Home Blog Page 51

Ugovori

0

UGOVORI

Izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Ortački ugovor

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u N.G. broj P-186/99 od 17.4.2002. godine, obavezan je tuženi I.V. iz s. K. da tužiocu M.D. plati dug od 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 3.700,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2233/02 od 24.01.2005. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tružbeni zahtjev tužioca, i obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 2.200,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tuženog odbiti i prvostepena presuda potvrditi.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviizji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 74/05, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primjeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tuženi iz osnova ugovora o zajmu isplati 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio: da je tužilac sa tuženim tokom 1994. godine zaključio ugovor o poslovnoj saradnji i da mu je dao 40.000,00 DEM, a zatim još 4.000,00 DEM; da je neposredno prije zaključenja ovog ugovora tužilac od tuženog tražio u zajam 10.000,00 DEM, koji iznos je utrošio u nabavku nafte u C.G., a nakon što je nabavljenu naftu prodao, tužiocu pored iznosa od 10.00,00 DEM isplatio još 3.000,00 DEM i 200 litara nafte; da je tuženi nakon primljenog iznosa od 44.000,00 DEM sa cisternama za naftu otišao u C.G. gdje je kupio naftu koja mu je od nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova C.G. oduzeta i da je po rješenju Komisije za carinske prekršaje Carinarnice u P. broj D-385/313 od 11.11.1994. godine nije prihvaćena prekršajna prijava Osnovnog tužilaštva iz N. Kt. broj 496/94 od 01.11.1994. godine protiv tuženog M.N. iz G. da je učinjen carinski prekršaj iz člana 101. stav 5. Zakona o prekršajima, jer da nema elemenata prekršaja po članu 208. Carinskog zakona.

Nalazeći da je između stranaka u sporu zaključen ugovor o poslovnoj saradnji po kojem je tužilac uložio 44.000,00 DEM u posao oko nabavke nafte, ali da stranke navedenim ugovorom nisu ugovorile nastupanje rizika u slučaju neostvarivanja posla, te kako je u izvršenju posla nabavke nafte došlo do oduzimanja nafte od strane Ministarstva C.G., to da je tuženi u obavezi da tužiocu vrati njegovu ulogu u novcu koji je iznosio 44.00,00 DEM. Dalje prvostepeni sud nalazi da je tuženi svjesno izbjegao inicijativu tužioca da se u ugovoru predvidi i posljedica nastupanja eventualnog rizika i to opaskom ”neće se to valjda desiti”, pa kako se desilo da je oduzeta nafta, prvostepeni sud sudio tako što je tuženog obavezao da tužiocu plati iznos naveden u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje, kao i pravni stav, da su stranke zaključile ugovor o poslovnoj saradnji, pri čemu izrazivši stav da taj ugovor u sebi sadrži elemente ugovora o ortakluku (paragraf 1175, 1184. i 1187 Opšteg Građanskog Zakonika) jer sve ono što se dešavalo između njih sadrže obilježja ovog ugovora po kojem dva lica se obavezuju da ujedine, odnosno stave na raspolaganje jedan drugome svoju ili dio imovine za postizanje određenog ekonomskog cilja pri čemu se to ulaganje u smislu ortačkog udjela ne mora sastojati isključivo u imovini već se ono može sastojati i u tome da jedna strana ulaže svoj rad. Ovakav ugovor je aleatoran jer se prilikom zaključenja ugovora zna koliki je ortački ugovor svakog ugovarača ali je potpuno neizvjesno koliko će svaki od njiho dobiti po prestanku ortakluka. Da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda ”da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji ali da tuženi ostaje u obavezi da tužiocu vrati njegovih 44.00,000 DEM” i to polazeći od toga da je tuženi ”svjesno izbjegao ugovaranje snošenja rizika” kao i da je dogovoreno da poslovna saradnja traje dok ima posla a kada posao stane da tuženi vrati tužiocu njegovih 44.000,00 DEM, koji je po prvostepenom sudu stao ”kada je nafta oduzeta od strane nadležnog organa C.G.”. Da po shvatanju drugostepenog suda izraz ”kada posao stane” treba tumačiti tako da je određeni posao sa njegovog gledišta prestao kada su oni ostvarili ekonomski cilj zbog koga su stupili u poslovnu saradnju ili kada jedna u skladu sa dogovorom iskaže volju da želi izaći iz zajedničkog poslovanja, ali se ne može smatrati da je posao prestao voljom stranaka kada je predmet njihove ekonomske saradnje, u ovom slučaju nafta, oduzeta od strane nadležnog organa jedne države zbog sumnji u pravilnost poslovanja. Stoga da je ovdje prestala mogućnost daljeg ostvarivanja ekonomskog cilja iz razloga koji je van bilo kakve volje i utjecaja stranaka pa se ne može prihvatiti da je posao prestao, on je sa ovog gledišta propao, jer je nestala osnova imovine ortačke zajednice, pa zbog toga se na ovaj odnos ima primjeniti paragraf 1197 Opšteg Građanskog Zakonika po kojem ”dobitak” bi predstavljao onu imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužioca bi bio dogovoreni iznos od 3.000,00 DEM i određena količina goriva po jednoj turi. Da iznos koga je tužilac uložio u orgtakluk od 44.000,00 DEM, koga je u ostvarivanju ugovora o poslovnoj saradnji predao tuženom, uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, ne predstavlja njegov dobitak, već taj iznos predstavlja njegov udio u zajedničku imovinu orgtakluka i taj udio sam posebi je nestao onog momenta kada je ortakluk izgubio uloženu glavnicu a to je bilo u trenutku kada je nafta koju je tuženi nabavio za iznos glavnice ortakluka oduzeta od nadležnog organa u C.G. Pri tome, da je nestao osnov glavnice ortakluka, i da to ne mijenja stvar, što je tužilac najveći gubitnik u ovom ortakluku jer je on izgubio uloženi novac, a tuženi izgubio samo svoj trud, rad i vrijeme, a oni su pri zasnivanju zajedničkog poslovanja prihvatili da na takav način bude određen udio koji svaki od ortaka unosi u zajedničku glavnicu. Kako je nestala glavnica to da se tuženi ne može obavezati da vrati tužiocu njegov udio u uloženu glavnicu od 44.000,00 DEM, jer za to ne postoji zakonska osnova. Stoga je drugostepeni sud žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev.

Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.

Pravilno drugostepeni sud u razrješenju ove pravne stvari polazi od primjene pravnih pravila Opšteg Građanskog Zaonika (u daljem tekstu: OGZ), paragrafa 1175–1216, koji regulištu ugovor o ortakluku, jer Zakon o obligavionim odnosima (”Sl. list SFRJ”, br. 29/78 do 57/99 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 i 3/96), kao ni drugim zakonskim propisima ovaj ugovor nije regulisan, a navedene odredbe OGZ-a se primjenjuju kao pravna pravila na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.4.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (”Sl. list FNRJ”, br. 46/46), a u Republici Srpskoj se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog Zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92).

Po pravnim pravilima paragrafa 1175-1216 OGZ-a, ugovor o ortakluku je konsensualan ugovor koji nastaje momentom postignute saglasnosti o njegovim bitnim elementima, prvo, o cilju koji se osnovanim udruženjem namjerava postići, a to je cilj radi postizanja imovinske koristi, drugo, o veličini pojedinih ortačkih udjela koji može biti novac, stvari, jedan dio ili cijela imovina pojedinog ortaka kao i sam rad, a koji pojedini udjeli ne moraju biti jednaki i treća, vremenskom trajanju ugovora o ortakluku koje obično zavisi od vremenskog ostvarivanja namjeravanog cilja.

Po paragrafu 1197. OGZ-a, ako je ortakluk izgubio uloženu glavnicu sasvim ili u jednom dijelu u istom razmjeru po kojem u protivnom slučaju bi se podijelio dobitak, a ako u glavnicu nije ništa dao gubi svoje trudi (rad).

Utvrđujući u postupku da je tužilac tokom 1994. godine u vrijeme trajanja rata na prostorima bivše SR BiH, prije traženja tuženog da mu dadne 44.000,00 DEM, tražio i dobio 10.000,00 DEM i isplatio mu još 3.000,00 DEM i 200 litara goriva nafte, da je prije traženja i dobivanjea iznosa od 44.000,00 DEM tužioca upoznao da će za ovaj iznos nabaviti naftu u C.G. radi dalje preprodaje i da se tom prilikom nisu dogovarali koliko će svaki od njih dobiti po obavljenom poslu oko uvoza nafte i ko će od njih i na koji način preuzeti rizik ako do uvoza ne dođe odnosno ako posao propadne kao i da su organi vlasti u C.G. oduzeli cisterne sa naftom koje je tuženi kupio, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su stranke u sporu zaključile ugovor o ortakluku po kojem bi dobitak za ugovorne strane, iako nisu tako ugovorili, predstavljao imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužitelja bi bio dogovoreni iznos isplate od 3.000,00 DEM i određene količine goriva po pribavljenoj turi, da iznos koji je tužilac uložio u iznosu od 44.000,00 DEM koji je u ostvarivanju cilja ovog ugovora predao tuženom, a koji je sav uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, za tužioca ne predstavlja dobitak, već on predstavlja njegov udio u zajedničkoj imovini ortakluka koji je oduzimanjem goriva nestao, pa kako je nestao osnov glavnice ortakluka bez obzira što je tužilac gubitnik za navedeni iznos ortakluka, dok je tuženi izgubio rad i vrijeme oko realizacije cilja ugovora o ortakluku – nabavke nafte, jer su prilikom zasnivanja ovog ugovora prihvatili da se na takav način odredi udio svakog od njih u zajednici glavnice ortakluka.

Iz tih razloga nisu, ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu tužicoa u iznosu koji je zahtjevom tražio u ovom sporu.

Ostali revizioni navodi tužioca su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema svemu iznesenom, ne postoje nedostaci prilikom donošenja drugosepene presude na koje se ukazuje u reviziji, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je primjenom odredbi člana 393. ZPP-a u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. ZPPRS odlučeno kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-306/05 od 13.07.2007.g. )

<——->

Osiguranje

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-542/98 od 21.5.2001. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilje za plaćanje naknade štete u iznosu od 77.295,00 KM, te mjesečnog iznosa rente od 1.500,00 KM, sve počev od 26.7.1989. godine, pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, i tužilja obavezana da tuženoj naknadi troškove spora u iznosu od 2.267,00 KM sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2370/01 od 18.03.2005. godine, žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njena žalba protiv prvostepene presude usvojiti, prvostepena presuda preinačiti i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Tuženi u odgovoru na reviziju tužilje osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.

Republički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži da se tužena obaveže da joj naknadi nematerijalnu štetu na ime zadobivenih teških tjelesnih povreda u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 26.7.1989. godine na magistralnom putu B. G. – B.L. koju je prouzrokovao K.Z. vozač putničkog automobila marke Volswagen njemačke registracije broj … .

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da se dana 26.7.1989. godine oko 23.00 časa na magistralnom putu B.G. – B.L. dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je tužilja zadobila više teških tjelesnih povreda; da je vozač putničkog automobila njemačke registracije Volswagen Jetta reg. broj…, K.Z. koji je prouzrokovao navedenu saobraćajnu nesreću proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja na putevima iz člana 181. stav
3. u vezi sa stavom 1. KZ SR BiH i izrečena mu uslovna osuda; da je putnički automobil kojim je upravljao K.Z. u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano od autoodgovornosti kod osiguravajućeg društva N.B. N.R. 16/18, po polisi osiguranja 6.866.448/686 od 26.7.1989. do 26.7.1991. godine; da je tužilji po zahtjevu u vansudskom postupku tužena obradila odštetni zahtjev i isplatila joj naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 34.000 DEM.

Kod ovakvog stanja činjenica koje među strankama nisu ni sporne, nižestepeni sudovi nalaze da tužilja kao oštećena ima pravo na zahtjev da joj osiguravajuće društvo kod koga je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima naknadi štetu, pa kako putnički automobil kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća u vrijeme štetnog događaja nije bilo osigurano kod tužene već kod osiguravajućeg društva N.B., A.V. AG N., to da tuženi nema pasivnu legitimaciju u ovom sporu i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužilje.

Ovakva odluka je pravilna i zakonita.

Nesporna je činjenica da je predmetna saobraćajna nesreća prouzrokovana putničkim automobilom marke Volswagen Jetta reg. broj … kojim je upravljao K.Z., koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja 26.7.1979. godine bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima (autoodgovornosti) kod inostranog osiguravajućeg društva iz SR Nj., N.B., A.V. AG N., po polisi osiguranja broj 6.866.448/686 od 26.7.1989.

U smislu propisa SR Nj. (Zakon o obaveznom osiguranju držalaca motornih vozila od 05.4.1965. godine) treće oštećeno lice može svoj odštetni zahtjev utužiti i neposredno protiv osiguravatelja u okviru njegove obaveze po osnovu ugovora o osiguranju.

U ovom slučaju, što nije ni sporno među strankama, putničko vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u vrijeme štetnog događaja je bilo osigurano kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva, a ne kod tuženog.

Stoga tuženi, koji je po ovlaštenju navedenog osiguravajućeg društva kod koga je osigurano putničko vozilo čijom upotrebom je tužilji uzrokovana šteta, izvršila obradu procjene štete po vansudskom zahtjevu tužilje i isplatila iznos od 34.000 DEM, nije obavezan da naknadi štetu tužilji, jer kod tuženog, kako je rečeno vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u saobraćajnoj

nesreći po ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti nije bilo osigurano već kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva.

Nižestepene presude, prema tome, nemaju nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužilje, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnoti.

Iz tih razloga, a na osnovu odredbi čl. 393. ZPP u vezi sa odredbama čl.
456. st. 1. i 451. ZPP RS, odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-469/05 od 3.8.2007.g.)

<——->

Ostava

P R E S U D A

Revizija tužitelja se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine se ukida u dijelu odluke za isplatu iznosa od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-207/00 od 28.3.2003. godine obavezuje se tuženi da tužitelju preda u posjed traktor marke IMT TIP …, broj motora…, godina proizvodnje…, crvene boje, registarskih oznaka PD… i traktorsku prikolicu marke Lj.T. Lj., koje stvari je primio na čuvanje i korištenje kao ostavoprimac po osnovu ugovora o ostavi sačinjenog 30.7.1992. godine sa ostavodavcem E. B., koje obaveze se tuženi može osloboditi ukoliko tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te se obavezuje da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.720,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava i tužitelj u cjelini odbija sa tužbenim zahtjevom.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija je djelimično osnovana.

U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da mu tuženi preda u posjed traktor marke IMT TIP…, broj motora… sa traktorskom prikolicom marke Lj.T. Lj. ili da mu na ime tih stvari isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude utvrđeno: da je tužitelj vlasnik traktora marke IMT TIP… sa brojem motora…, proizvedenog… godine, crvene boje, registarske oznake PD… i traktorske prikolice marke Lj.T. Lj.; da su ugovorom o ostavi zaključenim 30.7.1992. godine između tuženog, kao ostavoprimca i E.B., kao ostavodavca, predmetne stvari ostvljene na čuvanje i upotrebu tuženom, s čim se tužitelj kao vlasnik stvari naknadno saglasio; da su one bile u posjedu tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine kada su ih od tuženog oduzela treća lica, što tuženi nije prijavio nadležnim organima, iako se ugovorom obavezao da će ih čuvati i da tužitelj kao vlasnik stvari predmetnom tužbom traži njihovu predaju u posjed o čemu je ostavodavac E.B. obaviještena i saslušana kao svjedok o predmetu spora.

Nalazeći da je tužitelj vlasnik spornih stvari, da su one na osnovu ugovora o ostavi zaključenog sa E.B. bile na čuvanju kod tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine, da tuženi nije dokazao da su ih tada oduzela treća lica, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja postavljen u ovoj parnici na temelju odredbe člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO), pa je sudio tako da je usvojio zahtjev tužitelja za predaju u posjed stvari i odredio da se tuženi te obaveze može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je, na temelju istog činjeničnog utvrđenja, našao da temeljem odredbe člana 37. ZOSPO nije osnovan zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnih stvari, jer tužitelj nije dokazao da se one nalaze u fakatičkoj vlasti tuženog. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 KM odbio je uz obrazloženje da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu sa tuženim.

Odredbom člana 37. ZOSPO, na kojoj se temelji zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnih stvari, propisano je da vlansik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Za ovu tužbu aktivno je legitimisan vlasnik stvari, a pasivno je legitimisan posjednik stvari. Tužitelj mora dokazati da na stvar, čije vraćanje traži, ima pravo vlasništva i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

U konkretnom slučaju tuženi je tvrdio da od 9. ili 10. mjeseca 1995. godine nije u posjedu spornih stvari, a tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da se predmetne stvari nalaze u posjedu tuženog u vrijeme podnošenja tužbe niti u vrijeme zaključenja glavne rasprave, pa se u odnosu na tuženog nije mogao usvojiti dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih stvari, a kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.

Radi toga su neutemeljeni prigovori revidenta kojima pravilnost drugostepene odluke u ovoj dijelu osporava tvrdnjom da nisu razriješene okolnosti zbog kojih se sporne stvari ne nalaze u posjedu tuženog, jer one, prema naprijed navedenom, nisu bitne za odlučivanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Zato je reviziju tužitelja, u dijelu odluke za predaju u posjed predmetnih stvari, valjalo odbiti temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03 i 74/05 – dalje: ZPP).

Međutim, osnovano revident osporava pravilnost odluke kojom je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu zahtijevanog novačnog iznosa na ime spornih stvari. Drugostepeni sud je pogrešno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nalazeći da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem u pogledu spornih stvari.

Naime, odredbom člana 713. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96) propisano je da ugovor o ostavi stvari može punovažno zaključiti u svoje ime i lice koje nije vlasnik stvari i ostavoprimac je dužan vratiti stvari njemu, izuzev ako dokaže da je stvar ukradena (stav 1.), a ako treće lice tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca kao vlasnik ostavoprimac je dužan saopštiti sudu od koga lica je stvar primio, a istovremeno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi.

U konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonske pretpostavke iz citirane zakonske odredbe jer je nesporno da je ugovor o ostavi spornih stvari zaključila E.B. kao ostavodavac za stvari koje su vlasništvo tužitelja, predmetnu tužbu podnio je tužitelj kao vlasnik stvari, tuženi kao ostavoprimac je saopštio sudu da je sporne stvari primio od E.B., a ona je kao ostavodavac obaviještena o podignutoj tužbi (saslušana je u svojstvu svjedoka i potvrdila je da su sporne stvari vlasništvo tužitelja).

Stoga je nepravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj odluci da tužbeni zahtjev u pogledu novčanog potraživanja tužitelja nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

Naime, tužitelj je zbog naprijed navedenog aktivno legitimisan za potražvianja iz spornog ugovora o ostavi, a drugo je pitanje šta će se u daljem toku postupka utvrditi u pogledu osnovanosti i visine predmetnog potraživanja tužitelja.

Prema svemu iznesenom, nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju ove pravne stvari propustili da utvrde činjenice koje su od bitnog značaja za rješavanje ovoga dijela spora, što će strankama u nastavku postupka omogućiti prema pravilima iz odredbe člana 7. i 123. ZPP.

Stoga je djelimičnim uvažavanjem revizije tužitelja drugostepena odluka ukinuta kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 250. st. 2. ZPP i predmet u ukinutom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 046 od 24.4.2008.g.)

<——->

Poklon

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 372 od 4.12.2006. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1157/05 od 27.6.2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. K. (dalje: tužitelj) za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV-2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između N. Š. (dalje: prvotužena) kao poklonodavca i N. K. (dalje: drugotuženi) kao poklonoprimca i zahtjev da se tužitelj na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama upiše sa 1/1 dijela po osnovu imovine stečene u braku sa prvotuženom kao i da se tuženima naloži da predmetne nekretnine predaju u posjed tužitelju. Usvojen je protivtužbeni zahtjev protivtužitelja i utvrđeno da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 457 i zk. ul. 469 KO M. i isti obavezuje da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika navedenih nekretnina uz obavezu da protivtužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-001 372 od 4.12.2006. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, te odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu iz razloga propisanih odredbom člana 240. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV- 2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca, slijedom čega je ništav i upis prava vlasništva drugotuženog sa 1/1 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. 469 i 457 KO M., te PL 358 KO M., kao i zahtjev da se tužitelj po osnovu sticanja u braku sa N. Š. upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi sa 1/1 dijela, te zahtjev da mu tuženi predmetne nekretnine predaju u posjed i protivtužbeni zahtjev N. Š. i N. K. za utvrđenje da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da se obaveže da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika ovih nekretnina N. K.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su predmet spora u ovoj parnici kč. 318/23 oranica S. nj. kuća i zgrada, dvorište, njiva i voćnjak površine 1.850 m2 upisana u zk. ul. 469 KO M. (po novom premjeru kč. 215/4 i 216/8 u pl. 539 KO M.) te kč. 318/22 S. nj. oranica površine 1.916 m2 upisana u zk. ul. 342 KO M. (po novom premjeru kč. 215/3 i 216/7 upisane u pl. 358 KO M.); da je kč. 318/23 bila upisana kao vlasništvo prvotužene na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenom majkom kao poklonodavcem, a kč. 318/22 na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenim bratom B. Š. 1986. godine; da je na kč. 318/23 u ljeto 1985. godine za 21 dan sagrađen, na temelju odobrenja za gradnju kojeg je pribavila
prvotužena tokom 1983. i 1984. godine, poslovno stambeni objekat veličine 10 x 8 m koji se sastoji od poslovnog prostora u prizemlju i stambenog prostora na spratu, koji nije upisan u zemljišnu knjigu već je vanknjižno vlasništvo; da su tužitelj i prvotužena zaključili brak 22.6.1986. godine i da je faktički bračna zajednica stranaka prestala 1989. godine, a da se prije toga u decembru 1979. godine rodilo njihovo dijete N. K. (ovdje drugotuženi); da je ugovorima o poklonu od 4.8.1986. godine prvotužena prenijela na tužitelja ½ dijela suvlasništva svih spornih nekretnina; da su ti ugovori opozvani pravosnažnom presudom O. s. u B. L. broj P-9704/99 od 10.3.2003. godine, koja je potvrđena presudom O. s. u B. L. broj Gž-1303/03, temeljem kojih je prvotužena ponovno bila upisana kao isključivi vlasnik svih spornih nekretnina; da je ugovorom o poklonu od 7.12.2000. godine i Aneksom ugovora od 26.3.2001. godine predmetne nekretnine poklonila drugotuženom. Prethodni brak tužitelja razveden je 1981. godine; tužitelj je imao u vlasništvu stan u B. u ulici …u kojoj su jedno vrijeme stanovali tuženi, a koji je tužitelj prodao u decembru 1984. godine; da je 1984. godine podigao i kredit kod B. B.; da su tuženi od 1984. godine stanovali u stanu koji je u B. dobila na korištenje prvotužena od preduzeća u kojem je bila zaposlena; da su tužitelj i prvotužena bili zaposleni u preduzeću I. Z. i to tužitelj do februara 1985. godine, a prvotužena do 1987. godine i da su parnične stranke nakon zaključenja braka tužitelja i prvotužene 1986. godine prešle da žive u spornu kuću u M.

Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je sporno zemljište isključivo vlasništvo prvotužene, da je sporna kuća izgrađena u većem dijelu prije nego što je prvotužena zasnovala vanbračnu zajednicu sa tužiteljem, da tužitelj nije dokazao da je ulagao sredstva i rad u sporni poslovno – stambeni objekat, pa da stoga nema osnova za utvrđenje njegovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama po članu 22. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO). Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za osnov odbijanja tužbenog zahtjeva i usvajanja protivtžbenog zahtjeva u ovoj parnici.

Drugostepeni sud je, nakon zakazane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, zaključio da nema osnova za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ni po odredbi člana 18. ZOSPO, niti po odredbi člana 270. t. 5. Porodičnog Zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 – dalje: PZ), pa je u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio prvostepenu presudu ocjenjujući prihvatljivim izjave prvotužene i svjedoka B. Š. da je sporna kuća građena prije zasnivanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene, a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuo odluku o protivtužbenom zahtjevu zbog povreda odredaba parničnog postupka.

Po ocjeni ovog revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka.

Naime, u ovom revizijskom postupku tužitelj ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene izjava prvotužene i svjedoka B. Š., pa i ostalih izvedneih dokaza, postupili suprotno osnovnim princima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, čime su povrijedili odredbu člana 8. ZPP.

Prema odredbi člana 8. ZPP-a sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti za dokazane, tako što će svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno ocijeniti savjesno i brižljivo.

Odredbom navedenog člana definisano je načelo slobodne ocjene dokaza, kao osnovni metod utvrđivanja istine u parničnom postupku, te kao metod postupanja suda prilikom ocjene izvedenih dokaza. Načelo slobodne ocjene dokaza ili slobodnog sudijskog uvjerenja karakteriše odsutnost zakonom utvrđenih pravila o izboru dokaza, o rangiranju dokaza prema dokaznoj snazi i o načinu ispitivanja pojedinog dokaza. Stoga sud prema specifičnostima konkretnog slučaja i rezultatima dokaznog postupka slobodno, bez formalnog ograničenja, ocjenjuje izvedene dokaze i formira svoje uvjerenje o dokaz anim i o nedokazanim činjenicama po pravilima logike i psihologije. Slobodna ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koje će dokaze dozvoliti da stranka izvede radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Međutim, slobodna ocjena dokaza ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokazne snage izvedenih dokaza, odnosno arbitrarnost. Sudska ocjena dokaza nalaže potrebu obezbjeđenja protiv zloupotrebe slobode koja sudu pripada po tom načelu. Garancija da će sud nepristrano ocijeniti dokaze leži, pored ostalih garancija objektivnog suđenja, i u njegovoj dužnosti da za svoju ocjenu iznese razloge u odluci. Sud treba da u obrazloženju presude navede zašto je jednom dokaznom sredstvu poklonio vjeru, a drugom nije. Zakon ostavlja sudu da rezultat izvedenih dokaza, pa i izjave saslušanih stranaka i svjedoka, ocijeni prema svom opštem životnom iskustvu i znanju, primjenjujući stavove psihologije i logike.

Prema tome, sud sporne činjenice uzima za dokazane samo ako je ocjenom dokaza došao do uvjerenja da je tvrdnja kojom je ona iznesena istinita i obrnuto, sporna činjenica nije dokazana ako sud to uvjerenje nije stekao ili u njeno postojanje više ili manje sumnja, ili je došao do uvjerenja o njenom nepostojanju. Dakle, izvedene dokaze sud ocjenjuje po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima utemeljenim na pravilima logike, psihologije, drugih nauka i opšteg iskustva, te razlozi za određeno sudijsko uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi, kako bi se moglo provjeriti ima li tako uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

Drugostepeni sud u obrazloženju presude, ocjenjujući izjave tužitelja, prvotužene i svjedoka B. Š., između ostalog, navodi da su u cjelosti prihvatljive izjave prvotužene potvrđene iskazom svjedoka B. Š. o tome da je prvotužena započela sa izgradnjom predmetne kuće prije zasnivanja vanbračne zajednice s tužiteljem, te nakon toga izvodi zaključak da se ne radi o sticanju stambeno – poslovnog objekta u vanbračnoj zajednici u cilju zaključenja braka.

Razlozi drugostepenog suda o ocjeni navedenih dokaza, za sada se ne mogu prihvatiti pravilnim, jer nemaju činjeničnog osnova u spisu predmeta, na šta revident osnovano ukazuje. Naime, revident osnovano ukazuje na razlike u izjavama prvotužene i svjedoka B. Š. u drugim parnicama koje su vodile parnične stranke (predmeti broj P-9704/99, P-932/95, P-699/00), o kojima drugostepeni sud nije dao nikakve razloge. Pored toga, drugostepeni sud nije cijenio ni izjavu prvotužene datu u predmetnoj parnici dana 16.11.1993. godine, pa ni činjenične navode tužbe koju je ona podnijela 26.4.1990. godine pod brojem P-623/90, kojom je postavila protivtužbeni zahtjev u ovoj parnici (ta parnica spojena je rješenjem od 26.12.1990. godine sa parnicom po tužbi tužitelja pod brojem 902/90, a tokom postupka preinačila je protivtužbeni zahtjev).

Stoga tužitelj osnovano u reviziji, kao i u žalbi, ukazuje na propuste suda da da uvjerljive i logične razloge u ocjeni izvedenih dokaza, kojim bi se moglo povjerovati i koji bi imali činjeničnu osnovu u predmetnom spisu, te na način koji bi omogućio ovom sudu da izvrši kontrolu njihove ocjene.

Imajući u vidu navedeno proizlazi da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka kao revizioni razlog iz odredbe člana
240. t. 1. ZPP, koji je osnov za ukidanje presude iz člana 249. st. 1. istog Zakona.

Odluka o tužbenom zahtjevu zavisit će od utvrđenja da li je gradnja spornog objekta vršena u vrijeme trajanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene ili nije, da li je između njih postojao dogovor o zajedničkoj izgradnji spornog objekta ili nije, i konačno od učešća tužitelja u izgradnji svojim sredstvima i radom.

Zbog navedenog revizija tužitelja je uvažena i drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, tako da taj sud otkloni ukazane nedostatke.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 312 od 7.5.2008.g. )

<——->

Poravnanje

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.

Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.

U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.

Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.

Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.

Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.

Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.

Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.

Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2007. )

<——->

Prodaja

P R E S U D U

Revizija se djelimično usvaja, presuda Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine preinačava tako što se žalba tužitelja djelimično uvažava, presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine preinačava tako da se obavezuje tužena G. M. da tužitelju isplati iznos od 10.870,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.12.2005. godine do isplate i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 KM.

U ostalom dijelu (u pogledu odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog S. M. i obavezu tužitelja da ovom tuženom naknadi troškove postupka) revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja da se obavežu tuženi G. M. (u daljem tekstu: prvotužena) i S. M. (u daljem tekstu: drugotuženi) da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 10.870,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka.
Obavezan je tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM.

Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju. Revizija je djelimično osnovana.
Tokom postupka pokazalo se nespornim da je između tužitelja, kao kupca i prvotužene kao prodavca zaključen ugovor o prodaji putničkog motornog vozila marke „VW Golf 1HXO“, broj šasije: …, broj motora: …, proizveden 1995. godine; da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 5.000,00 EVRA; da je tu cijenu tužitelj isplatio dana 25.01.2003. godine; da je na ime poreza na promet isplatio i iznos od 870,00 KM; da je predmetni ugovor zaključen posredstvom drugotuženog (sina prvotužene); da je predmetno vozilo oduzeto od D. T. (koji je istim upravljao na osnovu ovlaštenja koje mu je dao tužitelj), o čemu svjedoči potvrda MUP broj: 36/05 od 09.11.2005. godine; da je tužitelj o ovome odmah obavijestio tužene a zatim podigao tužbu, dana 19.12.2005. godine, kojom je pokrenuo ovu parnicu.

Tuženi su se tokom postupka branili navodima: da je predmetni automobil kupljen od izvjesnog D. T.1 protiv kojeg se vodi krivični postupak kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem: 71 0 K 055310 09 K zbog krivičnog djela teške krađe, jer je predmetno vozilo otuđeno dana 29.12.1999. godine, u B. L., od G. A. i na njemu krivotvoren broj šasije; da ga je prvotužena nakon kupovine 2000. godine uredno registrovala na svoje ime, a zatim prodala tužitelju koji ga je takođe bez ikakvih problema registrovao na svoje ime i bez problema koristio sve do dana oduzimanja, te da stoga na njihovoj strani nema nesavjesnosti, slijedom čega ni odgovornosti za predmetnu štetu.

Nalazeći da tužitelj tokom postupka nije dokazao da je prvotužena znala da predmetno vozilo ima nedostatke koji dovode do ograničenja javnopravne prirode, odnosno nemogućnosti njegove registracije, a time i njegovog korištenja – nižestepeni sudovi odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu pozivom na odredbu člana
514. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), a u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer da je on predmetno vozilo prodao tužitelju kao punomoćnik prvotužene, odnosno da je nastupao u njeno ime i za njen račun.

Nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu, nisu zasnovane na zakonu.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prvotužena u predmetnom pravnom poslu, zaključenom između nje i tužitelja, postupala kao prodavac i tužitelju prodala stvar na kojoj on ne može ostvariti pravo vlasništva jer je ta stvar ukradena pa prema tome opterećena pravom trećeg lica koje isključuje sticanje prava vlasništva tužitelja kao kupca na predmetnom putničkom vozilu, a on za postojanje toga prava trećeg nije znao niti je mogao znati. Prema tome, ne radi se samo o nedostatku javnopravne prirode iz člana 514. ZOO, za koji prodavac odgovara samo ako je za njega znao, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi uzimajući u obzir samo savjesnost prvotužene kao prodavca i zanemarujući savjesnost tužitelja kao kupca.

Saglasno zaključenom ugovoru o prodaji, prvotužena je bila dužna – kao vlasnik stvari (putničkog motornog vozila) koja je bila predmetom prodaje – da tužitelju, kao drugom ugovaraču, preda stvar koja nije opterećena pravom nekog trećeg, to jeste, da preda stvar bez pravnog nedostatka (sa ispravnim brojem šasije), o kojem govori odredba člana 508. stav 1. ZOO, na kojoj on može ostvariti vlasničko pravo (posjedovati, koristiti i registrovati predmetno putničko vozilo), što je svrha i cilj ugovora o prodaji (član 454. stav 1. istog zakona). Za takav pravni nedostatak tužitelju, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. odgovara isključivo prvotužena.

U slučaju pravnih nedostataka na kupljenoj stvari prodavac je dužan tu stvar osloboditi prava ili pretenzija treće osobe ili u zamjenu dati drugu stvar, ako se radi o stvari određenoj po rodu (član 509. ZOO), jer se u protivnom ugovor smatra raskinutim po samom zakonu (član 510. stav 1. ZOO). Nije sporno da je tužitelj odmah po oduzimanju predmetnog vozila (po saznanju da isto ima nedostatak zbog kojeg se ne može registrovati i upotrebljavati), obavjestio tužene koji nisu otklonili nedostatak slijedom čega se ugovor o prodaji, zaključen između prvotužene i tužitelja, smatra raskinutim po sili zakona.

Učinak raskida ugovora sastoji se u tome da svaka strana vrati ono što je primila (član 132. stav 2. ZOO), a strana koja nije odgovorna za raskid ima pravo i na naknadu štete (član 132. stav 1. u vezi sa članom 124. ZOO).

Temeljem naprijed spomenutih zakonskih odredbi, budući da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj na ime kupoprodjne cijene isplatio iznos od 5.000,00 EVRA (što odgovara vrijednosti od 10.000,00 KM) stoji obaveza prvotužene, u čije ime i za čiji račun je ovaj iznos primio drugotuženi, da taj iznos vrati tužitelju, kao i iznos od 870,00 KM dat na ime poreza na promet (o čemu svjedoče priložene uplatnice čijoj valjanosti i visini tuženi nisu prigovarali), koji za tužitelja predstavlja štetu iz člana 510. stav 3. ZOO.

Saglasno odredbi člana 132. stav 5. ZOO strana koja u slučaju raskida ugovora vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Tužitelj je tražio kamatu od dana utuženja (a ne od dana kada je novac dao) slijedom čega mu je na dosuđeni iznos glavnog potraživanja valjalo dosuditi i zakonsku zateznu kamatu od 19.12.2005. godine (dan podnošenja tužbe), na osnovu odredbe člana 277. stav 1. ZOO.

Navodi prvotužene isticani tokom postupka, kojima objašnjava kako i na koji način je došla u posjed predmetnog putničkog motornog vozila, kupovinom od D. T.1 (pri čemu se, usput rečeno, ovo lice uopšte ne spominje u ugovoru o prodaji koji je prvotužena zaključila sa Auto kućom Nisan iz K. od koje je kupila predmetno vozilo, dana 27.02.2000. godine), nije od uticaja na rješenje ovoga spora i između ovih parničnih stranaka, jer je u predmetnom pravnom poslu, koji je definisan odredbom člana 454. ZOO, prvotužena prodala stvar na kojoj se ne može ostvariti pravo vlasništva, zbog pravnog nedostatka, za koji nedostatak tužitelju kao kupcu, odgovara isključivo ona kao prodavac, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. ZOO.

Za razliku od naprijed izloženog, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog jer je tokom postupka utvrđeno da je on nastupao samo kao punomoćnik prvotužene, zbog čega nema njegove pasivne legitimacije u ovom sporu. Uostalom, navodima revizije se posebno i izričito ne ukazuje zašto bi pobijana presuda bila nepravilna i nezakonita i u ovom dijelu, iako je predlaženo da se drugostepena presuda u cjelini ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Naprijed izloženo ukazuje da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odlučivali o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu, zbog čega je u ovom dijelu valjalo preinačiti nižestepene presude kao u izreci, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 , 47/05, 63/07 i 49/09 – u daljem tekstu: ZPP), a u ostalom dijelu reviziju odbiti na osnovu odredbe člana 248. istog zakona.

Kada sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP, odlučiće o troškovima cijelog postupka. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (član 396. stav 3. ZPP). O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja (član 396. stav 1. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova mora biti jasan opredjeljen i blagovremen (član 396. stav 2. ZPP).
Tužitelj je uspio u sporu u odnosu na prvotuženu, pa mu je shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, u vezi sa članom 397. stav 2. istog zakona, na ime troškova postupka, na teret prvotužene, dosuđen ukupan iznos od 2.875,00 KM. Troškovi se odnose na troškove pristupa na četiri ročišta po punomoćniku advokat; na naknadu za vrijeme, zbog odsustva iz kancelarije; paušal od 25% i naknade na ime uplaćene takse na presudu. Dosuđeni iznosi na ime naknade za rad punomoćnika advokata obračunati su u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 68/05) primjenom odredbe člana 387. stav 2. ZPP, imajući u vidu vrijednost spora. U spisu postoji dokaz da je uplaćena samo taksa na presudu u visini od 200,00 KM pa je taj iznos dosuđen na ime troškova plaćanja sudske takse. Troškove žalbenog postupka tužitelj nije tražio a time ni opredjelio njihovu visinu. Troškove povodom sastava revizije je opredjelio ali nije zahtjevao njihovo plaćanje.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 027014 11 Rev od 04.04.2012 )

<——->

Prodaja

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, se preinačava tako što se žalba tužioca uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da je ugovor o prodaji od 19.6.2001. godine ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između tuženog K. V. iz V., kao prodavca i tuženog Š. C. D.O.O. T., kao kupca, ništav.

Tuženi Š. C. D.O.O. T. dužan je predati tužiocu u posjed poslovni prostor u T. ukupne površine 84,33 m2 izgrađen na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …., slobodan od stvari i ljudi, te se oba tužena obavezuju da solidarno naknade tužiocu troškove spora u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ODP K.A. A.D. S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji koga su zaključili dana 19.6.2001. godine tuženi K.V. iz V., kao prodavac (u daljem tekstu: prvotuženi) i tuženi Š. C. D.O.O. T., kao kupac (u daljem tekstu: drugotuženi) koji je ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, u kojem je predmet prodaje poslovni prostor u T. površine 84,32 m2 koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađena na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, a sastoji se od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitranog čvora, kao i zahtjev da drugotuženi preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udvoljiti tužbenom zahtjevu ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: 1. utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora u T. od 19.6.2001. godine ovjerenog kod prvostepenog suda 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca i 2. drugotuženi obaveže da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u T. ….(ranije …), sagrađene na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. …, površine 84,33 m2 koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitarnog čvora.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: da su po odluci Vlade RS broj 02-267 od 28.6.1994. godine (objavljene u ”Sl. glasniku RS”, br. 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužioca K. V. sa sjedištem u S. koje je od posebnog interesa za R. S. po kojoj je (čl.1. te odluke) pravni prednik tužioca, pravni sljednik imovine K.V. iz V. na teritoriji R. S.; da su po odluci Vlade RS broj 02-35 od 2.6.1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u T. p. A.p. koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je pravni sljednik imovine preduzeća A. p. S. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po odluci Vlade Republike Srpske broj 02-127/97 od 28.2.1997. godine izvršeno spajanje navedena dva preduzeća u preduzeće ODP K.A. sa sjedištem u S. koje je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj U-127/97 od 10.3.1997. godine upisano u registar tog suda; da je prvotuženi sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. dana 27.9.1985. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine spornog poslovnog prostora „koji će se izgraditi u stambenom-poslovnom objektu lamela A“ u … u T. površine 84,33
m2 po kojem se prvotuženi obavezao da će do 15.10.1985. godine uplatiti iznos od 3.354,967 dinara tj. jednu polovinu cijene, a drugu polovinu cijene će uplatiti do 31.12.1985. godine; da je prvotuženi nakon izgradnje stambeno- poslovne zgrade u kojoj je i sporni poslovni prostor, preuzeo u posjed poslovni prostor; da je prvotuženi zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, koji upis nije izvršen jer zemljišne knjige prvostepenog suda nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su prvotuženi kao prodavac i drugotuženi, kao kupac dana 19.6.2001. godine

zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora; da je Upravni odbor prvotuženog odlukom od 20.3.2001. godine dao saglasnost za prodaju predmetno-poslovnog prostora a nakon što je pribavio saglasnost Ministarstva …; da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji sporno poslovnog prsotora isti ponudio O. T. koja je prvotuženog pismeno obavijestila dana 19.6.2001. godine da nije zainteresovana za kupovinu; da predmetni poslovni prostor drži u posjedu drugotuženi i da je tužilac tužbu dostavio prvostepenom sudu dana 22.1.2002. godine.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je prvotuženi postao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora od 27.9.1985. godine sa kojim je u smislu odredbi čl. 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (″Službeni list SFRJ″, broj 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik mogao raspolagati i da je pravno valjan navedeni pismeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 19.6.2001. godine zaključen između tuženih, pa zbog toga da u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor nije ništav i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da se po samom Zakonu (ex lege) pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi uzgradnje stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporne poslovne prostorije, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. 1985. godine, prednik prvotuženog je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora od 27.9.1985. godine u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o udruženom radu i drugim tada važećim zakonskim propisima, prednik prvotuženog kao preduzeće je bio u društvenoj svojini pa su i izgrađene sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini.

Nesporno je, da je tek Zakonom o društvenom kapitalu (″Službeni list SFRJ″, broj 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj, tako što je dozvonjeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica (internih) radnicima koje ne mogu biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1. i 1a. tog zakona), pa i prednika prvotuženog. Takođe, nije sporno da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije u T. i da je tužilac kao O.D.P. upisan u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10.3.1997. godine.

Kako je već rečeno, da je pravni prednik prvotuženog do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i izdavanjem internih dionica radnicima preduzeća), i prema tome sporne poslovne prostorije nisu postale niti su po tada važećim zakonskim propisima mogle postati privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

Zato se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razrjiješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

Odredbom čl. 2. stav 1. Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (″Službeni list BiH“, broj 12/99, u daljem tekstu: Okvirni Zakon o privatizaciji) priznaje se izričito pravo entitetima da privatiziju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biće donesena prema propisima entiteta (čl. 2. st. 2.). Da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine, koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (čl. 3.). Da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4. stav 1.) Potraživanje prema preduzećima i bankama koja se privatizuju smatraćet se odgovornošću entiteta koji vrše privatizaciju (čl. 4. st.2).

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, 24/98 do 109/05) uređeni su uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom čl.3. tog zakona određeno je da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

Kako je Okvirnim Zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala u spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u T., na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi kao pravni sljednik nema osnova polagati bilo koje pravo na spornom poslovnom prostoru. Ovim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine, stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužioca, predmetni ugovor o prodaji koga su zaključili tuženi dana 19.6.2001. godine suprotan navedenom Okvirnom Zakonu o privatizaciji, (koji je poseban zakon-lex specialis), kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme

njegovog zaključivanja (19.6.2001. godine) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i ”Sl. glasnik RS”, br. 17/93 do 39/03).

Osnovan je i drugi zahtjev tužioca da mu drugotuženi predmetni poslovni prostor preda u posjed.

Utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 19.6.2001. godine nastaju pravne posledice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex. tunc), tj. posledice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga na strani drugotuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.

S obzirom da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U- 127/97 od 10.3.1997. godine čiji upis prvotuženi nije osporavao u zakonom propisanom postupku po Zakonu o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ broj 13/83 i 17/90) koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu odredbi čl.12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (”Sl. glasnik RS”, br. 21/92) i Zakona o upisu u sudski registar (”Sl. glasnik RS”, br. 24/98, 37/01, 24/03 i 39/03), to tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (čl.41. ZOSPO).

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. Zakona o parničnom postupku – ”Sl. glasnik RS”, br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (ovdje tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1 ZPP).

Troškovnikom od 12.11.2002. godine tužilac je tražio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM (za sastav tužbe 500,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi 12.11.2002. godine 500,00 KM, za odsustvo iz advokatske kancelarije 70,00 KM, i troškove prevoza od V. gdje je sjedište advokatske kancelarije punomoćnika tužioca, do sjedištva prvostepenog suda u S. u iznosu od 126,00 KM). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po čl.6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (”Sl. glasnik RS”, br. 45/00).

Tužilac je tražio naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka ali ih nije opredjelio, pa mu ti parnični troškovi nisu dosuđeni (čl.396. st.1. ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 511 09.04.2008.g )

<——->

Zakup

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banoj Luci 71 0 P 037477 02 P od 09.4.2010. godine obavezan je tuženi da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 01.01.2001. godine do 31.12.1001. godine isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.755,50 KM, sve u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 037477 10 Gž od 22.6.2010. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači tako što će se tužbeni zahtjev odbiti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene zakupnine za vremenski period od 01.01.2001. godine do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da su prednik tužitelja ODP Zavod za … B. L. i tuženi dana 08.7.1998. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u B. L. u Ulici …P, površine … m2, označen kao poslovni prostor broj …; da je predmetni poslovni prostor tuženi zakupio za obavljanje trgovačke djelatnosti; da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme; da je ugovorena zkupnina iznosila 5.486,00 tadašnjih dinara mjesečno; da za 2001. godinu tuženi tužitelju nije uplatio zakupninu niti za jedan mjesec; da je tužba podnesena 09.10.2002. godine; da je u vrijeme podnošenja tužbe tuženi predmetni poslovni prostor držao u posjedu, a u toku postupka isti predao u posjed tužitelju i da ukupan dug tuženog prema tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu konvertovan u konvertibilne marke iznosi 10.971,96 KM.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je nalazeći da je tužitelj pravni sljednik ODP Zavoda za … B. L. u pogledu prava upravljanja i raspolaganja poslovnim prostorima i imajući u vidu nespornu činjenicu da tuženi za 2001. godinu nije plaćao zakupninu za zakupljeni poslovni prostor, sudio tako da je obavezao tuženog da tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane.

Neosnovan je prigovor revidenta da tužitelj nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i vođenje ove parnice budući da nije pravni sljednik zakupodavca iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 08.7.1998. godine, niti je ikad sa tuženim zaključio drugi pismeni ugovor o zakupu.

U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor o zakupu od 08.07.1998. godine zaključen između ODP Zavod za … B. L., kao zakupodavca i tuženog, kao zakupca. Zavod za … B. L. je pravo davanja u zakup poslovnih prostorija u društvenoj (sada državnoj) svojini, na kojima je tužitelj nosilac prava raspolaganja, stekao nakon brisanja SIZ stanovanja B. L. iz sudskog registra (brisan rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-1639/94 od 25.11.1994. godine), radi pripajanja MP Zavodu za … B. L. i prenošenjem upravljanja i održavanja stambenim fondom, poslovnim prostorijama i gražama članica udruženih u SIZ stanovanja B. L., na Zavod za … B. L.

Odlukom broj 12-012-418/98 od 29.12.1998. godine o raspolaganju, upravljanju, dodjeli i davanju u zakup poslovnih prostorija i garaža u svojini tužitelja, objavljenom u „Službenom glasniku Grada Banja Luka“, broj 15/98, tužitelj je utvrdio uslove pod kojima može raspolagati poslovnim prostorima i davati ih u zakup (član 3. odluke) a članom 11. te odluke određeno je da prestaje da važi odluka o udruživanju u SIZ stanovanja, poslovnog i garažnog prostora u društvenoj svojini čiji je nosilac raspolaganja tužitelj, a koja je objavljena u „Službenom glasniku Opštine Banja Luka“, broj 13/74. Tužitelj je na osnovu navedene odluke a temeljem odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, broj 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92) stupio u prava i obaveze zakupodavca, u tom svojstvu mu je tuženi, prema stanju spisa u ovom predmetu vratio u posjed predmetni poslovni prostor i on je aktivno legitimisan u ovoj parnici, pa se ukazuje pravilnom tvrdnja tužitelja isticana tokom postupka da mu za aktivnu legitimaciju u ovom sporu nije bilo neophodno zaključenje novog ugovora o zakupu predmetnog poslovnnog prostora.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakupnine za period od 01.01.2001. do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM. Tuženi u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nije osporio činjenicu da je u tom periodu koristio poslovni prostor u svojstvu zakupca, niti je osporavao visinu predmetnog potraživanja, pa je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženi plati zakupninu u navedenom iznosu (član 19. Zakona o zakupu).

Kako u reivziji tuženog drugih prigovora nema, a pobijana presuda nema nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09), odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 037477 10 Rev od 25.01.2012.g. )

<——->

Pravo preče kupovine

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004128 04 P od 02.7.2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi odluka Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između tuženih dana 14.12.2007. godine, te da se nametne obaveza tuženima da mu predaju u posjed poslovni prostor u Ulici … br. … u P., a tuženoj Opštini P. (dalje: prvotužena) i obaveza da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Istom presudom tužitelj je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka i to prvotuženoj u iznosu od 4.404,00 KM, a tuženom D. S. (dalje: drugotuženi) u iznosu od 3.725,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004128 10 Gž 2 od 14.4.2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, dok su naknadno izjavljene dopune žalbe odbačene kao neblagovremene.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti.

U odgovoru na reviziju prvotužena je navela da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su tužitelja odbili sa tužbenim zahtjevom.

Revizija nije osnovana.

Tužbom se traži utvrđenje ništavosti odluke Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih na osnovu te odluke, predaja poslovnog prostora koji je bio predmetom navedenog ugovora te naknada materijalne i nematerijalne štete.

Ove zahtjeve tužitelj temelji na dva različita činjenična i pravna osnova: prvo-da je donošenjem sporne odluke i zaključivanjem spornog ugovora došlo do povrede njegovog prava preče kupovine i drugo-da je sporni poslovni prostor državna imovina pa da prvotužena nije imala pravo raspolaganja istim, već da je to pravo pripadalo isključivo RS.

U bitnom se utvrđenje činjeničnog stanja iz prvostepene presude sastoji u slijedećem: da su u zk. ul. … k.o. P. upisane nekretnine u čijem se sastavu nalazi sporni poslovni prostor i da su iste evidentirane kao društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist prvotužene; da je između tužitelja i prvotužene dana 16.12.1996. godine zaključen ugovor o zakupu sporne poslovne prostorije površine … m2, koja se nalazi u P. u Ulici …, na osnovu koga je tužitelj kao zakupac u tom poslovnom prostoru obavljao trgovačku djelatnost; da su tužitelj i prvotužena 20.10.1998. godine zaključili novi ugovor o zakupu, po kome je tužitelj u predmetnom poslovnom prostoru obavljao ugostiteljsku djelatnost, da bi na osnovu aneksa ugovora od 09.7.1999. godine ponovo obavljao trgovačku djelatnost; da tužitelj nije plaćao zakupninu prvotuženoj kao zakupodavcu, uslijed čega ga je prvotužena dopisom od 26.10.2000. godine obavijestila da odustaje od ugovora o zakupu; da nakon odustanka zakupodavca od ugovora tužitelj nije predao sporni poslovni prostor prvotuženoj, radi čega je ista ustala sa tužbom protiv tužitelja; da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-585/2000 od 19.4.2002. godine tužitelj obavezan da prvotuženoj preda u posjed navedeni poslovni prostor i isplati joj dospjelu zakupninu; da je odlukom Skupštine Opštine P. broj 01-022-31/03 od 04.6.2003. godine dozvoljena prodaja poslovnih prostora i garaža na kojima prvotužena ima pravo raspolaganja; da je nakon toga prvotužena u sredstvima javnog informisanja objavila javnu licitaciju za prodaju poslovnih prostora (između ostalog i spornog prostora); da je nakon licitacije održane 06.3.2004. godine prvotužena prodala sporni poslovni prostor drugotuženom za cijenu od 74.235,00 KM; da je prethodno prvotužena dana 11.3.2004. godine dostavila tužitelju pismenu ponudu da kupi predmetni poslovni prostor po cijeni koju je ponudio drugotuženi; da je tužitelj ovu ponudu prvotužene primio 18.3.2004. godine i da na istu nije odgovorio; da Pravobranilaštvo RS do 2007. godine nije dalo saglasnost za prodaju predmetnog prostora radi čega je pismeni ugovor između tuženih zaključen tek 14.12.2007. godine i ovjeren od strane Pravobranilaštva, nakon čega je drugotuženi prvotuženoj isplatio preostali dio kupoprodajne cijene prostora.

Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud je zaključio da je tužitelju na osnovu pravosnažne sudske presude prestalo pravo zakupa predmetnog poslovnog prostora, radi čega mu ne pripada pravo preče kupovine u smislu člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94, dalje: ZPN), niti isti ima pravni interes i aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje ništavosti sporne odluke i ugovora te predaju poslovnog prostora u posjed. Takođe prvostepeni sud nalazi da tužitelj nije dokazao da mu je prvotužena pričinila štetu niti je dokazao visinu eventualne štete. Iz navedenih razloga taj sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja, prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključili da u konkretnom slučaju tužitelju ne pripada pravo preče kupovine predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 32. st. 1. ZPN. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovni prostor dužan je da tu zgradu ili poslovni prostor prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu ili poslovni prostor neprekidno koristi najmanje pet godina odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili poslovni prostor nalazi. Dakle, ograničenje prava vlasnika u pogledu raspolaganja poslovnom zgradom ili poslovnim prostorom, koje predviđa odredba člana 32. st. 1. ZPN, je ustanovljeno, između ostalih, u korist lica koja imaju status zakupca, s tim da isti moraju ispunjavati još jedan uslov tj. da zgradu ili poslovni prostor kao zakupci koriste neprekidno najmanje pet godina.

Nije sporno da je tužitelj kao zakupac zaključio ugovor o zakupu sa prvotuženom 16.12.1996. godine, a zatim još jedan ugovor i jedan aneks ugovora, te da je koristio predmetni poslovni prostor neprekidno duže od pet godina tj. do 03.02.2006. godine, kada je iseljen iz tog prostora u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne sudske presude. Međutim, nakon što mu je uručena obavijest prvotužene o odustanku od ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine, tužitelju je prestao status zakupca i od tada on ima položaj bespravnog korisnika poslovnog prostora, obzirom da mu je prestao pravni osnov (zakup) na temelju kojeg je koristio sporni prostor. Osim toga, članom 7. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju poslovnih prostora koji su u vlasništvu Opštine P. od 22.01.2004. godine je regulisano da pravo preče kupovine ima samo onaj zakupac koji je izmirio sve obaveze po ugovoru o zakupu i koji prihvata izlicitiranu cijenu poslovnog prostora. Tužitelj nije ispunio obaveze prema prvotuženoj u pogledu plaćanja zakupnine, a nije prihvatio ni ponudu prvotužene da njemu, umjesto drugotuženom, proda predmetni prostor po cijeni postignutoj na licitaciji, pa mu ne pripada pravo preče kupovine iz člana 32. st. 1. ZPN. Samim tim on ne može s uspjehom pobijati ni valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koga su zaključili tuženi.

Treba istaći i da lice koje ima pravo preče kupovine postaje aktivno legitimisano za vođenje parnice zbog povrede prava preče kupovine samo ako položi kod suda iznos koji odgovara visini kupoprodajne cijene (odredba člana
528. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima -„Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO, koja se prema odredbi člana 533. st. 4. istog zakona shodno primjenjuje i na zakonsko pravo preče kupovine tj. i na pravo iz člana
32. ZPN). Tužitelj nije ispunio ovaj uslov, koji je neophodan za njegovu

aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj prisustvovao usmenom javnom nadmetanju, kada je drugotuženi dao najbolju ponudu kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, ali nije uzeo učešće u licitaciji, iako ga niko u tome nije spriječio. Stoga se u ovom slučaju ima smatrati da tužitelj nije prihvatio ponudu prvotužene za kupovinu spornog prostora.

Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine se vrši javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja odnosno stavljanja pismenih ponuda ostalo bez uspjeha (član 19. stav 1. ZPN).

Postupak javnog nadmetanja se vrši u skladu sa odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH”, broj 28/79).

Ukoliko se nepokretnost u društvenoj svojini proda bez provođenja postupka javnog nadmetanja, takav ugovor je ništav (član 19. st. 2. ZPN).

U vezi sa primjenom člana 19. ZPN, koji reguliše način prodaje nekretnina u društvenoj svojini, postavlja se pitanje da li se ova zakonska odredba primjenjuje i na prodaju nekretnina kod koje suvlasnik ili zakupac ima pravo preče kupovine, jer postoji izvjesna kolizija između navedene odredbe i odredbi članova 31. i 32. istog zakona. Naime, ako se nosiocu prava preče kupovine ponudi na prodaju nekretnina u društvenoj svojini, a on tu ponudu prihvati, kupoprodajni ugovor će biti zaključen bez sprovođenja postupka predviđenog u članu 19. navedenog zakona, te će stoga biti ništav (stav 2. citiranog člana). Stoga se, po mišljenju ovoga suda, pravo preče kupovine u slučaju prodaje nekretnine u društvenoj svojini ostvaruje tako da se nosilac prava preče kupovine, koji je prethodno obaviješten o načinu i uslovima prodaje, izjašnjava da li kupuje nepokretnost pod uslovima najpovoljnije ponude koja je data u postupku javnog nadmetanja. Prvotužena je postupila na ovaj način pa nije tužitelju uskratila pravo preče kupovine, i pod pretpostavkom da mu to pravo pripada.

Ugovor kojim je povrijeđeno zakonsko pravo preče kupovine ne spada u kategoriju apsolutno ništavih ugovora. On važi, ali ne proizvodi pravno dejstvo prema titularu tog prava. Zato pravo preče kupovine može biti povrijeđeno samo punovažnim ugovorom o prodaji nepokretnosti.

Prema odredbi člana 36. ZPN, lice čije je pravo preče kupovine povrijeđeno može sudskim putem zahtijevati da se prodaja poništi i da vlasnik nekretninu njemu proda pod istim uslovima pod kojima ju je prodao drugome. Dakle, kako je gore rečeno, ovdje nije riječ od tzv. apsolutnoj ništavosti ugovora na koju bi se mogle pozvati i same ugovorne stranke. Na to ukazuju instrumenti zaštite prava preče kupovine na strani lica u čiju korist je to pravo i ustanovljeno. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se ovdje radi o tzv. relativnoj ništavosti (rušljivosti) pravnog posla, zbog koje se tužba za poništenje takvog posla mora podnijeti u zakonskim rokovima

propisanim u stavu 2. navedene odredbe, nakon čijeg proteka ni titular prava preče kupovine tužbu više ne može podići niti se prodaja može poništiti.

Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio poništenje sporne odluke prvotužene i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih, već utvrđivanje njihove apsolutne ništavosti.

Dužnost suda iz člana 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP) je da odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Ovom odredbom je izraženo načelo slobodne dispozicije stranaka da svojom voljom određuju predmet, sadržinu i obim parnice. Sud može usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev, ali ne može dosuditi stranci drugo pravo, koje iz utvrđenih činjenica proizlazi, ako to pravo nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. U konkretnom slučaju tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora pa prvostepeni sud, raspravljajući u okviru tako postavljenog zahtjeva, nije mogao poništiti navedenu odluku i ugovor, čak i da za to postoji potreban činjenični osnov. Sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi (član
53. st. 3. ZPP), ali u ovom slučaju nije u pitanju pogrešna pravna kvalifikacija pravnog odnosa koji je predmet tužbenog zahtjeva već sama sadržina tog zahtjeva, koja ne glasi na poništaj odluke i ugovora već na utvrđenje njihove apsolutne ništavosti. Dakle, sud nije mogao udovoljiti zahtjevu tužitelja čak i u slučaju da je došlo do povrede njegovog prava preče kupovine jer zbog toga sporni ugovor ne bi bio ništav već rušljiv (radi se o dva različita pravna instituta), pa bi se uslijed toga samo moglo tražiti njegovo poništenje (tužitelj to nije tražio u konačno uređenom tužbenom zahtjevu).

Sporni poslovni prostor je u postupku nacionalizacije transformisan iz privatne u društvenu svojinu, a prvotužena je imala pravo raspolaganja tim prostorom. Članom 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/93 do 8/96) je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji RS postaju državna svojina.

Kako je sporni poslovni prostor iz društvene svojine prešao u državnu svojinu, tužitelj smatra da prvotužena nije mogla isti prodati jer da samo RS ima pravo raspolaganja državnom imovinom, pa da su i iz tog razloga pobijana odluka prvotužene i ugovor zaključen između tuženih ništavi u smislu člana
103. ZOO, jer su protivni prinudnim propisima.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. ZOO).

Tužitelj nema nikakva prava (ni stvarna ni obligaciona) na predmetnom poslovnom prostoru, čiju predaju traži. Dakle, i pod pretpostavkom da su sporna odluka i ugovor ništavi, to bi bilo bez uticaja na tužiteljeva prava. Zbog toga se on ne može ni smatrati zainteresovanim licem u smislu pomenute zakonske odredbe.

Prema odredbi stava 2. člana 54. ZPP, deklaratorna tužba se može podići samo kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave. Da bi prema toj zakonskoj odredbi sud bio ovlašten da uzme u razmatranje deklaratorni zahtjev tužitelja, tužitelj bi morao učiniti vjerovatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa za pravnom zaštitom. U ovoj pravnoj situaciji takav interes bi postojao da je tužitelj učinio vjerovatnim da je donošenjem odluke prvotužene od 04.6.2003. godine i zaključivanjem kupoprodajnog ugovora između tuženih ugrožena realizacija njegovog prava na predmetnom poslovnom prostoru. Međutim, spornom odlukom i ugovorom nije ugroženo ostvarivanje bilo kakvog tužiteljevog prava u odnosu na sporni poslovni prostor jer, kako je naprijed rečeno, prestankom ugovora o zakupu zaključenog između tužitelja i prvotužene prestala su i sva prava tužitelja u pogledu navedenog prostora.

Stoga su nižestepeni sudovi pravilno našli da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice (u odnosu na dio tužbe kojim se traži utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora). Naime, i sam tužitelj priznaje da on ima samo lični (prvenstveno ekonomski) interes, koji nije dovoljan da bi mogao voditi parnicu protiv tuženih.

U slučaju nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe (član 54. ZPP), tužba se odbacuje, bez meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđivanje apsolutne ništavosti zbog nedostatka pravnog interesa, umjesto da odbace tužbu, nižestepeni sudovi su učinili povredu odredaba parničnog postupka, ali ista nije imala uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka, a na tu povredu revizijski sud i ne pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP).

Kako je, dakle, u navedenom dijelu (kojim se traži utvrđenje ništavosti) tužba nedozvoljena zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, bez uticaja su navodi revidenta da su spornom odlukom i kupoprodajnim ugovorom oštećena prava RS, jer je prvotužena raspolagala njenom imovinom. Ovdje treba ukazati da između prvotužene i RS ne postoji spor u vezi predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega je Pravobranilaštvo RS, koje po zakonu štiti i zastupa imovinske interese RS, naknadno dalo saglasnost za zaključenje ugovora, čiju valjanost tužitelj pobija.

Pravosnažna presuda krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim vezuje parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca (član 12. st. 3. ZPP).

Nije sporno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 03000 07 K od 01.4.2008. godine načelnica Opštine P., N. Š. oglašena krivom za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, počinjenog time što nije obustavila od izvršenja spornu odluku prvotužene o prodaji poslovnog prostora od 04.6.2003. godine i što je odobrila sprovođenje javne licitacije poslovnih prostora, čime je oštećena RS. Međutim, suprotno navodima revizije tužitelja, ovom krivičnom presudom nisu stavljene van snage ranije presude parničnog suda (donesene u prvom, drugom i trećem stepenu) kojima je tužitelju

naloženo da se iseli iz spornog poslovnog prostora i isti preda prvotuženoj kao i da joj isplati svu dospjelu zakupninu. Tužitelj je na osnovu te krivične presude zatražio ponavljanje postupka u kojem su donesene navedene presude, ali pravosnažnim rješenjem suda nije dozvoljeno ponavljanje tog postupka.

Potrebno je ukazati da se navodima revizije uglavnom pobija zakonitost pravosnažne odluke kojom je tužitelju naloženo da sporni poslovni prostor preda prvotuženoj i da joj isplati neisplaćenu zakupninu. Tužitelj je bezuspješno protiv te presude izjavljivao pravne lijekove (žalbu, reviziju i prijedlog za ponavljanje postupka). On ne može u ovoj parnici pobijati presudu donesenu u drugom sporu, koji je pravosnažno okončan i u kojem su svi pravni lijekovi tužitelja (redovni i vanredni) odbijeni.

Pravilno su nižestepeni sudovi odbili i zahtjev tužitelja za predaju poslovnog prostora te naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer tužitelj nema svojinu ni jači pravni osnov na sporni poslovni prostor u odnosu na tužene, pa u smislu odredbi članova 37. i 41. Zakona o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) nije aktivno legitimisan da traži predaju navedenog prostora u posjed. Na okolnost osnovanosti i visine zahtjeva za naknadu štete tužitelj nije izveo dokaze u smislu odredbi članova 7. st. 1. i
123. st. 1. ZPP, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da radnjama tuženih nije učinjena bilo kakva šteta tužitelju (ni materijalna ni nematerijalna), jer je njemu pravo zakupa spornog poslovnog prostora prestalo na zakonom propisan način, čime mu je prestalo i pravo da obavljanjem djelatnosti u tom prostoru ostvaruje novčanu dobit.

Kako su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, a nisu počinili ni povrede odredaba parničnog postupka, to je u smislu člana 248. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 77 0 P 004128 11 Rev od 23.08.2012.g. )

Povratak na: prvi dio – ugovori

Nazad na: sudska praksa BiH

Mjenica

0

Mjenica

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

POSLJEDICE PROPUŠTANJA RADNJE PROTESTA
Zakon o mjenici
član 71
• Ako mjenica ne sadrži klauzulu “bez protesta“ ili “bez troškova“, a korisnik mjenice ne provede postupak protesta mjenice pred nadležnim sudom ili pak na drugi način pošalje mjenicu na naplatu tada taj spor po svojoj pravnoj prirodi nije mjenični spor, pa se mjenični dužnik oslobađa obaveze plaćanja mjenice.

Obrazloženje:
“U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je ugovorom o kreditu od 23.04.2002. godine tužitelj kao kreditor odobrio tuženoj S.L. kao korisniku kredita iznos od 15.000,00 KM sa kamatnom stopom od 14% na godišnjem nivou i rokom otplate od 60 mjeseci, da je u svrhu osiguranja povrata novčanog iznosa po navedenom ugovoru o kreditu, korisnik kredita izdao i tužitelju uručio bjanko mjenicu u kojoj je na prednjoj strani naznačen kao izdavalac, dok je mjenicu na njezinoj poleđini potpisao tuženi M.M. (dalje: drugotuženi), kao i ostali tuženi u svojstvu avalista – jemaca uz tekst “per aval”, da korisnik kredita nije ispunio ugovornu obavezu u roku, zbog čega je tužitelj ispunio mjenicu označivši u njoj iznos mjenične obaveze i kao dan dospijeća 31.12.2006. godine. Utvrđeno je i to da izdata mjenica ne sadrži klauzulu “bez protesta” ili “bez troškova”. U postupku nije utvrđeno da je tužitelj protestirao mjenicu, niti pokušao naplatiti dug od drugotuženog prije podnošenja tužbe, a na način da mu je istu dostavio poštom na naplatu. Utvrđeno je da je uz ugovor o kreditu priložena potvrda o podacima za žirante-jemce, kojom su jemci dali saglasnost da će, ukoliko glavni dužnik ne bude uredno otplaćivao kredit prema ugovoru, isti sami otplaćivati. Navedena saglasnost sadrži jedinstveni matični broj drugotuženog i pečat njegovog poslodavca o visini plaće, a ne sadrži ime glavnog dužnika, broj predmetnog ugovora, uslove kredita, niti iznos obaveze za koju je saglasnost drugotuženi dao. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev cijeneći da se radi o mjeničnoj obavezi između stranaka, pri čemu se pozvao na primjenu Zakona o mjenici, kao mjerodavnom pravu, ne navodeći konkretno odredbe iz navedenog zakona. Ovakav pravni stav drugostepenog suda, po ocjeni ovog revizijskog suda, nije pravilan.
Predmetna mjenica sadrži sve elemente trasirane mjenice iz člana 3. Zakona o mjenici. S obzirom da ne sadrži klauzulu “bez protesta” ili “bez troškova”, a da drugotuženi nije platio mjeničnu svotu po dospijeću, tada je tužitelj saglasno odredbama članova 71. do 79. Zakona o mjenici bio dužan provesti postupak protesta mjenice pred nadležnim sudom ili pak na drugi način poslati mjenicu na naplatu, među ostalim i drugotuženom radi ostvarivanja mjeničnog prava tužbom u parnici, kojim radnjama bi dokazao da mjenica nije naplaćena. Propuštanjem radnje protesta od strane tužitelja, te radnje pokušaja naplate mjenice dostavljanjem iste drugotuženom, ovaj spor po svojoj pravnoj prirodi nije mjenični spor, pa se drugotuženi, kao mjenični dužnik, oslobađa obaveze platiti mjenicu.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 11209/2014 od 13.1.2015. godine)

 

 

<——->

 

POTPISIVANJE MJENICE KOJU IZDAJE PRAVNO LICE
Zakon o mjenici
član 32
• Kod mjenice koju izdaje pravno lice, mjenicu potpisuje zastupnik pravnog lica uz ime pravnog lica koje može biti i u obliku pečata, a ako pravno lice ne upotrebljava pečat, firma se može upisati i rukom, a ime i prezime zastupnika pravnog lica ne mora biti napisano čitko.
Obrazloženje:
“Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mjeničnog duga od 18.007,20 KM, a u revizijskoj fazi postupka sporna je primjena odredaba člana 34. i člana 48. stav 1. i 2. Zakona o mjenici (u daljem tekstu: ZM). U postupku je utvrđeno da je ugovorom o kreditu od 3.4.2008. godine tužitelj, kao davalac kredita, odobrio V.A., kao primaocu kredita, iznos od 35.000,00 KM sa promjenljivom kamatnom stopom od 15,10% na godišnjem nivou i rokom vraćanja od 42 mjeseca, da je u svrhu osiguranja kredita primalac kredita dostavio kreditoru (tužitelju) bjanko mjenicu na čijoj poleđini je upisan naziv tuženog, ime i prezime direktora tuženog, a ispod tog teksta nalazi se potpis direktora tuženog, za kojeg sudovi utvrđuju da je nečitak, da nedostaje pečat tuženog, da primalac kredita nije ispunio ugovornu obavezu u roku, zbog čega je tužitelj ispunio mjenicu označivši u njoj iznos mjenične obaveze i dan dospijeća.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao činjenicu da je tuženi potpisao predmetnu mjenicu i prihvatio ulogu avaliste po toj mjenici, odnosno da nečitak potpis zastupnika tuženog i nedostatak pečata čine predmetnu mjenicu ništavom. Ovakav pravni stav nižestepenih sudova nije pravilan. U konkretnom slučaju o postojanju relevantnih činjenica ne može se zaključivati primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredaba člana 7. stav 1. ZPP-a i člana 123. stav 1. istog zakona jer do zaključenja glavne rasprave tuženi nije ni iznosio činjenicu da nije potpisao mjenicu i da koristi pečat. Naprotiv, tuženi već u odgovoru na tužbu nije osporio postojanje mjeničnog jemstva za predmetni kredit korisnika V.A., već upućuje da će taj kredit vratiti korisnik, koji je u pregovorima sa tužiteljem i na koji način bi se on, kao jemac, oslobodio obaveze. Odgovor na tužbu također ne sadrži pečat tuženog. Zbog toga, o postojanju sumnje u činjenicu koja nije iznesena, nije bilo moguće zaključivati primjenom pravila o teretu dokazivanja. ZM-a posebno ne uređuje način i postupak potpisivanja mjenice, već određuje da mjenicu mora potpisati trasant i trasat, avalist, te indosant. Zbog toga je potpis na mjenici pravovaljan, bez obzira o kakvom se potpisu radi. U slučaju potpisa pravne osobe, prema praksi u mjeničnom poslovanju (u nedostatku zakonskog određenja), mjenicu potpisuje zastupnik pravne osobe i upisuje se ime pravne osobe na način i po obliku koji je identičan sa upisom pravne osobe u sudskom registru. To može biti pečat, a ako pravna osoba pečat ne upotrebljava, firma se može upisati i rukom. Ime i prezime zastupnika pravne osobe ne mora biti napisano čitko, potrebno je da mjenica sadržava potpis uz ime pravne osobe, odnosno uz pečat ukoliko ga upotrebljava.
U konkretnom slučaju na predmetnoj mjenici naziv tuženog, te ime i prezime zastupnika tuženog upisani su rukom, a ispod toga je nečitak potpis zastupnika tuženog. Tuženi nije osporio da je njegov naziv, upisan rukom, različit od upisa u sudski registar, pa u smislu navedene poslovne prakse uz naziv tuženog nije potreban i njegov pečat. Kako predmetna mjenica nema nedostataka u pogledu svog sadržaja, to je tuženi preuzeo mjeničnu obavezu kao avalista (mjenični jemac), što je u skladu sa odredbama Člana 32. stav 1. i 2. ZM-a, po kojim se aval daje na mjenici i potpisuje ga avalista, te aval izražava riječima, između ostalih: kao jemac. S obzirom da je tuženi mjenicu avalirao, to postoji njegova solidarna odgovornost tužitelju kao imaocu mjenice sa licima koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali, što je u skladu sa odredbom člana 48. stav 1. ZM-a, a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezivali, što je propisano odredbama stav 2. člana 48. ZM-a.
Zbog navedenog, osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev na osnovu predmetne mjenice, čiju formalnopravnu ispravnost niko nije osporavao tokom postupka, kako osnovano tvrdi revident.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 27093/2014 od 19.11.2015. godine)

<——->

ZASTARIJEVANJE MJENIČNOG POTRAŽIVANJA
Zakon o mjenici
član 18 stav 2 i član 80 stav 1
• Bjanko mjenica popunjena svim obaveznim sastojcima i datumom dospijeća postaje potpuna, pa se rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja računa od tog datuma.
Obrazloženje:
“Naime Zakon o mjenici nema posebnih odredbi o bjanko mjenici. Međutim, posredno se na bjanko mjenicu primjenjuju njegove odredbe člana 18. stav 2., koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna, a što proizilazi iz zakonske odredbe koja glasi: “Ako je mjenica koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno popunjava protivno postojećem sporazumu…”, dakle, bjanko mjenica je mjenica koja u trenutku izdavanja ne sadrži sve obavezne bitne sastojke. Mjenicom postaje tek kada ovlaštena osoba ispuni mjenični sadržaj, što će učiniti najkasnije prije podnošenja mjenice na isplatu, jer se ne može zatražiti isplata bjanko mjenice. Kada se ispuni svim nedostajućim sastojcima, smatra se potpunom mjenicom, kao vrijednosnim papirom od trenutka njenog izdavanja.
Dakle, u konkretnom slučaju, budući da je bjanko mjenica popunjena sa danom 28. 5. 2013. godine, tada dospijeva i na naplatu, pa se i rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici računa od tog datuma. Pri tome neosnovano revident navodi da je mjenica izdata 2003. godine, jer kako je i u prvostepenom postupku utvrđeno mjenica je izdata dana 27. 5. 2013. godine. Upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenici nije ostvaren uslov iz člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, tj. nije se radilo o mjenici po viđenju, već se radilo o vlastitoj mjenici na dan.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 32445/2016 od 14.3.2017. godine)

 

 

<——->

 

ZASTARA POTRAŽIVANJA BJANKO VLASTITE MJENICE
Zakon o mjenici
član 80
• Rok zastare potraživanja od jedne godine u slučaju imaoca bjanko vlastite mjenice u kojoj izdavalac nije označio datum dospjelosti, počinje teći na dan dospjelosti potraživanja iz osnovnog posla.
Obrazloženje:
“Tuženi u reviziji osnovano navode da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja. Naime, tuženi su u ovoj parnici isticali prigovor da bjanko mjenice koje su tuženi izdali kao sredstvo osiguranja, nisu ispunjene u skladu da predmetnim ugovorom o kreditu kao osnovnim poslom, na čije se obaveze osiguranje i odnosi. Taj prigovor tuženih je relevantan za sud, jer popunjavanje datuma dospjelosti mjenične obaveze, kao i ostalih elemenata bjanko mjenice koja je izdata radi osiguranja kredita, mora biti u skladu sa međusobnim sporazumom stranaka. Zbog toga, po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je obaveza tuženih dospjela dana 06.07.2011. godine, koji je odredio sam tužitelj prilikom popunjavanja mjenice, iako prethodno nisu utvrdili da li je dan dospijeća mjenice pravilno označen, tj. da li je prigovor tuženih osnovan u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici. U ovom slučaju nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, pa je tužitelj, kao imalac mjenice i povjerilac iz osnovnog posla, dužan popuniti mjenicu u skladu sa uslovima i rokovima otplate kredita, što proizlazi iz sadržaja mjeničnih izjava svih tuženih, čija se ovlaštenja izričito vežu za Ugovor o kreditu, broj:… od 17.03.2003. godine, prema kojem je posljednja obaveza prvotuženog prema tužitelju dospjela za plaćanje dana 19.03.2008. godine. Prema odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici svi mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarjevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospjelosti. Rok zastare potraživanja od jedne godine u slučaju imaoca bjanko vlastite mjenice u kojoj izdavalac nije označio datum dospjelosti, počinje teći na dan dospjelosti potraživanja iz osnovnog posla, a to je u konkretnom slučaju 19.3.2008. godine, kada je dospjela posljednja rata kredita, bez obzira na to što je na sve četiri mjenice kao dan dospjelosti neovlašteno naveden 06.07.2011. godine, i što su mjenice protestirane dana 02.08.2011. godine, 11.01.2012. godine, 17.08.2012. godine i 23.04.2012. godine. To znači da je u vrijeme podnošenja tužbe sudu dana 10.05.2012. godine, bio protekao zastarni rok od jedne godine u kojem zastarjevaju mjeničnopravni zahtjevi tužitelja kao imaoca predmetnih mjenica, protiv tuženih, kao trasanta, kao i trogodišnji zastarni rok iz člana 80. stav 1 Zakona o mjenici.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 89300/2016(1) od 16.3.2017. godine)

<——->

POSTUPAK IZVRŠENJA NAKON PODNOŠENJA PRIGOVORA NA IZNOS MJENIČNOG DUGA
Zakon o izvršnom postupku
član 50 st. 4 i 5
• Nakon podnošenja prigovora izvršenika na iznos mjeničnog duga, prijedlog za izvršenje se smatra tužbom, pa se provodi parnični postupak a izvršenje se odlaže do donošenja odgovarajuće odluke.
Obrazloženje:
“Na prijedlog tražioca izvršenja, a na osnovu vjerodostojne isprave – protestirane mjenice sud je rješenjem odredio izvršenje na koje je I izvršenik blagovremeno izjavio prigovor kojim je u potpunosti osporio rješenje o izvršenju.
Članom 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku određeno je ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka a stavom 5. istog člana, određeno je kada je podnesen prigovor iz prethodnog stava, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako uspije sa tužbom.
Na navedeno rješenje žalbu je uložio tražilac izvršenja, koju je Kantonalni sud odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
Prema stanju spisa prvostepeni sud je odredio izvršenje na osnovu mjenice sa izdatim protestom Općinskog suda u S. Prigovor je podnio prvoizvršenik u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja. Prvostepeni sud je rješenjem odložio izvršenje, odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se po pravomoćnosti rješenja spis dostaviti parničnom odjeljenju, te odredio da će se nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, ako uspije sa tužbenim zahtjevom.
Ovakva odluka prvostepenog suda je pravilna i na Zakonu zasnovana. Podnesenim prigovorom I izvršenik je osporila iznos mjeničnog duga. Stoga je prvostepeni sud pravilno postupio kada je shodno članu 50. stav 4. ZIP-a prijedlog za izvršenje smatrao tužbom. To znači da se nakon podnošenja prigovora provodi parnični postupak i da će se donijeti odgovarajuća odluka. Do donošenja takve odluke u parničnom postupku izvršenje na osnovu donesenog rješenja o izvršenju se odlaže – odgađa, kako je to propisano stavom 5. člana 50. Zakona o izvršnom postupku, a nastavit će se na prijedlog tražioca izvršenja, ako uspije sa tužbenim zahtjevom.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, Gž 160389/2011(1) od 10.12.2012. godine)

<——->

SOLIDARNA ODGOVORNOST DUŽNIKA IMAOCU MJENICE
Zakon o mjenici
član 48
• Za obaveze po mjenici imaocu mjenice (tražiocu izvršenja) odgovaraju svi dužnici solidarno, pa kada jedan od izvršenika kao solidarni dužnik ospori iznos mjeničnog duga onda se izvršni postupak ne može provoditi ni u odnosu na izvršenike koji nisu uložili prigovor sve dok parnični sud ne donese pravomoćnu odluku.
Obrazloženje:
“Pri tom prvostepeni sud je pravilno postupio kada je izvršenje odgodio i u odnosu na izvršenike koji nisu uložili prigovor. Ovo stoga, što prema načelu solidarnosti iz člana 48. Zakona o mjenici za obaveze po mjenici imaocu mjenice, tražiocu izvršenja, odgovaraju svi dužnici solidarno, pa kada jedan od izvršenika kao solidarni dužnik ospori iznos mjeničnog duga onda se ne može provoditi izvršni postupak ni u odnosu na ostale izvršenike dok parnični sud ne donese pravomoćnu odluku o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja iz vjerodostojne isprave.
Pošto je, slijedom gore navedenog, ovaj sud utvrdio da razlozi žalbe nisu osnovani, a nema ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu odbiti i prvostepeno rješenje potvrditi na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, Gž 160389/2011(2) od 10.12.2012. godine)

<——->

NEMOGUĆNOST OSPORAVANJA GLAVNOG DUGA U POSTUPKU PROTESTA MJENICE
Zakon o mjenici
član 71
• Glavni dug se može osporavati u parničnom i izvršnom postupku, a ne i u postupku protesta mjenice.
Obrazloženje:
“Prvostepeni sud je utvrdio da je mjenica čiji protest se traži, dospjela za naplatu dana 29.3.2016. godine i da je prijedlog za protest mjenice podnesen dana 30.3.2016. godine. Ovo činjenično utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je prvostepeni sud pravilno primijenio citirane odredbe Zakona o mjenici kada je usvojio prijedlog za protest mjenice predlagača pobijanim rješenjem. Naime, članom 45. stav 3. Zakona o mjenici (“Službene novine FBiH”, br. 32/00 i 28/03) određeno je da se protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice.
Navodi žalbe kojima se osporava glavni dug nisu od značaja, što je prvostepeni sud pravilno cijenio jer te navode protupredlagateljica može isticati u parničnom i izvršnom postupku, a ne i u postupku protesta mjenice kao što je ovaj, a niti žalbeni navodi dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, Gž 76323/2016 od 20.4.2017. godine)

<——->

PRAVO IMAOCA MJENICE SA NAZNAKOM “BEZ PROTESTA”
Zakon o mjenici
član 47 stav 1
• Mjenica koja je izdata sa naznakom “bez protesta”, oslobađa njenog imaoca obaveze da radi ostvarenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate.
Obrazloženje:
“Suprotno rezonovanju žalbi, u konkretnom slučaju nije ni bilo mjesta podizanju protesta zbog neisplate mjenice, u smislu člana 45. Zakona o mjenici, jer je na mjenici serijski broj…, koja je izdata 21.09.2002.godine, naznačeno “bez protesta”, što u smislu člana 47. stav 1. Zakona o mjenici, oslobađa tužitelja kao njenog imaoca obaveze da radi ostvarenja regresa podiže protest zbog neakceptiranja ili neisplate. Kako tuženi nisu ničim dokazali da je solo mjenicu serijski broj…, tužitelj popunio protivno sporazumu koji su tuženi potpisali 21.09.2002. godine, to suprotno rezonovanju žalbe, naprijed navedena mjenica na iznos od 18.969,40 KM, u kojoj je naznačena dospjelost 10.09.2007.godine,može predstavljati vjerodostojnu ispravu u smislu člana 29. Zakona o izvršnom postupku, tako da je i bilo mjesta da se podneseni prijedlog za izvršenje od 04.10.2007.godine smatra tužbom u smislu člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, obzirom da su tuženi, kao izvršenici, prigovorili na naprijed navedeno rješenje o izvršenju.
Zbog toga, nije ni bilo mjesta da se odbaci ili odbije prijedlog za izvršenje, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja opredijeljen u toku parničnog postupka, kao neuredan i nedopušten, niti je prihvatljivo tumačenje žalbenih navoda u odnosu na odredbe člana 50.Zakona o izvršnom postupku.”

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, Gž 47421/2016(1) od 30.9.2016. godine)

<——->

PRAVO IMAOCA MJENICE PREMA AKCEPTANTU
Zakon o mjenici
član 39 i član 54 stav 1
• Imalac mjenice ne gubi svoja prava iz mjenice prema akceptantu, bez obzira što nije u rokovima propisanim u članu 39. Zakona o mjenici podnio mjenicu na isplatu akceptantu, organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (banci kod koje akceptant eventualno ima račun) ili sudu.
Obrazloženje:
“Međutim, kako se se potpis prvotužene nalazi na licu mjenice ispod oznake “prihvaćamo”, zbog čega ista, po ocjeni ovog suda, ima položaj glavnog mjeničnog dužnika, kao akceptant, tako da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prvotužena, u smislu odredbe člana 48. Zakona o mjenici odgovara tužitelju kao imaocu mjenice i da tužitelj, kao povjerilac može od nje sudskim putem zahtijevati naplatu po navedenoj mjenici. Ovo iz razloga što se prvotužena, nasuprot navodima žalbe, akceptom obavezala da mjenicu plati po dospjelosti (mjenica dospjela za naplatu 10. 9. 2007. godine), pa kako je imalac navedene mjenice tužitelj, on ima pravo na neposrednu tužbu protiv prvotužene, kao akceptanta, bez obzira što prije podnesenog prijedloga za izvršenje 9. 10. 2007. godine, prvotuženoj nije navedenu mjenicu podnio na isplatu u rokovima predviđenim odredbom člana 39. Zakona o mjenici. Prvotužena zanemaruje da je odredbom člana 54. stav 1. Zakona o mjenici propisano da sa protekom rokova za podnošenje mjenice po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu “bez troškova”, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta. Dakle, iz sadržine i smisla odredbe člana 54. stav 1. Zakona o mjenici, slijedi da tužitelj kao imalac mjenice nije izgubio svoja prava iz mjenice serijski broj AF…., prema prvotuženoj, kao akceptantu, bez obzira što nije u rokovima propisanim u članu 39. Zakona o mjenici podnio na isplatu prvotuženoj navedenu mjenicu, bilo organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (banci kod koje prvotužena eventualno ima račun) ili sudu, na čemu prvotužena neosnovano istrajava u žalbi.”

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 I 041078 18 Gž od 27.11.2018. godine)

<——->

 

DOZVOLJENOST PROTIVTUŽBE U VEZI MJENICE
Zakon o parničnom postupku
član 54 st. 1 i 2
• Protivtužbeni zahtjev koji je usmjeren na utvrđenje da je tužitelj zbog nepodizanja protesta i neblagovremenog podnošenja mjenice na isplatu izgubio pravo da od tuženog zahtijeva isplatu duga po osnovu predmetne mjenice, ispunjava uslove za pravnu zaštitu, budući da se odnosi na utvrđenje nepostojanja prava.
Obrazloženje:
“Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu drugotužene, u dijelu koji je usmjeren na utvrđenje da mjenica bez protesta nije vjerodostojan isprava, ovaj sud nalazi da se žalbom pravilno ukazuje da prvostepeni sud navedeni zahtjev nije mogao odbiti samo iz razloga što parnični sud ne može derogirati odluke izvršnog suda, budući da je za odluku o protivtužbenom zahtjevu u ovom dijelu relevantna sadržina odredbe člana 29. Zakona o izvrsnom postupku, prema kojoj odredbi vjerodostojnu ispravu predstavlja mjenica i ček sa protestom i povratnim računom, a što je u skladu i sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda FBiH broj… od 5. 12. 2016. godine, prema kojem mjenica, koja nije protestirana, iako sadrži klauzulu “bez protesta”, nije vjerodostojna isprava. Međutim, postavljeni protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu nije dozvoljen, zbog sadržaja pravne zaštite koji je predmet protivtužbe, budući da se istim u suštini traži utvrđenje koje je regulisano odredbom člana 29 ZIP pa se istom nije moglo udovoljiti, bez obzira na navode o pravnom interesu drugotužene za podnošenje protivtužbe u ovom dijelu.
Nasuprot tome, protivtužbeni zahtjev u dijelu u kojem je usmjeren na utvrđenje da je tužitelj zbog nepodizanja protesta i neblagovremenog podnošenja mjenice na isplatu izgubio pravo da od drugotužene zahtijeva isplatu duga po osnovu predmetne mjenice, ispunjava uslove za pravnu zaštitu u smislu odredbe člana 54. stav 1. i 2. ZPP, budući da se odnosi na utvrđenje nepostojanje prava, a pravni interes za podnošenje protivtužbe u ovom dijelu postoji, obzirom da je za drugotuženu u konkretnom slučaju postojala neizvjesnost u odnosu prema tužitelju, u pogledu gubitka prava po predmetnoj mjenici, tako da je ista imala opravdanu potrebu da nepostojanje tog prava učini nesumnjivim, slijedom čega je i odlučeno da se prvostepena presuda u ovom dijelu protivtužbenog zahtjeva preinači, kako je to navedeno u stavu drugom izreke ove presude.”

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 I 041078 18 Gž od 27.11.2018. godine)

<——->

SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA POTRAŽIVANJE IZ MJENICE
Zakon o mjenici
član 48
• Bez obzira što tuženik zaista nije potpisao poseban ugovor o žiriranju, on odgovara za potraživanje tužitelja navedeno u mjenici jer imaocu mjenice odgovaraju svi, solidarno, koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali.
Obrazloženje:
“Iz nespornih činjenica i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je Š. E. sa tužiteljem zaključio ugovor o kreditu i da je na osnovu tog ugovora tužitelj odobrio Š. E. kredit od 5.000,00 KM, koji iznos mu je, po odbitku troškova, i isplatio, a S. E. nije tužitelju isplatio iznos od 3.653,44 KM, koji je bio obavezan prema navedenom ugovoru o kreditu, da su kao sredstva obezbjeđenja po ovom ugovoru, ugovoreni administrativna zabrana, sa kojom se saglasio tuženi, koji se tom zabranom obavezao platiti neplaćeni iznos odobren po osnovu kredita, a kao sredstvo obezbjeđenja izdata je i mjenica od strane S. E. i S. E., prilikom zaključenja ugovora o kreditu, saglasio se da se ova mjenica naknadno popuni od strane tužitelja, a S. E. potpisao je mjenicu s oznakom bez protesta te je mjenicu potpisao i tuženi J. D., a ova mjenica u pogledu svoje sadržine ima sve podatke predviđene za njezinu valjanost. Također, u toku postupka tuženi nije dokazao da je njegova saglasnost da žirira za iznos po navedenom ugovoru o kreditu rezultat prevare. Naime, tuženik je naveo da se on saglasio da bude žirant Š. E. za iznos od 500,00 KM a ne za iznos od 5.000,00, KM te da je upisani iznos od 5.000,00 KM rezultat prevare, međutim, kako tuženi, na kojem je bio teret dokazivanja za ove činjenice prema odredbi iz člana 123. stav 1 ZPR ovo nije dokazao, ovi navodi nisu od utjecaja na činjenično utvrđenje prvostepenog suda.
Polazeći od nespornih činjenica i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je tuženog obavezao na isplatu navedenog iznosa. Bez obzira što tuženik zaista nije potpisao poseban ugovor o žiriranju, on odgovara za potraživanje tužitelja navedeno u mjenici jer, prema odredbi iz člana 48. stav 1 Zakona o mjenici, imaocu mjenice odgovaraju svi, solidarno, koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, pa žalbeni navodi tuženog koji pobija postojanje obaveze iz mjenice zbog toga što nije potpisao poseban ugovor o žiriranju, nemaju utjecaja na zakonitost pobijane odluke. Ni navodi da nije dao ovlaštenje imaocu mjenice da naknadno popuni bjanko mjenicu podacima o dospijeću i iznosu tražbine, nisu od utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer je ovakvo ovlaštenje imaocu mjenice, u ugovoru o kreditu dao S. E. a, prema odredbi iz člana 33. Zakona o mjenici, tuženi odgovara u okviru odgovornosti S. E. Dakle, tuženi kao mjenični dužnik obavezan je imaocu mjenice ispuniti tražbinu u visini navedenoj u mjenici.
Tuženi, sada u žalbi, navodi da je mjenično potraživanje zastarjelo, međutim kako taj prigovor nije naveo u toku prvostepenog postupka, nema pravo, sada u žalbenom postupku, isticati taj prigovor, s obzirom da nije dokazao da taj prigovor nije mogao istaći iz opravdanih razloga.”

(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Gž 5016/2014 od 16.7.2014. godine)

<——->

PROTEST MJENICE
Zakon o mjenici
član 71
• Žalbeni navodi u pogledu visine duga i potpisa protupredlagača na mjenici nemaju utjecaja na zakonitost odluke o protestu mjenice.
Obrazloženje:
“Odredbama Zakona o mjenici (“Sl. novine FBiH”, br. 32/00 i 28/03) iz čl. 71 – 79 određen je postupak i uslovi pod kojima se protest podiže kod mjesno nadležnog suda za osobu protiv koje se podiže protest. Protupredlagač u žalbi ne pobija zakonitost pobijane odluke polazeći od uslova, predviđenih Zakonom o mjenici za podizanje protesta, pa žalbeni navodi u pogledu visine duga i potpisa protupredlagača na mjenici, nemaju utjecaja na zakonitost pobijane odluke, a ovi navodi su i samo paušalno dati. Prvostepeni sud je u pobijanom rješenju cijenio navode protupredlagača i pravilno je zaključio da ovi navodi, koji se ponavljaju u žalbi, nemaju utjecaja na odluku o protestu mjenice.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, Gž 76600/2017 od 22.5.2017. godine)

<——->

PROMJENA PRAVNE PRIRODE MJENIČNOG SPORA
Zakon o izvršnom postupku
član 50
• Spor gubi pravnu prirodu mjeničnog spora i poprima pravnu prirodu spora iz građansko-pravnog odnosa ako tužitelj u toku postupka koji je započeo kao mjenični spor promijeni činjenični i pravni osnov u smislu da isplatu traži iz ugovora o jemstvu.
Obrazloženje:
“U postupku je utvrđeno da je tužena bila jamac glavnom dužniku za kredit koju mu je odobrio i isplatio tužitelj, kredit je dospio za isplatu a nije plaćen a bio je obezbjeđen mjenicom to je pokrenut izvršni postupak te s obzirom da je izjavljen prigovor postupak je nastavljen kao parnični. U postupku je utvrđeno da temeljem ugovora tužena kao jemac prihvatila obavezu na plaćanje dužnog iznosa ako to ne učini glavni dužnik, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev uz pravilnu primjenu materijalnog prava na koje se pozvao što prihvata i žalbeni sud. Dakle, iz izvršnog postupka je nastavljen parnični postupak koji je započeo kao mjenični spor, ali je tužitelj u toku postupka promijenio činjenični i pravni osnov u smislu da isplatu traži iz naslova obaveza iz ugovora o jemstvu, te u takvoj situaciji predmetni spor je izgubio pravnu prirodu mjeničnog spora a poprimio pravnu prirodu spora iz građansko pravnog odnosa tj. ugovora. Budući da je tužitelj predložio i izveo sve relevantne dokaze a sud njihovom ocjenom utvrdio relevantne činjenice o tuženoj kao jemcu, o neisplaćenom dugu po osnovu kredita, o visini toga duga, to je pravilno i usvojio takav tužbeni zahtjev. Zato su neosnovani svi žalbeni navodi koji se tiču navoda vezanih za one prigovore koje se mogu isticati u mjeničnom sporu jer konkretan spor više nije takav. Neosnovani su i žalbeni navodi vezani za ocjenu dokaza jer je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze utvrdio relevantne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo.”

(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 20 0 P 027116 17 Gž od 5.1.2018. godine)

<——->

PRIGOVOR ZASTARE U POSTUPKU PROTESTA MJENICE

Zakon o mjenici čl. 71 i 80

U sudskom postupku protesta mjenice prigovori o zastari potraživanja obezbijeđenog mjenicom nisu od uticaja na usvajanje protesta, već se mogu isticati u drugim postupcima vezanim za ostvarenje potraživanja.

Obrazloženje:
“Prvostepenim rješenjem je usvojen prijedlog za protest mjenice. Netočan je žalbeni navod da imalac mjenice nije imao ovlaštenje za popunu bjanko mjenice jer iz stanja spisa slijedi da je imalac mjenice imao takvo ovlaštenje (“ovlaštenje za popunu bjanko mjenice”) kojim ovlaštenjem pismeno sačinjenim, pečatima ovjerenim i od ovlaštenih lica potpisani… kornere ovlašćuje predlagača da u slučaju neurednog izmirenja obaveze iskoristi ponuđene instrumente obezbjeđenja potraživanja odnosno mjenice, a sama ta izjava je doslovno i nazvana “ovlaštenje za popunu bjanko mjenice”. Nisu od značaja žalbeni navodi o zastari potraživanja obezbjeđenog mjenicom, jer se u konkrentom slučaju radi o sudskom postupku protesta mjenice pa takvi prigovori nisu od uticaja na usvajanje protesta, već se mogu isticati u drugim postupcima vezanim za ostvarenje potraživanja.”

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 17 0 V 065661 15 Gž od 1.12.2017. godine)

 


 

Mjenica na određeno vrijeme po viđenju

Dospjelost mjenice na određeno vrijeme po viđenju izračunava se bilo prema danu akcepta, bilo prema danu protesta zbog neakceptiranja.
Mjenica na određeno vrijeme od dana izdavanja

To je mjenica na kojoj je dospijeće mjeničnog potraživanja određeno naznačivanjem dužine vremena čijim istekom dospijeva mjenična obveza. Taj period počinje da teče od dana izdavanja mjenice, a može se naznačiti u danima, mjesecima ili izrazima kao «početak mjeseca», «sredina mjeseca», «kraj mjeseca».

Ako je dospjelost određena za početak, polovinu (sredinom januara, sredinom marta itd.) ili za kraj mjeseca, onda se pod tim podrazumijeva prvi, petnaesti ili posljednji dan mjeseca. Izraz “pola mjeseca” znači rok od petnaest dana.

Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci, dospijeva istog dana u mjesecu kadaje mjenica izdata.
Mjenica na određeni dan

To je mjenica na kojoj je dospijeće mjenične obaveze određeno tačno navedenim danom ili datumom.

Mjenična načela:

1) Načelo pismenosti – mora biti na propisanom obrascu

2) Načelo inkorporacije – bitni elementi moraju biti upisani u mjenicu

3) Načelo fiksnosti obaveze – prava i obaveze su apsolutne i fiksne

4) Načelo neposrednosti – imalac mjenice je u direktnom pravnom odnosu prema dužnicima

5) Načelo samostalnosti – mjenično-pravni odnos je nezavisan od osnovnog posla i svaki potpis na mjenici zasniva samostalnu mjenično-pravnu obavezu

6) Načelo apsloutnog novčanog iznosa – mjenica glasi na određenu svotu novca isključivo u domaćoj valuti

7) Načelo solidarnosti – odgovornost svih potpisnika kako odgovara izdavalac mjenice, prevaljivanje obaveze sa jednog na drugog mjeničnog dužnika

Mjenične radnje obavezivanja:

Akceptiranje mjenice

Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici napiše: priznajem ili prihvaćam, ili neku drugu riječ koja ima to značenje a zatim se potpiše.

To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu potpisuje i daje imaocu (remitentu), a trasat (akceptant) se svojim potpisom prihvata za ispunjenje i on postaje kao i glavni dužnik.

Ako trasat prihvata mjenicu (akceptira), onda taj akcept mora biti bezuslovan, ali ga može ograničiti na dio iznosa.

Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Tužba protiv akceptanta nije uslovljena nikakvim protestom jer on nije regresni nego glavni dužnik. U našj praksi je ovo često isto lice koje se pojavljuje i kao izdavalac trasant i kao akceptant trasat, a pored toga su jako česte situacije i kada je izdavalac mjenice privredni subjekt a akceptant vlasnik ili odgovorno lice.

Amortizacija mjenice

Amortizacija je sudski vanparični postupak u kojem se štite prava iz mjenice a sud donosi odluku o proglašenju izgubljene ili oštećene mjenice nevažećom.

Postupak amortizacije mjenice se pokreće prijedlogom.

Kada se mjenica amortizuje, raniji imalac može da ima prava samo prema glavnom mjeničnom dužniku – ne i prema akceptantima jer je mjenično pravni odnos prestao samim tim što je remitent izgubio mjenicu.

Aval

Isplata mjenice može biti dodatno osigurana mjeničnim jemstvom (za ukupnu mjeničnu svotu ili za izvjestan dio, djelimično ili potpuno ograničeno ili ne vremenski) i može ga dati svako lice svojim potpisom na mjenici riječima “aval per”, “kao jemac” ili nekim drugim izrazom koji ima isto značenje, a to je najčešće u praksi na poleđini mjenice a rijetko na alonžu. Avalista odgovara kao onaj za koga je dao jemstvo, a ako plati mjenicu ima pravo regresa od ostalih mjeničnih dužnika.

Nastavak na: Mjenica u sudskoj praksi

Nazad na: sudska praksa BiH

Nasljedno pravo u BIH

0

Nasljedno pravo u BIH

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

Testament – valjanost

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu 75 0 P 000976 07 P od 26.10.2009. godine utvrđeno je da je ništav testament koji je sačinio N. Č. iz G. G., dana 07.8.1991. godine u Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu, zaveden pod brojem R-132/91, a koji je proglašen na ročištu 26.11.2004. godine u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu broj O-150/04 i to u dijelu kojem je testator raspolagao porodičnom kućom koja se nalazi u M. G., ul. … na parceli k.č. … upisana u p.l. … K.O. M. G.
Obavezani su tuženi da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 5.340,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 75 0 P 000976 10 Gž od 13.5.2010. godine žalba tuženih je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako što je tužitelju dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 5.340,00 KM, dok je žalba tuženih u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Zahtjev tuženenih za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen.
Blagovremenom revizijom tuženi pobiju drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači na način da će se tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti odbiti.
U odgovoru na reviziju tuženi osporava sve navode revizije i predlaže da se revizija odbije.
Revizija nije osnovana.

Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti dijela testamenta, oca parničnih stranaka pokojnog N. Č. koji testament je sačinjen 07.8.1991. godine u Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu, a kojim je ostavitelj raspolagao porodičnom kućom u M. G. u ul. …, sagrađena na k.č. … upisanoj u p.l. … K.O. M. G. na imenu tužitelja, tako što je kuću zavještao na jednake dijelove tužitelju D. Č. i prvotuženom J. Č.
Ovakav zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je kuća koju je ostavitelj zavještao njegovo vlasništvo, te da ostavilac u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bio svjestan svojih postupaka, odnosno da nije bio sposoban za rasuđivanje a time ni za sastav testamenta.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da je pokojni N. Č. – otac parničnih stranaka dana 07.8.1991. godine kod suda sačinio testament kojim je raspolagao porodičnom kućom u M. G., ul. …, na parceli k.č. … upisana u p.l. … K.O. M. G. tako što je ovu kuću ostavio u nasljeđe sa po 1/2 dijela sinovima D. Č. i J. Č.; da je navedeni testament proglašen u ostavinskom postupku iza umrlog N. Č.; da je ostavinski postupak kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj O-150/04 prekinut rješenjem, a tužitelj upućen na parnicu za utvrđivanje da navedeni testament nije pravno valjan; da kuća koja je predmet raspolaganja testamentom nikad nije u javnim evidencijama upisana kao posjed ili vlasništvo ostavioca; da je rješenjem nadležnog organa Opštine M. G. određena uža lokacija za izgradnju kuće ostaviocu; da je ostaviocu odobren kredit za izgradnju kuće; da je tužitelj u posjed parcele na kojoj je kuća izgrađena stupio po osnovu kupoprodajnog ugovora od 01.02.1972. godine i da je rješenjem Dn-143/72 od 03.02.1972. godine tužitelj upisan u katastar nekretnina (sada p.l. broj … K.O. M. G.) kao posjednik predmetne nepokretnosti.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je nalazeći da je ostavilac bio u zabludi kad je smatrao da je predmetna kuća upisana kao njegovo vlasništvo i da takva zabluda predstavlja zabludu o činjenicama koje su ga navele na raspolaganje testamentom, te je primjenom odredbe člana 63. stav 3. Zakona o nasledjivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 u daljem tekstu: ZON), udovoljio tužbenom zahtjevu za utvrđenje testamenta ništavim u dijelu kojim je raspolagano predmetnom kućom.
Odlučujući o žalbi tuženih na prvostepenu presudu, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu odluke o glavnoj stvari te je u tom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Nalazeći da je prvostepeni sud povredio odredbe parničnog postupka u pogledu odluke o troškovima postupka, drugostepeni sud je u tom dijelu žalbu uvažio i primjenom odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09 – u daljem tekstu ZPP), u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio tako da je dosuđene troškove postupka snizio sa iznosa od 5.340,00 KM na iznos od 4.440,00 KM.
Odluka drugostepenog suda je pravilna, ali ne iz razloga sadržanih u obrazloženju pobijane presude.
Naime, prema utvrđenim činjenicama koje ne mogu biti predmet preispitivanja u revizionom postupku (član 240. stav 2. ZPP), ostavilac – otac parničnih stranaka N. Č. je testamentom sastavljenim kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu dana 07.8.1991. godine, kuću izgrađenu na parceli k.č. … upisanu u p.l. … K.O. M. G. – danas p.l. …) zavještao na jednake dijelove sinovima D. Č. i J. Č., dok je istim testamentom odredio da se ostala zaostavština raspodjeli na jednake dijelove između svih nasljednika.
Kuća i parcela kojom je ostavilac raspolagao testamentom, u trenutku sastavljanja testamenta kao i u trenutku ostaviočeve smrti se u javnim evidencijama nije vodila kao vlasništvo ostavioca. Prema izvedenim materijalnim dokazima, parcelu k.č. … upisanu u p.l. … K.O. M. G. kupio je tužitelj od ranijih suvlasnika S. K., V. K., D. K., B. K., S. K.1 i L. Š., i to ugovorom o kupoprodaji od 1. februara 1972. godine koji je ovjeren kod Opštinskog suda u Mrkonjić Gradu.
Rješenjem istog suda Dn-143/72 od 03.02.1972. godine na osnovu tog ugovora dozvoljeno je polaganje isprava radi sticanja prava svojine u korist tužitelja D. Č., na kojoj je naknadno izgrađena kuća koja je uplanjena i u katastru nekretnina Opštine M. G. vodi se kao posjed tužitelja sa 1/1 u posjedovnom listu koji danas ima broj … .
Dakle, iz naprijed navedenih dokaza proizlazi da se ostavitelj N. Č. u trenutku sastavljanja testamenta kao ni u trenutku smrti nije vodio u javnim evidencijama kao vlasnik na imovini kojom je raspolagao testamentom, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.
Pravilnost ovakvog zaključka nisu mogli dovesti u pitanje ni tvrdnja tuženih saslušanih kao parničnih stranaka da su ostavilac i prvotuženi J. Č. učestvovali u izgradnji kuće zavještane testamentom, kao ni postojanje rješenja upravnog organa Opštine M. G. od 30.03.1972. godine o određivanju uže lokacije za kuću N. Č. budući da takvo rješenje ne predstavlja akt koji dokazuje pravo svojine. Ista situacija je i sa rješenjem Komisije za dodjelu kredita organa uprave SO M. G. o odobravanju kredita ostavitelju N. Č. iz Fonda zajedničke potrošnje od 15.3.1972. godine za izgradnju kuće, budući da se iz tog rješenja ne može utvrditi da je kredit odobren za izgradnju predmetne kuće. Osim toga, tuženi tokom postupka nisu ni postavljali protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da predmetna kuća predstavlja zaostavštinu N. Č., a takvo pravno pitanje se nije moglo u ovom postupku raspravljati kao prethodno pitanje u smislu odredbe člana 12. ZPP, što u krajnjem ne znači da tuženi ne mogu pokrenuti poseban parnični postupak za utvrđenje prava svojine na kući koja je bila predmet zavještanja testamenta N. Č.
Nalazeći da se predmetna kuća u javnim evidencijama ne vodi kao svojina ostavioca, prvostepeni sud je utvrdio ništavost dijela testamenta kojim je raspolagano kućom po osnovu odredbe člana 63. stav 3. ZON, a drugostepeni sud smatra da je testament u tom dijelu ništav i po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO).
Odredbom člana 103. ZOO, propisano je da, je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav, ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Iz navedene odredbe ZOO, proizlazi da je tu pravnu normu moguće primjeniti na ugovore, ali ne i na testament koji je u suštini jednostran pravni posao za slučaj smrti. Testament ni u kom slučaju nema svojstvo ugovora kao pravnog posla koji se zaključuje između dvije ili više stranaka, što u konkretnoj situaciji znači da se za utvrđivanje ništavosti testamenta ne može primjeniti odredba člana 103. ZOO kako je to učinio drugostepeni sud.
Isto tako predmetni testament nije ništav ni po osnovu odredbe člana 63. stav 3. ZON. Tom odredbom propisano je da su raspolaganja testamentom ništavi, između ostalog, i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještaoca da učini ta raspolaganja.
Dakle, odredba člana 63. stav 3. ZON, ima u vidu zablude o činjenicama koje su navele, odnosno motivisale ostavioca da učini raspolaganje testamentom, ali ne i zabludu o činjenicama koje se odnose na mogućnost, odnosno pravo ostavioca da učini neko raspolaganje testamentom.
U konkretnoj situaciji, ostavilac je raspolagao imovinom koja u trenutku smrti nije bila njegova imovina što u krajnjem nije bilo moguće.
Odredbom člana 2. ZON, propisano je da se nasleđivati mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima, a članom 7. istog zakona da zavještalac može raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koje su određene zakonom.
Naprijed citarane odredbe ZON znače da ostavitelj testamentom može raspolagati samo stvarima i pravima koja u trenutku sačinjavanja testamenta predstavljaju njegovu imovinu ili eventualno očekivanim stvarima i pravima koja bi ušla u njegovu imovinu do trenutka smrti.
Kako je testator, pokojni N. Č. osporenim testamentom odredio način nasljeđivanja kuće i zemljišta koji prema utvrđenim činjenicama nisu bili njegova svojina, pravilno su sudovi našli da je takvo raspolaganje ništavo, ali ne po odredbama propisa koje su navedene u obrazloženjima nižestepenih odluka, nego zbog toga što su protivne odredbama člana 2. i člana 7. ZON. Raspolaganja testamentom koja se odnose na imovinu trećih lica ne mogu proizvoditi pravne efekte.
Ostale odredbe testamenta koje se odnose na drugu imovinu ostavioca je bilo moguće održati na snazi budući da u ovom postupku tužitelj nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da ostavitelj nije bio sposoban za rasuđivanje, a samim tim ni za sastavljanje testamenta. Međutim, ovo nije od značaja za odluku u ovom revizijskom postupku budući da tužitelj revizijom ne pobija drugostepenu odluku.
Prema navedenom, pobijana odluka nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu člana
248. ZPP, odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000976 10 Rev od 07.11.2012.g. )

<——->

Ugovor o doživotnom izdržavanju – ništavost

P R E S U D U

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0 – Gž-05-000 486 od 23.08.2006. godine se preinačava i sudi:

Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. godine se preinačava tako što se utvrđuje da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.03.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod broje I-OV-1732/1 kojim G. M. ostavlja tuženoj u vlasništvo stan u B. L.,…..

Tužena je dužna da naknadi tužilji parnične troškove u iznosu od 3.645,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja dok se preko dosuđenih troškova zahtjev odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilje G. V. kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.3.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene G.M.1, kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1, kojim primalac izdržavanja tuženoj kao davaocu izdržavanja ostavlja u vlasništvo stan u B. L. …. (stav 1.). Obavezana je tužilja da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 2.057,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 2.)

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05- 000 486 od 23.8.2006. godine žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužilje uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu ili da se ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužena je u odgovoru na reviziju tužilje osporila novode revizije i predložila da se ista odbije.

Revizija je osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključen u B. L. dana 12.03.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M. iz B. L., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1 kojim se primalac izdržavanja obavezao da će tuženoj ostaviti u vlasništvo stan u B. L. …..

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: Da je tužilja sa G. M., ocem tužene tokom 1981. godine zasnovala vanbračnu zajednicu sa kojim je 25.5.1974. godine zaključila brak i živjela u braku sa njim do njegove smrti 11.3.2002. godine; da je tužilja u ranijem braku stekla sina M. a G. M. je u ranijem braku pored tužilje stekao i dva sina, Z. i G. koji su (sva djeca) sa njima živjela u predmetnom stanu; da je tužena tokom 1971. godine završila srednju ekonomsku školu kada je otišla u R., R. H., gdje je radila godinu dana a nakon toga se vratila u B. L. i živjela u stanu sa njenom majkom do 1984. godine kada se udala i živjela u braku u B. K. u kojem je stekla dvoje djece; da je tužena sa porodicom tokom 1992. godine nakon smrti njenog brata Z. došla u B. L., i od tada je sa porodicom živjela u stanu brata joj Z. koji se nalazi u istoj zgradi kao i predmetni stan iz kojeg je prinudno iseljena tokom 1994. godine; da se tužena sa porodicom uz saglasnost tužilje i oca joj M. nakon prinudnog iseljenja iz stana brata joj pokojnog Z. tokom 1994. godine uselila u predmetni stan; da je tužilja sa suprugom pokojnim M. tokom 1998. godine doživjela saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobila povrede kičme kada je od zadobiveni povreda više mjeseci liječena u bolnici u B. L.; da je pokojni M. G. bio vojno lice bivše JNA koja mu je predmetni stan dodijelila na korišćenje koga je otkupio po Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90 otkupio; da su tužilja i pokojni M. G. bili vlasnici vikend kuće u S. gdje su držali domaće životinje (kravu, svinje i kokoške) u kojoj su u toku godine najduže boravili; da je tužena nakon smrti supruga iz prvog braka živjela u vanbračnoj zajednicu u kojoj je tokom 2000. godine stekla dva sina bliznaca; da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 12.03.2001. godine između M. G., kao primaoca izdržavanja i tužene, kao davaoca izdržavanja po kojem se tužena obavezala „da će nastaviti kao i do sada održavati zajednicu domaćinstva i ekonomsku zajednicu, s obzirom da se primalac izdržavanja nalazi u poodmakloj životnoj dobi i da će pored toga što je i do sada činila, naročito brinuti o urednosti i čistoći zajedničkog domaćinstva o ličnoj higijeni primaoca i njegovoj ishrani, o zdravstvenom stanju, a po potrebi u bolesti obezbjediti odgovarajuću stručnu medicinsku

pomoć i liječenje, a po preminuću izvršiti odgovarajuću sahranu prema mjesnim običajima, dok se primalac izdržavanja obavezao da će i on nakon njegove smrti ostaviti u vlasništvo predmetni dvosoban stanu; da je tužilja nakon smrti pokojnog M. G. snosila troškove njegove sahrane.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi zaključuju da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u pismenom obliku i propisno ovjeren od strane sudije prvostepenog suda, kojim je utvrđeno postojanje ekonomske zajednice između primaoca i davaoca izdržavanja koja je redovno obilazila primaoca izdržavanja pružajući mu pomoć i njegu, pa stoga da predmetni ugovor ispunjava zakonske uslove propisane odredbom čl. 120. Zakona o nasleđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80, u daljem tekstu: ZN). Zato su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora odbili kao neosnovan.

Odluke nižestepenih sudova nisu pravilne.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor o otuđenju uz naknadu, time da je predaja imovine odgođena do smrti primaoca izdržavanja. Iz navedene sadržine predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju proizilazi da je riječ o dvostranom obaveznom ugovoru koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadrži neka obilježja aleatornosti (darovanja). Dakle, ne može biti isključena mogućnost utvrđenja mješovitog karaktera ugovora tj. mogućnost da taj ugovor predstavlja djelimično naplatan i djelimično darovni (aleatorni). Uslov za ovo posljednje je postojanje očitog nesrazmjera između činidba lica koje imovinu daje i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Prema tome, uzimajući u obzir sva bitna obilježja ugovora o doživotnom izdržavanju, u slučaju ostvarenja očitog nesrazmjera činidaba stranaka, može se i mora zaključiti da nesrazmjeran višak u vrijednosti date imovine nije dat sa ciljem i svrhom ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego da predstavlja darovanje kojim je moguće povrijediti nasljedna prava lica koja to nasljedno pravo imaju i za primaoca izdržavanja.

Utvrđujući tokom postupka što su tužilja i tužena potvrdile u svojim iskazima saslušane kao stranke, da je bračna zajednica između tužitelja i oca tužene pokojnog M. G. bila skladna, da se tužilja za svo vrijeme trajanja braka osim kada je zbog zadobiveni povreda u saobraćajnoj nesreći više mjeseci liječila u bolnici, brinula o suprugu pokojnom M. G. koji je bio dobrog zdravlja, a koji je iznenada nakon srčanog udara preminuo 11.3.2002. godine, da je tužena tokom 2000. godine rodila dva sina bliznaca koja se pored njih brinula i o dvoje djece iz ranijeg braka, da su tužilja i pokojni M. G. primali penzije i najveći dio tokom godine živjeli u S. u vikend-kući gdje su gajili domaće životinje, i kojima nije bila potrebna ekonomska pomoć, onda iz navedenih činjenica, po shvatanju ovog suda, proizilazi da nema pravne važnosti predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju jer ugovorne strane nisu išle za tim da, saugovarač (tužena) označena u ugovoru kao davalac izdržavanja stvarno daje izdržavanje ugovoraču (ocu tužene M.) označenom kao izdržavano lice, kome nije davala izdržavanje, niti je kod njega takva potreba postojala, već se ovim ugovorom htjelo samo da se zakonski naljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužilje, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koga je 12.3.2001. godine zaključila tužena sa njenim pokojnim ocem M. G., a suprugom tužilje, suprotan odredbi čl. 120. ZN u vezi s odredbama 46. st.1. i 47.Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i („Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. ZOO.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužilje. Revizija tužilje je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP).

Stranka koja je u cjelini izgubila parnicu (ovdje tužena) dužna je da protivnoj strani (tužilji) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP).

Opredjeljenim troškovima tužilje u toku glavne rasprave održane kod prvostepenog suda 17.1.2005. godine tražila je troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.645,00 KM (za sastav tužbe 400,00 KM; 1.500,00 KM za zastupanje na održanim raspravama dana 15.7., 2.12. i 3.12.2004. godine, za svaki pristup od po 500,00 KM), 1.000,00 KM na ime takse na tužbu i presudu, 200,00 KM na ime troškova vještačenja, 675,00 KM na ime 20% paušala i 270,00 KM na ime 10% poreza na promet usluga. Sud je usvojio ovaj zahtjev tužilje nalazeći da joj pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao („Službeni glasnik RS„ broj 45/00).

Tužilji nisu priznati troškovi u iznosu od 1.250,00 KM za pristupe na neodržane rasprave dana 5.8.2003. godine, kad je ročište odgođeno zbog uređivanja tužbe po Zakonu o parničnom postupku koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, 28.9.2004. godine kada rasprava nije održana zbog nedolaska vještaka G. Lj. dana 15.10.2004. godine kada ročište nije održano zbog bolesti sudije, jer tužena nije uzrokovala nastanak ovih troškova.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18.07.2008.g.)

<——->

Testament – valjanost

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1203/99 od 06.6.2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni testament ostaviteljice A.R., kojim je svojim jedinim nasljednikom na cijeloj svojoj imovini imenovala tužiteljicu, te odlučeno da svaka sranka snosi svoje troškove.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2058/02 od 23.3.2005. godine, žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužiteljica pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženi nije odgovorio na reviziju tužiteljice. Revizija nije osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju osporene presude, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ostaviteljica A.R.10-15 dana pred smrt u prisustvu svjedoka V.D., B.V. i D.Đ., izjavila da će čim prizdravi otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, da je i ranije, mnogo puta govorila da će to učiniti, da njena smrt nije došla iznenada, jer da je prije smrti bolovala nekoliko mjeseci, uzimala terapije i odlazila na preglede. Uzimajući u obzir da su tužiteljica i njena maćeha A.R. bile u dobrim porodičnim odnosima, te da je želja A.R. bila da sva njena imovina nakon smrti pripadne u nasljeđe tužiteljici, prvostepeni sud je zaključio da ipak izjava koju je dala A.R.10 do 15 dana prije smrti nema svojstva usmenog testamenta. Budući da je tom prilikom ostaviteljica samo rekla da će otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, po ocjeni prvostepenog suda ova izjava nema svojstva posljednje izjave volje, nego je rečena u običnom razgovoru sa bliskim osobama i upućuje na zaključak da A. nije bila neuka u pogledu forme raspolaganja svojom imovinom i da je imala mogućnost da za vrijeme od skoro 30 godina po smrti muža sačini pismeni testament znajući da je tužiteljica njena pastorka i da pitanje njene imovine ostaje neriješeno. Kako ni njena smrt nije došla iznenada, a sve do smrti je izlazila iz kuće, prvostepeni sud je zaključio da okolnosti u kojim se našla A.R. nisu bile iznimne i da je imala mogućnost da prije smrti sačini pismeni testament, pa je pozivajući se na odredbe čl. 76. i 77. Zakona o nasljeđiavnju. (”Službeni list SR BiH’ br.7/80 i 15/80- u daljem tekstu: ZN) odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud je ocijenio pravilnim pa je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

Pravilno su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonom propisani uslovi za punovažnost usmenog testamenta.

Odredbom člana 76. ZN je propisano da zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka, samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament (stav 1. ). Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana. od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen (stav 2.).

Prema tome, za punovažnost usmenog testamenta potrebno je da su kumulativnio ispunjeni sljedeći uslovi: da je zavještalac svoju posljednju volju izjavio u izuzetnim prilikama; da uslijed takvih izuzetnih prilika nije bio u mogućnosti sačiniti pismeni testament; da je svoju posljednju volju zavještalac usmeno izjavio pred dva svjedoka i da je zavještalac umro dok su trajale izuzetne prilike zbog kojih on nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament ili prije isteka 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti.

Izuzetne prilike pod kojim se priznaje punovažnost usmenog testamenta procjenjuju se prema konkretnim okolnostima, ali priznanje punovažnosti usmenog testamenta opravdano je samo ako zavještalac u konkretnim prilikama nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament.

U ovoj pravnoj stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da, prije svega, izjava koju je A.R. dala pred svjedocima V.D., Lj.V. i D.Đ. po svojoj sadržini nije posljednja izjava volje koja bi bila data u smislu da ona svoju imovinu ostavlja tužiteljici, nego je njom iskazala namjeru da sačini pismeni testament kojim će imovinu ostaviti tužiteljici. Pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da ni utvrđene okolnosti zdravstvenog stanja A.R. u kojim je dala pomenutu izjavu pred ovim svjedocima, nisu je onemogućavale da sačini pismeni testament. Upravo, suprotno navodima revizije, i po ocjeni ovog suda iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da u vrijeme davanja navadene izjave kod A.R. nije postojala svjest i volja da iskaže svoju posljednju volju u pogledu raspolaganja imovinom za slučaj smrti, niti su prilike u kojima je dala tu izjavu do dana kada je umrla, gledano i subjektivno i objektivno, bile takve da bi mogućnost sačinjavanja pismenog testamenta bila isključena. Naime, izuzetne subjektivne okolnosti na strani zavještaoca koje podrazumjeva odredba člana 76. ZN moraju biti po svojoj prirodi takve da se zbog njih on našao u velikoj opasnosti po život i da su ga spriječile da sačini pismeni testament, pa su navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbu člana 76. ZN neosnovani.

Neosnovan je prigovor revizije da je povredom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP), u osporenoj presudi izostala analiza međusobnih odnosa tužiteljice i ostaviteljice prema iskazima saslušanih svjedoka i iskazu tužiteljice kada je saslušana u svojstvu parnične stranke. Nižestepeni sudovi su ovim dokazima utvrdili i pri odlučivanju imali u vidu činjenicu da su tužiteljica i njena maćeha bile u dobrim odnosima, kao i činjenicu da je A.R. u više navrata govorila da će sačiniti testament i svu svoju imovinu ostaviti tužiteljici koja se prema njoj odnosila kao rođeno dijete, ali da do svoje smrti ona to nije učinila.

Ostalim navodima revizije tužiteljica pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizijskom postupku nije dozvoljeno, prema izričitoj odredbi člana 385. stav 3. ZPP.

Iz naprijed navedenih razloga valjalo je na osnovu člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučiti kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 231 od 04.06.2008.g. )

<——->

Naslijeđivanje – pravo

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj 75 0 P 000926 08 P od 29.10.2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca B.R.1, sin L. iz Č., prednika tuženih, što su tuženi, kao zakonski nasljednici sa dijelom od po 1/3 u ostavinskoj masi koja se sastoji od putničkog vozila marke „Golf, registarske oznake broj; … i nekretnina upisanih u P.L. 209 k.o. M., prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad broj O: 90/03 od 23.04.2004. godine, dužni priznati i trpiti da tužitelj u već utvrđenoj ostavinskoj masi ostavioca naslijedi sa ¼ dijela na putničkom vozilu i nekretninama upisanim u P.L. 209. k.o. M., a tužena S.R. (u daljem tekstu: prvotužena), tužena B.R. (u daljem tekstu: drugotužena) i tužena G.K. (u daljem tekstu: trećetužena), naslijede istu imovinu sa dijelovima od po ¼, a potom da se kod SJB M.G. i Republičke uprave za …, PJ M.G. upiše i uknjiži kao suvlasnik pokretnine i nekretnina sa utvrđenim suvlasničkim dijelom.

Tužene su obavezane da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 5.220,00 KM, u roku od 30 dana, po pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda Banja Luka, broj 75 0 P 000926 10 Gž od 10.06.2010. godine, žalba trećetužene je usvojena i presuda Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj 75 0 P 000926 08 P od 29.10.2009. godine, preinačena u pobijanom usvajajućem dijelu, tako što je utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca B.R.1 sina L. iz Č., prednika tuženih, što su tuženi kao zakonski nasljednici sa naslijeđenim dijelovima prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O-93/03 od 23.04.2003. godine, u ostavinskoj masi koja se sastoji od putničkog vozila marke „Golf registarske br: … i nekretnina upisanih u p.l. broj 209 k.o. M., dužni priznati i trpiti da tužilac u već utvrđenoj ostavinskoj masi ostavioca naslijedi sa 1/4 dijela zaostavštine, a utvrđeni suvlasnički dijelovi tuženih iz rješenja o nasljeđivanju umanje za pripadajući suvlasnički dio tužioca od 1/4 dijela, a potom da se kod SJB M.G. i Republičke uprave za …, PJ M.G. i tužilac upiše i uknjiži kao suvlasnik zaostavštine ostavioca sa utvrđenim suvlasničkim dijelom.

Trećetužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je zakonski nasljednik ostavioca B.R.1 sina L. iz Č. i da mu, po osnovu zakona, u imovini ostavitelja pripada
¼ dijela.

Revizijom trećetužene ne pobija se utvrđenje nižestepenih sudova da je tužitelj vanbračni sin ostavioca B.R.1 sina L., koga je rodila S.K. … godine u K.1, RS, a što proizlazi iz Izvoda matične knjige rođenih za tužitelja (dio za naknadne upise i zabilješke), koji je izdat od nadležnog matičnog ureda opštine P. Takođe, revizijom se ne pobija predmet i obim zaostavštine ostavitelja, koji je utvrđen pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O: 90/03 od 23.04.2003. godine, kao ni činjenica da su tuženi oglašeni zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda ( supruga i kćerke).

Dakle, polazeći od utvrđenja da je tužitelj dokazao da spada u krug zakonskih nasljednika ostavioca iz prvog nasljednog reda, pobijana odluka je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava kroz odredbe člana 5. i 10. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SRBiH, broj 7/80 i 15/80).

Pobijajući drugostepenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, revident smatra da je povreda počinjena kroz konstataciju suda da je tužiteljica mogla utvrditi i predložiti ključnog svjedoka Đ.M., što revident smatra pogrešnim jer je adresu ovog svjedoka (tačno je Đ.M.) saznao zahvaljujući srećnim okolnostima. Navedeno ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, nego eventualno na povredu odredaba Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu: ZPP). Međutim, kako se ne tvrdi da je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, ova povreda se ne može s uspjehom isticati u reviziji saglasno odredbi člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP. Pored toga, sve i kada bi se ovaj revizioni razlog uzeo u razmatranje, u reviziji se posebno ne navodi na koje bi to okolnosti ovaj svjedok trebao da svjedoči, tako da se ne može ni cijeniti da li je to bilo od uticaja na zakonitost pobijane odluke.

Isticanje u reviziji da se u pogledu povreda parničnog postupka ostaje pri navodima iz žalbe koja je izjavljena protiv prvostepene presude, ne daje pravo revizionom sudu da ispituje žalbene navode, ako oni nisu, istovremeno, istaknuti i u reviziji, jer revizioni sud odlučuje u granicama razloga navedenih u reviziji (član 241. ZPP).

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju trećetužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000926 12 Rev od 05.02.2013.g. )

<——->

Povratak na: prvi dio – nasljedno pravo

Nazad na: sudska praksa BiH

Podjela bracne stecevine – imovine u BiH

0

Podjela bracne stecevine – imovine u BiH

Preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html

ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH SUPRUŽNIKA
Porodični zakon čl. 270 i 272
Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice čini njihovu zajedničku imovinu, bez obzira na činjenicu što je samo jedan bračni supružnik podizao kredite i uzimao pozajmice za sticanje te imovine.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 047264 17 Rev od 27.2.2018. godine)

<——->

Član 265. ranijeg Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
Član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

U SITUACIJI KAD JEDAN BRAČNI DRUG BEZ PRISTANKA DRUGOG BRAČNOG DRUGA RASPOLAŽE STVARIMA IZ ZAJEDNIČKE IMOVINE, A RADI SE O RASPOLAGANJU IZVAN GRANICA REDOVNOG RASPOLAGANJA, PRAVNI POSAO KOJIM JE RASPOLAGANJE PREUZETO JE NIŠTAV U SMISLU ODREDBE ČLANA 103. STAV 1. ZOO, JER JE SKLOPLJEN PROTIVNO KONGENTNOJ PRAVNOJ NORMI IZ ČLANA 265. PORODIČNOG ZAKONA FBIH.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 049691 12 Rev od 29.08.2013. g.)

<——->

Člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH
PRAVO NA OTKUP STANA ULAZI U REŽIM ZAJEDNICKE IMOVINE BRAČNIH PARTNERA, PRI ČEMU PORIJEKLO STICANJA STANARSKOG PRAVA PRIJE ZAKLJUČENJA UGOVORA O OTKUPU STANA NIJE OD UTICAJA.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 199331 11 Rev od 19.01.2012. g.)

Podjela imovine nakon razvoda braka

<——->

Član 251. – 255. Porodičnog zakona F BiH
NEMA OSLONCA U MATERIJALNOM PRAVU ZAHTJEV ZA PREDAJU I DIOBU POKRETNIH STVARI KOJE NE POSTOJE U MOMENTU PODNOŠENJA TUŽBE. STOGA SE PRESUDOM ZA UTVRDENJE, PREDAJU I DIOBU BRAČNE STEČEVINE NE MOŽE NALAGATI PREDAJA I DIOBA STVARI NEPOSTOJEĆIH U VRIJEME PODNOŠENJA TUŽBE, JER TO PREDSTAVLJA NEMOGUĆU ČINIDBU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 052163 11 Rev od 13.10.2011. g.)

<——->

Član 252., Član 263. i Član 278. Porodičnog zakona F BiH
STAN KOJI JE JEDNOM VANBRAČNOM PARTNERU DODIJELJEN NA KORIŠTENJE TOKOM TRAJANJA DUGOGODIŠNJE VANBRAČNE ZAJEDNICE I KOJEG JE TAJ VANBRAČNI PARTNER OTKUPIO VLASTITIM CERTIFIKATIMA, BEZ ZNANJA DRUGOG VANBRAČNOG PARTNERA, PREDSTAVLJA ZAJEDNIČKU IMOVINU STEČENU U TOKU TRAJANJA VANBRAČNE ZAJEDNICE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000720 10 Rev od 08.09.2011. g.)

<——->

 

Član 252. stav 2. Porodičnog zakona F BiH
POKLONI TREĆIH OSOBA ULAZE U BRAČNU STEČEVINU BEZ OBZIRA KOJI IH JE BRAČNI PARTNER PRIMIO I OD KOGA, UKOLIKO SE NE DOKAŽE DA JE TAJ POKLON UČINJEN SAMO JEDNOM BRAČNOM DRUGU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900294 08 Rev od 09.02.2010. g.)

<——->

NEKRETNINA KOJA NEMA KARAKTER ZAJEDNIČKE IMOVINE
Porodični zakon član 270 stav 5

Stambena zgrada koju je po osnovu kupoprodaje tužena stekla prije zaključenja braka i za koju je isplatila kupoprodajnu cijenu, predstavlja njenu posebnu imovinu pa se ne utvrđuje njen doprinos i doprinos njenog bračnog druga u sticanju iste.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 92 0 P 048213 18 Rev od 7.6.2018. godine)

<——->

 

PRAVNE POSLJEDICE POKLONA UČINJENOG JEDNOM BRAČNOM PARTNERU
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine član 251 stav 2

 Ako iz utvrđenih okolnosti slijedi da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera, onda se smatra da je poklon učinjen samo tom bračnom partneru i on ne predstavlja bračnu stečevinu.

Obrazloženje:

“… prvostepeni sud pravilno zaključuje da je predmetnim ugovorom o poklonu majka M. E. predmetnu nekretninu poklonila svome sinu D. H. sinu I., ali ne i njegovoj supruzi H. K. Iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i utvrđenih činjenica slijedi da je taj ugovor zaključen u V. K. 14. 4. 1983. godine, da je poklonodavac M. E. svome sinu D. H. sinu I. poklonila predmetne nekretnine a u ugovoru se ne spominje sinova supruga-snaha H. K. niti činjenica braka njenog sina sa snahom. Tačan je žalbeni navod da u ovom ugovoru nije izričito navedeno da se nekretnina poklanja isključivo D. H. sinu I., pa kako žalba tvrdi tada bi se trebao smatrati da je poklon učinjen za oba bračna partnera, dakle i za suprugu H. K. a shodno odredbama 251. st. 2. Porodičnog zakona.

Međutim, u konkretnom se radi o ugovoru, a u slučaju spora o smislu ugovornih odredbi imaju se primijeniti opće odredbe o tumačenju ugovora u smislu čl. 99. Zakona o obligacionim odnosima. Njima je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja upotrijebljenih izraza već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. U tom smislu a imajući u vidu činjenice i dokaze izvedene odnosno činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, po ocjeni žalbenog suda bi slijedilo da je ugovorom o poklonu majka M. E. imala u vidu da nekretninu poklanja samo svome sinu D. H. sinu I., a kako je to i navela u ugovoru da nekretninu poklanja svome sinu. Takav zaključak bi slijedio logičnim i ispravnim temeljem ovih činjenica: ugovor o poklonu je zaključen u aprilu 1983. godine između D. H. sina I. i H. K. kćeri A., nadalje tužba za razvod toga braka je podnesena u maju 1984. godine, a već u tužbi tužitelj D. H. sin I. tvrdi da je bračna zajednica prekinuta unazad tri godine, dakle slijedi da je prekinuta već od 1981. godine), nadalje brak je razveden presudom suda pravosnažnom 15. 5. 1986. godine a u toj presudi na str. 2. stav 4. je taj sud utvrdio činjenice (da su tačne tvrdnje tužbe) da jesu bračni odnosi supružnika naročito poremećeni unazad tri godine i pet mjeseci, (računajući od prije podnošenja tužbe 1984. godine u kojoj je ta činjenica iznesena) te da je tužitelj već od tada napuštao tuženu i odlazio boraviti kod svoje majke u V. K.

Nadalje, i iz iskaza ranije saslušane H. K. (1991. godine), prvostepeni sud je utvrdio da su ona i suprug D. H. prestali živjeti zajedno prije 7 godina što znači od 1983. ili 1984. godine, nadalje ona je kao stranka izjavila da je sve vrijeme odvojenog života tokom gradnje kuće suprug D. H. više vremena provodio u staroj kući kod svoje majke.

Dakle, iz tih činjenica slijedi da je u ugovoru o poklonu zaključen 1983. godine a da su i prije toga momenta dakle već od 1981. ili 1982. godine odnosi bračnih partnera bili teško narušeni, da je suprug D. H. već tada u vrijeme gradnje kuće napuštao H. K. i više vremena provodio u kući svoje majke, nadalje da je majka M. E. za tako težak poremećaj bračnih odnosa znala i 1983. godine je učinila poklon nekretnina svome sinu a uskoro poslije toga 1984. godine je podnesena i tužba za razvod braka u kojoj se tvrdi da je unazad tri godine težak poremećaj bračnih odnosa a što je i sama H. K. u kasnijoj parnici izjavila da ne žive zajedno unazad sedam godina. Dakle, utvrđene činjenice prvostepenog postupka upućuju na siguran zaključak da su bračni odnosi H. K, i D. H. sina I. bili teško i trajno poremećeni već od 1981. ili 1982. godine, da takav poremećaj odnosa jeste znala D. H-ova mati M. E. jer joj je sin dolazi napuštavši suprugu H. K., pa je mati M. E. poklon nekretnina učinila 1983. godine a u ugovoru navela da nekretninu poklanja sinu D. H. od oca I. Iz toga žalbeni sud zaključuje da je poklonodavac M. E. znajući za od ranije postojeći teški poremećaj bračni odnosa sina i snahe imala volju i želju da predmetnu nekretninu pokloni samo svome sinu D. H. od oca I. Ispravnost takvog zaključka potvrđuje i činjenica utvrđena u prvostepenom postupku – da je majka M. E. koja je bila vlasnik nekretnina većeg obima učinila još jedan poklon i to nekretninu poklonila svome unuku D. M. i njegovoj majci kao svojoj snahi, iz čega slijedi da je takvim darovanjem poklonodavac M. E. upravo i željela učiniti poklon i svojoj snahi i svome unuku pa je svoju takvu volju ugovorom jasno i izrazila. Međutim kada je isti poklonodavac M. E. poklanjala druge nekretnine sinu D. H. tada je u pismenom ugovoru navela da nekretninu poklanja svome sinu D. H., ali ni jednom riječju nije navela da poklon čini i njegovoj supruzi odnosno svojoj snahi H. K. Dakle, pravilo zaključuje i prvostepeni sud da – ako je M. E. zaista imala želju i namjeru da predmetne nekrenitne pokloni i snahi H. K. ona bi to zasigurno i izričito navela u ugovoru o poklonu što ona nije učinila već je jasno izrazila svoju volju da nekretnine poklanja svome sinu D. H. sinu I., a i iz ostalih naprijed opisanih okolnosti slijedi da je poklon željela učiniti samo sinu D. H.. Iz prednjeg žalbeni sud zaključuje da poklon predmetnih nekretnina je učinjen samo imenovanom poklonoprimcu D. H. sinu I. a ne i njegovoj supruzi H. K. slijedom čega je takva poklonjena imovina mogla biti samo posebna imovina poklonoprimca D. H. sina I., a ne bračna stečevina njega i tadašnje supruge H. K.”

 

(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 023276 17 Gž2 od 7.9.2017. godine)

Podjela imovine nakon razvoda braka

<——->

Član 251. stav 1. u vezi sa članom 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH

UDJEL U PRIVREDNOM DRUŠTVU (D.O.O.) KOJI JE STEČEN RADOM ZA VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE ILI AKO POTJEČE IZ TE IMOVINE ZA VRIJEME TRAJANJA ISTE, BRAČNA JE STEČEVINA. TO ZNAČI DA SU BRAČNI PARTNERI U JEDNAKIM DIJELOVIMA SUVLASNICI UDJELA, UKOLIKO NISU DRUGAČIJE UGOVORILI.

Iz obrazloženja:
Odredba člana 251. stav 1. PZ bračnu stečevinu definiše kao imovinu koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a odredbom člana
252. stav 1. istog zakona određuje da u toj imovini bračni partneri su u jednakim djelovima suvlasnici ako nisu drugačije ugovorili.
Dakle, u bitna obilježja bračne stečevine se ubrajaju: imovina, rad, trajanje bračne zajednice i suvlasništvo kao pravna narav bračne stečevine.
Imovina kao pravna kategorija definisana u teoriji građanskog prava, jeste skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nosiocem, koja proizlaze iz imovinsko pravnih odnosa bračnih partnera pod daljnjim uslovima postojanja rada i bračne zajednice u vrijeme njihovog stjecanja.
Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. PZ ne definiše vrstu rada kao pretpostavku za stjecanje imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, te stoga u obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih partnera upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine. To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, a i svaki drugi oblik rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju imovine. Pritom, količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada, ne utječe na omjer suvlasničkih dijelova bračnih partnera u bračnoj stečevini.
Već je pomenuto da obilježje bračne stečevine jest njezina pravna narav, a prema kojoj su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na imovini koja ulazi u bračnu stečevinu ako nisu drugačije ugovorili.
Suvlasništvo u jednakim dijelovima na bračnoj stečevini se smatra neoborivom zakonskom predpostavkom, u pogledu čega se izjasnila i sudska praksa.
PZ nije riješen status nekih prava (npr. dionica u d.d.; udjela u d.o.o.) koja nastaju za vrijeme trajanja braka a imaju imovinski karakter te velikom vrijednošću mogu uticati na ukupno imovno stanje bračnih partnera. To su situacije, kad je udjel osnivača u društvu d.o.o nastao ulaganjem novca zarađenog radom oba bračna partnera za vrijeme bračne zajednice. Bračni partneri mogu bračnim ugovorom (ako žele i smatraju potrebnim) urediti imovinsko bračne odnose na postojećoj ili budućoj imovini. Pri tome, nema zapreke, da svojim bračnim ugovorom obuhvate i udjel u privrednom društvu d.o.o. (organizovanog u tom obliku).
ZPD11 ne sadrži izričite odredbe o suvlasništvu na udjelu, ali utvrđuje da više osoba mogu biti vlasnici jednog udjela (čl. 332. i 334.). Osnovni kapital d.o.o. podijeljen je na udjele. Ulog je istovremeno i udio. Zbir nominalnih iznosa svih udjela mora odgovarati iznosu osnovnog kapitala. Udio je jedinstvena i samostalna cjelina koja utjelovljuje prava i obaveze koje pripadaju njegovom imatelju. Svaki član d.o.o. svojim udjelom može slobodno raspolagati u skladu sa zakonom i aktima društva. Ako je udjel stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice glasit će (u pravilu) na jednog bračnog partnera, mada je novac za osnovni kapital oba bračna partnera. Dakle ukoliko bračni partner za vrijeme trajanja bračne zajednice stekne udjel u d.o.o. on je tada zapravo stekao tek ½ tog udjela. ZPD propisuje da više osoba mogu biti vlasnici jednog udjela, s tim (čl. 332. st. 1. tog zakona) da zajednički ostvaruju prava i solidarno odgovaraju za obaveze koje se odnose na taj udio.
Odredbe PZ o bračnoj stečevini su lex specialis temeljem koje sva imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu – suvlasništvo bračnih partnera u jednakim djelovima.
Uplaćeni ili uneseni ulozi u privredno društvo, oblika organizovanja d.o.o. daju članu društva subjektivno imovinsko pravo na udio u društvu, kojim član raspolaže i može udio otuđiti u skladu sa zakonom i aktima društva.
Polazeći od utvrđenih činjenica u konkretnom predmetu da je udjel tuženog visine 80,41% u Trgosirovini d.o.o Sarajevo imovina stečena radom tokom trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom, to navedeni udjel tuženog predstavlja bračnu stečevinu u smislu PZ (lex specialis), a
11 Zakon o privrednim društvima (“Sl.Novine FBiH” 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07 i 84/08)
što nadalje znači da su tužiteljica i tuženi u jednakim dijelovima suvlasnici tog udjela (član 251. stav 1. i član 252. stav 1. tog zakona).
Isti pravni stav je izražen u odluci Ustavnog sud BH broj: AP-3600/14 od 03.02.2016. godine, a u kojoj je spojen predmet AP-5206/15. U tom smislu, izražen pravni stav i u odluci broj: AP-1730/11 od 08.05.2014.
Takođe i u odluci Ustavnog sud BH broj: AP-1720/08 od 21.12.2010.godine. Pri tome, apelacini sud upućuje na odredbe člana 332. stav 1. i člana 334. ZPD navodeći (tč.28 te odluke) da iz istih „proizlazi da više osoba mogu biti vlasnici «udjela», kao i da se «udio» može dijeliti na idealne dijelove”. Nadalje u tom pravcu i odluka Ustavnog sud BH broj: AP-3600/14 od 03.02.2016., kao i u odluci .
Tuženi u postupku pred nižestepenim sudovima nije dokazao da je predmetni udjel 80,41% u T. d.o.o S. njegova posebna imovina, pa u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primjenjeno. Ovo, kod utvrđenih činjenica da tuženi u navedenom društvu udjel nije unio u brak, a niti ga stekao na pravnom temelju različitim od rada.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 039576 16 Rev od 01.11.2016. godine).

<——->

Neovlašteno raspolaganje dijelom bračne stečevine bračnog partnera

Član 265 Porodičnog zakona FBiH

Član 103 Zakona o obligacionom odnosima

U SITUACIJI KAD JEDAN BRAČNI DRUG BEZ PRISTANKA DRUGOG BRAČNOG DRUGA RASPOLAŽE STVARIMA IZ ZAJEDNIČKE IMOVINE, A RADI SE O RASPOLAGANJU IZVAN GRANICA REDOVNOG RASPOLAGANJA, PRAVNI POSAO KOJIM JE RASPLAGANJE PREUZETO JE NIŠTAV U SMISLU ODREDBE ČLANA 103. STAV 1 ZOO, JER JE SKLOPLJEN PROTIVNO KOGENTNOJ PRAVNOJ NORMI IZ ČLANA 265. PORODIČNOG ZAKONA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 049 691 12 Rev od 11.06.2016g)

<——->

Zajedničla tekovina bračnih supružnika

Član 270 Porodičnog zakona Republike Srpske

PREMA STANOVIŠTU SUDSKE PRAKSE, BRAČNI SUPRUŽNIK KOJI SE PREĆUTNO SAGLASIO SA RASPOLAGANJEM ZAJEDNIČKOM IMOVINOM OD STRANE DRUGOG BRAČNOG SUPRUŽNIKA, NEMA PRAVO DA TAKVO RASPOLAGANJE POBIJA, A PRAVO POBIJANJA TAKVOG RASPOLAGANJA POGOTOVO NE PRIPADA BRAČNOM SUPRUŽNIKU KOJI SE SA TIM RASPOLAGANJEM SAGLASIO.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 71 0 P 038 871 14 Rev od 31.03.2016g)

<——->

Zajednička tekovina bračnih supružnika

Član 270 Porodičnog zakona Republike Srpske

ČINJENICA DA JE TUŽENI NAKON RAZVODA BRAKA IZVRŠIO RADOVE NA DOGRADNJI, ODNOSNO UNUTRAŠNJEM OPREMANJU STANA, NE DAJE MU PRAVO DA NA OSNOVU TOGA TRAŽI DA MU SE PRIZNA VEĆI SUVLASNIČKI DIO, VEĆ TUŽENI IMA SAMO PRAVO DA OD TUŽITELJICE TRAŽI NOVČANU NAKNADU.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 71 0 P 079 772 14 Rev od 10.03.2016)

<——->

Podjela bračne imovine

Član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
Član 7., 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Član 252. i 263. Porodičnog zakona

NE SMATRA SE VANBRAČNOM STEČEVINOM STAN OTKUPLJEN ZA VRIJEME TRAJANJA VANBRAČNE ZAJEDNICE OD STRANE NOSITELJA STANARSKOG PRAVA (VANBRAČNOG SUPRUGA KOJI JE SVOJSTVO SUNOSITELJA STANARSKOG PRAVA STEKAO U BRAČNOJ ZAJEDNICI, A PO RAZVODU BRAKA RJEŠENJEM SUDA ODREĐEN ZA ISKLJUČIVOG NOSITELJA STANARSKOG PRAVA).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 202044 13 Rev od 17.03.2015. godine)

 

<——->

Otuđivanje zajedničke imovine bračnih partnera

OKOLNOST ŠTO JE JEDAN OD BRAČNIH PARTNERA OTUĐIO ZAJEDNIČKU IMOVINU NIJE ZAPREKA DA SE UTVRDI DA TA IMOVINA PREDSTAVLJA ZAJEDNIČKU IMOVINU BRAČNIH PARTNERA.

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikt BIH, broj: 96 0 P 043 494 13 Gž od 10.09.2014g)

<——->

 

Član 264. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH
U BRAČNU STEČEVINU ULAZI I OSNIVAČKI UDIO U PREDUZEĆU KOJE JE OSNOVANO ZA VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 038929 14 Rev od 08.09.2015. godine)

 

<——->

 

VANBRAČNA STEČEVINA
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine čl. 251 i 252

Kada tokom trajanja vanbračne zajednice jedan od vanbračnih partnera otkupi stan i uknjiži se kao vlasnik istog smatra se da je stan stečen radom vanbračnih partnera i predstavlja njihovu vanbračnu stečevinu.

Obrazloženje:

“Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, shodno člana 221. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, ovaj sud je našao da žalba nije osnovana, iz slijedećih razloga:

Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda i razlozima pobijane presude proizilazi da su stranke živjele u vanbračnoj zajednici od 1972. godine do 17.09.1999. godine, da su u toku trajanja iste stekli dvoje djece rođene 1973. i 1976. godine, da je odlukom radne organizacije u kojoj je tužena bila zaposlena, tuženoj 25.05.1979. godine dodijeljen na korištenje jednosoban stan (koji je predmet ovog spora), nakon čega je tužena sa tadašnjim SIZ-om stanovanja općine T. istog dana zaključila ugovor o korištenju stana i u stan uselila sa svojom porodicom, tj. tužiteljem i mldb. djecom, te su u stanu zajedno stanovali sve do prekida vanbračne zajednice, da je predmetni stan tužena otkupila svojim certifikatima 11.05.1999. godine i uknjižila se kao vlasnik istog sa dijelom 1/1, tj. za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljem, ali bez njegovog znanja.

Obzirom na ovakvo činjenično utvrđenje, koje se ni posebnim žalbenim navodima tužene ne dovodi u pitanje, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan stečen radom stranaka za vrijeme njihove vanbračne zajednice, te da predstavlja vanbračnu stečevinu stranaka, u smislu člana 252. Porodičnog zakona FBiH (u daljem tekstu skraćeno: PZ), kako je to prvostepeni sud naveo na strani 5., 6., i 7. stav prvi, drugi i treći, koje razloge i ovaj sud prihvata kao pravilne i zakonite. Naime, radi se o stanu kojeg je tužena, dobila za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, a koji je, kao nosilac stanarskog prava, otkupila putem svojih certifikata i to u postupku provedenom u toku trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljem, zbog čega su bile upravo relevantne u ovom postupku odredbe člana PZ-a da predmetni stan predstavlja njihovu stečevinu, na koje se u razlozima pobijane presude pozvao i prvostepeni sud. Stoga, u situaciji kada je po odredbama PZ-a, odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH”, broj 27/97 i 36/06 – u daljem tekstu skraćeno: ZOPS), kao i odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu skraćeno: ZOSO), koji se kao specijalni zakoni primjenjuju u konkretnom slučaju, utvrđeno postojanje prava tužitelja na predmetnom stanu, to na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda nisu od uticaja odredbe člana 23. i 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljem tekstu skraćeno: ZOVO), tj. da je tužena pravo na predmetni stan stekla upisom u javne knjige.

Prema odredbi člana 7. stav 1. i člana 9. ZOPS-a propisano je da pravo na kupnju stana pripada nosiocu stanarskog prava i članovima užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost, pri čemu se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju osobe u smislu člana 6. stav 2. ZOSO. Prema odredbi člana 10. stav 1. ZOPS-a, propisano je da nosilac stanarskog prava, njegov supružnik ili član porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan, dok je odredbom člana 11. stav 1. istog Zakona propisano da supružnici mogu otkupiti stan zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na predmetni stan stranaka, proizilazi iz imovinskog interesa tužitelja izraženog kroz stečeno pravo na spornom stanu kao dio zajednički stečene imovine, shodno članu 251. stav 1. PZ-a i članu 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda, a pozivanjem na stanovište Ustavnog suda BiH izraženo u odluci broj U-… od 26.09.2003. godine, prema kojem onaj supružnik koji ostane u stanu, može biti obavezan da drugom supružniku isplati naknadu, jer bi se u protivnom radilo o neosnovanom obogaćenju onog supružnika koji ostaje u stanu.”

 

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, Pž 1576/2006(1) od 29.12.2009. godine)

 

<——->

 

Član 251. i član 254. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH
NEKRETNINE KOJE SU BRAČNI PARTNERI KUPILI ZAJEDNO SA JEDNAKIM DIJELOVIMA OD PO ½ U VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE, ULAZE U BRAČNU STEČEVINU, BEZ OBZIRA NA TO ŠTO SU KUPLJENE NOVČANIM SREDSTVIMA KOJA SU PRIPADALA JEDNOM OD NJIH, ODNOSNO KOJA SU BILA POSEBNA IMOVINA TUŽITELJICE U PREDMETNOM SPORU, KADA JE VOLJA BRAČNIH PARTNERA BILA DA POSEBNOM IMOVINOM JEDNOG BRAČNOG PARTNERA KUPE ZAJEDNIČKU IMOVINU KAO BRAČNU STEČEVINU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 33 0 P 015117 12 Rev od 11.06.2013. g.)

<——->

Član 251. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
IZVOĐENJE DOKAZA NA OKOLNOSTI VISINE UDJELA U STICANJU BRAČNE STEČEVINE JE SUVIŠNO PA TIME I NEPOTREBNO. OVO IZ RAZLOGA ŠTO JE STUPANJEM NA SNAGU PORODIČNOG ZAKONA FBIH PROMIJENJEN PRAVNI REŽIM BRAČNE STEČEVINE UTOLIKO ŠTO OVA VIŠE NE PREDSTAVLJA NEPODJELJENU ZAJEDNIČKU IMOVINU STRANAKA U KOJOJ JE SVAKI SUPRUŽNIK MOGAO TRAŽITI DA SE UTVRDE UDJELI PREMA DOPRINOSU U STICANJU TE IMOVINE, NEGO SUVLASNIŠTVO BRAČNIH PARTNERA OD PO ½.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 58 0 P 000479 12 Rev od 13.03.2013. g.)

<——->

Član 255. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
TUŽITELJ KAO POVJERILAC JEDNOG BRAČNOG PARTNERA (PRVOTUŽENE) IMA PRAVNI INTERES ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA UTVRĐENJE DA SU TUŽENI KAO BRAČNI PARTNERI SUVLASANICI SA PO ½ DIJELA NEKRETNINE KOJA PREDSTAVLJA DVOSOBAN STAN PA JE DRUGOTUŽENI DUŽAN TRPITI DA SE U KNJIZI POLOŽENIH UGOVORA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG UREDA KOD OPĆINSKOG SUDA IZVRŠI PROMJENA PRAVA UPISA VLASNIŠTVA NA NAČIN DA SE KAO SUVLASNICI NA ISTOJ NEKRETNINI UPIŠU TUŽENI SA PO ½ DIJELA NEKRETNINE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 025561 12 Rev od 17.09.2013. g.)

<——->

 

Zakonska definicija regulisana Porodičnim zakona F BiH

Bračna stečevina i posebna imovina

Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Bračna stečevina

Član 251.
(1)       Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2)       Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3)       Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4)       Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.
(1)       Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2)       Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3)       Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

 

Upravljanje bračnom stečevinom

Član 253.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

 

Posebna imovina

Član 254.

(1)       Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2)       Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

 

   Podjela bračne stečevine

Član 255.

(1)       Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.

(2)       Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.

Član 256.
(1)       Bračni partner kojem  je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.

(2)       Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner iz stava 1. ovog člana predat će stvari iz stava 1. ovog člana drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta.

Član 257.
Ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari.

Bračni ugovor

Član 258.
(1)       Bračnim  ugovorom  mogu  se  urediti  imovinskopravni  odnosi  bračnih  partnera  prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice.

(2)  Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena.

Član 259.
Bračni ugovor može u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost sklopiti njegov staratelj sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 260.
Bračni partneri ne mogu ugovoriti primjenu prava druge države na imovinskopravne odnose.

3.         Odgovornost bračnih partnera za obaveze prema trećim osobama

a)         Pojedinačna odgovornost bračnog partnera

Član 261.
(1)       Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni partner.

(2)      Za obaveze iz stava 1. ovog člana bračni partner odgovara svojom posebnom imovinom i svojim dijelom u bračnoj stečevini.

*Napomena autora Advokat Prnjavorac:

Podjela bračne stečevine je odvojen postupak od razvodom braka.
Bračna stečevina je uređena odedbama člana 250 i 251 Porodičnog zakona FBiH.
Prema ovom zakonu postoji bračna stečevina i posebna imovina koja nije stečena u braku.
Bračna stečevina je imovina koju su bračni partneri stekli u trajanju bračne zajednice, a posebna imovina je ona imovina koju su bračni partneri unijeli u bračnu zajednicu ili koju su u toku bračne zajednice kao poseban poklon dobili.

Nazad na: sudska praksa BiH

Penziono pravo u BiH

0

Penziono pravo u BiH

P R E S U D A

Zahtjev se odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv akta tuženog broj 1097441283 od 27.09.2010. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u I.S. od 25.02.2010. godine, a kojim je tužiocu ponovo određena srazmjerna invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 381,06 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude se navodi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija saglasno odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 118/09 – u daljem tesktu: ZPIO), s obzirom da je njegovim članom 2. odredba člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćen tekst, (“Službeni glasnik RS” broj 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 23/09, 71/09, 106/09 i 118/09 u daljem tekstu: Zakon), brisana, pa da se penzije za borce I kategorije stupanjem na snagu ZPIO više ne određuje u smislu tog člana.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona. Smatra da je nepravilno primjenjena odredba člana 1. stav 2. ZPIO, zbog čega je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo s obzirom da mu kao borcu I kategorije penzijski osnov nije mogao biti utvrđen u manjem iznosu od prosječne neto plate u Republici, u godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, uvećane za 30%. Predložio je da se pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi je ostao kod razloga sadržanih u obrazloženju osprenog akta, predloživši da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39.Zakona o upravnim sporovima („Slzžbeni glasnik RS“, broj 109/05 i 63/11 – daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Tužiocu je rješenjem od 29.05.2008. godine kao borcu I kategorije sa penzijskim stažom 31 godina, 5 mjeseci i 10 dana bila utvrđena penzija određena primjenom člana 87. Zakona prema garantovano penzijskom osnovu, i uvećenjem od 60%, odnosno penzija određena u visini od 75% od penzijskog osnova. Međutim, stupanjem na snagu ZPIO, i to njegovim članam 2., takav obračun penzije više nije moguć, već se penzije određene primjenom člana 89. ponovo određuju počev od 01.02.2010. godine saglasno članu 3. ZPIO. Tužiocu je prema navršenom penzijskom stažu od 31 godina, 5 mjeseci i 10 dana, određena invalidska penzija u procentu od 61,876%, s tim da mu za penzijski staž od 20 godina, pripada invalidska penzija u visini od 50% od penzijskog osnova, a za svaku punu godinu penzijskog staža procenat za određivanje penzije se povećava za 1,25%, odnosno za navršenih šest i više a manje od 12 mjeseci, preko punih godina penzijskog staža, procenat za određivanje visine penzije se povećava za 0,625. Prvostepenim rješenjem tužiocu je penzija određena saglasno članu 1. ZPIO, prema penzijskom osnovu koji predstavlja garantovan penzijski osnov borca I kategorije koji iznosi 604,50 KM, odnosno u visini prosječne neto plate u Republici u 2005. godini kao godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, koja iznosi 465,00 KM, uvećane za 30%.

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija kao borcu I kategorije, zbog čega nisu osnovani njegovi prigovori u pogledu nepravilne primjene odredaba člana 1. ZPIO. On u zahtjevu u suštini ponavlja navode iznijete u tužbi, a koji se odnose na sadržinu zakonskih propisa te njihovo tumačenje, prihvatajući činjenično stanje kao potpuno i pravilno utvrđeno. Na taj način on nije osporio razloge obrazloženja osporenog akta i pobijane presude, zbog čega njegovi navodi iznijeti u zahtjevu nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog akta i pobijane presude. Suprotno tome, razlozi obrazloženja osporenog akta i pobijane presude su u skladu sa odredbom člana 1. stav 1., 2. i 3. ZPIO a u vezi sa članom 135. Zakona.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. tog zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 001122 11 Uvp od 13.06.2012.g.)

<——->

P R E S U D A

Zahtjev se odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv akta tuženog broj 1074339062 od 04.02.2011. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale tuženog u I.S. od 28.02.2010. godine, a kojim je tužiocu ponovo određena invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 374,03 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude se navodi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija saglasno odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 118/09 – u daljem tesktu ZPIO), s obzirom da je njegovim članom 2. odredba člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćen tekst, (“Službeni glasnik RS” broj 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 23/09, 71/09, 106/09 i 118/09 u daljem tekstu: Zakon), brisana, pa da se penzije za borce I kategorije stupanjem na snagu ZPIO više ne određuje u smislu tog člana.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede Zakona. Smatra da je nepravilno primijenjena odredba člana 1. stav 2. ZPIO, zbog čega je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da mu kao borcu I kategorije penzijski osnov nije mogao biti utvrđen u manjem iznosu od prosječne neto plate u Republici, u godini koja

prethodi godini na koju su usklađene penzije, uvećane za 30%. Predložio je da se pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi organ je istakao da je tužilac kao korisnik invalidske penzije a po osnovu penzijskog staža od 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan i kao borac I kategorije, tu penziju ostvarivao saglasno odredbi člana 89. Zakona, koji je članom 2. ZPIO brisan, zbog čega se, prema članu 3. ZPIO, sve penzije određene primijenom člana 89. Zakona, ponovo određuju po službenoj dužnosti, počev od 01.02.2010. godine; da je prilikom ponovnog određivanja penzije tužiocu određen penzijski osnov na način propisan članom 135. Zakona, za borce koji nisu navršili puni penzijski staž, odnosno prema tužiočevom penzijskom stažu u visini od 61,875% od garantovanog penzijskog osnova borca I kategorije, a na osnovu Odluke o usklađivanju penzija („Službeni glasnik RS“ broj 49/08), prema kojoj su penzije usklađene i dovedene na nivo penzija iz 2006. godine. Predložio je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, odgovor na zahtjev, pobijanu presudu, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS, ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Tužiocu je rješenjem od 29.05.2009. godine kao borcu I kategorije sa penzijskim stažom 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan bila utvrđena penzija određena primijenom člana 87. Zakona prema garantovano penzijskom osnovu, i uvećanjem od 60%, odnosno penzija određena u visini od 75% od penzijskog osnova. Međutim, stupanjem na snagu ZPIO, i to njegovim članom 2., takav obračun penzije više nije moguć, već se penzije određene primijenom člana 89. ponovo određuju počev od 01.02.2010. godine saglasno članu 3. ZPIO. Tužiocu je prema navršenom penzijskom stažu od 29 godina, 6 mjeseci i 21 dan, određena invalidska penzija u procentu od 61,876%, s tim da mu za penzijski staž od 20 godina, pripada invalidska penzija u visini od 50% od penzijskog osnova, a za svaku punu godinu penzijskog staža procenat za određivanje penzije se povećava za 1,25%, odnosno za navršenih šest i više a manje od 12 mjeseci, preko punih godina penzijskog staža, procenat za određivanje visine penzije se povećava za 0,625. Prvostepenim rješenjem tužiocu je penzija određena saglasno članu 1. ZPIO, prema penzijskom osnovu koji predstavlja garantovan penzijski osnov borca I kategorije koji iznosi 604,50 KM, odnosno u visini prosječne neto plate u Republici u 2005. godini kao godini koja prethodi godini na koju su usklađene penzije, koja iznosi 465,00 KM, uvećane za 30%.

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je tužiocu pravilno određena invalidska penzija kao borcu I kategorije, zbog čega nisu osnovani njegovi prigovori u pogledu nepravilne primjene odredaba člana 1. ZPIO. On u zahtjevu u suštini ponavlja navode iznijete u tužbi, a koji se odnose na sadržinu zakonskih propisa te njihovo tumačenje, prihvatajući činjenično stanje kao potpuno i pravilno utvrđeno. Na taj način on nije osporio razloge obrazloženja osporenog akta i pobijane presude, zbog čega njegovi navodi iznijeti u zahtjevu nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost osporenog akta i pobijane presude. Suprotno tome, razlozi obrazloženja osporenog akta i pobijane presude su u skladu sa odredbom člana 1. stav 1., 2. i 3. ZPIO a u vezi sa članom 135. Zakona.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. tog zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 001159 11 Uvp od 06.06.2012.g.)

<——->

P R E S U D A

Zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom odbijena je kao neosnovana tužba, protiv osporenog akta, bliže označenog u uvodu ove presude, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale I. S. broj 1154904355 od 28.02.2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem, tužiocu je ponovo određena starosna penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 426,23 KM mjesečno.

U obrazloženju te presude, prihvataju se kao valjani razlozi obrazloženja osporenog akta i dodaje da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09, u daljem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPIO), po službenoj dužnosti nastala obaveza ponovnog određivanja penzija određenih primjenom člana
87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 106/05-prečišćeni tekst i broj 20/07, 33/08, 1/09 i 71/09, u daljem tekstu: ZPIO), za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. ZPIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, počev od 01. februara 2010. godine; da su organi tuženog u svemu postupili po navedenim zakonskim odredbama i pravilno odredili novi iznos starosne penzije tužioca.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev) tužilac osporava njenu zakonitost zbog pogrešne primjene zakona i povrede propisa o postupku. Ističe da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu nepotpunih podataka iz matične evidencije, s obzirom da ista ne sadrži podatke o njegovoj invalidnosti, koja je posljedica ranjavanja i po osnovu kojeg mu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) IV kategorije sa 80% invaliditeta i gubitak radne sposobnosti, zbog čega da je u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja zatražio

ocjenu radne sposobnosti, a u vezi sa ostvarivanjem prava na invalidsku penziju. Smatra da je tužena bila dužna da postupi po tom zahtjevu, što nije učinila, čime da je povrijedila osnovna načela upravnog postupka i time ga onemogućila u ostvarivanju njegovih prava. Predlaže da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev tuženi navodi da ostaje kod razloga obrazloženja osporenog akta i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor tuženog, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka spisa, proizlazi da je pravo na starosnu penziju tužilac ostvario počev od 16.5.1998. godine u iznosu od 543,60 dinara mjesečno; da je rješenjem Filijale I. S. od 31.5.2004. godine, po službenoj dužnosti izvršeno ponovno određivanje penzije tužioca počev od 01.10.2002. godine i penzija određena u iznosu od 397,80 KM mjesečno. Navedeni iznos penzije određen je za ukupan penzijski staž od 27 godina, 08 mjeseci i 28 dana, u procentu od 57,75% od penzijskog osnova utvrđenog prema tada važećim odredbama člana 48-58 ZPIO, u iznosu od 503,54 KM i uvećana prema odredbi člana 60. ZPIO (po osnovu učešća u Vojsci RS) za 60% tj. do iznosa od 75%, jer penzija ne može iznositi više od procenta za puni penzijski staž. Određivanje novog iznosa penzije, na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca, izvršeno je rješenjem istog organa od 30.11.2009. godine i penzija određena u procentu od 56,250% od penzijskog osnova utvrđenog prema odredbama člana 77.- 86. ZPIO, u iznosu od 757,75 KM u iznosu od 426,23 KM i uvećana prema odredbi člana 89. ZPIO, kao borcu I kategorije, za 60% tj. do iznosa od 75% iznosi ukupno 568,31 KM. Predmetnim prvostepenim rješenjem od 28.02.2010. godine, tužiocu je po službenoj dužnosti ponovo, počev od 01.02.2010. godine određena starosna penzija na osnovu odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, u iznosu od 426,23 KM mjesečno.

Odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, poslije člana 231.
b) ZPIO, dodaje se član 231.v), koji propisuje obavezu ponovnog određivanja po službenoj dužnosti penzija, određenih primjenom člana 87, za borce šeste i sedme kategorije, kao i člana 89. ZPIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene ovog zakona, počev od 01. februara 2010. godine. Slijedi da tužilac, kao lice, čija je penzija određena primjenom odredbe člana 89. ZPIO po zahtjevu od 16.5.1998. godine, spada u kategoriju lica za koje postoji obaveza ponovnog određivanja penzije po službenoj dužnosti.

Odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO, brisana je odredba člana 89. ZPIO, kojom je određeno povećenje penzije borcima od prve do sedme kategorije koji prema ukupnom penzijskom stažu ne mogu ostvariti penziju u procentu, koji im po ovom zakonu pripada za puni penzijski staž, u zavisnosti od utvrđene kategorije i dužine penzijskog staža.

Kako tužilac ima svojstvo borca prve kategorije, proizlazi da mu od dana stupanja na snagu te odredbe, ne pripada pravo na povećanje penzije koju je, po tom osnovu ostvarivao, odnosno koje mu je određeno rješenjem Filijale I. S. od 30.11.2009. godine. S obzirom na navedeno, ponovni obračun penzije tužioca je trebalo izvršiti na osnovu odredbe člana 87. i u vezi sa članoma 135. ZPIO, kako je to učinjeno predmetnim prvostepenim rješenjem i kako je to ispravno zaključio i nižestepeni sud.

S obzirom da je predmet ovog postupka ponovno određivanje starosne penzije tužioca, nema zakonske mogućnosti za istovremeno vođenje postupka za određivanje invalidske penzije tužioca, prvenstveno jer se radi o različitim uslovima za sticanje tih prava, a i kod činjenice da se zahtjev ne može postavljati nakon donošenja prvostepenog rješenja. Iz tog razloga neosnovan je prigovor tužioca na okolnost povrede načela upravnog postupka i onemogućavanja zaštite njegovih prava.

Kod takvog stanja stvari po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan razlog iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS-a koji bi je činio nezakonitom, pa se zahtjev tužioca odbija primjenom odredbe člana 40. stav 1. istog zakona.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 14 0 U 000781 11 Uvp od 11.04.2012.g.)

<——->

P R E S U D U

Zahtjev se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002922 12 U od 30.04.2012 se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava u dijelu koji se odnosi na odluku o zahtjevu tužioca za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

U preostalom dijelu, zahtjev se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom odbijena je tužba izjavljena protiv rješenja tuženog 5103223161 od 16.01.2012. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv zaključka F. tuženog sa sjedištem u B. od 26.10.2011. godine, a kojim je odbačen zahtjev tužioca za priznavanje prava na invalidsku penziju, uz obrazloženje da uz zahtjev a ni po pozivu prvostepenog organa nije dostavio svu dokumentaciju potrebnu za odlučivanje o ispunjavanju uslova za invalidsku penziju, pa da se nije mogla vršiti ocjena tužiočeve radne sposobnosti, zbog čega je pravilno njegov zahtjev odbačen kao nedopušten, jer da su ispunjeni uslovi iz člana 125. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku (“Sl. glasnik RS” broj 13/02, 87/07 i 50/10 u daljem tekstu: ZOUP).

Nižestepeni sud je u obrazloženju pobijane presude prihvatio valjanim razloge odbacivanja zahtjeva tužioca podnijetog dana 23.06.2011. godine, jer da se bez priložene medicinske dokumentacije nije mogla vršiti ocjena njegove radne sposobnosti, a kako on traženu medicinsku dokumentaciju nije dostavio, ni nakon naknadnog traženja od strane prvostepenog organa, to ostali tužbeni prigovori nemaju značaja na donošenje drugačije odluke u predmetnom upravnom sporu.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev), tužilac osporava njenu zakonitost zbog povrede pravila postupka, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je ispunio uslove za ličnu penziju, a da je njegovo stanje zdravlja takvo da je bilo potrebno da drugostepena ljekarska komisija ocijeni onu dokumentaciju koja je već sadržana u spisima predmeta. Smatra da razlog što nije dostavio medicinsku dokumentaciju, a s obzirom na činjenicu da je borac I kategorije, ne može biti osnov odbacivanja zahtjeva pa da je upravni organ trebao odlučiti na bazi tih činjenica, a pogotovo što ima pravo na starosnu penziju prema ostvarenom penzijskom stažu i prema godinama života. Predložio je da se zahtjev usvoji i pobijana presuda ukine ili preinači.

U odgovoru na zahtjev tuženi organ je ostao kod razloga sadržanih u obrazloženju osporenog akta, predloživši da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor na zahtjev, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik RS” broj 109/05 i 63/11 u daljem tekstu: ZUS), ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka u spisima predmeta proizlazi da je tužilac podnio dana 23.06.2011. godine, zahtjev kojim je tražio priznavanje starosne (lične) ili invalidske penzije. Prvostepeni organ tuženog je smatrao da je zahtjev podnijet samo za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, pa je u tom smislu tužioca pozvao dopisom od 20.07.2011. godine da dostavi relevantnu medicinsku dokumentaciju za prvostepenu ljekarsku komisiju, a advokata tužioca je dana 23.09.2011. godine upoznao sa takvim traženjem, o čemu je sačinjena i službena zabilješka istog dana. Tužilac nije postupio po pozivu organa da dostavi traženu medicinsku dokumentaciju, propisanu odredbama člana 16. i 17. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 84/02, 7/05, 29/08 i 41/10 – u daljem tekstu: Pravilnik), zbog čega su bili ispunjeni procesni uslovi da se odluči o tom dijelu njegovog zahtjeva. Pozivanje tužioca na ranije priloženu medicinsku dokumentaciju nije osnovano s obzirom da je na bazi te dokumentacije donijeto rješenje dana 10.11.2009. godine, kojim tužiocu nije priznato pravo na invalidsku penziju, kao i s obzirom na odredbu člana 17. stav 2. Pravilnika prema kojoj medicinska dokumentacija relevantna za ocjenu radne sposobnosti mora biti u originalu i u pogledu laboratorijskog nalaza ne starija od šest mjeseci. Otuda je pravilno odbačen zahtjev tužioca za priznavanje prava na invalidsku penziju.

Međutim, tužilac s pravom ističe da je podnio i zahtjev za starosnu penziju, koju on naziva ličnom penzijom, što znači da je podnio dva alternativno postavljena zahtjeva. Prvostepenim aktom nije odlučeno o zahtjevu za starosnu penziju pa iako je on u žalbi to istakao, tuženi organ nije odgovorio na te žalbene navode, što predstavlja povredu pravila postupka sadržanu u odredbama člana 230. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS„ broj 13/02, 87/07 i 50/10 ). Stavom 2. člana 230 ZOUP je propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio žalbene navode, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rješenja. Zbog toga je prilikom ponovnog odlučivanja o žalbi tužioca, u kojoj je naveo nedostatke prvostepenog akta u pogledu odluke o pravu na starosnu

penziju, tuženi organ obavezan da ocijeni žalbene navode koji se odnose na dio zahtjeva kojim je tužilac tražio priznavanje prava na starosnu penziju.

Iz iznijetih razloga, po ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi su ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se zahtjev tužioca za njeno vanredno preispitivanje djelimično uvažava i ta presuda preinačava na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. tog zakona, tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava u dijelu odluke o pravu na starosnu penziju, jer su ostvareni razlozi za djelimično poništenje osporenog akta predviđeni odredbama člana 10. tačka 2. i 4. ZUS. U preostalom dijelu zahtjev se odbija kao neosnovan na osnovu odredbe stava 1. člana 40. ZUS, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 10. ZUS, za poništenje osporenog akta u dijelu odluke o odbacivanju zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 12 0 U 002922 12 Uvp od 28.11.2012.g. )

<——->

P R E S U D A

Zahtjev se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000947 10 U od 31.12.2010. godine, se preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom odbijena je tužba protiv uvodno označenog akta tuženog, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Filijale D. broj 1125663698 od 28.02.2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem, tužiocu je ponovo određena invalidska penzija počev od 01.02.2010. godine u iznosu od 645,30 KM.

U obrazloženju pobijane presude sud se poziva na odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09, u daljem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPIO) i odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 71/09) i ističe da, s obzirom na sadržaj tih odredbi, tužiocu kao učesniku NOR-a poslije 09.9.1943. godine više ne pripada pravo na tzv. „zagarantovani“ penzijski osnov, već da se isti određuje shodno odredbama člana 77. do 86. ZPIO, što da je ispravno utvrđeno osporenim aktom.

Blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje te presude (u daljem tekstu: zahtjev) tužilac osporava njenu zakonitost zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da mu je prvostepenim rješenjem ponovo određena invalidska penzija u smanjenom iznosu od 645,30 KM, retroaktivno i na njegovu štetu, zbog čega da je nezadovoljan pobijanom presudom. Dodaje da sud prilikom odlučivanja i ocjene zakonitosti osporenog akta nije uzeo u obzir činjenicu da je on invalid rada i učesnik NOR-a, a ne borac ovog rata, što da je i tuženi pogrešno utvrdio i zbog čega mu je pogrešno izvšio ponovno obračunavanje penzije. Predlaže da se zahtjev uvaži i pobijana presuda preinači ili da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev tuženi navodi da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog akta i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Razmotrivši zahtjev, pobijanu presudu, odgovor tuženog, te ostale priloge u spisima predmeta, na osnovu odredbe člana 39. ZUS-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka spisa, proizilazi da je pravo na invalidsku penziju tužilac ostvario 01.7.1981. godine, rješenjem Filijale u D. broj 1125663698 od 17.6.1986. godine, čiji iznos je određen na osnovu ukupno ostvarenog penzijskog staža od 33 godine, 7 mjeseci i 4 dana i po osnovu učešća u NOR-u poslije 09. septembra 1943. godine, da mu je ponovno određivanje penzije izvršeno po službenoj dužnosti, stupanjem na snagu važećeg ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 106/05-prečišćeni tekst i broj 20/07), rješenjem istog prvostepenog organa od 01.10.2002. godine, primjenom odredbe člana 188. (sada 231.) i u vezi sa odredbom člana 58. (sada 87.) i
60. (sada 89.) ZPIO. Predmetnim prvostepenim rješenjem od 28.02.2010. godine, tužiocu je po službenoj dužnosti ponovo, počev od 01.02.2010. godine, određena penzija na osnovu odredbe 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09) u iznosu od 645,30 KM mjesečno.

Obaveza ponovnog određivanja penzija, nastala je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 33/08), čijom odredbom člana 231b. stav 1. je propisano da će se penzije određene po zahtjevima podnesenim do kraja 2007. godine primjenom čl. 87. i 89. ZPIO, usklađivanjem ponovo odrediti i na taj način od 1. januara 2008. godine dovesti na nivo penzija iz 2005. godine. Stavom 2. istog člana je propisano da na zahtjev korisnika penzije, ponovo će se odrediti penzija na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca, u skladu sa odredbama čl. 4. i 5. ovog zakona.

Ponovnim Izmjenama i dopunama ZPIO objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske”, broj 71/09, u članu 231b., mijenja se stav 2. i dodaje stav 3. i 4., tako da je tom odredbom propisana obaveza ponovnog određivanja, po službenoj dužnosti, penzija iz stava 1. tog člana (penzije određene po zahtjevima, podnesenim do kraja 2007. godine), izuzev penzija učesnika NOR-a, u skladu sa odredbama člana 87. i 89. ZPIO, na osnovu rješenja o kategorizaciji borca, počev od 01. oktobra 2009. godine. Penzije, koje se ne mogu odrediti u smislu stava 2. tog člana, ponovo će se odrediti, po službenoj dužnosti, od penzijskog osnova u skladu sa odredbama člana 77. do 86. ZPIO, počev od 01. oktobra 2009. godine, a penzije, određene po zahtjevu korisnika, a na osnovu rješenja o kategorizaciji, neće se ponovo određivati.

Prema tome nesporno je da su nakon stupanja na pravnu snagu izmjenjene odredbe stava 2. člana 231b. ZPIO, penzije učesnika NOR-a izuzete od ponovnog određivanja, iz čega slijedi da se penzija tužioca, obzirom da je učesnik NOR-a, nije mogla ponovo odrediti, što tužilac osnovano ističe. Obaveza ponovnog određivanja penzija učesnika NOR-a, ne proizlazi ni iz odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/09), na koju se poziva tuženi, jer je ta obaveza propisana, samo za penzije boraca šeste i sedme kategorije, u koje ne spada tužilac.

Kod takvog stanja stvari, po ocjeni suda pobijanom presudom je ostvaren razlog povrede zakona iz člana 35. stav 2. ZUS, a osporenim aktom razlog za njegovo poništenje iz člana 10. tačke 2. istog zakona, pa se na osnovu odredbe člana 40. stav 1. i 2. istog zakona zahtjev usvaja, pobijana presuda preinačava tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 13 0 U 000947 11 Uvp od 09.11.2011.g.)

<——->

Povratak na: prvi dio – penziono pravo

Nazad na: sudska praksa BiH

Privredno pravo u BiH

0

Privredno pravo u BiH sudskoj praksi

SOPSTVENA MJENICA SA FORMOM TRASIRANE MJENICE
Zakon o menici

član 111

Ako izdavalac mjenice izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje sopstvena mjenica, iako je po formi trasirana.

Obrazloženje:

“Odluka prvostepenog suda je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pravilno prvostepeni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici. Iz same mjenice, koja je priložena u spisu, vidi se da je tuženi i trasant i trasat, što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na tuženog koji je trasat. Izdavalac mjenice, u ovom slučaju tuženi, izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje vlastita mjenica, iako je po formi trasirana.

Prema odredbi člana 5. ZM-a, trasirana mjenica može da glasi po naredbi samog trasanta. Ona se može vući (trasirati) i na trasanta. Ona se može izdati (trasirati) za račun trećeg lica. U konkretnom slučaju radi se o mjenici koja se vuče na trasanta, odnosno radi se o vlastitoj trasiranoj mjenici. Prema odredbi člana 114. stav 1. ZM-a, izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Prema odredbi člana 80. stav 1. ZM-a, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Kada se ima u vidu da tuženi kao izdavalac mjenice odgovara kao akceptant, onda je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 80. stay 2. ZM-a, jer u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba Člana 80. stav 1. ZM-a. Kako od dospjelosti mjenice nije protekao rok od tri godine, jer je mjenica dospjela na plaćanje dana 10.8.2011. godine, a tužitelj prijedlog za izvršenje podnio dana 24.9.2012. godine, to nije protekao rok od tri godine iz citirane zakonske odredbe, pa potraživanje tužitelja po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo. Kako je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, to je valjalo primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a žalbu tužitelja uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način kao u izreci.”

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, Gž 151538/2016 od 29.8.2016. godine)

<——->

Mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije

Dozvoljena su pojedina ograničenja kod ugovora o kupovini ekskluzivnog tržišta (klauzula o zabrani konkurencije) radi zaštite prava koja su predmet kupoprodajnog ugovora. Klauzula o zabrani konkurencije je objektivno neophodna za uspješnu prodaju preduzeća pošto bi u slučaju odsustva takve klauzule prodavac i kupac iz tog pravnog posla i dalje bili konkurentni i na taj način kupac bi bio onemogućen da posluje sa onim što je kupio. Pojedina ograničenja samo štite kupca, koji je platio kupoprodajnu cijenu, da izvrši cjelokupni prenos poslovanja sa prodavca.

Iz obrazloženja:

Iz podataka u spisu i obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je tužitelj, kao učesnik Sporazuma o konkurenciji, uz pristupanje privrednog subjekta „Porche Holding Gesellschaft“ m.b.H. Vogelweiderstrasse 75, 5020 Salzbur, Austrija, podnio zahtjev za ocijenu pojedinačnog izuzeća od zabrane Sporazuma o konkurenciji, zaključenog sa privrednim društvom „ASA AUTO“ d.o.o. Sarajevo, kojim se prodavac obavezuje da će u periodu od šest mjeseci prije dana primopredaje u skladu sa Ugovorom do dvanaest mjeseci poslije primopredaje, odustati od bilo kakvog tržišnog natjecanja sa kupcem, na dosadašnjem prostornom i materijalnom, području djelatnosti na tržištu BiH, svoje firme i firme kupca, naročito da neće ni posredno ni neposredno imati udio u bilo kojoj konkurentskoj firmi i da na bilo koji način neće, ni posredno ni neposredno, voditi jednu takvu firmu. Nadalje, predmetnim Sporazumom prodavac se obavezao da od dana potpisivanja Ugovora o kupoprodaji neće poticati klijente ili dobavljače da negativno utiču na poslovne veze sa firmom kupca, ukoliko su poslovne veze prenesene, pri tome su dozvoljene one radnje, koje su uređene ugovorom ili u kontestu ugovora. Ujedno je predmetnim Sporazumom predviđeno da će se prodavac obavezati da od dana primopredaje u skladu sa Ugovorom posredno i neposredno neće vrbovati saradnike odnosno zaposlenike kupca, niti ih poticati na prekidanje ugovornih odnosa sa kupcem, te da jamči pridržavanje odredbi Sporazuma od strane posrednih i neposrednih članova uprave društva prodavca, kao i firmi prodavca, koje su povezane odnosno sudjeluju, kao njihovi posredni i neposredni članovi uprave društva, naričito osobe koje na neki način imao udio u tim firmama, povjerilačke ili posredničke poslove u kojima član obuhvaćenog kruga osoba ima poslovni udio–bilo koje vrste, te da „ASA HOLDING“ d.o.o, pristupa svim obavezama prodavca u svojstvu sudužničkog jemstva.

Dakle, u konkretnom slučaju od odlučne je važnosti utvrđenje da li pojedinačno izuzeće iz Sporazuma o konkurenciji, po svojoj pravnoj prirodi ima karakter zabranjenih odredbi, koje se mogu smatrati težim oblikom ograničenja, spriječavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu BiH, prodaje i servisiranja motornih vozila marki Volkswagen, Porsche, Seat i Škoda u smislu odredbe člana 4. Zakona o konkurenciji BiH. Tuženi je odlučujući po zahtjevu tužitelja zaključio da Sporazum sadrži i odredbe koje se u smislu propisa o zaštiti tržišne konkurencije smatraju teškim ograničenjima konkurencije, pa se iz tih razloga ne mogu pojedinačno izuzeti od primjene odredbi o zabranjenim sporazumima iz člana 4. stav 1. Zakona, a što se posebno odnosi na odredbe člana
1. i 5. Sporazuma. Tuženi je kako to proizilazi iz obrazloženja osporenog rješenja, ocijenio da predmetni Sporazum sadrži ograničenja koja imaju tako visok mogući
negativan učinak na tržišnu konkurenciju, da je nepotrebno dokazivati njihove učinke na tržištu BiH. Nadalje, tuženi smatra da ugovorne strane nisu dokazale da
je ograničenje tržišne konkurencije nužno za postizanje određenih objektivnih koristi, te da podnosioci zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri argumentovano dokazali
ispunjenost uslova za pojedinačno izuzeće predmetnog restriktivnog Sporazuma od zabrane, pa stoga odredbe člana 1., a u vezi sa članom 2. i 4., Sporazuma predstavlja teško kršenje konkurencije, jer iz navedenog ne proizilaze učinci, već
suprotno, dovodi do smanjenja nivoa tržišne konkurencije.

Zakonom o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“, broj: 48/05 do 80/09), propisana su pravila, mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije, nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne konkurencije u BiH (član 1. Zakona). Nadalje, Konkurencijsko vijeće može na zahtjev jedne ili više stranaka donijeti rješenje o pojedinačnom izuzeću od zabrane sporazuma iz člana 4. stav 1. Zakona o konkurenciji, ako doprinose unaprijeđenju proizvodnje ili distribucije robe i/ili usluga unutar BiH, ili promociji tehničkog i ekonomskog razvoja, pri čemu potrošačima omogućava pravičan udio koristi koja iz njih proizilazi, a koji: nameću samo ograničenja neophodna za postizanje cilja i ne omogućavaju isključivanje konkurencije u bitnom dijelu predmetnih proizvoda ili usluga (član 5. stav 1. citiranog zakona). Osim toga, zabranjeni sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti ili prećutni dogovori privrednih subjekata, koji imaju za cilj i posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na: direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena ili bilo kojih trgovinskih uslova; ograničenje i kontrolu proizvodnje, tržišta, tehničkog razvoja ili ulaganja; podjelu tržišta ili izvora snabdijevanja; primjenu različitih uslova identične transakcije s drugim pravnim subjektima, dovodeći ih u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju i zaključivanje sporazuma, kojima se druga strana uslovljava da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj pravnoj prirodi ili običajima u trgovini nisu predmetom sporazuma.

Iz podataka u spisu i obrazloženja osporenog rješenja ovo vijeće nije moglo ocijeniti njegovu pravilnost i zakonitost, prije svega iz razloga što je tužena

propustila cijeniti da li su nametnuta ograničenja iz Sporazuma o konkurenciji neophodna za postizanje cilja, a to je zaštite imovine i prava, koja su predmet zaključenih Ugovora o prodaji između tužitelja, kao kupca i ASA Grupacije kao prodavca. Ovo stoga što iz obrazloženja osporenog rješenja nedvojbeno proizilazi da tužitelj namjerava da preuzme kupljenu materijalnu i nematerijalnu imovinu, kao i postojeće ugovore o zakupu privredne grupacije ASA, na tržištu veleprodaje i maloprodaje motornih vozila Volkswagen, Porsche, Seat i Škoda u BiH, a za koju predmetnim sporazumom traži da se prodavac obaveže da neće u periodu od šest mjeseci prije dana primopredaje i dvanaest mjeseci poslije primopredaje u skladu sa Ugovorom o kupovini, odustati od bilo kakvog tržišnog natjecanja, niti imati udio posredno ili neposredno u drugoj konkurentskoj firmi ili voditi jednu takvu firmu. Naime, tuženi je prilikom ocijene predmetnog Sporazuma propustio cijeniti osnov i razloge za pojedinačno izuzeće, a to je nephodnost ograničenja za postizanje legitimnog cilja kome se teži, a to je ekonomski i pravni kontekst Sporazuma o konkurenciji, dovodeći ga u vezu sa Ugovorom o kupoprodaji. Naime, tuženi nije proveo analizu stepena štetnosti obavljanja djelatnosti od strane prodavca, koji kao ekskluzivni distributur motornih vozila navedenih marki, poznaje tržište BiH, klijentelu, zaposlenike i druge ekonomsko – pravne parametre, koji mogu štetno dovesti do nelojalne konkurencije između kupca i prodavca. Stoga je po ocijeni ovog vijeća osnovan prigovor tužitelja da kada bi se dozvolilo da kupac i prodavac iz takvog pravnog posla i dalje budu konkurenti, bio bi nemoguć prenos poslovanja, sa prodavca na tužitelja, kao kupca, jer bi prodavac kao poznavalac klijentele, iste mogao da zadobije nazad i na taj način onemogući kupca da nesmetano posluje, pa su i predložene mjere opravdane, sa ekonomskog- pravnog aspekta. Konačno, predmetne mjere nisu trajnog karaktera i predstavljaju zaštitu kupljene imovine, koja je zagarantovana članom II/3 tačka k) Ustava BiH.

(Presuda Suda BiH broj: S1 3 U 018139 15 U od 22.05.2015. godine)

 

<——->

Javna nabavka – Otkazivanje postupka dodjele ugovora

Kada je postupak dodjele ugovora pokrenut putem objavljivanja obavještenja o javnoj nabavci, on može biti okončan i otkazivanjem postupka dodjele ugovora iz razloga što su cijene svih prihvatljivih ponuda značajno veće od budžeta ugovornog organa.

Iz obrazloženja:

Prema stanju spisa ove upravne stvari, u ponovnom postupku koji je vođen nakon što je tužena usvojila žalbu ponuđača Mipex-auto RS d.o.o. Banja Luka i predmet vratila na ponovni postupak, ugovorni organ je, primjenom člana 12. stav 1. tačka

b) alineja 3) Zakona o javnim nabavkama BiH, prvostepenom odlukom, broj: 289/12 od 27.11.2012. godine, poništio predmetni postupak javne nabavke iz razloga što ponude, ukupno tri, koje zadovoljavaju uslove tražene tenderskom dokumentacijom prelaze odobrena budžetska sredstva ugovornog organa, zbog čega ugovorni organ nije u mogućnosti da izvrši realizaciju ugovora predmetne nabavke. Konkretno, ponuda koju je dao tužilac (ponuđač) Mipex – auto RS d.o.o. Banja Luka, je najpovoljnija ponuda, međutim, ista prelazi predviđena budžetska sredstva ugovornog organa, koja sredstva za nabavku predmetnog vozila ugovorni organ nije mogao obezbijediti.

Prema članu 1. stav 1. tačka a) Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, broj: 49/04, 19/05, 52/05,8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13), ugovorni organ je obavezan da preduzme sve mjere radi efikasnijeg korištenja javnih sredstava, s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke.

U odnosu na kriterije koji se mogu koristiti za dodjelu ugovora, ugovorni organi moraju zasnovati svoju odluku ili samo na najnižoj cijeni, ili kada se dodjela vrši ekonomski najpovoljnijoj ponudi, i to na različitim kriterijima sadržanim u predmetnom ugovoru, poput cijene, operativnih tekućih troškova, rentabilnosti sa stanovišta troškova, kvaliteta, estetskih i funkcionalnih karateristika, razloga tehničke prirode, servisa koji se obezbjeđuje nakon prodaje i tehničke pomoći (član
26. (1) Direktive EEZ 93/36).

Iz naprijed citirane Direktive jasno proizilazi da ugovorni organ ima pravo da izabere kriterije na kojima zasniva dodjelu ugovora u predmetnoj javnoj nabavci, pa se taj izbor može odnositi na kriterij čiji je cilj da se identificira ponuda koja je sa ekonomskog stanovišta najpovoljnija u odnosu na raspoloživa odobrena budžetska sredstava.

Prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o javnim nabavkama, kada je postupak dodjele ugovora pokrenut putem objavljivanja obavještenja o javnoj nabavci, kao u konkretnom slučaju, on može biti okončan samo u sljedećim slučajevima: pod a) nakon zaključivanja ugvora ili okvirnog sporazuma i pod b) nakon otkazivanja postupka dodjele ugovora iz razloga što, između ostalog, cijene svih prihvatljivih ponuda su značajno veće od budžeta ugovornog organa.

Dakle, ugovorni organ zadržava pravo da prije zaključenja ugovora poništi postupak nabavke, ukoliko utvrdi da su nastupili zakonom propisani uslovi zbog kojih postupak, koji je u toku treba poništiti. Prema cijenama datih ponuda, jasno je da je u ovom slučaju najniža (najpovoljnija) cijena prekoračila procjenjeni planirani budžet za predmetnu javnu nabavku, s obzirom da je iz dokumentacije spisa predmeta vidljivo da je planirani budžet ugovornog organa 300.000,00 KM, a ponuda tužioca sa uračunatim PDV-om iznosi 368.550,00 KM, odnosno 315.000,00 KM bez PDV-a, što, i po ocjeni apelacionog vijeća, značajno prelazi budžet ugovornog organa. Naime, kod ocjene da li su cijene svih prihvatljivih

ponuda značajno veće od budžeta ugovornog organa, nije odlučan samo nominalni iznos tih sredstava, odnosno procentualni odnos nedostajućih sredstava u odnosu na budžetom planirana sredstva, već je od značaja i ocjena realne mogućnosti pribavljanja tih nedostajućih sredstava, a koja ocjena je u nadležnosti ugovornog organa. Pri tom, irelevantan je navod zahtjeva tužioca da ugovorni organ, u smislu odredbi Zakona o PDV, u konkretnom slučaju ima pravo na povrat PDV-a, jer da bi ugovorni organ tražio povrat PDV-a nužno je da prethodno isplati i pripadajući iznos na ime PDV-a, koji je značajan i koji značajno nadmašuje sredstva predviđena budžetom za tu namjenu.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U
012509 14 Uvp 2 od 20.01.2015. godine)

 

<——->

Svojstvo ugovornog organa i njegova obaveza da primijeni Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine

 

Fond zdravstvenog osiguranja je ugovorni organ u smislu odredbi člana 3. Zakona o javnim nabavkama BiH, kada se javna nabavka odnosi na pružanje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda i kada se za pružanje i fakturisanje predmetnih farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu, izabranom dobavljaču od strane Fonda kao ugovornog organa, plaćaju usluge u skladu sa odlukom Fonda o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge.

Iz obrazloženja:

Osporeno rješenje je i po shvatanju apelacionog vijeća ovog suda, pravilno i zasnovano na zakonu. Ovo iz razloga jer se Zakonom o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj: 49/09 do 87/13), uspostavlja sistem javnih nabavki u Bosni i Hercegovini, prava, dužnosti i odgovornosti učesnika u postupcima javnih nabavki i postupak kontrole javnih nabavki radi osiguranja najefikasnijeg načina korištenja javnih sredstava s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke; izvršenja nabavke i dodjeljivanja ugovora o javnoj nabavci, koji vrši ugovorni organ u skladu s postupcima utvrdjenim ovim zakonom i da, pri tome, ugovorni organi preduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala pravična i aktivna konkurencija među potencijalnim dobavljačima, uz ostvarenje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti (član 1 stav 1). U skladu sa stavom 2. istog člana, javna nabavka odnosi se na nabavku roba, usluga i radova, a provode je
„ugovorni organi“ iz člana 3. ovog zakona u skladu sa Pravilima utvrđenim u ovom zakonu i u pratećim podzakonskim aktima usvojenim u skladu s odredbama člana
53. Zakona.

Iz spisa predmeta proizilazi da je ugovorni organ Fond zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH, objavio Javni poziv za ugovaranje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova osiguranim licima Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda. Prema članu II Javnog poziva, farmaceutska usluga po ovom javnom pozivu obuhvata kontinuirano obezbjeđenje lijekova sa esencijalne liste u potrebnim količinama od veledrogerija sa kojima Fond ima zaključen okvirni sporazum; prijem, provjeru, obradu i izdavanje lijekova i medicinskih sredstava; davanje zdravstvenih savjeta o načinu upotrebe lijekova i medicinskih sredstava; praćenje stanja i naručivanje potrebnih količina lijekova u skladu sa propisima koji regulišu farmaceutsku djelatnost i promet lijekovima; fakturisanje i izvještavanje o izdatim lijekovima u skladu sa Odlukom o utvrđivanju esencijalne liste lijekova od 04.04.2013. godine, a po cijenama

utvrđenim u postupku javne nabavke, okvirnim sporazumom zaključenim izmedju Fonda i veledrogerija i drugim propisima Fonda; vođenje propisanih evidencija o izdatim lijekovima na osiguraničke recepte na način kako je propisano aktima Fonda; pružanje i fakturisanje farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu na osnovu Odluke o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge od 04.04.2013. godine, kako je to posebno navedeno u članu V predmetnog javnog poziva.

I po shvatanju apelacionog vijeća, suprotno navodima zahtjeva tužitelja, tužitelj je u konkretnom slučaju obavezan primijeniti Zakon o javnim nabavkama jer se predmetna javna nabavka odnosi na nabavku usluga, odnosno, pružanje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda, kao i da se za pružanje i fakturisanje predmetnih farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu, izabranom dobavljaču od strane Fonda kao ugovornog organa, plaćaju usluge u skladu sa Odlukom Fonda o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge broj 015-180/7-24/13 od 04.04.2013. godine. Kao takva, ova javna nabavka po svojim karakteristikama spada u okvire sistema javnih nabavki u Bosni i Hercegovini koje su uspostavljene Zakonom o javnim nabavkama BiH. S obzirom na predmet konkretne javne nabavke-pružanje farmaceutskih usluga, kao i da se pružene usluge finansiraju iz javnih sredstava, odnosno sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja, pravilnim tumačenjem relevantnih propisa o javnim nabavkama BiH, nesumnjivo se zaključuje da je Fond zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH, u konkretnom slučaju, ugovorni organ u smislu propisa člana 3. Zakona o javnim nabavkama BiH te da je slijedom toga, dužan predmetnu javnu nabavku provesti u skladu sa pravilima utvrđenim u ovom zakonu i u pratećim podzakonskim aktima usvojenim u skladu s odredbama člana 53. istog Zakona.
Stoga su bez osnova navodi zahtjeva da u pobijanoj presudi sud nije dao svoju ocjenu navoda tužbe da je rješenje tužene od 22.05.2013. godine u suprotnosti sa referentnom nomenklaturom koja se primjenjuje u postupku javne nabavke – rječnik nabavki Evropske unije (EU „Common Procurement Vocabularѕ“ – (CPV), koja istovremeno obezbjeđuje usklađenost sa ostalim postojećim nomenklaturama, kao i da je u suprotnosti sa mišljenjem Agencije za javne nabavke BiH od 25.02.2013. godine, prema kojem farmaceutska usluga nije predviđena CPV-om i da je nije moguće podvesti pod definiciju ugovora o javnoj nabavci, a time i da tužitelj kao ugovorni organ i nije obavezan primijeniti Zakon o javnim nabavkama BiH.

Ovo iz razloga jer se u konkretnom slučaju, ugovor o pružanju farmaceutskih usluga zaključuje u pisanoj formi, za pružene farmaceutske usluge koje su predmet konkretnog poziva na koje Fond, kao ugovorni organ, plaća naknadu iz sredstava Fonda u skladu sa Odlukom Fonda od 04.04.2013. godine, posebno cijeneći da ovaj ugovor ne spada u ugovore na koje se ne primjenjuju odredbe ovog zakona u skladu sa članom 5. Zakona, te da predmetne farmaceutske usluge nisu izuzete od ovog zakona u Aneksu II, dio C, koji je sastavni dio ovog Zakona. Dakle, u konkretnom slučaju u pitanju su specifične apotekarske usluge koje se finansiraju na specifičan način – iz javnih sredstava, odnosno sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 U 013319 14 Uvp od
10.09.2014. godine)

 

<——->

Nedostatak osnova za povrat plaćene carine

Nema osnova za povrat plaćene carine ako uz uvoznu carinsku deklaraciju nije bila priložena isprava (obrazac EUR-1) na osnovu koje je roba mogla biti oslobođena uvozne carine, niti je u carinskoj deklaraciji naznačen taj osnov oslobađanja.

Iz obrazloženja:

Presudom vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 010870 12 U od 17.09.2014. godine, odbijena je tužiočeva tužba podnesena protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, broj i datum naveden u uvodu, kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Regionalnog centra Banja Luka, broj: 03/4-2/I-UP-3664/11 od 20.01.2012. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca za izmjenu podataka za robu uvozno ocarinjenu po JCI IM 4 broj C 68905 od 09.11.2011. godine CI Gradiška i povrat više plaćenih indirektnih poreza.

U konkretnom slučaju, tužilac je na osnovu jedinstvene carinske isprave, broj IM 4 C – 68905 dana 09.11.2011. godine, kod CI Gradiška, izvršio uvozno carinjenje robe, porijeklom iz Slovenije – instant za čokoladni napitak iz tarifne oznake 1806907000 Carinske tarife BiH, prema fakturi pošiljaoca robe firme MERCATOR-EMBA Logatec, Slovenija, broj 11003695 od 08.11.2011. godine, kojom nije tražio korištenje povlastice za robu sa porijeklom iz Evropske unije, niti je uz carinsku prijavu, priložio potvrdu o kretanju robe EUR 1, kao dokaz o porijeklu. Nakon što je roba puštena u slobodan promet tužilac je naknadno podnio zahtjev za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera, tražeći izmjenu podataka u JCI i povrat uplaćenih sredstava u prilogu kojeg je dostavio original potvrdu EUR 1 broj A 2465805. Carinski organi su, prema datumu izdavanja potvrde EUR 1, koja je izdata i ovjerena od strane carinskog organa Slovenije dana 08.11.2011. godine, zaključili je ista stavljena na raspolaganje izvozniku u momentu izvoza robe. Međutim, nalazeći da je deklarant carinsku prijavu popunio na način da je od carinskih organa zahtjevao puštanje robe u slobodan promet uz obračun i naplatu uvoznih dažbina, dakle, nije ispostavio zahtjev za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera popunjavanjem rubrike 36 prijave, niti je uz prijavu priložio bilo kakav

dokument potreban za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera, pravilno je vijeće za upravne sporove ovog suda ocijenilo da su i osporena rješenja tuženog pravilna i zakonita te da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za izmjenu podataka u predmetnoj JCI u smislu odredbi Zakona o carinskoj politici („Službeni glasnik BiH “, broj: 57/04, 51/06 i 93/08), Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 5/08), te Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 63a/04, 60/06 i 57/08).

Naime, Zakonom o carinskoj politici BiH, članom 17. stav. 4. tačka c) propisano je da carinska tarifa obuhvata preferencijalne tarifne mjere sadržane u sporazumima koje je BiH zaključila s određenom zemljom ili grupama zemalja, a kojima se predviđa odobravanje preferencijalnog tarifnog postupanja. Takav preferencijalni sporazum je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske zajednice i njenih država članica i Bosne i Hercegovine i Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine – u daljem tekstu Privremeni sporazum („Službeni glasnik BiH“ – međunarodni ugovori broj: 05/08). Članom 16. Protokola 2. uz Privremeni sporazum je, između ostalog, propisano da će proizvodi s porijeklom iz Zajednice kod uvoza u BiH imati povlastice iz Sporazuma, uz predočenje potvrde o kretanju robe EUR. 1, koju potvrdu, prema članu 17. tog Protokola, izdaju carinske vlasti zemlje izvoznice na pisani zahtjev izvoznika ili na odgovornost izvoznika, njegovog ovlaštenog predstavnika, čim se obavi ili obezbijedi stvarni izvoz, s tim što se datum izdavanja potvrde o kretanju robe EUR. 1 označava u polju 11 potvrde.

Preferencijalne tarifne mjere sadržane u Privremenom sporazumu u postupku stavljanja robe u slobodan promet pri uvozu u carinsko područje BiH, primjenjivat će se uz uslove da je deklarant zahtijevao njihovu primjenu. Zahtjev se podnosi upisivanjem u rubriiku 36 prijave odgovarajuće šifre i pod uslovom da je deklarant priložio dokument potreban za primjenu preferencijalnijh tarifnih mjera (potvrda o kretanju EUR 1 ili izjava izvoznika na računu).

Kako je među strankama nesporno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da tužilac odnosno njegov špediter nije uz uvoznu carinsku deklaraciju priložio obrazac EUR-1 niti podnio odgovarajuću carinsku prijavu za taj postupak, osnovom kojih bi mogao biti oslobođen od uvozne carine, to je pravilno tužena odbila njegov zahtjev za izmjenu predmetne carinske isprave i povrat više plaćenih carinskih obaveza, pozivom na odredbe člana 56 stav 1 i člana 59 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, koje obavezuju na podnošenje carinske prijave za odgovarajući postupak kao i na podnošenje isprava uz samu deklaraciju kojima se dokazuju bitne činjenice za carinjenje robe. Na osnovu podnesene deklaracije i priloženih isprava Carinarnica, osnovom odredbe člana 60 Zakona, utvrđuje pravilnost i urednost popunjene deklaracije te provjerava da li su priložene

potrebne isprave za carinjenje, uz ostale neophodne dokumente kao što je usklađenost podataka iz deklaracije s podacima u priloženim ispravama.

S obzirom na to da je u predmetnom slučaju tužilac, odnosno njegov špediter, priložio uvoznu deklaraciju s potrebnim ispravama, ali bez potvrde o porijeklu robe EUR-1, te bez naznake u samoj carinskoj deklaraciji o osnovi oslobađanja od plaćanja carine, neosnovano se poziva na mogućnost primjene odredbe člana 75 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine jer postoji potpuna usklađenost između uvozne carinske deklaracije i priloženih isprava uz deklaraciju, a ovih sa stanjem robe, s tim što je carina plaćena prema propisanoj carinskoj stopi.

Kako se ispravnost i zakonitost uvozne carinske deklaracije određuje u vrijeme njenog podnošenja, nije od uticaja činjenica što je tužilac naknadno priložio obrazac EUR-1 osnovom kojeg je uvezena roba mogla biti oslobođena od uvoznog carinjenja, jer je propustio priložiti ga uz uvoznu deklaraciju prilikom carinjenja i zahtijevati carinska oslobađanja.

Tužilac u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke ističe da je njegovo pravo, kao deklaranta, da u smislu odredbi člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH podnese zahtjev za izmjenu podataka u carinskoj ispravi nakon puštanja robe. Međutim, po shvatanju apelacionog vijeća ovog suda, da bi se takvom zahtjevu udovoljilo podnosilac zahtjeva mora dokazati da su propisi koji regulišu određeni postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija. Ako se ima u vidu da je prijavljivanje i carinjenje predmetne robe vršeno na način da je deklarant od carinskih organa zahtijevao postupak redovnog uvoza, bez zahtijevanja preferencijalnog tarifnog postupanja, kojem zahtjevu je u potpunosti udovoljeno i roba je puštena u slobodan promet, to propust deklaranta da zahtijeva primjenu preferencijalog tarifnog postupanja i da u tom smislu priloži sve potrebne dokumente nije razlog za izmjenu carinske prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, jer je roba puštena u slobodan promet, a carinjenje iste nije izvršeno na osnovom netačnih ili nepotpunih informacija.

Nastavak na: privredno pravo Bosne i Hercegovine

Nazad na: sudska praksa BiH

Porodično pravo u BiH

0

Porodično pravo u BiH sudskoj praksi

Nadležnost organa starateljstva
Član 202. Porodičnog zakona

NADLEŽNOST ORGANA STARATELJSTVA NE MIJENJA SE ZA VRIJEME DOK SE ŠTIĆENIK NALAZI PRIVREMENO VAN PODRUČJA TOG ORGANA ZBOG ŠKOLOVANJA, PROFESIONALNE REHABILITACIJE, SOCIJALNE I ZDRAVSTVENE ZAŠTITE ILI IZ SLIČNIH RAZLOGA.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Ur-08-000012 od 13.11.2008. g.)

<——->

Utvrđivanje očinstva

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e:

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj P 447/2001 od 16.07.2002. godine utvrđeno je da je tuženi Ž. R. sin P. prirodni otac prvotužilje, mldb. M. R., koju je 22.11.1992. godine rodila u B. drugotužilja S. Š., kćerka P., pa je obavezan da trpi da se mldb. prvotužilja upiše kao njegovo dijete u matičnu knjigu rođenih. Tuženi je obavezan da za izdržavanje mldb. prvotužilje plaća mjesečno 80,00 KM počev od 02.02.1993. godine (dana podnošenja tužbe), pa dok za to postoje zakonski uslovi, tako što će dospjele iznose platiti u roku od 15 dana, a buduće plaćati najkasnije do 5. u mjesecu za naredni mjesec na ruke drugotužilje kao zakonske zastupnice mldb. prvotužilje. Tuženi je obavezan da tužiljama naknadi parnične troškove u iznosu od 900,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž- 1177/02 od 22.03.2006. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Tužbom se traži utvrđivanje očinstva i plaćanje izdržavanja, kako je bliže navedeno u izreci prvostepene presude.

Drugotužilja je, prema stanju u spisima, podnijela prvostepenom sudu na dan 02.02.1993. godine tužbu u ime mldb. prvotužilje i u svoje ime, protiv tuženog. U tužbi je navela činjenice i predložila dokaze iz kojih proizilazi da je tuženi otac prvotužilje. Predložila je donošenje presude kojom bi očisntvo tuženog u odnosu na prvotužilju bilo utvrđeno, a on obavezan da doprinosi za njeno izdržavanje.

Tuženi je, preko svog advokata, prilikom zaključenja glavne rasprave na ročištu od 16. jula 2002. godine izjavio da „ne osporava dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je …. otac djeteta ali osporava dio tužbenog zahtjeva… koji se odnosi na izdržavanje preko 30 KM“.

Prvotužilja je, prema izvodu iz matične knjige rođenih Matičara SO-e B. broj 04-1/1-1385-92 od 12.02.1993. godine rođena u B. 22.11.1992. godine kao kćerka drugotužilje. Zavod za transfuziju krvi S., B.,…, dostavio je 25.05.1998. godine na traženje prvostepenog suda nalaze, zaključak i mišljenje S. br. 1/61 prema kojem su kod parničnih stranaka izvršena ispitivanja krvno grupnih sistema krvinih zrnaca (eritrocita) i „krvne grupe belih krvnih zrnaca (HLA sistem)“. Prema zaključku i mišljenju Zavoda, očinstvo tuženog se ne isključuje, ali se i „ne potvrđuje stvarno biološko očinstvo imenovanog“ (misli se na tuženog); „izračunata verovatnoća kojom je R. Ž. biološki otac detetu R. M. iznosi 99,96% ili očinstvo je praktično dokazano“. Nalaze, zaključak i mišljenje je potpisao odgovorni ljekar dr. M. Đ., transfuzilog. Na traženje tuženog prvostepeni sud je odredio i vještačenje metodom tipizacije tkiva u prostorijama B. f. U. u B., u Centru …, B., ….., u ponedjeljak 15.10.2001. godine u 11 časova i na dan 12.11.2001. godine u 11 časova. Tuženi oba puta nije pristupio, pa se je od ovog vještačenja odustalo. Prema uvjerenjima P. u., P. j. U. broj 1232/02 od 30.04.2002. godine, odnosno broj 1233/02 od 30.04.2002. godine drugotužilja i tuženi se ne vode kao poreski obveznici poreza na lični dohodak za 2001. godinu. Saslušana kao parnična stranka, drugotužilja, rođena 1971. godine, izjavila je pored ostalog da se je s tuženim počela zabavljati u septembru 1991. godine i da su u januaru 1992. godine stupili u intimne odnose, pošto je on obećao da će s njom sklopiti brak. Kada je osjetila da je u drugom stanju (u martu iste godine), rekla je to tuženom pa su u maju obavdvoje otputovali u L., radi prekida trudnoće, do čega međutim nije došlo. Ljekar u lozničkoj bolnici, naime, nije odobrio prekid trudnoće, jer po njegovom mišljenju drugotužilja poslije toga ne bi mogla imati djecu. U kritičnom periodu (početak februara – kraj marta 1992. godine) drugotužilja nije imala kontakte ni sa kim drugim, osim sa tuženim. Tuženi je, prema tome, znao da ona ne može prekinuti trudnoću. Poslije odlaska ljekaru nastavili su da se viđaju i da se dogovaraju o vjenčanju, sve do avgusta 1992. godine, kada je tuženi otišao u A.. Zadnji mjesečni ciklus imala je oko 15. februara 1992. godine. Drugotužilja tvrdi da se je tuženi oženio u A. i da u tom braku ima dvoje djece. Ona je završila trgovačku školu, ali ne radi kao trgovac. Živi sa
roditeljima. Njen otac prima penziju i obrađuje oko 1.800 m2 zemlje. Drugih primanja nemaju. Tuženi je preko svog punomoćnika bio pozvan na ročište za 17. jul 2002. godine radi saslušanja u svojstvu stranke. Na poziv se nije odazvao, pa je prvostepeni sud odustao od izvođenja ovog dokaza. Iz tih razloga sud nije mogao dođi do bližih podataka o njegovom ličnom, porodičnom i imovinskom stanju. Advokat tuženog nije osporio činjenice da je tuženi oženjen i da ima dvoje djece. Osporio je međutim navode drugotužilje da tuženi živi i radi u A., tvrdnjom da on (tj. tuženi) nema određeni posao, kao ni redovnu zaradu.

Prihvatajući navedene dokaze kao vjerodostojne, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu pozivajući se na odredbe članova 120. i 230. Porodičnog zakona koji je bio na sanazi u vrijeme vođenja tog postupka („Sl.list SRBiH“ broj 21/79 i 44/89, u daljem tekstu: PZ).

Utvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, pozivajući se još i na odredbu člana 251. PZ.

Shvatanja nižestepenih sudova su pravilna. Revizija nije osnovana.
Iz činjenica, utvrđenih tokom prvostepenog postupka, proizilazi da su oba suda pravilo zaključila da je tuženi otac mldb. tužilje i da za njeno izdržavanje može doprinositi sa po 80,00 KM mjesečno, s obzirom na njen uzrast i potrebe, kao i na njegove mogućnosti (članovi 120, 230, 251. i 252. PZ).

U vezi revizionih navoda tuženog, potrebno je ukazati na slijedeće.

1. U reviziji se tvrdi da prvostepeni sud nije bio propisno sastavljen i da je sudio sudija pojedinac u prvom stepenu. Iz zapisnika prvostepenog suda broj P – 447/01 od 16. jula 2002. godine proizilazi da je vijeće suda na ročištu na kojem je donesena prvostepena presuda, bilo sastavljeno od sudije V. D. kao predsjednika vijeća i sudija porotnika P. T. i D. K., kao članova vijeća. Na sjednici vijeća pred ovim sudom 30.05.2008. godine otvoren je zapisnik prvostepenog suda o vijećanju i glasanju od 16. jula 2002. godine. Uvidom u zapisnik ustanovljeno je da su predsjednik vijeća i sudije porotnici jednoglasno donijeli prvostepenu presudu. Zapisnik su potpisali predsjednik vijeća, obadva sudije porotnika i zapisničar N. B.. Nisu, prema tome, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 1. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP) u vezi sa odredbama članova 456. stav 1, 459 i 461 Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: važeći ZPP).

2. Revident ponovo postavlja pitanje vještačenja tipizacijom tkiva, kao mnogo pozudanijim dokazom za utvrđivanje očinstva, od onog koga je izveo prvostepeni sud. Ovaj revizioni prigovor nije osnovan, prvo radi toga što je prilikom zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom punomoćnik tuženog izjavio da „ne osporava dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je tuženi otac djeteta“, odnosno da osporava samo visinu iznosa predloženog za izdržavanje i drugo – što je izvođenje takvog dokaza prvostepeni sud dva puta odredio, a tuženi oba puta nije pristupio, o čemu je naprijed već bilo riječi. Tuženi pred prvostepenim sudom nije tvrdio da nema mogućnosti da pristupi u prostorije B. f. u B., zbog toga što je invalid i što je bez sredstava, pa ni prvostepeni sud nije mogao u tom smislu preduzeti odgovarajuće mjere. Izvođenje pomenutog dokaza predložio je tuženi, dakle, smatrao je da je to u njegovom interesu. On je prema tome bio dužan i da snosi troškove vještačenja tipizacije tkiva, a ako to nije mogao – onda da pruži dokaze sudu o svom imovnom stanju i da zatraži da se vještačenje sprovede na teret sredstava suda. Pošto je tuženi postupio na ovaj opisan način, prvostepeni sud je opravdano odustao od izvođenja predloženog dokaza. Drugotužilja nije dužna da snosi troškove izvođenja dokaza koje ona nije predložila.

3. Članom 230. stav 2. PZ propisano je da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Dosuđeni iznos od 80,00 KM mjesečno je po ocjeni ovog suda onaj minimum, ispod kojeg se izdržavanje nije moglo određivati, s obzirom na uzrast i potrebe malodobne prvotužilje, pa je tuženi, u ispunjenju takve obaveze, dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti i uz uvažavanje njegovih nepovoljnih ličnih, porodičnih i imovinskih prilika, na koje je tokom postupka ukazivao njegov punomoćnik. Iz tih razloga je neprihvatljiv stav revidenta da on „za sada ne može ništa doprinosti na ime izdražavanja mal. tužiteljice“.

Iz izloženog proizilazi da niže stepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje revident odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (član 393. u vezi sa članom 386. ranijeg i članovima 456. stav 1. 459. i 461. važećeg ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 666 od 30.05.2008.g.)

<——->

Izdržavanje punoljetnog djeteta

RJEŠENjE

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine, odbijen je zahtjev tužioca R. M. iz B. L. kojim je tražio da se ukine izdržavanje tuženom R. A. iz B. L., po pravosnažnoj presudi tog suda P- I-1772/89 od 17.5.1993. godine kojom je tužilac obavezan da na ime izdržavanja tuženog mjesečno plaća 20% od ličnog dohotka, koje je povišeno na 25% mjesečno od ličnog dohotka po pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P- I-463/96 od 4.9.1997. godine.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci Gž-541/03 od 17.11.2004. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac R. M. iz B. L. je dana 20.12.2004. godine prvostepenom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka dovršenog pravosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine, a shodno odredbi čl.
421. stav 1. tačka 9. Zakona o parničnom postupku.

Prvostepenom rješenjem Osnovnog suda u Banjoj luci P-I-372/00 od 11.4.2006. godine prijedlog tužioca za ponavljanje pravosnažno okončanog postupa je odbijen kao neosnovan.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-000 942 od 13.6.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu rješenje „shodno odredbi čl.209. Zakona o parničnom postupku, a koja je učinjena pred drugostepenim sudom“ s prijedlogom da se to rješenje preinači i dozvoli ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine.

Republički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Potrebno je prije svega ukazati na to da se o prijedlogu za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari odlučuje primjenom odredbi ranijeg ZPP, jer je prvostepena presuda kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, donesena 9.9.2002. godine, tj. prije stupanja na snagu važećeg ZPP RS na osnovu odredbi čl. 456. st.1., 461. i 459. važećeg ZPP RS.

Nalazeći da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom čl. 421. st.1. tačka 9. ranijeg ZPP nižestepeni sudovi su odbili prijedlog tužioca za ponavljanje postupka.

Donošenjem navedenog rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci kojom je odbijena žalba tužioca i potvrđeno prvostepeno rješenje, postupak ponavljanja je pravosnažno završen. Zbog toga je po ocjeni ovog suda, revizija tužioca protiv drugostepenog rješenja dozvoljena (čl. 400. st.1. i 4. u vezi s odredbom čl. 382. st.1. ranijeg ZPP).

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 421. st.1. tačka 9. ranijeg ZPP, postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen, može se po prijedlogu stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku.

Iz ove odredbe proizilazi da se po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka može tražiti: prvo, ako stranka sazna za nove činjenice i drugo, da stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze.

Nove činjenice, na osnovu kojih se u smislu citirane odredbe ranijeg ZPP može tražiti ponavljanje pravosnažno okončanog postupka treba da su nastale u vrijeme dok je u postupku čije se ponavljanje traži njihovo iznošenje bilo moguće, a za nove dokaze, spomenute u citiranoj odredbi, nije odlučno vrijeme nastanka, već je bitno da se novi dokazi odnose na činjenice koje su nastale u vrijeme prije nego što je prestalo pravo na iznošenje novih činjenica u postupku čije se ponavljanje traži.

Izloženo razlikovanje potiče otuda, što u slučaju novih činjenica, nastalih u vrijeme kada se više nisu mogle upotrijebiti u prijašnjem postupku, nije više u pitanju isti događaj, pa se na osnovu njih može ustati novom tužbom ili tužbom u izvršnom postupku, a ne može se tražiti ponavljanje postupka. To razlikovanje u pogledu novih dokaza, po prirodi same stvari nije odlučno.

Potvrda T. f. u B. L. broj 758/02 od 16.12.2004. godine, kao novi dokaz na osnovu kojeg je tužilac tražio ponavljanje postupka okončanog po pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine ne odnosi se na činjenice koje su nastale u vrijeme kada se više nisu mogli upotrijebiti u prijašnjem postupku, dakle, radi se o novom dokazu kojim se dokazuju činjenice koje su nastale poslije dovršenog postupka po navedenoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda čije se ponavljanje traži (potvrda od 16.12.2004. godine, a prvostepena presuda od 9.9.2002. godine postala je pravosnažna donošenjem drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci od 17.11.2004. godine), pa stoga se na osnovu ovog dokaza može ustati novom tužbom ili tužbom u izvršnom postupku.

Iz naprijed rečenog, po ocjeni ovog suda, nisu ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka.

Iz izloženog proizilazi da nižestepena rješenja nemaju nedostataka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje ukazuje revident. Zato je revizija tužioca odbijena kao neosnovana (čl. 400. st.1. i 4. u vezi sa odredbom čl. 393. i 396. ranijeg ZPP).

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-06-000 968 od 23.05.2008g.)

<——->

Izdržavanje bračnog partnera

PRESUDU

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-510/98 od 5.10.2001. godine obavezan je tuženi M. P. sin J. da doprinosi za izdržavanje tužilje S. P. rođene B. i to za period od 16.10.1996. godine do 1.10.2001. godine u ukupnom iznosu od 2.975,00 KM (ili 60,00 KM mjesečno), a od 1.10.2001. godine pa nadalje po 50,00 KM mjesečno, dok se ne izmijene prilike koje bi pravdale izmjenu presude u tom dijelu, te da joj naknadi parnične troškove od 120,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. S viškom tužbenog zahtjeva tužilja je odbijena.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-909/02 od 7.6.2005. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je izdržavanje dosuđeno za period od 16.10.1996. godine do 1.10.2001. godine sniženo sa iznosa od 2.975,00 KM, na iznos od 1.785,00 KM (ili na 30,00 KM mjesečno), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi tužilja bila u cjelini odbijena s tužbenim zahtjevom.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Tužbom se traži plaćanje supružanskog izdržavanja.

Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužilja je rođena 1936. godine a tuženi 1939. godine. Brak su zaključili 1958. godine u toku koga su stekli dvije, sada punoljetne kćerke. Zbog teško i trajno poremećenih odnosa, brak parničnih stranaka razveden je pravnosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-812/96 od 23.4.1998. godine. Tuženi je posjednik parcela u ukupnoj površini od 21231 m2, u k.o. D. M., od čega je pod šumom 1406 m2, pod voćnjakom 2069 m2, pod placem 406 m2, dok je ostalo „pod okućnicom“. Pored toga on se vodi kao posjednik dvije parcele, po kulturi šume, u ukupnoj površini od 3893 m2 u k.o. G. M.. Tuženi drži stoku, a ima i traktor. Pred sudom je izjavio „da živi od prihoda na svome imanju“. Tužilja
„vjerovatno ima pravo svojine“ na parceli „Lukavac“ u površini od 3,5 dunuma, upisanoj u z.k. ul. br.311 k.o. M. „ali očito je da ta parcela nije dovoljna za njeno izdržavanje“. Parcelu „tužiteljica ne može lično da obrađuje zbog bolesti“. Zdravstveno stanje parničnih stranaka je narušeno. Iz njihovih iskaza i priložene medicinske dokumentacije proizilazi da tužilja boluje od anemije, da ima oštećenje pršljena na kičmi, upalu zglobova, čir na želucu, oboljelo srce, slabe živce, visok krvni pritisak –„i da boluje od dijabetesa“. Tuženi ima „bolesno srce, bronhitis sa ograničenom funkcijom pluća, insuficijenciju bubrega, oboljelu žučnu kesu“. Žučnu kesu je kasnije operisao. Pravnosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-227/96 od 10.4.1997. godine utvrđeno je da je tužilja stekla s tuženim njivu „Lukavac“ u površini od 8 dunuma, njivu „Brdo“ u površini od 4 dunuma, njivu „Ravnjak“ u površini od 2 dunuma, njivu „Bočac“ u površini od 1,5 dunuma, njivu od 3,5 dunuma koju je dobila od majke, koja je upisana na imenu tuženog, ali pripada njoj, kuću veličine 12h6 m, štalu veličine 15h4 m, svinjce 6h4 m i 8h4 m, dva čardaka, kokošinjac, WC, traktor marke „Rakovica“ kamion marke „TAM“, telefon, svo pokućstvo i ostale pokretne stvari u kući, te svu stoku koju su zajednički uzgajali. Udjeli parničnih stranaka u toj imovini iznose po ½ dijela, ali „tuženi drži u posjedu kako imovinu koja je stečena u bračnoj zajednici tako i imovinu koju je on stekao posebno“, a „imovina koja je bila bračna tekovina nije bila predmet diobe“. Tuženi je, prema stanju spisa o razvodu braka, „istjerao tužiteljicu iz kuće,… zasnovao zajednicu sa drugom ženom, a nema dokaza da se je tužiteljica grubo ili nedolično ponašala u bračnoj zajednici“. Tužilja je bolesna, nesposobna za rad i ne može se zaposliti. Privremeno radi neke lakše poslove (prebiranje žita, lakše poslove u kući svojih kćeri), ali je to nedovoljno za njeno izdržavanje. Tuženi ipak posjeduje nekretnine u površini od 21 dunum, stoku, traktor, tako da „bez obzira što je bolestan“ može da „ostvaruje prihode od nekretnina… svojim radom i uz eventualnu pomoć svoje sadašnje žene i eventualno još nekih trećih lica“.

Na osnovu odredaba članova 239. i 251. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ broj 21/79 i 44/89, u daljem tekstu: PZ) prvostepeni sud je dosudio tužilji iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, što praktično iznosi 1,66 KM dnevno.

Činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, uz jedinu korekciju da „za period od 1966. god. do 1.10.2001. god.“ smatra „iznos od 30,00 KM adekvatnim za potrebe tužiteljice“.

Revizija nije osnovana.

Okolnost da je tuženi isključivi posjednik imovine parničnih stranaka, koja je zajednički stečena tokom trajanja njihovog braka, opravdava i po ocjeni ovog suda dosuđenje iznosa za izdržavanje tužilje, bliže navedenih u izreci drugostepene presude, uz ispunjenje i ostalih uslova iz člana 239. u vezi sa članom 251. PZ. Ona je na taj način dovedena u situaciju da iz imovine koju je zajednički stekla s tuženim i u kojoj ima udio jednak njegovom, ne može obezbjeđivati nikakve prihode za sopstveno izdržavanje. Podjelom bračne tekovine između parničnih stranaka stvorili bi se i drukčiji uslovi za ocjenu primjene naprijed navedenih zakonskih odredaba. Ovako, okolnost da tuženi uživa i dio tužiljine imovine iz kojeg objektivno može za sebe ostvarivati i prihode (na ročištu od 5.10.2001. godine, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, izjavio je, pored ostalog, da živi od poljoprivrede), opravdava dosuđenje izdržavanja.u korist tužilje. Pri tome treba naglasiti da su dosuđeni iznosi minimalni i da ne mogu ni približno zadovoljiti osnovne životne potrebe tužilje. Ona će, pod takvim okolnostima, biti dovedena u situaciju da preostala sredstva, neophodna za život obezbijedi iz drugih izvora.

U vezi revizionih navoda tuženog, potrebno je ukazati i na slijedeće.

1. Prilikom donošenja odluke o izdržavanju tužilje, nižestepeni sudovi su cijenili i zdravstveno stanje tužioca. Ako je u međuvremenu došlo do težeg pogoršanja njegovog zdravlja, to bi eventualno moglo da bude osnov za pokretanje postupka po odredbi člana 263. Porodičnog zakona koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 54/02).

2. Prema praksi sudova bračni drug je prvenstveno dužan da izdržava bivšeg bračnog druga, prije djece, ako su za to ispunjeni zakonski uslovi. Ukoliko on nije nikako u mogućnosti da ga izdržava (što ovdje nije bio slučaj!), dolazilo bi u obzir izdržavanje od djece.

3. Tvrdnjama revidenta da tužilja prima 500,00 KM mjesečno za čuvanje kuće i da joj je stavljeno na raspolaganje zemljište u površini od 200 dunuma, pobija se činjenično stanje, što je u postupku po reviziji isključeno u smislu člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i
„Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP) u vezi sa odredbama članova 456. stav 1. i 461. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: važeći ZPP).

4. Razlozi za prestanak zajednice života između parničnih stranaka, izneseni u reviziji, nisu u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prema presudi o razvodu braka parničnih stranaka. U tom smislu vrijedi sve što je rečeno pod tačkom 3. ovog obrazloženja.

5. Medicinska dokumentacija izdata poslije 5.10.2001. godine kao dana zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom u ovom sporu, nije od uticaja na odlučivanje u ovoj parnici. Ta dokumentacija eventualno bi mogla biti relevantna sa stanovišta drugog parničnog postupka, ako ga neka od parničnih stranaka pokrene za izmjenu ili ukidanje odluke o izdržavanju.

Iz izloženog proizilazi da pobijana odluka drugostepenog suda nema nedostatka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana na osnovu člana 393. u vezi sa članom 386. ranijeg i članovima 456. stav 1. i 461. važećeg ZPP.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-607/05 od 08.06.2007.g.)

<——->

Izdržavanje malodobne djece

PRESUDA

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007497 10 P od 21.02.2011. godine, razveden je brak kojeg su parnične stranke zaključile dana 14.12.1995. godine pred nadležnim organom Opštine P., R CG, maloljetna djeca parničnih stranaka LG., A.G. i A.G.1 povjereni su na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje ocu R.G., a majka D.G. rođ. L. obavezana da, od dana pravosnažnosti ove presude na ime doprinosa za izdržavanje maloljetne djece, isplaćuje na ruke R.G. ili na drugi način prema odluci Centra za … T. mjesečne iznose od po 15 % za svako dijete, odnosno ukupno 45% prosječne mjesečne neto plate u RS prema zvaničnim podacima nadležnog organa za statistiku najkasnije do dvadesetog u mjesecu za prethodni mjesec, te je odlučeno da troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM parnične stranke snose po ½ dijela.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007497 11 Gž od 09.11.2011. godine žalba tužiteljice, izjavljena protiv dijela odluke o povjeravanju i izdržavanju djece, je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom putem advokata tužiteljica pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao nedozvoljena odbaci ili kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se razvede brak parničnih stranaka i da se zajednička mldb. djeca povjere njoj na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje.

Tokom postupka nije bilo sporno da su parnične stranke zaključile brak dana 14.12.2005. godine u P., da su u braku stekli troje djece koja su maloljetna i to: L.G. rođenog … godine, A.G. rođenu … godine i A.G.1 rođenog … godine, da su bračni odnosi parničnih stranaka teško i trajno poremećeni i da je zbog toga bračna zajednica faktički prekinuta 30.03.2010. godine, radi čega je njihov brak razveden presudom u ovoj parnici broj 95 0 P 007497 10 P od 21.02.2011. godine i presuda je u tom dijelu postala pravosnažna.

Među parničnim strankama je sporno kojem od roditelja treba povjeriti na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje njihovu mldb. djecu.

Tokom postupka utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da su djeca parničnih stranaka od faktičkog prekida bračne zajednice dana 30.03.2010. godine ostala da žive kod oca i da je nadležni Centar za … T. od tada bio uključen u pružanje pomoći bračnim supružnicima i djeci; da tužiteljica od tada živi kod svojih roditelja u alternativnom smještaju i nije zaposlena; da tuženi sa djecom živi u istom iznajmljenom stanu kao i do tada i da mu u obavljanju kućnih poslova šest sati dnevno pomaže žena koju je angažovao, a on je zaposlen i ostvaruje primanja od 2.500,00 KM mjesečno; da je mldb. L. odličan učenik devetog razreda osnovne škole, te je završio i muzičku školu, da je mldb. A. odlična učenica osmog razreda i da pohađa muzičku školu, a mldb. A. je pošao u prvi razred i uspješno savladava školsko gradivo; da su sva djeca parničnih stranaka saslušana u sudu, uz prisustvo psihologa Centra za … T. Lj.Š.-K., izjavila da žele živjeti sa ocem; da su obe parnične stranke pravosnažnim presudama osuđene za krivično djelo nasilja u porodici, s tim što je tužiteljica osuđena zbog nasilja učinjenog nad mldb. A.; da su, prema nalazu i mišljenju tima Centra za … T., djeca parničnih stranaka adekvatno psihički razvijena, dobro adaptirana i uključena u socijalnu sredinu i da minifestuju prosocijalno ponašanje, da se razdvojenost njihovih roditelja manifestovala na funkcionisanje u emocionalnoj sferi (sumnjičavost, snižen prag tolerancija, impulsivnost, prenaglašena kritičnost prema majci), ali da su ona sposobna da izraze svoje želje, da otac adekvatno odgovara roditeljskoj ulozi i da odvajanje od njega i iz sredine u kojoj sada žive ne bi bilo u interesu djece, te bi se negativno odrazilo na njihov razvoj.

Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zajedničku djecu parničnih stranaka povjerio na zaštitu i vaspitanje ocu temeljeći svoju odluku o tome na odredbama članova 72., 73. stav 1., 90. stav 1. i 92. stav 1. Porodičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 i 41/08 – dalje: PZ), te je obavezao tuženu da doprinosi za izdržavanje djece iznos označen u izreci prvostepene presude, na temelju odredbi članova 232. stav 2., 253. stav 2. i 3., 261. i 265. stav 1. istog zakona.

Odlučujući o žalbi tužiteljice, izjavljenoj protiv dijela prvostepene presude kojim je odlučeno o povjeravanju i izdržavanju mldb. djece, drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, pa je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

Pobijane odluke su pravilne.

Odredbom člana 72. PZ propisano je da će sud po službenoj dužnosti, presudom kojom se brak poništava ili razvodi, odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece.

Prema odrebi člana 73. st. 1. istog zakona organ starateljstva učestvuje u postupku radi zaštite interesa djece, ako se u bračnom sporu rješava o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a stavom 2. istoga člana propisano je da u tom slučaju organ starateljstva stavlja prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, te da je ovlašten da u granicama tog prijedloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.

Kada sud u bračnom sporu odluči da brak razvede, prema odredbi člana 88. PZ u istoj presudi odlučiće i o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, a odluku o tome donijeće nakon što saglasno odredbi člana 90. st. 1. istog zakona ispita sve odlučne činjenice bitne za odluku kojem će roditelju povjeriti djecu.

Prema odredbi člana 92. stav 1. PZ sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi i u tu svrhu, u skladu sa stavom 2. ove zakonske odredbe, može ispitati dijete.

Iz naprijed navedenog proizlazi da u postupku odlučivanja o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje organ starateljstva i sud moraju ispitati sve odlučne činjenice objektivne prirode koje se tiču ekonomskih, stambenih i imovinskih prilika roditelja, te subjektivne prirode koji se odnose na uzrast djeteta, odnos roditelja prema njemu i njihove emocionalne odnose. Pri tome moraju prvenstveno voditi brigu o interesima djeteta i činjenicama koje su značajne za njegov pravilan duhovni i fizički razvoj i vaspitanje. Prije donošenja odluke cijenit će se i činjenice koliko je dijete živjelo sa jednim od roditelja, da li je naviklo na jednu sredinu kroz određeni vremenski period i da li bi izdvajanje iz te sredine štetno uticalo na njegov psihički razvoj, a ukoliko je dijete sposobno da izrazi svoju želju sa kojim od roditelja želi da živi, uzimaju se u obzir i želje djeteta. Ove odlučne činjenice mogu se, između ostalog, utvrđivati i saslušanjem pripadnika stručnog tima Centra za socijalni rad i djeteta, a odluka o povjeravanju djeteta se donosi na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

Donoseći odluku o povjeravanju mldb. djece parničnih stranaka ocu, nižestepeni sudovi su imali u vidu i pravilno cijenili sve navedene relevantne okolnosti.

Naime, zajednička djeca parničnih stranaka od faktičkog prekida bračne zajednice dana 30.03.2010. godine žive sa ocem u istom stanu, u kojem su do tada

njihovi roditelji živjeli zajedno i pohađaju istu školu. Dok je otac na poslu o izvršavanju obaveza djece, njihovoj higijeni i ishrani brine žena koju je otac angažovao, a nakon toga brigu o djeci vodi otac i u sredini u kojoj sada žive pruža im uslove za normalan rast i razvoj. Na to ukazuju i činjenice da su i nakon faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka sva djeca uspješna u školi i vanškolskim aktivnostima, te su sva izrazila želju da i dalje ostanu živjeti uz oca. Stručni tim Centar za … T. imao je u vidu sve okolnosti koje su relevantne za odluku o povjeravanju djece kada je dao mišljenje da se djeca povjere ocu, jer je on, i prema nalaženju ovoga suda, u konkretnom slučaju podobniji od majke za povjeravanje mldb. djece na zaštitu i vaspitanje.

Kod ovakvih okolnosti, da nema smetnji da se djeca povjere na zaštitu i vaspitanje ocu, nije bilo razloga da se odlukom suda mijenja faktičko stanje i djeca povjere majci, dovodeći ih u situaciju da na taj način promijene dosadašnju sredinu. Ovo pogotovo u situaciji kada su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, djeca izrazila želju da žele i dalje da žive sa ocem. Kod takvog stanja stvari, prema shvatanju ovoga suda, promjena sadašnje životne sredine za mldb. djecu parničnih stranaka ne bi bilo u njihovom interesu.

Kod gore opisanih činjenica i po ocjeni ovoga suda u interesu je mldb. djece da budu povjerena ocu na zaštitu i vaspitanje.

Odredbom člana 260. stav 1. PZ propisano je da lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohodka u R. Procenat iz ove zakonske odredbe, prema odredbi člana 261. PZ, ne može biti manji od 15 % za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50 %.

Stoga je odluka o njihovom izdržavanju donesena je saglasno odredbama članova 72., 82., 260. stav 1. i 261. PZ, pa i u tom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužiteljice.

Neutemeljen je revizioni prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka, uz tvrdnju da je izostala savjesna i brižljiva ocjena nalaza i mišljenje Centar za … T., iz razloga što je odluka u pobijanom dijelu donesena uz pravilnu ocjenu ovoga dokaza, te njegovim dovođenjem u vezu sa ostalim izvedenim dokazima (saslušanje parničnih stranaka i njihove djece), o čemu je drugostepeni sud u pobijanoj presudi dao jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.

Pravilno se u reviziji ukazuje da su djeca parničnih stranaka tokom ove parnice pokazala neprimjeren odnos prema majci i da to nije u njihovom interesu. Međutim ovu činjenicu je, suprotno tvrdnji revizije, imao u vidu i Centra za … T. koji je u svom zaključku konstatovao da je i dalje potrebno nastaviti pružanje stručne pomoći, kako bi roditeljska relacija nakon razvoda braka bila usmjerena na interes djece, tako da se normalizuje odnos djece sa majkom, jer je to u interesu njihovog zdravijeg odrastanja. Stoga je neutemeljen revizioni prigovor da je u ovom postupku, zbog takvog odnosa djece prema majci, grubo zanemaren interes malodobne djece.

Prema navedenom pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju člana 248. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 95 0 P 007497 12 Rev od 27.03.2013.g.)

<——->

Nazad na: sudska praksa BiH

Odluka Ustavnog suda AP 2321/18

0

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, BROJ: AP 2321/18

(“Sl. glasnik BiH”, br. 43/2020)

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2321/18, rješavajući apelacije “Poljoopreme” d.d. Sarajevo i “Mellain” d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 94/14), u sastavu:

– Zlatko M. Knežević, predsjednik,

– Mato Tadić, potpredsjednik,

– Mirsad Ćeman, potpredsjednik,

– Valerija Galić, sudija,

– Miodrag Simović, sudija,

– Seada Palavrić, sudija,

na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, donio je

ODLUKU
O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

USVAJAJU SE apelacije “Poljoopreme” d.d. Sarajevo i “Mellain” d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENjE

I – Uvod

1. “Poljooprema” d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: apelantkinja “Poljooprema”), koju zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću “Marić & Co” d.o.o. Sarajevo, podnijela je 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2321/18.

2. “Mellain” d.o.o. Sarajevo (u daljem tekstu: apelant “Mellain” ili zajedno sa apelantkinjom “Poljooprema”: apelanti), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 066829 17 P 2 od 13. juna 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2330/18.

II – Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da su apelanti u predmetnom parničnom postupku imali procesni status tuženih, a osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u smislu člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2321/18 i AP 2330/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2321/18.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i punomoćnika tužilaca Alije Čobića, Avdulaha Kukića i Mulaza Tarića (u daljem tekstu: tužioci) zatraženo je 24. septembra, odnosno 6. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 1. oktobra do 21. novembra 2019. godine. Punomoćnik tužilaca u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelacije.

III – Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Apelanti su 5. decembra 2007. godine međusobno zaključili notarski obrađen Ugovor pod brojem OPU 1573/2007 kojim je apelantkinja “Poljooprema”, kao prodavac, prodala apelantu “Mellain”, kao kupcu (u daljem tekstu: predmetni ugovor), nepokretnosti u Sarajevu, u naravi zemljište iz tri zk. uloška (u daljem tekstu: predmetne nepokretnosti). Na osnovu predmetnog ugovora apelant “Mellain” se uknjižio kao sopstvenik predmetnih nepokretnosti u zemljišnim knjigama.

8. Tužioci su u svojstvu bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema” 5. decembra 2008. godine pokrenuli parnični postupak protiv apelanata radi utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora i brisanja upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama.

Parnični postupak

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Opštinski sud je Presudom broj 65 0 P 066829 08 P od 14. decembra 2012. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Apelanti su u odgovorima na tužbu istakli brojne prigovore, između ostalog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca, jer su oni svoje dionice koje su posjedovali kod apelantkinje “Poljooprema” prodali 2005. godine, zatim, prigovor neurednosti tužbe i nepravilno označene vrijednosti spora (vsp. 10.100,00 KM) s obzirom na vrijednost predmetnog ugovora (više od 2.000.000,00 KM).

11. Tokom postupka Opštinski sud je izvršio uvid u materijalne dokaze, i to predmetni ugovor, dopise Kantonalne agencije za privatizaciju (u daljem tekstu: Agencija za privatizaciju) od 1. septembra 2008. godine, te 17. juna 2009. godine uz koje je dostavljen spisak nepokretnosti koje su svojina apelantkinje “Poljooprema” za potrebe izrade programa privatizacije, odluku dioničara apelantkinje “Poljooprema” od 29. juna 2007. godine, ugovore o kupoprodaji dionica iz 2005. godine koje su zaključili tužioci sa firmom “Sjemekop” d.o.o. Sarajevo kojima su prodali svoje dionice koje su imali kod apelantkinje “Poljooprema”, program privatizacije i početni bilans apelantkinje “Poljooprema”, te spis privatizacije Agencije za privatizaciju, podnesak Agencije za privatizaciju od 4. februara 2010. godine, te je saslušan svjedok N.P. u svojstvu direktora Agencije za privatizaciju, koji je i potpisao dopise Agencije za privatizaciju.

12. Na osnovu ocjene sprovedenih dokaza, Opštinski sud je utvrdio da je apelantkinja “Poljooprema”, kao sopstvenik predmetnih nepokretnosti, slobodno raspolagala svojom imovinom koju je prodala apelantu zaključujući notarski obrađen ugovor uz prethodnu saglasnost Skupštine apelantkinje “Poljooprema”. U vezi sa tvrdnjama tužilaca da predmetne nepokretnosti nisu bile uključene u početni bilans apelantkinje “Poljooprema”, Opštinski sud je naveo da tužioci tu činjenicu nisu dokazali tokom postupka. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je tokom postupka izvršen uvid u dva podneska Agencije za privatizaciju koji su međusobno kontradiktorni, a odnose se na istu stvar, pa je u vezi s tim saslušan direktor Agencije za privatizaciju N.P., čiji je iskaz prvostepeni sud prezentovao na strani 5. obrazloženja. Opštinski sud je, potom, između ostalog, naveo da iskaz direktora Agencije za privatizaciju smatra profesionalnim, koji detaljno pojašnjava sporno pitanje, te da je poklonio vjeru iskazu u kojem se tvrdi da je dopis od 17. juna 2009. godine dat na osnovu nepotpunog pregleda spisa, dok se dopis od 4. februara 2010. godine odnosi na cio spis privatizacije pri čemu je dat odgovor da se predmetne nepokretnosti nalaze u početnom bilansu apelantkinje “Poljooprema” pod stavkom zemljište (detaljnije o ocjeni tog dokaza na strani 5. obrazloženja).

13. Iz iskaza tužilaca u svojstvu parničnih stranaka proizilazi da su do spoznaje da predmetne nepokretnosti nisu bile uključene u početni bilans došli iz međusobnog razgovora radnika apelantkinje “Poljooprema”, što je Opštinski sud ocijenio kao paušalan, proizvoljan i ničim dokazan. Isto tako, izjave tužilaca da nisu znali da li su bili dioničari apelantkinje “Poljooprema” u vrijeme prodaje predmetnih nepokretnosti, ni kada je izvršena privatizacija apelantkinje “Poljooprema”, takođe, ukazuju na proizvoljan pristup tužilaca u predmetnoj parnici u njihovom nastojanju da opravdaju tužbeni zahtjev.

14. Odlučujući o žalbama tužilaca Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 066829 13 Gž od 12. decembra 2014. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja “Poljooprema” bila vlasnik predmetnih nepokretnosti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, jer iz predmetnog ugovora proizilazi da je prodavac imao pravo raspolaganja na predmetnim nepokretnostima, pri čemu tokom postupka nije izvršen uvid u zemljišnoknjižno stanje kako bi se sa sigurnošću utvrdilo o kakvom pravu na nepokretnostima se radi.

16. Potom je Kantonalni sud naveo da, iako su oba dopisa Agencije za privatizaciju međusobno kontradiktorna, a oba je potpisao svjedok N.M., kao direktor Agencije za privatizaciju, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao isključivo na iskazu tog svjedoka, bez izvođenja dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke. Prema mišljenju drugostepenog suda, u kontekstu ovako kontradiktornih dokaza odluka prvostepenog suda se nije mogla zasnovati isključivo na tumačenju programa privatiziacije i početnog bilansa koje je dao imenovani svjedok (direktor Agencije za privatizaciju). Kako je prvostepeni sud svoje sudijsko uvjerenje o stručnim pitanjima zasnovao na iskazu svjedoka, a ne na iskazu vještaka, propuštajući da koristi svoja ovlašćenja iz člana 7 stav 2 ZPP, prvostepeni sud je počinio povredu pravila postupka koja je dovela do onemogućavanja stranaka u raspravljanju pred sudom i dokazivanja pravno relevantnih činjenica.

Ponovni postupak u okviru koga su donesene osporene presude

17. Odlučujući u ponovnom postupku Opštinski sud je Presudom broj 65 0 P 066829 17 P 2 od 13. juna 2017. godine utvrdio ništavost predmetnog ugovora i, shodno tome, ZK uredu u Sarajevu naložio brisanje upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama uz obavezivanje apelanata da tužiocima solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

18. U ponovljenom postupku apelanti su istakli da ostaju pri svim navodima koje su istakli u ranijem postupku i odgovoru na tužbu, kao i predloženim dokazima, pri čemu je sud usvojio prijedlog tužilaca da se u predmetnoj pravnoj stvari pozovu Kanton Sarajevo i Agencija za privatizaciju kao umješači, ili da se izjasne da li osporavaju svojinska prava apelantkinje “Poljooprema”.

19. Na pripremnom ročištu sprovedeni su dokazi kao u prethodnom postupku uz sprovođenje i novih dokaza (sve taksativno navedeno na strani 4. obrazloženja). Opštinski sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizilazi da su predmetne nepokretnosti uknjižene kao državna svojina, a kao nosilac prava raspolaganja na njima uknjižena je apelantkinja “Poljooprema”.

20. Dakle, Opštinski sud je tokom postupka utvrdio da su apelanti međusobno zaključili predmetni ugovor, te da je apelantkinja “Poljooprema” na predmetnim nepokretnostima imala upisano pravo raspolaganja (što je utvrđeno iz istorijata zk. izvadaka) i da je u tom svojstvu prometovala predmetne nepokretnosti na kojima se, u konačnici, u zemljišnim knjigama upisao apelant “Mellain” kao sopstvenik. Tokom postupka je, takođe, utvrđeno da je Skupština apelantkinje “Poljooprema” donijela odluku o prometovanju predmetnih nepokretnosti pri čemu je saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora dao i predsjednik Uprave apelantkinje “Poljooprema”.

21. Ono što je prvostepenom sudu bilo sporno jeste pitanje da li su predmetne nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje mogle biti prometovane, imajući u vidu stanje u zemljišnim knjigama na kojima je apelantkinja imala upisano pravo raspolaganja, odnosno da li su nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje bile u programu privatizacije apelantkinje i njenom početnom bilansu. Shodno spornim pitanjima, a slijedeći uputstva Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ponovo zatražio izjašnjenje Agencije za privatizaciju koja se izjasnila da nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje nisu bile obuhvaćene programom privatizacije i početnim bilansom apelantkinje “Poljooprema”. Slično je u svom izjašnjenju naveo i zakonski zastupnik Kantona Sarajevo, koji je još istakao da u potpunosti osporava svojinska prava apelantkinje “Poljooprema” na prometovanim nepokretnostima. Iz izjašnjenja navedenih institucija Opštinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o preostaloj neprivatizovanoj imovini kojom, shodno članu 31 Zakona o privatizaciji preduzeća, upravlja vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću, a to je u konkretnom slučaju Vlada Kantona Sarajevo.

22. Opštinski sud je potom naveo da su saslušani svjedoci, koje su predložili apelanti N.P., M.S., M.K. i V.Č., u svojim iskazima iznijeli potpuno drugačiji stav od stavova koje su iznijele navedene institucije (Kanton Sarajevo i Agencija za privatizaciju). Tako je bivši direktor Agencije za privatizaciju N.P. u svom iskazu, između ostalog, istakao da mu je poznat slučaj privatizacije apelantkinje “Poljooprema” i da zna da je u rubrici zemljište i nepokretnosti prikazana ukupna vrijednost nepokretnosti i da su predmetne nepokretnosti vjerovatno uključene u početni bilans, jer samo nepokretnosti koje su bile van domašaja preduzeća nisu mogle biti obuhvaćene početnim bilansom. Još je istakao da u vrijeme privatizacije apelantkinje “Poljooprema” preduzeća nisu bila po zakonu obavezna da rade analitiku nepokretnosti prije privatizacije, već su samo upisivala ukupnu masu nepokretnosti bez njihovog preciziranja, izraženu kroz njihovu ukupnu novčanu vrijednost. Tek kasnije je Upravni odbor Agencije za privatizaciju donio odluku da se radi analitika nepokretnosti kako bi se izbjegli ovakvi problemi, ali to tek kasnije, nakon što je apelantkinja “Poljooprema” privatizovana. Zaposlenik apelantkinje “Poljooprema” koji je u vrijeme privatizacije radio u računovodstvu, kao i direktor apelantkinje “Poljooprema” su se izjasnili da je u početnom balansu jasno naznačeno da je predmet privatizacije zemljište u tačno naznačenoj vrijednosti koje je uključivalo i zemljište koje je bilo predmet kupoprodaje.

23. Direktor apelanta “Mellain” se u svom iskazu izjasnio na okolnosti zaključenja predmetnog ugovora, između ostalog, da je notar prikupio i provjerio svu relevantnu dokumentaciju za koju je rekao da je u redu, da je prodavac sopstvenik nepokretnosti i da ne postoje nikakve prepreke za zaključenje predmetnog ugovora, pri čemu je upravo apelant “Mellain” zahtijevao da apelantkinja “Poljooprema” donese odluku kojom se daje saglasnost na zaključenje ugovora.

24. Međutim, Opštinski sud je, slijedeći uputstva Kantonalnog suda, istakao da se na iskazima svjedoka ne može utvrditi da li su nepokretnosti, koje su bile predmet kupoprodaje bile uključene u program privatizacije, već da je bilo potrebno sprovesti vještačenje kako bi se to pitanje rasvijetlilo. Da li su predmetne nepokretnosti uključene u početni bilans nije se moglo utvrditi ni iz privatizacijskog spisa, ni iz informacije Agencije za privatizaciju u kojoj su pobrojane nepokretnosti u svojini apelantkinje “Poljooprema”, jer utvrđena ukupna vrijednost zemljišta u početnom bilansu ne znači da su u toj vrijednosti obuhvaćene i predmetne nepokretnosti. Shodno tome, Opštinski sud je naveo da je apelantkinja “Poljooprema”, s obzirom na tvrdnje Agencije za privatizaciju i Kantona Sarajevo i činjenicu da se sporno pitanje nije moglo riješiti iskazima svjedoka, morala da predloži vještačenje vještaka ekonomske struke.

25. Opštinski sud je, imajući u vidu da je u momentu zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o svojinskopravnim odnosima, te činjenicu da je apelantkinja “Poljooprema” u momentu zaključenja ugovora na predmetima kupoprodaje imala upisano pravo raspolaganja, te činjenicu da tokom postupka nije utvrđeno da su predmetne nepokretnosti bile evidentirane u početni bilans apelantkinje “Poljooprema” i da su bile uključene u program privatizacije, zaključio da je apelantkinja “Poljooprema” na apelanta “Mellain” prenijela više prava nego što je imala. Iz navedenog slijedi da apelantkinja “Poljooprema” nije mogla da raspolaže predmetnim nepokretnostima iz čega slijedi zaključak da je predmetni ugovor ništav, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO).

26. Opštinski sud je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužilaca ocijenio neosnovanim, jer tužioci, kao bivši dioničari apelantkinje “Poljooprema” imaju pravo tražiti da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora shodno članu 103 ZOO, pri čemu je prvostepeni sud naglasio da bi suprotna odluka kršila pravo na pristup sudu tužilaca, što je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanata da punomoćnica tužilaca ima konflikt interesa za zastupanje tužilaca, jer je bila šef Pravne službe apelantkinje “Poljooprema” u momentu privatizacije budući da je predmet spora utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, a ne privatizacija apelantkinje “Poljooprema”.

27. Odlučujući o žalbama apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

28. Kantonalni sud je brojne prigovore ocijenio neosnovanim, jer se žalbama ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

29. U vezi sa prigovorom kojim se žalbama ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužilaca kao bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema”, koji su svoje dionice koje su posjedovali kod imenovane apelantkinje prodali 2005. godine, dakle, prije zaključenja predmetnog ugovora, Kantonalni sud je naveo da je prigovor neosnovan. U tom pravcu je taj sud naveo da su tužioci bili zaposlenici i dioničari apelantkinje, a da je nakon privatizacije apelantkinja “Poljooprema” promijenila svojinsku strukturu, te da je u konkretnom slučaju privatizacija državnog kapitala izvršena metodom javnog upisa dionica. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa preduzeća (aktivni podbilans) došlo je do umanjenja vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a time i vrijednosti dionica koje su tužioci posjedovali. Shodno tome, kako se prema članu 109 ZOO na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice i kako je u konkretnom slučaju nesporno postojanje javnog interesa, kao i pravnog interesa tužilaca u smislu eventualnog obeštećenja, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužioci imaju pravni interes za podnošenje ove tužbe, kao i aktivnu legitimaciju.

30. Potom je Kantonalni sud naveo da je neosnovan prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je vijeće tog suda na sjednici izvršilo uvid u materijalne dokaze iz kojih proizilazi da je apelantkinja “Poljooprema” u momentu zaključenja predmetnog ugovora imala upisano pravo raspolaganja na predmetnim nepokretnostima. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud, apelantkinja “Poljooprema” je kao dioničarsko društvo u privatnoj svojini zaključila predmetni ugovor i stoga “ne može biti nosilac prava raspolaganja na predmetu kupoprodaje, što je pravo koje proističe iz društvene svojine”. Navedeni podaci su vidljivi iz zemljišnih knjiga, pa je stoga neosnovano pozivanje apelanta “Mellain” na načelo povjerenja u zemljišne knjige i savjesnost kupca, jer je on bio obavezan da prije zaključenja predmetnog ugovora koji je zaključen nakon privatizacije provjeri da li je apelantkinja “Poljooprema” mogla da raspolaže predmetnim nepokretnostima.

31. Dalje je Kantonalni sud naveo da apelant neosnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da su odlučnu činjenicu da predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene postupkom privatizacije apelantkinje “Poljooprema” tužioci dokazali izvedenim dokazima (sadržinom spisa koji je dostavila Agencija za privatizaciju, dopisom istog organa i Kantonalnog pravobranilaštva). Tvrdnju da su predmetne nepokretnosti, ipak, sadržane u početnom bilansu pod stavkom zemljišta iznijela je apelantkinja “Poljooprema”, pa je na osnovu člana 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) tu tvrdnju bila dužna da dokazuje vještačenjem vještaka ekonomske struke.

32. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovor koji se odnosio na označenu vrijednost spora (tužioci su vrijednost spora označili u iznosu od 10.100,00 KM). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su apelanti ovaj prigovor mogli da iznesu u odgovoru na tužbu (član 71 stav 1 ZPP) o kojem je prvostepeni sud bio dužan da raspravi, u smislu člana 79 stav 1 ZPP. Shodno tome, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 321 stav (3) ZPP i nije povrijedio procesna prava stranaka propuštajući da sam odredi vrijednost spora s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe i odredbu člana 237 ZPP.

33. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanata da je tužba neosnovana i zbog toga što su tužioci, kao dioničari, mogli da pokrenu postupak poništenja odluke apelantkinje “Poljooprema” o prodaji predmetne nepokretnosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su tužioci tokom saslušanja pred prvostepenim sudom izjavili da su svoje dionice prodali nakon privatizacije apelantkinje “Poljooprema” (tokom 2005. godine), te da stoga nisu mogli da ulažu prigovor na odluku Skupštine dioničara navedene apelantkinje kojom je data saglasnost na sklapanje predmetnog ugovora. Shodno tome, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora tako da sadržina pravne zaštite koju tužioci traže u ovom predmetu nije istovjetna sa onom koja bi se postigla putem postupka osporavanja odluke Skupštine dioničara apelantkinje “Poljooprema”.

34. Kantonalni sud je, takođe, naveo da prvostepeni sud nije prekoračio ovlašćenja i da je pravilno postupio u izvođenju pojedinih dokaza po službenoj dužnosti, budući da je uvidom u zk. izvadak utvrdio da apelantkinja “Poljooprema” na predmetnim nepokretnostima ima upisano pravo raspolaganja na osnovu čega je izveo pravilan zaključak da se radi o preostaloj neprivatizovanoj imovini.

35. Shodno svemu navedenom, drugostepeni sud je zaključio da su apelanti bili svjesni stanja upisa u zemljišnim knjigama, pri čemu je prodavac bio svjestan i koja je imovina bila predmet privatizacije i da na predmetnoj imovini nije stekao pravo svojine, pa su, i pored toga, apelanti zaključili predmetni ugovor koji je suprotan članu 31 Zakona o privatizaciji preduzeća i kao takav je ništav, u smislu čl. 103 i 109 ZOO.

IV – Apelacija

a) Navodi iz apelacije

36. Apelanti u iscrpnim apelacijama iznose brojne prigovore tvrdeći da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi sa procesnim prigovorima, apelanti ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca koji su tokom postupka isticali, ali da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje, jer apelanti kao bivši dioničari apelantkinje “Poljooprema” nemaju nikakav pravni interes u ovom predmetu da traže ništavost predmetnog ugovora koji ih se uopšte ne tiče, jer su svoje dionice prodali prije sklapanja predmetnog ugovora. Posebno, tužioci nisu aktivno legitimisani da traže brisanje upisa u zemljišnoj knjizi, jer je to pravo rezervisano samo za zainteresovana lica, a to tužioci svakako nisu ni po kom osnovu. Potom, apelanti ističu prigovor u vezi sa označenom visinom spora koju dovode u vezu sa članom 321 stav (3) ZPP koji izričito propisuje da sud po službenoj dužnosti određuje vrijednost spora pri čemu ZPP ne propisuje obavezu da tuženi u vezi s tim ističu bilo kakav prigovor. Apelant “Mellain” čak tvrdi da je u odgovoru na tužbu takav prigovor i istakao. Prema ocjeni apelanata, Kantonalni sud je ovaj prigovor odbio stavljajući na teret apelantima da su propustili da istaknu takav prigovor u odgovoru na tužbu, a dato obrazloženje ne samo da nije u skladu sa ZPP već krši i pravo apelanata na obrazloženu presudu, pa je na taj način apelantima uskraćeno pravo na izjavljivanje revizije u smislu člana 237 stav (2) ZPP. Apelanti u tom pravcu podsjećaju na iznos kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora (više od 2.000.000,00 KM).

37. Potom, apelanti navode da ni u programu privatizacije, ni u bilansu stanja nisu iskazane nepokretnosti pojedinačno, već da je samo iskazana njihova ukupna vrijednost, pa je tako sud pravilno utvrdio da u bilansu stanja postoji stavka građevinski objekti u preciziranom novčanom iznosu i stavka zemljište u preciziranom novčanom iznosu. Ovu situaciju u svom iskazu dodatno je pojasnio i bivši direktor Agencije za privatizaciju prema čijem mišljenju je predmetno zemljište bilo uključeno u bilans stanja apelantkinje “Poljooprema”. Međutim, iako je prvostepeni sud prezentovao iskaze svjedoka, on ih uopšte nije analizirao, niti ih je doveo u vezu sa drugim dokazima, u smislu člana 8 ZPP, niti je iz njih izvukao bilo kakve zaključke, već je samo konstatovao da se na iskazima svjedoka ne može utvrditi sporno pitanje, pri čemu se sporno pitanje nije moglo sa sigurnošću utvrditi ni iz materijalnih dokaza. U takvim okolnostima Opštinski sud je bez ikakvog obrazloženja prebacio teret dokazivanja na apelante na šta su apelanti ukazali drugostepenom sudu, koji je samo prihvatio stav prvostepenog suda kao pravilan. Apelanti tvrde da su tužioci bili dužni da dokažu osnovanost svog zahtjeva, te da su oni, ukoliko su smatrali da je potrebno, bili dužni da predlože dokaz vještačenjem tim prije što su apelanti jači u pravu pošto je pravo na spornim nepokretnostima upisano u njihovu korist. Stoga je stav sudova da su apelanti trebali da predlože sprovođenje vještačenja suprotan ZPP, jer, ukoliko sporno pitanje (da li je predmetno zemljište bilo uključeno u početni bilans) nije rasvijetljeno dokraja, onda je sud bio obavezan da odbije tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer je obaveza tužilaca bila da dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva i svoje tvrdnje.

https://www.anwalt-bih.de

38. Potom, apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu čl. 103 i 109 ZOO u vezi sa članom 31 Zakona o privatizaciji preduzeća, jer na osnovu navedene odredbe predmetni ugovor ne može da bude ništav jer su predmetne nepokretnosti privatizovane u postupku privatizacije apelantkinje “Poljooprema”. U vezi s tim je naglašeno da je predmetni ugovor sklopljen kod notara na osnovu Odluke broj 291/07 koju je apelantkinja “Poljooprema” donijela na Skupštini održanoj 29. juna 2007. godine o prodaji predmetnog zemljišta, a apelant “Mellain” se na osnovu predmetnog ugovora uknjižio kao sopstvenik u zemljišnim knjigama. Pri tome apelant “Mellain” ističe da je bio savjestan kupac predmetnih ne- pokretnosti koje nije kupio u postupku privatizacije, već nakon privatizacije, pri čemu je imao povjerenje u zemljišne knjige, jer ga je notar upoznao da je apelantkinja “Poljooprema” sopstvenik predmetnih nepokretnosti. Sve navedeno ukazuje da redovni sudovi nisu uzeli navedene okolnosti, jer da jesu, primjenom člana 103 stav 2 odbili bi tužbeni zahtjev. Apelanti su posebno naglasili da stav sudova da je predmetni ugovor ništav nema utemeljenje niti u jednom propisu. Pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine je izvršeno potpuno nezavisno od toga u čijoj je svojini pravno lice koje je nosilac raspolaganja. U odnosu na prava koja daje svom titularu, pravo raspolaganja je, u suštini, izjednačeno sa pravom svojine.

39. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, te da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Odgovor na apelaciju

40. Kantonalni sud i Opštinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane. Još su naveli da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji rješenjem od 9. aprila 2019. godine, reviziju odbacio, te da je Kantonalni sud rješenjem od 24. septembra 2018. godine odbio zahtjev apelantkinje “Poljooprema” za ponavljanje postupka.

V – Relevantni propisi

41. Zakon o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Tužba za utvrđenje

Član 54. stav (2)

(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 67. stav (1) tačka 7)

(1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

(…)

7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili

(…)

VI – DOKAZI I IZVOĐENjE DOKAZA

1. Opšte odredbe

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 321.

(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzeće se taj iznos.

(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.

(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

42. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

Isticanje ništavosti

Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

43. Zakon o privatizaciji preduzeća (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 31.

Neprivatiziranim kapitalom i imovinom preduzeća po izvršenju programa privatizacije i početnog bilansa stanja upravlja i raspolaže vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću.

Upise u registrima društava neprivatizovanih dionica ili udjela u državnom vlasništvu, izvršene u korist bilo kojeg drugog državnog organa ili organizacije, nadležna institucija koja vodi registar društava će po službenoj dužnosti brisati i izvršiti upis prema odredbi stava 1. ovog člana.

44. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine FBiH”, br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom

Član 38. stav (1)

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.

45. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine FBiH”, br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva

Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja

(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica, koje je ovlašteno ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo drugog lica a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

VI – Dopustivost

46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnici apelanata su primili 16. februara 2018. godine, a apelacije su podnesene 16, odnosno 17. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII – Meritum

50. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

53. Ustavni sud zapaža da apelanti iznose veliki broj prigovora kojima ukazuju da u postupku u kojem su donesene osporene odluke nisu imali pravično suđenje, što je, u konačnici, posljedično dovelo i do kršenja prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek.

54. Prije svega, Ustavni sud smatra da je cjelishodno da ispita prigovor apelanata koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije, odnosno postojanje pravnog interesa na strani tužilaca za podizanje tužbe radi utvrđenja iz člana 54 stav 2 ZPP.

55. U vezi sa prigovorom o nedostatku aktivne legitimacije zbog nepostojanja pravnog interesa na strani tužilaca, Ustavni sud zapaža da su apelanti ovaj prigovor obrazložili tvrdnjama da su tužioci bivši zaposlenici i dioničari apelantkinje “Poljooprema” i da su oni svoje dionice 2005. godine prodali firmi “Sjemekop” d.o.o. Sarajevo, dakle, znatno prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 5. decembra 2007. godine čiju ništavost tužioci zahtijevaju i da u takvim okolnostima na strani tužilaca ne postoji nikakav pravni interes za vođenje ovakve parnice. Tužioci nisu osporavali da su svoje dionice u “Poljoopremi” prodali tokom 2005. godine.

56. Ustavni sud podsjeća da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa, ali samo u slučaju ako dokažu postojanje svog neposrednog pravnog interesa. Pravni interes može da ima onaj ko opravdano smatra da je neko njegovo pravo dovedeno u pitanje, odnosno da mu treba pružiti zaštitu njegovog povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog građanskog prava.

57. Pravo na podnošenje tužbe radi utvrđivanja “građanskih prava i obaveza” je pravo koje je zaštićeno pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sa druge strane, ovo pravo ne obuhvata (i) zaštitu od “nepodnošenja tužbe”. Ipak, Ustavni sud je ovlašćen da ispita da li se pravo na podnošenje tužbe koristi u skladu sa zakonom, u smislu standarda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukoliko je pravo na podnošenje tužbe ograničeno domaćim propisima, kao što je, na primjer, u konkretnom slučaju, pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ograničeno dokazivanjem postojanja pravnog interesa. U vezi s navedenim, naglašava se da u tekstu člana 54 stav 2 ZPP stoji formulacija koja u relevantnom dijelu glasi: “…ovakva tužba…” (misli se na tužbu radi utvrđenja) “…može se podići…” “…kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave….” Stoga, s obzirom na to da, u konkretnom slučaju, pitanje postojanja aktivne legitimacije zavisi od dokazivanja pravnog interesa za podnošenje tužbe iz člana 54 stav 2 ZPP, Ustavni sud smatra da je ovo relevantno pitanje koje od redovnih sudova zahtijeva relevantno ispitivanje.

58. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu u kojoj je ispitivao obrazloženje redovnih sudova u kontekstu istaknutog prigovora o nedostatku aktivne legitimacije, odnosno postojanju pravnog interesa za vođenje parnice (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1631/08 od 27. marta 2009. godine, tačka 57, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu podržao obrazloženje redovnih sudova koji su, nakon detaljnog ispitivanja ovog prigovora, zaključili “da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa ako se na njih sadržaj ‘tuđeg’ materijalnopravnog odnosa na posredan ili neposredan način reflektuje, usljed čega je pravilno razrješenje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih”. Redovni sudovi su u citiranom predmetu, nakon detaljne analize prigovora, utvrdili da je prigovor neosnovan, jer je tužilac bio u poslovnom odnosu sa jednim od tuženih, a da su iz tog odnosa donesene sudske odluke na osnovu kojih je drugi tuženi obveznik izvršenja.

59. Vraćajući se na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev tužilaca odnosio na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti i brisanje upisa prava svojine u zemljišnim knjigama. Ustavni sud, takođe, zapaža da tužbeni zahtjev nije sadržavao zahtjev za otklanjanje posljedice ništavosti ugovora (vraćanje datog).

60. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka isticali prigovor da tužioci nemaju nikakav pravni interes za podizanje tužbe kada su svoje dionice, koje su posjedovali kod apelantkinje “Poljooprema” prodali 2005. godine, dakle, dvije godine prije zaključenja predmetnog ugovora čiju ništavost traže. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u vezi s tim prigovorom, naveo da tužioci imaju pravo da traže da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora, shodno članu 103 ZOO, jer bi suprotna odluka kršila pravo tužilaca na pristup sudu (vidi tačku 26 ove odluke). Kantonalni sud je dodao da je prigovor neosnovan zbog toga što je “ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa preduzeća (aktivni podbilans) došlo do umanjenja vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a time i vrijednosti dionica koje su tužioci posjedovali”, a na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice shodno članu 109 ZOO. Kantonalni sud je još naveo da u konkretnom slučaju nesporno postoji javni interes, kao i pravni interes tužilaca u smislu eventualnog obeštećenja (vidi tačku 29 ove odluke).

61. Ustavni sud podsjeća da je zauzeo stanovište da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da sprovedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju da obuhvate sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli da utiču na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljim referencama, i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

62. Slijedeći navedene principe u kontekstu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da se zaštita prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje na koji se pozvao prvostepeni sud, primjenjuje u zaštiti građanskih prava i obaveza. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava koja bi to građanska prava i obaveze tužilaca mogli biti ugroženi da bi pozivanje prvostepenog suda na taj segment prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju bilo opravdano. Ustavni sud ne može da prihvati logičnim i uvjerljivim ni obrazloženje Kantonalnog suda koji pravni interes za podizanje tužbe radi utvrđenja vidi u umanjenju ukupne vrijednosti kapitala apelantkinje “Poljooprema” ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa i interesu tužilaca da zahtijevaju eventualno obeštećenje. Kao prvo, postavlja se pitanje na čemu bi tužioci utemeljili zahtjev za eventualno obeštećenje kada se ugovori kojima su tužioci prodali svoje dionice ničim ne dovode u pitanje, niti tužioci traže njihovo poništenje, pa je, shodno tome, ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda bez logičnog utemeljenja. Naime, bitno je naglasiti da tužioci nisu ni osporavali “početni bilans za privatizaciju ‘Poljoopreme’”, već ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti uz napomenu da je nesporno da su se (i) kupoprodaja predmetnih nepokretnosti, kao (i) sačinjavanje početnog bilansa za privatizaciju “Poljoopreme” desili znatno kasnije, tj. nakon 2005. godine, kada su tužioci svojevoljno prodali svoje dionice koje su imali u “Poljoopremi”. Stoga, nije valjano obrazloženo u čemu se sastoji pravni interes tužilaca za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji kada je nesporno da su tužioci svoje imovinske dijelove (dionice) u “Poljoopremi” prodali znatno prije zaključenja ovog ugovora. Isto se odnosi i na interes tužilaca radi “eventualnog obeštećenja” zbog toga što su iz početnog bilansa za privatizaciju ispuštene predmetne nepokretnosti kada tužioci niti ne osporavaju početni bilans za privatizaciju, dok pri tome nisu više ni dioničari preduzeća koje se treba privatizovati i iz čije su imovine, navodno, ispuštene predmetne nepokretnosti. Dakle, ako je nesporno da tužioci više nemaju imovine (dionica) u “Poljoopremi”, onda je ostalo nejasno i neobrazloženo koji je pravni interes tužilaca da osporavaju pravne radnje “Poljoopreme” kojima se, navodno, umanjuje imovina “Poljoopreme” kada je, opet, nesporno da se sve te pravne radnje dešavaju nakon što su tužioci prodali svoju imovinu (dionice) u “Poljoopremi”.

63. U vezi s tim, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljno je i pozivanje Kantonalnog suda na odredbu člana 109 ZOO. Naime, navedena zakonska odredba propisuje da se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice. Međutim, kada izostane valjano obrazloženje u pogledu postojanja pravnog interesa na strani tužilaca za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, ne može da se prihvati ni pozivanje suda na član 109 ZOO, jer, prema mišljenju Ustavnog suda a u vezi sa ovim slučajem, da bi stranke, odnosno tužioci bili zainteresovana lica iz člana 109 ZOO, moraju da imaju i pravni interes za podnošenje tužbe prema članu 54 stav 2 ZPP.

64. Dakle, imajući u vidu prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije.

Ostali prigovori

65. U odnosu na ostale brojne prigovore apelanata, Ustavni sud navodi da ih neće ispitivati s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je od redovnih sudova izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje o prigovoru apelanata o nedostatku aktivne legitimacije u vezi sa postojanjem pravnog interesa na strani tužilaca za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, a to pitanje će Kantonalni sud ponovo ispitati u svjetlu ove odluke. Prema ocjeni Ustavnog suda, pravilno razrješenje tog pitanja je od presudnog značaja, a svi drugi prigovori bi mogli da se ispituju tek nakon toga.

VIII – Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da prigovor apelanata u vezi sa nedostatkom aktivne legitimacije i postojanjem pravnog interesa na strani tužilaca, kao bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema”, ispitaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji su ih obavezivali da daju logične i uvjerljive razloge koji bi ukazali da tužioci zaista imaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti i brisanje upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama.

67. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

(Odluka Ustavnog suda BiH, AP 2321/18 od 11. marta 2020. godine)