Home Blog Page 41

Odgovornost distributera električne energije u slučaju doprinosa oštećenog nastanku štete

0

ODGOVORNOST DISTRIBUTERA ELEKTRIČNE ENERGIJE U SLUČAJU DOPRINOSA OŠTEĆENOG NASTANKU ŠTETE

Zakon o obligacionim odnosima

član 177

  • Oštećeni koji je ispod dalekovoda prenosio aluminijumske cijevi djelimično je doprinio nastanku štetne posljedice, jer se ispod, iznad i pored elektroenergetskog objekta ne smiju izvoditi radovi koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije, pa se samim tim tuženi kao distributer električne energije kao opasne stvari djelimično oslobađa odgovornosti.

Obrazloženje:

“Tužitelji svojom tužbom traže da im tužena nadoknadi nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova bliske osobe – supruga i oca u visini od po 20.000,00 KM, a prvotužena potražuje naknadu materijalne štete na ime troškova sahrane koji sadrže troškove izrade grobnice i nadgrobnog spomenika, nabavke pogrebnog sanduka i opreme i kupovine vijenaca, te troškova karmina, žalbene odjeće i crnine. Tuženu smatraju odgovornom jer je smrt prednika nastala od strujnog udara sa dalekovoda visokonaponske struje, koji je prelazio preko imanja M. M., punca oštećenog, a čije žice pod naponom nisu bile na odgovarajućoj visini po Pravilniku, a ni na stubovima nije bilo upozorenje za opasnost od strujnog udara.

Tuženi osporava tužbeni zahtjev ističući da je šteta nastala isključivo krivnjom oštećenog koji je ispod dalekovoda prenosio aluminijske cijevi visine 6 m kojom prilikom je došlo do kontakta sa strujnim kolom pa kako oštećeni nije bio zaštićen nekom izolacijom (rukavice i sl.), došlo je do strujnog udara koji je imao smrtnu posljedicu oštećenog. U tom smislu traži oslobađanje od odgovornosti ili utvrđenje podijeljene odgovornosti.

Prvostepeni sud djelimično prihvata prigovor tužene o postojanju djelimičnog doprinosa oštećenog nastanku štetne posljedice u procentu od 20%, jer je prenosio aluminijske cijevi čija je visina bila 6 m, a trebao je znati za opasnost rukovanjem aluminijskim cijevima te dužine ispod dalekovoda u momentu prenosa cijevi na traktor i spuštanja sa njega, neovisno od činjenice da na dalekovodnim stubovima nije bilo posebnog upozorenja. Stoga srazmjerno toj odgovornosti dosuđuje naknade nematrijalne i matrijalne štete za svakog od tužitelj.

Drugostepeni sud, međutim, izražava drugačiji stav nalazeći da nije bilo doprinosa oštećenog jer u postupku nije dokazano da su aluminijske cijevi dotakle dalekovod, a da se radi o 10 KW dalekovodu koji nije postavljen u skladu sa propisima jer sigurnosna visina dalekovoda mora biti najmanje 6 m a da je utvrđeno da je dalekovod bio na tom djelu na visni od 5,29 m, kao i da na betonskim stubovima nisu bile prikačene tablice koje bi upozoravale na opasnost od visokog napona, da tužena nije imala donijet plan održavanja dalekovoda, stubovi nisu bili uzemljeni i da nije bila ni projektna dokumentacija, a ni izdata upotrebna dozvola za stubove. Prihvata utvrđenje da je šteta nastala isključivom odgovornošću tužene i dosuđuje pune iznose potraživanja.

(…)

Tužena je pravno lice koje se bavi eletroprivrednom djelatnosti, koja obuhvata proizvodnju, distribuciju i snabdijevanje električnom energijom. Dakle, elektroprivredna preduzeća pružaju usluge kupcima nakon pribaljanja dozvole za obavljanje djelatnosti od Regulatorne komisije.

Međutim, kako je tuženi cijeli postupak tražio da se utvrdi da je šteta nastala isključivom krivnjom oštećenog ili djelimičnom krivnjom kako oštećenog tako i punca kao treće lice koje je ispod dalekovoda sačinio plastenike gdje je oštećeni smrtno stradao.

Po čl. 177. ZOO propisano je da će se imalac opasne stvari osloboditi od odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka izvan stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili ukloniti.

Imalac opasne stovari se oslobađa i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili ukloniti. Imalac se djelimično oslobađa odgovornost ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete…

Iz činjenice da je smrt oštećenog nastupila od strujnog udara, a da su blizini bile aluminijske cijevi koje su dužine 6m, a kabal dalekovoda na tom dijelu na visini od 5,24 m, pogrešan je stav drugostepenog suda da nema oslobađanja od odgovornosti, pa ni djelimičnog, kako je utvrdio prvostepeni sud.

Po čl. 57. Zakona o električnoj energiji zabranjen je neovlašten ulazak ili pristup elektroenergetskim objektima, postrojenjima ili električnim vodovima koji su vidno označeni znacima zabrane ulaska, pristupa ili opasnosti…

Prema čl. 60. Zakona elektroenergetski objekti, uređaji, vodovi i postrojenja elektroprivrednih društava i kupaca se grade, koriste i održavaju u skladu sa važećim propisima, standardima i tehničkim normativima koji se odnose na tu vrstu objekata, kao i propisima kojima su utvrđeni uvjeti u pogledu zaštite životne sredine, i ne smiju ugrožavati sigurnost ljudi i imovine.

Prije početka izgradnje elektroenegetskih objekata investitor je dužan sa vlasnikom nekretnine na kojoj namjerava graditi objekt urediti imovinsko-pravne odnose.

Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi riješeni na način iz stava 2. ovog člana, elektroprivredno… u slučaju nastanka štetnog događaja, dužno je naknaditi štetu.

Dakle, nije sporna odgovornost tužene kao distributera eletrične energije kao opasne stvari, ali je sporno postojanje osnova za oslobađanje od odgovornostii u cjelosti ili djelimično.

Iako se drugostepeni sud ne poziva na odredbu koja se odnosi na oslobađanje od odgovornosti, obrazloženje pobijane odluke upućuje da je našao da nema osnova za oslobađanje od odgovornosti jer u postupku nije dokazano da je oštećeni manipulacijom aluminijskim cijevima dotakao dalekovod, a da uz to nema ni oznaka na stubovima o opasnosti od dalekovoda, a nema ni projektne dokumentacije i upotrebne dozvole za stubove.

Međutim, revizija osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu izraženog stava.

Oštećeni se očigledno u vrijeme nastanka štete nalazio na prostoru ispod dalekovoda 10 kw napona, budući da je smrt nastupila od strujnog udara.

Stav drugostepenog suda da nema radnji oštećenog koje su doprinijele šteti, jer na aluminijskim cijevima, za koje je utvrđeno da su dužine 6 m, a da je kabal dalekovoda bio na visini od 5,29 m, nije bilo tragova kontakta sa električnom energijom, je proizvoljan.

Opće poznata je činjenica da se oko dalekovodima nalaze elektromagnetno polje koje predstavlja prostor u kojem električni naboj djeluje privlačnom silom na drugo električno tijelo.

Stoga je logičan zaključak da je manipulacijom aluminijskih cijevi nastao konakt sa električnim poljem dalekovoda, te je prolaskom struje kriz cijev tužitelj zatvorio strujno kolo, pa obzirom na napon struje smrtno stradao. Budući da je smrt nastupila isključivo od strujnog udara, zaključak suda da na aluminijskim cijevima nije bilo traga ne utječe na drugačiji stav. Čak i da nije bilo traga na aluminijskim cijevima, tužitelji nisu ponudili ni jedan logičan odgovor od čega je onda došlo do kontakta sa električnom energijom.

S druge strane nije jasno kakva je veza propusta tuženog u obezbjeđivanja plana održavanja dalekovoda, projektne dokumentacije i upotrebne dozvole, periodičnih pregleda, te obilježavanja opasnost na stubu, kada je odgovornost tuženog neupitna i proizilazi iz Zakona.

Kako po čl. 66. i 67. Zakona o električnoj energiji, vlasnici odnosno korisnici nekretnina koji se nalaze ispod, iznad i pored elektroenergetskog objekta ne smiju izvoditi radove koji ometaju proizvodnju ili distribuciju električne energije, te je uz to zabranjeno zasađivanje raslinja na zemljištu, u trasi ili u neposrednoj blizini elektroenergetskih vodova i postrojenja, čime se može ugroziti sigurnost tih vodova i postrojenja, ljudski životi i imovina, proizilazi da je u radnjama prednika tužitelja dokazan doprinos nastanku štete time što je ispod dalekovoda pod naponom manipulirao aluminijskim cijevima dužine 6 m. U tom smilu revizijski sud prihvata revizijske navode o pogrešnoj primjeni materijanog prava kada nije utvrđen doprinos oštećenog koji po ocjeni ovog suda je 50%. To iz razloga što iako su kablovi dalekovoda bili ispod najniže visine propisane Pravilnikom, te na stubovima nije bilo upozorenja, do štete ne bi došlo da oštećeni nije radio ispod kablova dalekovoda, što je zabranjeno područje za rad u smislu naprijed navedne odredbe. Pri tome je manipulirao aluminijskim cijevima za koje je mogao pretpostaviti da mogu dokučiti i kablove, jer se radi o velikoj dužini cijevi.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 53 0 P 033108 14 Rev od 14.12.2014. godine)

Obaveze poslodavca u vezi sa organizacijom radnih dana i dana sedmičnog odmora

0
OBAVEZE POSLODAVCA U VEZI SA ORGANIZACIJOM RADNIH DANA I DANA SEDMIČNOG ODMORA
Zakon o radu

član 24 stav 1 alineja g) i član 46 stav 1

Zakonom nije određeno koji dani su radni tokom sedmice, a koji su dani sedmičnog odmora, što znači da poslodavac može, u skladu sa svojim potrebama, odrediti koji dani u sedmici su radni, a koje dane će radnici koristiti kao dane sedmičnog odmora, međutim, u ugovor o radu je neophodno unijeti podatke o dužini i rasporedu radnog vremena kako bi radnik bio upoznat na koji način će njegovo radno vrijeme biti organizirano, te ukoliko se eventualno radi o radu u smjenama.

“Da li je poslodavac obavezan odrediti tačan dan sedmičnog odmora radnika u ugovoru o radu, te da li je moguće da redovno donosi odluke o korištenju sedmičnog odmora o kojima će obavještavati radnika tri do pet dana prije njegovog korištenja?

Odredbom člana 24. stav 1. alineja g) Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/2016 i 89/2018 – dalje: Zakon) predviđeno je da se ugovor o radu zaključuje u pisanoj formi i sadrži, između ostalog, podatke o dužini i rasporedu radnog vremena. Stavom 2. navedenog člana propisano je da se umjesto navedenih podataka može u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući član zakona, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, kojim su uređena ta pitanja.

U skladu sa članom 46. stav 1. Zakona, radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice.

Shodno navedenom, zakonom nije određeno koji dani su radni tokom sedmice, a koji su dani sedmičnog odmora, što znači da poslodavac može, u skladu sa svojim potrebama, odrediti koji dani u sedmici su radni, a koje dane će radnici koristiti kao dane sedmičnog odmora.

U skladu sa Zakonom, određivanje tačnog dana sedmičnog odmora nije bitan elemenat ugovora o radu, pa, prema tome, nije obavezno da isti bude njegov sastavni dio, međutim, u ugovor o radu je neophodno unijeti podatke o dužini i rasporedu radnog vremena kako bi radnik bio upoznat na koji način će njegovo radno vrijeme biti organizirano, te ukoliko se eventualno radi o radu u smjenama. U navedenom smislu, ne postoji ni obaveza poslodavca da donosi odluke o danu sedmičnog odmora sve dok je radnik upoznat o dužini i rasporedu svog radnog vremena i dok se podaci o navedenom uredno unose u evidencije o radnom vremenu u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima i drugim licima angažovanim na radu (“Sl. novine FBiH”, br. 92/2016).”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, br. 03-34/11-2964/19 od 19.11.2019. godine)

 

https://www.pravobih.com

Oporezivanje naknade na ime franšize na osnovu sporazuma sa Njemačkom

0
OPOREZIVANJE NAKNADE NA IME FRANŠIZE NA OSNOVU SPORAZUMA SA NJEMAČKOM
Zakon o porezu na dobit

član 38

Ukoliko rezident plaća naknadu na ime franšize po sporazumu sa firmom iz Luksemburga, a po fakturi firme iz Njemačke, navedena naknada podliježe oporezivanju u Bosni i Hercegovini.

“Koji je porezni tretman plaćanja naknade na ime franšize po sporazumu između firmi hh – (Luksmeburg) a po fakturi firme uu – (Njemačka) i dodatnih naknada koje se plaćaju po franšiznom ugovoru?

Shodno članu 38. Zakona o porezu na dobit (“Sl. novine FBiH”, br. 15/2016 – dalje: Zakon) porez po odbitku se obračunava na prihod, koji je ostvario nerezident obavljanjem povremene djelatnosti na teritoriji Federacije, po osnovu naknada navedenih u stavu 1. tač. a) do i) Zakona, na način da je obaveza obračuna i obustave poreza po odbitku na isplatiocu – rezidentu. Stavom 10. istog člana propisan je pojam naknade za autorska prava i druga prava intelektualnog vlasništva te označava naknadu za korištenje ili pravo korištenja autorskog prava na književno, umjetničko ili naučno djelo uključujući kinematografske filmove, bilo koji patent, licence, zaštitni znak, dizajn ili model, plan, tajnu formulu ili postupak ili za informacije o industrijskom, komercijalnom ili naučnom iskustvu i druga slična prava koja se plaćaju nerezidentima.

Članom 40. Zakona, propisano je da ukoliko se primjenjuje niža porezna stopa od stopa navedenih u članu 38. stav 7. Zakona, isplatilac je dužan, uz propisani obrazac, priložiti nadležnoj organizacionoj jedinici Porezne uprave Potvrdu o rezidentnosti primaoca prihoda koju je izdao nadležni organ države primaoca, ne stariju od godine dana, i Izjavu nerezidenta da je on primalac prihoda i stvarni vlasnik, odnosno korisnik tog prihoda.

Članom 35. stavom 1. Zakona, ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koje je ratificirala ili na bazi notifikacije prihvatila Bosna i Hercegovina primjenjuju se kod oporezivanja dobiti ili prihoda nerezidenta i imaju prioritet u odnosu na odredbe Zakona.

Ugovor između između SFRJ i Savezne Republike Njemačke o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i na imovinu objavljen je u “Sl. listu SFRJ – Međunarodni ugovori, br. 12/1988 – dalje: Ugovor.

Članom 13. Ugovora propisano je da se autorske naknade koje nastaju u državi ugovomici i isplaćene su rezidentu druge države ugovornice mogu se oporezivati u toj drugoj državi. S tim da se autorske naknade mogu oporezivati i u državi ugovomici u kojoj nastaju, u skladu sa zakonima te države, ali ako je primalac stvarni korisnik autorskih naknada, tako razrezan porez ne može biti veći od 10 posto od bruto iznosa autorskih naknada.

Stavom 3. istog člana definisan je pojam autorskih naknada te označava plaćanja bilo koje vrste koja su primljena kao naknada za korištenje ili za pravo korištenja autorskog prava na književno, umjetničko ili naučno djelo, uključujući bioskopske filmove i filmove ili trake za televiziju ili radio, kao i za korištenje ili za pravo korištenja patenta, zaštitnog znaka, nacrta ili modela, plana, tajne formule ili postupka, ili za korištenje ili pravo korištenja industrijske, komercijalne ili naučne opreme, ili za obavještenja koja se odnose na industrijska, komercijalna ili naučna iskustva.

Shodno navedenim odredbama i informacijama iz upita u kojem navodite da plaćate naknadu na ime franšize po sporazumu između firmi hh – (Luksmburg) a po fakturi firme uu – iz Njemačke, mišljenja samo da je ista oporeziva prema članu 38. Zakona u BiH.

Naime, ukoliko se naknada plaća prema nerezidentu iz Njemačke, primjenom člana 35. Zakona primjenjuje se Ugovor, koji je u članu 13. prepustio pravo oporezivanja BIH, a definicija autorske naknade iz Ugovora i Zakona uključuje zaštitni znak što predstvalja franšiza. Isti je slučaj i da se plaćanje vrši prema nerezidentu iz Luksemburga, sa kojim BiH nema Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

Na pitanje o dodatnim naknadama koje se plaćaju po franšiznom ugovoru, cijenimo bitnim naglasiti da iste mogu biti sastavni dio franšizne naknade, a što je oporezivo kako je navedeno u prethodnom paragrafu, te je potrebno u skladu sa franšiznim ugovorom cijeniti činjenično stanje.”

(Izvod iz Mišljenja Federalnog ministarstva finansija, br. 05-14-2-7275/18-1 iz 2019. godine)

Suđenje glavnom tužiocu BiH: Terete ga da je na jelo potrošio više od 80.000 KM

0
Goran Salihovic

Suđenje glavnom tužiocu BiH: Terete ga da je na jelo potrošio više od 80.000 KM

Tužiteljica Tužilaštva KS Amra Mehmedović pročitala je optužnicu kojom se Salihović tereti da je u periodu od 1.2.2013. do 28.9.2016. godine iskoristio službeni položaj i ovlaštenja na način da je prekršio Odluku o uslovima i načinu korištenja sredstava za reprezentaciju i poklone, čime je prekoračio limit potrošnje u zemlji i inozemstvu.

Prema toj odluci u svrhu Reprezentacije Tužilaštvo BiH je imalo na raspolaganju oko 25.000 KM na godišnjem nivou, ali je Salihović, prema navodima optužnice, naredio službeniku da prebaci dodatna sredstva iz budžeta Tužilaštva za Reprezentaciju znajući da takvim prebacivanjem umanjuje sredstva za rad drugih odjela ove pravosudne institucije.

Trošenje u dane vikenda

Potom je taksativno navela mjesta, datume, dane i iznos računa koji su za Tužilaštvo sporni, odnosno da je Salihović trošio sredstva reprezentacije u dane vikenda i tokom dana godišnjeg odmora u ugostiteljskim objektima. Riječ o iznosu od oko 80 hiljada KM za koje Tužilaštvo tvrdi da je prekoračen iznos dozvoljenog iznosa za reprezentaciju.

Prema drugoj tački optužnice, Salihović se tereti da je namjerno zakasnio na avion u povratku iz Pariza i kupio vlastitim sredstvima tri karte, a potom ih refundirao od Tužilaštva BiH čime je budžet oštećen za oko 3,8 hiljada KM.

Odgovarajući na pitanje predsjednika Sudskog vijeća Jesanke Ružića, Salihović je rekao da ne razumije optužnicu jer je činjenični opis nejasan i ne pokazuje da je postupao suprotno ciljevima službe ili da je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.

“U okviru svojih ovlaštenja sredstva sam koristio za materijalne troškove, ekshumacije, angažovanje radnika na određeno i rad drugih odjela i za reprezentaciju što je sve evidentirano na kontu. Dokazi Tužilaštva BiH će vam pokazati da u datom periodu nije bilo prekoračenja godišnjeg iznosa budžeta niti bilo koja stavka probijena. Izvještaji finansijskih revizora nisu pokazali bilo kakvo kršenje zakona kao ni nalaz vještaka Tužilaštva BiH”, rekao je Salihović.

Objesite tužioca koji je spao na to da krade za ručak

Kazao je kako on donio odluku kojom su povećana sredstva za reprezentaciju, ali da je Tužilaštvo BiH svake godine u tom periodu tražilo od Ministarstva finansija BiH dozvolu za rekonstrukciju budžeta i da je svaki put dobilo dozvolu.

“Budžet je u mom periodu povećan za 3-4 miliona KM. Pa zamislite tog tužioca koji je spao na to da krade ručak, odmah ga objesite, objesite me ako sam to uradio. Ovdje se teretim za rad Tužilaštva. Uzmite u obzir kako je tada radilo, imali smo tri smjene, sada nema posla ni za jednog tužioca. Sav iznos je knjižen u knjigama pa čak i službena putovanja koja sam proglasio tajnim, a to sam učinio da bih bio siguran na svojim putovanjima. Po povratku sam uvijek donosio dokumente i račune”, rekao je Salihović.

Cilj uništiti pravosuđe

Istakao je kako su revizori uvijek dali pozitivno mišljenje i da nikada nisu imali zamjerku za transparentnost niti su navodili da sumnjaju u istinitost podataka.
Kada su u pitanju sporni dani vikenda i godišnjeg odmora kada je napravio navedene iznose računa, Salihović je rekao kako je on tužilac 0-24 svaki dan bez obzira je li dan vikenda ili na godišnjem, a da su tada imali jaku saradnju s regionalnim zemljama na projektima nestalih i ekshumacija, te da su delegacije dolazile i u dane vikenda.

“Ovaj moj slučaj je lov na vještice. Sramotno je da glavnog tužioca jedne države tretira na ovaj način, da se provodi linč samo zato što sam zakasnio na avion ili pojeo ručak. Ja sa smijenjen, Ustavni sud je naložio da me vrate, ali nisu to ispoštovali. Cilj je bio da se sklonim i uništi pravosuđe. Ovo je predmet Kafka- krenuli su o državnog udara, a došli su do ručka i karte”, rekao je Salihović.

Kao objašnjenje što je “zakasnio” na let, kazao je da su stigli ranije sat vremena prije zatvaranja check-ina, ali da su njegovog kolegu pretresali. Prije nego je kupio karte nazvao je službe finansija i pitao da li je to dozvoljeno, nakon što mu je potvrđeno, to je i uradio.

Naredno ročište zakazano je za 14. februar u 9 sati kada će svjedočiti Božo Mihajlović, Irisa Čevra i Elma Šabeta.

Pravo savjesnog kupca na raskid ugovora i povrat isplacene ugovorne cijene

0

PRAVO SAVJESNOG KUPCA NA RASKID UGOVORA I POVRAT ISPLAĆENE UGOVORENE CIJENE

Zakon o obligacionim odnosima

član 132 stav 2 i član 510

  • Savjestan kupac koji nije znao za pravne nedostatke na kupljenim mašinama i koji je isplatio ugovorenu cijenu za mašine koje su mu oduzete iz posjeda po naredbi suda pa zbog toga ne može vršiti vlasnička ovlaštenja (pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja) ima pravo na raskid ugovora i pravo da zahtijeva povrat kupoprodajne cijene.

Obrazloženje:

“Ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH”, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP) na koju ukazuje revident. Drugostepeni sud je u okviru kontrolne funkcije prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno. Tuženi ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Drugostepeni sud je cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP) pa prema tome nije bilo povreda iz člana 209. ZPP.

Ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nižestepeni sudovi su utvrdili da je između parničnih stranaka 3. 8. 2010. godine zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji, da je tim ugovorom tužitelj preuzeo obavezu da tuženom preda svoj kamion i poluprikolicu čiju su vrijednost ugovarači sporazumno utvrdili u iznosu od 70.200,00 KM, da je pored toga tužitelj preuzeo obavezu da tuženom preda i novčani iznos od 17.500,00 €, da se tuženi obavezao da tužitelju preda u posjed radne mašine koje su predmet tužbenog zahtjeva, da je zaključeni ugovor o kupoprodaji u cijelosti obostrano izvršen predajom u posjed ugovorenih mašina i isplatom iznosa od 1 7.500,00 €, da su na osnovu naredbe Suda Bosne i Hercegovine od 30. 9. 2011. godine od tužitelja naknadno oduzete kupljene radne mašine koje je dobio u posjed od tuženog zbog toga što se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu, da tužitelj ni u momentu zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nije bio u posjedu kupljenih mašina, da je tužitelj u momentu zaključenja i izvršenja ugovora o kupoprodaji bio savjestan kupac, da je tuženi kao prodavač bio nesavjestan ugovarač jer je znao ili morao znati da se radi o mašinama sumnjivog porijekla koje je stekao po vrlo niskoj tržišnoj cijeni od svog prodavca znajući da one vrijede svaka po 100.000,00 KM jer se bavi tom vrstom registrovane djelatnosti (iskaz zakonskog zastupnika tuženog).

Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), i ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu. Ovo iz razloga jer je prodavač odgovoran i za posebna ograničenja javno – pravne prirode koja kupcu nisu bila poznata, ako je on za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih saopštio kupcu (član 514. ZOO), a pod takvu situaciju se može nesumnjivo podvesti oduzimanje predmeta kupoprodaje kupcu po naredbi Suda BiH. Stoji ocjena nižestepenih sudova da tužitelju zbog pravnih nedostataka na kupljenim mašinama pripada pravo na raskid ugovora, shodno odredbi člana 510. ZOO i tada postoji obaveza tuženog da po zahtjevu tužitelja izvrši povrat kupoprodajne cijene u ukupnom iznosu od 104.325,00 KM shodno odredbi člana 132. stav 2. ZOO.

Revizijski prigovori u pogledu utvrđene savjesnosti tužitelja i nesavjesnosti tuženog i obaveze tuženog da vrati primljeni iznos od 17.500,00 € protuvrijednost u KM, su činjenične prirode i kao takvi se ne mogu isticati u reviziji jer su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze na te okolnosti. Sama okolnost da je tuženi od svog kupca stekao i treću mašinu koju je imao u posjedu do momenta njenog izuzimanja po naredbi Suda BiH, samo potvrđuje ocjenu nižestepenih sudova da se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu. Odlučno je da je tužitelj kao savjestan kupac, koji nije znao za pravne nedostatke, isplatio ugovorenu cijenu za kupljene mašine koje su mu oduzete iz posjeda po naredbi Suda BiH i da zbog toga ne može vršiti vlasnička ovlaštenja (pravo posjedovanja, korištenja i raspolaganja).

Pobijana presuda je u dovoljnoj mjeri obrazložena da se u revizijskom postupku može ispitati zakonitost presuđenja, tako da ne stoji ni ovaj revizijski prigovor.

Kako ne postoje razlozi revizije valjalo je reviziju tuženog odbiti shodno odredbi člana 248. ZPP.

Ovaj sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav revizije sa kojom nije uspio (član 397. stav 1. ZPP), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju jer ova parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja parnice (član 387. stav 1. ZPP).”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 Ps 116771 19 Rev od 8.1.2020. godine)

Izvor: https://advokat-prnjavorac.com

Zahtjev da se ukloni opasnost od stete

0

ZAHTJEV DA SE UKLONI OPASNOST OD ŠTETE

Zakon o obligacionim odnosima

član 156 st. 1 i 2

  • Da bi bili ispunjeni uvjeti za uklanjanje opasnosti od štete, ona treba da bude konkretna i izvjesna, a ne uvjetovana nekim potpuno neizvjesnim događajem kao što je namjera gradnje skladišta.

Obrazloženje:

“Revident smatra da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 156. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev, jer po tužitelju činjenica namjere gradnje skladišta na predmetnoj parceli, te činjenica da nije bio prisutan izgradnji trafo stanice i da mu nije isplaćena naknada za zamljište na kojem je postavljena, su bile dovoljan osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Suprotno stavu revizije, da bi bili ispunjeni uvjeti iz člana 156. stav (1) i (2) ZOO, opasnost od štete treba biti konkretna i izvjesna, a ne uvjetovana nekim potpuno neizvjesnim događajem (namjere gradnje skladišta). Budući da je u postupku utvrđeno da ne postoji pravno relevantna uzročna veza između trafo stanice, opasnosti od štete, te namjere tužitelja da gradi skladište, to drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo, odredbe člana 156. stav (1) i (2) ZOO, kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer i po stavu ovog suda razlog zbog kojeg tužitelj traži izmještanje trafo stanice, radi nemogućnosti izgradnje skladišta građevinskog materijala, zato što mu nije isplaćena naknada za zauzeto zemljište, nisu razlozi koji potvrđuju postojanje bilo kakve opasnosti od štete predmetne trafo stanice njemu ili neodređenom broju lica, niti potvrđuju da je ona izvor bilo kakve opasnosti za njega ili okolinu, zbog čega nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbi člana 156. stav (1) i (2) ZOO.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 33 0 P 057385 19 Rev od 7.5.2019. godine)

Prava korisnika nekretnina u slucaju fakticki izvrsene eksproprijacije

0

PRAVA KORISNIKA NEKRETNINA U SLUČAJU FAKTIČKI IZVRŠENE EKSPROPRIJACIJE

Zakon o obligacionim odnosima

član 156 st. 3 i 4

  • Vlasnici odnosno korisnici nekretnina imaju pravo na naknadu štete koju im elektroprivredna organizacija učini izgradnjom svojih postrojenja bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, ali nemaju pravo da zahtijevaju uklanjanje elektro-energetskog postrojenja izgrađenog u skladu sa građevinskom dozvolom, ako ono nije izvor opasnosti od nastanka štete.

Obrazloženje:

“Stav sudske prakse je da vlasnici odnosno korisnici nekretnina imaju pravo na naknadu štete koju im elektroprivredna organizacija učini izgradnjom svojih postrojenja bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije odnosno koju prouzrokuju održavanjem dalekovoda (član 156. stav (3) i (4) ZOO), ali nemaju pravo zahtijevati uklanjanje elektro-energetskog postrojenja izgrađenog u skladu sa građevinskom dozvolom, ako ono nije izvor opasnosti štete. Činjenica što tužena 1987. godine nije prije izgradnje trafo stanice riješila imovinsko-pravne odnose za dio zauzete nekretnine tužitelja kroz postupak eksproprijacije, nema za posljedicu uklanjanja trafo stanice, nego samo naknadu štete za dio zauzete nekretnine, kako to pravilno u razlozima svoje odluke zaključuje i drugostepeni sud.

Budući da tužitelj tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom traži samo uklanjanje opasnosti, a ne i naknadu štete za faktički izvršenu eksproprijaciju dijela svoje nekretnine, to su ostali bez uticaja na drugačije rješenje spora navodi revizije što je tužitelj u vrijeme izgradnje dalekovoda radio u Njemačkoj, te što mu zbog toga nije isplaćena naknada za zemljište na kojem je postavljena trafo stanica, jer odluka drugostepenog suda je donesena u granicama postavljenog zahtjeva, saglasno odredbi člana 2. stav (1) ZPP-a, pa nedosuđivanjem naknade štete za zauzeto zemljište nije povrijeđena odredba člana 156. stav (3) ZOO-a.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 33 0 P 057385 19 Rev od 7.5.2019. godine)

https://www.bih-pravo.org

Rok nakon kojeg odgodeni glavni pretres ne predstavlja cjelinu

0

ROK NAKON KOJEG ODGOĐENI GLAVNI PRETRES NE PREDSTAVLjA CJELINU

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske

član 266 stav 2

  • Ako je glavni pretres nastavljen nakon proteka više od 30 dana, više ne postoji cjelina između odgođenog i nastavljenog glavnog pretresa, pa je sud u obavezi da glavni pretres počne iznova, od čega ni pod kojim uslovima nije predviđen bilo kakav izuzetak jer se ovdje radi o imperativnoj normi.

Obrazloženje:

“Iz sadržaja odredbe člana 266. stav 2. ZKP RS, proizlazi da, ukoliko je odgađanje od ranijeg glavnog pretresa trajalo duže od 30 dana, više ne postoji cjelina između odgođenog i nastavljenog glavnog pretresa, što obavezuje sud da glavni pretres počne iznova, od čega ni pod kojim uslovima nije predviđen bilo kakav izuzetak. Ovdje se radi o imperativnoj normi i zakonodavac nigdje ne govori o razlozima odgađanja glavnog pretresa, a nije od značaja da li je do odgađanja glavnog pretresa došlo nekom od radnji stranka u postupku, branioca, ili suda, odnosno da li su razlozi navedenog odgađanja opravdani ili nisu.

Kako je u konkretnom slučaju glavni pretres od 26. 1. 2018. godine, nastavljen nakon proteka više od 30 dana (raniji pretres održan dana 21.12.2017. godine), to nije održan kontinuitet glavnog pretresa, a odloženi dijelovi glavnog pretresa, u smislu citirane zakonske odredbe, ne čine cjelinu, pa je propust prvostepenog suda da primjenom odredbe člana 266. stav 1. ZKP RS, odgođeni glavni pretres počne iznova, mogao biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, čime je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP RS.

Cijeneći navedeno, ovaj sud nalazi da su, u postupku donošenja pobijane presude, počinjeni navedeni oblici bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačke g) i k) i stav 2. ZKP RS, radi čega je uvažio žalbe branilaca i optuženog C.B., kojima je na njih ukazano i na osnovu odredbe člana 329. stav 1. tačka a) ZKP RS, pobijanu presudu ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.”

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20.9.2018. godine)

https://www.bih-pravo.org