BiH treba platiti oko 18 hiljada maraka odštete osuđenom Draganu Makiviću jer je proveo 189 dana u zatvoru nakon što je nastupila zastara izvršenja kazne.
Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)
Sud Bosne i Hercegovine (BiH) je presudio da država mora platiti oko 18 hiljada maraka odštete Draganu Makiviću iz Banje Luke, osuđenom za utaju poreza. On je tužio BiH jer je upućen u zatvor kada je nastupila zastara izvršenja zatvorske kazne.
Sud BiH je osudio Makivića u januaru 2011. godine, kaznivši ga trogodišnjim zatvorom, novčanom kaznom od 10 hiljada maraka i oduzimanjem oko 630 hiljada maraka stečenih krivičnim djelom. O tomu je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) ranije pisao.
Zbog propusta sudije Makivić neće u zatvor niti će platiti kaznu, a Sud mu još nije oduzeo ni nezakonito stečenu korist.
Zastare arhiviraju pravdu u BiH
Na sudovima u Bosni i Hercegovini godišnje zastari između 230 i 340 krivičnih predmeta jer prođe zakonom određen rok trajanja sudskog postupka i izvršenja presude. U ovakvim slučajevima se ne utvrdi da li su optuženi zaista krivi niti osuđeni odsluže kaznu.
Sudija Nenad Šeleda ga je uputio na izdržavanje zatvorske kazne u junu 2011. godine, ali je Makivić zatražio i dobio odgodu odlaska u zatvor u koji se trebao javiti u septembru 2012. U novom terminu se nije pojavio niti ga je policija pronašla na prijavljenoj adresi pa je za njim raspisana potjernica. U međuvremenu je Makivić tražio od Ustavnog suda BiH da mu se ponovi suđenje zbog zanemarivanja važnih detalja i to mu je odobreno.
Makivić je u ponovljenom postupku 2015. godine dobio istu kaznu, a sudija je po Zakonu o krivičnom postupku BiH imao pet godina da pokrene njeno izvršenje.
Međutim, sudija Šeleda je to učinio tek nakon šest i po godina − u februaru 2022. Policija nije mogla pronaći Makivića na prijavljenoj adresi pa je za njim raspisana potjernica. Uhapšen je na graničnom prelazu i odveden u zatvor u Istočnom Sarajevu gdje je proveo 189 dana − od marta do septembra 2022. godine.
Makivić je iz zatvora tražio od Suda BiH da utvrdi zastaru izvršenja presude što je Sud i potvrdio pa je izašao na slobodu i tužio državu.
U parničnom postupku koji je uslijedio zatražio je odštetu od 100 KM za svaki dan koji je proveo u zatvoru, a vještak neuropsihijatrije Abdulah Kučukalić je utvrdio da je Makivić trpio duševnu bol zbog zatvaranja.
Advokat Nikola Sladoje je rekao za CIN da je dosuđeno nešto više od 18 hiljada maraka, ali tačan iznos nije rekao. Ni Sud BiH nije htio dostaviti CIN-u tražene presude u ovom postupku. Potvrdili su da je pravosnažna odluka donesena u aprilu 2024, ali da se sudije protive davanju presude „u cilju zaštite privatnosti fizičkih lica“.
U dopisu iz Suda je navedeno da tražene presude sadrže, uz ostale, i podatke o dosuđenim iznosima odštete te podatke o službenim radnjama poduzetim tokom krivičnog postupka protiv Makivića.
„Sud ne nalazi da je objavljivanje tražene informacije javni interes“, napisali su iz Suda.
Sudija Šeleda je odlaskom u mirovinu izbjegao disciplinski postupak za utvrđivanje odgovornosti zbog zastare postupka. On je u ranijem telefonskom razgovoru rekao za CIN da nije ni znao da se krivični postupak protiv Makivića ponavljao nakon pravosnažnosti presude te da predmet i nije bio kod njega, već u pisarnici.
„Ne kažem ja da ja nisam kriv. Ne kažem. Ja sam kriv, ali nisam imao priliku da popravim grešku.”
Krivični zakoni u BiH propisali su period od 3 godine do 40 godina za okončanje krivičnog postupka i izvršenje sudske presude nakon čega dolazi do zastare i u predmetu se ne može postupati, osim u slučajevima genocida, ratnog zločina i doživotnog zatvora.
Svake godine zastari između 230 i 330 predmeta u toku krivičnog postupka ili u toku izvršenja presude, a malo sudija odgovara zbog toga: u 2024. godini je u disciplinskom postupku kažnjeno njih troje zbog zastare tri krivična postupka i jednog predmeta izvršenja zatvorske kazne. Jedna sutkinja je kažnjena četveromjesečnim smanjenjem plaće za 10 posto dok su dvojica sudija javno opomenuti.
Ugovore o prometu nekretnina sada mogu raditi i advokati
U skladu sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda FBiH, za pravnu valjanost ugovora o prijenosu prava na nekretninama ( kućama, stanovima, zemljištima…) nije obavezna notarska obrada, odnosno sačinjavanje ugovora.
U skladu sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda FBiH, za pravnu valjanost ugovora o prijenosu prava na nekretninama ( kućama, stanovima, zemljištima…) nije obavezna notarska obrada, odnosno sačinjavanje ugovora.
Naime, 17.10.2022. godine ovaj sud je primio zahtjev Općinskog suda u Sarajevu koji je po službenoj dužnosti na osnovu odredbe čl. 61.a) predložio rješavanje spornog pravnog pitanja.
Sporno pravno pitanje je glasilo:
“Da li potpisi ugovorača na ugovorima o prenosu prava na nekretninama uopće moraju biti ovjereni, i ako da, po kojem propisu?
– Ukoliko bi se primijenile odredbe Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa, a s obzirom na formulaciju stavova 1. i 2. člana 2. sljedeće pitanje je glasilo:
“Da li to podrazumjeva tzv. nadovjeru (općinski organ uprave i osnovni sud) ili je dovoljno da ovjeru izvrši jedan od ova dva?”
Razlozi zbog kojih se sud obratio sa zahtjevom za rješavanje spornog pravnog pitanja su što je Ustavni sud Federacije BiH svojim odlukama br. U – 1510 od 2.12.2015. i U – 22/16 od 6.3.2019. godine proglasio neustavnim pojedine odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o notarima, te obavezao Federaciju BiH da u određenom roku uskladi propise tj. izmijeni ili dopuni navedene Zakone.
Pravnim shvatanjem Vrhovnog suda Federacije BIH je navedeno: “Potpisi ugovarača na ugovorima o prenosu prava na nekretninama moraju biti ovjereni bilo od strane notara, bilo od strane suda kao uslov punovažnosti za upis u zemljišne knjige”.
“Dakle, tačno je da Ugovor o kupoprodaji nekretnina, Ugovor o doživotnom izdržavanju, Ugovor o poklonu nekretnina, i drugi ugovori čiji je predmet prenos i sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, mogu biti sačinjeni od strane advokata u pismenoj formi, a zatim da je potpis na ugovoru ovjeren od strane suda, te je takav ugovor moguće provesti u zemljišnim knjigama (bez notarske obrade ugovora)”, kazali su za portal Akta.ba iz advokatske kancelarije Prnjavorac.
Pravno shvatanje Vrhovnog suda FBIH, je suštinski popunjavanje pravne praznine koja je nastala odlukama Ustavnog suda Federacije BiH br. U – 1510 od 2.12.2015. i U – 22/16 od 6.3.2019. godine.
“Momentom objave presude Ustavnog suda broj U-22/16 za subjekte prava u Federaciji BiH više ne postoji obaveza sačinjavanja pravnih poslova u vidu notarski obrađene isprave, ali se javlja notarska ovjera potpisa na privatnoj ispravi koja i dalje ostaje privatna isprava i notar ne odgovara za njen sadržaj, s tom da notarska ovjera ima dokaznu snagu javne isprave o činjenicama o kojima se u njima svjedoči. U praksi notar nije želio da ovjeri potpise na Ugovorima i samim time niko osim notara i dalje nije mogao da radi Ugovore o prenosu prava na nekretninama”, pojasnili su nam, dodajući da je do sada bez obzira na odluke Ustavnog suda koje su navedene gore iznad, samo notar mogao da radi Ugovore o prometu nepokretnosti, a sada to mogu i advokati.
ZAKON O PROMETU NEPOKRETNOSTI
Ranije Zakon o prometu nepokretnosti propisivao je da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima (“Službene novine F BiH” broj 66/13 i 100/13), članom 371. tč. 4., Zakon o prometu nepokretnosti prestao je da važi.
Na osnovu svega utvrđeno je da ugovor o prenosu prava na nekretninama ugovorači moraju zaključiti u pismenoj formi, a zbog pravne sigurnosti i eventualnih pravnih posljedica, svoje potpise moraju ovjeriti kod notara ili kod suda.
Ovakva pravna situacija (do usaglašavanja zakona od strane Parlamenta Federacije BiH) je najpribližnija rješenju koje je bilo prije uvođenja notarske službe kada je za promet nekretnina bila propisana kvalificirana pismena forma ugovora, a potpisi stranaka morali biti ovjereni od strane suda.
Ajša Ramić iz Visokog i Merjem Mirsada Veladžić sa Floride obećale su desetinama bh. građana lagan put do američke vize. Uzele su im oko 140 hiljada dolara, a dale lažnu nadu i falsifikovane dokumente.
Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)
U Bosni i Hercegovini (BiH) se naveliko sanja „američki san“, ali je put do njega za neke postao noćna mora.
„Postoje ilegalni načini, ali, molim vas, nemojte! Dovest ćete se u situaciju da vas deportuju“, poručila je preko društvenih mreža klijentima pravnica Ajša Ramić, reklamirajući svoj novi biznis. Svježe povezana sa imigracijskom savjetnicom Merjem Mirsadom Veladžić, Bosancima i Hercegovcima željnim boljeg života nudila je pomoć i obećavala lagan put do američke useljeničke vize.
Poslovne partnerice, koje je Facebook spojio nekoliko dana ranije, tvrdile su da sarađuju sa Američkom ambasadom u BiH i u ime građana apliciraju za ubrzani proces dobijanja viza. Zauzvrat su od klijenata tražile uplate od oko pet hiljada dolara kako bi im ugovorile termine za intervjue u Ambasadi.
„Bujrum na intervju i dobro došli u Ameriku!“, emotivno je poentirala Veladžić u promotivnom videu, kao da se radi o najjednostavnijoj stvari na svijetu.
Zahvalni na prilici i sa nadom u novi početak, 36 porodica je potpisalo ugovore o saradnji sa posrednicama, uvjereni da iza njih stoji Ambasada.
No, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da Veladžić i Ramić nisu ni sarađivale ni komunicirale sa službenicima Ambasade, a klijentima su davale falsifikovane dokumente.
Članovi 14 porodica sa kojima su novinari razgovarali kažu da im je saradnja sa ovim ženama donijela razočarenje i sramotu.
„Izvisili smo, prevareni!“, kaže Džemal Filan koji bezuspješno pokušava vratiti novac koji je uplatio kako bi svog bratića doveo u obećanu zemlju.
Lažno posredništvo
Žepčanka Merjem Mirsada Veladžić doselila se u Jacksonville na Floridu 2017. godine.
Uz posao u fabrici 2018. godine je osnovala administrativni servis za prevođenje i pomoć starijim sugrađanima koji se nisu dobro snalazili u američkom administrativnom sistemu. Tvrdi da nije imala veliku zaradu i da je tarifa u rigidnom finansijskom sistemu Amerike bila „koliko ti nije puno“.
No, početkom aprila ove godine njoj je zatrebala pomoć u BiH. Preko društvenih mreža je pronašla mladu pravnicu iz Visokog, obrazovanu i samouvjerenu Ajšu Ramić koja joj je za tri dana „sredila“ boravišnu dozvolu u BiH za vjerenika koji tada i nije bio u zemlji.
Dozvola je bila falsifikovana, a e-mail – koji je šef Terenskog centra Sarajevo u Službi za strance BiH Asmir Kedić poslao Ramić završio je riječima: „Bravo na aktivnostima, najbolja si kao i uvijek” – bio je lažan. Kedić u vrijeme slanja nije više radio u Službi.
Veladžić tvrdi da sve to nije znala. Ramić ju je kupila efikasnim radom i ideja za saradnju je bila rođena: „Ajša, mogla bi pomoći jer mene ljudi pitaju kako mogu dovesti ljude otuda.”
Veladžić je sredinom aprila osnovala firmu „Bamer administration and interpreter services“ u Jacksonvillu i sa Ramić počela biznis.
Dvadesetdevetogodišnja Ramić u promotivnim tekstovima sebe opisuje kao borkinju za prava manjima, a mediji su je predstavljali kao jednu od najobrazovanijih Romkinja u Evropi. Nakon magisterija je radila u nekoliko organizacija, ali je prije dvije godine postala „sama svoja gazdarica“. Osnovala je „Forrtuna administrativni biro“ koji je ove godine u Visokom preimenovala u „Invictus administration“.
Ove organizacije su se u različitim kombinacijama pojavljivale kao ugovorne strane u novom poslu sa američkim vizama.
Veladžić je trebala pronalaziti klijente i skupljati novac, a Ramić potpisivati dokumente i komunicirati sa Ambasadom, tvrdeći da sa njima ima ugovor o saradnji.
Samouvjerene i sa spremnim odgovorima na svako pitanje, svakodnevno su se reklamirale na društvenim mrežama. Nudile su jednostavan i brz put do američke vize, bez čekanja i maltretiranja po Ambasadi. Klijentima je ostalo samo da im daju novac.
Među Bosancima i Hercegovcima u Americi se brzo pronio glas o novoj nadi.
“Dvadeset dvije godine sam ja ovdje, ja još nisam svoju zemlju posjetio. Nemam nikoga, imam jedino tog brata i tu njegovu porodicu i stalo mi je do nekoga svog“, kaže Džemal Filan iz Jacksonvilla. Iako sumnjičav, nada da bi mogao dovesti bratića u Ameriku i konačno imati svoju krv pored sebe bila je jača pa je dao Veladžić 3.250 dolara.
Isto je godinama željela i Hercegovka iz Detroita, ali njena sestra sa porodicom nije mogla tako lako u Ameriku. Ona se prisjeća razgovora sa Veladžić:
“Ona meni kaže imam još jednu (useljeničku vizu, op. a.), neko je navodno odustao. Ja sam lucky da sam ja nju nazvala, da je moja sestra upala u taj sistem! I sad, ono, kontam, wow! Baš sam sretna!”
U vrijeme emitovanja promotivnog videa najmanje deset porodica u Bosni i Hercegovini je pakovalo kofere, uvjereni da su na putu za Ameriku zahvaljujući sposobnim posrednicama sa dobrim vezama, svojim sretnim zvijezdama i uplatama od ukupno 52.450 dolara.
Niko od njih nije imao razlog da sumnja ni u majku četvero djece iz Željeznog Polja kod Žepča, posvećenu vjeri, ni u pravnicu čija se kancelarija nalazi tik uz Policijsku stanicu u Visokom.
Prečica
Da su na internetu potražili stranicu Američke ambasade u BiH, vidjeli bi da za vizu mogu aplicirati samo lično.
“Ne radimo ni sa kakvom vanjskom strankom, odnosno agentom posrednikom”, kaže konzul Martin Thomen i objašnjava da aplikanti za useljeničke vize ne moraju platiti unaprijed.
Konzul Martin Thomen podsjeća da građani trebaju sami bez posrednika podnositi zahtjeve za vize (Foto: CIN)
No, Veladžić i Ramić su klijentima tvrdile da može drugačije. Nudile su program prema kojem bi već za dvadesetak dana trebali biti u Americi.
„Dosta je olakšano i ubrzano. Ti programi, jednostavno, su jedinstveni. Ne možete vi za njega individualno da aplicirate. Znači, ne možete”, tvrdila je Veladžić u promotivnom videu.
Klijenti su morali brzo, ponekad i u roku od dva sata, uplatiti prvu polovinu novca. Iznosi su bili različiti pa je za neke četveročlane porodice useljenička viza koštala 5.800, a za neke 6.250 dolara. Pojedinci su radnu vizu plaćali od 1.550 do 5.250 dolara.
Veladžić kaže da su na to njih dvije imale pravo: „To nisu čarape, to nije fiksna cijena. Procijenite, jednostavno, koliko!”
CIN-ovi sagovornici kažu da je bilo lako vjerovati onome što su dvije žene nudile preko društvenih mreža, iako sada „poslije bitke“ sve izgleda nelogično i neizvodivo. Osramoćeni su i ne žele da govore o ovom iskustvu pod punim imenom i prezimenom.
Uglavnom bez ličnog kontakta i poslovne preporuke, posrednicama su novac uplaćivali preko Western Uniona, različitih aplikacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), preko računa ili kešom „naruke“.
Iako su ljudi novac uglavnom uplaćivali Veladžić, ona tvrdi da je veći dio prosljeđivala Ramić, njenom mužu Edinu Garridu Rojasu, majci Nermini Ramić i ocu Harisu Ramiću jer banke nisu dozvoljavale da se na račun jedne osobe uplati više od 2.500 dolara dnevno. Za tri mjeseca uzele su od klijenata oko 140 hiljada dolara.
Nakon prve uplate klijenti su potpisivali Ugovor o saradnji sa Ramić koja im se predstavljala kao advokatica, iako to nije bila.
“Ajša napravi ugovor, potpiše, Ajša vrati prema meni, od mene ide klijentu potpisan od Ajše, klijent potpisan vrati ponovo meni i ja potpisan vratim Ajši”, objašnjava Veladžić način rada.
Falsifikati
Brzo nakon potpisivanja ugovora Ramić bi tvrdila klijentima da počinje popunjavati aplikacije za vizu, a potom bi ih već nekoliko dana nakon uplate obavještavala da su je dobili i da ih očekuju u Ambasadi na intervjuu.
No, konzul Martin Thomen kaže da Ambasada ne izdaje nikakve dokumente u procesu apliciranja za vizu: „Tako da dokument te vrste, ja vam garantujem, da je falsifikat“.
Porodica iz Mostara je posumnjala čim su dobili ovaj papir. Naime, na dokumentu sa blijedim i lažnim grbom Američke ambasade kao kontakt Ambasade naveden je broj Hotela „Bristol“ u Sarajevu.
„One (Veladžić i Ramić, op. a.) su rekle da je to greška. Ma, kako će Američka ambasada pogriješiti?!“, prisjećaju se opravdanja koje su dobili kada su to rekli svojim posrednicama.
Većina ljudi sa kojima su razgovarali novinari CIN-a je ovaj dokument dobila samo kao fotografiju koju je „uslikao neko iz Ambasade i proslijedio Ajši“, dok su ih rijetki preuzimali od nje lično. Među njima je bio i Sarajlija Damir Ustamujić koji je u tom trenutku mislio da ušteđevina koju je potrošio da bi poslao sina u Ameriku nije mogla biti iskorištena na bolji način. „Fantastična kopija! Na kraju krajeva, prvi put vidim takav papir.“
Čim bi dobili ovaj dokument, aplikanti su morali uplatiti drugi dio dogovorenog iznosa.
„Tako je brzo išlo to davanje novca, to je nevjerovatno! Danas je razgovor da bi se već prekosutra ujutro morao novac donijeti“, objašnjava Ustamujić.
Konačno, svih deset porodica čekalo je polovinu juna u uvjerenju da tada imaju zakazan intervju i viziranje u Ambasadi, ali se to nije dogodilo. Umjesto toga, Ramić im je uzela pasoše kako bi ih sama odnijela u Ambasadu.
„Vi vidite sve, ali idete dalje“, objašnjava Mostarka slijepu nadu koja ih je navodila da zažmire na očigledne propuste i nelogičnosti tokom saradnje sa Veladžić i Ramić.
Razotkrivanje
Iako im je obećano da će za nekoliko dana dobiti svoje pasoše, ljudi su na to čekali oko mjesec dana. Za to vrijeme su Veladžić i Ramić na uporne i sve učestalije nervozne pozive i upite klijenata o ličnim dokumentima govorile da se strpe i odgađale termin isporuke „zbog gužve u Ambasadi“.
“Svima postaje sumnjivo – doće pasoš, treba otići u DHL podići pasoš, pa onda ne treba u DHL, doće taj pasoš kući, pa danas, pa nije danas nego sutra, prekosutra, zakosutra”, prisjeća se Ustamujić komunikacije sa Veladžić i Ramić.
Klijente su opominjale da ne kontaktiraju Ambasadu jer tako „otežavaju proces i sebi i njima“ i slale im fotografije navodnih e-mail prepiski sa osobama koje su potpisane na falsifikovanim dokumentima i za koje su svi vjerovali da su službenici u Ambasadi.
No, nijedan od tih e-mailova nije stizao sa službene adrese Ambasade, već sa komercijalnih internet-servisa poput gmail i outlooka, što je neuobičajeno i nedozvoljeno u poslovnoj komunikaciji.
Istovremeno, Veladžić poručuje porodicama da počnu kupovati avionske karte.
„Viziranje vaših pasoša treba biti zvanično okončano tokom naredne sedmice, akobogda, tako da možete svoje karte početi kupovati. Molim vas, ukoliko zaboravimo, podsjetite nas na vaučer od 30% popusta na avionske karte kada budete dolazili ovamo, u znak zahvalnosti za strpljenje i kooperaciju na nivou. Bilo je svega, ali turbulencije tokom ovog leta su nezaobilazne”, napisala je porodici iz Mostara.
Tada je već većini bilo jasno da nešto nije uredu, ali otac četveročlane porodice iz BiH kaže da nije bilo lako reagovati. Prodali su imovinu, dali i najavili otkaze na poslu, a djeca su se pozdravila sa drugarima u školi.
„Ne možeš da napraviš neki radikalan korak jer si već napravio sebi problem, razumiješ?”, objašnjava on. “Očekuješ da će se nešto popraviti.“
Kako bi makar sebi objasnio šta se dešava, pozvao je prijatelje i saznao da potpisnici dokumenata zaduženi za vize uopće ne rade u Ambasadi.
Nazvao je Veladžić koja je odmah krenula iz Amerike. Četiri dana nakon dolaska u BiH, u julu ove godine, prvi put se uživo srela sa Ajšom Ramić u Visokom.
Istog dana su pasoši aplikanata, za koje se do tada vjerovalo da su u Ambasadi, poslani iz pošte u ovom gradu u običnoj koverti. Pisalo je da ih šalje Ana Kukolj iz Sarajeva koju je Ramić predstavljala kao službenicu Ambasade i potpisnicu odluka o dobijanju vize.
U narednih nekoliko dana Veladžić se sastajala sa klijentima, ponavljajući da su svima sigurne i vize i intervjui, iako je nekoliko njih već tada znalo da njihovi zahtjevi nisu ni predati – tako im je na upit odgovoreno iz Ambasade sa zvanične e-mail adrese.
Veladžić je sa klijentima otišla pred Ambasadu.
„Tek sam onda vidjela svojim očima kad mi je officer rekao ovo nije logo Ambasade, niste na listi“, tvrdi Veladžić i dodaje da je odmah pitala Ramić ko su ljudi za koje je tvrdila da su službenici Ambasade sa kojima sarađuje.
Među njima je bila i Amela Dinar Mostić.
„Ja sam ti vrlo dobro objasnila sve da je Amela dio tog tima i da je Amela šefica Ani (Kukolj, op. a.). Nema potrebe mene da ispituješ i mene tako da propitkuješ preko telefona. Ti i ja smo valjda tim u ovom svemu“, rekla joj je Ramić i zaprijetila policijom.
Jedina Amela Dinar Mostić u Visokom je doktorica u lokalnom Domu zdravlja. Ona tvrdi da ne poznaje svoju sugrađanku Ramić i da nema nikakve veze sa Ambasadom SAD-a u BiH.
Osim Ane Kukolj na falsifikovanom dokumentu potpisan je i Matthew Fist. Novinari CIN-a nisu pronašli ljude sa ovim imenima koji bi bili povezani sa Ambasadom, Ramić ili Veladžić.
„Sa svima sam komunicirala putem e-maila, ali nikada nikog nisam čula putem telefona“, kaže Veladžić.
Prijave u BiH i SAD-u
Saznavši za ove događaje, Američka ambasada u Sarajevu je obavijestila bh. javnost, svoj ured u Washingtonu i lokalnu policiju o prevari.
Veladžić je prijavila Federalnoj upravi policije u Zenici Ajšu Ramić zbog prevare i vratila se u Ameriku. Tvrdi da je sve dokumente i informacije koje je davala ljudima dobijala od nje.
„Nisam znala da je to ilegalno. (…) Advokat radi posao koji treba da radi. Što ja moram razbijati glavom oko toga?!“
Svim klijentima i poslovnoj partnerki poslala je obavještenje o prekidu saradnje sa Ramić, zatraživši od nje da im vrati novac. Ramić se od tada nije javljala na njihove telefonske pozive, a nije htjela zvanično razgovarati ni sa novinarima CIN-a.
Ona je na zahtjev tužioca Zeničko-dobojskog kantona sredinom augusta saslušana zbog prijave o prevari koju je predala Veladžić .
Poslovnim partnericama je 36 porodica i pojedinaca uplatilo skoro 140 hiljada dolara. Prema riječima Merjem Veladžić, ona je dobila 48,5 hiljada, a Ramić 91,5 hiljadu dolara.
Među tim novcem je i 5.250 dolara koje je Edin Salešević iz Sant Luisa uplatio za vizu svoje rođake: „Ja sam rekao Merjem digni kredit, vrati novac kome možeš. Isplaćuj, plaćaj, šta ću ti ja!? Žao mi je, znamo se, žao mi je, ali ja tako kad tropnem, ja platim.”
Salešević je došao u BiH po dvoje mladih, planirajući im dati posao i šansu za ostvarenje američkog sna, ali se u novu domovinu vratio sam sa novom lekcijom iz starog zavičaja.
Notar u BiH mora isplatiti milion KM za štetu stranci
Izvor: Capital.ba
BANJALUKA – Notari u Bosni i Hercegovini trebali bi da budu neutralni, stručni i efikasni, te da kao takvi pruže pravnu sigurnost onima koje im se obrate. Međutim, kada se ova načela slučajno ili namjerno prekrše, često dolazi do teških posljedica, što govori da bezuslovno povjerenje prema javnim bilježnicima može da ima ogromnu cijenu.
Zbog grešaka i propusta koji je napravila notarka Smiljka Đukić, Adnan Nazifović iz Visokog ostao je bez kuće, a ona bez oko milion maraka koliko će morati da nadoknadi za prouzrokovanu štetu, otkriva portal CAPITAL.
Naime, Nazifović se u njenoj notarskoj kancelariji u Kiseljaku pojavio u februaru 2008. godine, zajedno sa suprugom i svojim poslodavcem Marinkom Tukom, vlasnikom firme „Blue-Star“ iz Kiseljaka.
Preduzeće u kojem je Nazifović bio poslovođa zapalo je u finansijske probleme, pa je Tuki bio neophodan novac kako bi ga održao u životu.
Kako nije imao dovoljno snažne instrumente obezbjeđenja za kredit, Nazifović mu je izašao u susret i pristao da se na njegovoj porodičnoj kući u Visokom upiše hipoteka za kredit od 100.000 maraka koji će podići firma „Blue-Star“.
Hipoteka na pola miliona za kredit od 100.000 KM
Oni 27. februara potpisuju ugovor nakon čega se hipoteka zavodi u zemljišne knjige. Vrijednost kuće i zemljišta procijenjena je na 487.995 KM.
Međutim, Tuka ne vraća kredit i preduzeće propada. Banka koja mu je povjerila novac pokreće postupak u kojem traži založene nekretnine i uzima ih, ali ne po osnovu kredita od 100.000 KM, već po osnovu trostruko većeg.
Ispostavilo se da je imovina Nazifovića i njegove supruge opterećena kreditom od 300.000 KM iako oni na to nikada nisu pristali.
U tužbi koju su podnijeli krajem 2016. godine oni su tvrdili kako su ih Tuka i notarka Đukić prevarili i dali im na potpis nešto sa čime se sigurno ne bi složili.
Naime, u tužbenom zahtjevu stoji kako je notarka stranicu iz ugovora o hipoteci na iznos od 100.000 KM stavila i uvezala u ugovor o hipoteci za kredit od 300.000 KM, a što je bilo očigledno jer su se brojevi jednog našli na stranicama novog ugovora.
Iako su nižestepeni sudovi djelomično ili u cjelosti odbacili tužbu, smatrajući da je riječ o proceduralnom propustu, Vrhovni sud Federacije je ranije presude preinačio i poništio sporni ugovor te naredio notarki da nadoknadi štetu koja sa kamatama iznosi blizu milion maraka.
Dokazano kako nije čitala ugovor
Tako Vrhovni sud u svojoj presudi navodi kako su nižestepeni sudovi utvrdili da notarka uopšte nije pročitala sporni ugovor o zasnivanju hipoteke.
Umjesto toga ona je na posljednjoj, šestoj strani ugovora navela kako „stranke izjavljuju da im je sadržaj ovog ugovora kao i priloga poznat i odriču se prava da im se isti pročitaju, pa ugovor odobravaju i isti vlastoručno potpisuju“.
To je potpuno suprotno Zakonu o notarima kojim nije predviđeno da učesnici mogu notara osloboditi čitanja ugovora. Tačnije, notarka Đukić se pozvala na odredbu koja u Zakonu ne postoji.
„Izvornik (original) se mora strankama pročitati u prisustvu notara, neposrednim pitanjima notar se uvjerava da sadržaj odgovara volji stranaka, nakon toga stranke moraju odobriti i svojeručno potpisati taj izvornik. U njemu se mora prije potpisa stranaka konstatovati da se tako postupilo“, stoji u presudi.
Sud navodi kako je notar dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti, a što je po njihovoj ocjeni u ovom slučaju utvrđeno.
Notarka izbjegava plaćanje
Advokat oštećenih za CAPITAL kaže kako se pravna bitka u ovom procesu nastavlja, jer je Đukićeva, u strahu od gubitka imovine počela da je prepisuje na najbližu rodbinu.
„Čim je Vrhovni sud donio presudu notarka je krenula da prebacuje imovinu na svoje kćerke, tako da sada pokušavam da pobijem rješenja o prenosu nekretnina. Slučaj sam prijavila i nadležnim organima”, poručila je ona.
Smiljka Đukić nije željela da razgovara o ovoj temi.
„Ne bi da komentarišem, to je sada na Ustavnom sudu, smatram da bi bilo kakva izjava mogla da utiče na dalji tok. Hvala Vam u svakom slučaju na interesovanju“, kratko je poručila ona.
Marinko Tuka nas je uputio na svoga advokata koji tvrdi kako je presuda u najmanju ruku čudna, jer je tuženoj strani dosuđeno više novca nego što su tražili.
On takođe tvrdi kako je Tuka već isplatio Nazifovića.
„Mi smo podnijeli krivičnu prijavu, jer se Nazifović pokušava dva puta namiriti. Imamo svjedoke da mu je Tuka isplatio novac za kuću, samo on to supruzi nije rekao“, tvrdi Alagić.
U krivičnoj prijavi za prevaru koju je podnio MUP-u Srednjobosanskog kantona se tvrdi da je Tuka Nazifoviću dao 130.000 KM za kuću u nekoliko navrata, kao i da je Nazifović po tom osnovu uzimao novac iz pazara firme.
Međutim, kako je to vidljivo u prijavi ne postoji ni jedan dokument iz kojeg bi se to moglo zaključiti, pa se ona uglavnom zasniva na tvrdnjama svjedoka.
Nazifović na ove optužbe nije želio da razgovara sa novinarom CAPITAL-a.
Interesovalo nas je i kakvo je mišljenje Notarske komore Federacije BiH u vezi ovog slučaja, kao i da li će protiv Đukićeve pokrenuti nekakav postupak i pozvati je na odgovornost. Iako su obećali kako će odgovoriti na naša pitanja, to nisu učinili.
BANJALUKA – Mira Vučetić, bivši sudija Osnovnog suda u Banjaluci, osuđena je u banjalučkom Okružnom sudu na godinu i po zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja.
Mira Vučetić je osuđena da je u predmetima ostavinskih rasprava od više stranaka nezakonito uzela gotov novac i prisvojila 2.400 KM.
Presudu je izrekao sudija Blagoja Dragosavljević, a sudiji Vučetić je ovom presudom, osim zatvorske kazne izrečena i zabrana obavljanja poslova sudije u trajanju od pet godina. Vrijeme provedeno na izdržavanju kazne se ne računa u trajanje mjere.
Ona je osuđena po tri tačke optužnice za zloupotrebe službenog položaja, jer je u više navrata tokom 2014. godine u svojoj kancelariji, u namjeri da sebi pribavi korist, uzela ukupno 2.400 KM od više stranaka na ime predujma za vještačenja.
U presudi je navedeno da je znala da je to suprotno Pravilniku o unutrašnjem sudskom poslovanju koji zabranjuje da sudije primaju gotov novac u kancelariji.
Lako do lažne potvrde o vakcinaciji protiv kovida 19
Izvor: DW
Stroža pravila za nevakcinisane povećavaju pritisak na ljude ili da se vakcinišu, ili da obezbijede lažnu potvrdu o vakcinaciji protiv kovida 19. A to izgleda uopšte nije teško. Jer, slaba karika je – čovjek.
Evropske policijske službe već su otkrile nekoliko mreža, koje falsifikuju potvrde o vakcinaciji. One u vakcinacionu knjižicu upisuju da je osoba navodno dobila vakcinu protiv kovida 19 ili izdaju digitalni sertifikat za tkv. zeleni pasoš. Sertifikat važi kao dokaz da je njegov vlasnik vakcinisan ili da je na nedavnom testu bio negativan.
No, uprkos uspjesima koje pokazuju istrage i dalje je veoma jednostavno da se dođe do falsifikovane potvrde o vakcinaciji. Policijske službe prijavljuju sve veći broj otkrivenih falsifikata.
Očigledno falsifikovani sertifikati u oktobru su u Evropi osvanuli na naslovnicama. Na primjer, izdati su na imena: Adolf Hitler, rođen 1. januara 1990, Sunđer Bob i Miki Maus. „Ove sertifikate su vjerovatno uradili falsifikatori, kako bi mušterijama dokazali da mogu da ih urade“, kaže novinar Hano Bek, koji o ovom slučaju istražuje za IT njuz platformu „golem.de“.
Htjelo se spriječiti lako falsifikovanje “žute knjižice”
Digitalni sertifikati nisu rješenje
Digitalne potvrde o vakcinaciji važe u EU, kao i u pridruženim zemljama poput Švajcarske i Norveške. Njihovo uvođenje je trebalo da između ostalog eliminiše jednostavno falsifikovanje poznatih „žutih knjižica“. Ali, sertifikati na imena Miki Mausa, Hitlera i kompanije očigledno pokazuju da je to – ako je uopšte – samo djelimično uspjelo.
Za Matijasa Marksa je to bilo predvidljivo. „Ja sam iznenađen prije svega iznenađenjem koje ovaj slučaj izgleda izaziva“, kazao je on za DW. Marks je član Haos kompjuter kluba (CCC) i koautor stručnog izvještaja na tu temu, koji je hakersko udruženje sredinom maja uradilo za Odbor za zdravstvo Bundestaga, kada je Odbor diskutovao o uvođenju zelenog pasoša. Još tada je CCC ukazao poslanicima, da čak ni šifrovana zaštita od falsifikovanja ne može da spriječi falsifikovanje pojedinačnih sertifikata. Na primjer, ako sistem nije pažljivo zaštićen od neovlašćenog pristupa.
IT sistemi nisu sigurniji od njihovih korisnika
Prema Beksovim istraživanjima za „golem.de“ najveći broj vakcinacionih pasoša za Mikija Mausa and Co. izdalo je Ministarstvo zdravlja Sjeverne Makedonije, čiji pasoši takođe važe u EU. Ali, u opticaju su i lažni sertifikati koji potiču iz zemalja EU: Njemačke, Francuske i Poljske.
Osim u Sjevernoj Makeodniji, lažni vakcinacioni pasoši izdavani su i u zemljama EU poput Njemačke i Poljske
Stoga je većina kodova kreirana putem regularnih onlajn-interfejsa, dakle internet stranica preko kojih ovlašćeni korisnici – farmaceuti ili zaposleni u bolnicama – izrađuju vakcinacione sertifikate i pasoše. Interfejsima u Njemačkoj upravlja vladin Institut Robert Koh.
Prema Bekovim informacijama pojedine stranice čak nisu zaštićene ni običnom lozinkom. „Jutros sam još jedanput provjeravao“, rekao je za DW 3. novembra. „Ovo se još uvijek odnosi na dvije zemlje, koje nisu članice EU – ostale su u međuvremenu izvršile poboljšanja.“ Bek ne želi da otkrije koje su zemlje u pitanju, kako ne bi podstakao nove zloupotrebe. „Onaj ko pronađe stranicu može jednostavno da klikne i izda sertifikat.“
Falsifikovanje od strane ovlašćenog personala
Još jedan problem dolazi od samog ovlašćenog osoblja. Prema policiji u Njemačkoj najveći broj upozorenja na falsifikovane papirne vakcinacione pasoše dolazi upravo iz apoteka, jer mušterije donose lažne papire kako bi dobili digitalni sertifikat. S druge strane, dobro urađene falsifikate je teško prepoznati, tako da je zamislivo da farmaceuti nesvjesno pomažu u izdavanju digitalnih vakcinacionih pasoša.
Marks takođe pretpostavlja da nisu sva ovlašćena lica isto motivisana za provjeru potvrda. „Među farmaceutima i ljekarima ima i kritičara vakcinacije, i neki od njih očigledno smatraju legitiminim krivotvorenje evidenicije i ostvarivanje dodatne zarade.“ Bavarska policija je krajem oktobra pretresla jednu apoteku kako bi ušla u trag mogućim falsifikatima.
Raste podstrek za falsifikovanjem
Marks i drugi iz CCC su sve to već predvidjeli: „Što budu bila stroža pravila za nevakcinisane, sve veći će biti podstrek da oni sebi pribave falsifikat. A onda postoji i ponuda.“
A podstrek vidljivo raste: od kraja avgusta antigen test u Njemačkoj važi još samo 24 sata umjesto 48. On je obavezan u mnogim situacijama: u restoranu, kinu, na koncertima ili prilikom posjete osobama u bolnicama ili staračkim domovima. Pri tom testovi od oktobra više nisu besplatni i osobe ih moraju same platiti. Pojedine radnje i organizatori manifestacija čak ne dopuštaju ulazak nevakcinisanim osobama. Ovo je čak teoretski moguće i u prodavnicama prehrambenih proizvoda u pokrajinama Hesen i Donja Saksonija.
U nekim zemljama Evropske unije život bez vakcine protiv kovida 19 ili potvrde o preležanoj koroni ima još više ograničenja. U Italiji bez zelenog pasoša niko više ne može da traži posao. U Francuskoj u određenim zanimanjima mogu da rade još samo vakcinisani, među njima su zdravstveni radnici, vatrogasci i policajci. Nevakcinisani su suspendovani i ne primaju plate.
Sve sertifikate o vakcinaciji poništiti?
Ministarstvo zdravlja Njemačke smatra da bi lažni sertifikati mogli da budu poništeni. Zašto se to do sada nije dogodilo, Ministarstvo nije htjelo da odgovori na upit DW-a. A sa sertifikatom koji izdaje Institut Robert Koh Miki Maus je mogao da dokaže da je vakcinisan – čak i ovog 3. novembra 2021.
U svakom slučaju bi ovo bilo rješenje za sertifikate, gdje je poznato da se radi o lažnim, ali ne i poništavanje mase lažiranih sertifikata. Za televiziju n-tv je Ridiger Trost iz firme za bezbjednost „F-Secure” izjavio: „Postoji samo jedno čisto rješenje. Svi sertifikati moraju da se povuku.“
Hoće li se poništiti svi sertifikati?
Faktor čovjek odlučujući
Otprilike se to isto dogodilo i sa ključem, na kojem su bili zasnovani lažni sertifikati, koji su izdavani u Sjevernoj Makedoniji. „Ali, to takođe znači da su i svi regularni sertifikati nevažeći, koji su izdati po istom ključu“, objašnjava novinar Bek.
U Njemačkoj ili Francuskoj bi takav korak mogao da znači da bi milioni ljudi, koji imaju ispravan digitalni vakcinacioni pasoš morali da dobiju novi sertifikat. Onda bi kompletna procedura morala da krene ispočetka – vjerovatno i kod falsifikovanja. Posebno ako nadležne službe i ovlašćena lica ne promijene ništa u svom ponašanju. Jer, prema ekspertima za bezbjednost, nije ključ sertifikata razlog zašto je u opticaju toliko falsifikata. Već čovjek.
Alimentacija u BiH – Alimentacioni fond spas za samohrane roditelje u BiH
Izvor: Radio Slobodna Europa
Samohrana majka iz Banjaluke, koja je željela ostati anonimna, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da se razvela prije 13 godina. Već godinama, kako kaže, ne uspijeva da naplati alimentaciju za dijete. Bivši suprug, ističe ona, alimentaciju od 250 maraka (125 eura) ne plaća.
„Imam dijete od 15 godina. Bila sam i u sigurnoj kući zbog nasilja u porodici. Razvela sam se 2008. godine. Presudom suda dodijeljena je alimentacija za dijete od 250 maraka (125 evra), koju bivši suprug ne plaća. Od razvoda do danas praktično nije plaćao alimentaciju ni godinu dana“, ističe ova Banjalučanka za RSE.
Prema njenim riječima, bivši suprug je alimentaciju plaćao putem administrativne zabrane, odnosno na način da je njegova firma oduzimala od plate mjesečni iznos koji je sud dodijelio za alimentaciju. Nakon što je dobio otkaz, dodaje, počeo je da izbjegava svoju obavezu.
„Sud u Banjaluci je potom dao dozvolu za izuzeće imovine, ali on nije imao imovinu na svoje ime. Trenutno bivši suprug radi na crno u inostranstvu“, ističe ova majka.
U Bosni i Hercegovini (BiH) nema zvaničnih podataka o tome koliko se jednoroditeljskih porodica suočava sa nemogućnošću naplate alimentacije. Prema procjenama udruženja koja se bave pravima jednoroditeljskih porodica, pomoć za izdržavanje djeteta ili alimentaciju u BiH plaća prosječno svaki četvrti do peti roditelj ili roditeljka.
Udruženje samohranih roditelja „Ponos“ iz Banjaluke, u jednom od istraživanja koje je uradilo sa Helsinškim parlamentom građana, u Banjaluci i okolnim mjestima, utvrdilo je da alimentaciju redovno plaća tek 7 odsto roditelja, a oko 20 odsto njih plaća povremeno.
Istraživanje je provedeno prije nekoliko godina među 450 jednoroditeljskih porodica. Međutim, u Udruženju „Ponos“ ističu da i novije ankete pokazuju da se situacija ne mijenja.
„Ne pomažu ni sudske presude da se poboljša stanje. Bez obzira i na činjenicu da sud presudi obavezu plaćanja alimentacije, iz nekog razloga, osoba koja ne plaća alimentaciju može lako da se izvuče. Ako ne platite struju ili kaznu za auto, vama automatski idu druge kazne, ali ako ne plaćate za dijete, to se najčešće ne posmatra kao kažnjivo djelo“, kaže za RSE Dijana Miljatović, zakonska zastupnica Udruženja „Ponos“.
Roditelji koji pokušavaju da dobiju alimentaciju već dvije decenije traže od dva bh.entiteta, u čijim je to nadležnostima, da formiraju alimentacione fondove.
Kako kaže sagovornica RSE sa početka priče, za majke koje su u sličnoj situaciji kao ona, podrška institucija, odnosno osnivanje alimentacionog fonda iz kog bi se isplaćivala pomoć za djecu čiji roditelj ili roditeljka ne plaća alimentaciju, bi za njih značila.
„Za moje dijete je, vjerovatno, već kasno dok dočekamo formiranje alimentacionog fonda. Ja znam koliko je to sve teško i koliko je teško kada je nekoga strah reći. Sada imam ‘petlju’ da pričam o tome. Od 2008. godine prošlo je dosta godina, osamostalila sam se i uspjela sa djetetom. Ova moja izjava je i moja podrška svim ženama da ne odustaju“, navodi ova Banjalučanka.
Ekonomsko zlostavljanje žena teško kao i fizičko
U jednom od entiteta, Republici Srpskoj (RS), u septembru ove godine je formirana Radna grupa za izradu Nacrta zakona o alimentacionom fondu. Tekst nacrta bi, po riječima Sonje Davidović, ministarke porodice, omladine i sporta RS trebao biti završen za 90 dana. Poslije toga bi se pristupilo izradi zakonskog prijedloga.
„Kada pripremimo tekst prijedloga zakona, onda bismo mogli planirati za narednu godinu programom rada Narodne skupštine i Zakon o alimentacionom fondu“, navodi Davidović za RSE, dodajući i da će se tokom izrade nacrta saznati i koji je to broj majki i očeva koji bi bili korisnici Alimentacionog fonda, kako bi se utvrdilo i koji bi početni kapital trebao za početak rada fonda.
„Prema podacima iz 2019. godine imamo negdje oko 200 majki i oko 50 očeva u RS gdje se oni staraju i izdržavaju djecu, a nemaju, ne dobijaju alimentaciju, roditelji ne izvršavaju to svoje pravo po osnovu pravosnažne sudske odluke. Prema ovim podacima, ta neka početna, inicijalna sredstva za alimentacioni fond bila bi oko milion maraka“, rekla je Davidović.
Ministarka, međutim, nije govorila o konkretnim rješenjima, ali je istakla da su se razmatrala rješenja zemalja u regionu.
„Na Radnoj grupi biće da se opredijeli o najboljem modelu za način funkcionisanja Alimentacionog fonda. Cilj je, u stvari, da stanemo nekako iza tih roditelja, da imaju tu jednu sigurnost i da svako dijete ima pravo na ono što mu pripada“, ističe Davidović.
Kakva je situacija u Federaciji BiH?
U Centru za ženska prava iz Zenice, koje se bavi i zastupanjem ugroženih jednoroditeljskih porodica zbog neplaćanja alimentacije, ističu kako se roditelji koji ne pomažu u izdržavanju djeteta ili djece često pravdaju neimaštinom, nemogućnošću plaćanja.
„Nekada jednostavno ne žele da plaćaju, smatrajući da novci idu u ruke drugog bračnog ili vanbračnog partnera ili sa djetetom“, navodi za RSE Sabina Mahić iz Odjela pravne i psihološke podrške Centra.
Alimentacija se često izbjegava radom na crno, kada je teško dokazati primanja.
„Susrećemo se i sa prepisima imovine u vlasništvo bliskog srodnika ili nekoga u koga imaju povjerenje. Često mijenjaju i firme za koje rade. Mi ih često pronalazimo, ali onda daju najčešće otkaz. U posljednje vrijeme imamo i slučajeve da bježe iz zemlje, na rad u inostranstvo. Teško ih tamo pronađemo, ali kada ih i pronađemo, isto tako napuštaju radno mjesto“, kaže Mahić.
U Centru za ženska prava ističu kako nema jedinstvenih podataka o tome koliko se provode sudske presude o naplati alimentacije, ali da njihova iskustva iz prakse pokazuju da je znatno manje majki koje su uspjele da naplate alimentaciju nakon sudske presude, od presuda nakon kojih naplata nije bila moguća.
Isto tako, navode da nisu zabilježili niti jednu sudsku presudu kojom bi bila određena mjera zatvora. Krivičnim zakonima u RS i FBiH propisano je krivično djelo za one koji ne plaćaju alimentaciju po sudskoj presudi.
„Za takvo djelo se može izreći kazna zatvora čak do tri godine. Iz naše prakse nismo imali niti jednu takvu kaznu. Problem je u samom Zakonu gdje se traži da se dokaže umišljajno postupanje dužnika. U suštini žena mora da dokaže da svjesno ne želi da plaća alimentaciju“, ističe za RSE Aida Ćosić, koordinatorica Odjela za pravnu i psihološku pomoć u Centru za ženska prava iz Zenice.
Šta kaže zakon u Federaciji BiH?
Vlada Federacije BiH je 2014. godine zadužila entitetsko Ministarstvo pravde da u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalne politike razmotri mogućnost za osnivanje Alimentacionog fonda i Vladi dostavi prijedlog za rješenje.
Do danas nije ništa učinjeno da se Fond uspostavi.
U Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH, u odgovoru na upit RSE, navode da je članom 237 Porodičnog zakona FBiH propisano da je organ starateljstva (centar za socijalni rad, odnosno opštinska služba kojoj su povjereni ti poslovi) dužan osigurati sredstva za izdržavanje djeteta. No Zakon, kako se navodi, ne sadrži precizne odredbe o načinu finansiranja, niti odredbe za izradu podzakonskog akta koji bi to regulisao.
U tom kontekstu, u Ministarstvu rada i socijalne politike ističu kako su oni i inicirali zaključak Vlade FBiH kojim je zatraženo od Ministarstva pravde FBiH da preciznije dopuni Zakon u smislu definisanja finansiranja.
U tom Ministarstvu navode i da od ranije raspolažu “podatkom da ima 97 evidentiranih zahtjeva za osiguranje sredstava za izdržavanje maloljetne djece iz budžetskih sredstava Federacije BiH”.
Ističu i kako nisu upoznati da li je Ministarstvo pravde preduzelo aktivnosti na dopuni Porodičnog zakona FBiH.
Iz Ministarstva pravde FBiH nisu odgovorili na upit RSE šta su razlozi neformiranja Alimentacionog fonda.
Nema ‘prisilne’ naplate alimentacija
Projekt koordinatorica u Fondaciji Cure iz Sarajeva Selma Hadžihalilović kaže za RSE kako postoje i majke i očevi koji ne pokreću sudske postupke za prisilnu naplatu alimentacije.
“ U razgovoru sa pravnim zastupnicima oni shvate da će ti procesi biti jako dugi, da će koštati finansijski i da nema mogućnosti prisilne naplate, jer druga strana će uvijek pronaći neki razlog kojim će opravdati na sudu zašto ne izvršava sudsku presudu o izdržavanju djece”, navodi Hadžihalilović.
U Bosni i Hercegovini nema jedinstvenog zakona na nivou države kojim bi se definisala pitanja prava porodice. To je regulisano porodičnim zakonima na nivou entiteta.
Tim zakonima određeno je da dijete nakon razvoda roditelja mora nastaviti živjeti istim standardom kao dok su roditelji bili zajedno.
Advokati na protestu u Beogradu pokušali da blokiraju autoput
Izvor: SlobodnaEuropa
olicija je sprečila pokušaj advokata da u toku protesta protiv odluke Vrhovnog kasacionog suda o bankama, blokiraju autoput u Beogradu 2. oktobra.
Protest je završen ispred Palate pravde, a počeo je ispred zgrade Ustavnog suda, zbog nezadovoljstva novom odlukom Vrhovnog kasacionog suda (VKS) od 16. septembra, vezano za naplatu obrade i osiguranja kredita, za koju advokati kažu da ide na štetu građanima a u korist bankama.
Tu se okupljenima obratila zamenica višeg javnog tužioca u penziji, Milena Vukašinović, i rekla da se stidi pravne struke u kojoj je celog života radila.
“Stidim se i kajem što sam 39 godina radila kao zamenik javnog tužioca i otišla u penziju kao zamenik višeg javnog tužioca. Ovo nije samo sramna odluka VKS, već je i sunovrat pravosuđa, svih sudija i tužilaca, i potrebno je da i oni dignu glas”, rekla je ona.
Advokat Bojan Čedić poručio je da tumačenja stava o naplati troškova obrade kredita VKS nisu potrebna jer je, kako je naveo, zakonom iz 1978. predviđeno da je “isključiva cena koštanja kredita – kamata”.
Advokati na protestu sa zahtevom da VKS povuče novo pravno mišljenje o naplati obrade kredita
Protesna šetnja se od zgrade Ustavnog suda kretala ka Pravnom fakultetu, zatim do zgrade Narodne banke Srbije i Vrhovnog kasacionog suda, da bi se završila kod zgrade Palate pravde.
Tada se deo okupljenih advokata na poziv jednog od govornika uputio prema mostu Gazela, kako bi pokušali da na kratko blokiraju autoput, ali ih je u tome sprečio kordon policije. Većih incidenata nije bilo.
Advokate su na ovom protestu podržale kolege iz unutrašnjosti, ekološke organizacije, kao i brojne javne ličnosti koje su preko video bima poslale svoje poruke podrške.
Naredni protest advokata najavljen je za 23. oktobar, kada bi u zgradi Pravnog fakulteta trebalo da se biraju članovi advokatskih komora.
Advokati u blizini Narodne banke Srbije, 2. oktobar 2021.
Zašto je organizovan protest?
Protesti advokata intenzivirali su se nakon 16. septembra, kada je VKS doneo novi stav u vezi sa troškovima za obradu kredita i naplatu premije osiguranja kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita (NKOSK).
To je dopuna stava iz maja 2018. godine, prema kojem su se sudovi do sada upravljali i presuđivali u korist građana u desetinama hiljada sudskih sporova protiv banaka zbog naplate troškova kredita.
Prema toj dopuni, banke imaju pravo da naplaćuju naknade na ime troškova obrade i osiguranja kredita, sa tom novinom što sada nemaju obavezu da dokazuju strukturu i visinu pojedinačnih troškova od kojih se te naknade sastoje.
Advokatska udruženja smatraju da je nov pravni stav VKS suprotan onom iz 2018. i da narušava načela pravne sigurnosti i jednakosti građana pred sudom. Zahtev advokata je da VKS povuče ovaj stav, jer, kako smatraju, nije bilo osnova da posle tri godine ujednačene sudske prakse VKS donosi potpuno novi stav.
Na protestu u subotu 2. oktobra, advokati su poručili da mora biti povučena dopuna stava koju je doneo VKS i da od tog zahteva neće odustati.
Reakcije institucija: ‘Advokati vrše pritisak’
Tokom trajanja protesta oglasilo se Ministarstvo pravde Srbije i u saopštenju navelo da se osporavanjem odluke protestima i fizičkim obračunima ugrožavaju postulati položaja sudija, koji je utemeljen Ustavom Srbije i zasnovan na načelu nezavisnosti, “koje podrazumeva i zabranu svakog uticaja na sudiju prilikom vršenja sudijske funkcije”.
Neprihvatljivim pritiscima na Vrhovni kasacioni sud urušava se integritet pravosudja u celini, te Ministarstvo pravde podseća da je dužnost svih da poštuju nezavisnost sudstva i da se stavovi suda ne mogu zauzimati na ulici, niti ih može zauzimati bilo ko drugi osim sudija”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde.
Pre toga, 28. septembra reagovao je i Visoki savet sudstva, a u saopštenju stoji da reaguju zbog „medijskog i advokatskog pritiska na Vrhovni kasacioni sud i ugrožavanje ustavom zajemčenih ličnih prava i profesionalne autonomije nosilaca sudijske funkcije“.
„Sudske odluke zasnivaju se na činjeničnom stanju utvrđenom u svakom pojedinačnom postupku i svaka stranka nezadovoljna odlukom prvostepenog suda ima pravo na žalbu. Sudovi ne smeju da se stave u funkciju bilo koje strane u postupku, i u domaćem pravnom sistemu zauzeti pravni stavovi Vrhovnog kasacionog suda nisu formalan izvor prava“, navedeno je u saopštenju Visokog saveta sudstva.
Dosadašnji protesti advokata
Nakon sporne odluke VKS , na prvom protestu 20. septembra, demonstranti su upali u zgradu Visokog kasacionog suda. Obezbeđenje je pokušalo da spreči demonstrante da uđu u zgradu i došlo je do koškanja, ali bez većih incidenata.
Direktan link
Četiri dana nakon toga, organizovan je još jedan protest a sva suđenja u Srbiji zakazana za petak, 24. septembar, bila su odložena jer su advokati stupili u jednodnevni štrajk upozorenja.
Apelacioni sud u Beogradu je u februaru 2018. godine doneo prvu pravosnažnu presudu po kojoj banka nema pravo da od klijenata naplaćuje trošak obrade kredita, a presudom je utvrđeno da je odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita suprotna Zakonu o obligacionim odnosima.
Nakon toga, VKS je u maju 2018. usvojio pravni stav u kome je navedeno da banka ima pravo na naplatu troškova i naknadu bankarskih usluga, pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita.
Predlog o autentičnom tumačenju tri zakona kojima se definiše poslovanje banaka, a na osnovu kojih su građani tužili banke, ušao je u skupštinsku proceduru, ali je povučen početkom jula ove godine.
Ta tumačenja zakona, koja bi onemogućila građane da tuže banke, zauzimala su stav koji je išao u korist bankama, dozvoljavajući im da naplaćuju naknadu obrade kredita i ostalih usluga, bez obaveze da o visini takse i njenoj svrsishodnosti polemišu sa klijentima.
Reč je o Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obligacionim odnosima i Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga.
Banke najavile da neće naplaćivati sudske troškove
Udruženje banaka Srbije 20. septembra pozdravilo je odluku Vrhovnog kasacionog suda, te najavilo da su banke “izrazile spremnost” da, ako dobiju sudski spor koji je u toku, ne naplaćuju od korisnika njene troškove.
“Predmeti u kojima je doneta i izvršena presuda protiv banaka, takođe neće biti predmet bilo kakve pravne akcije banaka protiv klijenata (tužilaca)”, navodi se u saopštenju koje je 20. septembra objavljeno na sajtu Udruženja banaka Srbije.
Udruženje je ocenilo da se stavovima VKS pravosudni sistem Srbije “približio pravosudnim sistemima Evropske unije i zemalja regiona, u kojima je identičan stav još ranije zauzet”.
