Privredno pravo u BiH sudskoj praksi

SOPSTVENA MJENICA SA FORMOM TRASIRANE MJENICE
Zakon o menici

član 111

Ako izdavalac mjenice izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje sopstvena mjenica, iako je po formi trasirana.

Obrazloženje:

“Odluka prvostepenog suda je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pravilno prvostepeni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici. Iz same mjenice, koja je priložena u spisu, vidi se da je tuženi i trasant i trasat, što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na tuženog koji je trasat. Izdavalac mjenice, u ovom slučaju tuženi, izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje vlastita mjenica, iako je po formi trasirana.

Prema odredbi člana 5. ZM-a, trasirana mjenica može da glasi po naredbi samog trasanta. Ona se može vući (trasirati) i na trasanta. Ona se može izdati (trasirati) za račun trećeg lica. U konkretnom slučaju radi se o mjenici koja se vuče na trasanta, odnosno radi se o vlastitoj trasiranoj mjenici. Prema odredbi člana 114. stav 1. ZM-a, izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Prema odredbi člana 80. stav 1. ZM-a, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Kada se ima u vidu da tuženi kao izdavalac mjenice odgovara kao akceptant, onda je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 80. stay 2. ZM-a, jer u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba Člana 80. stav 1. ZM-a. Kako od dospjelosti mjenice nije protekao rok od tri godine, jer je mjenica dospjela na plaćanje dana 10.8.2011. godine, a tužitelj prijedlog za izvršenje podnio dana 24.9.2012. godine, to nije protekao rok od tri godine iz citirane zakonske odredbe, pa potraživanje tužitelja po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo. Kako je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, to je valjalo primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a žalbu tužitelja uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način kao u izreci.”

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, Gž 151538/2016 od 29.8.2016. godine)

<——->

Mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije

Dozvoljena su pojedina ograničenja kod ugovora o kupovini ekskluzivnog tržišta (klauzula o zabrani konkurencije) radi zaštite prava koja su predmet kupoprodajnog ugovora. Klauzula o zabrani konkurencije je objektivno neophodna za uspješnu prodaju preduzeća pošto bi u slučaju odsustva takve klauzule prodavac i kupac iz tog pravnog posla i dalje bili konkurentni i na taj način kupac bi bio onemogućen da posluje sa onim što je kupio. Pojedina ograničenja samo štite kupca, koji je platio kupoprodajnu cijenu, da izvrši cjelokupni prenos poslovanja sa prodavca.

Iz obrazloženja:

Iz podataka u spisu i obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je tužitelj, kao učesnik Sporazuma o konkurenciji, uz pristupanje privrednog subjekta „Porche Holding Gesellschaft“ m.b.H. Vogelweiderstrasse 75, 5020 Salzbur, Austrija, podnio zahtjev za ocijenu pojedinačnog izuzeća od zabrane Sporazuma o konkurenciji, zaključenog sa privrednim društvom „ASA AUTO“ d.o.o. Sarajevo, kojim se prodavac obavezuje da će u periodu od šest mjeseci prije dana primopredaje u skladu sa Ugovorom do dvanaest mjeseci poslije primopredaje, odustati od bilo kakvog tržišnog natjecanja sa kupcem, na dosadašnjem prostornom i materijalnom, području djelatnosti na tržištu BiH, svoje firme i firme kupca, naročito da neće ni posredno ni neposredno imati udio u bilo kojoj konkurentskoj firmi i da na bilo koji način neće, ni posredno ni neposredno, voditi jednu takvu firmu. Nadalje, predmetnim Sporazumom prodavac se obavezao da od dana potpisivanja Ugovora o kupoprodaji neće poticati klijente ili dobavljače da negativno utiču na poslovne veze sa firmom kupca, ukoliko su poslovne veze prenesene, pri tome su dozvoljene one radnje, koje su uređene ugovorom ili u kontestu ugovora. Ujedno je predmetnim Sporazumom predviđeno da će se prodavac obavezati da od dana primopredaje u skladu sa Ugovorom posredno i neposredno neće vrbovati saradnike odnosno zaposlenike kupca, niti ih poticati na prekidanje ugovornih odnosa sa kupcem, te da jamči pridržavanje odredbi Sporazuma od strane posrednih i neposrednih članova uprave društva prodavca, kao i firmi prodavca, koje su povezane odnosno sudjeluju, kao njihovi posredni i neposredni članovi uprave društva, naričito osobe koje na neki način imao udio u tim firmama, povjerilačke ili posredničke poslove u kojima član obuhvaćenog kruga osoba ima poslovni udio–bilo koje vrste, te da „ASA HOLDING“ d.o.o, pristupa svim obavezama prodavca u svojstvu sudužničkog jemstva.

Dakle, u konkretnom slučaju od odlučne je važnosti utvrđenje da li pojedinačno izuzeće iz Sporazuma o konkurenciji, po svojoj pravnoj prirodi ima karakter zabranjenih odredbi, koje se mogu smatrati težim oblikom ograničenja, spriječavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu BiH, prodaje i servisiranja motornih vozila marki Volkswagen, Porsche, Seat i Škoda u smislu odredbe člana 4. Zakona o konkurenciji BiH. Tuženi je odlučujući po zahtjevu tužitelja zaključio da Sporazum sadrži i odredbe koje se u smislu propisa o zaštiti tržišne konkurencije smatraju teškim ograničenjima konkurencije, pa se iz tih razloga ne mogu pojedinačno izuzeti od primjene odredbi o zabranjenim sporazumima iz člana 4. stav 1. Zakona, a što se posebno odnosi na odredbe člana
1. i 5. Sporazuma. Tuženi je kako to proizilazi iz obrazloženja osporenog rješenja, ocijenio da predmetni Sporazum sadrži ograničenja koja imaju tako visok mogući
negativan učinak na tržišnu konkurenciju, da je nepotrebno dokazivati njihove učinke na tržištu BiH. Nadalje, tuženi smatra da ugovorne strane nisu dokazale da
je ograničenje tržišne konkurencije nužno za postizanje određenih objektivnih koristi, te da podnosioci zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri argumentovano dokazali
ispunjenost uslova za pojedinačno izuzeće predmetnog restriktivnog Sporazuma od zabrane, pa stoga odredbe člana 1., a u vezi sa članom 2. i 4., Sporazuma predstavlja teško kršenje konkurencije, jer iz navedenog ne proizilaze učinci, već
suprotno, dovodi do smanjenja nivoa tržišne konkurencije.

Zakonom o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“, broj: 48/05 do 80/09), propisana su pravila, mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije, nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne konkurencije u BiH (član 1. Zakona). Nadalje, Konkurencijsko vijeće može na zahtjev jedne ili više stranaka donijeti rješenje o pojedinačnom izuzeću od zabrane sporazuma iz člana 4. stav 1. Zakona o konkurenciji, ako doprinose unaprijeđenju proizvodnje ili distribucije robe i/ili usluga unutar BiH, ili promociji tehničkog i ekonomskog razvoja, pri čemu potrošačima omogućava pravičan udio koristi koja iz njih proizilazi, a koji: nameću samo ograničenja neophodna za postizanje cilja i ne omogućavaju isključivanje konkurencije u bitnom dijelu predmetnih proizvoda ili usluga (član 5. stav 1. citiranog zakona). Osim toga, zabranjeni sporazumi, ugovori, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajednička djelovanja, izričiti ili prećutni dogovori privrednih subjekata, koji imaju za cilj i posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, a koji se odnose na: direktno ili indirektno utvrđivanje kupovnih i prodajnih cijena ili bilo kojih trgovinskih uslova; ograničenje i kontrolu proizvodnje, tržišta, tehničkog razvoja ili ulaganja; podjelu tržišta ili izvora snabdijevanja; primjenu različitih uslova identične transakcije s drugim pravnim subjektima, dovodeći ih u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju i zaključivanje sporazuma, kojima se druga strana uslovljava da prihvati dodatne obaveze koje po svojoj pravnoj prirodi ili običajima u trgovini nisu predmetom sporazuma.

Iz podataka u spisu i obrazloženja osporenog rješenja ovo vijeće nije moglo ocijeniti njegovu pravilnost i zakonitost, prije svega iz razloga što je tužena

propustila cijeniti da li su nametnuta ograničenja iz Sporazuma o konkurenciji neophodna za postizanje cilja, a to je zaštite imovine i prava, koja su predmet zaključenih Ugovora o prodaji između tužitelja, kao kupca i ASA Grupacije kao prodavca. Ovo stoga što iz obrazloženja osporenog rješenja nedvojbeno proizilazi da tužitelj namjerava da preuzme kupljenu materijalnu i nematerijalnu imovinu, kao i postojeće ugovore o zakupu privredne grupacije ASA, na tržištu veleprodaje i maloprodaje motornih vozila Volkswagen, Porsche, Seat i Škoda u BiH, a za koju predmetnim sporazumom traži da se prodavac obaveže da neće u periodu od šest mjeseci prije dana primopredaje i dvanaest mjeseci poslije primopredaje u skladu sa Ugovorom o kupovini, odustati od bilo kakvog tržišnog natjecanja, niti imati udio posredno ili neposredno u drugoj konkurentskoj firmi ili voditi jednu takvu firmu. Naime, tuženi je prilikom ocijene predmetnog Sporazuma propustio cijeniti osnov i razloge za pojedinačno izuzeće, a to je nephodnost ograničenja za postizanje legitimnog cilja kome se teži, a to je ekonomski i pravni kontekst Sporazuma o konkurenciji, dovodeći ga u vezu sa Ugovorom o kupoprodaji. Naime, tuženi nije proveo analizu stepena štetnosti obavljanja djelatnosti od strane prodavca, koji kao ekskluzivni distributur motornih vozila navedenih marki, poznaje tržište BiH, klijentelu, zaposlenike i druge ekonomsko – pravne parametre, koji mogu štetno dovesti do nelojalne konkurencije između kupca i prodavca. Stoga je po ocijeni ovog vijeća osnovan prigovor tužitelja da kada bi se dozvolilo da kupac i prodavac iz takvog pravnog posla i dalje budu konkurenti, bio bi nemoguć prenos poslovanja, sa prodavca na tužitelja, kao kupca, jer bi prodavac kao poznavalac klijentele, iste mogao da zadobije nazad i na taj način onemogući kupca da nesmetano posluje, pa su i predložene mjere opravdane, sa ekonomskog- pravnog aspekta. Konačno, predmetne mjere nisu trajnog karaktera i predstavljaju zaštitu kupljene imovine, koja je zagarantovana članom II/3 tačka k) Ustava BiH.

(Presuda Suda BiH broj: S1 3 U 018139 15 U od 22.05.2015. godine)

<——->

Javna nabavka – Otkazivanje postupka dodjele ugovora

Kada je postupak dodjele ugovora pokrenut putem objavljivanja obavještenja o javnoj nabavci, on može biti okončan i otkazivanjem postupka dodjele ugovora iz razloga što su cijene svih prihvatljivih ponuda značajno veće od budžeta ugovornog organa.

Iz obrazloženja:

Prema stanju spisa ove upravne stvari, u ponovnom postupku koji je vođen nakon što je tužena usvojila žalbu ponuđača Mipex-auto RS d.o.o. Banja Luka i predmet vratila na ponovni postupak, ugovorni organ je, primjenom člana 12. stav 1. tačka

b) alineja 3) Zakona o javnim nabavkama BiH, prvostepenom odlukom, broj: 289/12 od 27.11.2012. godine, poništio predmetni postupak javne nabavke iz razloga što ponude, ukupno tri, koje zadovoljavaju uslove tražene tenderskom dokumentacijom prelaze odobrena budžetska sredstva ugovornog organa, zbog čega ugovorni organ nije u mogućnosti da izvrši realizaciju ugovora predmetne nabavke. Konkretno, ponuda koju je dao tužilac (ponuđač) Mipex – auto RS d.o.o. Banja Luka, je najpovoljnija ponuda, međutim, ista prelazi predviđena budžetska sredstva ugovornog organa, koja sredstva za nabavku predmetnog vozila ugovorni organ nije mogao obezbijediti.

Prema članu 1. stav 1. tačka a) Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, broj: 49/04, 19/05, 52/05,8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13), ugovorni organ je obavezan da preduzme sve mjere radi efikasnijeg korištenja javnih sredstava, s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke.

U odnosu na kriterije koji se mogu koristiti za dodjelu ugovora, ugovorni organi moraju zasnovati svoju odluku ili samo na najnižoj cijeni, ili kada se dodjela vrši ekonomski najpovoljnijoj ponudi, i to na različitim kriterijima sadržanim u predmetnom ugovoru, poput cijene, operativnih tekućih troškova, rentabilnosti sa stanovišta troškova, kvaliteta, estetskih i funkcionalnih karateristika, razloga tehničke prirode, servisa koji se obezbjeđuje nakon prodaje i tehničke pomoći (član
26. (1) Direktive EEZ 93/36).

Iz naprijed citirane Direktive jasno proizilazi da ugovorni organ ima pravo da izabere kriterije na kojima zasniva dodjelu ugovora u predmetnoj javnoj nabavci, pa se taj izbor može odnositi na kriterij čiji je cilj da se identificira ponuda koja je sa ekonomskog stanovišta najpovoljnija u odnosu na raspoloživa odobrena budžetska sredstava.

Prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o javnim nabavkama, kada je postupak dodjele ugovora pokrenut putem objavljivanja obavještenja o javnoj nabavci, kao u konkretnom slučaju, on može biti okončan samo u sljedećim slučajevima: pod a) nakon zaključivanja ugvora ili okvirnog sporazuma i pod b) nakon otkazivanja postupka dodjele ugovora iz razloga što, između ostalog, cijene svih prihvatljivih ponuda su značajno veće od budžeta ugovornog organa.

Dakle, ugovorni organ zadržava pravo da prije zaključenja ugovora poništi postupak nabavke, ukoliko utvrdi da su nastupili zakonom propisani uslovi zbog kojih postupak, koji je u toku treba poništiti. Prema cijenama datih ponuda, jasno je da je u ovom slučaju najniža (najpovoljnija) cijena prekoračila procjenjeni planirani budžet za predmetnu javnu nabavku, s obzirom da je iz dokumentacije spisa predmeta vidljivo da je planirani budžet ugovornog organa 300.000,00 KM, a ponuda tužioca sa uračunatim PDV-om iznosi 368.550,00 KM, odnosno 315.000,00 KM bez PDV-a, što, i po ocjeni apelacionog vijeća, značajno prelazi budžet ugovornog organa. Naime, kod ocjene da li su cijene svih prihvatljivih

ponuda značajno veće od budžeta ugovornog organa, nije odlučan samo nominalni iznos tih sredstava, odnosno procentualni odnos nedostajućih sredstava u odnosu na budžetom planirana sredstva, već je od značaja i ocjena realne mogućnosti pribavljanja tih nedostajućih sredstava, a koja ocjena je u nadležnosti ugovornog organa. Pri tom, irelevantan je navod zahtjeva tužioca da ugovorni organ, u smislu odredbi Zakona o PDV, u konkretnom slučaju ima pravo na povrat PDV-a, jer da bi ugovorni organ tražio povrat PDV-a nužno je da prethodno isplati i pripadajući iznos na ime PDV-a, koji je značajan i koji značajno nadmašuje sredstva predviđena budžetom za tu namjenu.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U
012509 14 Uvp 2 od 20.01.2015. godine)

<——->

Svojstvo ugovornog organa i njegova obaveza da primijeni Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine

Fond zdravstvenog osiguranja je ugovorni organ u smislu odredbi člana 3. Zakona o javnim nabavkama BiH, kada se javna nabavka odnosi na pružanje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda i kada se za pružanje i fakturisanje predmetnih farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu, izabranom dobavljaču od strane Fonda kao ugovornog organa, plaćaju usluge u skladu sa odlukom Fonda o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge.

Iz obrazloženja:

Osporeno rješenje je i po shvatanju apelacionog vijeća ovog suda, pravilno i zasnovano na zakonu. Ovo iz razloga jer se Zakonom o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj: 49/09 do 87/13), uspostavlja sistem javnih nabavki u Bosni i Hercegovini, prava, dužnosti i odgovornosti učesnika u postupcima javnih nabavki i postupak kontrole javnih nabavki radi osiguranja najefikasnijeg načina korištenja javnih sredstava s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke; izvršenja nabavke i dodjeljivanja ugovora o javnoj nabavci, koji vrši ugovorni organ u skladu s postupcima utvrdjenim ovim zakonom i da, pri tome, ugovorni organi preduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala pravična i aktivna konkurencija među potencijalnim dobavljačima, uz ostvarenje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti (član 1 stav 1). U skladu sa stavom 2. istog člana, javna nabavka odnosi se na nabavku roba, usluga i radova, a provode je
„ugovorni organi“ iz člana 3. ovog zakona u skladu sa Pravilima utvrđenim u ovom zakonu i u pratećim podzakonskim aktima usvojenim u skladu s odredbama člana
53. Zakona.

Iz spisa predmeta proizilazi da je ugovorni organ Fond zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH, objavio Javni poziv za ugovaranje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova osiguranim licima Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda. Prema članu II Javnog poziva, farmaceutska usluga po ovom javnom pozivu obuhvata kontinuirano obezbjeđenje lijekova sa esencijalne liste u potrebnim količinama od veledrogerija sa kojima Fond ima zaključen okvirni sporazum; prijem, provjeru, obradu i izdavanje lijekova i medicinskih sredstava; davanje zdravstvenih savjeta o načinu upotrebe lijekova i medicinskih sredstava; praćenje stanja i naručivanje potrebnih količina lijekova u skladu sa propisima koji regulišu farmaceutsku djelatnost i promet lijekovima; fakturisanje i izvještavanje o izdatim lijekovima u skladu sa Odlukom o utvrđivanju esencijalne liste lijekova od 04.04.2013. godine, a po cijenama

utvrđenim u postupku javne nabavke, okvirnim sporazumom zaključenim izmedju Fonda i veledrogerija i drugim propisima Fonda; vođenje propisanih evidencija o izdatim lijekovima na osiguraničke recepte na način kako je propisano aktima Fonda; pružanje i fakturisanje farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu na osnovu Odluke o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge od 04.04.2013. godine, kako je to posebno navedeno u članu V predmetnog javnog poziva.

I po shvatanju apelacionog vijeća, suprotno navodima zahtjeva tužitelja, tužitelj je u konkretnom slučaju obavezan primijeniti Zakon o javnim nabavkama jer se predmetna javna nabavka odnosi na nabavku usluga, odnosno, pružanje farmaceutskih usluga za izdavanje lijekova sa esencijalne liste lijekova Fonda koji se finansiraju iz sredstava Fonda, kao i da se za pružanje i fakturisanje predmetnih farmaceutskih usluga po osiguraničkom receptu, izabranom dobavljaču od strane Fonda kao ugovornog organa, plaćaju usluge u skladu sa Odlukom Fonda o utvrđivanju cijene farmaceutske usluge broj 015-180/7-24/13 od 04.04.2013. godine. Kao takva, ova javna nabavka po svojim karakteristikama spada u okvire sistema javnih nabavki u Bosni i Hercegovini koje su uspostavljene Zakonom o javnim nabavkama BiH. S obzirom na predmet konkretne javne nabavke-pružanje farmaceutskih usluga, kao i da se pružene usluge finansiraju iz javnih sredstava, odnosno sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja, pravilnim tumačenjem relevantnih propisa o javnim nabavkama BiH, nesumnjivo se zaključuje da je Fond zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH, u konkretnom slučaju, ugovorni organ u smislu propisa člana 3. Zakona o javnim nabavkama BiH te da je slijedom toga, dužan predmetnu javnu nabavku provesti u skladu sa pravilima utvrđenim u ovom zakonu i u pratećim podzakonskim aktima usvojenim u skladu s odredbama člana 53. istog Zakona.
Stoga su bez osnova navodi zahtjeva da u pobijanoj presudi sud nije dao svoju ocjenu navoda tužbe da je rješenje tužene od 22.05.2013. godine u suprotnosti sa referentnom nomenklaturom koja se primjenjuje u postupku javne nabavke – rječnik nabavki Evropske unije (EU „Common Procurement Vocabularѕ“ – (CPV), koja istovremeno obezbjeđuje usklađenost sa ostalim postojećim nomenklaturama, kao i da je u suprotnosti sa mišljenjem Agencije za javne nabavke BiH od 25.02.2013. godine, prema kojem farmaceutska usluga nije predviđena CPV-om i da je nije moguće podvesti pod definiciju ugovora o javnoj nabavci, a time i da tužitelj kao ugovorni organ i nije obavezan primijeniti Zakon o javnim nabavkama BiH.

Ovo iz razloga jer se u konkretnom slučaju, ugovor o pružanju farmaceutskih usluga zaključuje u pisanoj formi, za pružene farmaceutske usluge koje su predmet konkretnog poziva na koje Fond, kao ugovorni organ, plaća naknadu iz sredstava Fonda u skladu sa Odlukom Fonda od 04.04.2013. godine, posebno cijeneći da ovaj ugovor ne spada u ugovore na koje se ne primjenjuju odredbe ovog zakona u skladu sa članom 5. Zakona, te da predmetne farmaceutske usluge nisu izuzete od ovog zakona u Aneksu II, dio C, koji je sastavni dio ovog Zakona. Dakle, u konkretnom slučaju u pitanju su specifične apotekarske usluge koje se finansiraju na specifičan način – iz javnih sredstava, odnosno sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 U 013319 14 Uvp od
10.09.2014. godine)

<——->

Nedostatak osnova za povrat plaćene carine

Nema osnova za povrat plaćene carine ako uz uvoznu carinsku deklaraciju nije bila priložena isprava (obrazac EUR-1) na osnovu koje je roba mogla biti oslobođena uvozne carine, niti je u carinskoj deklaraciji naznačen taj osnov oslobađanja.

Iz obrazloženja:

Presudom vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 010870 12 U od 17.09.2014. godine, odbijena je tužiočeva tužba podnesena protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, broj i datum naveden u uvodu, kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Regionalnog centra Banja Luka, broj: 03/4-2/I-UP-3664/11 od 20.01.2012. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca za izmjenu podataka za robu uvozno ocarinjenu po JCI IM 4 broj C 68905 od 09.11.2011. godine CI Gradiška i povrat više plaćenih indirektnih poreza.

U konkretnom slučaju, tužilac je na osnovu jedinstvene carinske isprave, broj IM 4 C – 68905 dana 09.11.2011. godine, kod CI Gradiška, izvršio uvozno carinjenje robe, porijeklom iz Slovenije – instant za čokoladni napitak iz tarifne oznake 1806907000 Carinske tarife BiH, prema fakturi pošiljaoca robe firme MERCATOR-EMBA Logatec, Slovenija, broj 11003695 od 08.11.2011. godine, kojom nije tražio korištenje povlastice za robu sa porijeklom iz Evropske unije, niti je uz carinsku prijavu, priložio potvrdu o kretanju robe EUR 1, kao dokaz o porijeklu. Nakon što je roba puštena u slobodan promet tužilac je naknadno podnio zahtjev za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera, tražeći izmjenu podataka u JCI i povrat uplaćenih sredstava u prilogu kojeg je dostavio original potvrdu EUR 1 broj A 2465805. Carinski organi su, prema datumu izdavanja potvrde EUR 1, koja je izdata i ovjerena od strane carinskog organa Slovenije dana 08.11.2011. godine, zaključili je ista stavljena na raspolaganje izvozniku u momentu izvoza robe. Međutim, nalazeći da je deklarant carinsku prijavu popunio na način da je od carinskih organa zahtjevao puštanje robe u slobodan promet uz obračun i naplatu uvoznih dažbina, dakle, nije ispostavio zahtjev za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera popunjavanjem rubrike 36 prijave, niti je uz prijavu priložio bilo kakav

dokument potreban za primjenu preferencijalnih tarifnih mjera, pravilno je vijeće za upravne sporove ovog suda ocijenilo da su i osporena rješenja tuženog pravilna i zakonita te da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za izmjenu podataka u predmetnoj JCI u smislu odredbi Zakona o carinskoj politici („Službeni glasnik BiH “, broj: 57/04, 51/06 i 93/08), Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj: 5/08), te Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 63a/04, 60/06 i 57/08).

Naime, Zakonom o carinskoj politici BiH, članom 17. stav. 4. tačka c) propisano je da carinska tarifa obuhvata preferencijalne tarifne mjere sadržane u sporazumima koje je BiH zaključila s određenom zemljom ili grupama zemalja, a kojima se predviđa odobravanje preferencijalnog tarifnog postupanja. Takav preferencijalni sporazum je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske zajednice i njenih država članica i Bosne i Hercegovine i Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine – u daljem tekstu Privremeni sporazum („Službeni glasnik BiH“ – međunarodni ugovori broj: 05/08). Članom 16. Protokola 2. uz Privremeni sporazum je, između ostalog, propisano da će proizvodi s porijeklom iz Zajednice kod uvoza u BiH imati povlastice iz Sporazuma, uz predočenje potvrde o kretanju robe EUR. 1, koju potvrdu, prema članu 17. tog Protokola, izdaju carinske vlasti zemlje izvoznice na pisani zahtjev izvoznika ili na odgovornost izvoznika, njegovog ovlaštenog predstavnika, čim se obavi ili obezbijedi stvarni izvoz, s tim što se datum izdavanja potvrde o kretanju robe EUR. 1 označava u polju 11 potvrde.

Preferencijalne tarifne mjere sadržane u Privremenom sporazumu u postupku stavljanja robe u slobodan promet pri uvozu u carinsko područje BiH, primjenjivat će se uz uslove da je deklarant zahtijevao njihovu primjenu. Zahtjev se podnosi upisivanjem u rubriiku 36 prijave odgovarajuće šifre i pod uslovom da je deklarant priložio dokument potreban za primjenu preferencijalnijh tarifnih mjera (potvrda o kretanju EUR 1 ili izjava izvoznika na računu).

Kako je među strankama nesporno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da tužilac odnosno njegov špediter nije uz uvoznu carinsku deklaraciju priložio obrazac EUR-1 niti podnio odgovarajuću carinsku prijavu za taj postupak, osnovom kojih bi mogao biti oslobođen od uvozne carine, to je pravilno tužena odbila njegov zahtjev za izmjenu predmetne carinske isprave i povrat više plaćenih carinskih obaveza, pozivom na odredbe člana 56 stav 1 i člana 59 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, koje obavezuju na podnošenje carinske prijave za odgovarajući postupak kao i na podnošenje isprava uz samu deklaraciju kojima se dokazuju bitne činjenice za carinjenje robe. Na osnovu podnesene deklaracije i priloženih isprava Carinarnica, osnovom odredbe člana 60 Zakona, utvrđuje pravilnost i urednost popunjene deklaracije te provjerava da li su priložene

potrebne isprave za carinjenje, uz ostale neophodne dokumente kao što je usklađenost podataka iz deklaracije s podacima u priloženim ispravama.

S obzirom na to da je u predmetnom slučaju tužilac, odnosno njegov špediter, priložio uvoznu deklaraciju s potrebnim ispravama, ali bez potvrde o porijeklu robe EUR-1, te bez naznake u samoj carinskoj deklaraciji o osnovi oslobađanja od plaćanja carine, neosnovano se poziva na mogućnost primjene odredbe člana 75 Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine jer postoji potpuna usklađenost između uvozne carinske deklaracije i priloženih isprava uz deklaraciju, a ovih sa stanjem robe, s tim što je carina plaćena prema propisanoj carinskoj stopi.

Kako se ispravnost i zakonitost uvozne carinske deklaracije određuje u vrijeme njenog podnošenja, nije od uticaja činjenica što je tužilac naknadno priložio obrazac EUR-1 osnovom kojeg je uvezena roba mogla biti oslobođena od uvoznog carinjenja, jer je propustio priložiti ga uz uvoznu deklaraciju prilikom carinjenja i zahtijevati carinska oslobađanja.

Tužilac u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke ističe da je njegovo pravo, kao deklaranta, da u smislu odredbi člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH podnese zahtjev za izmjenu podataka u carinskoj ispravi nakon puštanja robe. Međutim, po shvatanju apelacionog vijeća ovog suda, da bi se takvom zahtjevu udovoljilo podnosilac zahtjeva mora dokazati da su propisi koji regulišu određeni postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija. Ako se ima u vidu da je prijavljivanje i carinjenje predmetne robe vršeno na način da je deklarant od carinskih organa zahtijevao postupak redovnog uvoza, bez zahtijevanja preferencijalnog tarifnog postupanja, kojem zahtjevu je u potpunosti udovoljeno i roba je puštena u slobodan promet, to propust deklaranta da zahtijeva primjenu preferencijalog tarifnog postupanja i da u tom smislu priloži sve potrebne dokumente nije razlog za izmjenu carinske prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, jer je roba puštena u slobodan promet, a carinjenje iste nije izvršeno na osnovom netačnih ili nepotpunih informacija.

Nastavak na: privredno pravo Bosne i Hercegovine

Nazad na: sudska praksa BiH