Porodično pravo u BiH sudskoj praksi

Nadležnost organa starateljstva
Član 202. Porodičnog zakona
NADLEŽNOST ORGANA STARATELJSTVA NE MIJENJA SE ZA VRIJEME DOK SE ŠTIĆENIK NALAZI PRIVREMENO VAN PODRUČJA TOG ORGANA ZBOG ŠKOLOVANJA, PROFESIONALNE REHABILITACIJE, SOCIJALNE I ZDRAVSTVENE ZAŠTITE ILI IZ SLIČNIH RAZLOGA.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Ur-08-000012 od 13.11.2008. g.)

<——->

Utvrđivanje očinstva

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e:

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj P 447/2001 od 16.07.2002. godine utvrđeno je da je tuženi Ž. R. sin P. prirodni otac prvotužilje, mldb. M. R., koju je 22.11.1992. godine rodila u B. drugotužilja S. Š., kćerka P., pa je obavezan da trpi da se mldb. prvotužilja upiše kao njegovo dijete u matičnu knjigu rođenih. Tuženi je obavezan da za izdržavanje mldb. prvotužilje plaća mjesečno 80,00 KM počev od 02.02.1993. godine (dana podnošenja tužbe), pa dok za to postoje zakonski uslovi, tako što će dospjele iznose platiti u roku od 15 dana, a buduće plaćati najkasnije do 5. u mjesecu za naredni mjesec na ruke drugotužilje kao zakonske zastupnice mldb. prvotužilje. Tuženi je obavezan da tužiljama naknadi parnične troškove u iznosu od 900,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž- 1177/02 od 22.03.2006. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Tužbom se traži utvrđivanje očinstva i plaćanje izdržavanja, kako je bliže navedeno u izreci prvostepene presude.

Drugotužilja je, prema stanju u spisima, podnijela prvostepenom sudu na dan 02.02.1993. godine tužbu u ime mldb. prvotužilje i u svoje ime, protiv tuženog. U tužbi je navela činjenice i predložila dokaze iz kojih proizilazi da je tuženi otac prvotužilje. Predložila je donošenje presude kojom bi očisntvo tuženog u odnosu na prvotužilju bilo utvrđeno, a on obavezan da doprinosi za njeno izdržavanje.

Tuženi je, preko svog advokata, prilikom zaključenja glavne rasprave na ročištu od 16. jula 2002. godine izjavio da „ne osporava dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je …. otac djeteta ali osporava dio tužbenog zahtjeva… koji se odnosi na izdržavanje preko 30 KM“.

Prvotužilja je, prema izvodu iz matične knjige rođenih Matičara SO-e B. broj 04-1/1-1385-92 od 12.02.1993. godine rođena u B. 22.11.1992. godine kao kćerka drugotužilje. Zavod za transfuziju krvi S., B.,…, dostavio je 25.05.1998. godine na traženje prvostepenog suda nalaze, zaključak i mišljenje S. br. 1/61 prema kojem su kod parničnih stranaka izvršena ispitivanja krvno grupnih sistema krvinih zrnaca (eritrocita) i „krvne grupe belih krvnih zrnaca (HLA sistem)“. Prema zaključku i mišljenju Zavoda, očinstvo tuženog se ne isključuje, ali se i „ne potvrđuje stvarno biološko očinstvo imenovanog“ (misli se na tuženog); „izračunata verovatnoća kojom je R. Ž. biološki otac detetu R. M. iznosi 99,96% ili očinstvo je praktično dokazano“. Nalaze, zaključak i mišljenje je potpisao odgovorni ljekar dr. M. Đ., transfuzilog. Na traženje tuženog prvostepeni sud je odredio i vještačenje metodom tipizacije tkiva u prostorijama B. f. U. u B., u Centru …, B., ….., u ponedjeljak 15.10.2001. godine u 11 časova i na dan 12.11.2001. godine u 11 časova. Tuženi oba puta nije pristupio, pa se je od ovog vještačenja odustalo. Prema uvjerenjima P. u., P. j. U. broj 1232/02 od 30.04.2002. godine, odnosno broj 1233/02 od 30.04.2002. godine drugotužilja i tuženi se ne vode kao poreski obveznici poreza na lični dohodak za 2001. godinu. Saslušana kao parnična stranka, drugotužilja, rođena 1971. godine, izjavila je pored ostalog da se je s tuženim počela zabavljati u septembru 1991. godine i da su u januaru 1992. godine stupili u intimne odnose, pošto je on obećao da će s njom sklopiti brak. Kada je osjetila da je u drugom stanju (u martu iste godine), rekla je to tuženom pa su u maju obavdvoje otputovali u L., radi prekida trudnoće, do čega međutim nije došlo. Ljekar u lozničkoj bolnici, naime, nije odobrio prekid trudnoće, jer po njegovom mišljenju drugotužilja poslije toga ne bi mogla imati djecu. U kritičnom periodu (početak februara – kraj marta 1992. godine) drugotužilja nije imala kontakte ni sa kim drugim, osim sa tuženim. Tuženi je, prema tome, znao da ona ne može prekinuti trudnoću. Poslije odlaska ljekaru nastavili su da se viđaju i da se dogovaraju o vjenčanju, sve do avgusta 1992. godine, kada je tuženi otišao u A.. Zadnji mjesečni ciklus imala je oko 15. februara 1992. godine. Drugotužilja tvrdi da se je tuženi oženio u A. i da u tom braku ima dvoje djece. Ona je završila trgovačku školu, ali ne radi kao trgovac. Živi sa
roditeljima. Njen otac prima penziju i obrađuje oko 1.800 m2 zemlje. Drugih primanja nemaju. Tuženi je preko svog punomoćnika bio pozvan na ročište za 17. jul 2002. godine radi saslušanja u svojstvu stranke. Na poziv se nije odazvao, pa je prvostepeni sud odustao od izvođenja ovog dokaza. Iz tih razloga sud nije mogao dođi do bližih podataka o njegovom ličnom, porodičnom i imovinskom stanju. Advokat tuženog nije osporio činjenice da je tuženi oženjen i da ima dvoje djece. Osporio je međutim navode drugotužilje da tuženi živi i radi u A., tvrdnjom da on (tj. tuženi) nema određeni posao, kao ni redovnu zaradu.

Prihvatajući navedene dokaze kao vjerodostojne, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu pozivajući se na odredbe članova 120. i 230. Porodičnog zakona koji je bio na sanazi u vrijeme vođenja tog postupka („Sl.list SRBiH“ broj 21/79 i 44/89, u daljem tekstu: PZ).

Utvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, pozivajući se još i na odredbu člana 251. PZ.

Shvatanja nižestepenih sudova su pravilna. Revizija nije osnovana.
Iz činjenica, utvrđenih tokom prvostepenog postupka, proizilazi da su oba suda pravilo zaključila da je tuženi otac mldb. tužilje i da za njeno izdržavanje može doprinositi sa po 80,00 KM mjesečno, s obzirom na njen uzrast i potrebe, kao i na njegove mogućnosti (članovi 120, 230, 251. i 252. PZ).

U vezi revizionih navoda tuženog, potrebno je ukazati na slijedeće.

1. U reviziji se tvrdi da prvostepeni sud nije bio propisno sastavljen i da je sudio sudija pojedinac u prvom stepenu. Iz zapisnika prvostepenog suda broj P – 447/01 od 16. jula 2002. godine proizilazi da je vijeće suda na ročištu na kojem je donesena prvostepena presuda, bilo sastavljeno od sudije V. D. kao predsjednika vijeća i sudija porotnika P. T. i D. K., kao članova vijeća. Na sjednici vijeća pred ovim sudom 30.05.2008. godine otvoren je zapisnik prvostepenog suda o vijećanju i glasanju od 16. jula 2002. godine. Uvidom u zapisnik ustanovljeno je da su predsjednik vijeća i sudije porotnici jednoglasno donijeli prvostepenu presudu. Zapisnik su potpisali predsjednik vijeća, obadva sudije porotnika i zapisničar N. B.. Nisu, prema tome, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 1. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP) u vezi sa odredbama članova 456. stav 1, 459 i 461 Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: važeći ZPP).

2. Revident ponovo postavlja pitanje vještačenja tipizacijom tkiva, kao mnogo pozudanijim dokazom za utvrđivanje očinstva, od onog koga je izveo prvostepeni sud. Ovaj revizioni prigovor nije osnovan, prvo radi toga što je prilikom zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom punomoćnik tuženog izjavio da „ne osporava dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je tuženi otac djeteta“, odnosno da osporava samo visinu iznosa predloženog za izdržavanje i drugo – što je izvođenje takvog dokaza prvostepeni sud dva puta odredio, a tuženi oba puta nije pristupio, o čemu je naprijed već bilo riječi. Tuženi pred prvostepenim sudom nije tvrdio da nema mogućnosti da pristupi u prostorije B. f. u B., zbog toga što je invalid i što je bez sredstava, pa ni prvostepeni sud nije mogao u tom smislu preduzeti odgovarajuće mjere. Izvođenje pomenutog dokaza predložio je tuženi, dakle, smatrao je da je to u njegovom interesu. On je prema tome bio dužan i da snosi troškove vještačenja tipizacije tkiva, a ako to nije mogao – onda da pruži dokaze sudu o svom imovnom stanju i da zatraži da se vještačenje sprovede na teret sredstava suda. Pošto je tuženi postupio na ovaj opisan način, prvostepeni sud je opravdano odustao od izvođenja predloženog dokaza. Drugotužilja nije dužna da snosi troškove izvođenja dokaza koje ona nije predložila.

3. Članom 230. stav 2. PZ propisano je da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Dosuđeni iznos od 80,00 KM mjesečno je po ocjeni ovog suda onaj minimum, ispod kojeg se izdržavanje nije moglo određivati, s obzirom na uzrast i potrebe malodobne prvotužilje, pa je tuženi, u ispunjenju takve obaveze, dužan da iskoristi sve svoje mogućnosti i uz uvažavanje njegovih nepovoljnih ličnih, porodičnih i imovinskih prilika, na koje je tokom postupka ukazivao njegov punomoćnik. Iz tih razloga je neprihvatljiv stav revidenta da on „za sada ne može ništa doprinosti na ime izdražavanja mal. tužiteljice“.

Iz izloženog proizilazi da niže stepene presude nemaju nedostataka na koje ukazuje revident odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (član 393. u vezi sa članom 386. ranijeg i članovima 456. stav 1. 459. i 461. važećeg ZPP).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 666 od 30.05.2008.g.)

<——->

Izdržavanje punoljetnog djeteta

RJEŠENjE

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine, odbijen je zahtjev tužioca R. M. iz B. L. kojim je tražio da se ukine izdržavanje tuženom R. A. iz B. L., po pravosnažnoj presudi tog suda P- I-1772/89 od 17.5.1993. godine kojom je tužilac obavezan da na ime izdržavanja tuženog mjesečno plaća 20% od ličnog dohotka, koje je povišeno na 25% mjesečno od ličnog dohotka po pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P- I-463/96 od 4.9.1997. godine.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci Gž-541/03 od 17.11.2004. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac R. M. iz B. L. je dana 20.12.2004. godine prvostepenom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka dovršenog pravosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine, a shodno odredbi čl.
421. stav 1. tačka 9. Zakona o parničnom postupku.

Prvostepenom rješenjem Osnovnog suda u Banjoj luci P-I-372/00 od 11.4.2006. godine prijedlog tužioca za ponavljanje pravosnažno okončanog postupa je odbijen kao neosnovan.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-000 942 od 13.6.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu rješenje „shodno odredbi čl.209. Zakona o parničnom postupku, a koja je učinjena pred drugostepenim sudom“ s prijedlogom da se to rješenje preinači i dozvoli ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine.

Republički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ”Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91, i ”Sl. glasnik RS” br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Potrebno je prije svega ukazati na to da se o prijedlogu za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari odlučuje primjenom odredbi ranijeg ZPP, jer je prvostepena presuda kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, donesena 9.9.2002. godine, tj. prije stupanja na snagu važećeg ZPP RS na osnovu odredbi čl. 456. st.1., 461. i 459. važećeg ZPP RS.

Nalazeći da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom čl. 421. st.1. tačka 9. ranijeg ZPP nižestepeni sudovi su odbili prijedlog tužioca za ponavljanje postupka.

Donošenjem navedenog rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci kojom je odbijena žalba tužioca i potvrđeno prvostepeno rješenje, postupak ponavljanja je pravosnažno završen. Zbog toga je po ocjeni ovog suda, revizija tužioca protiv drugostepenog rješenja dozvoljena (čl. 400. st.1. i 4. u vezi s odredbom čl. 382. st.1. ranijeg ZPP).

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 421. st.1. tačka 9. ranijeg ZPP, postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen, može se po prijedlogu stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku.

Iz ove odredbe proizilazi da se po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka može tražiti: prvo, ako stranka sazna za nove činjenice i drugo, da stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze.

Nove činjenice, na osnovu kojih se u smislu citirane odredbe ranijeg ZPP može tražiti ponavljanje pravosnažno okončanog postupka treba da su nastale u vrijeme dok je u postupku čije se ponavljanje traži njihovo iznošenje bilo moguće, a za nove dokaze, spomenute u citiranoj odredbi, nije odlučno vrijeme nastanka, već je bitno da se novi dokazi odnose na činjenice koje su nastale u vrijeme prije nego što je prestalo pravo na iznošenje novih činjenica u postupku čije se ponavljanje traži.

Izloženo razlikovanje potiče otuda, što u slučaju novih činjenica, nastalih u vrijeme kada se više nisu mogle upotrijebiti u prijašnjem postupku, nije više u pitanju isti događaj, pa se na osnovu njih može ustati novom tužbom ili tužbom u izvršnom postupku, a ne može se tražiti ponavljanje postupka. To razlikovanje u pogledu novih dokaza, po prirodi same stvari nije odlučno.

Potvrda T. f. u B. L. broj 758/02 od 16.12.2004. godine, kao novi dokaz na osnovu kojeg je tužilac tražio ponavljanje postupka okončanog po pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P-I-372/00 od 9.9.2002. godine ne odnosi se na činjenice koje su nastale u vrijeme kada se više nisu mogli upotrijebiti u prijašnjem postupku, dakle, radi se o novom dokazu kojim se dokazuju činjenice koje su nastale poslije dovršenog postupka po navedenoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda čije se ponavljanje traži (potvrda od 16.12.2004. godine, a prvostepena presuda od 9.9.2002. godine postala je pravosnažna donošenjem drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci od 17.11.2004. godine), pa stoga se na osnovu ovog dokaza može ustati novom tužbom ili tužbom u izvršnom postupku.

Iz naprijed rečenog, po ocjeni ovog suda, nisu ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka.

Iz izloženog proizilazi da nižestepena rješenja nemaju nedostataka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje ukazuje revident. Zato je revizija tužioca odbijena kao neosnovana (čl. 400. st.1. i 4. u vezi sa odredbom čl. 393. i 396. ranijeg ZPP).

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-06-000 968 od 23.05.2008g.)

<——->

Izdržavanje bračnog partnera

PRESUDU

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-510/98 od 5.10.2001. godine obavezan je tuženi M. P. sin J. da doprinosi za izdržavanje tužilje S. P. rođene B. i to za period od 16.10.1996. godine do 1.10.2001. godine u ukupnom iznosu od 2.975,00 KM (ili 60,00 KM mjesečno), a od 1.10.2001. godine pa nadalje po 50,00 KM mjesečno, dok se ne izmijene prilike koje bi pravdale izmjenu presude u tom dijelu, te da joj naknadi parnične troškove od 120,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. S viškom tužbenog zahtjeva tužilja je odbijena.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-909/02 od 7.6.2005. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je izdržavanje dosuđeno za period od 16.10.1996. godine do 1.10.2001. godine sniženo sa iznosa od 2.975,00 KM, na iznos od 1.785,00 KM (ili na 30,00 KM mjesečno), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi tužilja bila u cjelini odbijena s tužbenim zahtjevom.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Tužbom se traži plaćanje supružanskog izdržavanja.

Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužilja je rođena 1936. godine a tuženi 1939. godine. Brak su zaključili 1958. godine u toku koga su stekli dvije, sada punoljetne kćerke. Zbog teško i trajno poremećenih odnosa, brak parničnih stranaka razveden je pravnosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-812/96 od 23.4.1998. godine. Tuženi je posjednik parcela u ukupnoj površini od 21231 m2, u k.o. D. M., od čega je pod šumom 1406 m2, pod voćnjakom 2069 m2, pod placem 406 m2, dok je ostalo „pod okućnicom“. Pored toga on se vodi kao posjednik dvije parcele, po kulturi šume, u ukupnoj površini od 3893 m2 u k.o. G. M.. Tuženi drži stoku, a ima i traktor. Pred sudom je izjavio „da živi od prihoda na svome imanju“. Tužilja
„vjerovatno ima pravo svojine“ na parceli „Lukavac“ u površini od 3,5 dunuma, upisanoj u z.k. ul. br.311 k.o. M. „ali očito je da ta parcela nije dovoljna za njeno izdržavanje“. Parcelu „tužiteljica ne može lično da obrađuje zbog bolesti“. Zdravstveno stanje parničnih stranaka je narušeno. Iz njihovih iskaza i priložene medicinske dokumentacije proizilazi da tužilja boluje od anemije, da ima oštećenje pršljena na kičmi, upalu zglobova, čir na želucu, oboljelo srce, slabe živce, visok krvni pritisak –„i da boluje od dijabetesa“. Tuženi ima „bolesno srce, bronhitis sa ograničenom funkcijom pluća, insuficijenciju bubrega, oboljelu žučnu kesu“. Žučnu kesu je kasnije operisao. Pravnosnažnom presudom prvostepenog suda broj P-227/96 od 10.4.1997. godine utvrđeno je da je tužilja stekla s tuženim njivu „Lukavac“ u površini od 8 dunuma, njivu „Brdo“ u površini od 4 dunuma, njivu „Ravnjak“ u površini od 2 dunuma, njivu „Bočac“ u površini od 1,5 dunuma, njivu od 3,5 dunuma koju je dobila od majke, koja je upisana na imenu tuženog, ali pripada njoj, kuću veličine 12h6 m, štalu veličine 15h4 m, svinjce 6h4 m i 8h4 m, dva čardaka, kokošinjac, WC, traktor marke „Rakovica“ kamion marke „TAM“, telefon, svo pokućstvo i ostale pokretne stvari u kući, te svu stoku koju su zajednički uzgajali. Udjeli parničnih stranaka u toj imovini iznose po ½ dijela, ali „tuženi drži u posjedu kako imovinu koja je stečena u bračnoj zajednici tako i imovinu koju je on stekao posebno“, a „imovina koja je bila bračna tekovina nije bila predmet diobe“. Tuženi je, prema stanju spisa o razvodu braka, „istjerao tužiteljicu iz kuće,… zasnovao zajednicu sa drugom ženom, a nema dokaza da se je tužiteljica grubo ili nedolično ponašala u bračnoj zajednici“. Tužilja je bolesna, nesposobna za rad i ne može se zaposliti. Privremeno radi neke lakše poslove (prebiranje žita, lakše poslove u kući svojih kćeri), ali je to nedovoljno za njeno izdržavanje. Tuženi ipak posjeduje nekretnine u površini od 21 dunum, stoku, traktor, tako da „bez obzira što je bolestan“ može da „ostvaruje prihode od nekretnina… svojim radom i uz eventualnu pomoć svoje sadašnje žene i eventualno još nekih trećih lica“.

Na osnovu odredaba članova 239. i 251. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ broj 21/79 i 44/89, u daljem tekstu: PZ) prvostepeni sud je dosudio tužilji iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, što praktično iznosi 1,66 KM dnevno.

Činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, uz jedinu korekciju da „za period od 1966. god. do 1.10.2001. god.“ smatra „iznos od 30,00 KM adekvatnim za potrebe tužiteljice“.

Revizija nije osnovana.

Okolnost da je tuženi isključivi posjednik imovine parničnih stranaka, koja je zajednički stečena tokom trajanja njihovog braka, opravdava i po ocjeni ovog suda dosuđenje iznosa za izdržavanje tužilje, bliže navedenih u izreci drugostepene presude, uz ispunjenje i ostalih uslova iz člana 239. u vezi sa članom 251. PZ. Ona je na taj način dovedena u situaciju da iz imovine koju je zajednički stekla s tuženim i u kojoj ima udio jednak njegovom, ne može obezbjeđivati nikakve prihode za sopstveno izdržavanje. Podjelom bračne tekovine između parničnih stranaka stvorili bi se i drukčiji uslovi za ocjenu primjene naprijed navedenih zakonskih odredaba. Ovako, okolnost da tuženi uživa i dio tužiljine imovine iz kojeg objektivno može za sebe ostvarivati i prihode (na ročištu od 5.10.2001. godine, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, izjavio je, pored ostalog, da živi od poljoprivrede), opravdava dosuđenje izdržavanja.u korist tužilje. Pri tome treba naglasiti da su dosuđeni iznosi minimalni i da ne mogu ni približno zadovoljiti osnovne životne potrebe tužilje. Ona će, pod takvim okolnostima, biti dovedena u situaciju da preostala sredstva, neophodna za život obezbijedi iz drugih izvora.

U vezi revizionih navoda tuženog, potrebno je ukazati i na slijedeće.

1. Prilikom donošenja odluke o izdržavanju tužilje, nižestepeni sudovi su cijenili i zdravstveno stanje tužioca. Ako je u međuvremenu došlo do težeg pogoršanja njegovog zdravlja, to bi eventualno moglo da bude osnov za pokretanje postupka po odredbi člana 263. Porodičnog zakona koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 54/02).

2. Prema praksi sudova bračni drug je prvenstveno dužan da izdržava bivšeg bračnog druga, prije djece, ako su za to ispunjeni zakonski uslovi. Ukoliko on nije nikako u mogućnosti da ga izdržava (što ovdje nije bio slučaj!), dolazilo bi u obzir izdržavanje od djece.

3. Tvrdnjama revidenta da tužilja prima 500,00 KM mjesečno za čuvanje kuće i da joj je stavljeno na raspolaganje zemljište u površini od 200 dunuma, pobija se činjenično stanje, što je u postupku po reviziji isključeno u smislu člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i
„Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP) u vezi sa odredbama članova 456. stav 1. i 461. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljem tekstu: važeći ZPP).

4. Razlozi za prestanak zajednice života između parničnih stranaka, izneseni u reviziji, nisu u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem prema presudi o razvodu braka parničnih stranaka. U tom smislu vrijedi sve što je rečeno pod tačkom 3. ovog obrazloženja.

5. Medicinska dokumentacija izdata poslije 5.10.2001. godine kao dana zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom u ovom sporu, nije od uticaja na odlučivanje u ovoj parnici. Ta dokumentacija eventualno bi mogla biti relevantna sa stanovišta drugog parničnog postupka, ako ga neka od parničnih stranaka pokrene za izmjenu ili ukidanje odluke o izdržavanju.

Iz izloženog proizilazi da pobijana odluka drugostepenog suda nema nedostatka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tuženog je odbijena kao neosnovana na osnovu člana 393. u vezi sa članom 386. ranijeg i članovima 456. stav 1. i 461. važećeg ZPP.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-607/05 od 08.06.2007.g.)

<——->

Izdržavanje malodobne djece

PRESUDA

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007497 10 P od 21.02.2011. godine, razveden je brak kojeg su parnične stranke zaključile dana 14.12.1995. godine pred nadležnim organom Opštine P., R CG, maloljetna djeca parničnih stranaka LG., A.G. i A.G.1 povjereni su na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje ocu R.G., a majka D.G. rođ. L. obavezana da, od dana pravosnažnosti ove presude na ime doprinosa za izdržavanje maloljetne djece, isplaćuje na ruke R.G. ili na drugi način prema odluci Centra za … T. mjesečne iznose od po 15 % za svako dijete, odnosno ukupno 45% prosječne mjesečne neto plate u RS prema zvaničnim podacima nadležnog organa za statistiku najkasnije do dvadesetog u mjesecu za prethodni mjesec, te je odlučeno da troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM parnične stranke snose po ½ dijela.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007497 11 Gž od 09.11.2011. godine žalba tužiteljice, izjavljena protiv dijela odluke o povjeravanju i izdržavanju djece, je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom putem advokata tužiteljica pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao nedozvoljena odbaci ili kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se razvede brak parničnih stranaka i da se zajednička mldb. djeca povjere njoj na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje.

Tokom postupka nije bilo sporno da su parnične stranke zaključile brak dana 14.12.2005. godine u P., da su u braku stekli troje djece koja su maloljetna i to: L.G. rođenog … godine, A.G. rođenu … godine i A.G.1 rođenog … godine, da su bračni odnosi parničnih stranaka teško i trajno poremećeni i da je zbog toga bračna zajednica faktički prekinuta 30.03.2010. godine, radi čega je njihov brak razveden presudom u ovoj parnici broj 95 0 P 007497 10 P od 21.02.2011. godine i presuda je u tom dijelu postala pravosnažna.

Među parničnim strankama je sporno kojem od roditelja treba povjeriti na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje njihovu mldb. djecu.

Tokom postupka utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da su djeca parničnih stranaka od faktičkog prekida bračne zajednice dana 30.03.2010. godine ostala da žive kod oca i da je nadležni Centar za … T. od tada bio uključen u pružanje pomoći bračnim supružnicima i djeci; da tužiteljica od tada živi kod svojih roditelja u alternativnom smještaju i nije zaposlena; da tuženi sa djecom živi u istom iznajmljenom stanu kao i do tada i da mu u obavljanju kućnih poslova šest sati dnevno pomaže žena koju je angažovao, a on je zaposlen i ostvaruje primanja od 2.500,00 KM mjesečno; da je mldb. L. odličan učenik devetog razreda osnovne škole, te je završio i muzičku školu, da je mldb. A. odlična učenica osmog razreda i da pohađa muzičku školu, a mldb. A. je pošao u prvi razred i uspješno savladava školsko gradivo; da su sva djeca parničnih stranaka saslušana u sudu, uz prisustvo psihologa Centra za … T. Lj.Š.-K., izjavila da žele živjeti sa ocem; da su obe parnične stranke pravosnažnim presudama osuđene za krivično djelo nasilja u porodici, s tim što je tužiteljica osuđena zbog nasilja učinjenog nad mldb. A.; da su, prema nalazu i mišljenju tima Centra za … T., djeca parničnih stranaka adekvatno psihički razvijena, dobro adaptirana i uključena u socijalnu sredinu i da minifestuju prosocijalno ponašanje, da se razdvojenost njihovih roditelja manifestovala na funkcionisanje u emocionalnoj sferi (sumnjičavost, snižen prag tolerancija, impulsivnost, prenaglašena kritičnost prema majci), ali da su ona sposobna da izraze svoje želje, da otac adekvatno odgovara roditeljskoj ulozi i da odvajanje od njega i iz sredine u kojoj sada žive ne bi bilo u interesu djece, te bi se negativno odrazilo na njihov razvoj.

Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zajedničku djecu parničnih stranaka povjerio na zaštitu i vaspitanje ocu temeljeći svoju odluku o tome na odredbama članova 72., 73. stav 1., 90. stav 1. i 92. stav 1. Porodičnog zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 i 41/08 – dalje: PZ), te je obavezao tuženu da doprinosi za izdržavanje djece iznos označen u izreci prvostepene presude, na temelju odredbi članova 232. stav 2., 253. stav 2. i 3., 261. i 265. stav 1. istog zakona.

Odlučujući o žalbi tužiteljice, izjavljenoj protiv dijela prvostepene presude kojim je odlučeno o povjeravanju i izdržavanju mldb. djece, drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, pa je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

Pobijane odluke su pravilne.

Odredbom člana 72. PZ propisano je da će sud po službenoj dužnosti, presudom kojom se brak poništava ili razvodi, odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece.

Prema odrebi člana 73. st. 1. istog zakona organ starateljstva učestvuje u postupku radi zaštite interesa djece, ako se u bračnom sporu rješava o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a stavom 2. istoga člana propisano je da u tom slučaju organ starateljstva stavlja prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, te da je ovlašten da u granicama tog prijedloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.

Kada sud u bračnom sporu odluči da brak razvede, prema odredbi člana 88. PZ u istoj presudi odlučiće i o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, a odluku o tome donijeće nakon što saglasno odredbi člana 90. st. 1. istog zakona ispita sve odlučne činjenice bitne za odluku kojem će roditelju povjeriti djecu.

Prema odredbi člana 92. stav 1. PZ sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi i u tu svrhu, u skladu sa stavom 2. ove zakonske odredbe, može ispitati dijete.

Iz naprijed navedenog proizlazi da u postupku odlučivanja o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje organ starateljstva i sud moraju ispitati sve odlučne činjenice objektivne prirode koje se tiču ekonomskih, stambenih i imovinskih prilika roditelja, te subjektivne prirode koji se odnose na uzrast djeteta, odnos roditelja prema njemu i njihove emocionalne odnose. Pri tome moraju prvenstveno voditi brigu o interesima djeteta i činjenicama koje su značajne za njegov pravilan duhovni i fizički razvoj i vaspitanje. Prije donošenja odluke cijenit će se i činjenice koliko je dijete živjelo sa jednim od roditelja, da li je naviklo na jednu sredinu kroz određeni vremenski period i da li bi izdvajanje iz te sredine štetno uticalo na njegov psihički razvoj, a ukoliko je dijete sposobno da izrazi svoju želju sa kojim od roditelja želi da živi, uzimaju se u obzir i želje djeteta. Ove odlučne činjenice mogu se, između ostalog, utvrđivati i saslušanjem pripadnika stručnog tima Centra za socijalni rad i djeteta, a odluka o povjeravanju djeteta se donosi na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

Donoseći odluku o povjeravanju mldb. djece parničnih stranaka ocu, nižestepeni sudovi su imali u vidu i pravilno cijenili sve navedene relevantne okolnosti.

Naime, zajednička djeca parničnih stranaka od faktičkog prekida bračne zajednice dana 30.03.2010. godine žive sa ocem u istom stanu, u kojem su do tada

njihovi roditelji živjeli zajedno i pohađaju istu školu. Dok je otac na poslu o izvršavanju obaveza djece, njihovoj higijeni i ishrani brine žena koju je otac angažovao, a nakon toga brigu o djeci vodi otac i u sredini u kojoj sada žive pruža im uslove za normalan rast i razvoj. Na to ukazuju i činjenice da su i nakon faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka sva djeca uspješna u školi i vanškolskim aktivnostima, te su sva izrazila želju da i dalje ostanu živjeti uz oca. Stručni tim Centar za … T. imao je u vidu sve okolnosti koje su relevantne za odluku o povjeravanju djece kada je dao mišljenje da se djeca povjere ocu, jer je on, i prema nalaženju ovoga suda, u konkretnom slučaju podobniji od majke za povjeravanje mldb. djece na zaštitu i vaspitanje.

Kod ovakvih okolnosti, da nema smetnji da se djeca povjere na zaštitu i vaspitanje ocu, nije bilo razloga da se odlukom suda mijenja faktičko stanje i djeca povjere majci, dovodeći ih u situaciju da na taj način promijene dosadašnju sredinu. Ovo pogotovo u situaciji kada su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, djeca izrazila želju da žele i dalje da žive sa ocem. Kod takvog stanja stvari, prema shvatanju ovoga suda, promjena sadašnje životne sredine za mldb. djecu parničnih stranaka ne bi bilo u njihovom interesu.

Kod gore opisanih činjenica i po ocjeni ovoga suda u interesu je mldb. djece da budu povjerena ocu na zaštitu i vaspitanje.

Odredbom člana 260. stav 1. PZ propisano je da lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohodka u R. Procenat iz ove zakonske odredbe, prema odredbi člana 261. PZ, ne može biti manji od 15 % za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50 %.

Stoga je odluka o njihovom izdržavanju donesena je saglasno odredbama članova 72., 82., 260. stav 1. i 261. PZ, pa i u tom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužiteljice.

Neutemeljen je revizioni prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka, uz tvrdnju da je izostala savjesna i brižljiva ocjena nalaza i mišljenje Centar za … T., iz razloga što je odluka u pobijanom dijelu donesena uz pravilnu ocjenu ovoga dokaza, te njegovim dovođenjem u vezu sa ostalim izvedenim dokazima (saslušanje parničnih stranaka i njihove djece), o čemu je drugostepeni sud u pobijanoj presudi dao jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.

Pravilno se u reviziji ukazuje da su djeca parničnih stranaka tokom ove parnice pokazala neprimjeren odnos prema majci i da to nije u njihovom interesu. Međutim ovu činjenicu je, suprotno tvrdnji revizije, imao u vidu i Centra za … T. koji je u svom zaključku konstatovao da je i dalje potrebno nastaviti pružanje stručne pomoći, kako bi roditeljska relacija nakon razvoda braka bila usmjerena na interes djece, tako da se normalizuje odnos djece sa majkom, jer je to u interesu njihovog zdravijeg odrastanja. Stoga je neutemeljen revizioni prigovor da je u ovom postupku, zbog takvog odnosa djece prema majci, grubo zanemaren interes malodobne djece.

Prema navedenom pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju člana 248. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS” broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 95 0 P 007497 12 Rev od 27.03.2013.g.)

<——->

Nazad na: sudska praksa BiH