organa obavljaju se po prethodnoj prijavi zapovjedniku zgrade, odnosno objekta i po sporazumu s njim.

(4) Službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom području vrše se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

4. Sukob nadležnosti

Član 27

Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica federalnih organa uprave koje se nalaze van sjedišta federalnog organa uprave, a osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti federalnog organa uprave, rješava federalni organ uprave iz čije nadležnosti obavljaju poslove te organizacione jedinice.

Član 28

Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava:

1) između federalnih organa uprave, između federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije);

2) između organa uprave dva ili više kantona – Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud Federacije);

3) između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dva ili više kantona, kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i federalnih organa uprave – Vrhovni sud Federacije;

4) između federalnih organa uprave i federalnih ustanova i kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i federalnih i kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti – Vrhovni sud Federacije.

Član 29

Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između vlada dva ili više kantona, odnosno između Vlade Federacije i vlade kantona rješava Vrhovni sud Federacije.

Član 30

Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između federalnih organa koji nisu predviđeni u čl. 27. i 28. ovog zakona i za koje nije određena nadležnost drugog organa ili suda rješava Vrhovni sud Federacije.

Član 31

Sukob nadležnosti u upravnom postupku u kantonu rješava:

1) između kantonalnih organa uprave, između kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, kao i između kantonalnih ustanova – vlada kantona;

2) između kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti i kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova – najviši sud kantona.

Član 32

Sukob nadležnosti u upravnom postupku u općini rješava:

1) između općinskih službi za upravu, između općinskih službi za upravu i općinskih ustanova, kao i između općinskih ustanova – općinski načelnik;

2) između općinskih službi za upravu dvije ili više općina – najviši sud kantona;

3) između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dvije ili više općina, kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i općinskih službi za upravu – najviši sud kantona;

4) između općinskih načelnika dvije ili više općina, odnosno između općinskog načelnika i vlade kantona – najviši sud kantona.

Član 33

Sukob nadležnosti u upravnom postupku u gradu rješava:

1) između gradskih službi za upravu, između gradskih službi za upravu i gradskih ustanova, kao i između gradskih ustanova – gradonačelnik;

2) između gradskih službi za upravu i općinskih službi za upravu – najviši sud kantona;

3) između gradskih institucija koje imaju javne ovlasti, kao i sukobe nadležnosti između tih institucija i gradskih službi za upravu i gradskih ustanova – najviši sud kantona.

Član 34

(1) Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.

(2) Organ koji rješava sukob nadležnosti istovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spise predmeta nadležnom organu.

(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi poseban upravni spor.

(4) Odredbe člana 22. stav 2. ovog zakona shodno se primjenjuju i u slučaju sukoba nadležnosti.

Član 35

(1) Ako organ u sukobu smatra da mu je rješenjem kojim je odlučeno o sukobu nadležnosti povrijeđeno neko pravo, može na to rješenje izjaviti žalbu. Ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.

(2) Ako organ nadležan za rješavanje po žalbi iz stava 1. ovog člana utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su usljed toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti oglašen za nadležnog, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio. Rješenje doneseno po žalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime rješavaju.

(3) Žalbu u vezi sa stavom 1. ovog člana i rješenje doneseno u vezi s žalbom nemaju uticaja na upravni postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu stvar rješava organ koji je određen kao nadležan rješenjem donesenim o sukobu nadležnosti.

5. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje

Član 36

(1) U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan organ uprave rješenje u upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisima o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drukčije određeno.

(2) Rukovodilac organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja.

(3) O ovlaštenju službenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave dužan je donijeti posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima ( da rješava upravne stvari ili da vodi upravni postupak ili i jedno i drugo ).

(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koji prethodi rješavanju.

Član 37

Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležna Vlada Federacije ili vlada kantona, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom odrede te vlade, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 38

Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan dom Parlamenta Federacije ili zakonodavno tijelo kantona odnosno gradsko ili općinsko vijeće, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom odnosno drugim propisom nije drukčije određeno.

Član 39

U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javne ovlasti rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i obime ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.

6. Pravna pomoć

Član 40

(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje se imaju poduzeti izvan područja nadležnog organa ovaj će organ zamoliti organ uprave na čijem se području radnja ima poduzeti da izvrši te radnje.

(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamoliti drugi odgovarajući organ ovlašten za poduzimanje takve radnje da izvrši pojedinu radnju u postupku.

Član 41

(1) Organi, kao i institucije koje imaju javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ova se pomoć traži posebnom molbom.

(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati po molbi u granicama svog područja i djelokruga, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe.

(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ odnosno institucija koja ima javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima mogu tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kom mu se spisi moraju vratiti.

(4) Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora, a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Ako postoji sumnja o postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom pitanju zatražit će se od organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.

(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog kontakta sa inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju sa inozemnim organima preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

7. Izuzeće

Član 42

Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku izuzet će se od rada u predmetu:

1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak: stranka, suovlaštenik, odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;

2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja zaključno, pa i onda kad je brak prestao;

3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranioca;

4) ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili u donošenju rješenja.

Član 43

Službena osoba koja je ovlaštena da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi neku radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz člana 42. ovog zakona, dužna je da prekine svaki daljnji rad na predmetu i da o tome obavijesti organ nadležan za rješavanje o izuzeću (član 45). Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, obavijestit će o tome taj organ ne prekidajući rad.

Član 44

(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članu 42. ovog zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristrasnost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od razloga za izuzeće.

(2) Službena osoba za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga navedenog u članu 42. ovog zakona ne može, sve do donošenja zaključka o ovom zahtjevu, obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgađanje.

Član 45

(1) O izuzeću službene osobe u federalnom organu uprave i federalne ustanove, odnosno u kantonalnom organu uprave i kantonalnoj ustanovi odlučuje rukovodilac koji rukovodi tim organom odnosno ustanovom.

(2) O izuzeću službene osobe u gradskoj, odnosno općinskoj službi za upravu odlučuje gradonačelnik, odnosno općinski načelnik.

(3) O izuzeću službene osobe organa koji se nalazi u sastavu organa uprave odlučuje rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.

(4) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vlada Federacije odnosno vlada kantona, a o izuzeću rukovodioca organa koji se nalazi u sastavu drugog organa uprave odlučuje rukovodilac organa u čijem se sastavu nalazi taj organ.

(5) O izuzeću gradonačelnika odnosno općinskog načelnika odlučuje gradsko odnosno općinsko vijeće.

(6) O izuzeću službene osobe institucije koja ima javne ovlasti odlučuje rukovodilac te institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ utvrđen statutom ili drugim općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona ili drugim posebnim propisom nije drukčije određeno.

(7) Odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće službenih osoba iz čl. 37. i 38. ovog zakona. O izuzeću tih osoba odlučuju odgovarajuća vlada odnosno dom.

(8) O izuzeću se odlučuje zaključkom.

Član 46

(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku u vezi s predmetom u kome je izuzeće određeno.

(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.

Član 47

(1) Odredbe člana 45. ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće zapisničara.

(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja je ovlaštena da vodi postupak.

III – STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

1. Stranka

Član 48

Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

Član 49

(1) Stranka u upravnom postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

(2) Organi uprave i drugi organ i poslovna jedinica poduzeća (društva), naselje, grupa osoba i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica, mogu biti stranke u postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku.

(3) Stranka može biti i sindikalna organizacija ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes službenika i namještenika u organima uprave, kao i radnika u poduzeću (društvu), ustanovi ili u drugom pravnom licu.

(4) Ombudsmen može, ako nađe da ima osnova, prisustvovati upravnom postupku radi ostvarivanja svojih funkcija u zaštiti ljudskog dostojanstva, prava i sloboda građanina zajamčenih ustavom i instrumentima navedenim u Aneksu Ustava Federacije. Ombudsmen može prisustvovati u upravnom postupku do donošenja pravosnažnog upravnog akta i u postupcima vanrednih pravnih lijekova.

U toku postupka iz stava 4. ovog člana, Ombudsmen može pregledati sva službena dokumenta koja se odnose na upravne spise i zahtijevati saradnju službene osobe ovlaštene za rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku i drugih službenih osoba, a posebno u pribavljanju potrebnih informacija, dokumenata i spisa koji se odnose na upravnu stvar koja je predmet upravnog postupka.

Član 50

(1) Poduzeće (društvo), ustanova i drugo pravno lice, društvena organizacija i udruženje građana koji prema svom općem aktu imaju zadatak da štite određena prava i interese svojih članova, mogu, po pristanku svog člana, u njegovo ime da stave zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese, kao i da stupe u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke.

(2) Pravno lice iz stava 1. ovog člana, može da zastupa svog radnika u upravnom postupku na njegov zahtjev, ako je to predviđeno općim aktom toga pravng lica.

Član 51

(1) Ako su tužitelj, pravobranitelj i drugi organi vlasti zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese, oni imaju u granicama svojih ovlaštenja, prava i dužnosti stranke.

(2) Organi iz stava 1. ovog člana ne mogu u upravnom postupku imati šira ovlaštenja nego što ih imaju stranke, ako zakonom nije drukčije određeno.

2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

Član 52

(1) Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost).

(2) Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku obavlja njegov zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik se određuje na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa donesenog na osnovu zakona.

(3) Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika odnosno zakonskog zastupnika. Predstavnik, odnosno zakonski zastupnik pravnog lica određuje se njegovim općim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom nadležnog organa donesenog na osnovu zakona.

(4) Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica poduzeća (društva) – preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselje, odnosno grupa osoba koje nemaju svojstvo pravnog lica – preko osobe koju oni odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(5) Kad organ koji vodi postupak ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva.

Član 53

(1) U toku cijelog postupka organ će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno predstavnik.

(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

3. Privremeni zastupnik

Član 54

(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika, ako to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Organ koji vodi postupak odmah će izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen osobi čije je boravište nepoznato, objavit će svoj zaključak na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajeni način.

(2) Ako poduzeće (društvo), ustanova ili drugo pravno lice nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika, po pravilu, iz reda osoba iz pravnog lica i o tome će, bez odgađanja, obavijestiti to pravno lice.

(3) Na način predviđen u odredbama st. 1. i 2. ovog člana, postavit će se privremeni zastupnik i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi a stranku, odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

(4) Postavljena osoba je dužna primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen, i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.

4. Zajednički predstavnik

Član 55

(1) Dvije ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, u istom predmetu istupati zajednički. One su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.

(2) Organ koji vodi postupak, može ako to ne zabranjuje poseban propis, odrediti strankama koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Ako stranke po takvom zaključku ne postupe, može to odrediti sam organ koji vodi postupak, u kom slučaju zajednički predstavnik, odnosno punomoćnik zadržava to svojstvo sve dok stranke ne postave drugog. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.

(3) I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika, svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva.

5. Punomoćnik

Član 56

(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave.

(2) Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.

(3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a ove izjave se mogu od stranke i neposredno tražiti.

(4) Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu može neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji nesuglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave u smislu člana 9. ovog zakona.

Član 57

(1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.

(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje, o čemu se donosi zaključak i o tome će odmah obavijestiti stranku.

(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba, koja ne odgađa izvršenje zaključka.

Član 58

(1) Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno u zapisnik koji sačinjava službena osoba organa koji vodi postupak.

(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak prsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i prisustvo dvojice svjedoka, koji će se potpisati na punomoć.

(3) Iznimno, službena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u postupku može dopustiti da u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr.), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.

Član 59

(1) Ako je punomoć data u obliku privatne isprave, pa se posumnja u njenu istinitost, može se narediti da se podnese ovjerena punomoć.

(2) Pravilnost punomoći ispituje se po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene punomoći uklanjaju se shodno odredbi člana 67. ovog zakona, pri čemu službena osoba koja vodi postupak može dopustiti punomoćniku s neurednom punomoći da izvrši hitne radnje u postupku.

Član 60

(1) Za sadržaj i obim punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.

(2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.

(3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 61

Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke važe shodno i za njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike.

Član 62

(1) Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni pomagač). Ova osoba ne zastupa stranku.

(2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno sposobna ili koja se bavi nadripisarstvom.

IV – KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

1. Podnesci

Član 63

(1) Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i druga priopćenja kojima se pojedinci ili pravna lica obraćaju organima.

(2) Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se, ako nije drugačije propisano, izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

Član 64

Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem podneska, a može se predati svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani s rokom ili inače nisu neodložni može se odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.

Član 65

(1) Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje.

(2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je, po službenoj dužnosti ili na usmeno traženje podnositelja, dati potvrdu o prijemu podneska. Za ovu potvrdu ne plaća se taksa.

(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

(5) Protiv zaključka donesenog po st. 3. i 4. ovog člana dopuštena je posebna žalba.

(6) Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca tužbe.

Član 66

(1) Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se u vezi s njim moglo postupiti. Podnesak naročito treba da sadrži: označenje organa kome se upućuje, predmet na koji se odnosi zahtjev, odnosno prijedlog, ko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima i ime i prezime i boravište (adresu) podnosioca, odnosno zastupnika ili punomoćnika.

(2) Podnosilac je dužan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, podnesak može umjesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je potpisala podnesak za podnosioca dužna je da na podnesku potpiše svoje ime i stavi svoju adresu.

(3) Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, potpisat će ga druga pismena osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu.

Član 67

(1) Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. Ovo se može saopćiti podnosiocu pismeno, faksom ili telefonski, a i usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji ovo saopćava. O učinjenom saopćenju organ će sastaviti službenu zabilješku u spisu.

(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, pa se usljed toga ne može u vezi sa podneskom postupati, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba. Na ovu posljedicu podnosilac će se naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska.

(3) Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko priopćenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime označeno na telegrafskom ili faks podnesku, odnosno da ne potiče od osobe koja je pri telefonskom priopćenju kazala svoje ime, nadležni organ će povesti postupak za utvrđivanje ovih činjenica, pa ako se nedostaci ne otklone, postupit će na način propisan u stavu 2. ovog člana.

Član 68

Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadležan, a sa ostalim zahtjevima postupit će u smislu člana 65. stava 4. ovog zakona.

2. Pozivanje

Član 69

(1) Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u postupku potrebno a koje boravi na njegovom području. Po pravilu, pozivanje se ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravki, rješenja i zaključaka, ili radi saopćenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se saopćenje ima učiniti.

(2) Izuzetno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veće gubljenje vremena za pozvanog.

(3) Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način pozivanja.

Član 70

(1) U pismenom pozivu naznačit će se: naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna da dođe lično ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužna da izvijesti organ koji je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti da može biti priveden ako se iz neopravdanih razloga ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen da dođe, odnosno da može biti novčano kažnjen.

(2) U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.

(3) Kad to dopušta priroda stvari, može se ostaviti na volju pozvanoj osobi da umjesto ličnog dolaska preda, do određenog dana, potrebnu pismenu izjavu.

Član 71

(1) Pri pozivanju organ će voditi računa da se osoba čije je prisustvo potrebno pozove da dođe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanog u obavljanju njegovog redovnog posla.

(2) Niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću može se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviđeno posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih i neodgodivih mjera, koje u pozivu moraju biti navedene, kao i propis na osnovu kojeg se vrši to pozivanje.

Član 72

(1) Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu.

(2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe, dužna je odmah po prijemu poziva o tome izvijesititi organ koji je izdao poziv, a ako je razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah poslije saznanja tog razloga.

(3) Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen (član 83.) ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 DM. Ove će se mjere primijeniti samo ako je u pozivu bilo naznačeno da će se te mjere primijeniti. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. Zaključak o privođenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova donosi službeno lice koje vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa – u suglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba.

(4) Ako se pozivu nije odazvala vojna osoba ili službenik policije, organ će se obratiti nadležnoj vojnoj komandi odnosno organu policije te osobe sa zahtjevom da se ona dovede, a može ga i kazniti po stavu 3. ovog člana, odnosno odrediti da snosi troškove.

3. Zapisnik

Član 73

(1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku, sastavlja se zapisnik.

(2) O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima, službenim opažanjima, usmenim uputstvima i nalozima, kao i okolnostima koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod koga se vodi postupak, neće se, po pravilu, sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.

Član 74

(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, broj i datum, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja i predmet u kome se ona obavlja, imena službenih osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili punomoćnika i drugih osoba koje su prisutne izvođenju radnje.

(2) Zapisnik treba da sadrži tačno i kratko tok i sadržaj u postupku izvršene radnje i datih izjava i da se te radnje i izjave ograniče na ono što se tiče same stvari koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo koju svrhu upotrijebljene pri izvođenju radnje, a, prema potrebi, ove se isprave prilažu zapisniku.

(3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu.

(4) Ako se koje saslušanje obavlja preko tumača (prevoditelja), označit će se na kom je jeziku saslušani govorio i tko je bio tumač (prevoditelj).

(5) Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urađeno i to će se potpisati.

(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.

(7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice, crteži, fotografije i tome slično, te akte će svojim potpisom ovjeriti službena osoba i priključiti zapisniku, a u zapisniku konstatovati akte koji su uzeti.

(8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim stvarima može voditi u vidu knjige ili drugih sredstava evidencije.

Član 75

(1) Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva i njih svojim potpisom ovjerava službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.

Član 76

(1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe, a službena osoba je obavezna to omogućiti. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj datih primjedaba. Te primjedbe će potpisati osoba koja ih je dala. Zatim će se pristupiti potpisivanju zapisnika na način što će se prvo potpisati osobe koje su saslušane, odnosno davale izjave u postupku, a na kraju zapisnik će ovjeriti svojim potpisom službena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i zapisničar, ako ga je bilo.

(2) Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane u postupku u zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava.

(3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.

(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista.

(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.

(6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše, potpisat će je jedna pismena osoba, koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.

(7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.

Član 77

(1) Zapisnik sastavljen sukladno s odredbama člana 76. ovog zakona jeste javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni.

(2) Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.

Član 78

(1) Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može sastaviti samo službena zabilješka u spisu, koja se ovjerava potpisom službene osobe koja predsjedava kolegijalnim organom.

(2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Ovaj zapisnik potpisuju osoba koja predsjedava i zapisničar.

(3) Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.

4. Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka

Član 79

(1) Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da o svom trošku prepišu potrebne spise, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i prepisuju pod nadzorom određene službene osobe.

(2) Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše pojedine spise ima ombudsmen i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes za to, kao i društvena organizacija i udruženje građana, ako za to postoji opravdan interes.

(3) Zahtjev za razgledanje i prepisivanje spisa može se staviti i usmeno. Organ može tražiti od osobe iz stava 2. ovog člana da pismeno ili usmeno na zapisnik obrazloži postojanje svog pravnog interesa.

(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba.

(5) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku postupka.

(6) Protiv odbijanja zahtjeva iz odredaba ovog člana dopuštena je posebna žalba i kad zaključak nije izdat pismeno. Žalba se može izjaviti odmah.

V – DOSTAVLJANJE PISMENA

1. Način dostavljanja pismena

Član 80

(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.

(2) Dostavljanje se vrši preko pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe. Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti, ako je takva dostava posebnim propisom predviđena.

(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja sukladno odredbama ovog zakona o dostavljanju pismena.

Član 81

(1) Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.

(2) Organ čije se pismeno ima dostaviti može, izuzetno, iz osobito važnih razloga odrediti da se dostavljanje izvrši i u nedjelju ili drugi neradni dan ili na dan državnog praznika.

(3) Dostavljanje poštom može se vršiti i u dane iz stava 2. ovog člana.

Član 82

(1) Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu gdje je zaposlena osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti, a advokatu u njegovom advokatskom uredu.

(2) Dostavljanje se može izvršiti i van prostorija navedenih u stavu 1. ovog člana, ako osoba kojoj se dostavljanje vrši pristane primiti pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema, može se takvoj osobi izvršiti dostavljanje gdje god se ona zatekne.

2. Obavezno osobno dostavljanje pismena

Član 83

(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je takvo dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno osobno dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, ili se u advokatskom uredužne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga može naći, pa će mu kod neke od osoba navedenih u članu 84. ovog zakona ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članu 86. ovog zakona, i tada se smatra da je dostavljanje izvršeno.

(3) Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (član 88), smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.

3. Posredno dostavljanje pismena

Član 84

(1) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati susjedu, ako on na to pristane.

(2) Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(3) Dostavljanje po st. 1. i 2. ovog člana ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.

Član 85

(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna i da joj osoba navedena u članu 84. ovog zakona ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.

(2) Ako je boravište osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti i pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika u smislu člana 54. ovog zakona i njemu će predati pismeno,

Član 86

(1) Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na način propisan u članu 84. ovog zakona, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje u kojem je naznačeno pribio na vrata, i staviti svoj potpis.

(2) Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da oštećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja.

(3) O dostavljanju izvršenom na način propisan u stavu 1. ovog člana, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

4. Posebni slučajevi dostavljanja pismena

a) Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku

Član 87

(1) Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka ima, vrši se na način propisan u čl. 80. do 86. ovog zakona.

(2) Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.

b) Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena

Član 88 https://advokat-prnjavorac.com

(1) Stranka može ovlastiti određenu osobu kojoj se imaju vršiti sva dostavljanja za nju. Kad stranka pismeno obavijesti o tom ovlaštenju organ koji vodi postupak, taj organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku (punomoćnik za primanje pismena).

(2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je svaki akt bez odgađanja poslati stranci.

(3) Ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačilo postupak, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da u vezi sa određenim predmetom, a u određenom roku postavi u sjedištu organa punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne postupi po ovom nalogu, organ može postupiti shodno članu 54. ovog zakona.

(4) Kad se stranka ili njen zakonski zastupnik nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji, pozvat će se pri dostavljanju prvog pismena da u određenom roku postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena i upozorit će se da će im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomoćnika, postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za primanje pismena, odnosno privremeni zastupnik.

(5) Dostavljanjem pismena punomoćniku za primanje pismena smatra se da je dostavljanje izvršeno stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno.

Član 89

(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika, dužne su pri prvoj radnji u postupku prijaviti organu zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, po mogućnosti takvog koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takvog punomoćnika ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.

(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je bez odgađanja obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da pregledaju, prepišu i ovjere pismeno koje, po pravilu, on treba da čuva.

(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se sve osobe za koje se dostavljanje vrši.

c) Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim licima

Član 90

(1) Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim licima vrši se predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi određenoj za primanje pismena tih organa odnosno pravnih lica, ako za pojedine slučajeve nije drukčije propisano.

(2) Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (član 49. stav 2.) dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za primanje pismena (član 52. stav 4.).

(3) Ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, odnosno u pravnom licu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.

d) Dostavljanje pismena ostalim osobama

Član 91

(1) Fizičkim osobama i pravnim licima u inozemstvu, kao i stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama u Federaciji koje uživaju diplomatski imunitet, dostavljanje pismena se obavlja preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim ugovorima nije drukčije određeno.

(2) Državljanima Federacije koji se nalaze u inozemstvu dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga, svjedodžaba, diploma, uvjerenja, potvrda i drugih pismena izdatih na zahtjev stranke može se obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena može se obavljati i preko diplomatskih i konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine u inozemstvu.

(3) Vojnim osobama, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u suhozemnom, riječnom, pomorskom i zračnom saobraćaju dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u kojima su zaposleni.

(4) Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

e) Dostavljanje pismena javnim priopćenjem

Član 92

Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti priopćenje u novinama, odnosno u drugim sredstvima javnog informiranja ili na neki drugi uobičajeni način.

f) Odbijanje prijema pismena

Član 93

(1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno, ili to učini osoba zaposlena u organu, poduzeću (društvu), ustanovi ili u drugom pravnom licu ili u advokatskom uredu, odnosno ako to učini osoba koju su za prijem pismena odredili naselje, grupa osoba i dr. (član 49. stav 2.), dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili na radnom mjestu gdje je ta osoba zaposlena ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije gdje je zaposlena.

(2) Kad je dostavljanje pismena izvršeno na način predviđen u stavu 1. ovog člana, dostavljač će zabilježiti na dostavnici datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

g) Promjena stana

Član 94

(1) Kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili stan, dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi postupak.

(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

(3) Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

(4) Kad punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi postupak, dostavljanje će se izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen.

5. Dostavnica

Član 95

(1) Dokaz za izvršeno dostavljanje pismena predstavlja potvrda o dostavljanju (dostavnica).

(2) Dostavnica sadrži: naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv pismena koje se dostavlja, ime stranke odnosno osobe kojoj se pismeno dostavlja i njenu adresu.

(3) Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti datum prijema.

(4) Ako je primalac nepismen ili ne može da se potpiše, dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

(5) Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

6. Greške u dostavljanju pismena

Član 96

(1) Ako pri dostavljanju pismena bude učinjena greška koja se odnosi na datum dostavljanja ili osobu kojoj je pismeno predato, organ o čijem se pismenu radi dužan je sprovesti postupak radi utvrđivanja tih činjenica. Smatrat će se da je dostavljanje izvršeno onog datuma za koji se u postupku utvrdi da je osoba kojoj je pismeno namijenjeno stvarno dobila to pismeno.

(2) Ako je dostavnica nestala, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i drugim sredstvima što se utvrđuje u postupku, sukladno odredbi stava 1. ovog člana.

VI – ROKOVI

Član 97

(1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti određeni rokovi.

(2) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, službena osoba koja vodi postupak.

(3) Rok koji je odredila službena osoba koja vodi postupak, kao i rok određen propisima za koji je predviđena mogućnost produženja, može se produžiti na molbu zainteresirane osobe koja se podnese prije isteka roka ili tri dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje, o čemu se sačinjava službena zabilješka u spisu.

Član 98

(1) Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine.

(2) Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostavljanje ili priopćenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je određen po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je dostavljanje ili priopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od koga se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok ističe posljednjeg dana tog mjeseca.

(3) Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom.

Član 99

(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani odnosno dani kada se ne radi i dani državnih praznika.

(2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

Član 100

(1) Podnesak je podnesen u roku ako je prije nego što rok istekne stigao organu kome je imao biti predat.

(2) Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje organu kome je upućen.

(3) Za osobe koje se nalaze u vojsci Federacije dan predaje podneska vojnoj jedinici, odnosno vojnoj ustanovi ili štabu, smatra se danom predaje organu kome je upućen.

(4) Za osobe lišene slobode dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se te osobe nalaze smatra se danom predaje organu kome je upućen.

(5) Ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka dužna da podnese, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do određenog dana, organ je dužan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja.

VII – POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Član 101

(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje, dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.

(2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dozvolit će joj se povrat u pređašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očiglednom omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu.

(3) Povrat u pređašnje stanje dozvolit će se i u slučaju kad je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije za tri dana poslije isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

Član 102

(1) Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese okolnosti zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini bar vjerovatnim (član 160.).

(2) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne može se zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgađanje rasprave.

(3) Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.

Član 103

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od osam dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala.

(2) Poslije isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje.

(3) Ako se propusti rok iz st. 1. i 2. ovog člana za traženje povrata, ne može se tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.

Član 104

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju.

(3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.

(4) Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate, nadležni organ može odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke.

Član 105

(1) Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten (član 103. stav 3.).

(2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

(3) Žalba nije dopuštena protiv zaključka o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje koji je donio organ nadležan za rješavanje u drugom stupnju o glavnoj stvari.

(4) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo kad je zaključak donio prvostepeni organ.

Član 106

(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok zaključak o prijedlogu kojim je riješeno o povratu ne postane konačan.

(2) Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

VIII – ODRŽAVANJE REDA

Član 107

(1) Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri radu.

(2) S tim ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad organa i da određuje mjere potrebne da se red održi o čemu se u spisu sačinjava službena zabilješka.

(3) Osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe.

Član 108

(1) Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka ili neće da odloži oružje odnosno oruđe, može biti udaljena. Osoba koja učestvuje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti, ili nošenja oružja ili opasnog oruđa, izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.

(2) Ako na osnovu odredbe stava 1. ovog člana, bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svog punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila da postavi svog punomoćnika, a može mu i sama postaviti punomoćnika ako je to potrebno. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena.

(3) O udaljenju iz st. 1. i 2. ovog člana donosi se zaključak. Protiv zaključka donesenog po stavu 2. ovog člana može se izjaviti posebna žalba.

Član 109

(1) Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 50 DM.

(2) Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost.

(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana može biti kažnjena i osoba koja svojim podneskom grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak.

Član 110

(1) Novčane kazne zbog radnji predviđenih u članu 109. stav 1. ovog zakona izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviđenih u članu 109. stav 3. – organ koji vodi postupak.

(2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka o novčanoj kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje te kazne.

IX – TROŠKOVI POSTUPKA

1. Troškovi organa i stranaka

Član 111

(1) Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je cio postupak vodio.

(2) Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je da snosi te troškove.

(3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno po stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.

Član 112

(1) Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane postupkom, kao što su: troškovi dolaženja, izgubljenog vremena, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.

(2) Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove koji su toj stranci nastali učestvovanjem u postupku. Ako je u takvom slučaju neka od stranaka djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna da naknadi protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka koja je obiješću prouzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku dužna je da toj stranci te troškove naknadi.

(3) Troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano.

(4) Zahtjev za naknadu troškova po odredbama st. 2. i 3. ovog člana, mora biti stavljen prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova. Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na ovo blagovremeno upozori stranku.

(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen poravnanjem, ako u poravnanju nije drukčije određeno.

(6) Troškove stranke i druge osobe u postupku prouzrokovane postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti ili u javnom interesu, a koje stranka, odnosno druga osoba u postupku nije izazvala svojim ponašanjem, snosi organ koji je pokrenuo postupak.

Član 113

Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ovi troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje provedeno.

Član 114

Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predvidjeti da će izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produženje postupka mora nastaviti zbog javnog interesa.

Član 115

(1) U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju isplatiti.

(2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj koji snosi troškove imati da naknadi troškove drugoj stranci (član 112. st. 2. i 3.).

(3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se između njih razdijeliti na jednake dijelove, odnosno u odgovarajućoj srazmjeri.

(4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o troškovima donijeti poseban zaključak.

Član 116

(1) Svjedoci, vještaci, tumači (prevoditelji) i službene osobe imaju pravo na naknadu troškova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu radi izvršenja tih radnji, s tim da tim osobama pripada i naknada izgubljene zarade, ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu na osnovu radnog odnosa u organu vlasti ili pravnom licu ili u drugom licu, odnosno instituciji u kojima su zaposlene. Pored naknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.

(2) Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevodjenju), odnosno davanju vještakovog mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na ovo upozori svjedoka, vještaka ili tumača (prevoditelja).

(3) Iznos naknada utvrđuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak, određujući ko je dužan da ih plati i u kom roku. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba. Ovaj zaključak predstavlja osnov za izvršenje.

Član 117

(1) Naknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih naknada i nagrada, kao i oslobođenje od plaćanja troškova – reguliše se propisom Vlade Federacije za troškove pred federalnim organima na prijedlog federalnog ministra pravde , a propisom vlade kantona za troškove pred kantonalnim organima i općinskim i gradskim službama za upravu na prijedlog rukovodioca kantonalnog organa uprave nadležnog za opću upravu.

(2) U pogledu naknade službenim osobama važe propisi o naknadama za službene osobe koje utvrde organi iz stava 1. ovog člana.

2. Oslobađanje od plaćanja troškova

Član 118

(1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti ili djelomično, ako utvrdi da ona ne može podnijeti troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Organ donosi zaključak o tome po prijedlogu stranke, na osnovu uvjerenja o njenom imovnom stanju koje izdaje nadležni organ.

(2) Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobađanje od taksa, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., kao i na oslobađanje od polaganja osiguranja za troškove.

(3) Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uvjetom reciprociteta. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine. Za traženje objašnjenja važi odredba člana 41. stav 4. ovog zakona.

Član 119

Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobađanju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova.

Član 120

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje snošenja troškova, kao i protiv zaključka iz člana 119. ovog zakona, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

DRUGI DIO

PRVOSTEPENI POSTUPAK

X – POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

1. Pokretanje postupka

Član 121

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke.

Član 122

(1) Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba, radi zaštite javnog interesa, pokrenuti upravni postupak.

(2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana i pravnih lica i upozorenje organa.

Član 123

(1) Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.

(2) Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Član 124

U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.

2. Spajanje stvari u jedan postupak

Član 125

(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka.

(2) Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.

(3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Član 126

Nadležni organ može javnim priopćenjem pokrenuti upravni postupak prema većem broju osoba koje organu nisu poznate ili se ne mogu odrediti, a koje u postupku mogu imati položaj stranke, ako je riječ o bitno istom zahtjevu prema svim tim osobama.

Član 127

(1) Kad se u smislu člana 125. ovog zakona vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim priopćenjem u smislu člana 126. ovog zakona, svaka stranka istupa u postupku samostalno.

(2) U zaključcima kojima se u takvom postupku poduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drukčije propisano.

3. Izmjena zahtjeva

Član 128

(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stupnju proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju.

(2) Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba.

4. Odustanak od zahtjeva

Član 129

(1) Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.

(2) Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima.

(3) Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će produžiti vođenje postupka.

(4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, postupak će se nastaviti, ako stranka to zahtijeva.

(5) Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.

Član 130

(1) Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju daje organu koji vodi postupak ili usmeno na zapisnik. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva.

(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njenim odustankom od zahtjeva samo kad je to zakonom određeno.

(3) Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljano rješenje doneseno povodom žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo djelomično, ako je stranka u cijelosti odustala od svog zahtjeva.

Član 131

Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije propisano.

5. Poravnanje

Član 132

(1) Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama.

(2) Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Službena osoba koja vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi poravnanje, i o tome će donijeti poseban zaključak.

(3) Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke poslije pročitanog zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik. Ovjeren prepis zapisnika predat će se strankama ako ga traže.

(4) Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku.

(5) Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će prema potrebi postupak obustaviti u cijelosti ili djelomično.

(6) Ako zaključak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa zaključenim poravnanjem, protiv zaključka je dopuštena posebna žalba.

XI – POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

A. OPĆA NAČELA

1. Zajedničke odredbe

Član 133

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.

(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

Član 134

(1) Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene.

(2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako utvrdi da je to potrebno radi razjašnjenja stvari.

(3) Službena osoba koja vodi postupak obavezna je pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje. Na isti način postupit će službena osoba u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ, odnosno poduzeće (društvo), ustanova ili drugo pravno lice.

Član 135

(1) Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev stranka je dužna da iznese tačno, istinito i određeno.

(2) Ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po članu 170. ovog zakona.

(3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 65. stav 2.), nego je dužan da nastavi postupak i da, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješi upravnu stvar.

Član 136

(1) Stranka u toku postupka daje svoju izjavu, po pravilu, usmeno, a može je dati i pismeno.

(2) Kad je riječ o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i stranka ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave.

(3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.

Član 137

Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije učestvovala u postupku kao stranka, pa zahtijeva da učestvuje u postupku kao stranka, službena osoba koja vodi postupak ispitat će njeno pravo da bude stranka i o tome će donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je posebna žalba.

Član 138

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da, po potrebi, upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.

2. Skraćeni postupak

Član 139

(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:

1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;

3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

4) kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim.

(2) Rješenja iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana, mogu se izrađivati elektronskim računarima.

3. Poseban ispitni postupak

Član 140

(1) Poseban ispitni postupak se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba koja vodi postupak, pridržavajući se odredaba ovog zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj je riječ.

(3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak naročito: određuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje; određuje red kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti, ako oni nisu propisani zakonom; određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje; odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstivma i odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

(4) Službena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cio predmet.

Član 141

(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

4. Prethodno pitanje

Član 142

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

Član 143

(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.

(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje.

Član 144

U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po članu 143. stav 2. ovog zakona, organ koji vodi postupak može sam uzeti u pretres prethodno pitanje i raspraviti ga kao sastavni dio stvari i na toj osnovi riješiti samu stvar.

Član 145

(1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u pretres u smislu člana 144. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut kod nadležnog organa, on će tražiti da nadležni organ pokrene postupak o tom pitanju.

(2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke organ koji vodi upravni postupak može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da radi rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kom je dužna da to učini, i da mu o podnesenom traženju podnese dokaz. Pritom će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traženje pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana konačnosti zaključka.

(3) Ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustavit će postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.

(4) Protiv zaključka donesenog po stavu 2. ovog člana, dopuštena je posebna žalba.

Član 146

(1) Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

(2) Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod nadležnog organa, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.

5. Usmena rasprava

Član 147

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili

2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Član 148.

(1) Usmena rasprava je javna.

(2) Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio:

1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,

2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,

3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji,

4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.

(3) Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba.

(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji mora biti obrazložen i javno objavljen.

(5) Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti.

Član 149

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače.

(2) Službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučni rad. Službena osoba koja vodi postupak upozorit će ove osobe da su dužne da čuvaju kao tajnu ono što budu na raspravi saznale.

Član 150

(1) Organ koji vodi postupak dužan je da poduzima sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odlaganja.

(2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vrijeme i bez vanrednih troškova. Pozvanim osobama ostavit će se, po pravilu, osam dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.

Član 151

Kad je raspravljanje na usmenoj raspravi, potrebno je izvršiti uvid u određene planove, spise ili druge predmete, ove predmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme i mjesto, kad i gdje se oni mogu razgledati.

Član 152

(1) Organ koji vodi postupak dužan je da i javno objavi određivanje usmene rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi.

(2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu dođe svako ko smatra da se stvar tiče njegovih pravno zaštićenih interesa. Ova se objava priopćava na način propisan u članu 92. ovog zakona.

Član 153

Usmena rasprava održat će se, po pravilu, u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu van sjedišta tog organa, usmena rasprava se može održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to potrebno radi znatnog smanjenja troškova i radi temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.

Član 154

(1) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku usmene rasprave utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da provjeri da li su im pozivi pravilno dostavljeni.

(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.

(3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla, službena osoba koja vodi postupak obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev, ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe ili će je odgoditi.

(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno pozvana, službena osoba koja vodi postupak može provesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

Član 155

(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same rasprave primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema primjedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi, organ koji rješava o stvari cijenit će tu primjedbu, ako ona može imati uticaj na rješavanje stvari i ako nije data poslije rasprave da bi se odugovlačio postupak.

(2) Ako stranka koja je pozvana javnim priopćenjem poziva nije došla na raspravu, a primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi poslije rasprave, ove će se primjedbe uzeti u obzir pod uvjetom iz stava 1. ovog člana.

Član 156

(1) Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka.

(2) Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave, a prisutnim osobama može usmeno priopćiti te mjere, kao i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Pri nastavku usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.

(3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.

B. DOKAZIVANJE

1. Opće odredbe

Član 157

(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.

(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj.

Član 158

(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.

(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su opće poznate.

(3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 159

Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo ili skopčano s nesrazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.

Član 160

Kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene vjerovatnim), ne moraju se izvoditi posebni dokazi radi utvrđivanja tih činjenica predviđeni odredbama ovog zakona o izvođenju dokaza.

Član 161

(1) Ako organu koji rješava o stvari nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, može se obavijestiti o tome kod federalnog organa uprave nadležnog za poslove pravosuđa i uprave.

(2) Organ koji rješava o stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu koju je izdao nadležni inozemni organ kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno ovakvoj javnoj ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije predviđeno.

2. Isprave

Član 162

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala institucija koja ima javne ovlasti, odnosno drugo pravno lice (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te kopije, izjednačava se s ispravom iz stava 1. ovog člana, ako je takvu mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije, izdao organ u granicama svoje nadležnosti, odnosno institucija koja ima javne ovlasti ili drugo pravno lice.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije, činjenice neistinito potvrđene ili da je sama isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, neispravno sastavljena.

(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna originalu.

Član 163

Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

Član 164

(1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u originalu, mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije, ili u ovjerenom prepisu ili ovjerenoj fotokopiji, a može je podnijeti i u prostom prepisu. Kad stranka podnese ispravu u ovjerenom prepisu, službena osoba koja vodi postupak može tražiti da stranka pokaže originalnu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom prepisu, službena osoba će utvrditi da li je prost prepis vjeran originalu. Mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije koju je na propisan način izdao organ u granicama svoje nadležnosti ili institucija koja ima javne ovlasti, odnosno drugo pravno lice, ima u upravnom postupku dokaznu vrijednost originalne isprave, u smislu člana 162. stav 1. ovog zakona, za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

(2) Ako je neke činjenice ili okolnosti organ koji je za to bio nadležan već utvrdio ili su posvjedočene u javnoj ispravi (kao osobna karta, izvod iz matične knjige i dr.), organ koji vodi postupak uzet će ove činjenice i okolnosti za dokazane. Kad je u pitanju sticanje ili gubljenje prava, a postoji vjerovatnoća da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na osnovu posebnih propisa treba posebno dokazati, službena osoba će tražiti da stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.

Član 165

(1) Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na neku ispravu da je podnese, ako njom raspolaže ili ako je može pribaviti.

(2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti.

(3) Ako stranka koja je pozvana da podnese, odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu, službena osoba koja vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.

Član 166

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije koja ima javne ovlasti, odnosno kod drugog pravnog lica, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i pravna lica dužni su postupiti po traženju nadležnog organa.

Član 167

(1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.

(2) Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga, kao i svjedok svjedočenje.

(3) Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga odbije da pokaže ispravu postupit će se kao protiv onoga koji odbije da svjedoči.

(4) Protiv zaključka kojim mu se naređuje pokazivanje isprave, kao i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo žalbe, koja odgađa izvršenje zaključka.

(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe dužna je naknaditi troškove koje je ta osoba imala u vezi sa pokazivanjem isprave.

Član 168

(1) Sukladno Ustavu Federacije, stranka ima pravo da podnosi isprave na jeziku iz člana 16. ovog zakona.

(2) Isprave koje su izdate na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prevodu, ako je to potrebno.

(3) Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u mjestu gdje su izdate važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

3. Uvjerenja

Član 169

(1) Organi su dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.

(2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javne ovlasti, kao i druga pravna lica i institucije, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi sa poslovima koje sukladno zakonu obavljaju te institucije, odnosno pravna lica i institucije.

(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati sukladno podacima službene evidencije. Takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.

(4) Pod službenom evidencijom podrazumijevaju se evidencije koje su ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javne ovlasti, odnosno drugog pravnog lica i institucije.

(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka zatražila izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet dana, ako propisom iz stava 4. ovog člana, kojim je ustanovljena službena evidencija, nije drukčije određeno.

(6) Ako organi, pravna lica i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, dužni su da o tome donesu posebno rješenje. Ako u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.

(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu s podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno pravno lice i institucija, dužan je da donese posebno rješenje ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvjerenje ili drugu ispravu. I u tom slučaju važi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen.

Član 170

(1) Organi, odnosno poduzeća (društva), ustanove i druga pravna lica dužni su izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, ako je to zakonom određeno. U tom slučaju činjenice se utvrđuju vođenjem postupka propisanog odredbama ove glave o dokazivanju.

(2) Uvjerenje, odnosno druga isprava izdata na način predviđen u stavu 1. ovog člana, ne vezuje organ kome je podnesena kao dokaz i koji treba da rješava o stvari. Ako organ ne prihvati to uvjerenje, odnosno drugu ispravu kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju.

(3) Uvjerenje, odnosno druga isprava stranci se izdaje, odnosno rješenje o odbijanju zahtjeva donosi i stranci dostavlja u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne postupi, smatra se da je zahtjev stranke odbijen.

4. Svjedoci

Član 171

(1) Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći.

(2) Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok.

Član 172

Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je da se odazove pozivu, a i da svjedoči, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 173

Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

Član 174

(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:

1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stupnja zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;

2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obavezu da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;

3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;

4) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku.

(2) Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim.

(3) Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim pitanjem poduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj onoj radnji o kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

Član 175

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva onih svjedoka koji će se kasnije saslušati.

(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole službene osobe koja vodi postupak.

(3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovo saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.

(4) Osoba koja zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doći po pozivu ispitat će se u svom stanu.

Član 176

(1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.

(2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci ovim redom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a osobito o njegovim srodničkim odnosima prema strankama.

(3) Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može uskratiti svjedočenje.

(4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozivat će se da iznese šta mu je o tome poznato.

(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti.

(6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.

Član 177

(1) Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko tumača (prevoditelja).

(2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

Član 178

(1) Pošto sasluša svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok položi zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati svjedok koji je maloljetan ili koji ne može dovoljno da shvati značaj zakletve.

(2) Zakletva se polaže usmeno izgovaranjem ovih riječi: “Zaklinjem se da sam o svemu o čemu sam ovdje pitan govorio istinu i da ništa što o ovoj stvari znam nisam prećutao”.

(3) Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati zaklinju se na taj način što potpisuju tekst zakletve, a gluhi svjedoci će pročitati tekst zakletve. Ako nijemi ili gluhi svjedoci ne znaju čitati ni pisati, zaklet će se preko tumača.

Član 179

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano do 50 DM.

(2) Ako svjedok dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči i ako je upozoren na posljedice odbijanja, može se kazniti novčano do 50 DM, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se još jedanput kazniti do 50 DM. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa – u suglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno pristane da svjedoči, službena osoba može poništiti zaključak o kazni.

(4) Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.

(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni donesenog na osnovu ovog člana, dopuštena je posebna žalba.

5. Izjava stranke

Član 180

(1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao dokazno sredstvo i u stvarima malog značaja ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa, ili bi inače, usljed pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke. Izjava se unosi u zapisnik.

(2) Zakonom se može propisati da se i u slučajevima osim onih iz stava 1. ovog člana određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.

(3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanom u članu 8. ovog zakona.

(4) Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.

6. Vještaci

Član 181

Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.

Član 182

(1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nesrazmjerno skupo prema značaju ili vrijednosti predmeta, stvar će se riješiti na osnovu drugih dokaznih sredstava.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana vještačenje će se izvršiti ako stranka to zahtijeva i pristane da snosi troškove.

Član 183

(1) Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

(2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno propisima.

(3) Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka.

(4) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok.

Član 184

(1) Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su: preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično.

(2) Oslobađanje od dužnosti vještačenja može tražiti i rukovodilac organa ili pravnog lica gdje je vještak zaposlen, ako postoje opravdani razlozi.

Član 185

(1) Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje.

(2) Osobe zaposlene u organu će biti oslobođene dužnosti vještačenja kad je posebnim propisom predviđeno njihovo oslobađanje od te dužnosti.

Član 186

(1) U pogledu izuzeća vještaka na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba.

(2) Stranka može tražiti izuzeće vještaka i ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje.

(3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom službena osoba koja vodi postupak.

Član 187

(1) Prije početka vještačenja vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještačenja brižljivo razmotri i u svojem pismenom nalazu tačno navede što zapazi i utvrdi, kao i da svoje obrazloženo stručno mišljenje iznese nepristrasno i sukladno pravilima znanosti i vještine.

(2) Službena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku predmet koji ovaj ima da razmotri.

(3) Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak, kao i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daje se pismeno.

(4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe člana 176. ovog zakona.

(5) Vještak ne polaže zakletvu.

Član 188

(1) Vještaku se može naložiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju može se tražiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje.

(2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje.

Član 189

(1) Ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušavanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od neke znanstvene ili stručne ustanove.

(2) Mišljenje od znanstvene ili stručne ustanove može se tražiti onda kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.

Član 190

(1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili dođe ali odbije da vještači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje, može se kazniti novčano do 50 DM. Ako su usljed neopravdanog izostanka vještaka, usljed njegovog odbijanja da vještači, ili usljed propuštanja da podnose pismeni nalaz i mišljenje nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi vještak.

(2) Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa – u suglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.

(3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak naknadno pristane da vještači, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.

(4) Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donosenog na osnovu st. 1. ili 2. ovog člana, dopuštena je posebna žalba.

7. Tumači (prevoditelji)

Član 191

(1) Tumač je osoba koja se određuje radi sporazumijevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem.

(2) Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak, toj osobi se određuje prevoditelj koji poznaje jezik te osobe.

(3) Glede obaveze određivanja tumača, odnosno prevoditelja, oslobađanja od te dužnosti, prava uskraćivanja tumačenja odnosno prevođenja, izuzeća i drugih pitanja, na odgovarajući način se primijenjuju odredbe ovog zakona koje se odnose na vještaka.

8. Uviđaj

Član 192

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.

Član 193

(1) Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Koje će osobe osim stranaka prisustvovati uviđaju, određuje službena osoba koja vodi postupak.

(2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.

Član 194

Uviđaj stvari koja se bez teškoće može donijeti na mjesto gdje se postupak vodi izvršit će se na tom mjestu, a inače uviđaj se vrši na mjestu gdje se stvar nalazi.

Član 195

(1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši.

(2) Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se izvrši uviđaj, na odgovarajući način će se primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja.

(3) Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj izvrši mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenuju prema svjedoku koji odbije da svjedoči (član 179. st. 2., 3. i 4.).

(4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka (član 111. stav 1.) i naknadit će se vlasniku ili držaocu. O tome donosi zaključak službena osoba koja vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Član 196

Službena osoba koja rukovodi uviđajem pazit će da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, znanstvena ili umjetnička tajna.

9. Osiguranje dokaza

Član 197

(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.

(2) Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima pravni interes.

Član 198

(1) Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.

(2) Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem područjužborave osobe koje treba saslušati.

Član 199

(1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak.

(2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.

XII – RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje

Član 200

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih postupku organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovine njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određena naročita većina.

(3) Glede rješavanja upravne stvari koje vrši organ izvršne vlasti, primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim propisima koji uređuju ta pitanja o kojima rješenje donosi organ izvršne vlasti nije drukčije određeno.

Član 201

Kad je zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu određeno da o jednoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki je od njih dužan da riješi o toj stvari. Ovi će se organi sporazumjeti koji će od njih izdati rješenje, i u tom rješenju mora biti naveden akt drugog organa.

Član 202

(1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ u suglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.

(3) Odredba stava 2. ovog člana važi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.

(4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan da prije donošenja rješenja pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.

(5) Organ čija je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno za donošenje rješenja dužan je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili odbija suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene suglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 203

Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je da podnese nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ova službena osoba potpisuje nacrt rješenja (član 36. st. 2. i 3).

2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja

Član 204

(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, ako je to nužno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.

(2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenim ovim zakonom, rješenje se može donijeti i usmeno.

(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može da sadrži faksimil ovlaštene službene osobe.

(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, sukladno ovom zakonu.

(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prepisu.

Član 205

(1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.

(2) Ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost, potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima navesti u uvodu, a ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po službenoj dužnosti, to se navodi u uvodu rješenja.

Član 206

(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a, kad je potrebno, može se podijeliti i na više tačaka.

(3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, određujući njihov iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

(4) Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

(5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu.

Član 207

(1) U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.

(2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji sužbili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.

(3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju, pored podataka iz stava 2. ovog člana, navede propis u kojem je predviđeno rješavanje po slobodnoj ocjeni i da izloži razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom interesu zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno.

(4) Ako je zakonom ili drugim propisom posebno predviđeno da se u rješenju donesenom po slobodnoj ocjeni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri donošenju rješenja rukovodio, u obrazloženju rješenja navode se podaci iz stava 2. ovog člana, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne mora navesti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio.

Član 208

(1) Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.

(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.

(4) Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu ne može zbog toga imati štetnih posljedica.

(5) Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv toga rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu.

(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.

(8) Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije obrazloženja.

Član 209

(1) Rješenje potpisuje službena osoba koja je ovlaštena da donosi rješenje (član 36).

(2) Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedavajući, ako ovim zakonom ili posebnim propisom nije drugačije određeno.

(3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prepis rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izrađuje u skladu sa tim zaključkom, i ovjeren prepis takvog rješenja izdaje se strankama.

Član 210

(1) Kad je riječ o stvari koja se tiče većeg broja određenih osoba, može se za sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih odnose. Ovakvo rješenje mora se dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju predviđenom u članu 87. ovog zakona.

(2) Ako je riječ o stvari koja se tiče većeg broja osoba koje organu nisu poznate, može se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržavati takve podatke da se iz njih može lahko utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (npr. stanovnici ili vlasnici imanja u određenoj ulici ili stanari iz jedne zgrade i sl.).

Član 211

(1) U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako nije drugačije propisano.

(2) Takvo se rješenje, po pravilu, priopćava stranci usmeno, a napismeno joj se mora izdati ako ona to traži.

(3) Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno. Ovakvo rješenje može se izdati na propisanom obrascu.

Član 212

Kad je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, nadležni organ, odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa (član 36.), može donijeti rješenje i usmeno i narediti njegovo izvršenje bez odgađanja, s tim što je dužan donijeti pismeno rješenje najkasnije u roku od osam dana od dana donošenja usmenog rješenja. Sadržaj pismenog rješenja mora odgovarati sadržaju usmenog rješenja.

3. Djelimično, dopunsko i privremeno rješenje

Član 213

(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više tačaka, a samo su neke od njih dozrele za rješavanje, i kad se pokaže svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim tačkama (djelimično rješenje).

(2) Djelimično rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

Član 214

(1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba.

(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka.

(3) Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja samostalnim rješenjem.

Član 215

(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na osnovi podataka koji postoje u času njegovog donošenja. U takvom rješenju mora biti izrično naznačeno da je privremeno.

(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla usljed izvršenja tog rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.

(3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka.

(4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

4. Rok za izdavanje rješenja

Član 216

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

(4) Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.

5. Ispravljanje grešaka u rješenju

Član 217

(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje, može u svako vrijeme da ispravi greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od koga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.

(2) O ispravci se donosi poseban zaključak, koji se prilaže izvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje. Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje. Zaključak obavezno sadrži broj i datum rješenja koje se ispravlja.

(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba.

XIII – ZAKLJUČAK

Član 218

(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.

(2) Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima je ovim zakonom predviđeno da se donosi zaključak, kao i o drugim pitanjima u vezi s provođenjem postupka a koja se ne rješavaju rješenjem.

Član 219

(1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno.

(2) Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.

(3) Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.

(4) Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.

Član 220

(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ovim ili drugim zakonom izričito predviđeno.

(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja.

(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.

(4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drugačije određeno.

TREĆI DIO

RAVNI LIJEKOVI

A) REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

XIV – ŽALBA

1. Pravo žalbe

Član 221

(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe.

(2) Tužitelj, pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pravnog lica a na štetu javnog interesa.

Član 222

(1) Pravo žalbe protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalnih ustanova uređuje se federalnim zakonom iz odgovarajuće upravne oblasti.

(2) Pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja kantonalnih organa uprave i ustanova koja se donose na osnovu zakona kantona uređuje se zakonom kantona iz odgovarajuće upravne oblasti.

(3) Pri odlučivanju o pravu na žalbu protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana, treba voditi računa da se, po pravilu, protiv svih prvostepenih rješenja predvidi žalba i da se time osigura princip dvostepenog rješavanja u upravnom postupku, a da se žalba može isključiti samo iz naročito opravdanih razloga.

(4) Zakonima iz st. 1. i 2. ovog člana određuje se i organ koji će rješavati o žalbi.

(5) Protiv rješenja domova Parlamenta Federacije i zakonodavnog tijela kantona odnosno gradskog i općinskog vijeća, kao i rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donesenog u prvom stupnju ne može se izjaviti žalba.

(6) Ako protiv prvostepenih rješenja iz ovog člana žalba nije dopuštena, neposredno se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

(7) Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi

Član 223

(1) Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stupnju rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća.

(2) Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa gradskog vijeća, u okviru isključivih prava i obaveza grada, u drugom stupnju protiv tih rješenja rješava gradski organ iz odgovarajuće upravne oblasti određen statutom grada, odnosno organ određen propisom gradskog vijeća.

(3) Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donesena na osnovu kantonalnog zakona ili drugog kantonalnog propisa, u drugom stupnju rješava nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako kantonalnim zakonom nije utvrdjena nadležnost drugog organa.

(4) Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donesena na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stupnju rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.

Član 224

(1) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i ustanova donesenih na osnovu zakona i drugih propisa kantona rješava nadležni organ kantona određen zakonom kantona.

(2) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalne uprave, odnosno kantonalne ustanove koje se nalaze u sustavu kantonalnog organa uprave rješava kantonalni organ uprave u čijem se sustavu nalazi ta uprava, odnosno ustanova.

(3) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonalnog organa uprave i kantonalne ustanove sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti kantonalnog organa uprave i kantonalne ustanove, rješavaju kantonalni organ uprave i kantonalna ustanova kojoj pripada ta organizaciona jedinica.

(4) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa rješavaju nadležni federalni organ uprave odnosno federalna ustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.

(5) O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalne uprave, odnosno federalne ustanove koje se nalaze u sastavu federalnog organa uprave rješava federalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava odnosno ustanova.

(6) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica federalnih organa uprave i federalnih ustanova koje su osnovane van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti federalnog organa uprave i federalne ustanove rješava federalni organ uprave, odnosno federalna ustanova, kome pripada ta organizaciona jedinica.

(7) O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalne ustanove rješava federalni organ određen federalnim zakonom.

Član 225

(1) O žalbi protiv rješenja donesenog na osnovu člana 201. ili 202. ovog zakona rješava organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv rješenja organa koji je izdao (član 201), odnosno donio (član 202.) pobijano rješenje, ako posebnim propisom nije određeno da o žalbi rješava drugi organ. U ovim slučajevima drugostepeni organ može samo poništiti pobijano rješenje, a ne može ga izmijeniti.

(2) Ako je organ koji je prema stavu 1. ovog člana imao da rješava o žalbi dao suglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o žalbi rješava organ određen zakonom, a ako takav organ nije određen, protiv ovakvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Član 226

(1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja koje donosi poduzeće (društvo), ustanova ili drugo pravno lice rješava organ određen statutom odnosno drugim općim aktom tih pravnih lica, ako zakonom nije propisano da o žalbi rješava drugi organ.

(2) O žalbi protiv prvostenog rješenja institucije koja ima javne ovlasti rješava organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlast nije propisano da o žalbi rješava organ uprave odnosno drugi organ.

(3) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog člana, o žalbi rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.

3. Rok za žalbu

Član 227

(1) Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.

Član 228

(1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je doneseno o žalbi ne dostavi stranci.

(2) Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao i pošto je žalba izjavljena, ako je to zakonom predviđeno ili ako je riječ o poduzimanju hitnih mjera (član 139. stav 1. tačka 4), ili ako bi usljed odgađanja izvršenja bila nanesena nekoj stranci šteta koja se ne bi mogla popraviti. U posljednjem slučaju može se tražiti odgovarajuće osiguranje od stranke u čijem se interesu provodi izvršenje i ovim osiguranjem uvjetovati izvršenje.

4. Sadržaj žalbe

Član 229

(1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujući naziv organa koji ga je donio, i broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.

(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan da obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.

(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se prilaže još i onoliko prepisa žalbi koliko ima takvih stranaka. U takvom slučaju organ dostavlja svakoj takvoj stranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od osam, ni duži od 15 dana.

5. Predavanje žalbe

Član 230

(1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje.

(2) Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje organu prvog stupnja.

(3) Žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu u pogledu roka, smatra se kao da je predata prvostepenom organu.

6. Rad prvostepenog organa po žalbi

Član 231

(1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe.

(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem.

(3) Pravovremenost žalbe koja je predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, organ prvog stupnja cijeni prema danu kad je predata, odnosno poslata drugostepenom organu.

(4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na osnovu stava 2. ovog člana, stranka ima pravo žalbe. Ako organ koji rješava o žalbi utvrdi da je žalba opravdana riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena.

Član 232

(1) Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.

(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Član 233

(1) Ako organ koji je donio rješenje utvrdi povodom žalbe da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari, on je dužan postupak upotpuniti u skladu s odredbama ovog zakona.

(2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad žalilac iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data a on je propustio da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.

(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može, u granicama zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.

(4) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Član 234

Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenog posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili kad je doneseno po članu 139. stav 1. tač. 1., 2. i 3. ovog zakona, ali stranci nije bila data mgućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se ispitni postupak provede, odnosno da joj se pruži mogućnost da se izjasni o takvim činjenicama i okolnostima, prvostepeni organ je dužan da provede taj postupak. Nakon provođenja postupka prvostepeni organ može uvažiti zahtjev iz žalbe i donijeti novo rješenje.

Član 235

(1) Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnesena žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije sukladno odredbama čl. 232. do 234. ovog zakona novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je, bez odgađanja, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi.

(2) Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.

7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

Član 236

(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.

(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.

(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti.

Član 237

(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.

(2) Drugostepeni organ će odbiti žalbu i kad utvrdi da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.

(3) Kad drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.

Član 238

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim (član 264.), proglasit će takvo rješenje ništavim, kao i onaj dio postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje.

Član 239

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u protivrječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke, bilo sam bilo preko prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni postupiti po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ utvrdi da se na osnovu činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Član 240

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje, a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako utvrdi da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno glede utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno rješenje u tom smislu.

Član 241

(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo druge osobe.

(2) S istim ciljem drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u čl. 260., 263. i 264. ovog zakona.

Član 242

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje sukladno se primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.

(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.

8. Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku

Član 243

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.

9. Rok za donošenje rješenja o žalbi

Član 244

(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom obustavlja se zaključkom.

10. Dostavljanje drugostepenog rješenja

Član 245

Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od pet dana od dana prijema spisa.

B) VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

XV – OBNOVA POSTUPKA

1. Pokretanje obnove postupka

Član 246

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:

1) ako se sazna za nove činjenice, ili se utvrdi ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku;

2) ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica nekog djela kažnjivog po kaznenom zakonu;

3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomoćno ukinuta;

4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;

5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama drugačije;

6) ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta;

7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje;

8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenom važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina;

9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku;

10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik a po zakonu je trebalo da je zastupa;

11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogućnost da se pod uvjetima iz člana 16. ovog zakona služi svojim jezikom.

Član 247

(1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti.

(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 246. tač. 1., 6., 7., 8. i 11. ovog zakona, stranka može tražiti obnovu postupka samo ako bez svoje krivice nije bila u stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži obnovu.

(3) Iz razloga navedenih u članu 246. tač. 6. do 11. ovog zakona, stranka ne može tražiti obnovu postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u ranijem postupku.

(4) Tužilac može tražiti obnovu postupka pod istim uvjetima kao i stranka.

Član 248

Ako je rješenje po kome se traži obnova upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, obnova se može dozvoliti samo zbog onih činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnom postupku, a ne i zbog činjenica koje je utvrdio sud u svom postupku.

Član 249

(1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana, i to:

1) u slučaju iz člana 246. tačka 1. – od dana kad je stranka mogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaze;

2) u slučaju iz člana 246. tač. 2. i 3. – od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, ili u postupku o privrednom prestupu, a ako se postupak ne može provesti, od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti, odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za kazneno gonjenje, odnosno za gonjenje za privredni prestup;

3) u slučaju iz člana 246. tačka 5. – od dana kad je stranka mogla upotrijebiti novi akt (presudu, rješenje);

4) u slučaju iz člana 246. tač. 4., 6., 7., i 8. – od dana kad je stranka saznala za razlog obnove;

5) u slučaju iz člana 246. tač. 9., 10. i 11. – od dana kad je rješenje dostavljeno stranci.

(2) Ako bi rok određen u stavu 1. ovog člana počeo teći prije nego što je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, taj će se rok računati od dana kad rješenje postane konačno, odnosno od dostavljanja konačnog rješenja nadležnog organa.

(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.

(4) Iznimno, i poslije roka od pet godina obnova se može tražiti odnosno pokrenuti samo iz razloga navedenih u članu 246. tač. 2., 3. i 5. ovog zakona.

Član 250

(1) Upravni postupak može se obnoviti iz razloga navedenih u članu 246. tačka 2. ovog zakona i ako se kazneni postupak ne može provesti, ili ako postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti.

(2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka iz razloga navedenih u članu 246. tačka 2. ovog zakona službena osoba će od organa nadležnog za kazneno gonjenje zatražiti obavještenje o tome da li je kazneni postupak obustavljen, odnosno da li postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti takvo obavještenje ako je nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja ili ako je nastupila smrt lica na čiju se kaznenu odgovornost ukazuje u zahtjevu za obnovu upravnog postupka, odnosno ako okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti sama službena osoba može sa sigurnošću utvrditi.

Član 251

Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerojatnim okolnosti na kojim temelji prijedlog, kao i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku.

2. Rješavanje o obnovi postupka

Član 252

(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili šalje organu koji je o predmetu rješavao u prvom stupnju ili organu koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.

(2) O prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.

(3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno u drugom stupnju, prvostepeni organ koji primi prijedlog za obnovu priključit će spise predmeta prijedlogu i poslat će organu koji je rješavao u drugom stupnju odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijema prijedloga.

Član 253

(1) Kad organ koji je nadležan za rješavnaje o prijedlogu za obnovu primi prijedlog, dužan je da ispita da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerovatnom.

(2) Ako uvjeti iz stava 1. ovog člana nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.

(3) Ako su uvjeti iz stava 1. ovog člana ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem.

Član 254

(1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu na osnovu člana 253. ovog zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odredit će u kome će se opsegu postupak obnoviti. Ako se obnova postupka pokreće po službenoj dužnosti, nadležni organ donijet će zaključak kojim se obnova dozvoljava, ako prethodno utvrdi da su za obnovu ispunjeni zakonski uvjeti. Ranije radnje u postupku na koje ne utječu razlozi obnove neće se ponavljati.

(2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu je ubrzanja postupka, nadležni organ može, čim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, preći na one radnje postupka koje se imaju obnoviti ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava.

(3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u obnovljenom postupku, a izninmo, ako utvrdi da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni organ, naložit će mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u određenom roku, koji ne može biti duži od osam dana. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po nalogu drugostepenog organa.

Član 255

Na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

Član 256

(1) Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv rješenja donesenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak, odnosno rješenje donio prvostepeni organ.

(2) Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka donio drugostepeni organ, protiv tog zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Član 257

(1) Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po kome se obnova traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka, ako smatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke riješiti da se odgodi izvršenje dok se ne odluči o pitanju obnove postupka.

(2) Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv koga je obnova dozvoljena.

XVI – OSOBITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJA I MIJENJANJA RJEŠENJA

1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom

Član 258

(1) Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.

(2) Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja sukladno odredbi stava 1. ovog člana, organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.

(3) Rješenje doneseno po odredbi stava 2. ovog člana dostavlja se stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor. Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.

2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Član 259

(1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon.

(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti po odredbi stava 1. ovog člana može se podići u roku od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno tužitelju, a ako mu nije dostavljeno – u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja stranci.

(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kad o zahtjevu rješava federalni organ, a kantonalni tužitelj – kad o zahtjevu rješava kantonalni organ odnosno gradska ili općinska služba za upravu.

(4) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv rješenja koje je u upravnom postupku donio federalni organ uprave ili federalna ustanova rješava federalni organ uprave koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema – Vlada Federacije.

(5) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv rješenja koje je u upravnom postupku donio kantonalni organ uprave ili ustanova, odnosno gradska ili općinska služba za upravu, o zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava kantonalni organ uprave koji je nadležan za rješavanje po žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema – vlada kantona.

(6) Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena.

(7) Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti mogu podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora

Član 260

(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:

1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ a nije riječ o slučaju predviđenom u članu 264. tačka 1. ovog zakona;

2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;

3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenom na zakonu;

4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;

5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.

(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.

(3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ uprave odnosno gradska ili općinska služba za upravu, a rješenje je donijelo zakonodavno tijelo ili organ izvršne vlasti Federacije ili kantona ili općine odnosno grada, takvo se rješenje ne može poništiti na osnovu odredbe tačke 1. stava 1. ovog člana, zbog toga što ga nije donio nadležni organ.

Član 261

(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili federalne ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog načelnika ili gradonačelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.

(2) Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmena, a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužioca ili ombudsmena.

(3) Rješenje o poništenju na osnovu tač. 1., 2. i 3. stava 1. člana 260. ovog zakona može se donijeti u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stava 1. tog člana – u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.

(4) Rješenje o poništenju rješenja na osnovu člana 260. stav 1. tačka 5. ovog zakona može se donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.

(5) Rješenje o ukidanju na osnovu stava 2. člana 260. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.

(6) Protiv rješenja donesenog na osnovu člana 260. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke

Član 262

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti ili izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa zakonom samo ako stranka koja je na osnovu tog rješenja stekla pravo na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke je obavezan i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je stranci određena obaveza.

(2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, a na zahtjev stranke, može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćno rješenje koje je nepovoljno po stranku. Ako organ utvrdi da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome obavijesti stranku.

(3) Izmjena rješenja na osnovu ovog člana djeluje samo ubuduće.

(4) Rješenje na osnovu st. 1. i 2. ovog člana, donosi prvostepeni organ koji je donio rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj je riječ, rješenje donosi organ koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenja rješenja.

(5) Žalba protiv novog rješenja donesenog na osnovu ovog člana dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.

5. Vanredno ukidanje rješenja

Član 263

(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stava 1. ovog člana, ukinuti drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema – odgovarajući organ iz stava 1. člana 261. ovog zakona.

(3) Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

(4) Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja donesenog na osnovu ovog člana. O visini naknade štete ovaj sud rješava po općim pravilima o naknadi štete uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

6. Oglašavanje rješenja ništavim

Član 264

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 265

(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.

(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.

(3) Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema – odgovarajući organ iz stava 1. člana 261. ovog zakona.

(4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

Član 266

(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.

ČETVRTI DIO

XVII – IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA

1. Opće odredbe

Član 267

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;

2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;

3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;

4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.

(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teče od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.

(5) Izvršenje se može provesti i na temelju zaključenog poravnanja, ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja.

(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja.

(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

Član 268

(1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršan.

(2) Zaključak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba, kao i onaj zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka, postaje izvršan priopćenjem, odnosno dostavom stranci.

(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odgađa izvršenje zaključka, zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena – dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

(4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan pod uvjetima propisanim za izvršnost rješenja u članu 267. st. 3., 4. i 6. ovog zakona.

(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.

Član 269

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.

Član 270

(1) Kad postoji mugućnost da se izvršenje provede na više načina i primjenom raznih sredstava, izvršenje će se provesti na onaj način i primjenom onog sredstva koje dovodi do cilja a koje je po izvršenika najblaže.

(2) Nedjeljom i u dane praznika kada se ne radi,kao i noću, radnje izvršenja mogu se provoditi samo iznimno i to ako postoji opasnost od nastanka znatne štete i ako je organ koji provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog.

Član 271

(1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna da ispuni obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika.

(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.

(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja).

Član 272

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom – sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Amdinistrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje – nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 273

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.

Član 274

(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa.

(3) Administrativno izvršenje rješenja koja donose institucije koje imaju javne ovlasti, koje nisu zakonom ovlaštene da same izvršavaju svoja rješenja, dozvoljava i provodi općinska odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa.

(4) Organi unutarnjih poslova dužni su da organu nadležnom za provođenje izvršenja, na njegov zahtjev, pruže pomoć u provođenju izvršenja.

Član 275

(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.

(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja koje je doneseno u upravnoj stvari po službenoj dužnosti, organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja dužan je da donese bez odgađanja kad je takvo rješenje postalo izvršno, a najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, s tim da se taj rok može produžiti još do 30 dana.

(3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom stupnju, već drugi organ određen posebnim propisom, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje tom organu ili instituciji koja ima javne ovlasti, ako je ta institucija donijela rješenje koje se ima izvršiti. Ako je rješenje postalo izvršno, ovaj organ odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za izvršenje, s tim što obavezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja.

(4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenje rješenja organa, odnosno institucije koji imaju javne ovlasti, a nisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni se radi izvršenja obraćaju organu nadležnom za izvršenje na način propisan u stavu 3. ovog člana.

Član 276

(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, provodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.

(2) Administrativno izvršenje koje provodi neki drugi organ provodi se na osnovu rješenja na kom je stavljena potvrda izvršnosti i donesen zaključak o dozvoli izvršenja.

Član 277

(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba, koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.

(2) Žalba se izjavljuje nadležnom drugostepenom organu. Žalba ne odgađa započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnog za rješavanje o žalbi primjenjuju se odredbe čl. 223. do 228. ovog zakona.

Član 278

(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.

(2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

Član 279

(1) Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje.

(2) Novčana kazna naplaćuje se u korist Federacije ili kantona ili općine odnosno grada, zavisno od toga čiji je organ izrekao kaznu.

Član 280

(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu izvršnosti (član 275. stav 3. ) i dostavlja ga radi izvršenja sudu nadležnom za izvršenje.

(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jeste osnov za sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

(3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organ koji je potvrdu stavio i to rješenje odmah dostaviti sudu nadležnom za izvršenje.

2. Izvršenje nenovčanih obaveza

Član 281

Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se preko drugih osoba ili prinudom.

a) Izvršenje preko drugih osoba

Član 282

(1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i druga osoba, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ova radnja će se izvršiti preko druge osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismeno opomenut.

(2) U takvom slučaju organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa je izvršan.

b) Izvršenje prisilom

Član 283

(1) Ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili da trpi, pa postupa protivno toj obavezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega da izvrši druga osoba, organ koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjavanje obaveze izricanjem novčanih kazni.

(2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetiti izvršeniku primjenom prisilnog sredstva ako svoju obavezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog roka poduzme neku radnju protivno svojoj obavezi, ili ako ostavljeni rok bezuspješno proteče, zapriječeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom, strožijom prisilnom mjerom.

(3) Prisilna novčana kazna koja se na osnovu stava 2. ovog člana izriče prvi put ne može biti veća od 50 DM. Svaka kasnija prisilna novčana kazna može biti ponovo izrečena u istom iznosu.

(4) Naplaćena novčana kazna se ne vraća.

Član 284

Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno.

Član 285

(1) Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizilazi iz novog rješenja.

(2) O traženju izvršenika iz stava 1. ovog člana rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

3. Izvršenje radi osiguranja i privremeni zaključak

a) Izvršenje radi osiguranja

Član 286

(1) Radi osiguranja izvršenja može se zaključkom dopustiti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje nakon što rješenje postane izvršno.

(2) Ako je riječ o obavezama koje se prisilno izvršavaju samo na prijedlog stranke, predlagač mora opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerojatnim, a organ može izvršenje iz stavka 1. ovog člana uvjetovati davanjem osiguranja prema članu 215. stavu 2. ovog zakona.

(3) Protiv zaključka donesenog na prijedlog stranke za izvršenje radi osiguranja, kao i protiv zaključka donesenog po službenoj dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv zaključka kojim je određeno izvršenje radi osiguranja ne odgađa provođenje izvršenja.

Član 287

(1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administrativnim ili sudskim putem.

(2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem, sud postupa po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 288

Izvršenje privremenog rješenja (član 215.) može se provoditi samo u onom opsegu i u onim slučajevima ukoliko je dopušteno izvršenje radi osiguranja (čl. 286. i 287.).

b) Privremeni zaključak o osiguranju

Član 289

(1) Ako postoji ili je učinjena bar vjerojatnom obaveza stranke, a postoji opasnost da će obavezana stranka raspolaganjem imovine, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način, osujetiti ili znatno otežati izvršenje te obaveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obavezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak radi osiguranja izvršenja obaveze. Pri donošenju privremenog zaključka nadležni organ dužan je voditi računa o odredbi člana 270. ovog zakona i obrazložiti zaključak.

(2) Donošenje privremenog zaključka može se uvjetovati davanjem osiguranja predviđenog u članu 215. stavu 2. ovog zakona.

(3) Glede privremenog zaključka donesenog na temelju stava 1. ovog člana, primjenjivat će se odredbe član 286. stav 3. i člana 287. ovog zakona.

Član 290

(1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obaveza stranke za čije je osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagač u čiju je korist privremeni zaključak donesen naknadit će protivnoj stranci štetu koja joj je uzrokovana donesenim zaključkom.

(2) O naknadi štete iz stava 1. ovog člana rješava organ koji je donio privremeni zaključak.

(3) Ako je u slučaju iz stava 1. ovog člana očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će se kazniti novčanom kaznom do 50 DM. Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba, koja odgađa izvršenje zaključka.

PETI DIO

PROVOĐENJE ZAKONA I PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

XVIII – MJERE ZA PROVOĐENJE ZAKONA

Član 291

(1) Institucije koje imaju javne ovlasti ne mogu u upravnom postupku koji one vode same primjenjivati prisilne mjere privođenja ili dovođenja predviđene u članu 72. st. 3. i 4., članu 167. stav 3. i članu 179. st. 1. i 2. ovog zakona.

(2) Ako se u toku postupka koji vodi institucija koja ima javne ovlasti utvrdi da se postupak ne može provesti uopće ili se ne može pravilno provesti bez primjene prisilnih mjera predviđenih u odredbama stava 1. ovog člana, ta institucija će se obratiti kantonalnom organu uprave nadležnom za poslove opće uprave, radi primjene te prinudne mjere, ako federalnim, odnosno kantonalnim zakonom nije određen drugi organ. Na traženje institucije koja ima javne ovlasti, taj kantonalni organ je ovlašten da primijeni predviđenu prisilnu mjeru privođenja, odnosno dovođenja, ako se utvrdi da je to neophodno radi provođenja postupka.

(3) Ako kantonalni organ uprave kome se institucija koja ima javne ovlasti obratila u smislu stava 2. ovog člana, ne donese u roku od pet dana zaključak o primjeni prinudne mjere, dužan je odmah obavijestiti tu instituciju zbog čega smatra da ne treba primijeniti traženu prinudnu mjeru privođenja odnosno dovođenja.

(4) U slučaju, da organ iz stava 3. ovog člana ne donese u roku zaključak o primjeni prinudne mjere ili ne obavijesti instituciju u propisanom roku o razlozima neprimjenjivanja prinudne mjere, institucija koja ima javne ovlasti može u roku od osam dana od isteka roka iz stava 3. ovog člana uložiti prigovor Federalnom ministarstvu pravde. Ovaj organ dužan je odlučiti o prigovoru u roku od tri dana od prijema prigovora.

Član 292

(1) U organima uprave, kao i u institucijama koje imaju javne ovlasti, ako zakonom nije drugačije određeno, ovlaštenje za poduzimanje radnji u upravnom postupku i ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima (član 36.) može se dati samo osobi koja ima zakonom propisanu odgovarajuću stručnu spremu, radno iskustvo i položen stručni ispit.

(2) Osobe iz stava 1. ovog člana polažu stručni ispit prema federalnim propisima koji se odnose na polaganje stručnog ispita službenika federalnih organa uprave.

Član 293

(1) Rukovodioci federalnih i kantonalnih organa uprave, a u gradu – gradonačelnik i u općini – općinski načelnik, odnosno rukovodioci institucija koje imaju javne ovlasti odgovorni su za pravilnu i dosljednu primjenu ovog zakona, a naročito su odgovorni da se upravne stvari rješavaju u zakonom propisanim rokovima. U cilju pravilnog i efikasnog rješavanja stvari u upravnom postupku, te odgovorne osobe su obavezne poduzimati mjere da se kontinuirano osigurava i provodi stručno usavršavanje službenika i drugih osoba koje rade na rješavanju upravnih stvari.

(2) Službena osoba koja je ovlaštena za poduzimanje radnji u upravnom postupku, odnosno koja je ovlaštena za rješavanje u upravnim stvarima, dužna je da u roku od tri dana od dana isteka roka za rješavanje iz čl. 216. i 244. ovog zakona obavijesti pismeno stranku o razlozima zbog kojih rješenje, odnosno zaključak nije donesen i o tome koje će radnje poduzeti radi donošenja rješenja, odnosno zaključka i poučiti stranku koja pravna sredstva može koristiti. To obavještenje se istovremeno mora da dostavi i odgovornim osobama iz stava 1. ovog člana radi poduzimanja mjera da se rješenje odnosno zaključak donese bez odlaganja.

(3) Službena osoba iz stava 2. ovog člana koja je ovlaštena da vodi upravni postupak, odnosno da rješava upravne stvari, čini težu povredu radne dužnosti, ako je njenom krivicom došlo do neizvršenja određenih procesnih radnji u upravnom postupku, zbog kojih se rješenje, odnosno zaključak nije mogao donijeti u zakonskom roku.

(4) Nadležna upravna inspekcija ima pravo da zahtijeva pokretanje postupka odgovornosti kod nadležnog organa protiv rukovodioca organa uprave odnosno rukovodioca institucije koja ima javne ovlasti, koji propusti vršenje dužnosti iz stava 1. ovog člana, kao i protiv onog koji, protivno članu 292. ovog zakona, ovlasti službenu osobu za poduzimanje radnji u postupku ili za rješavanje u upravnim stvarima koja ne ispunjava propisane uvjete, kao i disciplinski postupak protiv osoba iz stava 3. ovog člana.

Član 294

(1) U gradu – gradonačelnik, a u općini – općinski načelnik, obavezni su jedanput godišnje podnijeti pismeni izvještaj gradskom odnosno općinskom vijeću o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku svih gradskih, odnosno općinskih službi za upravu.

(2) Primjerak izvještaja iz stava 1. ovog člana, istovremeno se dostavlja i kantonalnom organu uprave nadležnom za opću upravu.

(3) Kantonalni organi uprave i upravne ustanove obavezni su da godišnji izvještaj o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku iz svoje nadležnosti podnesu kantonalnoj vladi, a federalni organ uprave i federalne ustanove izvještaj podnose Vladi Federacije.

(4) Kantonalni i federalni organi uprave obavezni su primjerak izvještaja iz stava 3. ovog člana, dostaviti i Federalnom ministarstvu pravde, a kantonalni organi uprave svoj izvještaj dostavljaju i kantonalnom organu uprave nadležnom za opću upravu.

(5) Kantonalni organ uprave nadležan za poslove opće uprave, odnosno Federalno ministarstvo pravde, izvještaj iz stava 2., odnosno stava 4. ovog člana, koriste za poduzimanje odgovarajućih mjera putem upravne inspekcije i drugih mjera za koje su zakonom ovlašteni radi pravilne i dosljedne primjene odredaba ovog zakona.

(6) Izvještaj iz stava 1. odnosno stava 3. ovog člana sadrži naročito slijedeće podatke: broj podnesenih zahtjeva od stranaka, broj pokrenutih upravnih postupaka po službenoj dužnosti, način i rokove rješavanja upravnih stvari u prvostepenom i drugostepenom upravnom postupku, broj poništenih odnosno ukinutih upravnih akata, broj odbačenih zahtjeva, odnosno obustavljenih upravnih postupaka, broj i vrste primijenjenih prisilnih mjera, odnosno izrečenih novčanih kazni i broj neriješenih upravnih predmeta.

Član 295

(1) Način iskazivanja podataka u izvještajima iz stava 1. odnosno izvještajima iz stava 3. člana 294. ovog zakona, za gradske, općinske i kantonalne organe uprave i upravne ustanove propisuje rukovodilac kantonalnog organa uprave nadležnog za opću upravu, a za izvještaj federalnih organa uprave i federalnih ustanova – federalni ministar pravde.

(2) Federalni ministar pravde propisuje, po potrebi, obrasce za pozive, dostavnice, naredjenja za privođenje, odnosno dovođenje, zapisnike, zapisnike u vidu knjiga, rješenja iz člana 207. stav 1. i člana 211. i uvjerenja iz člana 118. stav 1. ovog zakona, kao i za druge akte u upravnom postupku za potrebe federalnih organa uprave i federalnih ustanova i federalnih institucija koje imaju javne ovlasti.

(3) Rukovodilac kantonalnog organa uprave nadležnog za opću upravu propisuje, po potrebi, obrasce iz stava 2. ovog člana, za potrebe kantonalnih organa uprave i upravnih ustanova, kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti i za gradske i općinske službe za upravu.

Član 296

(1) Na traženje građana, organa uprave, institucija koje imaju javne ovlasti, kao i drugih organa i institucija, Federalno ministarstvo pravde dužno je davati objašnjenja o primjeni odredaba ovog zakona.

(2) Objašnjenja o primjeni odredaba ovog zakona Federalno ministarstvo pravde može davati i po službenoj dužnosti radi osiguranja jedinstvene primjene ovog zakona.

XIX – NADZOR NAD PROVOĐENJEM OVOG ZAKONA

Član 297

(1) Nadzor nad provođenjem ovog zakona u federalnim organima uprave i u federalnim ustanovama i drugim federalnim organima, u federalnim institucijama koje imaju javne ovlasti i u kantonalnim organima uprave i gradskim i općinskim službama za upravu, u pitanjima u kojima ti organi, službe i institucije u upravnom postupku rješavaju o upravnim stvarima na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa – vrši Federalno ministarstvo pravde.

(2) Nadzor nad provođenjem ovog zakona u kantonalnim organima uprave i u kantonalnim ustanovama, i u drugim kantonalnim organima, u gradskim i općinskim službama za upravu, kao i u institucijama koje vrše javne ovlasti na osnovu kantonalnog zakona, u pitanjima u kojima organi, službe i institucije u upravnom postupku rješavaju o upravnim stvarima na temelju kantonalnog zakona i drugog kantonalnog propisa, kao i propisa općinskog i gradskog vijeća – vrši kantonalni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa.

(3) Federalno ministarstvo pravde i kantonalni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa, nadzor iz st. 1. i 2. ovog člana, nad provođenjem ovog zakona ostvaruju prvenstveno putem upravne inspekcije, kao i na drugi zakonom dozvoljen način.

(4) Organi, službe i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana, dužni su omogućiti ostvarivanje uvida u upravno rješavanje i postupati po nalozima upravne inspekcije koja vrši nadzor i na traženje te inspekcije dostavljati potrebne podatke, spise i obavještenja o pitanjima koja se odnose na upravne stvari koje se rješavaju u upravnom postupku.

XX – KAZNENE ODREDBE

Član 298

(1) Novčanom kaznom od 2.000 do 8.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija koja ima javne ovlasti:

1) ako za rješavanje u upravnim stvarima, odnosno za poduzimanje radnji u postupku odredi osobu koja ne ispunjava propisane uvjete (član 36. stav 2, u vezi s članom 292. stav 1),

2) ako odbije da primi pismeni podnesak stranke ili usmeno priopćenje u zapisnik, odnosno ne izda potvrdu o prijemu podneska (član 65. st. 1,2. i 3),

3) ako izvrši pozivanje noću suprotno odredbi člana 71. stav 2. ovog zakona,

4) ako se pozvana osoba prinudno privede, a u pozivu nije bila naznačena primjena te mjere (član 72. stav 3),

5) ako se po službenoj dužnosti ne pribavljaju podaci o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija ili ako se od stranke traži da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak ili ako traži da stranka podnese uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati (član 134. stav 3. i član 135. stav 2),

6) ako nije data mogućnost stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima se zasniva rješenje, odnosno da učestvuje u izvodjenju dokaza ili je doneseno rješenje prije nego što se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima (član 141. stav 3),

7) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje ili drugu ispravu o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju ili ako uvjerenje ili drugu ispravu ne izda u propisanom roku ili ne donese rješenje o odbijanju zahtjeva za izdavanje uvjerenja (član 169. st. 1.2,5. i 6),

8) ako ne postupi po zahtjevu nadležnog organa u vezi s davanjem isprave (član 166),

9) ako po zahtjevu stranke ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku (član 216),

10) ako žalbu sa spisima ne dostavi drugostepenom organu u propisanom roku (član 235),

11) ako ne postupi po traženju drugostepenog organa ili ako u svemu ne postupi po drugostepenom rješenju ili ako rješenje ne donese u propisanom roku (član 239),

12) ako na zahtjev drugostepenog organa ne dostavi u roku traženo obavještenje ili ako po nalogu drugostepenog organa ne donese rješenje u propisanom roku, ili ako na zahtjev drugostepenog organa ne prikupi tražene podatke i ne dostavi ih u propisanom roku (član 243),

13) ako ne donese rješenje po žalbi u propisanom roku (član 244),

14) ako ne postupi po nalogu drugostepenog organa ili traženi materijal ne dostavi u roku (član 254. stav 3),

15) ako onemogućava uvid u upravno rješavanje ili ako ne postupi po nalozima nadležnog organa, odnosno upravne inspekcije koja vrši nadzor ili neće da dostavi potrebne podatke, spise i obavještenja na zahtjev organa odnosno upravne inspekcije (član 297. stav 4).

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom od 300 do 1.200 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.

Član 299

(1) Novčanom kaznom od 1.500 do 6.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija koja ima javne ovlasti:

1) ako ne pruži zatraženu pravnu pomoć ili ako ne postupi u vezi s molbom za pomoć u određenom roku (član 41. st. 1. i 2),

2) ako saslušanim osobama ne pročita zapisnik ili ako onemogući da saslušane osobe pregledaju zapisnik (član 76. stav 1),

3) ako stranci ili drugoj osobi onemogući razgledanje spisa ili da prepišu potrebne spise (član 79.st. 1. i 2),

4) ako se ne sprovodi obavezno lično dostavljanje u slučajevima predviđenim u odredbi člana 83. stav 1. ovog zakona,

5) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje, odnosno ne donese rješenje o odbijanju zahtjeva u propisanom roku (član 170. st. 1. i 3),

6) ako ispita kao svjedoka osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne (član 173),

7) ako ne izda pismeno rješenje u propisanom roku (član 212),

8) ako izvrši prisilno privođenje ili dovođenje suprotno članu 291. stav 1. ovog zakona, odnosno ako u roku ne donese zaključak o primjeni prinudne mjere ili u roku ne odluči o prigovoru (član 291. st. 3. i 4),

9) ako ne poduzima mjere za kontinuirano stručno osposobljavanje i usavršavanje službenih osoba koje su ovlaštene za rješavanje u upravnim stvarima odnosno za poduzimanje radnji u postupku ili ako ne osigurava rješavanje upravnih stvari u propisanim rokovima ili ako u propisanom roku ne obavijesti stranku o razlozima zbog kojih rješenje, odnosno zaključak nije donesen (član 293. st. 1. i 2).

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 200 do 800 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.

Član 300

(1) Novčanom kaznom od 1.000 do 4.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija koja ima javne ovlasti:

1) ako ne izuzme službenu osobu kada su ispunjeni uvjeti za izuzeće (čl. 42. i 43),

2) ako ne dozvoli stranci da se koristi stručnim pomagačem (član 62. stav 1),

3) ako se pozivanje osobe radi prijema pismena vrši suprotno odredbi člana 80. stav 2. ovog zakona,

4) ako se pismeno ne dostavlja punomoćniku za primanje pismena (član 88. stav 1),

5) ako ne pouči svjedoka na koja pitanja može uskratiti svjedočenje, odnosno o kojim pitanjima vještak može uskratiti vještačenje (član 176. stav 3 i član 185. stav 1).

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 150 do 600 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.

Član 301

Do puštanja u opticaj KM, novčane kazne predviđene u odredbama čl. 298. do 300. ovog zakona mogu se plaćati u DEM ili u protuvrijednosti valuta koje se koriste u platnom prometu Federacije BiH po srednjem tečaju koji objavljuje nadležna financijska institucija na dan plaćanja.

Član 302

(1) Odgovornom osobom u organu uprave, odnosno u službi za upravu, u smislu odredbe člana 298. stav 2, člana 299. stav 2. i člana 300. stav 2. ovog zakona, smatra se rukovodilac organa uprave, za gradske službe za upravu – gradonačelnik, a u općinskim službama za upravu – općinski načelnik, kao i službenik u tim organima i službama koji je ovlašten za rješavanje u upravnim stvarima ili ovlašten za poduzimanje radnji u upravnom postupku, odnosno drugi službenik koji je zadužen da neposredno izvrši određeni posao, a nije izvršio taj posao ili je izvršio radnju protivno datoj obavezi.

(2) Odgovornom osobom u instituciji koja ima javne ovlasti u smislu odredaba člana 298. stav 2, člana 299. stav 2. i člana 300. stav 2. ovog zakona smatra se rukovodilac institucije i druge osobe određene statutom te institucije.

XXI – PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 303

Upravni predmeti koji ne budu riješeni do dana stupanja na snagu ovog zakona riješit će se po odredbama ovog zakona.

Član 304

(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena Zakona o općem upravnom postupku i drugih propisa o upravnom postupku koji se primjenjuju na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2) Ovaj zakon uskladit će se sa odredbama odgovarajućeg zakona koji donese Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, u roku koji bude određen tim zakonom.

Član 305

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Zakon o parnicnom postupku Federacije BiH

0
 

ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU FBIH

(“Sl. novine FBiH”, br. 53/2003, 73/2005, 19/2006 i 98/2015)

Dio prvi

OSNOVNE ODREDBE

I – OSNOVNA NAČELA

Član 1

Ovim zakonom se određuju pravila postupka na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 2

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 3

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.

(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima.

Član 4

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 5

Svaka stranka ima pravo  da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja.

Član 6

U parničnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

Član 7

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 9

Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Član 10

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 12

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 13

(1) U prvostepenom postupku i postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka, sudi sudija pojedinac.

(2) U prvostepenom postupku, u sporovima male vrijednosti, može postupati i odlučivati stručni saradnik.

(3) Stručni saradnik, u postupcima iz stava (2) ovog člana, može preduzimati sve radnje za koje je ovim Zakonom predviđeno da ih preduzima sudija pojedinac.

(4) U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji, sudi vijeće od trojice sudija.

Član 14

Ako za pojedine radnje nije zakonom određen oblik u kome se mogu poduzeti, stranke poduzimaju parnične radnje pismeno izvan ročišta ili usmeno na ročištu.

II – NADLEŽNOST SUDA

1. Zajedničke odredbe

Član 15

(1) Poslije prijema tužbe sud ocjenjuje da li je nadležan.

(2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate.

(3) Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud.

Član 16

(1) Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2) Kada sud u toku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

(3) Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Bosni i Hercegovini, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Član 17

Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.

Član 18

(1) Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima vanparničnog postupka. Nakon pravomoćnosti rješenja postupak će se nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom.

(2) Radnje koje je proveo parnični sud, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušanje svjedoka i drugo, i odluke koje je donio taj sud, nisu bez važnosti zato što su poduzete u parničnom postupku.

Član 19

(1) Sud se može u povodu prigovora tuženog proglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije u odgovoru na tužbu.

(2) Sud se može proglasiti po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, ali najkasnije do podnošenja odgovora na tužbu.

Član 20

(1) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nena- dležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.

(2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

(3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo nisu bez važnosti zato što ih je poduzeo nenadležan sud.

Član 21

(1) Ako sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili neki drugi sud, dostavit će, u roku od tri dana, predmet sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti, osim ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite pogreške, a trebalo je da bude ustupljen kojem drugom sudu, u kom će slučaju predmet ustupiti drugom sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio.

(2) Kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se taj sud oglasio mjesno nenadležnim odluku donio drugostepeni sud, za tu je odluku vezan u vezi s nadležnošću i sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostepeni sud koji je odluku donio nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

(3) Odluka drugostepenog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda vezuje svaki sud kome se kasnije isti predmet ustupi, ako je drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

Član 22

(1) Sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kan- tona rješava kantonalni sud.

(2) Sukob nadležnosti između općinskog suda i kantonalnog suda s područja istog kantona rješava Vrhovni sud Federacije.

(3) Sukob nadležnosti između općinskih sudova s područja dva ili više kantona rješava Vrhovni sud Federacije.

(4) Sukob nadležnosti između općinskog suda jednog kan- tona s kantonalnim sudom drugog kantona, kao i sukob nadležnosti kantonalnih sudova rješava Vrhovni sud Federacije.

(5) Sukob nadležnosti Vrhovnog suda Federacije i općin- skog, odnosno kantonalnog suda, rješava Vrhovni sud Federa- cije, u općoj sjednici.

Član 23

(1) Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

(2) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.

Član 24

Svaki sud obavlja radnje u postupku na svom području, ali ako postoji opasnost od odgode, sud će poduzeti izvršenje pojedinačnih radnji i na području drugog suda. O tome će se obavijestiti sud na čijem će se području poduzeti radnja.

2. Nadležnost sudova u sporovima s međunarodnim elementom

Član 25

(1) U pogledu nadležnosti sudova u Federaciji  u postupcima u kojima je stranka stranac koji uživa pravo imuniteta u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava.

(2) Sud u slučaju sumnje o postojanju i obimu imuniteta može zatražiti obavještenje od ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.

Član 26

(1) Sud u Federaciji nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili Federacije ili međunarodnim ugovorom.

(2) Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Federaciji za određenu vrstu sporova, sud u Federaciji nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti.

3. Stvarna nadležnost

Član 27

U parničnom postupku sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene ovim ili drugim zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona.

4. Mjesna nadležnost

a) Opća mjesna nadležnost 

Član 28

(1) Ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženog.

(2) U slučajevima predviđenim u ovom zakonu za suđenje je osim suda opće mjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud.

Član 29

(1) Za suđenje je opće mjesno nadležan sud na čijem području tuženi ima prebivalište, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako tuženi nema prebivalište, opće mjesno je nadležan sud na čijem području tuženi ima boravište.

(3) Ako tuženi pored prebivališta ima i boravište u nekom drugom mjestu, a prema okolnostima može se pretpostaviti da će tu boraviti najmanje godinu dana od dana podnošenja tužbe, opće mjesno je nadležan i sud boravišta tuženog.

Član 30

(1) Za suđenje u sporovima protiv Federacije, kantona, grada i općine, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište njihovog zakonodavnog tijela, odnosno vijeća.

(2) Za suđenje u sporovima protiv ostalih pravnih osoba, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo sjedište.

Član 31

Za suđenje u sporovima protiv državljanina Federacije i Bosne i Hercegovine koji stalno živi u inostranstvu, opće mjesno je nadležan sud njegovog posljednjeg prebivališta u Federaciji.

b) Izberiva mjesna nadležnost 

Nadležnost u sporovima za naknadu štete 

Član 32

(1) Za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.

(2) Ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stava 1. ovog člana, i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primijenjivat će se i u sporovima protiv društva za osiguranje radi naknade štete trećim osobama na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti društava za osiguranje, a odredba stava 1. ovog člana i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika.

Nadležnost u sporovima radi zaštite prava na osnovu pisane garancije proizvođača

Član 33

Za suđenje u sporovima za zaštitu prava na osnovu pisane garancije protiv proizvođača koji je dao garanciju nadležan je, osim suda opće mjesne nadležnosti za tuženog, i sud opće mjesne nadležnosti za prodavca koji je pri prodaji stvari uručio kupcu pisanu garanciju proizvođača.

Nadležnost u sporovima radi zaštite prava potrošača

Član 33a

Za suđenje u sporovima za zaštitu prava potrošača, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području potrošač ima prebivalište, odnosno boravište.

Nadležnost u sporovima za zakonsko izdržavanje 

Član 34

Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac osoba koja traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

Nadležnost u bračnim sporovima 

Član 35

Za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.

Nadležnost u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva 

Član 36

U sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva, ako je tužilac dijete, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe 

Član 37

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan sjedišta, ako spor proizilazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Nadležnost u sporovima iz nasljednopravnih odnosa 

Član 38

Dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, za suđenje u sporovima iz nasljednopravnih odnosa, te sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostaviocu, pored suda opće mjesne nadležnosti mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak.

Nadležnost po mjestu plaćanja 

Član 39

Za suđenje u sporovima imatelja mjenice ili čeka protiv potpisnika nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud mjesta plaćanja.

Nadležnost u sporovima iz radnih odnosa 

Član 40

Ako je u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposlenik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opće mjesno nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

Nadležnost u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima 

Član 41

Za sporove zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.

c) Isključiva mjesna nadležnost 

Nadležnost u sporovima o nekretninama 

Član 42

(1) Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.

(2) Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Nadležnost u sporovima o zrakoplovu i brodu 

Član 43

Kad je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na zrakoplovima, odnosno brodovima, kao i sporovima iz zakupnih odnosa na zrakoplovu i brodu, nadležni sud u Federaciji, isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području vodi registar u koji je zrakoplov, odnosno brod upisan.

Član 44

Kad je za suđenje u sporovima zbog smetanja posjeda na brodovima, odnosno zrakoplovima iz člana 43. ovog zakona nadležan sud u Federaciji, mjesno je nadležan, pored suda na čijem se području vodi registar u koji je brod, odnosno zrakoplov upisan, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.

Nadležnost za sporove u izvršnom i stečajnom postupku 

Član 45

Za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i u povodu sudskog ili administrativnog izvršnog postupka, odnosno u toku i u povodu stečajnog postupka, mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršni ili stečajni postupak, odnosno sud na čijem se području provodi administrativno izvršenje.

d) Supsidijarna nadležnost 

Nadležnost za suparničare 

Član 46

Ako je jednom tužbom tuženo više osoba u svojstvu materijalnih suparničara (član 362. stav 1. tačka 1.), a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih.

Nadležnost za osobe za koje ne postoji opća mjesna nadležnost u Federaciji 

Član 47

(1) Tužba o imovinskopravnim zahtjevima protiv osobe za koju ne postoji opća mjesna nadležnost u Federaciji, može se podnijeti svakom sudu u Federaciji na čijem se području nalazi kakva imovina te osobe ili predmet koji se tužbom traži.

(2) Ako nadležnost suda u Federaciji postoji zato što je obaveza nastala za vrijeme boravka tuženog u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem je području obaveza nastala.

(3) U sporovima protiv osoba za koje u Federaciji ne postoji opća mjesna nadležnost, za obaveze koje treba ispuniti u Federaciji, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obavezu treba ispuniti.

Nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo strane osobe u Federaciji 

Član 48

U sporovima protiv pravne osobe koja ima sjedište u inostranstvu, u pogledu obaveza koje su zasnovane u Federaciji ili im se u njoj ima udovoljiti, tužba se može podnijeti sudu u Federaciji na čijem se području nalazi njeno stalno zastupništvo za Bosnu i Hercegovinu, odnosno Federaciju ili sjedište organa kome je povjereno da obavlja njene poslove.

e) Određivanje mjesne nadležnosti od višeg suda 

Član 49

Ako nadležni sud zbog izuzeća sudija ne može postupati, obavijestit će o tome neposredno viši sud, koji će odrediti da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud sa njegovog područja.

Član 50

(1) Kantonalni sud može, na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan općinski sud s njegovog područja, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.

(2) Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi  opravdani razlozi.

Član 51

Ako je za suđenje nadležan sud u Federaciji, ali se prema odredbama ovog zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud Federacije će, na prijedlog stranke, odrediti koji će stvarno nadležan sud biti mjesno nadležan.

f) Sporazum o mjesnoj nadležnosti 

Član 52

(1) Ako zakonom nije određena isključiva nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uslov da je taj sud stvarno nadležan.

(2) Ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva ili više sudova u Federaciji, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi jedan od tih sudova ili neki drugi stvarno nadležni sud.

(3) Sporazum iz stava 2. ovog člana važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

(4) Ispravu o sporazumu tužilac mora priložiti uz tužbu.

(5) Ako tužba nije podnesena sudu na koji upućuje sporazum o mjesnoj nadležnosti tuženi može zahtijevati da se predmet ustupi tom sudu.

(6) Zahtjev iz stava 5. ovog člana tuženi može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu, uz prilaganje isprave o sporazumu.

Dio drugi

TOK POSTUPKA

A. POSTUPAK PRED PRVOSTEPENIM SUDOM

III – TUŽBA

1. Tužba i njen sadržaj

Član 53

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev),

2) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

3) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,

4) naznaku vrijednosti spora,

5) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3) Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.

2. Tužba za utvrđenje

Član 54

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

(3) Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

(4) Tužba za utvrđenje povrede prava ličnosti može se podnijeti, bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev u skladu sa posebnim zakonom.

(5) Ako odluka o sporu zavisi o tome postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

(6) Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 5. ovog člana neće se smatrati preinakom tužbe.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi

Član 55

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

(2) Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

(3) Ako sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, ocijeni da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi ne doprinosi ekonomičnosti postupka, najkasnije na pripremnom ročištu donijet će rješenje o razdvajanju postupaka.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

(5) Zahtjevi se mogu, prema stavu 4. ovog člana, istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.

4. Preinaka tužbe

Član 56

(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

(3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Član 58

(1) Tužilac može, do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitno tuženog tuži drugu osobu.

(2) Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

(3) Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

5. Povlačenje tužbe

Član 59

(1) Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom. Tužba se može povući i nakon dostave tuženom sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku osam dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

(2) Tužba se, uz izričit pristanak tuženog, može povući i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke kojom se postupak pred prvostepenim sudom dovršava. U tom slučaju tuženi svoj zahtjev za naknadu troškova postupka mora postaviti najkasnije u svojoj saglasnosti za povlačenje tužbe.

(3) Ako u slučaju iz stava 2. ovog člana dođe do povlačenja tužbe prije nego što je prvostepeni sud donio svoju odluku, odnosno prije nego što je ona u povodu žalbe dostavljena drugostepenom sudu, prvostepeni sud će rješenjem utvrditi da je tužba povučena, odnosno rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog dejstva i utvrditi da je tužba povučena. Tim će rješenjem odlučiti i o zahtjevu tuženog za naknadu troškova postupka.

(4) Ako dođe do povlačenja tužbe pred prvostepenim sudom nakon donošenja prvostepene odluke, dok je postupak u povodu žalbe u toku pred drugostepenim sudom, prvostepeni sud će odmah obavijestiti drugostepeni sud da je došlo do povlačenja tužbe.

(5) Ako u slučaju iz stava 2. ovog člana dođe do povlačenja tužbe nakon što je predmet dostavljen drugostepenom sudu, drugostepeni sud će, ako prije toga nije odlučio po žalbi, rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog dejstva i da je tužba povučena. Istim rješenjem sud će odlučiti i o zahtjevu tuženog za naknadu troškova postupka.

(6) Podnesak kojim se, u slučaju iz stava 2. ovog člana, povlači tužba, podnosi se putem prvostepenog suda koji može, ako cijeni da je to potrebno, održati ročište sa strankama radi provjere jesu li ispunjeni uvjeti za povlačenje tužbe.

(7) Tužilac može svoju tužbu povući i na ročištu pred drugostepenim sudom.

(8) Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.

6. Postojanje parnice

Član 60

(1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

(2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.

(3) Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

(4) Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.

(5) Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.

Član 61

(1) Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši.

(2) Osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužioca, odnosno tuženog, samo ako na to pristanu obje stranke.

IIIa – POSTUPAK ZA RJEŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA

Član 61a

(1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.

(2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.

Član 61b

(1) Zahtjev iz člana 61a. stav 1. ovog zakona treba sadržavati kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka o spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se sud obraća sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtjev priložiti i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtjev se ne dostavlja strankama na izjašnjavanje.

(2) Ako stranka predloži pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja, a protivna stranka nije bila u mogućnosti izjasniti se o prijedlogu, sud će dostaviti prijedlog drugoj stranci na izjašnjenje u roku osam dana od dana dostavljanja prijedloga.

(3) Prvostepeni sud dužan je uz zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja dostaviti predmet i Vrhovnom sudu Federacije.

Član 61c

(1) Vrhovni sud Federacije odbacit će nepotpun ili nedozvoljen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana je nedozvoljen ako je o takvom zahtjevu Vrhovni sud Federacije već donio odluku.

Član 61d

(1) Vrhovni sud Federacije rješava sporno pravno pitanje po pravilima postupka za usvajanje pravnih stavova.

(2) Vrhovni sud Federacije odbit će riješiti sporno pravno pitanje ako ono nije od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom.

(3) Vrhovni sud Federacije dužan je riješiti sporno pravno pitanje u roku 60 dana od dana prijema zahtjeva.

Član 61e

(1) U odluci povodom zahtjeva za rješavanje spornog pravnog pitanja Vrhovni sud Federacije iznosi razloge kojima obrazlaže zauzeto pravno shvatanje.

(2) Odluka iz stava 1. ovog člana dostavlja se sudu koji je pokrenuo postupak i objavljuje na internet stranici Vrhovnog suda Federacije ili na drugi pogodan način.

Član 61f

Ako je Vrhovni sud Federacije riješio sporno pravno pitanje, stranke u postupku u kome se postavlja isto sporno pravno pitanje nemaju pravo tražiti njegovo rješavanje u parnici koja je u toku.

IV – PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE

1. Opće odredbe

Član 62

(1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 63

U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 64

(1) Sud u toku pripremanja glavne rasprave donosi odluke o upravljanju postupkom u skladu s odredbama ovog zakona.

(2) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 65

Sud može u toku pripremanja glavne rasprave donijeti presudu na osnovu priznanja, presudu na osnovu odricanja i presudu zbog propuštanja, te primiti na zapisnik nagodbu stranaka.

2. Prethodno ispitivanje i dostava tužbe

Član 66

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 67 https://advokat-prnjavorac.com

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

2) da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

3) da o istom zahtjevu već teče parnica;

4) da je stvar pravomoćno presuđena;

5) da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba;

6) da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva;

7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili

8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.

(2) Sud donosi rješenje kojim se sud oglašava nenadležnim i predmet ustupa drugom sudu, ako utvrdi:

1) da nije mjesno nadležan da rješava o tužbenom zahtjevu; ili

2) da nije stvarno nadležan da rješava o tužbenom zahtjevu.

Član 68

Ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u toku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će o tom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao sa dovoljno činjenica.

Član 69

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

3. Odgovor na tužbu

a) Odgovor na tužbu i njegov sadržaj 

Član 70

(1) Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

(2) Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.

Član 71

(1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki  podnesak.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 72

Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određen prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.

Član 73

(1) Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu s odredbom člana 336. ovog zakona.

(2) Ukoliko odgovor na tužbu bude odbačen ili povučen u skladu sa članom 336. stav 3. ovog zakona, smatrat će se da tuženi nije odgovorio na tužbu.

b) Protivtužba i odgovor na protivtužbu 

Član 74

(1) Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.

(3) Protivtužba se ne može podnijeti ako je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud.

(4) Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

4. Pripremno ročište

a) Opće odredbe 

Član 75

(1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.

(2) Ako tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, a tužilac u tužbi nije tražio donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati pripremno ročište nakon proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu.

(3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

(4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 76

Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno.

Član 77

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 78

(1) Pripremno ročište počinje tako što tužilac ukratko izlaže tužbu, a zatim tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu.

(2) Kad je potrebno, sud će zatražiti od stranaka razjašnjenje u vezi s njihovim navodima ili prijedlozima.

Član 78a

Ako stranka ili njen zakonski zastupnik nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o predmetu raspravljanja, a nema punomoćnika, sud će upozoriti na potrebu da uzme punomoćnika.

Član 79

(1) Nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, raspravljat će se o pitanjima koja se odnose na smetnje za daljni tok postupka. O tim se pitanjima mogu na pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno.

(2) Sud će, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, postupiti u skladu sa odredbama člana 67. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.

(3) Ako sud ne usvoji prigovor da postoji koja od smetnji za vođenje postupka, odluku o prigovoru donijet će zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

(4) Protiv odluke iz stava 3. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 80

U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.

Član 81

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja prijašnja rješenja iz ovog člana.

Član 82

(1) Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kojem vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje.

(2) Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najkasnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 83

(1) Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.

(2) Sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te će nakon završetka odvojenog raspravljanja donijeti posebne odluke o tim zahtjevima.

(3) Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, u pravilu, donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(4) Protiv rješenja iz st. 1 i 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 84

(1) Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

(2) Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.

Član 85

Na pripremnom ročištu sud ima u pogledu upravljanja postupkom sva ovlaštenja koja ima i na glavnoj raspravi.

b) Medijacija i sudska nagodba 

Član 86

(1) Najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti strankama da spor riješe u postupku medijacije, kako je predviđeno posebnim zakonom.

(2) Takav prijedlog mogu staviti i stranke sporazumno do zaključenja glavne rasprave.

Član 87

(1) Stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora u toku cijelog postupka do njegovog pravomoćnog okončanja (sudska nagodba).

(2) Ako je sudska nagodba zaključena nakon donošenja prvostepene presude, prvostepeni sud donijet će rješenje kojim će utvrditi da je prvostepena presuda bez dejstva.

Član 88

(1) Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu.

(2) U cilju doprinošenja nagodbi sud može, kada ocijeni da je to osnovano, strankama predložiti kako da se nagode, vodeći računa o željama stranaka, prirodi spora, odnosima među strankama i drugim okolnostima.

Član 89

(1) Sudska nagodba se može odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio.

(2) Pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

(3) Kada sud donese rješenje kojim ne dopušta nagodbu stranaka, zastat će s postupkom dok to rješenje ne postane pravomoćno.

Član 90

(1) Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik.

(2) Nagodba je zaključena kad stranke potpišu zapisnik.

(3) Nagodba sadrži i sporazum o troškovima. Ako stranke ne postignu sporazum o troškovima, mogu se dogovoriti da odluku o troškovima donese sud.

(4) Sud će strankama izdati ovjeren prepis zapisnika u koji je unesena nagodba.

Član 91

Sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova.

Član 92

(1) Sudska nagodba može se pobijati samo tužbom.

(2) Sudska nagodba se može pobijati ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.

(3) Tužba iz stava 1. ovog člana se može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja, a najkasnije u roku od pet godina od dana zaključenja sudske nagodbe.

(4) Ako sudska nagodba bude poništena, postupak se nastavlja kao da sudska nagodba nije ni bila zaključena.

Član 93

Sud će u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li se vodi parnica o predmetu o kojem je ranije bila zaključena sudska nagodba i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kojem je zaključena sudska nagodba, odbacit će tužbu.

c) Zakazivanje ročišta za glavnu raspravu 

Član 94

(1) Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti:

1) dan i sat održavanja glavne rasprave;

2) pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi;

3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;

4) osobe koje će biti pozvane na glavnu raspravu.

(2) Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

(3) Sud može odrediti da se glavna rasprava održi odmah nakon pripremnog ročišta.

(4) Ako se procjenjuje da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana, ročište će biti zakazano za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u kontinuitetu.

Član 95

Sa sadržajem rješenja iz stava 1. člana 94. ovog zakona upoznat će se prisutna stranka, te joj se neće dostavljati rješenje, niti poziv za glavnu raspravu. Sud će obavijestiti prisutnu stranku i o posljedicama izostanka sa ročišta za glavnu raspravu.

Član 96

(1) Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio pozvati.

(2) U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa ročišta.

(3) Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavlja se ovjeren prepis rješenja iz stava 1. člana 94. ovog zakona.

V – GLAVNA RASPRAVA

1. Tok glavne rasprave

Član 97

(1) Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja.

(2) Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe, pa ako nisu, provjerava jesu li odsutne osobe uredno pozvane i imaju li opravdan razlog za izostanak.

(3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.

(4) Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

Član 98

(1) Sud će prvo, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, utvrditi postoje li procesne smetnje za dalje postupanje i postupiti u skladu s odredbama člana 67. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije predviđeno.

(2) Ako sud ne usvoji prigovor iz stava 1. ovog člana, bez obzira da li je o njemu raspravljano odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom, odluku o prigovoru donijet će zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

(3) Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka iz stava 1. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 99

(1) Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:

1) Tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava;

2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava i daje odgovor na bitne navode tužioca iz tačke 1. ovog stava;

3) Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke, i to prvo tužilac, a zatim tuženi;

4) Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim svjedoci tuženog;

5) Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje;

6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužioca, imaju pravo da se obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta;

7) Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog;

8) Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno izlaganje tuženog, i tuženi će imati pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca.

(2) Izuzetno, sud može odrediti redoslijed odvijanja glavne rasprave drugačiji od redoslijeda predviđenog u  stavu 1. ovog člana.

Član 100

(1) Sud će voditi računa da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odlaganja, te da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke.

(2) Sudija se u toku glavne rasprave brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda.

(3) Sud će kazniti osobe koje narušavaju red u sudnici ili vrijeđaju dostojanstvo suda i drugih sudionika u postupku u skladu sa odredbama ovog zakona o nepoštivanju suda.

Član 101

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

Član 102

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 103

Stranke mogu iznijeti i svoja pravna shvaćanja koja se odnose na predmet spora.

Član 104

(1) Prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, stranku prvo ispituje njen punomoćnik, a nakon toga suprotna stranka.

(2) Ako stranka koja se saslušava nema punomoćnika, najprije je ispituje sud.

Član 105

Stranke ispituju svjedoke i vještake. Sudija prvo daje riječ stranci koja je predložila svjedoka ili vještaka, zatim suprotnoj strani, a zatim, ukoliko je potrebno, ponovo stranci koja ih je predložila.

Član 106

Sudija može postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja.

Član 107

(1) Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

(2) Sud neće dopustiti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti.

(3) Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

(4) Na zahtjev stranke, u zapisnik će se unijeti pitanja koja sud nije dopustio.

(5) Sud neće dopustiti vrijeđanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka za vrijeme ispitivanja.

Član 108

(1) Saslušani svjedoci i vještaci ostaju u sudnici, ako im sud to naloži.

(2) Ako stranka to zahtijeva, a svjedok je još uvijek prisutan, sud može odlučiti da svjedoka koji je već saslušan na istom ročištu za glavnu raspravu još jednom pozove na ponovno saslušanje.

Član 109

(1) Sud nije vezan za svoje rješenje koje se odnosi na rukovođenje raspravom.

(2) Protiv rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom nije dopuštena posebna žalba.

Član 110

Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena.

2. Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta

Član 111

(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgoda ročišta).

(2) Sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.

(3) Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.

Član 112

(1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz slijedećih razloga:

1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;

2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudske nagodbe.

(2) Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga.

(3) Kad se ročište odloži, sud će prisutnima odmah saopćiti mjesto i vrijeme novog ročišta. Sud nije dužan o mjestu i vremenu novog ročišta obavijestiti stranku koja nije bila prisutna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena, osim ako su na tom ročištu iznesene nove činjenice.

(4) Sud može po službenoj dužnosti odgoditi zakazano ročište samo u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

Član 113

Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u vezi s njim.

Član 114

(1) Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo se provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude.

(2) Ako se ročište drži pred novim sudijom sud može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Član 115

(1) Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno vrijeme.

(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona.

(3) Prilikom odgode, odnosno odlaganja ročišta sud će datum održavanja novog ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

(4) Kada odgodi ili odloži ročište, sud je dužan poduzeti sve radnje koje mu stoje na raspolaganju kako bi se do slijedećeg ročišta otklonili uzroci koji su doveli do odgode odnosno odlaganja, te kako bi se na tom ročištu rasprava mogla zaključiti.

(5) Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgodu, odnosno odlaganje ročišta, nije dopuštena posebna žalba.

Član 116

Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana sud će odrediti nastavak ročišta za slijedeći radni dan (nastavak ročišta).

Član 117

Odredbe čl. 111., 112., 115. i 116. ovog zakona, na odgovarajući se način primijenjuju na pripremno ročište.

3. Javnost glavne rasprave

Član 118

(1) Glavna rasprava  je javna.

(2) Raspravi mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.

(3) Osobe koje su prisutne raspravi ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe.

(4) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na pripadnike policije, ako je nošenje oružja neophodno za vršenje njihove dužnosti.

Član 119

(1) Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njen dio ako to zahtijevaju interesi čuvanja službene, poslovne ili osobne tajne, zaštita interesa maloljetnika, interesi javnog reda ili razlozi morala.

(2) Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave.

Član 120

(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umješače i ombudsmene Federacije.

(2) Sud može dopustiti da glavnoj raspravi na kojoj je javnost isključena budu prisutne pojedine službene osobe, kao i naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučnu ili javnu djelatnost.

(3) Sud će upozoriti osobe koje budu prisutne raspravi na kojoj je javnost isključena da su dužne kao tajnu čuvati ono što su na raspravi saznale, a što nije već poznato javnosti, i upozoriti ih na posljedice odavanja tajne.

Član 121

(1) O isključenju javnosti odlučuje sud rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.

(2) Protiv rješenja o isključenju javnosti nije dopuštena posebna žalba.

Član 122

Odredbe o javnosti na glavnoj raspravi na odgovarajući će se način primjenjivati i na pripremnom ročištu, na ročištu izvan glavne rasprave pred sudom, te na ročištu pred zamoljenim sudom.

VI – DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1.Opće odredbe

Član 123

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 124

(1) Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.

(2) Ako stranka ne postupi po nalogu suda, sud je ovlašten po službenoj dužnosti pribaviti i izvesti te dokaze.

Član 125

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Član 126

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 127

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj  ocjeni.

Član 128

(1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

(2) Na prijedlog stranke, podnesen najkasnije na priprem- nom ročištu, sud može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred drugim sudom (zamoljeni sud). U tom slučaju zapisnici o izvedenim dokazima pročitat će se na glavnoj raspravi.

(3) Kad sud donese odluku iz stava 2. ovog člana, u zamolnici za izvođenje dokaza ukratko će opisati predmet spora, izložiti stanje parnice i  odrediti koji će se dokazi izvesti, uz naznaku o kojim okolnostima treba osobito voditi računa.

(4) O ročištu za izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom obavijestit će se stranke.

(5) Sudija zamoljenog suda ima pri izvođenju dokaza sva ovlaštenja koja ima sudija kad se dokazi izvode na glavnoj raspravi.

(6) Protiv rješenja suda kojim se određuje izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom nije dopuštena posebna žalba.

Član 129

(1) Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima predviđenim ovim zakonom, sud rješenjem može odrediti duži rok za izvođenje dokaza.

(2) Kad određeni rok protekne, rasprava će se provesti bez obzira na to što određeni dokaz nije izveden.

Član 129a

(1) Ako sudu nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, zatražit će obavještenje od organa uprave nadležnog za poslove pravosuđa.

(2) Sud može i od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu izdatu od nadležnog inozemnog organa, kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi.

2. Uviđaj

Član 130

(1) Uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

(2) Uviđaj se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka.

Član 131

Ako u postupku treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka, kod treće osobe, kod organa vlasti ili kod pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, na odgovarajući će se način primijeniti odredbe čl. 134. do 136. ovog zakona o pribavljanju isprava od ovih organa ili pravnih osoba.

3. Isprave

Član 132

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizičko osoba u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebalo da potječe.

Član 133

Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, inostrane javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, uz uslov uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.

Član 134

(1) Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.

(2) Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prijevod.

(3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.

Član 135

(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.

(2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkom za obje strane.

(3) U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.

(4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.

(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.

(6) Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 136

(1) Sud može, na prijedlog stranke, narediti trećoj osobi da podnese ispravu samo kad je ona po zakonu dužna pokazati je ili je podnijeti ili kad je riječ o ispravi koja je po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se poziva na ispravu.

(2) Prije nego što donese odluku kojom trećoj osobi naređuje da podnese ispravu, sud će pozvati treću osobu da se o tome izjasni.

(3) Kad treća osoba poriče svoju dužnost da podnese ispravu koja se kod nje nalazi, sud će riješiti je li treća osoba dužna podnijeti ispravu.

(4) Kad treća osoba poriče da se isprava nalazi kod nje, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.

(5) Pravomoćno rješenje o dužnosti treće osobe da podnese ispravu može se izvršiti prema pravilima izvršnog postupka. Sud će ovo rješenje po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu radi prinudnog izvršenja.

(6) Treća osoba ima pravo na naknadu opravdanih troškova koje je imala u vezi s podnošenjem isprava. Odredbe člana 146. ovog zakona na odgovarajući će se način primjenjivati i u tom slučaju.

4. Svjedoci

Član 137

(1) Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužna je i svjedočiti.

(2) Kao svjedoci mogu se saslušati samo osobe koje su sposobne dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju.

(3) Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njeno ime i prezime i boravište.

Član 138

Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležan organ ne oslobodi te dužnosti.

Član 139

(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:

1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila;

2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedala;

3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u obavljanju nekog drugog poziva ili neke druge djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

(2) Sud će upozoriti te osobe da u slučajevima navedenim u stavu 1. ovog člana mogu uskratiti davanje iskaza.

Član 140

(1) Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, svoga bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, osobu s kojom živi u vanbračnoj zajednici ili njene srodnike do drugog stepena zaključno, te svog staraoca ili staranika, usvojitelja ili usvojenika.

(2) Sud će upozoriti svjedoka da može uskratiti davanje odgovora na postavljeno pitanje.

Član 141

(1) Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba svjedočiti, nakon što se o tome izjasne stranke.

(2) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana stranke nemaju pravo na posebnu žalbu.

(3) Svjedok može rješenje iz stava 1. ovog člana pobijati u žalbi protiv rješenja o novčanoj kazni ili o zatvoru zbog toga što je uskratio svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.

Član 142

(1) Svjedoci se pozivaju dostavom pismenog poziva u kojem se navodi ime i prezime i ime jednog roditelja pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi s kojim se poziva i naznaka da se poziva kao svjedok. U pozivu će se svjedok upozoriti na posljedice neopravdanog izostanka predviđene odredbama člana 410. ovog zakona i na pravo na naknadu troškova iz člana 146. ovog zakona.

(2) Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati i  u svom stanu, odnosno u prostorijama u kojima borave.

Član 143

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će se kasnije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

(2) Svjedok će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza.

(3) Zatim će se svjedok pitati za ime i prezime, ime jednog roditelja, boravište, mjesto i datum  rođenja, godine života i njegov odnos sa strankama.

Član 144

(1) Poslije općih pitanja, svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila, a nakon toga suprotna stranka.

(2) Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku.

(3) Svjedok će se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu svjedoči.

Član 145

(1) Svjedok koji ne zna jezik na kome se vodi postupak saslušat će se preko tumača.

(2) Ako je svjedok gluh, postavljat će mu se pitanja pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

(3) Sud će tumača upozoriti na dužnost vjernog prenošenja pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao.

Član 146

(1) Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište, te na naknadu izmakle zarade, nastalih usljed njegove obaveze da svjedoči.

(2) Svjedok mora zahtijevati naknadu odmah nakon saslušanja, inače gubi pravo na nju. Sud je dužan na to upozoriti svjedoka.

(3) U rješenju kojim se odmjeravaju troškovi svjedoka, sud će odrediti da se određeni iznos isplati iz položenog predujma, a ako predujam nije položen, naredit će stranci da određeni iznos plati svjedoku u roku od osam dana. Žalba protiv tog rješenja ne zadržava izvršenje rješenja.

5. Vještaci

Član 147

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

(2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 149

(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.

(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.

(3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.

(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.

(5) Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjerit će se u prvom redu tim ustanovama.

Član 150

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:

1) ime i prezime i zanimanje vještaka,

2) predmet spora,

3) obim i predmet vještačenja,

4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.

Član 151

(1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.

(2) Prepis rješenja iz člana 150. ovog zakona dostavlja se vještaku zajedno sa pozivom na ročište za glavnu raspravu.

(3) U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladu s pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.

Član 152

(1) Vještaci su dužni odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje.

(2) Sud će vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.

(3) Sud može vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja i iz drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlašteni zaposlenik organa ili pravne osobe u kojoj vještak radi.

Član 153

(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok.

(2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.

(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena posebna žalba.

(6) Ako je stranka saznala za razlog za izuzeće poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja.

Član 154

(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.

(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

Član 155

(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Član 156

Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.

Član 157

(1) Ročište za glavnu raspravu će se održati i ako vještak ne pristupi na glavnu raspravu.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, sud može na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka, ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja.

Član 158

Sud će vještaku dopustiti da razmatra spise, kao i da postavlja pitanja strankama i drugim vještacima u vezi predmeta vještačenja.

Član 159

Protiv rješenja suda iz čl. 148., 150., 152. i 155. ovog zakona, nije dopuštena žalba.

Član 160

Vještak ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova za prehranu i prenoćište i troškova vještačenja, te pravo na razumnu nagradu za obavljeno vještačenje.

Član 161

Ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno, na izvođenje dokaza vještačenjem na odgovarajući način se primijenjuju odredbe o saslušanju svjedoka.

Član 162

Odredbe člana 148. stav 1., člana 149. stav 3., člana 151. st. 1. i 3., i čl. 152., 153. i 159. ovog zakona na odgovarajući se način primjenjuju i na tumače.

6. Saslušanje stranaka

Član 163

Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.

Član 164

(1) Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.

(2) Sud može odlučiti da se sasluša samo jedna stranka ako se uvjeri da drugoj stranci, odnosno osobi koja se ima saslušati za tu stranku nisu poznate sporne činjenice ili ako saslušanje te stranke nije moguće.

(3) Ako u toku postupka stranka umre ili ponovno saslušanje stranke nije moguće ili je otežano iz drugih razloga, sud će pročitati zapisnik sa iskazom te stranke.

Član 165

(1) Za stranku koja nema parničnu sposobnost saslušat će se njen zakonski zastupnik. Sud može odlučiti da se umjesto ili pored zakonskog zastupnika, sasluša sama stranka, ako je njeno saslušanje moguće.

(2) Za pravnu osobu saslušat će se osoba koja je zakonom ili pravilima pravne osobe određena da je zastupa.

Član 166

(1) Poziv na ročište dostavit će se punomoćniku stranke, koji je dužan o tome stranku obavijestiti, odnosno, ako stranka nema punomoćnika, stranci ili osobi koja će se za stranku saslušati.

(2) U pozivu će se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da će stranka koja dođe na ročište biti saslušana u odsutnosti druge stranke.

Član 167

Ne mogu se primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza.

Član 168

Odredbe o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka primje- njivat će se i pri izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, ako za saslušanje stranaka nije što drugo propisano.

7. Osiguranje dokaza

Član 169

(1) Ako postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede.

(2) Osiguranje dokaza može se tražiti i tokom postupka po prijedlogu za ponavljanje postupka.

Član 170

(1) Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen tokom parničnog postupka, za postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u toku.

(2) Kad se traži osiguranje dokaza prije pokretanja postupka, te u izuzetnim slučajevima, ako je postupak već u toku, nadležan je niži sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati.

Član 171

U podnesku kojim se traži osiguranje dokaza predlagač je dužan navesti činjenice koje se imaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i razloge iz kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano. U podnesku treba navesti ime i prezime protivnika, osim ako iz okolnosti proistječe da on nije poznat.

Član 172

(1) Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza sud će dostaviti protivniku, ako je poznat, ostavljajući mu odgovarajući rok za odgovor.

(2) Izuzetno, ako postoji opasnost za osiguranje dokaza, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog izjašnjenja protivnika.

(3) U rješenju kojim se usvaja prijedlog sud će odrediti ročište za izvođenje dokaza, navesti će činjenice o kojima će se izvoditi dokazi, te dokaze koji će se izvesti.

(4) Ako protivniku nije prije bio dostavljen podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza, on će mu se dostaviti zajedno s rješenjem suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza.

(5) Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza, postaviti privremenog zastupnika (član 296.). O tom postavljanju nije potrebno izdati oglas.

(6) Sud može u izuzetnim slučajevima odrediti da izvođenje dokaza započne i prije nego što se rješenje kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza dostavi protivniku.

(7) Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza, te protiv rješenja kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku, nije dopuštena žalba.

Član 173

(1) Ako su dokazi izvedeni prije nego što je postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza čuvat će se kod suda pred kojim su dokazi izvedeni.

(2) Ako je postupak u toku, a osiguranje dokaza nije izveo sud koji vodi postupak, zapisnik će se dostaviti tome sudu.

VII – SUDSKE ODLUKE

1. Zajedničke odredbe

Član 174

Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta.

Član 175

(1) Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.

(2) O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem.

(3) O svim drugim pitanjima sud odlučuje rješenjem.

(4) Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.

2. Presuda

a) Opće odredbe 

Član 176

(1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

(2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 177

(1) Sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.

(2) Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje, može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele.

(3) Presuda kojom se tuženi obvezuje da preda ili preuzme stvari date u najam ili zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa.

Član 178

Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi davanja stvari, ako plati taj novčani iznos.

Član 179

(1) Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojem je tu činidbu dužna izvršiti.

(2) Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe je 30 dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti duži rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok 15 dana.

(3) Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, prvog dana nakon dostave prepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.

b) Presuda na osnovu priznanja 

Član 180

(1) Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).

(2) Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

(3) Donošenje presude na osnovu priznanja odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 2. ovog člana, prije toga pribave obavijesti.

(4) Priznanje tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pismenom podnesku, tuženi može i bez pristanka tužioca opozvati do donošenja presude.

c) Presuda na osnovu odricanja 

Član 181

(1) Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na osnovu odricanja).

(2) Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog.

(3) Tužilac može do donošenja presude, na ročištu ili u pisanom podnesku, opozvati odricanje od tužbenog zahtjeva bez pristanka tuženog.

d) Presuda zbog propuštanja 

Član 182

(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate.

(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

Član 183

(brisano)

e) Donošenje, pismena izrada i dostava presude 

Član 184

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

(2) Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana, dužan je u pismenoj formi izvijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.

Član 185

(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.

(2) Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi.

(3) Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.

Član 186

(1) U izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi.

(2) Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude, sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi.

Član 187

Presuda zbog propuštanja i presuda drugostepenog suda donesena bez rasprave, dostavlja se strankama u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.

Član 188

U slučaju iz člana 184. stav 2. ovog zakona, sud će čim bude saznao da će doći do odgode datuma donošenja presude o tome obavijestiti stranke, nakon čega će strankama presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi.

Član 189

U slučajevima iz čl. 186., 187. i 188. ovog zakona, rok za podnošenje pravnog lijeka počinje teći prvog narednog dana nakon dostave prepisa presude.

Član 190

Izvornik presude potpisuje sudija.

Član 191

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(2) Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi bili prisutni, te dan kad je presuda donesena.

(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

(5) U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja, iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda.

f) Dopunska presuda 

Član 192

(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.

(2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.

(3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

Član 193

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijet će, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Član 194

(1) Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnesena i žalba protiv presude, prvostepeni sud će zastati s dostavom te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke.

(2) Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostavit će se drugostepenom sudu.

(3) Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

g) Ispravljanje presude 

Član 195

(1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba.

(2) Ispravljanje će se obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja.

(3) Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglas- nost u pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prepis presude s naznakom da se tim prepisom presude zamjenjuje prijašnji prepis presude. U takvom slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prepisa presude.

(4) O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka.

h) Pravomoćnost presude 

Član 196

(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.

(2) Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

(3) Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.

Član 197

(1) Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.

(2) Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama prema odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud – od dana kada im je dostavljena.

3. Rješenje

Član 198

(1) Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija.

(2) Rješenje koje je na ročištu objavljeno dostavit će se strankama u ovjerenom prepisu samo ako je protiv toga rješenja dopuštena posebna žalba, ili ako se na temelju rješenja može odmah tražiti izvršenje, ili ako to zahtijeva upravljanje parnicom.

(3) Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.

(4) Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

Član 199

Rješenja koja sud donosi izvan ročišta saopćavaju se strankama dostavom ovjerenog prepisa rješenja.

Član 200

(1) Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

(2) Pismeni sastav rješenja treba sadržavati uvijek uvod i izreku, a obrazloženje samo ako prema stavu 1. ovog člana rješenje mora biti obrazloženo.

Član 201

Rješenja o kaznama izrečenim prema odredbama ovog zakona izvršavaju se po službenoj dužnosti.

Član 202

(1) Odredbe člana 179., čl. 190. do 195. i člana 197. stav 2. ovog zakona na odgovarajući način će se primjenjivati i na rješenja.

(2) Odredbe čl. 184. do 186. i čl. 188. i 189. ovog zakona na odgovarajući način će se primjenjivati i na rješenja iz člana 198. stav 2. ovog zakona.

B. POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

VIII – REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba protiv presude

a) Pravo na žalbu 

Član 203

(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.

(2) Blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.

(3) O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.

Član 204

(1) Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka prijema presude.

(2) Do donošenja odluke drugostepenog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe.

(3) Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.

b) Sadržaj žalbe 

Član 205

Žalba mora sadržati:

1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;

2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;

3) razlog žalbe;

4) potpis podnositelja žalbe.

Član 206

(1) Ako žalba ne sadrži podatke iz člana 205. ovog zakona (nepotpuna žalba), prvostepeni sud će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba pozvati žalitelja da u roku od osam dana dopuni ili ispravi žalbu.

(2) Ako žalitelj u roku iz stava 1. ovog člana ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu.

Član 207

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

(3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.

(4) Ako su zbog iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza uzrokovani troškovi u postupku u povodu žalbe, te će troškove neovisno o ishodu spora podmirivati ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze.

c) Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati 

Član 208

(1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(2) Presuda zbog propuštanja ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

(3) Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.

(4) Kada se presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju ili odricanju data u bitnoj zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice, te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.

Član 209

(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

1) ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet (član 357. ZPP);

2) ako je odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti (član 16. ZPP);

3) ako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je stvarno nadležan viši sud;

4) ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (član 3. stav 3. ZPP);

5) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave;

6) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja, presudu na osnovu odricanja i presudu zbog propuštanja;

7) ako je protivno odredbama ovog zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i da prati tok postupka na svom jeziku;

8) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;

9) ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili o kojem je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe;

10) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi;

11) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;

12) ako je odlučeno o nepravovremeno podnesenoj tužbi, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (član 67. stav 1. tačka 2.);

13) ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

(3) Zbog povreda odredaba parničnog postupka iz stava 2. tačka 7. ovog člana, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

Član 210

(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi.

Član 211

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

d) Postupak po žalbi 

Član 212

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 213

(1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, odbacit će rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.

(2) Žalba je neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.

(3) Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koje se odrekla prava na žalbu ili je odustala od izjavljene žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

Član 213a

U slučaju da podnosilac žalbe odustane od izjavljene žalbe, prvostepeni sud će rješenjem utvrditi odustanak od žalbe.

Član 214

(1) Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu.

(2) Primjerak odgovora na žalbu dostavit će prvostepeni sud žalitelju odmah, a najkasnije u roku od osam dana od prijema odgovora na žalbu.

(3) Neblagovremeno podnesen odgovor na žalbu neće se uzeti u razmatranje.

(4) Podnesci primljeni nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu neće se uzimati u razmatranje, osim ukoliko sud od stranke izričito zatraži dodatno izjašnjenje.

Član 215

(1) Nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana.

(2) Ako žalitelj tvrdi da su u prvostepenom postupku povrijeđene odredbe parničnog postupka, sudija prvostepenog suda dat će objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih povreda, a prema potrebi će provjeriti istinitost tih navoda u žalbi.

(3) Primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudija prvostepenog suda dostavit će strankama koje mogu dati svoje izjašnjenje u roku osam dana.

Član 216

(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostepenom sudu, određuje se sudija izvjestitelj.

(2) Sudija izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostepenog suda pribaviti izvještaj o povredama odredaba parničnog postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu provjere.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe člana 215. stav 3. ovog zakona.

Član 217

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebalo ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

(4) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(5) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 218

(1) Na raspravu se pozivaju stranke odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, a i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju.

(2) Ako sa rasprave izostane žalitelj, rasprava se neće održati, a odluka će se donijeti na osnovu navoda žalbe i odgovora na žalbu.

(3) Ako sa rasprave izostane stranka koja nije žalitelj, sud će raspravljati o žalbi i donijeti odluku.

(4) U pozivu za raspravu stranka će biti upozorena na posljedice nedolaska na raspravu.

Član 219

(1) Rasprava pred drugostepenim sudom počinje kratkim izlaganjem izvjestitelja o stanju predmeta, bez iznošenja njegovog mišljenja o osnovanosti žalbe.

(2) Nakon toga pročitat će se presuda ili dio presude na koji se odnosi žalba, a prema potrebi i zapisnik o glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. Zatim će žalitelj obrazložiti svoju žalbu, a protivna stranka odgovor na žalbu.

Član 220

Ako u čl. 217. do 219. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe ovog zakona o glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom na odgovarajući način se primijenjuju i na raspravu pred drugostepenim sudom.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude 

Član 221

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

f) Odluke drugostepenog suda o žalbi 

Član 222

(1) Odluke drugostepenog suda donose se nakon vijećanja glasanjem.

(2) U prostoriji u kojoj se vijeća i glasa mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar. Kad treba donijeti odluku o jednostavnijim pitanjima, vijeće može odluku donijeti i u samom zasjedanju.

Član 223

(1) Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. On se brine da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre.

(2) Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova.

(3) Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasaju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća.

(4) Član vijeća koji je pri glasanju o kojem ranijem pitanju ostao u manjini ne može se suzdržati od glasanja o pitanju o kojem se ima kasnije odlučiti.

(5) Ako se u vezi pojedinih pitanja o kojima se odlučuje glasovi podijele na više različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojit će se pitanja i glasanje će se ponavljati sve dok se ne postigne većina. Ako se u pogledu visine novčanog iznosa ili količine glasovi podijele na više od dva mišljenja, ponovo će se raspravljati o razlozima za svako mišljenje. Ako se i nakon toga ne može postići većina, glasovi dati za najveći novčani iznos ili količinu dodat će se glasovima datim za najbliži manji novčani iznos ili količinu dok se ne postigne većina.

Član 224

(1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje;

4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili

5) preinačiti prvostepenu presudu.

(2) Prvostepena presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje samo jednom, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

Član 224a

Sud će rješenjem utvrditi da je prvostepena presuda bez dejstva i da je žalilac odustao od žalbe, ako su stranke zaključile sudsku nagodbu u toku postupka po žalbi.

Član 225

(1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.

(2) Drugostepeni sud će rješenjem utvrditi da je podnosilac žalbe odustao od podnesene žalbe ako je to propustio učiniti prvostepeni sud.

(3) Ako je podnosilac žalbe odustao od žalbe u postupku pred drugostepenim sudom, sud će rješenjem utvrditi odustanak od žalbe.

Član 226

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 227

(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ko utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

1) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja ili presudu na osnovu propuštanja;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

3) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave;

4) ako je presudu donio sudija koji je po zakonu morao biti isključen ili izuzet;

5) ako je protivno odredbama ovog zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i prati tok postupka na svom jeziku.

(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti, ili o kojem već teče parnica ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

(3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi učestvovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravno lice nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, s obzirom na prirodu povrede ukinut će prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

(4) Ako drugostepeni sud utvrdi da je prvostepenu presudu donio stvarno nenadležan sud, ukinut će prvostepenu presudu i predmet ustupiti stvarno nadležnom sudu.

(5) Kad drugostepeni sud ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava ili pripremno ročište održi pred drugim sudijom.

(6) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog postupka povređene i u čemu se povrede sastoje.

Član 227a

(1) Drugostepeni sud će rješenjem ukinuti presudu prvostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je odlučeno o nečemu drugom a ne o onome što je traženo.

(2) Ako utvrdi da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostepeni sud će rješenjem ukinuti presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev.

Član 228

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 229

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

Član 230

Drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu.

Član 231

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 232

Drugostepeni sud vratit će sve spise prvostepenom sudu sa dovoljnim brojem ovjerenih prepisa svoje odluke radi predaje tom sudu, strankama i drugim zainteresiranim osobama. Prvostepeni sud dužan je odmah dostaviti odluke drugostepenog suda, a najkasnije u roku osam dana računajući od dana prijema spisa.

Član 232a

(1) Ako je drugostepeni sud propustio odlučiti u pogledu svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom ili ako je propustio donijeti sve odluke koje je odbacujući, odnosno odbijajući ili uvažavajući žalbu trebalo donijeti ili ako je propustio odlučiti u pogledu jedne ili više žalbi, žalilac može u roku 30 dana od dostave drugostepene odluke predložiti drugostepenom sudu da svoju odluku dopuni.

(2) Prijedlog za donošenje drugostepene dopunske odluke ne može se podnijeti zbog toga što drugostepeni sud nije odlučio o svim razlozima zbog kojih je žalba izjavljena ili na koje je bio dužan paziti po službenoj dužnosti.

(3) Prijedlog iz stava 1. ovog člana podnosi se prvostepenom sudu, koji ga je dužan bez odgode zajedno sa spisom proslijediti drugostepenom sudu.

(4) Na postupak u povodu prijedloga iz stava 1. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl. od 192. do 194. ovog zakona.

2. Žalba protiv rješenja

Član 233

(1) Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena.

(2) Ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

Član 234

(1) Blagovremeno podnesena žalba zadržava izvršenje rješenja, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

(2) Rješenje protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba može se odmah izvršiti.

Član 235

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

Član 236

U postupku po žalbi protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

IX – VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1.Revizija

Član 237

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

(5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 238

O reviziji odlučuje Vrhovni sud Federacije.

Član 239

Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude protiv koje je izjavljena.

Član 240

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2) U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 242

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 243

Revizija se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 244

(1) Neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, odbacit će rješenjem prvostepeni sud, bez održavanja ročišta.

(2) U slučaju da je podnosilac revizije odustao od podnesene revizije prvostepeni sud će rješenjem utvrditi odustanak od revizije.

Član 245

(1) Primjerak blagovremene i potpune  revizije prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci.

(2) U roku od osam dana od dana dostave revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.

(3) Nakon prijema odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za odgovor, prvostepeni sud dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima, revizijskom sudu.

(4) Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i drugostepenom sudu.

Član 246

O reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave.

Član 247

(1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

(3) Revizijski sud će rješenjem utvrditi da je podnosilac revizije odustao od podnesene revizije ako je to propustio učiniti prvostepeni sud.

(4) Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(5) Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

(6) U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana treba se samo pozvati na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijeto takvo rješenje.

(7) Ako sud, u slučaju iz stava 5. ovog člana, nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja.

Član 248

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

Član 249

(1) Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom sudiji prvostepenog suda, odnosno istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

(2) Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu.

(3) Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom kao tužilac ili tuženi učestvovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koje je pravno lice nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, postupiti prema odredbama st. 1. ili 2. ovog člana.

Član 250

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo po- grešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

Član 251

(1) Ako utvrdi da je drugostepenom, odnosno i prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je odlučeno o nečemu drugom a ne o onome što je traženo, revizijski sud će rješenjem ukinuti samo presudu drugostepenog suda ili i presudu prvostepenog suda i predmet vratiti drugostepenom, odnosno prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

(2) Ako utvrdi da je drugostepenom presudom, odnosno i prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo, revizijski sud će rješenjem ukinuti presudu drugostepenog suda, odnosno i presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev.

Član 252

Odluka revizijskog suda dostavlja se prvostepenom sudu putem drugostepenog suda sa dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke za sud, stranke i druge zainteresirane osobe, a prvostepeni sud je dužan odluku dostaviti strankama u roku osam dana od dana prijema.

Član 253

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 254

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugo- stepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen.

(2) Revizija protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude.

(3) Revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugo- stepenog suda kojim se podnesena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije.

(4) U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgova- rajući način će se primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

2. Ponavljanje postupka

Član 255

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti:

1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;

3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;

4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;

5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;

6) ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi pravomoćnu odluku suda koja je ranije između istih stranaka donijeta o istom zahtjevu;

7) ako se odluka suda zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog organa, a ta odluka bude pravomoćno preinačena, ukinuta, odnosno poništena;

8) ako je naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način, pravomoćno, odnosno konačno riješeno prethodno pitanje (član 12.) na kojem je sudska odluka zasnovana;

9) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Član 256

(1) Iz razloga navedenih u članu 255. tač. 1. do 3. ovog zakona, ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku.

(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 255. tač. 1, 6, 7, 8 i 9. ovog zakona, ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.

Član 257

(1) Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 30 dana, i to:

1) u slučaju iz člana 255. tačka 1. ovog zakona od dana kad je stranka saznala za taj razlog;

2) u slučaju iz člana 255. tačka 2. ovog zakona od dana kad je odluka dostavljena stranci;

3) u slučaju iz člana 255. tačka 3. ovog zakona, ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku – od dana kad je odluka dostavljena toj osobi; ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik – od dana kad je odluka dostavljena stranci odnosno njenom zakonskom zastupniku, ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – od dana kad je stranka saznala za taj razlog;

4) u slučajevima iz člana 255. tač. 4. i 5. ovog zakona – od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u krivičnom postupku, a ako se krivični postupak ne može provesti, onda od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti;

5) u slučajevima iz člana 255. tač. 6., 7., 8. i 9. ovog zakona od dana kada je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva.

(2) Ako bi rok određen u stavu 1. ovog člana počeo teći prije nego što je odluka postala pravomoćna, taj će se rok računati od pravomoćnosti odluke ako protiv nje nije bio izjavljen pravni lijek, odnosno od dostave pravomoćne odluke višeg suda izrečene u posljednjem stepenu.

(3) Nakon što protekne rok od pet godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti, osim ako se ponavljanje traži iz razloga navedenih u članu 255. tač. 2. i 3. ovog zakona.

Član 258

O prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje drugostepeni sud, i to sudija pojedinac koji nije sudjelovao u donošenju drugostepene odluke u prijašnjem postupku.

Član 259

(1) Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stepenu.

(2) U prijedlogu se posebno moraju navesti zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagača, te učiniti vjerovatnim da bi u ponovljenom postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.

Član 260

(1) Neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.

(2) Ako prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na prijedlog.

Član 261

Nakon prijema odgovora na prijedlog ili nakon proteka roka za davanje odgovora, prvostepeni sud će prijedlog i odgovor na prijedlog, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana.

Član 261a

Nepravovremen, nepotpun ili nedozvoljen prijedlog za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem sudija pojedinac drugostepenog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostepeni sud.

Član 262

(1) Drugostepeni sud odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka u pravilu bez održavanja rasprave.

(2) Ako sud ocijeni da je održavanje rasprave neophodno, postupit će u skladu s odredbama čl. 218. do 220. ovog zakona.

Član 263

(1) Nakon što drugostepeni sud donese odluku o prijedlogu, sudu prvog stepena vraća sve spise s dovoljnim brojem ovjerenih prepisa svoje odluke.

(2) U rješenju kojim se dopušta ponavljanje postupka izreći će se da se ukida odluka donesena u prijašnjem postupku.

(3) Protiv rješenja drugostepenog suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dopuštena.

(4) Žalba protiv rješenja drugostepenog suda kojim se odbija prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se istom sudu, koji o žalbi odlučuje u vijeću trojice sudija, koji nisu učestvovali u donošenju odluke u ranijem postupku.

Član 264

(1) U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem postupku.

(2) Prvostepeni sud će odrediti pripremno ročište odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, a najkasnije u roku od osam dana.

Član 264a

(1) Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili osnovne slobode zagarantovane Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnih Protokola uz Konvenciju, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, stranka može u roku 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Bosni i Hercegovini, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili osnovna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava i slobode.

3. Odnos između prijedloga za ponavljanje postupka i revizije

Član 265

(1) Ako u roku za izjavljivanje revizije stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka samo iz razloga iz kojih se može izjaviti i revizija, smatrat će se da je stranka izjavila reviziju.

(2) Ako stranka izjavi reviziju iz razloga što je u prvostepenom ili drugostepenom postupku odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili koga se tužilac već odrekao ili o kojem je sklopljena sudska nagodba, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka iz bilo kojeg razloga iz člana 255. ovog zakona, sud će prekinuti postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka do završetka postupka po reviziji.

(3) Ako stranka izjavi reviziju iz bilo kojeg razloga, osim iz razloga navedenih u  stavu 2. ovog člana, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka iz razloga iz člana 255. stav 1. tač. 4. i 5. ovog zakona, koji su potkrijepljeni pravomoćnom presudom donesenom u krivičnom postupku, sud će prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka.

(4) U svim ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka, sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnesena i dokaze, koje su stranke predložile.

Član 266

(1) Odredbe člana 265. st. 1. i 3. ovog zakona, primijenit će se i kad je stranka najprije podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, a nakon toga izjavila reviziju.

(2) U svim ostalim slučajevima u kojima stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka i nakon toga izjavi reviziju, sud će, u pravilu, prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, osim ako ustanovi da postoje ozbiljni razlozi da postupi drugačije.

Član 267

(1) Rješenje iz člana 265. ovog zakona donosi prvostepeni sud ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne prvostepenom sudu prije nego što je predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu. Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne pošto je predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu, rješenje iz člana 265. ovog zakona, donosi revizijski sud.

(2) Rješenje iz člana 266. ovog zakona donosi prvostepeni sud, osim ako je predmet, u vrijeme kad revizija stigne prvostepenim sudu, u povodu prijedloga za ponavljanje postupka upućen višem sudu radi donošenja odluke, u kojem slučaju rješenje donosi viši sud.

(3) Protiv rješenja suda iz st. 1. i 2. ovog člana nije dopuštena žalba.

Dio treći

X – SUDSKE MJERE OSIGURANJA

Član 268

(1) Za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje, uključujući i osiguranje na imovini protivnika osiguranja koja se nalazi izvan Federacije odnosno Bosne i Hercegovine, koji je podnesen prije pokretanja parničnog postupka kao i u toku tog postupka nadležan je sud koji postupa po tužbenom zahtjevu. Odluku o mjeri osiguranja donosi sud koji postupa u prvom stepenu, a neposredno viši sud kada je prijedlog za njeno donošenje podnesen nakon dostave predmeta tome sudu radi odlučivanja o pravnom lijeku.

(2) Nakon pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, o prijedlogu za osiguranje odlučuje sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u prvom stepenu.

Član 269

(1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i

2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

(2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, a na prijedlog protivnika osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.

(3) Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad i općine su izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana.

Član 270

Jemstvo iz člana 269. ovog zakona se vraća u roku od osam dana od dana prestanka važenja mjere osiguranja. Ukoliko u međuvremenu protivnik osiguranja podnese tužbu za naknadu štete, nadležni sud za postupanje u tom predmetu će odlučiti o važenju određenog jemstva.

Član 271

(1) Radi osiguranja novčanog potraživanja mogu se odrediti slijedeće mjere:

1) zabrana protivniku osiguranja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže određenom imovinom u vrijednosti koja je dovoljna za osiguranje potraživanja predlagača osiguranja. Ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;

2) čuvanje imovine na koju se odnosi zabrana iz tačke 1. ovog stava i to pologanjem u depozit suda ako je to moguće ili predajom u posjed trećoj osobi;

3) zabrana dužniku protivnika osiguranja da isplati protivniku osiguranja potraživanje ili da mu preda stvar, kao i zabrana protivniku osiguranja da primi stvar, da naplati potraživanje i da njime raspolaže. Ova zabrana se može izreći i svakoj drugoj osobi od koje protivnik osiguranja može zahtijevati isplatu ili predaju stvari;

4) predbilježba založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja ili na pravu uknjiženom na nekretnini do vrijednosti dosuđenog glavnog potraživanja sa kamatama i troškovima.

(2) Mjera iz stava 1. tačka 4. ovog člana može se odrediti samo ukoliko o potraživanju povjerioca već postoji odluka suda koja nije postala izvršna.

(3) Rješenja o određivanju mjera osiguranja iz stava 1. ovog člana, dostavljaju se protivniku osiguranja, dužniku protivnika osiguranja, ako je potrebno, i odgovarajućim javnim registrima. Mjera osiguranja smatra se provedenom dostavom protivniku osiguranja ili dužniku protivnika osiguranja, ako mu se dostavlja, ili odgovarajućem javnom registru, ovisno o tome koji je od ova tri datuma prijema raniji po vremenu.

(4) Na području gdje ne postoje zemljišne knjige, mjere osiguranja iz ovog člana će se provesti primjenom odgovarajućih pravila izvršnog postupka.

Član 272

(1) Radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio mogu se odrediti slijedeće mjere osiguranja:

1) zabrana protivniku osiguranja otuđenja, sakrivanja, opte- rećenja ili raspolaganja imovinom na koju je upravljeno potraživanje. Ako se imovina nalazi u Bosni i Hercego- vini, ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;

2) čuvanje imovine na koju se odnosi zabrana iz tačke 1. ovog stava i to pologanjem u depozit suda, ako je to moguće, ili predajom u posjed trećoj osobi;

3) zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari;

4) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti.

(2) Odredbe st. 3. i 4. člana 271. ovog zakona primijenjuju se i u slučaju osiguranja potraživanja upravljenih na određenu stvar ili jedan njen dio.

(3) Mjere osiguranja iz ovog člana ne smiju u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.

Član 273

(1) Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći slijedeće mjere osiguranja:

1) zabrana protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti ili nalog da poduzme određene aktivnosti u cilju održavanja postojećeg stanja ili sprečavanja nastan- ka štete suprotnoj stranci;

2) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti;

3) povjeravanje određene imovine protivnika osiguranja trećoj osobi na čuvanje i staranje;

4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih osoba, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak; i

5) druge mjere koje sud odredi kao neophodne za osiguranje tužbenog zahtjeva predlagača osiguranja.

(2) Odredba člana 271. stav 3. na odgovarajući način se primjenjuje i na mjere osiguranja iz stava 1. ovog člana.

Član 274

(1) Protivnik osiguranja koji postupi suprotno odluci suda o zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom odgovoran je po pravilima građanskog prava. Nakon zabilježbe zabrane, sve dok takva zabrana traje, nije moguć upis u registar bilo kakvih promjena prava nastalih na osnovu dobrovoljnog raspolaganja protivnika osiguranja.

(2) Otuđenje ili opterećenje suprotno nalogu suda o zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom nema pravni učinak prema predlagaču, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti savjesnog sticaoca.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana, na odgovarajući način se primijenjuju i u slučaju postupanja osoba suprotno odluci suda o određivanju drugih mjera osiguranja.

(4) Mjerom osiguranja ne stiče se založno pravo, osim u slučaju opravdanja predbilježbe založnog prava iz tačke 4. stava 1. člana 271. ovog zakona.

Član 275

Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti više mjera osiguranja, ako je to potrebno.

Član 276

(1) Mjera osiguranja može se predložiti prije pokretanja i tokom sudskog postupka te nakon završetka tog postupka, sve dok izvršenje ne bude provedeno.

(2) Prijedlog se podnosi u pismenoj formi. Ako je vezan za parnični postupak koji je u toku, prijedlog se može iznijeti i usmeno na ročištu.

(3) U prijedlogu za određivanje mjere osiguranja predlagač osiguranja mora istaći zahtjev u kojem će označiti potraživanje čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži, sredstva i predmet mjera osiguranja. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. Predlagač osiguranja dužan je dokaze, ako je to moguće, priložiti uz prijedlog.

(4) Na usmeno podneseni prijedlog za određivanje mjera osiguranja na odgovarajući način se primijenjuju odredbe stava 3. ovog člana.

Član 277

(1) Osim u slučajevima određenim ovim zakonom, mjera osiguranja ne može se odrediti ako protivnik osiguranja nije imao mogućnost da se o prijedlogu za njeno određivanje izjasni.

(2) Prijedlog za određivanje mjere osiguranja sud zajedno sa prilozima dostavlja protivniku osiguranja uz obavijest da protivnik osiguranja može podnijeti pismeni odgovor na prijedlog za određivanje mjere osiguranja u roku od osam dana.

Član 278

(1) Na prijedlog predlagača osiguranja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja, sud može odrediti privremenu mjeru osiguranja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika osiguranja ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja.

(2) Sud dostavlja odluku iz stava 1. ovog člana protivniku osiguranja odmah. Protivnik osiguranja u roku od tri dana u svom odgovoru može osporiti razloge za određivanje privremene mjere osiguranja, nakon čega sud mora zakazati ročište u naredna tri dana. Odgovor protivnika osiguranja mora biti obrazložen.

(3) Nakon održanog ročišta iz stava 2. ovog člana, sud će posebnim rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili zamijeniti to rješenje novim rješenjem o određivanju mjere osiguranja, u skladu sa članom 279. ovog zakona. Protiv novog rješenja o određivanju mjere osiguranja dopuštena je žalba u skladu s članom 282. ovog zakona.

Član 279

(1) U rješenju o određivanju mjere osiguranja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja i odgova- rajućim javnim registrima radi upisa.

(2) Ako je radi ostvarenja naloga ili zabrane koji su izrečeni u rješenju o određivanju mjere osiguranja potrebno izmijeniti sredstva ili predmete osiguranja predlagač osiguranja može predložiti tu izmjenu u istom postupku, na osnovu već izrečenih naloga ili zabrana.

(3) Rješenje o određivanju mjere osiguranja ima učinak rješenja o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku. Mjera osiguranja obavezuje stranke u postupku, kao i osobe koje su u vezi s njima, nakon što prime obavijest o izdavanju mjere osiguranja.

(4) Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana, moraju biti obrazložena.

(5) U slučaju određivanja mjere osiguranja po službenoj dužnosti, sud će na odgovarajući način primijeniti odredbe ovog člana.

Član 280

(1) Kada je mjera osiguranja određena prije podnošenja tužbe, odlukom o određivanju mjere osiguranja odredit će se rok ne duži od 30 dana u kojem predlagač osiguranja mora podnijeti tužbu.

(2) Predlagač osiguranja podnosi sudu dokaz da je pokrenuo postupak u skladu sa stavom 1. ovog člana.

Član 281

(1) Izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja.

(2) Ukoliko tužbeni zahtjev nije usvojen prvostepenom presudom, nadležni sud može mjeru osiguranja ostaviti na snazi dok odluka o tužbenom zahtjevu ne postane pravosnažna.

(3) Izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi najduže do isteka roka od 30 dana po nastupanju uslova za prinudno izvršenje.

(4) Mjeru osiguranja upisanu u javne knjige sud briše po službenoj dužnosti.

Član 282

(1) Protiv prvostepenog rješenja o mjeri osiguranja može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.

(2) Žalba se dostavlja protivniku osiguranja koji može u roku od tri dana od njenog prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu.

(3) O žalbi odlučuje drugostepeni sud u roku 15 dana od dana prijema spisa.

(4) Žalba ne odlaže izvršenje rješenja iz stava 1. ovog člana.

(5) Žalba protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koje je u prvom stepenu izdao kantonalni sud ili Vrhovni sud Federacije, nije dopuštena.

(6) Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri osiguranja nije dopuštena.

Član 283

(1) Ako su izrečene mjere određene članom 271. stav 1. tač. 1. i 2. i članom 272. stav 1. tač. 1. i 2. ovog zakona, sud će na prijedlog protivnika osiguranja ili čuvara odrediti prodaju pokretnih stvari koje su podložne brzom kvarenju ili ako postoji opasnost od znatnog pada cijene tih stvari.

(2) Prodaja stvari iz stava 1. ovog člana, obavit će se po pravilima o izvršenju na pokretnim stvarima.

(3) Ako je određena mjera osiguranja iz člana 271. stav 1. tačka 3. ovog zakona, sud može, na prijedlog predlagača osiguranja ili protivnika osiguranja, odrediti da se na predlagača osiguranja prenese pravo na ispunjenje potraživanja, u slučaju u kojem postoji opasnost da se to potraživanje, zbog zakašnjenja u njegovu ostvarenju, neće moći realizovati ili da će se izgubiti pravo na regres prema trećim osobama.

(4) Iznos koji se dobije prodajom pokretnih stvari ili naplatom potraživanja čuvat će se u sudskom depozitu dok se ne obustavi mjera osiguranja ili dok predlagač osiguranja ne predloži izvršenje, a najduže 30 dana pošto potraživanje postane izvršno. Druge koristi dobivene ostvarenjem potraživanja položit će se u sudski depozit ako je to moguće, ili će se na koji drugi način odrediti njihovo čuvanje do obustave mjere osiguranja, odnosno dok predlagač osiguranja ne predloži izvršenje, ali najduže 30 dana pošto potraživanje postane izvršno.

Član 284

(1) Predlagač osiguranja može u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja ili naknadno izjaviti da se, umjesto mjere osiguranja, zadovoljava davanjem određenog jemstva od strane protivnika osiguranja.

(2) Davanje jemstva umjesto mjere osiguranja može se odrediti i na prijedlog protivnika osiguranja ukoliko se sa tim prijedlogom saglasi predlagač osiguranja.

Član 285

(1) Ako predlagač osiguranja u roku određenom rješenjem o određivanju mjere osiguranja ne podnese dokaz iz člana 280. ovog zakona, sud će rješenjem staviti van snage izrečenu mjeru osiguranja, ukinuti provedene radnje i obustaviti postupak.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana sud će na prijedlog protivnika osiguranja donijeti i u sljedećim slučajevima:

1) ako su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijenile tako da više nije potrebna;

2) ako protivnik osiguranja položi sudu dužni iznos potraživanja koje se osigurava sa kamatama i troškovima;

3) ako protivnik osiguranja učini vjerovatnim da je potraživanje u vrijeme donošenja rješenja o određivanju mjere osiguranja već bilo naplaćeno ili dovoljno osigurano;

4) ako je pravomoćno utvrđeno da potraživanje nije nastalo ili je prestalo.

(3) U slučajevima iz stava 1. i stava 2. tač. 3.i 4. ovog člana troškove prouzrokovane određivanjem i provođenjem mjere osiguranja predlagač osiguranja dužan je nadoknaditi protivniku osiguranja.

Član 286

(1) Troškove nastale u toku postupka osiguranja prethodno podmiruje predlagač osiguranja.

(2) Ako je prijedlog za određivanje mjere osiguranja podnesen tokom parničnog ili drugog sudskog postupka, sud nadležan za odlučivanje o tužbenom ili drugom zahtjevu će odlučiti ko podmiruje troškove izdavanja i provođenja mjera osiguranja.

Član 287

Predlagač osiguranja ima po općim pravilima imovinskog prava pravo na naknadu štete koja mu je nanesena nepostupanjem osoba koje su bile dužne postupiti po rješenju o određivanju mjere osiguranja.

Član 288

Protivnik osiguranja ima po općim pravilima imovinskog prava prema predlagaču osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena mjerom osiguranja za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagač osiguranja nije opravdao.

Član 289

Potraživanja naknade štete iz čl. 287. i 288. ovog zakona zastarjevaju u roku od godinu dana od prestanka važenja rješenja kojim je mjera osiguranja izrečena.

Član 290

Mjere osiguranja provodi sud koji bi bio nadležan za provođenje izvršenja pravomoćne presude.

Dio četvrti

OPĆE ODREDBE

XI – STRANKE I NJIHOVI ZAKONSKI ZASTUPNICI

Član 291

(1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.

(2) Posebnim propisima može se odrediti ko može biti stranka u postupku osim fizičkih i pravnih osoba.

(3) Parnični sud može, izuzetno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje.

(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici nije dopuštena posebna žalba.

Član 292

(1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (parnična sposobnost).

(2) Punoljetna osoba kojoj je djelimično ograničena poslovna sposobnost parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti.

(3) Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u granicama u kojima mu se priznaje poslovna sposobnost.

Član 293

(1) Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.

(2) Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnog organa vlasti donesenim na osnovu zakona.

(3) U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.

Član 294

(1) Zakonski zastupnik može u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku, ali ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za poduzimanje drugih radnji u postupku u posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebna ovlaštenja, on može te radnje poduzimati samo ako ima takva ovlaštenja.

(2) Osoba koja se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužna je na zahtjev suda dokazati da je zakonski zastupnik. Kad je za poduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje.

(3) Kad sud ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva. Ako bi zbog propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za osobu pod starateljstvom, sud će zastati s postupkom i predložiti da se odredi drugi zakonski zastupnik.

Član 295

(1) Kad sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će poduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti s osobom koja može biti stranka u postupku.

(2) Isto tako, kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlaštenja kad su ona potrebna, zatražit će da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnoj osobi, odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlaštenja ili će poduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna strana bila pravilno zastupana.

(3) Sud će odrediti stranci rok za otklanjanje nedostataka iz st. 1. i 2. ovog člana. Dok se ne otklone ti nedostaci, mogu se u postupku poduzimati samo one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku.

(4) Ako se nedostaci iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu otkloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku ako su zahvaćene tim nedostacima i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.

(5) Protiv rješenja kojim se naređuju mjere za otklanjanje nedostataka nije dopuštena žalba.

Član 296

(1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.

(2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima:

1) ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika,

2) ako postoje protivni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika,

3) ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika,

4) ako je prebivalište i boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika;

5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Federaciji, nalaze u inostranstvu, a dostava se nije mogla obaviti.

(3) O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće.

(4) Ako se tokom postupka nakon podnošenja tužbe i u odnosu na tužioca ostvare razlozi zbog kojih je prema odredbama iz st. 1. i 2. ovog člana moguće tuženom postaviti privremenog zastupnika, sud će privremenog zastupnika postaviti i tužiocu.

Član 297

(1) Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika.

(2) Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staraoca.

Član 298

(1) Ako je privremeni zastupnik postavljen tuženom iz razloga navedenih u članu 296. stav 2. tač. 4. i 5. ovog zakona, sud će u roku od osam dana izdati oglas koji će objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”, službenom glasilu kantona i na oglasnoj ploči suda.

(2) Oglas iz stava 1. ovog člana sadrži: naziv suda koji je postavio privremenog zastupnika, zakonski osnov, ime tuženog kojem se postavlja zastupnik, predmet spora, ime zastupnika i njegovo zanimanje i boravište, kao i upozorenje da će zastupnik zastupati tuženog u postupku sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staratelja.

Član 299

Parnična sposobnost u Federaciji procjenjuje se po zakonima Federacije.

XII – PUNOMOĆNICI

Član 300

(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Član 301

(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i za pravna lica uposlenik tog pravnog lica, a za fizička lica bračni, odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi po pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj do četvrtog stepena zaključno, odnosno srodnik po tazbini zaključno do drugog stepena.

(2) Ako sud utvrdi da punomoćnik koji je advokat ne obavlja svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi, sud će o tome izvijestiti nadležnu advokatsku komoru, i, ako je to moguće, stranku koju advokat zastupa.

(3) U radnim sporovima radnika može, besplatno, zastupati i osoba uposlena za pružanje pravne pomoći pri sindikatu, pod uvjetom da je diplomirani pravnik i ima položen pravosudni ispit.

(4) Ako u punomoći nisu bliže određena ovlaštenja, punomoćnik iz stava 3. ovog člana ima ovlaštenja iz člana 307. ovog zakona.

Član 301a

Ako u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi iznos 50.000 konvertibilnih maraka, punomoćnici pravnih lica mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit.

Član 301b

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

Član 302

Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

Član 303

(1) Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava data.

(2) Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila prisutna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će cijeniti obje izjave prema članu 125. stav 2. ovog zakona.

Član 304

Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku.

Član 305

Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten na temelju takve punomoći:

1) obavljati sve radnje u postupku, a osobito podnijeti tužbu, povući je, dati odgovor na tužbu, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega, te zahtijevati izdavanje mjera osiguranja;

2) stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku, u povodu takvog zahtjeva;

3) od protivne stranke primiti dosuđene troškove;

4) pismeno ovlastiti drugog advokata na poduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

Član 306

Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen.

Član 307

Ako stranka u punomoći nije pobliže odredila ovlaštenja punomoćnika, punomoćnik koji nije advokat može na osnovu takve punomoći obavljati sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na drugu osobu, te za podnošenje vanrednih pravnih lijekova.

Član 308

(1) Stranka izdaje punomoć pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik.

(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju potpisati se stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak prsta. Ako se u tom slučaju punomoć izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je prisustvo dvojice svjedoka koji će se potpisati na punomoći.

(3) Ako posumnja u istinitost pismene punomoći, sud može rješenjem odrediti da se podnese ovjerena punomoć. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.

Član 309

(1) Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć.

(2) Sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno obavi osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje parničnih radnji.

(3) Dok ne protekne rok za podnošenje punomoći, sud će odgoditi donošenje odluke. Ako taj rok bezuspješno protekne, sud će nastaviti postupak, ne uzimajući u obzir radnje koje je obavila osoba bez punomoći.

(4) Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.

Član 310

(1) Stranka može punomoć u svako vrijeme opozvati, a punomoćnik je može u svako vrijeme otkazati.

(2) Opozivanje, odnosno otkaz punomoći mora se saopćiti sudu pred kojim se vodi postupak pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik.

(3) Opozivanje, odnosno otkaz punomoći važi za protivnu stranku od trenutka kad joj je saopćen.

(4) Poslije otkaza punomoći, punomoćnik je dužan još 30 dana obavljati radnje za osobu koja mu je izdala punomoć, ako je potrebno da od nje otkloni kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastati.

Član 311

(1) Punomoć prestaje smrću fizičkog lica, proglašenjem za umrlo i gubitkom poslovne sposobnosti.

(2) Ako je punomoćniku fizičkog lica dato ovlaštenje da može poduzimati sve radnje u postupku a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, punomoćnik je ovlašten poduzimati radnje u postupku koje ne trpe odgađanje.

Član 312

(1) Prestankom pravne osobe prestaje i punomoć koju je ona izdala.

(2) U slučaju stečaja ili likvidacije punomoć koju je izdao stečajni, odnosno likvidacioni dužnik prestaje kada prema važećim propisima nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, odnosno likvidacije.

(3) Izuzetno od odredaba st. 1. i 2. ovog člana, punomoćnik je dužan još 30 dana obavljati radnje u postupku ako je potrebno da od stranke otkloni štetu.

XIII – JEZIK U POSTUPKU

Član 313

Pozivi, odluke i druga sudska pismena upućuju se strankama i drugim sudionicima u postupku na jednom od jezika iz člana 6. ovog zakona.

Član 314

Stranke i drugi sudionici u postupku pri sudjelovanju u postupku upotrebljavaju jedan od jezika iz člana 6. ovog zakona.

Član 315

(1) Stranke i umješači koji ne poznaju nijedan od jezika iz člana 6. ovog zakona osigurat će o svom trošku usmeno i pismeno prevođenje procesnih radnji koje poduzimaju, kao i druga usmena i pismena prevođenja za svoje potrebe.

(2) Stranke i umješači dužni su osigurati i prevođenje koje se odnosi na izvođenje dokaza koje su predložili.

(3) Prevođenje obavljaju tumači.

XIV – VRIJEDNOST SPORA

Član 316

(1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora.

(2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

(3) Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.

Član 317

Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vrijeme od pet godina.

Član 318

(1) Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost se određuje po zbiru vrijednosti svih zahtjeva.

(2) Ako zahtjevi u tužbi proizilaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, vrijednost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Član 319

Kad se spor vodi o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa, ili iz odnosa korištenja stana, odnosno poslovnih prostorija, vrijednost se računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, osim ako je riječ o najamnom ili zakupnom odnosu zaključenom na kraće vrijeme.

Član 320

Ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja određenog potraživanja ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati, ali ako predmet zaloga ima manju vrijednost od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzet će se vrijednost predmeta zaloga.

Član 321

(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzet će se taj iznos.

(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.

(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

Član 322

Ako novčani iznos nije izražen u konvertibilnim markama, već u drugoj valuti, vrijednost predmeta spora se utvrđuje u konvertibilnim markama, po srednjem kursu odnosne valute koji je utvrdila nadležna finansijska organizacija u vrijeme podnošenja tužbe.

XV – ROKOVI I ROČIŠTA

1. Rokovi

Član 323

(1) Ako rok nije određen zakonom, određuje ga sud s obzirom na okolnosti slučaja.

(2) Rok koji sud odredi izuzetno se može produžiti na prijedlog zainteresovane osobe ako za to postoje opravdani razlozi.

(3) Prijedlog za produženje roka se mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži.

(4) Protiv rješenja o produženju roka nije dopuštena žalba.

Član 324

(1) Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine.

(2) Ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.

(3) Rokovi određeni na mjesece, odnosno na godine završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

(4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u nedjelju ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvog idućeg radnog dana.

Član 325

(1) Kad je podnesak vezan za rok, smatra se da je podnesen u roku ako je prije nego što rok protekne predan nadležnom sudu.

(2) Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu kojem je upućen, a ako je podnesak upućen telefaksom,  danom predaje smatra se dan prijema telefaksa u sudu.

(3) Ako je podnesak upućen elektronskom poštom, kao vrijeme predaje sudu smatra se vrijeme koje je naznačeno na verifikaciji kvalifikovanog elektronskog potpisa.

(4) Ako je podnesak upućen telegrafski, a ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, smatrat će se da je podnesen u roku ako uredan podnesak naknadno bude predat sudu ili bude upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku od tri dana od dana predaje telegrama pošti.

(5) Za osobe koje se nalaze na obaveznoj vojnoj službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, dan predaje podneska vojnoj jedinici, odnosno vojnoj ustanovi smatra se danom predaje sudu.

(6) Odredba stava 5. ovog člana odnosi se i na ostale osobe koje se nalaze u službi u vojnim jedinicama odnosno vojnim ustanovama ili štabovima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u mjestima u kojima ne postoji redovna pošta.

(7) Za osobe lišene slobode dan predaje podneska upravi zatvora, odnosno ustanove za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija smatra se danom predaje sudu.

(8) Ako je podnesak koji je vezan za rok predan ili upućen nenadležnom sudu prije proteka roka, a stigne nadležnom sudu nakon proteka roka, smatrat će se da je na vrijeme podnesen.

(9) Odredbe st.1. do 7. ovog člana primijenjuju se i na rok u kojem se prema posebnim propisima mora podići tužba, te  na rok zastare potraživanja ili nekog drugog prava.

2. Ročište

Član 326

(1) Ročište određuje sud kad je to zakonom propisano.

(2) Sud će na ročište pozvati stranke i ostale osobe čije se prisustvo smatra potrebnim.

(3) U pozivu sud će naznačiti mjesto, prostoriju i vrijeme održavanja ročišta, te navesti stranke i predmet spora.

(4) Sud će u pozivu osobito upozoriti stranke i ostale sudionike u postupku na zakonske posljedice izostanka s ročišta.

Član 327

(1) Ročište se, u pravilu, održava u sudskoj zgradi.

(2) Sud može odlučiti da se ročište održi izvan sudske zgrade kad ustanovi da je to nužno ili da će se na taj način uštedjeti u vremenu ili u troškovima postupka. Protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba.

3. Povrat u prijašnje stanje

Član 328

(1) Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

(2) Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.

Član 329

(1) Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju.

(2) Prijedlog se podnosi u roku od osam dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje – od dana kad je za to saznala.

(3) Nakon proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.

(4) Ako se povrat u prijašnje stanje predlaže zbog propuš- tanja roka, predlagač je dužan istovremeno s podnošenjem prijedloga obaviti i propuštenu radnju.

Član 330

(1) Ne može se zahtijevati povrat u prijašnje stanje ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje, ili ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

(2) Povrat u prijašnje stanje nije dozvoljen ako se propuštanje stranke može pripisati povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek.

Član 331

Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak.

Član 332

(1) Neblagovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje, odbacit će sud rješenjem.

(2) U vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate.

(3) Ako stranka koja je podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje ne dođe na ročište zakazano povodom prijedloga a uredno je obaviještena, smatrat će se da je prijedlog povučen.

Član 333

(1) Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dozvoljena žalba, osim ako je usvojen nepravovremeno i nedozvoljen prijedlog.

(2) Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje žalba je dozvoljena.

XVI – PODNESCI

Član 334

(1) Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave, podnose se pismeno (podnesci). Uvjet pismene forme ispunjavaju i podnesci upućeni telegra- mom, telefaksom ili elektronskom poštom. Ovakvi podnesci se smatraju potpisanim, ako je u njima označen pošiljalac.

(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime i prezime odnosno naziv pravne osobe, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja.

(3) Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka mora u podnesku navesti činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev.

(4) Podnesci koji se dostavljaju elektronskom poštom moraju biti ovjereni kvalifikovanim elektronskim potpisom.

(5) Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 335

(1) Isprave koje se prilažu podnesku podnose se u izvorniku, prepisu ili fotokopiji.

(2) Ako stranka priloži ispravu u izvorniku, sud će takvu ispravu zadržati, a protivnoj stranci dopustiti da je razgleda. Kad prestane potreba da se takva isprava drži u spisima predmeta, vratit će se podnositelju na njegov zahtjev, ali sud može tražiti od podnositelja da spisima priloži prepis ili fotokopiju isprave.

(3) Ako je isprava priložena u prepisu ili fotokopiji, sud će na zahtjev protivne stranke pozvati podnositelja da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda. Sud će odrediti rok u kojem se isprava ima predati odnosno pregledati.

(4) Protiv tih rješenja nije dopuštena žalba.

Član 336

(1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

(2) Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen.

(3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se.

(4) Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnositelja da ih u određenom roku podnese. Ako podnosilac ne postupi po tom nalogu, sud će podnesak odbaciti.

XVII – DOSTAVA PISMENA

1. Opće odredbe

a) Način dostave pismena 

Član 337

(1) Pismena se dostavljaju preko pošte, preko ovlaštene pravne osobe registrovane za obavljanje poslova dostavljanja ili preko ovlaštene službene osobe suda.

(2) Osoba koja vrši dostavljanje dužna je na zahtjev osobe kojoj se dostavljanje vrši dokazati svojstvo osobe ovlaštene za dostavljanje.

(3) Osobe koje dostavljač zatekne na mjestu na kojem treba da se izvrši dostavljanje dužne su na njegov zahtjev pružiti podatke o svom identitetu.

(4) Nadležni organ sudske policije dužan je da na zahtjev suda pomogne prilikom obavljanja poslova dostavljanja.

Član 337a

(1) Ako se tuženi prije podnošenja tužbe sudu u pisanom sporazumu sklopljenom sa tužiocem saglasio da mu se dostava u sporovima na koje se sporazum odnosi vrši na određenoj adresi u Federaciji ili putem određene osobe u Federaciji, tužba i druga pismena u postupku tuženom će se, na prijedlog tužioca, dostavljati na tu adresu ili toj osobi. Smatrat će se da je dostava tuženom obavljena kada je pismeno dostavljeno osobi naznačenoj u sporazumu.

(2) Ako se dostava iz stava 1. ovog člana nije mogla izvršiti, sud će odrediti da se daljnje dostave tuženom vrše stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava izvršena istekom 15 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

(3) Tužilac je dužan uz tužbu priložiti sporazum iz stava 1. ovog člana, ako u njoj predlaže da se dostava vrši na adresu ili putem osobe iz tog sporazuma. Tužilac koji u tužbi nije predložio da se dostava vrši na adresu ili putem osobe iz sporazuma može i kasnije tokom postupka predložiti da se tuženom dostava vrši na tu adresu ili putem te osobe ako mu se nije mogla uredno obaviti na adresi naznačenoj u tužbi.

(4) Sporazum iz stava 1. ovog člana može se sklopiti u pogledu određenog spora koji je već nastao ili u pogledu budućih sporova koji mogu nastati iz određenog pravnog odnosa.

(5) Ako je tuženi fizičko lice koje ne obavlja registriranu djelatnost, sporazum iz stava 1. ovog člana valjan je samo ako je na njemu potpis tuženog javno ovjeren. Ako tuženo fizičko lice obavlja registriranu djelatnost, sporazum iz stava 1. ovog člana u vezi sa sporovima koji se ne tiču te djelatnosti pravno je valjan samo ako je na njemu potpis tuženog javno ovjeren.

Član 337b

(1) Ako se određenim osobama na osnovu njihovog zahtjeva i odobrenja predsjednika suda dostava vrši u sudu, pismena koja im upućuje sud, osim prvostepene presude, polažu se za njih u posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu vrši službena osoba suda.

(2) Predsjednik suda može rješenjem odrediti da svi advokati koji imaju kancelariju na području njegovog suda sudska pismena, osim prvostepene presude, primaju putem pretinaca iz stava 1. ovog člana. Protiv tog rješenja advokat ima pravo žalbe predsjedniku neposredno višeg suda u roku osam dana.

(3) Pismena koja se dostavljaju putem pretinca ne smiju biti dostupna osobama kojima se dostavljaju prije nego što potpišu dostavnicu. Pismena se dostavljaju u zatvorenim omotnicama u kojima se dostava vrši putem pošte. Prilikom uzimanja pismena moraju se preuzeti sva pismena položena u pretinac.

(4) Na svako pismeno koje se dostavlja na način predviđen u st. 1. i 2. ovog člana naznačit će se dan kada je položeno u pretinac osobe kojoj se dostava tako obavlja.

(5) U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, osobe iz st. 1. i 2. ovog člana dužne su pismeno podići iz pretinca u roku osam dana na način određen st. 3. i 4. ovog člana. Ako pismeno ne bude podignuto u tom roku, dostava će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom 15 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

(6) Dostava u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana uredna je i ukoliko umjesto putem pretinca bude obavljena na drugi zakonom predviđen način.

(7) Predsjednik suda stavit će van snage odobrenje iz stava 1. ovog člana ako utvrdi da osoba kojoj je ono dato, neredovno preuzima pismena ili pokušava zloupotrijebiti takav način dostave.

Član 338

(1) Kad dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inostranstvu ili strancima koji uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u međunarodnom ugovoru ili u ovom zakonu nije što drugo određeno.

(2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog, odnosno diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi.

b) Dostava fizičkim i pravnim osobama 

Član 339

(1) Dostava fizičkim licima obavlja se predajom pismena osobi kojoj se dostava ima obaviti na adresu označenu u tužbi, odnosno na adresu prebivališta ili boravišta upisanu kod organa nadležnog za vođenje evidencije o ličnim kartama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dostava organima vlasti i pravnim osobama obavlja se predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena, ili, ako se takva osoba ne zatekne u uredu odnosno poslovnoj prostoriji, zaposleniku koji se tu zatekne.

Član 340

(1) Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku.

(2) Kad organi vlasti ili pravne osobe za svog punomoćnika odrede osobu koja je njihov radnik, dostava se može obaviti i u skladu s odredbom člana 339. stav 2. ovog zakona.

(3) Ako stranka ima više zakonskih zastupnika, odnosno punomoćnika, dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih.

(4) Dostava advokatu kao punomoćniku može se obaviti i predajom pismena osobi koja je zaposlena u njegovoj advokatskoj kancelariji.

Član 341

(1) Vojnim osobama, pripadnicima policije i pripadnicima kopnenog, riječnog, pomorskog i vazdušnog prometa dostava se može obaviti i preko njihovog zapovjedništva, odnosno neposrednog starješine.

(2) Osobama lišenim slobode dostava se obavlja preko uprave zatvora, odnosno uprave ustanove za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija.

Član 342

(1) Dostava pravnoj osobi može se obaviti i putem njene poslovne jedinice, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice.

(2) Dostava pravnoj osobi koja ima sjedište u inostranstvu, može se obaviti i putem njenog zastupništva, odnosno predstavništva u Bosni i Hercegovini ili Federaciji.

c) Vrijeme i mjesto dostave 

Član 343

(1) Dostava se obavlja svakim danom, u bilo koje vrijeme, u stanu ili na radnom mjestu fizičke osobe, u sjedištu organa vlasti, u uredu odnosno poslovnim prostorijama pravne osobe kojoj se dostava ima obaviti, ili u sudu kad se osoba kojoj se dostava ima obaviti tamo zatekne.

(2) Dostava se može obaviti na bilo kojem mjestu, ako se obavlja osobnim uručenjem pismena osobi kojoj se dostava ima obaviti.

Član 344

(brisano)

3. Dostava preko ovlaštene pravne osobe ili ovlaštene službene osobe suda

a) Dostava fizičkim osobama 

Član 345

(1) Dostavljanje fizičkim licima po pravilu se vrši predajom pismena osobi kojoj se dostava ima obaviti.

(2) Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena nekome od njenih odraslih članova domaćinstva koji je dužan primiti pismeno, a ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati susjedu ako on na to pristane.

(3) Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostava se može obaviti osobi koja na istom mjestu radi, ako ona pristane da primi pismeno.

(4) Ako je predaja pismena obavljena drugoj osobi koja učestvuje u parnici kao protivnik osobe kojoj se dostavljanje ima obaviti, dostava će se smatrati neurednom.

(5) Osobe kojima se prema odredbama st. 2. i 3. ovog člana dostava obavi umjesto osobi kojoj se pismeno ima dostaviti, dužne su pismeno predati toj osobi, na što će ih dostavljač i upozoriti prilikom uručenja pismena.

(6) Kad se dostava obavi prema odredbama st. 2. ili 3. ovog člana, osoba kojoj se pismeno imalo dostaviti o tome će biti obaviještena slanjem pismene obavijesti preko pošte, običnom pismonosnom pošiljkom. U pismenoj obavijesti navodi se predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, datum, sat i mjesto dostave pismena, te ime i prezime osobe koja je primila pismeno. Obavijest se mora poslati tokom istog dana ili slijedećeg radnog dana nakon obavljene dostave.

Član 346

(1) Ako se pismeno ne može dostaviti na način previđen u članu 345. ovog zakona, a dostavljač utvrdi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ostavit će u stanu ili u prostorijama gdje ta osoba radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije, pismenu obavijest da će pismeno biti ostavljeno u sudu i da ga ta osoba tamo može preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostave. U pismenoj obavijesti navodi se i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, datum i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje se pismeno može preuzeti.

(2) Dostava će se smatrati obavljenom na dan kada osoba kojoj se pismeno ima dostaviti preuzme pismeno u sudu, a ako pismeno ne bude preuzeto, istekom roka iz stava 1. ovog člana.

Član 347

(1) Ako se dostavlja tužba, a tuženi kojem se tužba ima dostaviti se ne zatekne tamo gdje se dostavljanje ima obaviti, dostavljač će se obavijestiti kad bi i na kojem mjestu mogao tuženog zateći, te će mu kod jedne od osoba navedenih u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ostaviti, ili, ako to nije moguće, na vrata stana ili prostorije gdje se dostava obavlja pribiti, pismenu obavijest da radi primanja tužbe bude u određeni dan i sat u svom stanu, odnosno na svom radnom mjestu.

(2) Ako dostavljač, i nakon što je postupio na način predviđen u stavu 1. ovog člana, u vrijeme određeno u obavijesti ne zatekne tuženog kojem se tužba ima dostaviti, dostava će se obaviti prema odredbama čl. 345. i 346. ovog zakona.

(3) Druga pismena, osim tužbe, mogu se dostaviti prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana, ako je to ovim zakonom izričito određeno ili ako sud smatra da je prilikom dostave potrebna veća opreznost.

Član 348

(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno ima dostaviti privremeno odsutna i da joj osobe navedene u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostava će ponovo biti pokušana u odgovarajuće vrijeme.

(2) Ako dostavljač utvrdi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ali istovremeno utvrdi tačnu adresu te osobe, dostava će se obaviti na naknadno utvrđenoj adresi. Ako dostavljač ne može utvrditi tačnu adresu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke koja je prvobitno sud obavijestila o adresi te osobe, zatražiti da dostavi tačnu adresu, odnosno adresu njenog prebivališta u Federaciji prema podacima o njenom prebivalištu, koji će se pribaviti iz evidencije nadležnog organa.

(3) Ako je utvrđeno da tuženi kojem se dostava pismena ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog prebivališta a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena obavit će se objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, a u slučaju da se dostavlja tužba, i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.

(4) Dostava se smatra obavljenom istekom roka 15 dana od dana objavljivanja.

(5) U objavi se, osim pismena koje se ima dostaviti, navodi i ime i prezime osobe kojoj se dostava obavlja, predmet spora i obavijest o tome kada se dostava pismena smatra obavljenom. Prilikom objave u dnevnim novinama, ako je pismeno koje se dostavlja predugo da bi bilo objavljeno u cijelosti, objavljuje se samo kratak sadržaj pismena.

(6) Troškove objave u dnevnim novinama predujmljuje tužilac.

(7) Ako u roku koji odredi sud tužilac ne predujmi troškove objavljivanja tužba će se odbaciti.

b) Dostava pravnim osobama 

Član 349

(1) Dostava organima vlasti i pravnim licima, po pravilu, vrši se predajom pismena jednom od lica iz člana 339. stav 2. ovog zakona.

(2) Pravnom licu koje je upisano u određeni sudski ili drugi upisnik dostava se vrši na adresu navedenu u tužbi predajom pismena jednom od lica iz člana 339. stav 2. ovog zakona.

(3) Ako dostavljanje na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostavljanje će se obaviti na adresu sjedišta te osobe upisane u sudski registar – upisnik. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavit će se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom 15 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

(4) Ako je adresa upisanog sjedišta pravnog lica iz stava 1. ovog člana adresa navedena u tužbi, dostava iz stava 1. ovog člana neće se ponoviti na tu adresu, već će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda.

(5) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na fizička lica koja obavljaju određenu registriranu djelatnost kada se tim licima dostava obavlja u vezi sa tom djelatnošću.

c) Odbijanje prijema pismena 

Član 350

Kad osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njenog domaćinstva, odnosno ovlaštena osoba ili zaposlenik organa vlasti ili pravne osobe odbije da primi pismeno, dostavljač će pismeno ostaviti u prostoriji gdje se dostava obavlja ili će ga pribiti na vrata te prostorije. Na dostavnici će zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavljeno, i time se smatra da je dostava obavljena.

d) Dostavnica 

Član 351

(1) Potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) potpisuju primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici čitko, slovima, napisati dan prijema, svoje ime i prezime i u kom svojstvu prima pismeno.

(2) Ako je primalac nepismen ili se nije u stanju potpisati, dostavljač će postupiti kao u stavu 1. ovog člana, te staviti napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

(3) Ako primalac odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje i time se smatra da je dostava obavljena.

(4) Ako je dostava obavljena prema odredbi člana 347. stav 1. ovog zakona, na dostavnici će se pored potvrde o prijemu pismena naznačiti da je prethodila pismena obavijest.

(5) Kad je prema odredbama ovog zakona pismeno predato drugoj osobi, a ne onoj kojoj se pismeno imalo dostaviti, na dostavnici će dostavljač naznačiti odnos tih dviju osoba.

(6) Ako se dostava obavlja prema odredbama člana 346. ovog zakona, dostavljač će to naznačiti na dostavnici, kao i dan i sat kada je dostava pokušana i mjesto gdje je ostavljena pismena obavijest.

(7) Ako je na dostavnici netačno ili nečitko naznačen datum dostave ili je dostavnica nestala, dostava se može dokazivati i na drugi način.

4. Promjena adrese

Član 352

(1) Ako stranka ili njen zastupnik u toku postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnog okončanja postupka promijene adresu na koju se dostava obavlja, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.

(2) Ako protiv pravomoćne odluke, unutar roka iz stava 1. ovog člana bude izjavljena revizija, taj se rok produžava sve dok ne istekne šest mjeseci od dostave stranci odluke povodom revizije kojom se revizija odbacuje ili odbija ili pobijana odluka preinačuje.

(3) Ako je protiv pravomoćne odluke unutar roka iz stava 1. ovog člana, podnesen prijedlog za ponavljanje postupka, taj se rok produžava do isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnosti prvostepene odluke u tom postupku protiv kojeg nije izjavljena žalba, odnosno do isteka roka od šest mjeseci od dostave stranci odluke o žalbi kojom se postupak za ponavljanje postupka pravomoćno završava.

(4) Ako povodom vanrednog pravnog lijeka pravomoćna odluka bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, smatrat će se da rok iz stava 1. ovog člana, nije ni počeo teći.

(5) Ako stranka ili njen zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, sve dok stranka ili njen zastupnik ne obavijeste sud o svojoj novoj adresi.

(6) Dostava iz stava 5. ovog člana smatra se obavljenom nakon proteka 15 dana od dana objavljivanja pismena na oglasnoj ploči suda.

(7) Kad punomoćnik za primanje pismena do isteka rokova iz st. 1. do 3. ovog člana promijeni svoju adresu, a o tome ne obavijesti sud, sud će stranci na njen trošak imenovati zastupnika za primanje pismena preko kojeg će obavljati sve dostave, dok ne primi obavijest stranke o postavljanju novog punomoćnika.

5. Punomoćnik i zastupnik za primanje pismena

Član 353

(1) Tužilac ili njegov zastupnik koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, dužni su već prilikom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini. Ako oni tako ne postupe, sud će ih pozvati da u određenom roku imenuju punomoćnika za primanje pismena, uz upozorenje da će u suprotnom sud tužbu odbaciti.

(2) Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog odnosno njegovog zastupnika o tom postavljanju.

(3) Stranci koja opozove punomoć punomoćniku za primanje pismena i istovremeno ne postavi drugog takvog punomoćnika, sud će dostavu obavljati objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, sve dok ta stranka ne postavi drugog punomoćnika za primanje pismena.

(4) Ako punomoćnik za primanje pismena otkaže punomoć, a stranka ne imenuje drugog takvog punomoćnika u roku od 30 dana od dana kada je sud obaviješten o otkazu punomoći, sud će stranci na njen trošak imenovati zastupnika za primanje pismena, te obavljati sve dostave preko imenovanoga zastupnika dok ne primi obavijest stranke o postavljanju novog punomoćnika.

(5) Sredstva za pokriće troškova postavljenoga zastupnika tuženog za primanje pismena dužan je predujmiti tužilac.

Član 354

(1) Ako više osoba zajednički tuže, a nemaju zajedničkog zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, sud ih može pozvati da u određenom roku imenuju zajedničkog punomoćnika za primanje pismena. Ako sami tužioci u ostavljenom roku ne imenuju takvog punomoćnika, sud će jednog od njih odrediti za zajedničkog punomoćnika za primanje pismena i o tome obavijestiti stranke.

(2) Odredbe stava 1. ovog člana primjenjivat će se i kad je više osoba tuženo, kao jedinstveni suparničari.

6. Dostava od strane stranaka

Član 355

(1) Dostavu podneska protivnoj strani, osim tužbe, protiv- tužbe i pravnih lijekova, može obaviti i sama stranka.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, stranka će jedan primjerak dostaviti osobno protivnoj stranci, odnosno njenom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku, a jedan primjerak će predati sudu uz napomenu i dokaz da je dostava drugoj strani već izvršena.

(3) Na dostavu iz stava 2. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl. 337. do 354. ovog zakona, osim odredbi člana 345. st. 2. do 6., čl. 346. do 348, člana 349. st. 2. i 3., člana  350. i člana 351. st. 2. do 6. ovog zakona.

(4) Dostava izvršena na način iz stava 2. ovog člana smatra se urednom dostavom.

XVIII – PREGLEDANJE I PREPISIVANJE SPISA

Član 356

(1) Stranke imaju pravo pregledati i prepisivati spise parnice u kojoj sudjeluju.

(2) Ostalim osobama koje imaju opravdan interes može se dopustiti pregledanje i prepisivanje pojedinih spisa.

(3) Kad je postupak u toku, dopuštenje za pregledanje i prepisivanje spisa daje sudija, a kad je postupak završen – predsjednik suda, odnosno zaposlenik u sudu koga odredi predsjednik suda.

XIX – ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član 357

(1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

Član 358

(1) Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije čim sazna da postoji neki od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

(3) U zahtjevu se mora navesti zakonski razlog zbog kojeg se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog pravovremeno podnijet i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

(4) Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

Član 358a

(1) Nepravovremen, nepotpun i nedozvoljen zahtjev za isključenje ili izuzeće odbacit će sudija ili vijeće pred kojim se postupak vodi.

(2) Nije dozvoljen zahtjev za isključenje ili izuzeće:

1) kojim se uopćeno traži isključenje ili izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli učestvovati u nekom postupku;

2) o kojem je već odlučeno;

3) u kojem nije obrazložen zakonski razlog zbog kojeg se isključenje ili izuzeće traži;

4) ako stranka zahtijeva isključenje, odnosno izuzeće sudije koji ne postupa u tom predmetu;

5) ako stranka zahtijeva isključenje, odnosno izuzeće predsjednika suda, izuzev kada postupa u tom predmetu.

(3) Ako je zahtjev iz stava 1. ovog člana podnijet na ročištu, sudija će ga odbaciti i nastaviti ročište.

(4) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

Član 359

(1) O zahtjevu za isključenje ili izuzeće sudije odlučuje predsjednik suda.

(2) Ako stranka traži isključenje ili izuzeće predsjednika suda, odluku o isključenju ili izuzeću donosi predsjednik neposredno višeg suda.

(3) O zahtjevu za isključenje ili izuzeće predsjednika Vrhovnog suda Federacije odlučuje se na općoj sjednici ovog suda.

(4) Prije donošenja odluke o isključenju ili izuzeću uzet će se izjava sudije čije se isključenje ili izuzeće traži, a po potrebi obavit će se i drugi izviđaji.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja zahtjev za isključenje ili izuzeće nije dozvoljena žalba, a protiv rješenja kojim se zahtjev odbija nije dozvoljena posebna žalba.

Član 360

(1) Kada sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz člana 357. stav 1. ovog zakona ili čim sazna da je stavljen zahtjev za njegovo isključenje, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o razlozima za isključenje odmah obavijestiti stranke i predsjednika suda koji će odlučiti o isključenju.

(2) Do donošenja rješenja o zahtjevu za isključenje sudija će poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgađanja.

(3) Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odgađanja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupit će po članu 49. ovog zakona.

Član 360a

(1) Ako zahtjev za isključenje bude usvojen, sud će ukinuti sve radnje koje je poduzeo isključeni sudija.

(2) Ako zahtjev za izuzeće bude usvojen, sud će ukinuti radnje koje su bile poduzete poslije podnošenja zahtjeva, osim ako se stranke ne saglase da se poduzete radnje ne ukidaju.

(3) U slučaju podnošenja zahtjeva za isključenje ili izuzeće u toku rasprave pred drugostepenim sudom primjenjuju se odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 361

(1) Odredbe ovog zakona o izuzeću sudija, primjenjivat će se na odgovarajući način i na zapisničare.

(2) O izuzeću zapisničara odlučuje sudija.

XX – SUPARNIČARI

Član 362

(1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);

2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);

3) ako je to drugim zakonom određeno.

(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.

(3) Nakon što se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegovog pristanka ne može uz tužioca pristupiti novi tužilac.

(4) Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa.

Član 363

(1) Tužilac može tužiti dva ili više tuženih i tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude usvojen prema slijedećem tuženom u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega.

(2) Na način predviđen u stavu 1. ovog člana tužilac može tužbom obuhvatiti dva ili više tuženih samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtjev ili ako prema pojedinom od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, te ako je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva.

Član 364

Osoba koja u cijelosti ili djelimično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi.

Član 365

Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima.

Član 366

Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.

Član 367

Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok ma i za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje.

Član 368

Svaki suparničar ima pravo podnositi prijedloge koji se tiču toka parnice.

XXI – SUDJELOVANJE TREĆIH OSOBA U PARNICI

1. Sudjelovanje umješača

Član 369

(1) Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.

(2) Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, te u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.

(3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom.

(4) Podnesak umješača dostavlja se objema parničnim strankama, a ako je izjava umješača data na ročištu, prepis tog dijela zapisnika dostavit će se samo onoj stranci koja je s ročišta izostala.

Član 370

(1) Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i predložiti da se umješač odbije.

(2) Do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija sudjelovanje umješača, umješač može sudjelovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti.

(3) Protiv odluke suda kojom se usvaja sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.

Član 371

(1) Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio.

(2) Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i vanredni pravni lijek.

(3) Ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegovog podneska dostavit će se i stranci kojoj se pridružio. Pravni lijek je dozvoljen ukoliko mu se stranka izričito ne protivi.

(4) Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke.

(5) Nakon pristanka svih parničnih stranaka, umješač može stupiti u parnicu kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio.

1a. Intervencijsko dejstvo presude

Član 371a

(1) U parnici između stranke i umješača koji joj se pridružio umješač ne može osporavati utvrđeno činjenično stanje, kao i pravne kvalifikacije sadržane u obrazloženju pravomoćne presude (intervencijsko dejstvo presude).

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka koja je bila umješač ima pravo istaći prigovor da je stranka iz ranije parnice kojoj se pridružio kao umješač pogrešno vodila prethodnu parnicu ili da je sud propustio dostaviti joj pozive, podneske ili odluke.

(3) Sud može usvojiti prigovore iz stava 2. ovog člana samo ako stranka iz stava 1. ovog člana koja je bila umješač dokaže da:

1) u vrijeme stupanja u prethodnu parnicu nije pravovremeno bila obaviještena o parnici koja je prethodno vođena i time bila spriječena poduzimati radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda te parnice;

2) stranka iz parnice kojoj se pridružila kao umješač, namjerno ili iz grube nepažnje, propustila je poduzimati parnične radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda prethodne parnice, a za mogućnost njihovog poduzimanja ranije umješač nije znao ili nije mogao znati;

3) stranka iz prethodne parnice svojim parničnim radnjama sprečavala je da nastupi dejstvo radnji njenog umješača.

(4) Ako stranka iz stava 1. ovog člana koja je bila umješač uspije sa prigovorom iz stava 2. ovog člana, sud će dozvoliti da stranke ponovo raspravljaju o činjeničnim i pravnim pitanjima o kojima je raspravljano u prethodnoj parnici.

2. Obavijest treće osobe o parnici

Član 372

(1) Ako tužilac ili tuženi treba treću osobu obavijestiti o otpočetoj parnici, da bi se time zasnovalo određeno građansko-pravno djelovanje, oni mogu, sve dok se parnica pravomoćno ne dovrši, to učiniti podneskom preko parničnog suda, u kojem će navesti razlog obavijesti i u kakvom se stanju nalazi parnica.

(2) Stranka koja je treću osobu obavijestila o parnici ne može zbog toga tražiti prekid otpočete parnice, produženje rokova, odgodu ili odlaganje ročišta.

(3) Odredbe člana 371a. ovog zakona na odgovarajući način se primjenjuju i na treću osobu koja je obaviještena o otpočetoj parnici.

XXII – ZAPISNICI

Član 373

(1) Zapisnik se sastavlja o radnjama poduzetim na ročištu.

(2) Zapisnik se sastavlja i o važnijim izjavama ili saop- ćenjima koje stranke ili drugi sudionici daju izvan ročišta. O manje važnim izjavama ili saopćenjima neće se sastavljati zapisnik nego će se samo staviti službena bilješka u spisu.

(3) Zapisnik piše zapisničar.

Član 374

(1) U zapisnik se unosi: naziv suda, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja, naznaka predmeta spora i imena prisutnih stranaka, odnosno trećih osoba, i njihovih zakonskih zastupnika odnosno punomoćnika.

(2) Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o sadržaju poduzete radnje. U zapisnik o glavnoj raspravi, osobito će se unijeti: je li rasprava bila javna ili je javnost bila isključena, sadržaj izjava stranaka, njihovi prijedlozi, dokazi koje su ponudile, dokazi koji su izvedeni, uz navođenje sadržaja iskaza svjedoka i vještaka, odluke suda donesene na ročištu, odnosno izvornik odluke nakon zaključenja glavne rasprave.

(3) Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa brisati, dodati ili mijenjati. Prekrižena mjesta moraju ostati čitljiva.

Član 375

(1) Zapisnik se sastavlja tako da sudija kazuje glasno zapisničaru što će se unijeti u zapisnik, a po ovlaštenju sudije, stranka ili njen punomoćnik glasno kazuju što će se unijeti u zapisnik.

(2) Stranke imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se pročita, te staviti svoje prigovore na sadržaj zapisnika.

(3) To pravo imaju i druge osobe čija je izjava unesena u zapisnik, u vezi s onim dijelom zapisnika koji sadrži njihovu izjavu.

(4) Ispravci ili dodaci u pogledu sadržaja zapisnika koje treba obaviti u povodu prigovora stranaka ili drugih osoba ili po službenoj dužnosti unijet će se na kraju zapisnika. Na zahtjev tih osoba unijet će se i prigovori koji nisu usvojeni.

Član 375a

(1) Ročišta pred sudom mogu se tonski snimati.

(2) O tonskom snimanju rješenjem odlučuje sud sam ili na prijedlog stranke.

(3) Protiv tog rješenja žalba nije dozvoljena.

(4) Tonski snimak ročišta dostavlja se strankama.

Član 375b

(1) Tonski snimak ročišta dio je spisa sudskog predmeta.

(2) Način pohranjivanja i prijenosa tonskog snimka, tehnički uvjeti i način snimanja uređuju se sudskim poslovnikom.

Član 375c

(1) Tonski snimak prenijet će se i u pisani oblik u roku osam dana od dana snimanja.

(2) Tonski snimak u pisanom obliku sačinjava se u skladu sa odredbama člana 374. ovog zakona mora sadržavati sve što je snimljeno u tonskom snimku.

(3) Stranke mogu tražiti prijepis tonskog snimka u skladu sa odredbama ovog zakona.

(4) Prijepis tonskog snimka stranke mogu zatražiti u roku osam dana od dana kada je tonski snimak sačinjen.

(5) Ako se prijepis tonskog snimka i tonski snimak u bitnom razlikuju, stranka ima pravo podnijeti prigovor u roku osam dana od dana dostave prijepisa. Prigovor mora biti obrazložen.

(6) Sud će po prigovoru stranke iz stava 5. ovog člana u roku tri dana rješenjem prihvatiti i izmijeniti prijepis tonskog snimka ili prigovor odbiti. Protiv tog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.

Član 376

(1) Zapisnik potpisuju sudija, zapisničar, stranke, odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, kao i tumači.

(2) Svjedok i vještak potpisuju svoj iskaz na zapisniku kad se saslušavaju pred zamoljenim sudom.

(3) Nepismena osoba ili osoba koja se ne može potpisati stavit će na zapisnik otisak prsta, a zapisničar će ispod otiska upisati njeno ime i prezime.

(4) Ako se koja stranka, njen zakonski zastupnik ili punomoćnik, svjedok ili vještak udalji prije potpisivanja zapisnika ili ne želi potpisati zapisnik, zabilježit će se to u zapisnik i navesti razlog koji je iznesen.

Član 377

(1) Ako se odluka donosi u vijeću, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Ako je kod višeg suda u postupku u vezi s pravnim lijekom odluka donesena jednoglasno, neće se sastaviti zapisnik, nego će se u izvorniku odluke staviti bilješka o vijećanju i glasanju.

(2) Zapisnik o vijećanju i glasanju sadrži tok glasanja i odluku koja je donesena.

(3) Zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Zapisnik o vijećanju i glasanju zatvorit će se u poseban omot. Taj zapisnik može razgledati samo viši sud kad rješava o pravnom lijeku i u tom slučaju zapisnik će se ponovo zatvoriti u poseban omot i na omotu naznačiti da je zapisnik razgledan.

(4) Bilješku o glasanju potpisuju svi članovi vijeća.

XXIII – PREKID, ZASTOJ I OBUSTAVA POSTUPKA

Član 378

Postupak se prekida:

1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;

2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje;

3) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada;

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

6) kad je to drugim zakonom određeno.

Član 379

(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;

2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.

(2) Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

Član 380

(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

(3) Parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

Član 381

(1) Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staralac ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

(4) Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.

(5) Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka, rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se prema odredbama člana 347. ovog zakona.

Član 382

(1) Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje (član 378.) ili određuje (član 379.) prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

Član 382a

(1) Sud će zastati sa postupkom kada je to propisano zakonom.

(2) Rješenjem o zastoju postupka sud određuje vrijeme trajanja zastoja.

(3) Protiv rješenja o zastoju postupka nije dozvoljena posebna žalba.

(4) Sud nastavlja postupak po službenoj dužnosti čim prestanu razlozi koji su izazvali zastoj postupka.

(5) Kada sud zastane sa postupkom, može poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgađanja.

(6) Zastoj postupka ne utiče na rokove za poduzimanje parničnih radnji.

Član 382b

(1) Postupak se obustavlja kada umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike.

(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana, sud će rješenje o obustavi postupka dostaviti protivnoj stranci, te nasljednicima, odnosno pravnim sljednicima stranke nakon što oni budu utvrđeni.

(3) Sud će nasljednicima umrle stranke, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, postaviti privremenog zastupnika kojem će dostaviti rješenje o obustavi postupka ako ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže trajati.

(4) Rješenje o obustavi postupka doneseno iz razloga što je pravno lice prestalo postojati dostavit će se protivnoj stranci i njenom pravnom sljedniku nakon što on bude utvrđen, a ako pravno lice nema pravnog sljednika sud će na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti rješenje o obustavi postupka dostaviti pravobranilaštvu.

(5) U rješenju o obustavi postupka sud će odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o obustavi.

(6) Na postupak o obustavi na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe ovog zakona o prekidu postupka.

XXIV – TROŠKOVI POSTUPKA

1. Parnični troškovi

Član 383

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 384

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 385

(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(2) Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove.

(3) Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji odredi sud.

(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi s primjenom člana 3. stav 2. ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, predujam troškova za izvođenje dokaza isplatit će se iz sredstava suda.

Član 386

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 388

Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

Član 389

Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.

Član 390

(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.

(2) Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka.

Član 391

(1) Svaka stranka podmiruje svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno.

(2) Troškovi nagodbe koja je pokušana, ali nije uspjela, ulaze u parnične troškove.

Član 392

Ako u izlučnoj parnici bude usvojen tužbeni zahtjev za izlučenje stvari, a sud utvrdi da je tuženi kao vjerovnik u izvršnom postupku imao opravdanih razloga da smatra da ne postoje prava trećih osoba na tim stvarima, odredit će da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Član 393

(1) Suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove.

(2) Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova nadoknaditi svaki od suparničara.

(3) Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani.

(4) Za troškove prouzrokovane posebnim parničnim radn- jama pojedinih suparničara, ostali suparničari ne odgovaraju.

Član 394

Kad ombudsman sudjeluje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ovog zakona, ali ne i pravo na nagradu.

Član 395

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

Član 396

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.

(2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

(4) U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi o odluci o glavnoj stvari.

(5) U slučaju iz člana 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana nakon prijema obavijesti o odustanku, odnosno povlačenju tužbe.

Član 397

(1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

(3) Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

(4) Sud može postupiti prema odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelimično ukine.

Član 398

Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari.

2. Troškovi u postupku za osiguranje dokaza

Član 399

(1) Troškove postupka za osiguranje dokaza podmiruje stranka koja je podnijela prijedlog za osiguranje dokaza. Ona je dužna nadoknaditi i troškove protivnoj stranci odnosno postavljenom privremenom zastupniku.

(2) Te troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici.

3. Oslobođenje od plaćanja troškova postupka

Član 400

(1) Sud će osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.

(2) Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranku plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka.

Član 401

Pri donošenju odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a osobito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.

Član 402

(1) Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.

(2) Stranka je dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju.

(3) Kad je to potrebno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavijesti o imovnom stanju stranke koja traži oslobođenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku.

(4) Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog stranke za oslobođenje od plaćanja troškova postupka nije dopuštena žalba.

Član 403

Predujam za troškove od čijeg je plaćanja stranka oslobođena isplatit će se iz sredstava suda.

Član 404

(1) Rješenje o oslobođenju od plaćanja troškova postupka prvostepeni sud može tokom postupka ukinuti ako utvrdi da je stranka u stanju podmirivati troškove postupka. Tom prilikom sud će riješiti hoće li stranka potpuno ili djelimično nadoknaditi i one troškove i takse od kojih je prije bila oslobođena.

(2) U prvom redu imaju se nadoknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda.

Član 405

(1) Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda čine dio parničnih troškova.

(2) O naknadi tih troškova od strane protivnika stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka sud će odlučiti prema odredbama o naknadi troškova.

(3) Takse i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostepeni sud od stranke koja je dužna nadoknaditi te troškove.

(4) Ako je protivnik stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka odlukom suda obavezan  da nadoknadi parnične troškove, a utvrdi se da on nije u stanju te troškove platiti, sud može naknadno odrediti da troškove iz stava 1. ovog člana plati u cijelosti ili djelimično stranka koja je oslobođena plaćanja troškova postupka iz onog što joj je dosuđeno. Time se ne dira u pravo te stranke da za ono što je platila traži naknadu od protivnika.

XXV – NEPOŠTIVANJE SUDA

Član 406

Sud će u toku postupka kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM stranku, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača koji su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili prava priznata ovim zakonom.

Član 407

(1) Novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku.

(2) Ako osoba koja sudjeluje u postupku ili osoba koja je kao slušatelj prisutna raspravi vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će je opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna, sud će opomenutu osobu udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM, a može je i udaljiti i kazniti novčanom kaznom.

(3) Ako stranka bude udaljena iz sudnice, ročište će se održati i bez njenog prisustva.

(4) Ako iz sudnice bude udaljen punomoćnik, sud će na zahtjev stranke odložiti ročište, a ako stranka nije prisutna na ročištu, sud će uvijek odložiti ročište i obavijestiti stranku da je njen punomoćnik udaljen s ročišta zbog narušavanja reda.

(5) Kad sud kazni novčanom kaznom ili udalji iz sudnice advokata ili advokatskog pripravnika kao punomoćnika, obavijestit će o tome advokatsku komoru.

Član 408

(1) Sud će novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM kazniti punomoćnika za primanje pismena koji protivno odredbama člana 352. stav 7. ovog zakona ne obavijesti sud o promjeni adrese.

(2) Sud će na zahtjev stranke narediti punomoćniku za primanje pismena da nadoknadi troškove koje je prouzrokovao neopravdanim nedostavljanjem obavijesti o promjeni adrese.

Član 409

(1) Osobu koja neosnovano odbije primiti pismeno, te osobu koja na koji drugi način ometa dostavu pismena, svjesno onemogućavajući ili otežavajući primjenu odredaba ovog zakona o dostavi, sud će kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM.

(2) Sud će na zahtjev stranke narediti osobi iz stava 1. ovog člana, da naknadi troškove što ih je svojim ponašanjem opisanim u stavu 1. ovog člana prouzrokovala.

Član 410

(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, sud će narediti da se prisilno dovede i podmiri troškove dovođenja i kazniti ga novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM.

(2) Ako svjedok dođe i nakon što je upozoren na posljedice uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a sud ocijeni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, kaznit će ga novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najduže 15 dana.

(3) Sud će na zahtjev stranke narediti svjedoku da nadoknadi troškove što ih je uzrokovao svojim neopravdanim izostankom odnosno neopravdanim odbijanjem da svjedoči.

(4) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak sud će opozvati svoje rješenje o kazni, a može svjedoka sasvim ili djelimično osloboditi naknade troškova. Sud može opozvati svoje rješenje o kazni i kad svjedok naknadno pristane svjedočiti.

Član 411

(1) Sud će novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM kazniti vještaka koji ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku ili ne dođe na ročište iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda.

(2) Sud će novčanom kaznom iz stava 1. ovog člana, kazniti i vještaka koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti.

(3) Sud će na zahtjev stranke narediti vještaku da nadoknadi troškove što ih je uzrokovao svojim neopravdanim nedostavljanjem nalaza i mišljenja, neopravdanim izostankom, odnosno neopravdanim odbijanjem da vještači.

(4) Rješenje o kazni sud može opozvati uz uvjete iz člana 410. stav 4. ovoga zakona.

(5) Odredbe ovog člana na odgovarajući se način primijenjuju i na tumače.

Član 412

Ako osoba koja je novčano kažnjena po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti kaznom zatvora, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu s odredbama Krivičnog zakona, ali koje ne može biti duže od 15 dana.

Član 413

(1) Žalba protiv rješenja iz čl. 406., 407., člana 408. stav 1., člana 410. stav 1. i člana 411. stav 1. ovog zakona ne odlaže izvršenje rješenja.

(2) Žalba protiv rješenja iz člana 410. stav 2. i člana 411. stav 2. ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako se u toj žalbi pobija i odluka suda kojom nisu usvojeni razlozi svjedoka za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedino pitanje, odnosno razlozi vještaka za uskraćivanje vještačenja.

XXVI – PRAVNA POMOĆ

Član 414

(1) Sudovi u Federaciji dužni su u parničnom postupku pružati pravnu pomoć svim sudovima u Bosni i Hercegovini.

(2) Ako zamoljeni sud nije nadležan da obavi radnju za koju je zamoljen, ustupit će molbu nadležnom sudu, odnosno drugom organu vlasti i o tome obavijestiti sud od koga je primio molbu, a ako mu nadležni sud, odnosno organ vlasti nije poznat, vratit će molbu sudu koji je podnio molbu.

(3) Ako u jednom mjestu postoji više sudova stvarno nadležnih za davanje pravne pomoći, molba za davanje pravne pomoći može se podnijeti bilo kojem od tih sudova.

Član 415

(1) Sudovi će ukazivati pravnu pomoć inostranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom, kao i kad postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. U slučaju sumnje o postojanju uzajamnosti objašnjenje daje Federalno ministarstvo pravde.

(2) Sud će uskratiti pravnu pomoć inostranom sudu ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije. U takvom će slučaju sud nadležan za davanje pravne pomoći po službenoj dužnosti dostaviti predmet Vrhovnom sudu Federacije, radi donošenja konačne odluke.

(3) Odredbe člana 414. st. 2. i 3. ovog zakona važe i za postupanje s molbom inostranog suda.

Član 416

Sudovi ukazuju pravnu pomoć inostranim sudovima na način predviđen u domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inostranog suda može se obaviti i na način koji zahtijeva inostrani sud, ako takav postupak nije protivan javnom poretku Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije.

Član 417

Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, sudovi će uzimati u postupak molbe za pravnu pomoć inostranih sudova samo ako su molba i prilozi sastavljeni na jeziku u službenoj upotrebi u Federaciji, ili ako je priložen ovjereni prijevod na tom jeziku.

Član 418

Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, molbe sudova iz Federacije za pravnu pomoć dostavljaju se inostranim sudovima diplomatskim putem preko organa uprave nadležnog za inostrane poslove Bosne i Hercegovine. Molbe i prilozi moraju biti sastavljeni na jeziku zamoljene države ili uz njih mora biti priložen njihov ovjereni prijevod na tom jeziku.

Dio peti

POSEBNI POSTUPCI

XXVII – POSTUPAK U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA

Član 419

Ako u glavi XXVII ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u parnicama iz radnih odnosa primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 420

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 421

Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti rok od 15 dana za njeno izvršenje.

Član 422

Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa je 15 dana.

XXVIII – POSTUPAK U PARNICAMA ZBOG SMETANJA POSJEDA

Član 423

Ako u glavi XXVIII ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 424

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

Član 426

(1) Rok za udovoljenje dužnostima koje su naložene strankama sud će odrediti prema okolnostima pojedinog slučaja.

(2) Rok za podnošenje žalbe je 15 dana.

(3) U izuzetnim okolnostima sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena.

Član 427

Tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

XXIX – POSTUPAK U SPOROVIMA MALE VRIJEDNOSTI

Član 428

Ako u glavi XXIX ovog zakona ne postoje posebne odredbe, u postupku u sporovima male vrijednosti primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona.

Član 429

(1) Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba  ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000 KM.

(2) Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana. (član 321. stav 1.).

(3) Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana. (član 321. stav 2.).

Član 430

Ne smatraju se sporovima male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja posjeda.

Član 431

(1) U postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena je posebna žalba samo protiv rješenja kojim se završava postupak.

(2) Ostala rješenja protiv kojih je po ovom zakonu dopuštena žalba mogu se pobijati samo žalbom protiv odluke kojom se postupak završava.

(3) Rješenja iz stava 2. ovog člana ne dostavljaju se strankama već se objavljuju na ročištu.

Član 432

(1) Ako tužilac preinači tužbeni zahtjev tako da vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 5.000 KM, postupak će se dovršiti prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

(2) Ako tužilac do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi iznos od 5.000 KM daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona o postupku u sporovima male vrijednosti.

Član 433

(1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(2) U presudi odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana, sud je dužan navesti razloge iz kojih se može izjaviti žalba.

(3) Protiv prvostepene presude odnosno rješenja iz stava 1. ovog člana, stranke mogu podnijeti žalbu u roku od  15 dana.

(4) U postupku u sporovima male vrijednosti, rok iz člana 179. stav 2. i člana 192. stav 1. ovog zakona, je 15 dana.

XXX – POSTUPAK PRED ARBITRAŽOM

Član 434

Stranke se mogu sporazumjeti da rješavanje spora povjere arbitraži, osim ako se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.

Član 435

(1) Ugovor o arbitraži može se sklopiti u pogledu određenog spora i u pogledu budućih sporova koji mogu proizaći iz određenog pravnog odnosa. Ugovor o arbitraži pravovaljan je samo ako je sklopljen u pismenom obliku i ako su ga potpisale sve stranke.

(2) Ugovor o arbitraži sklopljen je u pismenom obliku i kada je sklopljen razmjenom pisama, telegrama, telexa ili drugih telekomunikacijskih sredstava koja omogućuju pisani dokaz o sklopljenom ugovoru.

(3) Ugovor o arbitraži sklopljen je u pismenom obliku i kada je sklopljen razmjenom tužbe u kojoj tužilac navodi postojanje tog ugovora i odgovora na tužbu u kojem tuženi to ne osporava.

(4) Ugovor o arbitraži može se dokazivati samo ispravama.

Član 436

Ugovor o arbitraži pravovaljano je sklopljen i kad je odredba o nadležnosti arbitraže sadržana u općim uvjetima za sklapanje pravnog posla.

Član 437

(1) Broj arbitara arbitraže mora biti neparan.

(2) Ako ugovorom stranaka nije određen broj arbitara, svaka stranka postavlja po jednog arbitra, a oni biraju predsjednika.

Član 438

(1) Ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost arbitraže, sud kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženog oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

(2) Prigovor iz stava 1. ovog člana, tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu.

Član 439

(1) Stranku koja na temelju ugovora o arbitraži treba da postavi arbitra može pozvati protivna stranka da u roku od 15 dana obavi to postavljanje i da je o tome obavijesti.

(2) Poziv prema stavu 1. ovog člana pravovaljan je samo ako je stranka koja ga upućuje postavila svog arbitra i o tome obavijestila protivnu stranku.

(3) Kad na temelju ugovora o arbitraži postavljanje arbitra treba obaviti treća osoba, svaka stranka može uputiti poziv iz stava 2. ovog člana toj osobi.

(4) Osoba koja je pozvana da postavi arbitra arbitraže vezana je za postavljanje koje je obavljeno čim je to postavljanje saopćeno protivniku, odnosno jednoj od stranaka.

Član 440

(1) Ako arbitar ne bude na vrijeme postavljen, a iz ugovora ne proizilazi što drugo, arbitra će na prijedlog stranke postaviti sud.

(2) Ako se arbitri ne mogu složiti o izboru predsjednika, a iz ugovora ne proizilazi što drugo, predsjednika će na prijedlog svakog arbitra ili stranke, postaviti sud.

(3) Za postavljanje arbitra, odnosno predsjednika arbitraže, nadležan je sud koji bi za spor bio nadležan u prvom stepenu da nije sklopljen ugovor o arbitraži.

(4) Protiv rješenja suda nije dopuštena žalba.

(5) Stranka koja se ne želi koristiti ovlaštenjem iz stava 1. ili stava 2. ovog člana može tužbom zahtijevati da sud nadležan za postavljanje proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži.

Član 441

(1) Osim slučaja iz člana 440. ovog zakona, svaka stranka može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži:

1) ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitara koje one zajednički trebaju postaviti;

2) ako osoba koja je u samom ugovoru o arbitraži postavljena za arbitra arbitraže neće ili ne može obavljati tu dužnost.

(2) O zahtjevu odlučuje sud predviđen u članu 440. stav 3. ovog zakona.

(3) Na ročište za raspravljanje po zahtjevu sud će pozvati stranke.

Član 442

(1) Arbitar arbitraže dužan je da se izuzme kad postoje razlozi za izuzeće iz člana 357. ovog zakona. Iz istih razloga mogu stranke zahtijevati izuzeće arbitra arbitraže.

(2) Stranka koja je sama ili zajedno s protivnom strankom postavila arbitra može zahtijevati njegovo izuzeće samo ako je razlog za izuzeće nastao ili je stranka za njega saznala nakon što je arbitar postavljen.

(3) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, o izuzeću odlučuje sud predviđen u članu 440. stav 3. ovog zakona.

Član 443

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, arbitri arbitraže će odrediti postupak pred arbitražom.

Član 444

(1) Prema svjedocima, strankama i drugim osobama koje sudjeluju u postupku, arbitraža ne može upotrijebiti prisilna sredstva niti izricati kazne.

(2) Arbitraža može zatražiti od suda mjesno nadležnog za davanje pravne pomoći da se pred njim izvedu pojedini dokazi koji se pred arbitražom ne mogu izvesti.

(3) Na postupak za izvođenje dokaza primjenjivat će se odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom.

Član 445

Arbitraža može donijeti presudu po pravičnosti samo ako su joj stranke dale takvu ovlast.

Član 446

(1) Kad se arbitraža sastoji od više od jednog arbitra, presuda se donosi većinom glasova, ako u ugovoru o arbitraži nije drugačije određeno.

(2) Ako se ne može postići potrebna većina glasova, arbitraža je dužna o tome obavijestiti stranke.

(3) Ako se za slučaj iz stava 2. ovog člana stranke nisu drugačije sporazumjele, svaka od stranaka može tužbom zahtijevati da sud predviđen u članu 440. stav 3. ovog zakona, izrekne prestanak važenja ugovora o arbitraži.

Član 447

(1) Presuda arbitraže mora biti obrazložena, ako stranke nisu što drugo ugovorile.

(2) Izvornik presude i sve prepise potpisuju svi arbitri. Presuda važi i kad koji arbitar uskrati da je potpiše, ako je presudu potpisala većina arbitara i na presudi utvrdila to uskraćivanje potpisa.

(3) Strankama se dostavljaju prepisi presude preko suda predviđenog u članu 440. stav 3. ovog zakona.

Član 448

Izvornik presude i potvrde o obavljenoj dostavi čuvaju se kod suda predviđenog u članu 440. stav 3. ovog zakona.

Član 449

(1) Presuda arbitraže ima prema strankama snagu pravo- moćne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja presude pred arbitražom višeg stupnja.

(2) Na zahtjev stranke sud predviđen u članu 440. stav 3. ovog zakona, stavit će na prepisu presude potvrdu o pravomoćnosti i izvršnosti.

Član 450

(1) Presuda arbitraže može se poništiti po tužbi stranke.

(2) Za rješavanje o tužbi nadležan je sud predviđen u članu 440. stav 3. ovog zakona.

Član 451

Poništaj presude arbitraže može se zahtijevati:

1) ako uopće nije sklopljen ugovor o arbitraži ili ako taj ugovor nije pravovaljan;

2) ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi s odlučivanjem povrijeđena koja odredba ovog zakona ili ugovora o arbitraži;

3) ako presuda nije obrazložena prema članu 447. stav 1. ovog zakona ili ako izvornik i prepisi presude nisu potpisani na način određen u članu 447. stav 2. ovog zakona;

4) ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka;

5) ako je izreka presude nerazumljiva ili je sama sebi protivrječna;

6) ako je presuda arbitraže u protivnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine ili Ustavom Federacije Bosne i Hercego- vine;

7) ako postoji koji od razloga za ponavljanje postupka iz člana 255. ovog zakona.

Član 452

(1) Tužba za poništaj presude arbitraže može se podnijeti nadležnom sudu u roku od 30 dana.

(2) Ako se poništaj presude zahtijeva iz razloga navedenih u članu 451. tač. 1. do 6. ovog zakona, rok za tužbu se računa od dana kada je presuda dostavljena stranci, a ako je stranka za razlog saznala kasnije, rok se računa od dana saznanja.

(3) U pogledu računanja roka, kad se poništaj zahtijeva iz razloga navedenog u članu 451. tačka 7. ovog zakona, primjenjivat će se odgovarajuće odredbe člana 257. st. 1. i 2. ovog zakona.

(4) Nakon proteka jedne godine od pravomoćnosti presude arbitraže ne može se zahtijevati poništaj presude.

Član 453

Stranke se ne mogu sporazumno odreći primjene odredbi člana 442. st. 1. i 2., člana 447. st. 2. i 3. i čl. 450. do 452. ovog zakona.

XXXa – TUŽBA ZA ZAŠTITU KOLEKTIVNIH INTERESA

Član 453a

(1) Udruženja, tijela, ustanove ili druge organizacije osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izričito predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičkog ili pravnog lica koje obavljanjem određene djelatnosti ili uopćeno radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

(2) Interesi iz stava 1. ovog člana mogu biti interesi koji se tiču čovjekove okoline i životne sredine, zatim moralni, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi koji su zakonom zagarantovani i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno uopće postupanjem lica protiv kojeg se tužba podnosi.

(3) U parnicama po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa primjenjivat će se ostale odredbe ovog zakona, ukoliko ovim članom i čl. od 453b. do 453h. ovog zakona ne postoji posebna odredba.

(4) Ukoliko je nekim posebnim zakonom, kojim je propisano pravo na podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, predviđeno nešto drugo, odredbe ovog člana i čl. od 453b. do 453h. ovog zakona neće se primjenjivati.

Član 453b

(1) Podnosilac tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona može, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, zatražiti:

1) da se utvrdi da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženog, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava lica koje je tužilac ovlašten štititi;

2) da se zabrani poduzimanje radnji kojima se povrjeđuju ili ugrožavaju interesi ili prava lica koje je tužilac ovlašten štititi, uključujući i korištenje određenih ugovornih odredaba ili poslovne prakse;

3) da se tuženom naloži poduzimanje radnji radi otklanjanja nastalih ili mogućih općih štetnih posljedica nastalih nedozvoljenim postupanjem tuženog, uključujući i uspostavu prijašnjeg stanja ili stanja koje će po mogućnosti najviše odgovarati tom stanju ili stanju u kojem moguća povreda zaštićenih kolektivnih interesa ili prava ne bi mogla nastupiti;

4) da se presuda kojom će biti prihvaćen neki od zahtjeva iz tač. od 1. do 3. ovog stava objavi na trošak tuženog u medijima.

(2) Postupanja tuženog iz stava 1. tačka 1. ovog člana, kojima mogu biti povrijeđeni ili ugroženi interesi i prava lica koje je tužilac ovlašten štititi, mogu biti i donošenje određenih pravila o uvjetima i načinu obavljanja djelatnosti tuženog ili odgovarajuća njegova praksa, izgradnja određenih objekata, propuštanje ugradnje propisanih zaštitnih ili drugih uređaja, imisije i drugo.

Član 453c

Fizička i pravna lica mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženog, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava lica koje je tužilac ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se to lice na njih pozvati.

Član 453d

U postupku koji je pokrenut određenom tužbom iz člana 453a. stav 1. ovog zakona mogu se kao umješači sa položajem jedinstvenog suparničara na strani tužioca, ako se on sa tim saglasi, umiješati i drugi ovlašteni podnosioci takve tužbe. U taj postupak mogu se umiješati kao umješači i fizička i pravna lica radi zaštite čijih je kolektivnih interesa tužba iz člana 453a. stav 1. ovog zakona podnesena.

Član 453e

O tužbi iz člana 453a. stav 1. ovog zakona u prvom stepenu odlučuje sud opće mjesne nadležnosti za tuženog ili mjesta na kojem je počinjena radnja kojom se povrjeđuju kolektivni interesi ili prava radi zaštite kojih je ta tužba podnesena, ako posebnim propisom nije drugačije određeno.

Član 453f

U presudi kojom prihvaća zahtjev iz tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili odrediti kraći rok od propisanog za ispunjenje činidbi koje su naložene tužbom.

Član 453g

(1) Prije pokretanja ili tokom postupka pokrenutog tužbom iz člana 453a. stav 1. ovog zakona sud može, na prijedlog tužioca, odrediti sudske mjere osiguranja predviđene ovim zakonom, ako tužilac učini vjerovatnim:

1) da je tuženi postupao na način kojim je povrijedio ili ozbiljno ugrozio kolektivne interese ili prava čija se zaštita tužbom traži i

2) da je određivanje mjere potrebno radi otklanjanja opasnosti nastupanja nenadoknadive štete ili sprečavanja nasilja.

(2) Sudskom mjerom osiguranja iz stava 1. ovog člana može se zatražiti od suda da privremeno utvrdi pravila po kojima će tuženi u obavljanju svoje djelatnosti postupiti u skladu sa zatraženom izmjenom, odnosno dopunom njegovih pravila ili prakse.

Član 453h

(1) Fizičko ili pravno lice koje obavlja određenu djelatnost u vezi sa kojom osobe ovlaštene za podnošenje tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona iznose tvrdnje da se njome povrjeđuju ili ugrožavaju kolektivni interesi ili prava lica koje je taj podnosilac ovlašten štititi takvom tužbom, ovlaštena je podnijeti tužbu kojom će zatražiti da se utvrdi da određenim postupanjem, uključujući i propuštanjima, ne povređuje, odnosno da ne ugrožava te kolektivne interese ili prava, odnosno da ih ne povrjeđuje ili ugrožava na nedozvoljen način. Tužilac u toj parnici može zatražiti da osobi ovlaštenoj za podnošenje tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona zabrani određeno ponašanje, naročito određeno istupanje u javnosti, naknadu štete te objavu presude na trošak tuženog u sredstvima javnog informiranja.

(2) Tužbom iz stava 1. ovog člana tužilac može obuhvatiti kao tužene i osobe koje su ovlaštene zastupati ovlaštenika za podnošenje tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona ili su članovi njegovih tijela, ali može i bitne članove koji u njegovo ime istupaju u javnosti.

(3) Tužilac iz stava 1. ovog člana može zahtjeve iz st. 1. i 2. ovog člana istaknuti i protivtužbom u parnici pokrenutoj protiv njega tužbom iz člana 453a. stav 1. ovog zakona.

(4) Tužilac iz stava 1. ovog člana može zatražiti da se podnosilac tužbe iz člana 453a. stav 1. ovog zakona i osobe koje su ga ovlaštene zastupati osude na naknadu posebne štete čiju visinu će sud utvrditi po slobodnoj ocjeni ako se pokaže da je tužba iz člana 453a. stav 1. ovog zakona bila očito neosnovana i da su vođenjem parnice u povodu te tužbe, a naročito njenim praćenjem u sredstvima javnog informiranja, teže povrijeđeni ugled i poslovni interesi tog tužioca.

Dio šesti

XXXI – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 454

(1) Ako je prije dana stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

(2) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već zakazano pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, ali rasprava još uvijek nije otvorena, sud će opozvati svoje rješenje o određivanju ročišta i o tome obavijestiti stranke, a tuženog pozvati da dostavi odgovor na tužbu u skladu s odredbama ovog zakona.

(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom slijedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

(4) Sud će upozoriti stranke u postupku da nakon održavanja ročišta iz stava 3. ovog člana neće moći poduzimati radnje za koje je odredbama ovog zakona predviđeno da se mogu poduzeti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta.

Član 455

U predmetima u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona nastupilo mirovanje postupka, istekom mirovanja nastupaju pravne posljedice iz člana 201. stav 3. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 42/98 i 3/99).

Član 456

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220., čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona.

(3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu.

Član 457

Odredbe člana 86. ovog zakona počet će se primjenjivati nakon stupanja na snagu posebnog zakona kojim se uređuje postupak medijacije.

Član 458

(1) Do dana donošenja posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68 i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi (“Službeni list R BiH”, broj 2/92).

(2) U odredbama članova navedenih u stavu 1. ovog člana riječi: “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija” zamjenjuju se riječima “Bosna i Hercegovina” u odgovarajućem padežu.

Član 459

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 42/98 i 3/99), osim odredbi čl. 404. do 424. tog zakona,  koje će se nastaviti primjenjivati do donošenja posebnog zakona.

Član 460

U periodu od tri mjeseca nakon stupanja na snagu ovog zakona, rokovi iz člana 75. stav 4., člana 94. stav 2. i člana 217. stav 3. ovog zakona, mogu se izuzetno produžiti za najduže 30 dana, ako, s obzirom na postojeći raspored ročišta svakog pojedinačnog sudije, zakazivanje ročišta u navedenim rokovima ne bi bilo moguće.

Član 461

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama  Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o dopunama
Zakona o parničnom postupku

(“Sl. novine FBiH”, br. 73/2005)

Član 3

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjeni
Zakona o parničnom postupku

(“Sl. novine FBiH”, br. 19/2006)

Član 2

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a primjenjivat će se u svim predmetima u kojima nije donesena pravosnažna presuda.

Samostalni članovi Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku

(“Sl. novine FBiH”, br. 98/2015)

Član 106

(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.

(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.

Član 107

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Zakon o doprinosima Federacije BiH

0

ZAKON O DOPRINOSIMA Federacije BiH

(“Sl. novine FBiH”, br. 35/1998, 54/2000, 16/2001, 37/2001, 48/2001 – dr. zakon, 1/2002, 17/2006, 14/2008, 91/2015, 104/2016, 34/2018 i 99/2019)

I – OPŠTE ODREDBE

Član 1

Ovim zakonom uređuje se sistem obaveznih doprinosa, kao osnovnih instrumenata za finansiranje obaveznog: penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti (u daljem tekstu: doprinosi), kao i gornja granica stopa doprinosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Kantoni i nosioci osiguranja ne mogu svojim propisima uvoditi druge vrste i utvrđivati nove stope doprinosa.

Stope doprinosa utvrđuju nadležni organi, s tim da visina stopa ne može biti veća od visine stopa propisanih ovim zakonom.

Član 2

Doprinosi i drugi izvori sredstava koji nisu obuhvaćeni ovim zakonom, za finansiranje prava iznad obaveznog nivoa iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti, utvrđuju se u skladu sa federalnim zakonima iz tih oblasti i propisima donesenim na osnovu tih zakona.

Za provođenje socijalne politike i formiranja službi socijalne zaštite, u okviru sistema, instrumenata i nadležnosti utvrđenih ovim zakonom i propisima iz stava 1. ovog člana, nadležni su kantoni i zakonom određeni organi nosilaca osiguranja.

Član 3

(brisano)

II – VRSTE DOPRINOSA

Član 4

Doprinosi za obavezna osiguranja (u daljnjem tekstu: obavezni doprinosi) prema ovom Zakonu su:

1. za penzijsko i invalidsko osiguranje:

1.1. doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje,

1.2. dodatni doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, za staž osiguranja koji se računa sa povećanim trajanjem;

2. za osnovno zdravstveno osiguranje;

3. za osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:

1. iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika;

2. na isplaćena lična primanja na teret poslodavca;

3. iz drugih izvora, koje obezbjeđuju obveznici obračunava-nja i uplate doprinosa u skladu sa propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti.

III – OBVEZNICI DOPRINOSA

Član 5

Obveznik doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona je fizičko lice – rezident Federacije:

– koje je na teritoriji Federacije u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica – rezidenta Federacije;

– koje je izabrano ili imenovano na javnu ili drugu dužnost i za obavljanje te dužnosti ostvaruje plaću ili drugu naknadu koja se tretira kao plaća;

– koje je na teritoriji Federacije zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica – nerezidenta Federacije, međunarodne organizacije i ustanove ili stranog diplomatskog i konzularnog predstavništva, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno;

– koje je od strane pravnog ili fizičkog lica – rezidenta Federacije, kod kojeg je u radnom odnosu, upućeno na rad ili stručno usavršavanje u inostranstvo, ako nije obavezno osigurano po propisima države u koju je upućeno ili ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno;

– koje je zaposleno u inostranstvu kod inostranog poslodavca, ako nije obavezno osigurano kod inostranog nosioca socijalnog osiguranja;

– koja ostvaruje primanja od drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada, u skladu sa propisima o porezu na dohodak;

– druga fizička lica – rezidenti Federacije, u skladu sa propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti.

Obveznik doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona je i fizičko lice – nerezident Federacije koje je na teritoriji Federacije:

– u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica – rezidenta Federacije;

– zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica – nerezidenta Federacije, ako međunarodnim ugovorom evidentiranim kod Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno;

– zaposleno kod međunarodne organizacije i ustanove ili stranog diplomatskog i konzularnog predstavništva, ako međunarodnim ugovorom evidentiranim kod Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nije drugačije predviđeno.

Obveznik doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 2. ovog zakona je:

– pravno ili fizičko lice – rezident Federacije, koje zapošljava zaposlenike, za zaposlenike u radnom odnosu i s njima izjednačene osiguranike;

– fizičko lice – rezident Federacije koja samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje u skladu sa propisima o porezu na dohodak.

– fizičko lice – nerezident Federacije, koje na teritoriji Federacije samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje u skladu sa propisima o porezu na dohodak;

– fizičko lice koje se bavi poljoprivredom i šumarstvom kao jedinim ili glavnim zanimanjem;

– trgovac pojedinac čija je samostalna djelatnost upisana u registar kod nadležnog organa;

– pravno ili fizičko lice, isplatilac primanja na osnovu drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada.

Obveznici doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 3. ovog zakona su: zavodi, fondovi, organi uprave i druga pravna ili fizička lica određena propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, zdravstvenom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti.

Rezidentom Federacije u smislu ovog zakona smatra se fizičko lice koje na teritoriji Federacije ima prebivalište ili boravište.

Status rezidenta ima i fizičko lice koje je kao šef diplomatskog ili konzularnog predstavništva ili kao diplomatski ili konzularni službenik zaposleno u domaćem diplomatskom ili konzularnom predstavništvu u inostranstvu, ako se na ta primanja ne plaća doprinos u zemlji u kojoj je zaposleno.

Status rezidenta ima i fizičko lice koje je upućeno u inostranstvo radi obavljanja poslova za Federaciju, za fizičko ili pravno lice – rezidenta Federacije ili za međunarodnu organizaciju.

IV – OSNOVICA DOPRINOSA

Član 6

Osnovicu doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona čini:

1. plaća zaposlenog zaposlenika, rukovodnog zaposlenika i pripravnika;

2. plaća ili druga naknada funkcionera, koja zamjenjuje plaću;

3. naknada plaće za prekid rada koji nije prouzrokovao zaposlenika;

4. naknada plaće za vrijeme praznika za koje se po zakonu ne radi;

5. naknada plaće za vrijeme odsustva sa posla zaposlenika u vrijeme korištenja godišnjeg odmora;

6. naknada plaće za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i dr;

7. naknada plaće za vrijeme odsustva zaposlenika sa posla radi obrazovanja i stručnog osposobljavanja i prekvalifikacije zaposlenika;

8. naknada plaće u slučajevima privremene spriječenosti za rad usljed bolesti do 42 dana;

9. naknada plaće zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, koja se isplaćuje iz sredstava pravnog, odnosno fizičkog lica kod kojeg je osiguranik zaposlen;

10. izuzetno, množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,25 za zaposlenike u rudnicima uglja, tekstilnoj, kožnoj i industriji obuće kojima se isplaćuje najniža plaća i nisko akumulacijskim djelatnostima tradicionalnih esnafskih zanata utvrđenih posebnim propisom kantonalne skupštine.

11. svako pojedinačno primanje od članstva u predstavničkim organima vlasti, ako to primanje nije obuhvaćeno osnovicom iz člana 6. tač. od 1. do 9., na osnovu članstva u skupštini, nadzornom odboru privrednog društva, člana upravnog odbora, upravnog vijeća i drugih njima odgovarajućih tijela drugih pravnih lica, člana komisije i odbora tih tijela, stečajnog upravitelja i suca porotnika, koji nema svojstvo zaposlenika na sudu, primanje, umanjeno za porezno priznati iznos izdatka za povremene djelatnosti naučnika, umjetnika, stručnjaka, novinara, sudskih vještaka, trgovačkih putnika, akvizitera, sportskih sudaca i delegata i na osnovu drugih djelatnosti koje se obavljaju uz neku osnovnu samostalnu ili nesamostalnu djelatnost.

12. ostala primanja i naknade fizičkih lica koja nisu obveznici doprinosa po drugom osnovu, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, zdravstvenom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti.

Član 6a

Plaća iz čl. 6., 7. i 8. ovog Zakona je novčano i svako drugo primanje, bez obzira na oblik isplate, oporeziv prema propisima o porezu na dohodak, koji je na osnovu radnog odnosa poslodavac isplatio ili je bio dužan isplatiti zaposleniku prema odredbama Zakona o radu, kolektivnom ugovoru i drugim propisima iz oblasti rada, a sastoji se od doprinosa iz osnovice, poreza na dohodak i iznosa koji se isplaćuje zaposleniku sa tog osnova.

Prosječna plaća je prosječan iznos mjesečne plaće isplaćene po jednom zaposleniku u Federaciji u periodu januar – septembar tekuće godine, koji objavljuje Federalni zavod za statistiku, a sastoji se od iznosa doprinosa iz osnovice, poreza na dohodak i iznosa koji se isplaćuje zaposleniku i služi za utvrđivanje mjesečne osnovice i najniže mjesečne osnovice iz člana 6. tačka 10. i člana 8. stav 2. ovog Zakona za obračunavanje doprinosa u kalendarskoj godini koja slijedi iza godine na koju se odnosi prosječna plaća.

Član 7

Osnovica iz člana 6. tač. 1. do 9. ovog zakona je – plaća, odnosno naknada plaće radnika, utvrđena u skladu sa zakonom ili drugim propisima, s tim da osnovica za obračun doprinosa ne može biti niža od najniže plaće utvrđene Općim kolektivnim ugovorom.

Osnovica iz člana 6. tač. 1. do 9. ovog zakona, za obveznika koji je na teritoriji Federacije zaposlen kod pravnog ili fizičkog lica – nerezidenta Federacije je njegova plaća, s tim da ta osnovica ne može biti niža od prosječne plaće zaposlenih na teritoriji Federacije, u skladu sa članom 6.a stav 2. ovog Zakona.

Osnovica iz člana 6. tač. 1. do 9. ovog zakona, za obveznika koji je na teritoriji Federacije zaposlen kod humanitarne organizacije – nerezidenta Federacije je njegova plaća, s tim da ta osnovica ne može biti niža od prosječne plaće zaposlenih na teritoriji Federacije, u skladu sa članom 6.a stav 2. ovog Zakona.

Za obveznika koji je u radnom odnosu sa poslodavcem – rezidentom Federacije, a koji je upućen na rad ili stručno usavršavanje u inostranstvo, kao i za obveznika zaposlenog u inostranstvu kod inostranog poslodavca, osnovicu doprinosa iz člana 4. tačka 1. ovog zakona čine lična primanja koja bi za istu vrstu posla ostvario u Federaciji, s tim da ta osnovica ne može biti niža od prosječne mjesečne plaće zaposlenih u Federaciji u skladu sa članom 6.a stav 2. ovog Zakona.

Član 8

Osnovicu doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 2. ovog zakona čini plaća i druga lična primanja radnika u radnom odnosu kod pravnih ili fizičkih lica – rezidenata Federacije i s njima izjednačenih osiguranika, iz čl. 6. i 7. ovog zakona.

Osnovica za obračun doprinosa poduzetnika je:

a) množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 1,1 ukoliko poduzetnik na osnovu obavljanja samostalne djelatnosti slobodnog zanimanja, prema propisima o porezu na dohodak, dohodak sa tog osnova utvrđuje na osnovu poslovnih knjiga, u skladu sa propisima o porezu na dohodak;

b) množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,65 ukoliko poduzetnik na osnovu obavljanja samostalne djelatnosti obrta, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, dohodak utvrđuje na osnovu poslovnih knjiga;

c) množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,55 ukoliko osiguranik na osnovu obavljanja samostalne djelatnosti obrta ili samostalne djelatnosti slobodnog zanimanja, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, dohodak sa tog osnova plaća prema paušalno utvrđenom dohotku;

d) izuzetno, množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,25 za poduzetnike koji samostalno obavljaju privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, za nisko akumulacijske djelatnosti tradicionalnih esnafskih zanata utvrđene posebnim propisom i taksi djelatnosti, ukoliko osiguranik na osnovu obavljanja samostalne djelatnosti obrta, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, dohodak sa tog osnova plaća prema paušalno utvrđenom dohotku;

e) množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,25 ukoliko poduzetnik na osnovu obavljanja djelatnosti poljoprivrede i šumarstva ne plaća porez na dohodak ili ukoliko porez na dohodak plaća prema paušalno utvrđenom dohotku;

f) množenik prosječne plaće iz člana 6.a stav 2. i koeficijenta 0,29 ukoliko poduzetnik na osnovu obavljanja djelatnosti poljoprivrede i šumarstva porez na dohodak, dohodak sa tog osnova utvrđuje na osnovu poslovnih knjiga, u skladu sa propisima o porezu na dohodak;

g) množenik prosječne plaće iz člana 6a. stav 2. i koeficijenta 0,29, ukoliko poduzetnik na osnovu obavljanja djelatnosti trgovca pojedinca koji je upisan u odgovarajući registar i dohodak sa tog osnova utvrđuje na osnovu poslovnih knjiga, u skladu sa propisima o porezu na dohodak.

Osnovica doprinosa za obveznike iz člana 5. stav 3. alineja 5. su primanja koja se isplaćuju fizičkim licima – rezidentima na osnovu drugih vrsta samostalnih djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada.

Doprinosi iz st. 1., 2. i 3. ovog člana imaju karakter troškova poslovanja.

Doprinosi iz člana 4. stav 2. tačka 3. ovog zakona, obračunavaju se na osnovicu utvrđenu u skladu sa propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti.

Član 9

Doprinosi iz člana 4. stav 2. tač. 1. i 2. ovog Zakona ne plaćaju se na ostala primanja i naknade iz radnog odnosa na koja se ne plaća porez na dohodak, u skladu sa propisima o porezu na dohodak.

Izuzetno, doprinosi iz člana 4. stav 2. tačka 3. ovog zakona, za pojedine kategorije osiguranika obuhvaćene stavom 1. ovog člana, plaćaju se u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, zdravstvenom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti.

V – STOPE DOPRINOSA

Član 10

Najviše stope doprinosa prema osnovici su:

1. na teret obveznika doprinosa iz osnovice (član 6. tač. od 1. do 10., tačka 12. i član 7.):

– 17,00 % za penzijsko i invalidsko osiguranje,

– 12,50 % za osnovno zdravstveno osiguranje,

– 1,50 % za osiguranje od nezaposlenosti;

2. na teret poslodavca na osnovicu (član 6. tač. od 1. do 10., tačka 12. i član 8.):

– 6,00 % za penzijsko i invalidsko osiguranje,

– 4,00 % za osnovno zdravstveno osiguranje,

– 0,50 % za osiguranje od nezaposlenosti;

3. na osnovicu, za dodatni doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje i to:

a) 2,00 % za osiguranike raspoređene na radno mjesto na kojem se 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 14 mjeseci staža,

b) 3,00 % za osiguranike raspoređene na radno mjesto na kojem se 12 mjeseci efektivnog rada računa kao 15 mjeseci staža,

c) 6,00 % za osiguranike raspoređene na radno mjesto na kojem se 12 mjeseci efektivnog rada računa preko 15 mjeseci staža.

4. Poseban doprinos za zdravstveno osiguranje, za zdravstvenu zaštitu u inozemstvu, iz člana 7. stav 4. ovog Zakona odredit će Vlada Federacije BiH, na prijedlog Federalnog ministarstva finansija.

Član 10a

Izuzetno, prema osnovici iz člana 6. tačka 11. ovog Zakona obračunavaju se doprinosi:

1. na teret osiguranika, iz osnovice po stopi:

– 4,00 % za osnovno zdravstveno osiguranje;

2. na teret isplatioca primanja, na osnovicu po stopi:

– 6,00% za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Član 10b

Izuzetno, doprinosi prema osnovici iz člana 8. stav 2. obračunavaju se na osnovicu po stopama:

– 23,00 % za penzijsko i invalidsko osiguranje,

– 16,50 % za osnovno zdravstveno osiguranje,

– 2,00 % za osiguranje od nezaposlenosti.

VI – OBRAČUN I UPLATA DOPRINOSA

Član 11

Doprinosi se obračunavaju pri obračunu plaće. Uplatu doprinosa za obveznike doprinosa iz člana 4. stav 2. Zakona vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja-rezident Federacije prilikom svake isplate, fizičko lice koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, nosilac zajedničke djelatnosti ukoliko više lica zajednički obavljaju samostalnu djelatnost, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, isplatilac primanja iz osnova obavljanja drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada i ostali obveznici doprinosa i to:

a) na plaće, naknade plaća i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, doprinosi se plaćaju pri isplati plaće i primanja;

b) na osnovicu iz člana 8. stav 2. ovog Zakona, fizičko lice koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje ili, koje se bavi poljoprivredom i šumarstvom kao jedinim ili osnovnim zanimanjem, na svoju plaću, lice koje je zaposleno kod nerezidenta Federacije i ostali obveznici doprinosa dužni su sami obračunavati i plaćati doprinose do 10. u mjesecu za protekli mjesec;

c) za obveznika koji je na teritoriji Federacije BiH zaposlen kod nerezidenta Federacije, obračun i uplatu doprinosa može vršiti i pravno ili fizičko lice-nerezident Federacije i to do 10. u mjesecu za protekli mjesec.

Prilikom svake isplate plaće i drugog primanja isplatilac je dužan zaposleniku, odnosno obvezniku doprinosa iz člana 5. ovog Zakona izdati jedan primjerak obračuna plaće, odnosno primanja koji sadrži doprinose, porez na dohodak i iznos koji se isplaćuje sa tog osnova.

Isplatilac, odnosno obveznik plaćanja doprinosa dužan je podatke o uplaćenim doprinosima, uplaćenom porezu na dohodak i isplaćenoj plaći, odnosno primanju za svakog obveznika dostaviti obvezniku doprinosa i nadležnoj jedinici Porezne uprave do kraja januara tekuće godine za proteklu godinu.

Doprinosi po stopama iz člana 10. ovog Zakona obračunavaju se pri obračunu plaće i dospijevaju za plaćanje istovremeno sa isplatom plaće.

Ako obveznik obračunavanja doprinosa iz stava 1. ovog člana ne isplati ili ne isplati u cijelosti plaću za prethodni mjesec u mjesecu u kojem je dospjela isplata plaće, dužan je obračunati doprinose prema iznosu dospjele a neisplaćene plaće do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dospjela isplata plaće.

Doprinosi obračunati u skladu sa stavom 5. ovog člana dospijevaju za plaćanje najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu.

Doprinosi po stopi iz člana 10.a ovog Zakona obračunavaju se prije isplate primanja osiguraniku, a dospijevaju za plaćanje istovremeno sa isplatom primanja osiguraniku.

Osiguraniku se prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te osiguranja za slučaj nezaposlenosti ne mogu umanjiti ni ukinuti u slučaju da obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa nije obračunao, odnosno uplatio ili djelimično uplatio dospjele doprinose u skladu sa st. 4. i 5. ovog člana, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 11a

Isplatioci plaća, drugih ličnih primanja i fizička lica iz člana 11. stav 1. ovog Zakona dužni su za svaku isplatu plaće, odnosno primanja sačiniti specifikaciju o uplati doprinosa i poreza na dohodak i isplati primanja i dostaviti je nadležnoj ispostavi Porezne uprave Federacije BiH istog, a najkasnije narednog dana od dana isplate plaće, odnosno primanja.

Član 11b

Poslodavac-isplatilac plaće i drugih ličnih primanja, kao i fizička lica iz člana 1. stav 1. tač. b) i c) ovoga zakona, doprinose iz osnovice i doprinose na osnovicu usmjeravaju u skladu sa propisima odnosno podzakonskim aktima donesenim na osnovu ovog zakona odgovarajućem korisniku odnosno korisnicima.

Član 12

Uplata doprinosa vrši se u KM.

Doprinosi se uplaćuju po vrsti na propisane uplatne račune putem ovlaštenih organizacija za obavljanje unutrašnjeg platnog prometa (OOPP).

Član 13

Na iznose doprinosa obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti koji nisu plaćeni u propisanom roku plaća se kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope kamate na javne prihode dnevno za svaki dan zakašnjenja.

Član 14

Kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH.

Član 14a

U slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna Porezna uprava će donijeti rješenje o prinudnoj naplati.

Na osnovu ovog rješenja, Porezna uprava može zahtijevati prinudnu naplatu doprinosa prijenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća, otvorenog kod OOPP, na propisane uplatne račune javnih prihoda, kao i naplatu iz cjelokupne imovine isplatioca plaća.

Član 14b

OOPP koja vrši prijenos sredstava sa računa obveznika plaćanja doprinosa dužna je u slučaju kada istovremeno sa isplatom plaće ili primanja, prema odredbama člana 11. st. 1., 4. i 5. ovog Zakona, nisu uplaćeni obavezni doprinosi o tome obavijestiti ispostavu Porezne uprave nadležnu prema sjedištu obveznika plaćanja doprinosa u roku od osam dana od dana isplate plaće ili primanja.

Član 14c

Evidencije o obračunatim i uplaćenim doprinosima iz plaća i na plaće vodi organizaciona jedinica Porezne uprave na čijem području se nalazi sjedište isplatioca-pravnog lica i fizičkog lica koje samostalno obavlja djelatnost, odnosno prebivalište fizičkog lica iz člana 1. stav 1. tač. b) i c) ovog zakona.

VII – KAZNENE ODREDBE

Član 15

Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj:

1. poslodavac, ako ne obračuna doprinose pri obračunu plaće, a najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu (član 11. st. 4. i 5.);

2. obveznik, fizičko lice, ako doprinose ne obračuna do 10. dana u mjesecu za prethodni mjesec (član 11. st. 1.b) i c));

3. isplatilac primanja od druge samostalne djelatnosti ili od povremenog nesamostalnog rada, ako ne obračuna doprinose prije isplate primanja osiguraniku (član 11. stav 7.).

Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana i odgovorno lice u pravnom licu.

Član 16

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj:

1. poslodavac, ako ne uplati doprinose istovremeno sa isplatom plaće, a najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu (član 11. st. 4. i 6.);

2. obveznik, fizičko lice, ako ne uplati doprinose do 10. dana u mjesecu za prethodni mjesec (član 11. st. 1.b) i c));

3. isplatilac primanja od druge samostalne djelatnosti ili od povremenog nesamostalnog rada, ako ne uplati doprinose prije isplate, a najkasnije istovremeno sa isplatom primanja (član 11. stav 7.);

4. pravno lice i fizičko lice koje samostalno obavlja djelatnost ako kao isplatilac plaće, kao i fizičko lice za sebe, Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ne dostavi u propisanom roku specifikaciju uz isplatu plaća i specifikaciju uz uplatu doprinosa poduzetnika.

Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj dužnik doprinosa – osiguranik, koji sam za sebe plaća doprinose, ako dospjele doprinose ne uplati u propisanom roku (član 11. tačka b)).

Član 17

Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj OOPP, koja vrši prijenos sredstava sa računa obveznika plaćanja doprinosa, ako u propisanom roku nije obavijestila nadležnu ispostavu Porezne uprave o isplati plaće ili primanja, prema kojima nisu istovremeno sa isplatom plaćeni obavezni doprinosi (član 14.b).

Član 17a

Obveznik plaćanja doprinosa kaznit će se za prekršaj, prema članu 16. ovog Zakona, za prekršaj počinjen prvi put, a za prekršaj počinjen drugi put, uz novčanu kaznu, može mu se izreći i mjera zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju do jedne godine.

VIII – PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 18

Do osnivanja i početka rada nosilaca osiguranja po federalnim propisima, doprinosi su prihodi nadležnih postojećih nosilaca osiguranja.

Član 19

Obavezni doprinosi za druge namjene na teritoriji Federacije, izuzev obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, mogu se uvoditi samo ovim zakonom.

Član 20

Federalni ministar finansija će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijeti pravilnik o načinu obračunavanja i plaćanja doprinosa.

Federalni ministar finansija do 31. decembra tekuće godine objavljuje za sljedeću kalendarsku godinu iznose osnovica za obračun doprinosa u mjesečnom iznosu, koje su propisane kao množenik prosječne plaće i koeficijenta iz člana 6. tačka 10. i člana 8. stav 2. ovog Zakona.

Izuzetno, od odredbe stava 2. ovog člana, federalni ministar finansija do 31. decembra 2008. objavljuje iznose osnovica za obračun doprinosa u mjesečnom iznosu iz člana 6. tačka 10., člana 8. stav 2. i člana 7. st. 2., 3. i 4. ovog Zakona za 2009. godinu.

Član 20a

Izuzetno od odredbe člana 6. tačka 10., osnovicu doprinosa čini množenik prosječne plaće iz člana 6a. stav 2. i koeficijenta 0,29 za zaposlenike u rudnicima uglja, tekstilnoj, kožnoj i industriji obuće i niskoakumulacijskim djelatnostima tradicionalnih esnafskih zanata kojima se isplaćuje mjesečna plaća u visini do 60% prosječne mjesečne neto-plaće u skladu sa članom 6a. stav 2., u periodu 60 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 21

Danom početka primjene na teritoriji Federacije prestaje primjena propisa kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona bilo uređeno obračunavanje i plaćanje doprinosa na teritoriji Federacije.

Član 22

Doprinosi se obračunavaju prema propisima koji vrijede u vrijeme nastanka obaveze za plaćanje.

Član 23

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 54/2000)

Član 9

Ovaj zakon će se bez odlaganja objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i stupa na snagu danom objavljivanja ili 1. januara 2001. godine, zavisno od toga koji je od ova dva datuma kasniji.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 16/2001)

Član 6

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 37/2001)

Član 9

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 1/2002)

Član 8

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objave u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 17/2006)

Član 6

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 14/2008)

Član 23

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a primjenjivat će se od 1. januara 2009. godine.

Samostalni član Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o doprinosima

(“Sl. novine FBiH”, br. 91/2015)

Član 8

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.