ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU, BROJ: AP 2321/18(“Sl. glasnik BiH”, br. 43/2020) |
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2321/18, rješavajući apelacije “Poljoopreme” d.d. Sarajevo i “Mellain” d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 94/14), u sastavu:
– Zlatko M. Knežević, predsjednik,
– Mato Tadić, potpredsjednik,
– Mirsad Ćeman, potpredsjednik,
– Valerija Galić, sudija,
– Miodrag Simović, sudija,
– Seada Palavrić, sudija,
na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, donio je
ODLUKU
O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
USVAJAJU SE apelacije “Poljoopreme” d.d. Sarajevo i “Mellain” d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENjE
I – Uvod
1. “Poljooprema” d.d. Sarajevo (u daljem tekstu: apelantkinja “Poljooprema”), koju zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću “Marić & Co” d.o.o. Sarajevo, podnijela je 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2321/18.
2. “Mellain” d.o.o. Sarajevo (u daljem tekstu: apelant “Mellain” ili zajedno sa apelantkinjom “Poljooprema”: apelanti), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 066829 17 P 2 od 13. juna 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2330/18.
II – Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da su apelanti u predmetnom parničnom postupku imali procesni status tuženih, a osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u smislu člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2321/18 i AP 2330/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2321/18.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i punomoćnika tužilaca Alije Čobića, Avdulaha Kukića i Mulaza Tarića (u daljem tekstu: tužioci) zatraženo je 24. septembra, odnosno 6. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 1. oktobra do 21. novembra 2019. godine. Punomoćnik tužilaca u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelacije.
III – Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Apelanti su 5. decembra 2007. godine međusobno zaključili notarski obrađen Ugovor pod brojem OPU 1573/2007 kojim je apelantkinja “Poljooprema”, kao prodavac, prodala apelantu “Mellain”, kao kupcu (u daljem tekstu: predmetni ugovor), nepokretnosti u Sarajevu, u naravi zemljište iz tri zk. uloška (u daljem tekstu: predmetne nepokretnosti). Na osnovu predmetnog ugovora apelant “Mellain” se uknjižio kao sopstvenik predmetnih nepokretnosti u zemljišnim knjigama.
8. Tužioci su u svojstvu bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema” 5. decembra 2008. godine pokrenuli parnični postupak protiv apelanata radi utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora i brisanja upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama.
Parnični postupak
9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Opštinski sud je Presudom broj 65 0 P 066829 08 P od 14. decembra 2012. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Apelanti su u odgovorima na tužbu istakli brojne prigovore, između ostalog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca, jer su oni svoje dionice koje su posjedovali kod apelantkinje “Poljooprema” prodali 2005. godine, zatim, prigovor neurednosti tužbe i nepravilno označene vrijednosti spora (vsp. 10.100,00 KM) s obzirom na vrijednost predmetnog ugovora (više od 2.000.000,00 KM).
11. Tokom postupka Opštinski sud je izvršio uvid u materijalne dokaze, i to predmetni ugovor, dopise Kantonalne agencije za privatizaciju (u daljem tekstu: Agencija za privatizaciju) od 1. septembra 2008. godine, te 17. juna 2009. godine uz koje je dostavljen spisak nepokretnosti koje su svojina apelantkinje “Poljooprema” za potrebe izrade programa privatizacije, odluku dioničara apelantkinje “Poljooprema” od 29. juna 2007. godine, ugovore o kupoprodaji dionica iz 2005. godine koje su zaključili tužioci sa firmom “Sjemekop” d.o.o. Sarajevo kojima su prodali svoje dionice koje su imali kod apelantkinje “Poljooprema”, program privatizacije i početni bilans apelantkinje “Poljooprema”, te spis privatizacije Agencije za privatizaciju, podnesak Agencije za privatizaciju od 4. februara 2010. godine, te je saslušan svjedok N.P. u svojstvu direktora Agencije za privatizaciju, koji je i potpisao dopise Agencije za privatizaciju.
12. Na osnovu ocjene sprovedenih dokaza, Opštinski sud je utvrdio da je apelantkinja “Poljooprema”, kao sopstvenik predmetnih nepokretnosti, slobodno raspolagala svojom imovinom koju je prodala apelantu zaključujući notarski obrađen ugovor uz prethodnu saglasnost Skupštine apelantkinje “Poljooprema”. U vezi sa tvrdnjama tužilaca da predmetne nepokretnosti nisu bile uključene u početni bilans apelantkinje “Poljooprema”, Opštinski sud je naveo da tužioci tu činjenicu nisu dokazali tokom postupka. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je tokom postupka izvršen uvid u dva podneska Agencije za privatizaciju koji su međusobno kontradiktorni, a odnose se na istu stvar, pa je u vezi s tim saslušan direktor Agencije za privatizaciju N.P., čiji je iskaz prvostepeni sud prezentovao na strani 5. obrazloženja. Opštinski sud je, potom, između ostalog, naveo da iskaz direktora Agencije za privatizaciju smatra profesionalnim, koji detaljno pojašnjava sporno pitanje, te da je poklonio vjeru iskazu u kojem se tvrdi da je dopis od 17. juna 2009. godine dat na osnovu nepotpunog pregleda spisa, dok se dopis od 4. februara 2010. godine odnosi na cio spis privatizacije pri čemu je dat odgovor da se predmetne nepokretnosti nalaze u početnom bilansu apelantkinje “Poljooprema” pod stavkom zemljište (detaljnije o ocjeni tog dokaza na strani 5. obrazloženja).
13. Iz iskaza tužilaca u svojstvu parničnih stranaka proizilazi da su do spoznaje da predmetne nepokretnosti nisu bile uključene u početni bilans došli iz međusobnog razgovora radnika apelantkinje “Poljooprema”, što je Opštinski sud ocijenio kao paušalan, proizvoljan i ničim dokazan. Isto tako, izjave tužilaca da nisu znali da li su bili dioničari apelantkinje “Poljooprema” u vrijeme prodaje predmetnih nepokretnosti, ni kada je izvršena privatizacija apelantkinje “Poljooprema”, takođe, ukazuju na proizvoljan pristup tužilaca u predmetnoj parnici u njihovom nastojanju da opravdaju tužbeni zahtjev.
14. Odlučujući o žalbama tužilaca Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 066829 13 Gž od 12. decembra 2014. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja “Poljooprema” bila vlasnik predmetnih nepokretnosti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, jer iz predmetnog ugovora proizilazi da je prodavac imao pravo raspolaganja na predmetnim nepokretnostima, pri čemu tokom postupka nije izvršen uvid u zemljišnoknjižno stanje kako bi se sa sigurnošću utvrdilo o kakvom pravu na nepokretnostima se radi.
16. Potom je Kantonalni sud naveo da, iako su oba dopisa Agencije za privatizaciju međusobno kontradiktorna, a oba je potpisao svjedok N.M., kao direktor Agencije za privatizaciju, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao isključivo na iskazu tog svjedoka, bez izvođenja dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke. Prema mišljenju drugostepenog suda, u kontekstu ovako kontradiktornih dokaza odluka prvostepenog suda se nije mogla zasnovati isključivo na tumačenju programa privatiziacije i početnog bilansa koje je dao imenovani svjedok (direktor Agencije za privatizaciju). Kako je prvostepeni sud svoje sudijsko uvjerenje o stručnim pitanjima zasnovao na iskazu svjedoka, a ne na iskazu vještaka, propuštajući da koristi svoja ovlašćenja iz člana 7 stav 2 ZPP, prvostepeni sud je počinio povredu pravila postupka koja je dovela do onemogućavanja stranaka u raspravljanju pred sudom i dokazivanja pravno relevantnih činjenica.
Ponovni postupak u okviru koga su donesene osporene presude
17. Odlučujući u ponovnom postupku Opštinski sud je Presudom broj 65 0 P 066829 17 P 2 od 13. juna 2017. godine utvrdio ništavost predmetnog ugovora i, shodno tome, ZK uredu u Sarajevu naložio brisanje upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama uz obavezivanje apelanata da tužiocima solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
18. U ponovljenom postupku apelanti su istakli da ostaju pri svim navodima koje su istakli u ranijem postupku i odgovoru na tužbu, kao i predloženim dokazima, pri čemu je sud usvojio prijedlog tužilaca da se u predmetnoj pravnoj stvari pozovu Kanton Sarajevo i Agencija za privatizaciju kao umješači, ili da se izjasne da li osporavaju svojinska prava apelantkinje “Poljooprema”.
19. Na pripremnom ročištu sprovedeni su dokazi kao u prethodnom postupku uz sprovođenje i novih dokaza (sve taksativno navedeno na strani 4. obrazloženja). Opštinski sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizilazi da su predmetne nepokretnosti uknjižene kao državna svojina, a kao nosilac prava raspolaganja na njima uknjižena je apelantkinja “Poljooprema”.
20. Dakle, Opštinski sud je tokom postupka utvrdio da su apelanti međusobno zaključili predmetni ugovor, te da je apelantkinja “Poljooprema” na predmetnim nepokretnostima imala upisano pravo raspolaganja (što je utvrđeno iz istorijata zk. izvadaka) i da je u tom svojstvu prometovala predmetne nepokretnosti na kojima se, u konačnici, u zemljišnim knjigama upisao apelant “Mellain” kao sopstvenik. Tokom postupka je, takođe, utvrđeno da je Skupština apelantkinje “Poljooprema” donijela odluku o prometovanju predmetnih nepokretnosti pri čemu je saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora dao i predsjednik Uprave apelantkinje “Poljooprema”.
21. Ono što je prvostepenom sudu bilo sporno jeste pitanje da li su predmetne nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje mogle biti prometovane, imajući u vidu stanje u zemljišnim knjigama na kojima je apelantkinja imala upisano pravo raspolaganja, odnosno da li su nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje bile u programu privatizacije apelantkinje i njenom početnom bilansu. Shodno spornim pitanjima, a slijedeći uputstva Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ponovo zatražio izjašnjenje Agencije za privatizaciju koja se izjasnila da nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje nisu bile obuhvaćene programom privatizacije i početnim bilansom apelantkinje “Poljooprema”. Slično je u svom izjašnjenju naveo i zakonski zastupnik Kantona Sarajevo, koji je još istakao da u potpunosti osporava svojinska prava apelantkinje “Poljooprema” na prometovanim nepokretnostima. Iz izjašnjenja navedenih institucija Opštinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o preostaloj neprivatizovanoj imovini kojom, shodno članu 31 Zakona o privatizaciji preduzeća, upravlja vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću, a to je u konkretnom slučaju Vlada Kantona Sarajevo.
22. Opštinski sud je potom naveo da su saslušani svjedoci, koje su predložili apelanti N.P., M.S., M.K. i V.Č., u svojim iskazima iznijeli potpuno drugačiji stav od stavova koje su iznijele navedene institucije (Kanton Sarajevo i Agencija za privatizaciju). Tako je bivši direktor Agencije za privatizaciju N.P. u svom iskazu, između ostalog, istakao da mu je poznat slučaj privatizacije apelantkinje “Poljooprema” i da zna da je u rubrici zemljište i nepokretnosti prikazana ukupna vrijednost nepokretnosti i da su predmetne nepokretnosti vjerovatno uključene u početni bilans, jer samo nepokretnosti koje su bile van domašaja preduzeća nisu mogle biti obuhvaćene početnim bilansom. Još je istakao da u vrijeme privatizacije apelantkinje “Poljooprema” preduzeća nisu bila po zakonu obavezna da rade analitiku nepokretnosti prije privatizacije, već su samo upisivala ukupnu masu nepokretnosti bez njihovog preciziranja, izraženu kroz njihovu ukupnu novčanu vrijednost. Tek kasnije je Upravni odbor Agencije za privatizaciju donio odluku da se radi analitika nepokretnosti kako bi se izbjegli ovakvi problemi, ali to tek kasnije, nakon što je apelantkinja “Poljooprema” privatizovana. Zaposlenik apelantkinje “Poljooprema” koji je u vrijeme privatizacije radio u računovodstvu, kao i direktor apelantkinje “Poljooprema” su se izjasnili da je u početnom balansu jasno naznačeno da je predmet privatizacije zemljište u tačno naznačenoj vrijednosti koje je uključivalo i zemljište koje je bilo predmet kupoprodaje.
23. Direktor apelanta “Mellain” se u svom iskazu izjasnio na okolnosti zaključenja predmetnog ugovora, između ostalog, da je notar prikupio i provjerio svu relevantnu dokumentaciju za koju je rekao da je u redu, da je prodavac sopstvenik nepokretnosti i da ne postoje nikakve prepreke za zaključenje predmetnog ugovora, pri čemu je upravo apelant “Mellain” zahtijevao da apelantkinja “Poljooprema” donese odluku kojom se daje saglasnost na zaključenje ugovora.
24. Međutim, Opštinski sud je, slijedeći uputstva Kantonalnog suda, istakao da se na iskazima svjedoka ne može utvrditi da li su nepokretnosti, koje su bile predmet kupoprodaje bile uključene u program privatizacije, već da je bilo potrebno sprovesti vještačenje kako bi se to pitanje rasvijetlilo. Da li su predmetne nepokretnosti uključene u početni bilans nije se moglo utvrditi ni iz privatizacijskog spisa, ni iz informacije Agencije za privatizaciju u kojoj su pobrojane nepokretnosti u svojini apelantkinje “Poljooprema”, jer utvrđena ukupna vrijednost zemljišta u početnom bilansu ne znači da su u toj vrijednosti obuhvaćene i predmetne nepokretnosti. Shodno tome, Opštinski sud je naveo da je apelantkinja “Poljooprema”, s obzirom na tvrdnje Agencije za privatizaciju i Kantona Sarajevo i činjenicu da se sporno pitanje nije moglo riješiti iskazima svjedoka, morala da predloži vještačenje vještaka ekonomske struke.
25. Opštinski sud je, imajući u vidu da je u momentu zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o svojinskopravnim odnosima, te činjenicu da je apelantkinja “Poljooprema” u momentu zaključenja ugovora na predmetima kupoprodaje imala upisano pravo raspolaganja, te činjenicu da tokom postupka nije utvrđeno da su predmetne nepokretnosti bile evidentirane u početni bilans apelantkinje “Poljooprema” i da su bile uključene u program privatizacije, zaključio da je apelantkinja “Poljooprema” na apelanta “Mellain” prenijela više prava nego što je imala. Iz navedenog slijedi da apelantkinja “Poljooprema” nije mogla da raspolaže predmetnim nepokretnostima iz čega slijedi zaključak da je predmetni ugovor ništav, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO).
26. Opštinski sud je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužilaca ocijenio neosnovanim, jer tužioci, kao bivši dioničari apelantkinje “Poljooprema” imaju pravo tražiti da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora shodno članu 103 ZOO, pri čemu je prvostepeni sud naglasio da bi suprotna odluka kršila pravo na pristup sudu tužilaca, što je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanata da punomoćnica tužilaca ima konflikt interesa za zastupanje tužilaca, jer je bila šef Pravne službe apelantkinje “Poljooprema” u momentu privatizacije budući da je predmet spora utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, a ne privatizacija apelantkinje “Poljooprema”.
27. Odlučujući o žalbama apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
28. Kantonalni sud je brojne prigovore ocijenio neosnovanim, jer se žalbama ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
29. U vezi sa prigovorom kojim se žalbama ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužilaca kao bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema”, koji su svoje dionice koje su posjedovali kod imenovane apelantkinje prodali 2005. godine, dakle, prije zaključenja predmetnog ugovora, Kantonalni sud je naveo da je prigovor neosnovan. U tom pravcu je taj sud naveo da su tužioci bili zaposlenici i dioničari apelantkinje, a da je nakon privatizacije apelantkinja “Poljooprema” promijenila svojinsku strukturu, te da je u konkretnom slučaju privatizacija državnog kapitala izvršena metodom javnog upisa dionica. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa preduzeća (aktivni podbilans) došlo je do umanjenja vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a time i vrijednosti dionica koje su tužioci posjedovali. Shodno tome, kako se prema članu 109 ZOO na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice i kako je u konkretnom slučaju nesporno postojanje javnog interesa, kao i pravnog interesa tužilaca u smislu eventualnog obeštećenja, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužioci imaju pravni interes za podnošenje ove tužbe, kao i aktivnu legitimaciju.
30. Potom je Kantonalni sud naveo da je neosnovan prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je vijeće tog suda na sjednici izvršilo uvid u materijalne dokaze iz kojih proizilazi da je apelantkinja “Poljooprema” u momentu zaključenja predmetnog ugovora imala upisano pravo raspolaganja na predmetnim nepokretnostima. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud, apelantkinja “Poljooprema” je kao dioničarsko društvo u privatnoj svojini zaključila predmetni ugovor i stoga “ne može biti nosilac prava raspolaganja na predmetu kupoprodaje, što je pravo koje proističe iz društvene svojine”. Navedeni podaci su vidljivi iz zemljišnih knjiga, pa je stoga neosnovano pozivanje apelanta “Mellain” na načelo povjerenja u zemljišne knjige i savjesnost kupca, jer je on bio obavezan da prije zaključenja predmetnog ugovora koji je zaključen nakon privatizacije provjeri da li je apelantkinja “Poljooprema” mogla da raspolaže predmetnim nepokretnostima.
31. Dalje je Kantonalni sud naveo da apelant neosnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da su odlučnu činjenicu da predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene postupkom privatizacije apelantkinje “Poljooprema” tužioci dokazali izvedenim dokazima (sadržinom spisa koji je dostavila Agencija za privatizaciju, dopisom istog organa i Kantonalnog pravobranilaštva). Tvrdnju da su predmetne nepokretnosti, ipak, sadržane u početnom bilansu pod stavkom zemljišta iznijela je apelantkinja “Poljooprema”, pa je na osnovu člana 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) tu tvrdnju bila dužna da dokazuje vještačenjem vještaka ekonomske struke.
32. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovor koji se odnosio na označenu vrijednost spora (tužioci su vrijednost spora označili u iznosu od 10.100,00 KM). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su apelanti ovaj prigovor mogli da iznesu u odgovoru na tužbu (član 71 stav 1 ZPP) o kojem je prvostepeni sud bio dužan da raspravi, u smislu člana 79 stav 1 ZPP. Shodno tome, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 321 stav (3) ZPP i nije povrijedio procesna prava stranaka propuštajući da sam odredi vrijednost spora s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe i odredbu člana 237 ZPP.
33. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanata da je tužba neosnovana i zbog toga što su tužioci, kao dioničari, mogli da pokrenu postupak poništenja odluke apelantkinje “Poljooprema” o prodaji predmetne nepokretnosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su tužioci tokom saslušanja pred prvostepenim sudom izjavili da su svoje dionice prodali nakon privatizacije apelantkinje “Poljooprema” (tokom 2005. godine), te da stoga nisu mogli da ulažu prigovor na odluku Skupštine dioničara navedene apelantkinje kojom je data saglasnost na sklapanje predmetnog ugovora. Shodno tome, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora tako da sadržina pravne zaštite koju tužioci traže u ovom predmetu nije istovjetna sa onom koja bi se postigla putem postupka osporavanja odluke Skupštine dioničara apelantkinje “Poljooprema”.
34. Kantonalni sud je, takođe, naveo da prvostepeni sud nije prekoračio ovlašćenja i da je pravilno postupio u izvođenju pojedinih dokaza po službenoj dužnosti, budući da je uvidom u zk. izvadak utvrdio da apelantkinja “Poljooprema” na predmetnim nepokretnostima ima upisano pravo raspolaganja na osnovu čega je izveo pravilan zaključak da se radi o preostaloj neprivatizovanoj imovini.
35. Shodno svemu navedenom, drugostepeni sud je zaključio da su apelanti bili svjesni stanja upisa u zemljišnim knjigama, pri čemu je prodavac bio svjestan i koja je imovina bila predmet privatizacije i da na predmetnoj imovini nije stekao pravo svojine, pa su, i pored toga, apelanti zaključili predmetni ugovor koji je suprotan članu 31 Zakona o privatizaciji preduzeća i kao takav je ništav, u smislu čl. 103 i 109 ZOO.
IV – Apelacija
a) Navodi iz apelacije
36. Apelanti u iscrpnim apelacijama iznose brojne prigovore tvrdeći da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi sa procesnim prigovorima, apelanti ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca koji su tokom postupka isticali, ali da je od redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje, jer apelanti kao bivši dioničari apelantkinje “Poljooprema” nemaju nikakav pravni interes u ovom predmetu da traže ništavost predmetnog ugovora koji ih se uopšte ne tiče, jer su svoje dionice prodali prije sklapanja predmetnog ugovora. Posebno, tužioci nisu aktivno legitimisani da traže brisanje upisa u zemljišnoj knjizi, jer je to pravo rezervisano samo za zainteresovana lica, a to tužioci svakako nisu ni po kom osnovu. Potom, apelanti ističu prigovor u vezi sa označenom visinom spora koju dovode u vezu sa članom 321 stav (3) ZPP koji izričito propisuje da sud po službenoj dužnosti određuje vrijednost spora pri čemu ZPP ne propisuje obavezu da tuženi u vezi s tim ističu bilo kakav prigovor. Apelant “Mellain” čak tvrdi da je u odgovoru na tužbu takav prigovor i istakao. Prema ocjeni apelanata, Kantonalni sud je ovaj prigovor odbio stavljajući na teret apelantima da su propustili da istaknu takav prigovor u odgovoru na tužbu, a dato obrazloženje ne samo da nije u skladu sa ZPP već krši i pravo apelanata na obrazloženu presudu, pa je na taj način apelantima uskraćeno pravo na izjavljivanje revizije u smislu člana 237 stav (2) ZPP. Apelanti u tom pravcu podsjećaju na iznos kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora (više od 2.000.000,00 KM).
37. Potom, apelanti navode da ni u programu privatizacije, ni u bilansu stanja nisu iskazane nepokretnosti pojedinačno, već da je samo iskazana njihova ukupna vrijednost, pa je tako sud pravilno utvrdio da u bilansu stanja postoji stavka građevinski objekti u preciziranom novčanom iznosu i stavka zemljište u preciziranom novčanom iznosu. Ovu situaciju u svom iskazu dodatno je pojasnio i bivši direktor Agencije za privatizaciju prema čijem mišljenju je predmetno zemljište bilo uključeno u bilans stanja apelantkinje “Poljooprema”. Međutim, iako je prvostepeni sud prezentovao iskaze svjedoka, on ih uopšte nije analizirao, niti ih je doveo u vezu sa drugim dokazima, u smislu člana 8 ZPP, niti je iz njih izvukao bilo kakve zaključke, već je samo konstatovao da se na iskazima svjedoka ne može utvrditi sporno pitanje, pri čemu se sporno pitanje nije moglo sa sigurnošću utvrditi ni iz materijalnih dokaza. U takvim okolnostima Opštinski sud je bez ikakvog obrazloženja prebacio teret dokazivanja na apelante na šta su apelanti ukazali drugostepenom sudu, koji je samo prihvatio stav prvostepenog suda kao pravilan. Apelanti tvrde da su tužioci bili dužni da dokažu osnovanost svog zahtjeva, te da su oni, ukoliko su smatrali da je potrebno, bili dužni da predlože dokaz vještačenjem tim prije što su apelanti jači u pravu pošto je pravo na spornim nepokretnostima upisano u njihovu korist. Stoga je stav sudova da su apelanti trebali da predlože sprovođenje vještačenja suprotan ZPP, jer, ukoliko sporno pitanje (da li je predmetno zemljište bilo uključeno u početni bilans) nije rasvijetljeno dokraja, onda je sud bio obavezan da odbije tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer je obaveza tužilaca bila da dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva i svoje tvrdnje.
38. Potom, apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu čl. 103 i 109 ZOO u vezi sa članom 31 Zakona o privatizaciji preduzeća, jer na osnovu navedene odredbe predmetni ugovor ne može da bude ništav jer su predmetne nepokretnosti privatizovane u postupku privatizacije apelantkinje “Poljooprema”. U vezi s tim je naglašeno da je predmetni ugovor sklopljen kod notara na osnovu Odluke broj 291/07 koju je apelantkinja “Poljooprema” donijela na Skupštini održanoj 29. juna 2007. godine o prodaji predmetnog zemljišta, a apelant “Mellain” se na osnovu predmetnog ugovora uknjižio kao sopstvenik u zemljišnim knjigama. Pri tome apelant “Mellain” ističe da je bio savjestan kupac predmetnih ne- pokretnosti koje nije kupio u postupku privatizacije, već nakon privatizacije, pri čemu je imao povjerenje u zemljišne knjige, jer ga je notar upoznao da je apelantkinja “Poljooprema” sopstvenik predmetnih nepokretnosti. Sve navedeno ukazuje da redovni sudovi nisu uzeli navedene okolnosti, jer da jesu, primjenom člana 103 stav 2 odbili bi tužbeni zahtjev. Apelanti su posebno naglasili da stav sudova da je predmetni ugovor ništav nema utemeljenje niti u jednom propisu. Pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine je izvršeno potpuno nezavisno od toga u čijoj je svojini pravno lice koje je nosilac raspolaganja. U odnosu na prava koja daje svom titularu, pravo raspolaganja je, u suštini, izjednačeno sa pravom svojine.
39. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, te da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
40. Kantonalni sud i Opštinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane. Još su naveli da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji rješenjem od 9. aprila 2019. godine, reviziju odbacio, te da je Kantonalni sud rješenjem od 24. septembra 2018. godine odbio zahtjev apelantkinje “Poljooprema” za ponavljanje postupka.
V – Relevantni propisi
41. Zakon o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Tužba za utvrđenje
Član 54. stav (2)
(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 67. stav (1) tačka 7)
(1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
(…)
7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili
(…)
VI – DOKAZI I IZVOĐENjE DOKAZA
1. Opšte odredbe
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 321.
(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto ispunjenja tog zahtjeva primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzeće se taj iznos.
(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.
(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.
42. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Isticanje ništavosti
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
43. Zakon o privatizaciji preduzeća (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 31.
Neprivatiziranim kapitalom i imovinom preduzeća po izvršenju programa privatizacije i početnog bilansa stanja upravlja i raspolaže vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću.
Upise u registrima društava neprivatizovanih dionica ili udjela u državnom vlasništvu, izvršene u korist bilo kojeg drugog državnog organa ili organizacije, nadležna institucija koja vodi registar društava će po službenoj dužnosti brisati i izvršiti upis prema odredbi stava 1. ovog člana.
44. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine FBiH”, br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom
Član 38. stav (1)
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
45. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine FBiH”, br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
1. Pretvorba društvenog vlasništva
Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja
(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica, koje je ovlašteno ishoditi uknjižbu svoga prava.
(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo drugog lica a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.
VI – Dopustivost
46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnici apelanata su primili 16. februara 2018. godine, a apelacije su podnesene 16, odnosno 17. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII – Meritum
50. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
53. Ustavni sud zapaža da apelanti iznose veliki broj prigovora kojima ukazuju da u postupku u kojem su donesene osporene odluke nisu imali pravično suđenje, što je, u konačnici, posljedično dovelo i do kršenja prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek.
54. Prije svega, Ustavni sud smatra da je cjelishodno da ispita prigovor apelanata koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije, odnosno postojanje pravnog interesa na strani tužilaca za podizanje tužbe radi utvrđenja iz člana 54 stav 2 ZPP.
55. U vezi sa prigovorom o nedostatku aktivne legitimacije zbog nepostojanja pravnog interesa na strani tužilaca, Ustavni sud zapaža da su apelanti ovaj prigovor obrazložili tvrdnjama da su tužioci bivši zaposlenici i dioničari apelantkinje “Poljooprema” i da su oni svoje dionice 2005. godine prodali firmi “Sjemekop” d.o.o. Sarajevo, dakle, znatno prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 5. decembra 2007. godine čiju ništavost tužioci zahtijevaju i da u takvim okolnostima na strani tužilaca ne postoji nikakav pravni interes za vođenje ovakve parnice. Tužioci nisu osporavali da su svoje dionice u “Poljoopremi” prodali tokom 2005. godine.
56. Ustavni sud podsjeća da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa, ali samo u slučaju ako dokažu postojanje svog neposrednog pravnog interesa. Pravni interes može da ima onaj ko opravdano smatra da je neko njegovo pravo dovedeno u pitanje, odnosno da mu treba pružiti zaštitu njegovog povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog građanskog prava.
57. Pravo na podnošenje tužbe radi utvrđivanja “građanskih prava i obaveza” je pravo koje je zaštićeno pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sa druge strane, ovo pravo ne obuhvata (i) zaštitu od “nepodnošenja tužbe”. Ipak, Ustavni sud je ovlašćen da ispita da li se pravo na podnošenje tužbe koristi u skladu sa zakonom, u smislu standarda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukoliko je pravo na podnošenje tužbe ograničeno domaćim propisima, kao što je, na primjer, u konkretnom slučaju, pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ograničeno dokazivanjem postojanja pravnog interesa. U vezi s navedenim, naglašava se da u tekstu člana 54 stav 2 ZPP stoji formulacija koja u relevantnom dijelu glasi: “…ovakva tužba…” (misli se na tužbu radi utvrđenja) “…može se podići…” “…kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave….” Stoga, s obzirom na to da, u konkretnom slučaju, pitanje postojanja aktivne legitimacije zavisi od dokazivanja pravnog interesa za podnošenje tužbe iz člana 54 stav 2 ZPP, Ustavni sud smatra da je ovo relevantno pitanje koje od redovnih sudova zahtijeva relevantno ispitivanje.
58. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu u kojoj je ispitivao obrazloženje redovnih sudova u kontekstu istaknutog prigovora o nedostatku aktivne legitimacije, odnosno postojanju pravnog interesa za vođenje parnice (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1631/08 od 27. marta 2009. godine, tačka 57, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu podržao obrazloženje redovnih sudova koji su, nakon detaljnog ispitivanja ovog prigovora, zaključili “da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa ako se na njih sadržaj ‘tuđeg’ materijalnopravnog odnosa na posredan ili neposredan način reflektuje, usljed čega je pravilno razrješenje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih”. Redovni sudovi su u citiranom predmetu, nakon detaljne analize prigovora, utvrdili da je prigovor neosnovan, jer je tužilac bio u poslovnom odnosu sa jednim od tuženih, a da su iz tog odnosa donesene sudske odluke na osnovu kojih je drugi tuženi obveznik izvršenja.
59. Vraćajući se na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev tužilaca odnosio na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti i brisanje upisa prava svojine u zemljišnim knjigama. Ustavni sud, takođe, zapaža da tužbeni zahtjev nije sadržavao zahtjev za otklanjanje posljedice ništavosti ugovora (vraćanje datog).
60. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka isticali prigovor da tužioci nemaju nikakav pravni interes za podizanje tužbe kada su svoje dionice, koje su posjedovali kod apelantkinje “Poljooprema” prodali 2005. godine, dakle, dvije godine prije zaključenja predmetnog ugovora čiju ništavost traže. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u vezi s tim prigovorom, naveo da tužioci imaju pravo da traže da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora, shodno članu 103 ZOO, jer bi suprotna odluka kršila pravo tužilaca na pristup sudu (vidi tačku 26 ove odluke). Kantonalni sud je dodao da je prigovor neosnovan zbog toga što je “ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa preduzeća (aktivni podbilans) došlo do umanjenja vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a time i vrijednosti dionica koje su tužioci posjedovali”, a na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice shodno članu 109 ZOO. Kantonalni sud je još naveo da u konkretnom slučaju nesporno postoji javni interes, kao i pravni interes tužilaca u smislu eventualnog obeštećenja (vidi tačku 29 ove odluke).
61. Ustavni sud podsjeća da je zauzeo stanovište da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da sprovedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju da obuhvate sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli da utiču na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljim referencama, i broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
62. Slijedeći navedene principe u kontekstu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da se zaštita prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje na koji se pozvao prvostepeni sud, primjenjuje u zaštiti građanskih prava i obaveza. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava koja bi to građanska prava i obaveze tužilaca mogli biti ugroženi da bi pozivanje prvostepenog suda na taj segment prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju bilo opravdano. Ustavni sud ne može da prihvati logičnim i uvjerljivim ni obrazloženje Kantonalnog suda koji pravni interes za podizanje tužbe radi utvrđenja vidi u umanjenju ukupne vrijednosti kapitala apelantkinje “Poljooprema” ispuštanjem predmetnih nepokretnosti iz početnog bilansa i interesu tužilaca da zahtijevaju eventualno obeštećenje. Kao prvo, postavlja se pitanje na čemu bi tužioci utemeljili zahtjev za eventualno obeštećenje kada se ugovori kojima su tužioci prodali svoje dionice ničim ne dovode u pitanje, niti tužioci traže njihovo poništenje, pa je, shodno tome, ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda bez logičnog utemeljenja. Naime, bitno je naglasiti da tužioci nisu ni osporavali “početni bilans za privatizaciju ‘Poljoopreme’”, već ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti uz napomenu da je nesporno da su se (i) kupoprodaja predmetnih nepokretnosti, kao (i) sačinjavanje početnog bilansa za privatizaciju “Poljoopreme” desili znatno kasnije, tj. nakon 2005. godine, kada su tužioci svojevoljno prodali svoje dionice koje su imali u “Poljoopremi”. Stoga, nije valjano obrazloženo u čemu se sastoji pravni interes tužilaca za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji kada je nesporno da su tužioci svoje imovinske dijelove (dionice) u “Poljoopremi” prodali znatno prije zaključenja ovog ugovora. Isto se odnosi i na interes tužilaca radi “eventualnog obeštećenja” zbog toga što su iz početnog bilansa za privatizaciju ispuštene predmetne nepokretnosti kada tužioci niti ne osporavaju početni bilans za privatizaciju, dok pri tome nisu više ni dioničari preduzeća koje se treba privatizovati i iz čije su imovine, navodno, ispuštene predmetne nepokretnosti. Dakle, ako je nesporno da tužioci više nemaju imovine (dionica) u “Poljoopremi”, onda je ostalo nejasno i neobrazloženo koji je pravni interes tužilaca da osporavaju pravne radnje “Poljoopreme” kojima se, navodno, umanjuje imovina “Poljoopreme” kada je, opet, nesporno da se sve te pravne radnje dešavaju nakon što su tužioci prodali svoju imovinu (dionice) u “Poljoopremi”.
63. U vezi s tim, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljno je i pozivanje Kantonalnog suda na odredbu člana 109 ZOO. Naime, navedena zakonska odredba propisuje da se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice. Međutim, kada izostane valjano obrazloženje u pogledu postojanja pravnog interesa na strani tužilaca za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, ne može da se prihvati ni pozivanje suda na član 109 ZOO, jer, prema mišljenju Ustavnog suda a u vezi sa ovim slučajem, da bi stranke, odnosno tužioci bili zainteresovana lica iz člana 109 ZOO, moraju da imaju i pravni interes za podnošenje tužbe prema članu 54 stav 2 ZPP.
64. Dakle, imajući u vidu prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije.
Ostali prigovori
65. U odnosu na ostale brojne prigovore apelanata, Ustavni sud navodi da ih neće ispitivati s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je od redovnih sudova izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje o prigovoru apelanata o nedostatku aktivne legitimacije u vezi sa postojanjem pravnog interesa na strani tužilaca za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, a to pitanje će Kantonalni sud ponovo ispitati u svjetlu ove odluke. Prema ocjeni Ustavnog suda, pravilno razrješenje tog pitanja je od presudnog značaja, a svi drugi prigovori bi mogli da se ispituju tek nakon toga.
VIII – Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da prigovor apelanata u vezi sa nedostatkom aktivne legitimacije i postojanjem pravnog interesa na strani tužilaca, kao bivših dioničara apelantkinje “Poljooprema”, ispitaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji su ih obavezivali da daju logične i uvjerljive razloge koji bi ukazali da tužioci zaista imaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti i brisanje upisa prava svojine apelanta “Mellain” u zemljišnim knjigama.
67. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
(Odluka Ustavnog suda BiH, AP 2321/18 od 11. marta 2020. godine)
