Manji BiH entitet kao porezna oaza: Zbog dosta manjih poreza otvoreno nekoliko stotina firmi

18. Maja 2020.

Manji BiH entitet kao porezna oaza: Zbog dosta manjih poreza otvoreno nekoliko stotina firmi

U protekle dvije godine Slovenci su u entitetu Republika Srpska otvorili nekoliko stotina poslovnih subjekata jer je u odnosu na njihove uslove ovaj bh. entitet prava porezna oaza.

Njihove kompanije nemaju ni broj telefona, ni internet stranicu, ni kancelarije. Na adresama na kojima su prijavljene uglavnom ne postoje nikakva obilježja na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da se tu nalaze, piše portal Capital.ba. Međutim, ona se ne nalaze na adresama na kojima su prijavljena, niti postoje bilo kakva obilježja koja ukazuju na to da se na toj lokaciji obavlja poslovna djelatnost. Ipak, dobar dio njih je ostvario značajne prihode.

Samo u banjalučkom naselju Borik, u ulici Relje Krilatice u poslovnom kompleksu TC Borik prijavljeno je oko 20 firmi među kojima su Pro cross shop, koja se navodno bavi iznajmljivanjem automobila, NGC, registrovana da obavlja djelatnost poslovnog savjetovanja, Usluge AML kojoj je u opisu posla inženjerska djelatnost te Undecim i VBO Marketing koje se u poslovnim registrima vode kao preduzeća za marketing i propagandu.

U upravi TC Borik kažu kako za ove kompanije nisu čuli, niti da su ikad stupili u kontakt sa nekim ko ih zastupa.

“Nisu nam poznata ta imena. Za nas je nevjerovatno da neko može registrovati firmu i prijaviti tuđu adresu. Valjda bi neko prilikom osnivanja trebao provjeriti da li se preduzeće stvarno nalazi na toj adresi”, kažu u Upravi TC Borik.

U istoj ulici prijavljeni su i poslovni subjekti BVT i SUB 1000, koje su također osnovali državljani Slovenije, ali ni njih nismo uspjeli pronaći, niti je neko od komšija ikada čuo za ta imena.

U Vidovdanskoj ulici situacija je identična. Prema zvaničnom registru, samo na broju 53 bi trebalo da se nalazi čak dvadesetak preduzeća. Tu su, između ostalih, prijavljeni Agencija za promociju i reklamu Siden, trgovina parfemima i kozmetikom Nutri vision, poslovno savjetovalište PrimeSoccer Management, SEMA International koja se navodno bavi organizacijom sajmova i poslovnih događaja, te RB montaža koja izvodi elektro radove. Ali ni tu nema nikoga ko ih zastupa.

Poslovnim prostorima u tom objektu upravlja trgovačko preduzeće Malprex iz kojeg takođe negiraju postojanje bilo kakvih slovenačkih firmi na njihovoj adresi.

“Te firme ovde ne postoje, niti su ikad postojale”, kategorični su.

Međutim, to što zakupodavci nisu čuli za navedena preduzeća, ne znači da ih neko od njihovih postojećih klijenata, koji kod njih ima kancelarije, nije osnovao. Naime, kako saznajemo, knjigovođe koje u ime slovenačkih državljana vode njihove poslove uglavnom su prilikom osnivanja navodili adrese svojih kancelarija i tako im izlazili u suret.

Tako je u naselju Obilićevo na jednoj adresi knjigovođa koji nije želio da mu spominjemo ime registrovao sedam firmi, ali tu je barem, za razliku od ostalih adresa koje smo obišli, istaknuta tabla sa njihovim poslovnim imenima.

“S obzirom da im vodimo knjige, bili smo saglasni da se prijave na našu adresu. Sve u vezi njihovog osnivanja i poslovanja je u skladu sa zakonom. Oni posluju uredno i izmiruju svoje obaveze”, kazao nam je on ne želeći da ulazi dalje u razgovor.

Prema istraživanju portala Capital.ba poreska razlika u Srpskoj i Sloveniji jedan je osnovnih motiva za osnivanje ovih preduzeća, a ne bilo kakav poslovni interes za saradnju sa firmama u Republici Srpskoj.

Poslovi se, kako saznajemo ugovaraju u Sloveniji, a platni promet se obavlja preko računa preduzeća u RS. Porez na dobit u Republici Srpskoj je deset posto i oporezivanje se vrši samo jedanput. U Sloveniji taj porez iznosi 20 odsto, plus dodatnih 27 odsto, ako se podiže dividendu.

Ukoliko se, na primjer, preko preduzeća u Banjaluci ostvari dobit od milion eura, plaća se deset posto poreza, a ostatak od 900.000 se podigne sa računa i raspolaže po volji. Kada u Sloveniji zaradite milion eura, prvo platite porez na dobit od 20 posto, a kada se podiže preostalih 800.000 država uzima još 27,5 posto poreza, ako želite uzeti dividendu. To znači da preduzetniku na dobit od milion eura u BiH ostane 800.000, a u Sloveniji tek pola od toga.

Prema našim saznanjima, nije samo porez na dobit jedini motiv za otvaranje firmi u Banjaluci. Neke su otvorene kako bi se na njihovo ime kupio automobil koji vlasnik sada na ime firme iz Srpske vozi po Sloveniji i cijeloj Evropi.

Naime, ukoliko se, na primjer, u Njemačkoj kupi automobil od 100.000 eura i uveze u BiH, plaća se samo 17 posto PDV-a. U slučaju Slovenije, njihov državljanin mora da plati 36 posto poreza na luksuz i dodatnih 22 posto PDV-a, što znači da mora da plati porez koji iznosi 60 posto cijene vozila.

Najveću ulogu u masovnom otvaranju ovih preduzeća ima Rok Snežič, kontroverzni slovenački biznismen iz Maribora i prijatelj Janeza Janše, slovenačkog premijera. On kaže kako se ne radi o poreskoj utaji, već o “poreskoj optimizaciji”, te da je sve u skladu sa zakonom. Tvrdi kako u ovoj priči svi dobijaju, te da očekuje od Republike Srpske i Milorada Dodika pasoš zbog svega što čini.

Prema njegovoj ocjeni, Bosna i Hercegovina je najbliža offshore zemlja u Evropi, što njegovi klijenti uveliko koriste. Priznaje da Slovenci nemaju nikakav interes za naše tržište, već da im je osnovni cilj da sačuvaju svoj novac.

“Ja bih radije osnivao firme u Sloveniji umjesto u BiH, ali ne mogu lagati ljude da je to dobro, jer su porezi previsoki. Pitam vas: zašto bi neka slovenčka firma plaćala 50 poreza poreza kada preko firme iz BiH može da u džepu sačuva 90 posto dobiti… Bosna je na listi trećih zemalja i crnoj listi bankarstva te se ne daju nikakvi podaci zemljama Evropske unije. Zato ljudi vole BiH, jer je ona ‘Panama država’. To je mnogo dobro za naše klijente jer oni ne žele da se zna koliko zarađuju”, obrazlaže Snežič.

BiH isplatila više od 3.6 miliona KM osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine

ePravo.ba

12. Maja 2020.

BiH isplatila više od 3.6 miliona KM osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine

Srbija i Bosna i Hercegovina su osobama koje su oslobođene optužbi za ratne zločine do sada isplatile po približno 1,8 miliona eura na ime odštete i nadoknade troškova postupka, otkriva Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

Viši sud u Beogradu dosudio je ukupno oko 1,8 miliona eura na ime odštete i nadoknade troškova sudskog postupka optuženima koje su srbijanski pravosudni organi oslobodili optužbi za ratne zločine ili su optužbe protiv njih odbačene, pokazuju dokumenti do kojih je došao BIRN.

Ukupni iznos odšteta koje je dodijelio Državni sud BiH u Sarajevu tokom posljednjih osam godina također prelazi 1,8 miliona eura, prema zvaničnim podacima koje je prikupio BIRN.

Iznos od 1,8 miliona u Srbiji sastoji se od oko 878.000 eura isplaćenih na ime odštete za nezakonito držanje u pritvoru i oko 941.000 eura za pokrivanje pravnih troškova oslobođenih optuženika.

Zvanični dokumenti iz Srbije do kojih je došao BIRN, a u kojima se nalaze detalji isplata izvršenih do 10. jula prošle godine, pokazuju da su najveći iznosi isplaćeni osobama oslobođenim optužbi za učešće u mučenju i ubistvu oko 200 osoba na farmi Ovčara na istoku Hrvatske nakon pada Vukovara u ruke Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga u novembru 1991. godine.

Optuženima koji su oslobođeni u predmetu “Ovčara” dodijeljeno je ukupno oko 468.000 eura na ime pravnih troškova i oko 327.000 eura na ime odštete.

Ukoliko u Srbiji optuženi bude oslobođen, sud odbaci optužbe, tužitelj odustane od slučaja ili nastupi zastara, optuženi ima pravo na nadoknadu troškova nastalih tokom procesa.

Troškovi advokata u Srbiji precizirani su zvaničnom tarifnom listom, a ti troškovi su najveći ukoliko je zaprijećena kazna duža od 15 godina, kao što je slučaj s predmetima ratnih zločina.

Prema odlukama o troškovima koje je prikupio BIRN, Viši sud u Beogradu je presudio da, prema zvaničnoj tarifnoj listi, advokati dobiju oko 522 eura za svaki razgovor sa osumnjičenim ili svjedokom ili prisustvovanje saslušanju, plus 12,71 euro za svaki započeti sat rada.

Razlog zašto su troškovi u predmetima ratnih zločina visoki leži dijelom u dugom trajanju suđenja u Srbiji. Naprimjer, predmet “Ovčara” se razvlačio 14 godina, dok je predmet “Tuzla” trajao osam godina.

“Taj materijalni [trošak] je jedna od cijena razvlačenja sudskih postupaka. Naravno, cijena razvlačenja sudskih postupaka je mnogo viša [u smislu pravde], ali [trošak] je jedan dio toga”, kazala je za BIRN Ivana Žanić, direktorica nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo sa sjedištem u Beogradu.

Advokati koji su branili optužene u takvim slučajevima izjavili su za BIRN da njih ne treba kriviti za troškove, pitajući da li su tužitelji trebali dvaput razmisliti prije podizanja optužnica koje se na kraju nisu mogle dokazati na sudu, što je dovelo do toga da država mora plaćati njihove troškove.

Srbijansko pravosuđe općenito ima problem s dugotrajnim držanjem optuženih u pritvoru tokom suđenja, te je ta zemlja od 2014. do 2018. isplatila preko 1,6 miliona eura za nezakonito držanje u pritvoru ili optužbu vlastitih državljana, pokazuje istraživanje BIRN-a iz prošle godine.

Jedna noć ubistava, 14 godina suđenja

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije u Beogradu je u periodu od 2003. do 2008. optužilo ukupno 22 navodna počinitelja za zločine počinjene nakon pada Vukovara.

Bivši pripadnici Teritorijalne odbrane Vukovara ili paravojne jedinice “Leva Supoderica” optuženi su za ubistva 200 ljudi na farmi Ovčara u noći 20. novembra 1991. godine.

Sudski postupak trajao je 14 godina.

Prvobitna prvostepena presuda je donijeta krajem 2005. godine, ali je poništena i suđenje je počelo nanovo. Druga prvostepena presuda je izrečena 2009. godine, a potvrđena je u junu 2010. uz male izmjene u osudama dvojice optuženih.

Ovo bi inače bio kraj priče, ali desio se obrat.

Jedan od osuđenika, Saša Radak, uložio je žalbu Ustavnom sudu Srbije.

Radak je prigovorio, između ostalog, zbog toga što je u momentu donošenja drugostepene presude predsjedavajući Sudskog vijeća bio Siniša Važić, koji je donosio i neke odluke tokom prvostepenog postupka.

Prema zakonu koji je tada bio na snazi, sudija nije mogao učestvovati u suđenju ukoliko je bio uključen u donošenje odluka o istom predmetu na nižem sudu ili je bio uključen u donošenje odluke na istom sudu na koju je moguće uložiti žalbu.

Ustavni sud Srbije presudio je da je prekršeno Radakovo pravo na pravično suđenje i rekao da se ista odluka odnosi i na ostale osobe iz predmeta “Ovčara” koje su bile “u istoj pravnoj situaciji” kao Radak.

Predmet je potom proslijeđen Vrhovnom kasacijskom sudu, koji ga je u junu 2014. opet vratio na ponovno suđenje.

Tri godine kasnije, odnosno 2017., Apelacioni sud u Beogradu donio je konačnu presudu: Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Goran Mugoša, Miroslav Đanković, Saša Radak, Nada Kalaba i Ivan Atanasijević (koji je ime Ivica Husnik promijenio u ovo ime) proglašeni su krivima, dok su Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin i Predrag Dragović oslobođeni svih optužbi.

Ove četiri oslobađajuće presude, plus pet prethodno oslobođenih u ovom procesu – a to su Marko Ljuboja, Slobodan Katić, Predrag Madžarac, Vujo Zlatar i Milorad Pejić – značilo je da je ukupno devet osoba oslobođeno optužbi u predmetu “Ovčara”.

Svih devet oslobođenih dobilo je naknadu za troškove suđenja u Beogradu u ukupnom iznosu od 468.000 eura. Petoro je također dobilo odštetu za vrijeme provedeno u pritvoru – oko 327.000 eura.

Odštete: Glavni korisnici u Srbiji

Srbija je isplatila odštetu za 21 oslobođenog optuženika za vrijeme provedeno u pritvoru. Njih šest optuženo je u takozvanom predmetu Gnjilanska grupa, pet u predmetu “Ovčara” i četiri u predmetu Suva Reka/Suhareke. Vodeći korisnici su bili: Predrag Madžarac (154.398 eura), Zlatar Vujo (104.112 eura), Radoslav Mitrović (76.265 eura), Ilija Jurišić (59.906 eura), Nenad Jovanović/Aleksandar Vukov (57.874/57.971 euro).

Najveći iznosi za sudske troškove u Srbiji također su isplaćeni u predmetu “Ovčara”. Vodeći korisnici su bili: Predrag Dragović (124.495 eura), Milan Lančužanin (87.674 eura), Jovan Perić (99.459 eura), Zlatar Vujo (86.671 euro) i Ilija Jurišić (81.935 eura).

Isplate su vršene u srbijanskim dinarima, a preračunate su u eure po važećem kursu na dan kada je Sud potvrdio svoju konačnu odluku.

Ivana Žanić, direktorica NVO-a Fond za humanitarno pravo sa sjedištem u Beogradu, rekla je da je, uzimajući u obzir trajanje procesa, bilo očekivati da će troškovi biti visoki.

“Da Ustavni sud nije 2013. donio odluku kojom je utvrdio da je prekršeno pravo na pravično suđenje jednog od optuženih, izbjeglo bi se ponovno suđenje po žalbi optuženih pred Apelacionim sudom, čime bi se skratio proces za nekoliko godina i na taj način bi se također smanjio iznos troškova”, kazala je Žanić za BIRN.

Od novca dodijeljenog osobama oslobođenim u ovom predmetu, najveći dio je otišao onima koji su oslobođeni nakon što je predmet vraćen na ponovno suđenje 2014. godine, a to su Predrag Dragović, Milan Lančužanin i Milan Vojnović.

Najveći iznos odštete za nastale pravne troškove dodijeljen je Dragoviću – 124.495 eura. Dragović, vojnik dobrovoljac poznat kao Kapetan ili Ceca, bio je pripadnik paravojne jedinice “Leva Supoderica”, koja se borila uz snage Teritorijalne odbrane Vukovara.

Jedinica je bila bliska nacionalističkoj Srpskoj radikalnoj stranci (SRS), čijeg je vođu Vojislava Šešelja UN-ov sud u Haagu oslobodio optužbi za organizovanje paravojnih jedinica u Hrvatskoj, iako je osuđen po drugoj optužbi za ratne zločine.

Dragovićev advokat Đorđe Kalanj kritikovao je način vođenja ovog predmeta.

“To smo naglašavali i u našim žalbama, da će to koštati državni budžet zbog ovakve procedure”, Kalanj je rekao za BIRN.

Troškovi u ovom predmetu uglavnom su se odnosili na plaćanje advokatima za dolazak na sud ili prisustvo tokom ispitivanja u fazi istrage. Advokatima se također moralo platiti i za posjećivanje branjenika i pisanje žalbi.

Ukoliko je optuženi u pritvoru u jednom gradu a njegov advokat radi u drugom, kao što je to bio slučaj u predmetu “Ovčara”, to također povećava troškove, jer advokat može tražiti nadoknadu putnih troškova i kompenzaciju za odsustvo s posla pored uobičajenog honorara. Advokati također imaju pravo na pola isplate u slučaju odgađanja sudskog ročišta.

Advokat Bojan Stanojlović iz pravne kancelarije Đorđa Kalanja tvrdi da bi tužitelji trebali preuzeti određenu odgovornost za troškove propalih predmeta.

“Ne postoji zakonsko pravilo koje određuje odgovornost tužilačkih tijela za troškove krivičnog postupka, od kojih su daleko najveći troškovi oni koje sud priznaje kao potrebne za vijeće odbrane prema [zvaničnoj listi] advokatskih tarifa”, kazao je Stanojlović za BIRN.

On objašnjava da u predmetima ratnih zločina ili organizovanog kriminala s više optuženih, tužitelji znaju da će biti “100 ili 200 sudskih saslušanja, možda i više, i [oni znaju] koliko će to na kraju koštati porezne obveznike”.

“Ali”, naglašava on, “tužitelje to neće ništa koštati.”

Za rastuće isplate krive se bosanskohercegovački tužitelji

Tokom proteklih osam godina, odštete isplaćene osobama koje je Sud BiH oslobodio optužbi za ratne zločine, narasle su na preko 3,5 miliona KM (1,6 miliona eura), a za rastuće troškove pravni stručnjaci krive loš tužilački rad.

U periodu od 2011. do novembra 2019. uloženo je ukupno 59 zahtjeva za odštetu od strane oslobođenih osoba. Od toga je 48 slučajeva obrađeno u cijelosti, jedan odštetni zahtjev je odbijen, jedan povučen, a u dva slučaja je uložena žalba. U sedam preostalih slučajeva postupak je još u toku.

Advokat Petko Pavlović, koji je radio na jednom odštetnom predmetu, tvrdi da “sve počinje od loših optužnica”.

Pavlović je rekao da “nekvalitetne optužnice i klimavi dokazi predstavljaju razlog za odštetne zahtjeve”, kao i mjere koje traže tužitelji, a to su zadržavanje osumnjičenih u pritvoru, držanje u kućnom pritvoru ili ograničavanje njihovog kretanja.

Zakonodavstvo BiH kaže da osoba koja se tokom sudskog postupka drži u pritvoru ili je pod mjerama ograničenja, kao što je kućni pritvor, ima pravo na odštetu u slučaju da bude oslobođena.

Pavlović je zastupao bivšeg pripadnika policije Zorana Tomića u tužbi protiv države jer je držan u pritvoru tokom četiri godine dok je procesuiran za navodnu umiješanost u genocid počinjen 1995. u Srebrenici.

Tomić je oslobođen optužbi, dobio je slučaj po odštetnom zahtjevu, te mu je dodijeljeno preko 51.000 eura.

Stopa osuđujućih presuda pred Državnim sudom BiH pokazivala je kontinuirani trend opadanja u periodu od 2014. do 2018. godine, navodi se u izvještajima Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini.

Tokom 2018. godine, šest od osam zaključenih predmeta završilo je oslobađajućim presudama. U izvještaju iz juna naredne godine OSCE navodi da “tako veliki broj oslobađajućih presuda pred Sudom Bosne i Hercegovine pokreće pitanja o tome da li postoje sistemski nedostaci u procesuiranju ratnih zločina od strane bh. tužilaštva”.

Na temelju zaključaka svog programa praćenja sučajeva, OSCE je tvrdio da bi se nedostaci mogli pripisati neuspjehu tužitelja da podnesu dovoljno dokaza, lošoj strategiji suđenja, neadekvatnom vođenju predmeta ili neučinkovitom izvođenju dokaza.

Aleksandar Cvetković

‘Nestalo je sve što sam imao’

U augustu 2017. godine bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske (VRS) Aleksandru Cvetkoviću, koji je također oslobođen optužbi za umiješanost u genocid u Srebrenici, dodijeljen je iznos od 255.000 KM (oko 130.000 eura) na ime odštete za vrijeme provedeno u pritvoru.

Ali Cvetković je rekao da je ovaj iznos “samo brojevi, ništa više”.

“Meni je ova država, kako god da se zove, život uništila. Ja sam se razveo, djeca na svoju stranu, majka obolila, ja obolio”, objašnjava on.

“Da neko misli da se nešto može kompenzirati novcem, za mene je to nonsens, najveća glupost. Neki stručnjaci će nečiju duševnu bol ili patnju da odvagaju nečim, isto kao da smo na pijaci”, kazao je Cvetković.

Cvetković je uhapšen u Izraelu u augustu 2010. po zahtjevu Bosne i Hercegovine. Nakon trogodišnjeg pravnog postupka, izručen je u augustu 2013.

On je rekao da je u pritvoru proveo više od 1.600 dana, uključujući i 34 mjeseca pritvora u Izraelu prije izručenja, a za sve što se desilo krivi Tužilaštvo.

“U Izraelu sam imao posao, trebao sam dići kredit da kupim stan, da otvorim firmu. Više nemam nigdje ništa. Sve što sam imao u Izraelu je otišlo”, kazao je on.

Miloš Stevanović, advokat koji je Cvetkovića zastupao po odštetnom zahtjevu za pretrpljenu duševnu bol, rekao je da optužnice padaju zbog načina na koji ih tužitelji pripremaju, načina postupanja s dokazima i koliko intenzivno tužitelji rade na svojim predmetima.

“Bojim se da je ranije bilo mnogo slučajeva koji su korišteni da se međunarodnim partnerima pokaže da nešto rade i optužuju ljude, ali te optužnice nisu imale kvalitetnu pravnu osnovu”, kazao je Stevanović.

“U nekim situacijama optužnice su dobro potkrijepljene činjenicama, ali u pravnom smislu vrlo su loše napisane, a sudije samo gledaju šta ide u korist optuženih. Takav je zakon i takav je ustav”, dodaje on.

Advokat Dušan Duško Tomić tvrdi da se Tužilaštvo “ponaša neodgovorno” kad podiže neke od svojih optužnica.

Navodi slučaj čovjeka imenom Raca Simić, kome je, kako kaže, isplaćeno 56.000 KM (preko 28.000 eura) nakon što je oslobođen optužbi za ubistva 11 osoba počinjena u ratu. Tomić kaže da je tokom procesa Simić proveo četiri godine u pritvoru prije donošenja oslobađajuće presude.

“Simić je umro prije dvije godine. Umro je a da se nikada nije oporavio od suđenja”, kaže Tomić. “Nemam dilemu da ga je to (vrijeme provedeno u pritvoru) odvelo u preranu smrt.”

Autor: BIRN

Advokatska komora FBiH traži ukidanje Zakona o rokovima i postupanju u sudskim postupcima

ePravo.ba

7. Maja 2020.

ZAKON O ROKOVIMA I POSTUPANJU U SUDSKIM POSTUPCIMA ZA VRIJEME TRAJANJA NESREĆE NA TERITORIJU FBIH: Advokatska/odvjetnička komora FBiH traži ukidanje Zakona

07.05.2020.

Advokatska/odvjetnička komora Federacije BiH uputila je nadležnim federalnim dužnosnicima zahtjev za ukidanje Zakona o rokovima i postupanju u sudskim postupcima za vrijeme stanja nesreće na teritoriji FBiH.

U otvorenom pismu upućenom federalnom premijeru Fadilu Novaliću i federalnom ministru pravde Mati Joziću, Advokatska komora ističe da se obraća u ime 1.300 advokata, 100 stručnih saradnika i 350 pripravnika u FBiH, podsjećajući na historijat advokature u BiH te na činjenicu da su donošenjem spomenutog zakona prvi put izloženi pokušaju gašenja advokature.

Iz Advokatske komore upozoravaju, istovremeno, na kašnjenje s donošenjem Korona-zakona, posebno u kontekstu pravosudne zajednice, te napominju “kako je donošenje Zakon o rokovima i postupanju u sudskim postupcima za vrijeme stanja nesreće na teritoriju FBiH u ovom trenutku apsolutno nepotrebno”.

U tom pogledu, podsjećaju da su se svi prekluzivni rokovi ispoštovali od kolega s obzirom na to da je trebalo 50 dana za usvajanje spomenutog zakona.

– Niko se nije usudio da ne izvrši potrebne radnje u zakonskim rokovima čekajući kada ćete Vi donijeti zakon. Sudske odluke su uredno dostavljane kolegama i iste po potrebi izjavljivali žalbe, prigovore na iste. I najbitnija stvar, zakon se, nakon 50 dana, primjenjuje retroaktivno, što svi znamo da je nezakonito – navode iz Advokatske komore FBiH.

Za Komoru je, dodaju, veoma zabrinjavajuće da se u trenutku kada se smiruje proglašeno stanje nesreće i dolazi do izmjene Odluke VSTV-a BiH o načinu rada sudova, donosi Zakon o prekidu rokova.

– Sudovi u punom kapacitetu počinju s radom od 15. maja 2020. godine te su već pozvali nadležne advokatske/odvjetničke komore da obavijesti svoje članstvo o istom i da preuzimaju sudsku poštu, a da se rasprave počinju održavati od 1. juna 2020. godine. Priznat ćete da niste vodili računa o tome te da je doneseni zakon u potpunosti bezvrijedan u ovom trenutku, trebalo ga je donijeti po hitnom postupku na početku stanja nesreće kako bi se zaštitilo zdravlje ljudi iz pravosudne zajednice i spriječilo nepotrebno hodanje, a ne iste pustiti da uredno izvršavaju svoje obaveze prema zakonskim rokovima i sada donijeti zakon o odgodi – navodi se u pismu.

Advokatska komora FBiH posebno zabrinjavajućim smatra član 7. “spornog” Zakona “u kojem se jasno kazuje da se sve dostavljanje vrši isključivo putem pošte, kada sudovi počinju raditi u punom kapacitetu, što je ponovo u suprotnosti sa preporukama Kriznog štaba i član 10., koji kazuje da će se Zakon primjenjivati do tridesetog dana od dana prestanka stanja nepogode u FBiH”. Osim toga, član 10. Zakona smatraju direktnim udarom na advokaturu.

– Svjedoci smo zakazivanja rasprava i pred Sudom BiH i hitnog pokretanja Agencije za javne nabavke i tužilaštava na raznim nivoima da prekontroliraju provedene nabavke u stanju nesreće, a isto sa donesenim Zakonom sve skupa nema smisla. Šta znači da se po hitnom postupku utvrde eventualni propusti i nezakonitosti u javnim nabavkama kada ste zaustavili rokove i rad pravosuđa? Zaboravljate da ste zaustavljanjem rokova direktno narušili i zakonsko poslovanje u cijeloj privredi, umjesto da ste pomogli istu, Vi stopirate ovim postupkom ionako narušenu privredu u državi – navodi se.

Nadalje, Advokatska komora FBiH navodi da analizira donesenog Zakona i cjelokupnog stanja izazvanog nesrećom pokazuje “i više nego očito da je izostao zajednički rad institucija, a samim tim i donošenje konstruktivnih odluka koje će pomoći normalizaciji života i pravne sigurnosti”…

– Kako je i više nego očito da ste Zakon donijeli kasno, da niste vodili računa o garantiranim pravima kako Ustavom, tako i Evropskim konvencijama na jednakost, da kada dozvoljavate rad pojedinim djelatnostima, odvjetništvu/advokaturi, jedinoj privatnoj grani koja je tu da zaštiti prava građana, branite poslovanje, da se donesenim Zakonom ne pomaže nikome iz pravosudne zajednice, da država bez sigurnog pravosudnog sistema ne može funkcionirati, predlažemo da isti stavite van snage, i to po hitnom postupku, kako ne biste uništili još jednu zdravu granu privatnog poslovanja i omogućili anarhiju – navodi se, između ostalog, u pismu koje potpisuju predsjednik Advokatske komore FBiH Nikica Gržić i predsjednik Upravnog odbora ove komore Dragan Pudar.

IZVOR: Avaz

Bolnice na respiratoru

ePravo.ba

27. Aprila 2020.

Bolnice na respiratoru

Bolnice i klinički centri u BiH imaju najmanje 222 respiratora, a zbog pandemije koronavirusa očekuje se nabavka još najmanje 160 aparata potrebnih za vještačku potporu disanju.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će jedan od šest oboljelih od koronavirusa trebati pomoć respiratora pri disanju (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Dvanaest respiratora diše umjesto pluća teško oboljelih od koronavirusa u kliničkim centrima u Mostaru i Banjoj Luci.

Respiratori dovode kisik u krvotok pacijenata koji ne mogu samostalno disati i izbacuju ugljendioksid iz organizma. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, svaki šesti oboljeli od koronavirusa trebat će vještačku potporu disanju.

Prema propisima Instituta za mjeriteljstvo Bosne i Hercegovine (BiH), respiratori i slični medicinski uređaji trebaju najmanje jednom godišnje proći verifikaciju. To je svojevrstan tehnički pregled uređaja koji se tiče podešenosti parametara aparata.

Ovaj posao su dobile laboratorije “Verlab” iz Sarajeva i “Metrolab” iz Banje Luke. One verifikaciju obavljaju na poziv zdravstvenih ustanova. Međutim, s obzirom da rukovodioci pojedinih bolnica smatraju da verifikacija opreme nije potrebna, ona se u njihovim ustanovama ne radi uprkos zakonskoj obavezi.

Prema podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), bh. bolnice imaju najmanje 222 respiratora. Prošle godine su nadležne laboratorije ispitale ispravnost 153 respiratora. Zbog pandemije koronavirusa očekuje se da u bolnice stigne još najmanje 160 aparata.

Među zdravstvenim radnicima postoji bojazan da zbog hroničnog nedostatka kadra neće biti dovoljno osoblja za rad na tim aparatima.

Ispred zdravstvenih ustanova su postavljeni trijažni punktovi za pregled pacijenata kako bi se spriječilo širenje virusa među medicinskim osobljem (Foto: CIN)

Respiratori bez verifikacije

U vrijeme pisanja ovog teksta u BiH je oko 1.500 oboljelih od koronavirusa. U bolnicama je liječeno oko 200 pacijenata, među kojima je 12 bilo na respiratorima u bolnicama u Banjoj Luci i Mostaru. U Sveučilišnoj kliničkoj bolnici (SKB) “Mostar” petero ljudi je koristilo pomoć aparata za disanje, ali nijedan od tih respiratora nije verifikovan.

U ovoj ustanovi ne žele reći koliko respiratora imaju.

„Mi za sada imamo potrebe tolike da ih možemo zadovoljiti“, rekao je neodređeno za CIN načelnik Odjela za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje Zoran Karlović.

Iz Bolnice tvrde da su njihovi aparati ispravni i redovno servisirani i da ovlašteni serviseri ne dozvoljavaju da neko drugi „dira njihovu opremu.“

Direktor „Verlaba“ Almir Badnjević kaže da servisiranje i verifikacija nisu isto. On je objasnio da se tokom verifikacije respiratora provjerava da li su svi parametri podešeni kako treba jer u suprotnom može doći do oštećenja pluća i mozga, ali i kobnih posljedica za pacijenta ako se razmjena gasova ne vrši prema ispravnim parametrima: „To je jedan od najopasnijih trenutno aparata“.

U Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ se verifikacija radi svake godine i za njih to predstavlja „sigurnost u daljem radu“. Ipak, navode da se i prilikom redovnog održavanja također provjeravaju svi parametri pa se pitaju da li je potrebna i verifikacija. „Tako da plaćamo isti postupak dva puta – i održavanje i verifikaciju“, navode u dopisu iz ove bolnice.

Osim Sveučilišne bolnice u Mostaru, neverificirani respiratori se nalaze u još 23 bh. bolnice. U Hrvatskoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Bili i Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) u Tuzli saglasni su sa kolegama u Mostaru da verifikacija nije nužna. Od 48 postojećih respiratora ove dvije bolnice su verificirale polovinu.

Na konstataciju novinarke da je to propisano zakonom, direktor UKC-a „Tuzla“ Vahid Jusufović je odgovorio: “Po zakonu je štošta propisano pa ne možemo na sve baš stići“.

Za nepoštivanje ove zakonske obaveze propisane su kazne do 20 hiljada maraka za ustanove i do 1.200 maraka za odgovorne osobe u ustanovama. Za nadzor nad primjenom ovog zakona zaduženi su Institut i entitetske institucije za mjeriteljstvo, a za eventualno kažnjavanje entitetska inspekcija.

U Republičkom zavodu za standardizaciju i metrologiju Republike Srpske protive se ovom zakonskom rješenju.

“Verifikacija respiratora nije potrebna”, kaže direktor Nikola Đukić. U razgovoru za CIN je rekao da je Institut za mjeriteljstvo BiH ovakvo rješenje donio samovoljno, bez saglasnosti ostalih institucija zaduženih za metrologiju. Po njegovom mišljenju, to je učinjeno da bi se izvukle pare iz zdravstvenog sistema.

Prema računici koju su pravili u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, u zdravstvenim ustanovama je oko 4.500 medicinskih aparata kojima je određena zakonska verifikacija. Sa minimalnim cijenama između 160 i 360 KM za verifikaciju jednog uređaja, ovo tržište je vrijedno nešto manje od milion maraka.

“Po nama, to je čisto bacanje para”, kaže Đukić.

Direktor Instituta za mjeriteljstvo BiH Zijad Džemić ocjenjuje da su ovakvi stavovi, kao i činjenica da inspektori ne sprovode kaznenu politiku, doprinijeli da se zakonska obaveza pretvorila u dobru volju menadžmenta zdravstvenih ustanova.

“Ipak, imaoci mjerila zbog savjesti i zbog želje da budu sigurni da rade sa uređajima koji su tačni sarađuju sa nama”, kaže Džemić.

Iz “Verlaba” su ovih dana bolnicama poslali pismo kao podsjetnik na obaveznu verifikaciju i sa upozorenjem “da dolazi različita medicinska oprema koja nije provjerena, koja nema porijeklo, da ne ugrožavaju pacijente i tako dalje. (…) svašta je počelo ulaziti neprovjereno“, navodi Badnjević.

Zbog pojave koronavirusa bolnice, javne institucije ili donatori očekuju nove respiratore. Prema podacima koje je prikupio CIN, trenutno se očekuje donacija ili je u toku nabavka najmanje 160 respiratora za 13 bolnica.

Direktor Opće bolnice u Sarajevu Zlatko Kravić nije siguran koliko će od planiranog moći biti nabavljeno. Kaže da je Bolnici vraćen novac koji je uplatila za pet respiratora jer ih dobavljači nisu mogli isporučiti zbog zatvaranja granica.

Kravić kaže i da je medicinska oprema poskupjela. “Ja sam ranije raspisivao tendere za respiratore. Npr. kineski, koji su bili negdje između 30 i 32 hiljade maraka, znate koliko se sad prodaju? 75 hiljada maraka.“

Penzionisani ljekar Dragan Stevanović kaže da je pored redovnog servisiranja važno raditi verifikaciju opreme koja je dodatni benefit i za pacijente i za osoblje.

Ipak, smatra da trenutna situacija nije pravo vrijeme za razgovor o verifikaciji: „Sad, imati nešto i reći e, ovo neću da koristim zato što nije sertificirano je, mislim… Otkud mi to pravo prema pacijentu? Meni je pravo da probam pružiti bilo koju moguću pomoć koja mi je na raspolaganju u datom momentu“.

On kaže da ukoliko na aparatu radi stručna osoba, aparat, čak i ako nije verificiran, neće biti opasan po pacijenta.

Almir Badnjević rukovodi jednom od dvije laboratorije koje je Institut za mjeriteljstvo BiH ovlastio za verifikaciju medicinskih uređaja u BiH (Foto:CIN)

Nedostatak kadra

U Zdravstvenom centru „Brčko“ nisu verificirali respirator koji im je doniran. „Pa, nemate vremena“, objašnjava direktor Dušan Stokić, iako proces verifikacije traje oko sat vremena. Njega više brine hoće li imati osoblja koje će raditi na ovim aparatima.

„Mi imamo pet anesteziologa. Dvije doktorice su odbile da rade sa ovim pacijentima, ostalo je troje. (…) Moj je stav, ko god ne bude imao adekvatnu zaštitu, ja ga neću tjerati, i ne mogu, neću ga ni slati da mora ići u rad sa tim pacijentima“, kaže Stokić.

On smatra da bi se problem manjka medicinskog osoblja mogao riješiti uvođenjem radne obaveze. Slično misli i epidemiolog Jurica Arapović iz SKB-a „Mostar“. Kaže da je potrebno mobilizirati sve zdravstvene radnike. „Zašto ne bi mogao doktor opće prakse biti epidemiolog u ovoj kriznoj situaciji, kada ima samo jednu stvar činiti, znači, hvatati kontakte, stavljati u izolaciju i tretirati“, kaže Arapović u razgovoru za CIN.

Iz Nezavisnog strukovnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu u Federaciji BiH upozoravaju da na tržištu nedostaje medicinskih radnika. Predsjednik Sindikata Zijad Latifović kaže da prema evropskom standardu trenutno nedostaje 2.500 ljekara i 4.500 medicinskih sestara i tehničara a tokom posljednje tri godine je samo iz Federacije BiH otišlo više od 6.000 medicinskih radnika.

U BiH je oko 1.500 oboljelih od koronavirusa. Na bolničkom liječenju je oko 200 pacijenata, a ostali su na kućnom liječenju (Foto: CIN)

Liječenje kod kuće

Ne liječe se svi oboljeli od koronavirusa u bolnicama. Skoro svaki sedmi pacijent obolio od koronavirusa u BiH se liječi u bolnici, ostali su u svojim domovima ili u izolacionim centrima.

Dok predstavnici zvaničnih institucija uvjeravaju javnost da većina pacijenata ne treba bolničko liječenje, članovi najmanje triju porodica iz Sarajeva su javno svjedočili da takvo liječenje nije uspješno te da su njihovi najmiliji preminuli sa koronavirusom po prijemu u bolnicu ili dok su pokušavali dobiti odobrenje da dođu u zdravstvenu ustanovu.

Jedna od preminulih od koronavirusa u BiH je Advija Kanlić sa Ilidže. Njezina kćerka Ehlimana ispričala je za CIN da je prema preporuci lokalne ambulante danima liječila majku kod kuće antibioticima i lijekovima za smanjenje temperature. To joj nije pomoglo.

Iz lokalnog doma zdravlja su poslali vozilo nakon što ih je uvjerila da joj je majka toliko slaba da ne može stajati. Ehlimana kaže da je u vozilu bio samo vozač, bez medicinskog osoblja. Uz pomoć komšije je spustila majku niz stepenice do vozila.

Ehlimana Kanlić opisuje agoniju kroz koju je prošla dok joj je majka umirala na putu do doma zdravlja: „Vidim da nema pulsa, kucam njemu (vozaču, op. a.), znate kako ima onaj prozorčić, i ja govorim mama ne diše! I ja počnem vrištati, počnem plakati, zvala je (…). Ja sam u tom strahu i počela srce masirati, nisam znala šta da radim. On govori ne znam ja, sine, ništa, ja sam vozač“.

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu provjerava okolnosti smrti Advije Kanlić. Za istragu im je potrebna obdukcija tijela, a to traži i porodica. Međutim, u Federaciji BiH patolozi to odbijaju raditi jer nemaju adekvatnu opremu. Tijelo preminule Kanlić se skoro mjesec dana nalazi u mrtvačnici na sarajevskom grolju “Bare”.

Ustavni sud BiH: Zabranom kretanja za starije od 65 i mlađe od 18 godina prekršena su ljudska prava

ePravo.ba

22. Aprila 2020.

Ustavni sud BiH: Zabranom kretanja starije od 65 i mlađe od 18 godina prekršena su ljudska prava

Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku o tome da li se zabranama kretanja osobama mlađim od 18 i starijim od 65 godina usljed pandemije koronavirusa krše prava građana.

No dalje se kaže da “Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacije u kojem se zahtijeva ukidanje osporene Naredbe, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes da se uvedu određena ograničenja, mogle nastati negativne posljedice prije nego što nadležni organi dobiju priliku razmotriti osporene mjere u skladu sa ovom Odlukom”, odluka je Ustavnog suda BiH.

Kako nezvanično saznajemo Federalni štab civilne zaštite dobio je rok da Narebu uskladi sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

Ova odluka je donesena nakon nekoliko apelacija građana koji su tražili da se povuku mjere Federalnog kriznog štaba o ograničavanju kretanja osobama mlađim od 18 godina i starijim od 65.

Inače iz Kriznog štaba proteklih dana je i najavljeno da bi naredne sedmice moglo doći do ublažavanja upravo ove mjere na način da se maloljetnicima i osobama starijim od 65 godina tokom sedmice omogući kretanje u određenom periodu.

Iz Ustavnog suda BiH je ranije saopćeno da se prate sve naredbe, odluke i preporuke kriznih štabova. Predsjednik suda Zlatko M. Knežević je istakao da su one odluke, koje su bile katastrofalne za ustavni poredak brzo povučene, poput odluke o zabrani međusobnih kontakata između opština i lokalnih zajednica.

Osporeni akt

Naredba Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine i Naredbe Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine

Zaključak

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zato što ne postoji proporcionalnost, odnosno pravična ravnoteža između mjera naloženih osporenom Naredbom i javnog interesa zaštite javnog zdravlja, budući da prethodno nije razmotrena i obrazložena nemogućnost nalaganja blažih mjera, da nametnute mjere nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza Federalnog štaba/stožera da te mjere redovno preispituje i produži samo ako je to „neophodno u demokratskom društvu“. Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacije u kojem se zahtijeva ukidanje osporene Naredbe, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes da se uvedu određena ograničenja, mogle nastati negativne posljedice prije nego što nadležni organi dobiju priliku razmotriti osporene mjere u skladu sa ovom Odlukom.

ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1217/20, rješavajući apelacije Lejle Dragnić i A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 72. st. (2), (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Lejle Dragnić i A. B. podnesene protiv Naredbe Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine i Naredbe Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine.

Utvrđuje se kršenje prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelante Lejlu Dragnić, A. B. i sve ostale osobe u relevantno istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnom štabu/stožeru civilne zaštite da, u roku od 5 dana od dana prijema ove odluke, usklade Naredbu Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine sa standardima iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kako su navedeni u ovoj Odluci.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Lejle Dragnić i A. B. u dijelu zahtjeva da se ukine Naredba Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnom štabu/stožeru civilne zaštite da, u narednom roku od 3 dana od isteka roka iz stava 3. dispozitiva ove odluke, obavijeste

Ustavni sud Bosne i Hercegovine o provođenju naloga iz stava 3. dispozitiva ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

Uvod

Lejla Dragnić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa N.K, advokatica iz Sarajeva, podnijela je marta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Naredbe Federalnog štaba/stožera civilne zaštite broj 12-40-6-148-34/20 od 20. marta 2020. godine (u daljnjem tekstu: prva Naredba). Apelantica je također zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi spriječio daljnju primjenu prve Naredbe do konačne odluke Ustavnog suda. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-1217/20.

Apelantica je, putem iste punomoćnice, podnijela novu apelaciju aprila 2020. godine protiv nove Naredbe broj 12-40-6-34-1/20 od 27. marta 2020. godine (u daljnjem tekstu: nova Naredba), u kojoj je također zatražila donošenje iste privremene mjere. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP- 1247/20.

B. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edisa Peštek Zorlak, advokatica iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2020. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv prve Naredbe. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-1254/20.

Postupak pred Ustavnim sudom

S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom stav

Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1217/

Na osnovu člana Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vlade FBiH i Federalnog štaba/stožera civilne zaštite (u daljnjem tekstu: Federalni štab/stožer) da dostave odgovore na apelaciju. Vlada

FBiH je, 9. aprila 2020. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Federalni štab/stožer nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje i apelacioni navodi

a) U odnosu na AP-1217/20 i AP-1247/20

Apelantica je u dvije podnesene apelacije protiv obje Naredbe iznijela iste činjenične i apelacione navode i to kako slijedi:

Federalni štab/stožer je marta 2020. godine donio osporenu prvu Naredbu, kojom je naredio zabranu kretanja osobama mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: području FBiH), koja je stupila na snagu odmah, sa trajanjem do 31. marta 2020. godine.

Apelantica je navela je rođena septembra 1951. godine, te da podnosi apelaciju prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, budući da nema odluke „nadležnog suda“ koju bi, kako navodi, mogla obezbijediti samo ukoliko bi bila sankcionisana zbog kršenja Naredbe, što bi „predstavljalo prevelik teret“ za nju. Apelantica je dalje navela da osporava i prvu i novu Naredbu koja je opšti akt

„kojim se krše ljudska prava i osnovne slobode apelantice, te se ona tretira na diskriminirajući način na bazi godina starosti“, te da „usljed iste trpi nenadoknadivu štetu svakodnevno“ kao osoba koja je direktno pogođena mjerama iz osporenih Naredbi. Apelantica ističe dalje, da Naredbe nemaju uporište u zakonu. Naime, kako navodi, i prva i nova Naredba su donesene na osnovu člana 108. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti i spašavanju) koja „ne uređuje donošenje naredbi kojima se sprečavaju državljani BiH u korištenju svojih ljudskih prava“. Iako se, kako dalje navodi, u stavu 2. člana 108, propisuje ovlaštenje štabova civilne zaštite da „naređuju provođenje odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja“, to ne znači da je na taj način propisano „donošenje naredbi kojima se sprečava kretanje stanovništva“. Također, apelantica navodi da se „takva opcija“ ne spominje ni u Odluci Vlade FBiH o proglašenju nesreće uzrokovane pojavom korona virusa (COVID 19) na području FBiH broj 408/20 od 16. marta 2020. godine. Osim toga, apelantica ističe da niti jedan drugi zakon u BiH ne propisuje donošenje ovakve mjere.

Apelantica dalje ističe da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u članu garantuje pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, dok se u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje sloboda kretanja svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji države članice Vijeća Evrope, uz ograničenja koja su u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. Apelantica posebno ističe da BiH nije dostavila nikakvo

obavještenje Generalnom sekretaru Vijeća Evrope „o namjeri da ograniči određena prava garantovana EKLJP, čime je povrijedila svoje obaveze iz člana 15. EKLJP. Osim toga, apelantica se pozvala i na izjavu predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope u kojoj su pozvane države članice da, prilikom usvajanja hitnih mjera kako bi se „suočili sa krizom uzrokovanom Covidom 19“, vode računa o principu proporcionalnosti, kao i o tome da usvojene mjere moraju biti striktno neophodne.

Dalje, apelantica je navela da prije donošenja osporenih Naredbi nisu razmotrene bilo kakve blaže mjere od sprečavanja apelantice da napušta svoj sta U vezi s tim, apelantica navodi da je donosilac Naredbe trebao razmotriti druge mjere kojima bi se potencijalno mogao postići isti cilj, kao i mjere kojima bi zaštitio druge ranjive kategorije. Umjesto toga, kako navodi, donosilac Naredbe je apelantici „ugrozio život (u smislu člana 2.) i nametnuo nerazumna ograničenja“, zbog kojih apelantica ne može otići „u banku, apoteku kod ljekara ili u nabavku“ niti, kako navodi,

„prošetati psa“.

Apelantica smatra da joj je na ovaj način njena „sloboda … ograničena na ono što se kolokvijalno u krivičnom pravu naziva ‘kućnim pritvorom’ i to pod prijetnjom sankcije koja nije propisana zakonom na snazi“, što apelantica smatra „logičnim“ jer ni „sama naredba nema uporište u zakonu“. U vezi s tim navodi da nema bilo kakve mogućnosti da takvu odluku, kojom je stavljena u „kućni pritvor“, ispita pred bilo kojim sudom ili drugim organom, odnosno da nema na raspolaganju bilo kakav pravni lijek kojim bi tražila zaštitu, osim apelacije Ustavnom s Dalje ističe da se ograničavanje kretanja na nečiji dom, gdje su uslovi „mnogo bolji nego u zatvoru, može smatrati oduzimanjem slobode“. Dodatni faktor da mjera koja je navedena u naredbi predstavlja oduzimanje slobode je, kako apelantica navodi „i činjenica zaprijećenih kazni (pa i potencijalno ‘pritvaranja’, kako su ‘prijetili’ određeni predstavnici vlasti), što dodatno upućuje na kazneni karakter ovog postupka.“ Apelantica također ističe da su Naredbe potpuno proizvoljne zato što nije jasno na osnovu kojih kriterija je zabranjeno kretanje baš osobama iznad 65 godina života, što prema Zakonu o radu jeste „granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju“, iako navodi da postoje izuzeci od tog pravila (sudije, tužioci, advokati, univerzitetski profesori). Također, apelantica smatra da ovakva Naredba nije ni u interesu javnog zdravlja, budući da je apelantici „zabranjeno kretanje na diskriminatornoj osnovi, bez obzira na zdravstveno stanje, a istom je dozvoljeno kretanje osobama mlađim od 65 godine koje su ostvarile pravo na invalidsku penziju usljed npr. respiratornih bolesti, a što ih svrstava u visoko ugroženu kategoriji kada je u pitanju Covid 19“.

Na osnovu svega navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud ukine osporene Naredbe i utvrdi kršenje apelantičinih prava iz člana Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na zatraženu privremenu mjeru, apelantica je navela da se radi o ozbiljnom kršenju ljudskih prava koje „ne može biti ispravljeno u kasnijem postupku“, te da je donošenje privremene mjere, kojom bi se spriječilo daljnje provođenje naredbe do konačne odluke Ustavnog suda „u interesu kako apelantice kao stranke, tako i države BiH“.

b) U odnosu na AP-1254/20

Apelant je apelaciju podnio kao roditelj djeteta mlađeg od 18 godina bez navođenja godišta i imena djeteta. U apelaciji je, između ostalog, naveo kako mu je, zbog zabrane kretanja osobama mlađim od 18 godina, onemogućeno „pružanje brige i zaštite oko djeteta“, te da je njemu i njegovom djetetu

„otežan svakodnevni život“. Dalje je naveo da „okolnost da u Federaciji Bosne i Hercegovine nije proglašeno vanredno stanje, utiče da diskriminatorsko postupanje prema navedenim dobnim skupinama stanovništva nije bilo neophodno i nužno zbog nastale situacije“. Smatra da „organi vlasti nisu ni jednim postupanjem predstavili razloge na kojima se temelji donošenje predmetnog pravnog akta“. Tvrdi da „Svjetska zdravstvena organizacija nije izdala do sada niti jednu preporuku kojom bi navela da mlađi od 18 godina predstavljaju opasne prenosioce virusa. Praksa evropskih zemalja, ne ukazuje ni na bilo koji način da su djeca doprinijela širenju virusa“. Također, apelant je naveo kako se „donošenjem navedene Naredbe, direktno utiče na psihofizičko zdravlje djece i starijih osoba“, te da „nije u mogućnosti kao roditelj da svome djetetu obezbijedi život u skladu sa najboljim interesima djeteta“.

Apelant je naveo kako smatra da su prekršeni „pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na nediskriminatorsko ponašanje, pravo na privatni i porodični život, pravo na dostojanstvo, pravo na slobodu ličnosti, pravo na djelotvoran i efikasan pravni lijek“. U vezi sa kršenjem navedenih prava, apelant je naveo Ustav Bosne i Hercegovine, Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

c) Odgovor na apelaciju

Vlada FBiH je u odgovoru na apelaciju najprije istakla da je informacijom Federalnog ministarstva zdravstva od februara 2020. godine o pojavi novog virusa i bolesti Covid 19, koji je Svjetska zdravstvena organizacija 30. januara 2020. godine proglasila „javnozdravstvenim izvanrednim stanjem od međunarodnog značaja“, Federalni štab/stožer upoznat o mjerama koje se poduzimaju

na području FBiH sa ciljem sprečavanja pojave i širenja bolesti izazvane tim virusom. Nakon niza preduzetih mjera i aktivnosti, kako je dalje navedeno, Federalni štab/stožer je procijenio situaciju i predložio Vladi FBiH, u skladu sa članom 24. tačka 11. Zakona o zaštiti i spašavanju da donese Odluku o proglašenju nesreće, pa je takva odluka i donesena. Dalje je navedeno da je Federalni štab/stožer, cijeneći kompletnu epidemiološku situaciju u FBiH, ali i u svijetu kao i naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva, donio osporenu naredbu od 20. marta 2020. godine kojom je zabranjeno kretanje mlađima od 18 i starijima od 65 godina. U vezi s tim, Vlada FBiH ističe da su neosnovani navodi da se Federalni štab/stožer diskriminatorski odnosi prema navedenim osobama, zato što su „starije odrasle osobe u većem riziku od razvoja težih simptoma ako se zaraze koronavirusom, jer u starosti slabi imunološki sistem, te su posljedice opasnije po njih“, a osobe mlađe od 18 godina „iako imaju blaže simptome od starijih i bolest ih ne zahvaća toliko koliko i starije, oni su prijenosnici virusa starijima.“ Također je navedeno da je zabrana kretanja navedenim osobama kao „osjetljivoj skupini osoba“ donesena i zato što je „u svijetu tokom trajanja epidemije znatan broj osoba koji pripadaju ovim dobnim skupinama zaraženo koronavirusom jer je za nastanak infekcije bitno stanje imuniteta odnosno odbrambena snaga organizma.“

Vlada FBiH je također osporila i navode da ne postoji zakonski osnov za donošenje osporenih naredbi, zato što je članom Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti predviđena, između ostalih i zaštitna mjera zabrana kretanja stanovništva. Dalje, Vlada FBiH je navela da smatra da je zaštita zdravlja većeg broja ljudi i sprečavanje širenja epidemije u društvu legitiman cilj koji se želi postići osporenim mjerama, kao i drugim uvedenim mjerama (ograničenje rada trgovina ili njihovo potpuno zatvaranje, samoizolacija i karantin). Također, Vlada FBiH smatra i da postoji proporcionalnost između osporenih mjera i legitimnog cilja i da se njima ne nameće pretjeran teret na pojedinca. Ovo tim prije što se, kako navode, „ova i druge mjere stalno preispituju“, te da je stoga donesena i Dopuna osporene Naredbe kojom je osobama mlađim od 18 godina dozvoljeno kretanje u vozilu, a starijim od 65 godina kretanje radi preuzimanja penzija od 8-12:00 sati u periodu od 6-10. aprila 2020. godine. Imajući to u vidu, kao i činjenicu „da se moraju brzo i efikasno poduzimati mjere za zaštitu zdravlja ljudi kao i one koje će spriječiti širenje virusa“, Vlada FBiH predlaže da se apelacije i zahtjev za donošenje privremene mjere odbiju.

IV. Relevantni propisi

U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član X Izmjene i dopune

[…]

Ljudska prava i osnovne slobode

Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.

U Okvirnom zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 50/08) relevantne odredbe glase:

Član 13. (Vijeće ministara BiH)

[…]

h) proglašava nastanak i prestanak stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine, na prijedlog Koordinacionog tijela Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje ili na zahtjev nadležnih organa entiteta ili Brčko Distrikta BiH, koji su već proglasili stanje nesreće na svojoj teritoriji

[…]

Član 17. (Nadležnosti Koordinacionog tijela)

(1) Koordinaciono tijelo je stručno operativno tijelo Vijeća ministara BiH i nadležno je da:

a) predlaže Vijeću ministara BiH, na zahtjev entiteta ili Brčko Distrikta BiH, proglašavanje stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine i prestanak navedenog stanja; […]

20. U Zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća

(„Službene novine FBiH“, br. 39/03, 22/06 i 43/10) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se sistem zaštite i spašavanja ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, materijalnih, kulturnih, historijskih i drugih dobara i okoliša (u daljem tekstu: ljudi i materijalna dobra) od prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških,

ekoloških i drugih nesreća ili ratnih opasnosti (u daljem tekstu: prirodne i druge nesreće), prava i dužnosti građana i organa Federacije, kantona i općina, privrednih društava i drugih pravnih lica, te druga pitanja od značaja za oblast zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine

Član 3. U smislu ovoga zakona pod pojmom:

1) prirodne nepogode podrazumijevaju se događaji koji su uzrokovani djelovanjem prirodne sile na koje ljudski faktor ne može uticati kao što su: potres, poplava, visoki snijeg i snježni nanosi, olujni ili orkanski vjetar, gräd, prolom oblaka, klizište, suša, hladnoća, te masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti; […]

Član 106.

Za rukovođenje akcijama zaštite i spašavanja na teritoriji Federacije, odnosno području kantona i općine, te za obavljanje drugih poslova u zaštiti i spašavanju, u skladu sa zakonom i drugim propisima, osnivaju se štabovi civilne zaštite kao operativno-stručni organi. Te štabove osniva Federacija, kantoni i općine.

Član 108.

U rukovođenju akcijama zaštite i spašavanja štabovi civilne zaštite iz čl. 106. i

ovog zakona vrše sljedeće poslove:

odlučuju o upotrebi snaga i sredstava civilne zaštite na zaštiti i spašavanju ugroženih i stradalih ljudi i materijalnih dobara i te snage raspoređuju na ona područja koja su ugrožena;

naređuju provođenje odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja i određuju snage i sredstva koje će provoditi te mjere;

usmjeravaju, koordiniraju i rukovode akcijama zaštite i spašavanja svih učesnika angažiranih na zaštiti i spašavanju na svome području;

rješavaju sva pitanja koja se u toku provođenja aktivnosti na zaštiti i spašavanju pojave u vezi sa angažiranjem snaga i sredstava civilne zaštite i provođenja mjera zaštite i spašavanja i

samozaštite građana.

U Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službene novine FBiH“, broj 29/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuju se zarazne bolesti čije je sprečavanje i suzbijanje od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.

Član 2.

U smislu ovog Zakona pojmovi imaju sljedeća značenja: […]

epidemija zarazne bolesti je pojava neuobičajenog broja oboljevanja od zaraznih bolesti koji su na listi zaraznih bolesti obaveznog prijavljivanja ili pojava novih zaraznih bolesti koje ugrožavaju zdravlje stanovništva; […]

Član 54.

Radi zaštite stanovništva Federacije od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragičnih groznica, žute groznice, SARS-a i drugih zaraznih bolesti preduzimaju se mjere predviđene ovim Zakonom i međunarodnim sanitarnim konvencijama i drugim međunarodnim ugovorima.

Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stava 1. ovog člana Federalno ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih bolesti:

[…]

zabrana kretanja stanovništva, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima;

[…]

druge mjere u skladu sa međunarodnim propisi

Član 70.

Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj fizičko lice ako:

ne postupi u skladu sa čl. , 55. i 56. ovog Zakona;

Kada se obaveza odnosi na maloljetnika za prekršaje iz stava 1. tač. 3., 4., 5., 6. i

ovog člana kaznit će se novčanom kaznom iz stava 1. roditelj odnosno staratelj ako propusti dužnu brigu za maloljetnika.

Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20.novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“, broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH”, broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U svrhu na koju se ova Konvencija odnosi, dijete označava svaku osobu mlađu od

18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete granica punoljetnosti ne odredi ranije.

Član 2.

Države stranke poštivat će i osigurati svakom djetetu na svom području prava navedena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti.

Države stranke poduzet će sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svih oblika diskriminacije ili kažnjavanja koji polaze od položaja, djelatnosti, izraženog mišljenja ili uvjerenja roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji

Član 3.

U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djetet

Države stranke obvezuju se da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama djetetu osigurati zaštitu i skrb kakva je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj zakonski odgovorne.

Države stranke osigurat će da službe i ustanove odgovorne za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da svoje djelovanje usklade sa standardima nadležnih vlasti, osobito glede pitanja sigurnosti, zdravlja te broja i stručnosti osoblja

Odluka o proglašenju stanja nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID 19) na području Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 21/20) u relevantnom dijelu glasi:

Proglašava se stanje nesreće uzrokovano pojavom koronavirusa (COVID – 19) na području Federacije Bosne i Hercegovine.

[…]

IV.

Zadužuje se Federalni štab civilne zaštite da u skladu sa Federalnim planom i važećim zakonskim propisima preuzme sve aktivnosti oko koordinacije i rukovođenja akcijama zaštite i spašavanja ljudi na ugroženom području.

[…]

VI.

Obavezuju se svi rukovodioci organa uprave i upravnih organizacija Federacije i kantona, odnosno rukovodioci općinskih/gradskih službi za upravu i rukovodioci pravnih lica i drugih institucija, da osiguraju provođenje naredbe nadležnih štabova civilne zaštite.

VII.

Odluka stupa na snagu danom donošenja i ista će se objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Ova odluka će biti objavljena putem printanih i elektronskih sredstava informiranja.

Odluka o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. (Predmet)

Proglašava se nastanak stanja prirodne ili druge nesreće na području Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od moguće pojave epidemije zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19), a kako bi se smanjio rizik od ubrzanog širenja infekcije u Bosni i Hercegovini i omogućilo angažovanje dodatnih resursa za odgovor na ovu javnozdravstvenu prijetnj

Sprječavanje i suzbijanje širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19) je od opšteg interesa za Bosnu i Hercegovi

Član 2.

(Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini)

Radi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće ministara BiH) aktivira Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Koordinacijsko tijelo) i nalaže Koordinacijskom tijelu da svoje aktivnosti izvršava u skladu sa članom 17. Okvirnog zakona za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Okvirni zakon).

Član 4.

(Štabovi civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine)

Preporučuje se štabovima civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te drugim kriznim štabovima da poduzmu sve aktivnosti kako bi se u potpunosti realizirale mjere na sprečavanju širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19).

U cilju sprečavanja širenja korona virusa (COVID-19), vlade entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine mogu donositi i pojedinačne mjere u skladu sa zakonima iz njihove nadležnosti. O donesenim mjerama će informisati Koordinaciono tijel

[…]

Član 6. (Stupanje na snagu)

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u “Službenom glasniku BiH”.

Naredba Federalnog štaba/stožera CZ broj 40-6-148-34 /20 od 20. marta 2020. godine glasi:

Na osnovu člana 108. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća („Službene novine Federacije BiH“, br. 39/03, 22/06 43/10), te člana 18. Poslovnika o radu Federalnog štaba civilne zaštite br. 11-49/14833/11 od 26.10.2011 godine i 12-02/10-542-4/17 od 04.10.2017. godine i Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o proglašenju nesreće uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID 19) na području Federacije BiH, V. broj 408/2020 o 16.03.2020. godine, Federalni štab civilne zaštite, donosi

NAREDBU

Naređuje se zabrana kretanja osobama mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području Federacije Bi

Za provođenje ove naredbe odgovorni su ministri kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslov

Zadužuju se ministarstva iz tačke ove naredbe da putem Federalnog operativnog centra civilne zaštite izvještavaju Federalni štab civilne zaštite o svim poduzetim mjerama na izvršavanju ove naredbe.

Ova naredba stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se do 31.03.2020. godine.

26. Naredba Federalnog štaba/stožera CZ broj 12.40-6-148-34-1/20 od 27. marta 2020. godine

glasi:

Naredba broj 12.40-6-148-34 /20 od 20. marta 2020. godine, primjenjuje se do daljnjeg.

Ova naredba stupa na snagu danom donošenja.

27. Naredba Federalnog štaba/stožera CZ broj 12.40-6-148-34-1-1/20 od 17.4.2020. godine glasi:

Naredbe br: 12.40-6-148-34/20 od 20.3.2020. godine, 12.4-6-148-34-1/20 od 27.3.2020.

godine i 12.40-6-148-34-2/20 od 3.4.2020. godine se primjenjuju do 30.4.2020. godine.

Ova naredba stupa na snagu danom donošenja.

V. Dopustivost

U skladu sa članom VI/b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U skladu sa članom stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da im je osporenim Naredbama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju u vezi sa ovim pravima. Ustavni sud smatra da sve tri podnesene apelacije ukazuju na ozbiljna kršenja prava iz Ustav Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su, prema praksi Ustavnog suda, dopustive u smislu člana 18. stav

(2) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na web. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

Imajući u vidu odredbe člana VI/b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve tri apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

Apelanti pobijaju osporene Naredbe zato što smatraju da im je njima prekršeno pravo slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima.

Uvodne napomene

Svjetska zdravstvena organizacija (u daljnjem tekstu: SZO) proglasila je 1 marta 2020. godine pandemiju koronavirusa SARS-CoV-2 i bolesti nazvane Covid 19 uz poziv vladama „da utječu na tijek širenja virusa ‘hitnom i agresivnom akcijom’, ali i da „sve zemlje moraju postići ravnotežu između zaštite zdravlja, minimiziranja ekonomskih i društvenih poremećaja i zaštite ljudskih prava“ (vidi: obraćanje direktora SZO, dostupno na: U tom trenutku, prema izvještaju SZO, u svijetu je bilo prijavljeno 118.000 slučajeva u 114 zemalja, a preko 4.000 ljudi je već izgubilo život zbog bolesti izazvane ili u vezi sa Covidom 19. Prema podacima SZO od 8. aprila 2020. godine u 212 zemalja je bilo potvrđeno 1.317.130 slučajeva od čega je 74.304 imalo smrtni ishod. U takvoj situaciji, nesumnjivo je da su se sve države suočile sa vanrednom situacijom i ogromnim izazovom da preduzmu efikasne mjere na sprečavanju širenja, liječenja sasvim novog soja virusa koji se iznimno brzo širi, za koji ne postoje ni lijekovi ni vakcina ali i očuvanja i zaštite ustavnih i ljudskih prava.

U odgovoru na ovakvu krizu, Vlada FBiH je, marta 2020. godine, donijela Odluku o proglašenju stanja nesreće uzrokovanu pojavom Covida 19 na području Federacije BiH broj 408/20 (objavljena u „Službenim novinama FBiH“, broj 21/2, u daljnjem tekstu: Odluka Vlade FBiH). Ovom Odlukom je naloženo, između ostalog, „da se sva federalna ministarstva, uprave i upravne organizacije, pravni subjekti i druge institucije stave na raspolaganje Federalnom štabu civilne zaštite“, a Federalnom štabu/stožeru je naloženo da „u skladu sa Federalnim planom i važećim zakonskim propisima preduzme sve aktivnosti oko koordinacije i rukovođenja akcijama zaštite i spašavanja ljudi na ugroženom području.“ Na osnovu ovoga, Federalni štab/stožer je donio niz mjera (obaveza samoizolacije, izolacije, zabrana prelaska državne granice, ograničavanje radnog vremena, zabrana rada određenim djelatnostima, policijski sat, itd.), a jedna od tih mjera je i zabrane kretanja mlađim od 18 i starijim od 65 godine, koja je naložena osporenim Naredbama.

Također, Ustavni sud ističe da je prema podacima Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: FMZ) aprila 2020. godine bilo zabilježeno ukupno 737 potvrđenih slučajeva infekcije virusom i bolesti Covid 19 i sa 31-im smrtnim slučajem (podaci preuzeti sa web stranice FMZ 20. aprila 2020. godine), što predstavlja značajan i stalan rast broja zaraženih od pojave Covida 19 u FBiH.

Utjecaj pandemijske krize na zaštitu ljudskih prava – mogućnost i način njihovog ograničavanja

Zaštita populacije od opasnosti Covida 19 je veliki i težak izazov za vlasti u svim državama. Ono što je jasno od početka je da zbog takvih izuzetnih okolnosti nije moguće održati redovno funkcionisanje društva, naročito kad se radi o zaštitnim mjerama koje su neophodne da bi se uspješno borilo protiv nove vrste virusa, zaštitio život ljudi, ali i smanjila velika opterećenost zdravstvenih službi kao posljedica obolijevanja ljudi od Covida 19, kako bi one mogle efikasno odgovoriti izaz Stoga je jasno i da mjere koje se u takvoj situaciji nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih odnosno ustavnih prava. Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obveze koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi, zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje, moglo smatrati povredom pozitivnih obveza države. S druge strane, mjere kojima se ograničavaju ljudska prava kao što su zabrana okupljanja, izolacija, zabrana napuštanja vlastitog doma itd. moraju biti zakonite, imati legitiman cilj i moraju biti „neophodne u demokratskom društvu“, odnosno mora postojati proporcionalnost između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići. Ovo su pravila koja su izvedena iz dosadašnje prakse Evropskog suda i ona važe i u vanrednoj situaciji isto kao i u normalno vrijeme.

Uporedo sa uvođenjem mjera kojima se ograničavaju pojedina ljudska prava, neke od zemalja članica Vijeća Evrope iskoristile su mogućnost derogacije Evropske konvencije u skladu sa članom
Evropske konvencije (do 9. aprila 2020. godine, osam država članica je obavijestilo Generalnog Sekretara Vijeća Evrope o derogaciji i to: Albanija, Armenija, Estonija, Gruzija, Latvija, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Rumunija i Srbija). Član 15. Evropske konvencije dozvoljava državama članicama da derogiraju Evropsku konvenciju u slučaju vanrednog stanja, što Covid 19 pandemija svakako jeste. Međutim, pravo na derogaciju je „jasno zaokruženo tekstom člana 15. Šta više i najvažnije, obim i forma derogacije države predmet je ispitivanja Evropskog suda za ljudska prava“ (vidi: Odgovor Vijeća ministara Vijeća Evrope na Preporuku Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PACE) 2125 (2018), dokument broj 14770 od 5. decembra 2018. godine). Derogacija također mora ispuniti formalne uslove iz člana 15. stav 3. Evropske konvencije da Generalni sekretar Vijeća Evrope mora biti potpuno informisan o preduzetim mjerama, razlozima za derogaciju i vremenu kada će te mjere biti ukinute.

Bosna i Hercegovina nije obavijestila Generalnog sekretara Vijeća Evrope da derogira Evropsku konvencije po osnovu člana Evropske konvencije, što je stvar ocjene državnih vlasti koje neće preispitivati ni Evropski, pa ni Ustavni sud, budući da je to mogućnost, ali ne i obaveza. Stoga se osporene mjere neće ni razmatrati u svjetlu člana 15. Evropske konvencije, već u svjetlu mogućnosti ograničavanja ljudskih prava koje Evropska konvencija i inače omogućava. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđen ustavni status Evropske konvencije, prema kojem taj akt ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Također, članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđen katalog prava koja su identična pravima navedenim u Evropskoj konvenciji i protokolima uz Evropsku konvenciju, a prema članu X/2. Ustava Bosne i Hercegovine nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.

Navodi o kršenju člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

Apelanti su naveli da im je prekršeno pravo iz člana II/d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije (lišenje slobode) i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja).

Član II/ Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

ovog člana, što uključuje: […]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. […]

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališt

Član Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

[…]

Član Protokola broj 4 u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

[…]

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugi

Prava iz stava mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu

U odlučivanju predstavlja li osporeno ograničenje lišenje slobode ili miješanje u slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća na to da Evropski sud u svojoj praksi stalno ističe da kod određivanja je li neka osoba „lišena slobode“ u smislu člana Evropske konvencije, “početna tačka mora biti njena konkretna situacija, te je potrebno uzeti u obzir čitav niz faktora, kao što su tip, trajanje, dejstva i način provođenja određenih mjera. Razlika između lišenja slobode i ograničenja slobode je u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini“ (vidi, Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 80 sa daljnjim referencama).

Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi razmatrao kršenje prava na slobodu kretanja u vezi izrečenim mjerama zabrane u krivičnom postupku, pa je ukazao da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 33. sa daljnjim referencama, dostupna na

Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na to da apelantica kao osoba preko 65 godina, odnosno apelantovo dijete mlađe od 18 godina ne mogu napustiti svoj dom, ići u kupovinu ili ljekaru, odnosno da roditelji ne mogu izvesti svoju djecu na javni prostor, što „otežava

svakodnevni život“ i „djeluje na psihofizičko stanje djece“. S druge strane, Ustavni sud također zapaža da je, Dopunom nove Naredbe broj 12-40-6-148-34-2/20 od 3. aprila 2020. godine, osobama mlađim od 18 godina dozvoljeno kretanje u vozilu, a starijim od 65 godina dozvoljeno je kretanje, između ostalog, radi preuzimanja penzija u vremenu od 8 do 12 sati od ponedjeljka 6. aprila do petka 10. aprila 2020. godine. Uz to, Ustavni sud zapaža da ne postoji stvarna fizička prisila, niti su propisane drastične novčane kazne ili prisilno zatvaranje zbog nepoštivanja ovih mjera, što su također faktori koji se moraju cijeniti.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da sve apelacione navode treba ispitati sa aspekta prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Ustavni sud podsjeća da član Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen. Kao što je već rečeno, mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i biti

„neophodne u demokratskom društvu“ (vidi, op.cit De Tommaso presuda, tač. 104-105. sa daljnjim referencama i op.cit. odluka AP 3924/17, tač. 37. i 39. sa daljnjim referencama). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporene naredbe nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu kretanja.

Da li je miješanje „u skladu sa zakonom“

Dalje, Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata. U vezi sa predvidljivošću, Evropski sud ističe da se norma ne može smatrati „zakonom“ ako nije formulisana sa dovoljnom preciznošću kako bi se omogućilo pojedincima da svoje ponašanje usklade sa tom normom. Pojedinci moraju biti u mogućnosti da, ako treba i uz odgovarajuću pomoć i u mjeri koja je razumna s obzirom na okolnosti, predvide posljedice koje određeno ponašanje može imati. Te posljedice ne moraju biti predvidljive sa apsolutnom sigurnošću, jer je to nemoguće postići. Međutim, iako je ovakva sigurnost veoma poželjna, ona može za sobom povući pretjeranu rigidnost, a zakon mora biti takav da se može primijeniti u okolnostima koje se mijenjaj Dalje, nivo preciznosti koji se traži od domaćeg zakona, koji ne može predvidjeti svaku eventualnu situaciju, zavisi u značajnoj mjeri od sadržaja zakona u pitanju, oblasti na koju se taj zakon odnosi i broja i statusa onih na koje

se odnosi. Stoga je, kako ističe Evropski sud, zadatak domaćih vlasti da interpretiraju i primijene domaći zakon (vidi, ibid. De Tomasso presuda, tačka 106 – 108. sa daljnjim referencama). Evropski sud također ističe i to da je norma predvidljiva kada pruža zaštitu od proizvoljnog miješanja vlasti, kao i da zakon koji daje diskrecione ovlasti mora naznačiti stepen takvih ovlasti, iako detaljne procedure i uslovi koji se moraju uzeti u obzir ne moraju nužno biti inkorporisane u tekst zakona (ibid, tačka 109. s daljnjim referencama).

U konkretnom slučaju, osporene Naredbe su donesene na osnovu člana Zakona o zaštiti i spašavanju, koji u stavu 2. propisuje ovlaštenje štabova civilne zaštite da „naređuju provođenje odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja“. Apelanti ističu da ovo ne znači da je propisano i dozvoljeno donošenje naredbi „kojima se sprečava kretanje stanovništva“, da takvu odredbu ne sadrži ni bilo koji drugi zakon, kako i da je ovakvo ograničenje suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Konvenciji o pravima djeteta, budući da prilikom njenog donošenja nije vođeno računa „o najboljim interesima djeteta“ kako ta Konvencija zahtijeva. S druge strane, Vlada FBiH je istakla da su osporene mjere predviđene članom 54. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, te da se ne radi o nezakonitosti, već o provođenju postojećih zakona u vanrednim okolnostima sa ciljem zaštite javnog zdravlja.

Ustavni sud zapaža da su i Zakon o zaštiti i spašavanju i Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti objavljeni na propisan način u službenim glasilima i da su stoga na odgovarajući način bili dostupni svima. Također, Ustavni sud ukazuje da Zakon o zaštiti i spašavanju uređuje sistem zaštite i spašavanja ljudi i dr. od prirodnih nepogoda (član ), a da se pod prirodnom nepogodom, između ostalog, podrazumijevaju i „masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti“ (član 3. stav 1.). Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti utvrđuje koje su zarazne bolesti i mjere za zaštitu stanovništva od tih bolesti. Budući da je pandemija Covida 19 nesumnjivo „masovna pojava ljudskih bolesti“ u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju, kao i da je to „nova zarazna bolest koja ugrožava zdravlje stanovništva“ u smislu Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, Ustavni sud smatra da je članom 108. stav 2. Zakona o zaštiti i spašavanju i članom 54. stav 2. tačka 4. Zakona o zaštiti stanovništva od zarazih bolesti predviđena mogućnost donošenja odgovarajućih naredbi kako bi se spriječilo širenje virusa. Međutim, Ustavni sud također smatra da posljedice koje ovakve naredbe imaju, sa aspekta saglasnosti sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, predstavka broj 31443/96, tačka 143. sa daljnjim referencama i Ustavni sud, Odluka o

dopustivosti i meritumu broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, tač. 28-29). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da su osporene mjere, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje prava apelanata na slobodu kretanja, bile „predviđene zakonom“ u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Ima li miješanje legitiman cilj

Ustavni sud zapaža da iz odgovora Vlade FBiH proizlazi da je cilj koji se želi postići svim do sada donesenim mjerama, uključujući i osporene, „zaštita zdravlja većeg broja ljudi i sprečavanje širenja epidemije u društvu“. Ustavni sud smatra da ovo svakako predstavlja legitiman cilj koji je naveden u stavu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Da li je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između općeg interesa zajednice i prava na slobodu kretanja pojedinaca

Apelanti smatraju da je osporenim mjerama, koje se odnose na navedene kategorije osoba, na njih stavljen prekomjeran teret i da mjere nisu proporcionalne cilju koji se želi postići, a naročito ističu da nadležni organi nisu prethodno razmotrili bilo kakve blaže mjere. Oni navode da su osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina potpuno onemogućene da obavljaju svakodnevne neophodne aktivnosti, kao što je kupovina, odlazak ljekaru i u apoteku, šetanje kućnih ljubimaca, odnosno da roditelji ne mogu zbog ovakvih mjera izvesti djecu na javna mjesta, što značajno utječe na njihovo ukupno, uključujući i psihofizičko zdravlje. S druge strane, Vlada FBiH ističe da ove grupe smatra posebno osjetljivim, budući da stariji od 65 godina imaju veći rizik od razvoja težih simptoma ako se zaraze novom vrstom virusa za koji još ne postoji ni vakcina, niti je sa sigurnošću otkriven efikasan lijek, dok mlađi od 18 imaju blaže simptome ako se zaraze, ali zato mogu prenositi virus starijima.

Ustavni sud ističe da je veliki društveni, politički i pravni izazov koji stoji pred državama u suočavanju sa pandemijom Covida 19, da na ovakvu krizu odgovore djelotvorno, a da pri tome osiguraju da mjere koje preduzimaju ne umanjuju dugoročne interese zaštite temeljnih demokratskih vrijednosti, vladavine prava i ljudskih prava. Čak i u vanrednim situacijama, vladavina prava se mora poštovati. Stoga zakonodavac u takvim uslovima može promijeniti postojeće i/ili donijeti posebne zakone koji će biti posebno prilagođeni kriznoj situaciji, kojima će dati šire ovlasti nadležnim organima od onih koje imaju po već važećim zakonima. Takvi novi zakoni ili izmjene postojećih zakona, kako bi se bolje i efikasnije odgovorilo kriznoj situaciji, moraju biti u skladu sa ustavom i međunarodnim standardima. Također, tokom vanrednog stanja, vlade mogu dobiti opće ovlasti da donose uredbe sa zakonskom snagom, pod uslovom da su takve ovlasti ograničenog karaktera. Osnovna svrha režima vanrednog ili sličnog stanja je da se suzbije

razvoj krize i da se što je prije moguće vrati u normalno stanje. Kontrola neophodnosti prolongiranja vanrednog stanja mora biti pod kontrolom zakonodavnog tijela, kako ne bi bio zloupotreba i neprihvatljivog produžavanja takvog stanja od strane izvršne vlasti.

Imajući u vidu ove opće, međunarodne zahtjeve, na koje ukazuje i Vijeće Evrope, Ustavni sud sa izuzetnom zabrinutošću konstatuje da je u ovoj naročitoj situaciji, u kojoj se zbog pandemije Covida 19 nalazi i Bosna i Hercegovina, izostala pravovremena reakcija nadležnog zakonodavca, odnosno Parlamenta Federacije Bi Naime, uprkos tome što je, kako je Vlada FBiH navela u odgovoru, Federalno ministarstvo zdravstva već u februaru 2020. godine izvijestilo o tome da je SZO proglasila pojavu novog virusa „javno zdravstvenim izvanrednim stanjem od međunarodnog značaja“, Parlament FBiH nije smatrao neophodnim da se već tada sastane i razmotri potrebu usklađivanja postojećih i donošenja eventualno novih zakona, koji bi omogućili djelotvoran odgovor na pandemijsku krizu, uz očuvanje vladavine prava i, koliko je više moguće, ustavnih i ljudskih prava. Naprotiv, tek na vanrednim sjednicama održanim 7. (Zastupnički dom) i 8. aprila 2020. godine (Dom naroda), usvojene su izmjene poslovnika domova kako bi se omogućilo da se sjednice u vanrednim situacijama održavaju online. Poređenja radi, Ustavni sud podsjeća da je Sabor Republike Hrvatske 18. marta 2020. godine donio Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o sustavu civilne zaštite kojim je Stožeru civilne zaštite dao ovlast donošenja odluka i mjera radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana.

U situaciji potpunog izostanka pravovremenih aktivnosti nadležnog zakonodavnog tijela, djelovala je Vlada FBiH, proglašenjem stanja nesreće i zaduživanjem Federalnog štaba/stožera „da u skladu sa Federalnim planom i važećim zakonskim propisima preuzme sve aktivnosti oko koordinacije i rukovođenja akcijama zaštite i spašavanja ljudi na ugroženom područj“ Temeljem takve odluke, Federalni štab/stožer je počeo sa nalaganjem niza mjera, uključujući i osporene naredbe, kako bi se spriječilo nekontrolisano širenje bolesti Covid 19.

U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je članom stav 2. Zakona o zaštiti i spašavanju propisano da štabovi civilne zaštite imaju ovlasti da u slučajevima kada je Odlukom Vlade proglašeno stanje nesreće „naređuju provođenje odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja“, dok je članom 54. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti propisano da Federalno ministarstvo zdravstva može narediti posebne vanredne zaštitne mjere protiv tih bolesti. Ustavni sud naglašava da navedene zakonske odredbe nisu dovoljno precizne u smislu vrste mjera, ograničenja njihovog trajanja, obaveze kontinuiranog preispitivanja i posljedica koje nepridržavanje tih mjera može imati, što može voditi proizvoljnosti prilikom njihovog određivanja. Međutim, Ustavni sud podsjeća na

odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.“ Ova odredba predstavlja ustavnu obavezu za svaku instituciju ili organ koji djeluje unutar BiH, pa dakle i FBiH, da sve svoje aktivnosti uskladi sa pravima i slobodama garantovanim Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, svaki organ koji primjenjuje neki zakon, dužan je primijeniti ga na način koji neće kršiti ustavna prava, odnosno prava iz Evropske konvencije. Ovo dalje znači da i Vlada FBiH i Federalni štab/stožer moraju kod davanja ovlaštenja ili donošenja bilo koje mjere voditi računa o tome da se njima ne narušavaju ljudska i ustavna prava u mjeri većoj nego što je to neophodno, a naročito da mjere budu ograničenog trajanja, da se u razumnim vremenskim rokovima preispituju i prilagođavaju trenutnoj situaciji, te da ne stavljaju prekomjeran teret na one na koje se odnose.

U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvom Naredbom bilo određeno da će osporene mjere trajati do marta 2020. godine. Ovom naredbom nisu predviđeni nikakvi izuzeci u pogledu obje kategorije osoba koje su njom obuhvaćene, npr. specifične potrebe neke kategorije osoba mlađih od 18 godina u odnosu na njihovo zdravstveno stanje, naročito kada su u pitanju djeca sa posebnim potrebama (autizam, itd.). Ustavni sud naročito ukazuje da je u odnosu na djecu sa posebnim potrebama neophodno omogućiti izuzetak od opće zabrane i to na način da se mjere koje se nalažu prilagode i njihovim potrebama i postojećoj situaciji. Također, nesporno je da se u odnosu na djecu mora sa posebnom pažnjom razmatrati na koji način će djelovati izvršenje mjera koje se nalažu, odnosno obim koristi i štete koji one mogu imati na psihofizički razvoj djece.

Isto tako, zanemarena je činjenica da u okviru kategorije osoba starijih od 65 godina postoje i one koje su radno aktivne i profesionalno angažovane i to u subjektima čiji rad nije zabranjen u nastaloj situaciji, kao što su pravosudni organi, odnosno sudije i tužioci čiji mandat po zakonu traje do godine starosti. Također, potpuno je zanemarena i činjenica da u toj kategoriji ima osoba koje imaju ustavno pravo i obavezu izvršavanja određenih dužnosti koje su im povjerene u zakonodavnoj i/ili izvršnoj vlasti (zastupnici u zakonodavnim organima u BiH, članovi Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH, vlada entiteta). Posebno se to odnosi na područje grada Sarajeva jer je nesporna činjenica da je sjedište najvećeg dijela navedenih institucija u Sarajevu. Naime, sasvim je zanemarena činjenica da za obnašanje funkcija u zakonodavnoj i/ili izvršnoj vlasti ne postoji bilo kakvo ustavno ili zakonsko ograničenje po osnovu starosne dobi, ali i tim je osobama ovakvom općom mjerom onemogućeno obavljanje tih funkcija. Na ovakav način se u velikoj mjeri onemogućava rad zakonodavne, izvršne i sudske vlasti koje moraju imati mogućnost da nastave rad

i u ovakvim, vanrednim okolnostima, na način koji će biti prilagođen tim okolnostima. Ustavni sud također zapaža da na teritoriji Bosne i Hercegovine nisu uvedene jedinstvene mjere za suprotstavljanje zarazi virusom i bolesti Covid 19. Npr. u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BD BiH) nije donesena ovakva opća mjera zabrane kretanja, a u Republici Srpskoj jeste, ali bez ovakvog ograničenja kretanja mlađih od 18 godina.

Iako je u odgovoru na apelaciju navedeno kako je Federalni štab/stožer, cijeneći kompletnu epidemiološku situaciju u FBiH, ali i u svijetlu naredbe Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva, donio osporene naredbe, iz teksta osporenih naredbi, kao i na osnovu datog odgovora Vlade FBiH, ne može se sa sigurnošću zaključiti da se navedeni organ služio stavovima medicinske struke, a ako i jeste, nije o tome obavještavao javnost. Više izgleda da su ovi nalozi zasnovani na statističkim podacima, čija je metodologija prikupljanja i obrade različita, a rezultati promjenljivi. Osim toga, ni iz odgovora, ali ni iz dostupnih informacija koje objavljuje Federalni štab/stožer, nije vidljivo da su prije donošenja osporene mjere zabrane općeg kretanja mlađima od 18 i starijima od 65 godina, razmotrene alternativne, blaže mjere, kao npr. zabrana kretanja u određeno doba dana, zabrana pristupa određenim javnim ustanovama ili izvorištima zaraze (tzv. klasterima) itd, kojima bi se ove grupe posebno zaštitile ako za takvom posebnom zaštitom postoji potreba.

Ustavni sud naročito ukazuje da je novom Naredbom produženo trajanje osporenih mjera „do daljnjeg“. Ovakva neizvjesnost u vezi sa tim koliko će ove mjere trajati je neprihvatljiva. Mjere koje se nalažu, naročito one koje značajno zadiru u ljudska prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, moraju biti striktno vremenski ograničene, odnosno mogu trajati samo onoliko vremena koliko je to neophodno potre Osim toga, vremensko ograničenje stavlja obavezu na organ koji nalaže mjere, u konkretnom slučaju Vladu FBiH i Federalni štab/stožer, da te mjere redovno preispituje i da, u skladu sa situacijom, naložene mjere ublaži ili potpuno ukine. Međutim, prema novoj Naredbi o trajanju mjera „do daljnjeg“ potpuno je neizvjesno hoće li i kada Federalni štab/stožer razmatrati neophodnost ovakve mjere, što ostavlja veliki prostor za proizvoljnost koja je nedopustiva.

Ustavni sud ukazuje i da je Federalni štab/stožer aprila 2020. godine donio Dopunu nove Naredbe kojom je omogućio osobama starijim od 65 godina da u određenom vremenskom periodu mogu izaći radi preuzimanja penzija i obavljanja drugih potrebnih aktivnosti, pri čemu je kontinuirano pozivao ostale građane da u istom periodu smanje kretanje kako ne bi stvarali gužve i izlagali starije osobe nepotrebnom riziku. Međutim, Ustavni sud zapaža da nakon toga ni Vlada FBiH, ni Federalni štab/stožer, niti neki drugi nadležni organ (Federalno ministarstvo zdravstva, npr.) nisu razmotrili i procijenili je li i u kojoj mjeri je ograničeno kretanje osoba na koje se mjera

odnosi, eventualno doprinijelo bržem i većem širenju Covida 19, kako bi u skladu s tim preispitali mjere kojima se potpuno zabranjuje kretanje osobama u pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud također ističe da je ovom Dopunom naredbe dozvoljeno osobama mlađim od 18 godina kretanje u vozilu (dakle, prevoženje od jednog mjesta do drugog), ali ostaje potpuno nejasno zbog čega se takva dozvola ne odnosi i na osobe starije od 65 godine, odnosno je li Federalni štab/stožer uopće razmatrao ovu opciju i, ako jeste, iz kojih razloga je nije usvojio. Ustavni sud konstatuje i da je Federalni štab/stožer 17. aprila 2020. godine donio naredbu kojom je utvrđeno da se navedene naredbe primjenjuju do 30. aprila 2020. godine, te da ni ova naredba ne sadrži nikakvo obrazloženje.

Ustavni sud ističe da se radi o nezabilježenom događaju u savremenoj istoriji i o novom načinu postupanja svih organa izvršne i, uopće, javne vlasti. Ne postoji uporedna pravna situacija, niti postoji isti model ponašanja u svim zemljama članicama Vijeća Evrope. Ustavni sud je potpuno svjestan iznimne ozbiljnosti situacije sa Covidom 19, velike opasnosti koju ovaj virus predstavlja za zdravlje stanovništva, kao i procjenu nadležnih institucija da postoji potreba da se zaštiti postojeći zdravstveni sistem od situacije u kojoj bi odjednom veliki broj ljudi bio zaražen i u potrebi za ljekarskom pomoći. Uz to, Ustavni sud uzima u obzir i općepoznatu činjenicu da čak ni na globalnom nivou, ne postoji jedinstven stručni stav u pogledu primjene odgovarajućih mjera. Međutim, Ustavni sud i u takvoj situaciji mora voditi računa o balansu između potreba i zaštite društva u cjelini i prava pojedinaca. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo ističe da je mogućnost ograničavanja prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pored opšte društvene koristi, direktno uslovljena nizom faktora na osnovu kojih se procjenjuje postojanje pravične ravnoteže između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići, a u konkretnom slučaju naročito vremenskim trajanjem njihove primjene i redovnim preispitivanjem njihove neophodnosti. U suprotnom, bio bi ostavljen veliki prostor za proizvoljnost u postupanju nadležnih organa, što je suprotno ne samo pravu na slobodu kretanja, već i principu vladavine prava iz člana I/ Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na vanrednost situacije zbog koje se mjere donose.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene mjere ne ispunjavaju zahtjev

„proporcionalnosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zato što se iz osporenih naredbi ne vidi na čemu su zasnovane procjene Federalnog štaba/stožera da sporne grupe na koje se mjere odnose nose veći rizik da će se zaraziti ili prenijeti zarazu Covidom 19, nisu razmatrane mogućnosti uvođenja blažih mjera ako takav rizik opravdano postoji, nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza njihovog redovnog preispitivanja kao bi se osiguralo da traju

samo onoliko koliko je to „neophodno“ u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, odnosno da se ublaže ili ukinu čim situacija to dozvoli.

Također, Ustavni sud naglašava potrebu da Vlada FBiH redovno kontroliše djelovanje Federalnog štaba/stožera, kako bi se bilo kakva ograničenja ustavnih prava svela na najmanju nužnu mje U ovom pravcu, Ustavni sud je izdao naloge za postupanje Vladi FBiH i Federalnom štabu/stožeru navedene u izreci ove Odluke, kako bi svoje djelovanje uskladili sa standardima navedenim u ovoj Odluci.

Ustavni sud posebno naglašava obavezu, prvenstveno Vlade FBiH, da svakodnevno, uz učešće eminentnih predstavnika zdravstvene struke, javno obrazloži javnosti potrebe postojanja svih mjera, njihovo trajanje i eventualno ublažavanje ili pooštravanje. Posebno se to odnosi na djelovanje mjera u odnosu na mlađe od 18 godina, ali i na ocjenu koliko je neophodno trajanje mjera u odnosu na sve kategorije stanovništva.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim mjerama prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja iz člana II/m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Ustavni sud, međutim, ne može prihvatiti apelaciju u dijelu u kojem je postavljen zahtjev da se osporena Naredba ukine, s obzirom na postojeću situaciju i činjenicu da za uvođenje određenih ograničenja svakako postoji veliki javni interes, kao i da bi mogle nastati negativne posljedice ako bi se osporena Naredba ukinula a da, prethodno nadležni organi nisu imali priliku razmotriti osporene mjere u skladu sa ovom Odlukom i donijeti odgovarajuće mjere u skladu sa standardima koji su u njoj navedeni. Stoga je Ustavni sud odlučio ostaviti osporenu Naredbu na snazi, a Vladi FBiH i Federalnom štabu/stožeru ostaviti kratke rokove za preispitivanje naloženih mjera u skladu sa ovom Odlukom kako je to navedeno u izreci, ali i sa jasnim stavom medicinske struke o njihovom daljnjem postojanju i trajanj

Također, imajući u vidu ono što je već rečeno o potpunom izostanku adekvatnog djelovanja Parlamenta FBiH u odnosu na krizu izazvanu Covidom 19 (vidi tač. ove Odluke), Ustavni sud je odlučio ovu Odluku dostaviti i Parlamentu FBiH radi djelovanja u skladu sa njegovim nadležnostima.

Kompenzacija

U smislu člana Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete.

Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu

nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud smatra da je, s obzirom na sveukupnu situaciju sa krizom izazvanom Covidom 19, donošenje ove Odluke dovoljna satisfakcija apelantima i da nema osnova za dosuđenje bilo kakve naknade.

Ostali navodi

Apelanti se također žale da su osporenim mjerama diskriminirani u odnosu na sve ostale građane FBiH i to s obzirom na životnu Obzirom na utvrđeno kršenje prava na slobodu kretanja, Ustavni sud, oslanjajući se i na praksu Evropskog suda, smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o diskriminaciji.

VII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zato što ne postoji proporcionalnost, odnosno pravična ravnoteža između mjera naloženih osporenom Naredbom i javnog interesa zaštite javnog zdravlja, budući da prethodno nije razmotrena i obrazložena nemogućnost nalaganja blažih mjera, da nametnute mjere nisu striktno vremenski ograničene, niti je utvrđena obaveza Federalnog štaba/stožera da te mjere redovno preispituje i produži samo ako je to

„neophodno u demokratskom društvu“.

Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacije u kojem se zahtijeva ukidanje osporene Naredbe, zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes da se uvedu određena ograničenja, mogle nastati negativne posljedice prije nego što nadležni organi dobiju priliku razmotriti osporene mjere u skladu sa ovom Odlukom.

Na osnovu člana st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na ovu odluku, Ustavni sud neće razmatrati prijedlog za donošenje privremene mjere.

U smislu člana pravila Ustavnog suda sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

Prema članu VI/ Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ustavni sud FBiH: Član 9 Zakona o izmjeni Zakona o radu je neustavan

ePravo.ba

8. Aprila 2020.

Ustavni sud FBiH: Član 9 Zakona o izmjeni Zakona o radu je neustavan

SARAJEVO, (Patria) – Ustavni sud Federacije BiH je na sjednici od 26. februara ove godine donio presudu po apelaciji Milana Dunovića na član 9 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, te čln 124 Zakona o radu.

Ustavni sud FBiH je utvrdio da je član 124. Zakona o radu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, dok je presudio da je član 9 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu neustavan, navedeno je u presudi objavljenoj u Službenom listu FBiH.

Podnosilac zahtjeva osporio je član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, jer smatra da ta odredba nije u skladu sa čl. II.A.2. (1) i VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju, piše Patria.

Navodi da je članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da se radnik ne mora obraćati poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa prije podnošenja tužbe samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu sa zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od dana povrede prava, odnosno saznanja za povredu prava.

“Navedeni stav zakonodavca protivan je odredbama člana 6. Evropske konvencije Iz razloga što se na navedeni način ograničava radniku pravo na pravično suđenje. Slobodan pristup sudu jedno je od osnovnih prava koje ne može biti uslovljeno ničim, a pogotovo ne prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu i to u nerazumno kratkom roku od 30 dana”, stav je podnosioca apelacije..

Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukazivali su na to da član 6. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakom pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili tribunal. Međutim, zakonodavac na ovaj način de facto onemogućava radnicima da podnesu tužbu sudu, uslovljavajući ih prvobitnim obraćanjem poslodavcu, koji je i povrijedio neko radnikovo pravo.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno, u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak sudije Suda.

Član 114 Zakona o radu “Zaštita prava iz radnog odnosa” kaže: “(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa dužan* je u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava”.

U ovom stavu ranije je pisalo da radnik može, a izmjenama Zakona uveden pojam da je dužan.

Sporna je bila izmjena i stava (3) člana 114 Zakona o radu, koi glasi “Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom*”.

U ovom članu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu riječi “osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa”, zamijenjene su riječima “osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom”.

Kakve su mogućnosti Bosne i Hercegovine za nabavku respiratora i opreme?

ePravo.ba

8. Aprila 2020.

Kakve su mogućnosti Bosne i Hercegovine za nabavku respiratora i opreme?

Čak 54 vlade provele su neku vrstu ograničenja izvoza medicinske opreme i lijekova povezanih s pandemijom COVID-19.

Piše: A. Omerović

Klinički centar u Sarajevu 18. marta pregovaračkim postupkom bez objave obavještenja o nabavci, od firme Cubicus iz Sarajeva naručio je 40 respiratora. Vrijednost nabavke više od tri miliona maraka. Rok za isporuku respiratora bio je pet do sedam dana, odnosno najkasnije do 28.marta.

Vlasnik i direktor firme Cubicus Denis Đulalić na pitanje Žurnala da li su respiratori isporučeni KCUS-u nije želio odgovoriti jer je firma, kako kaže, još uvijek pod ugovornom obavezom.

Kako saznaje Žurnal, respiratori još uvijek nisu isporučeni. Problemi u isporuci respiratora ne treba da iznenađuju. Trenutno je na svjetskom tržištu beskrupulozna borba za nabavku ne samo respiratora već i druge medicinske opreme neophodne za borbu protiv koronavirusa.

Izrael je angažovao Mossad za nabavku medicinske opreme i respiratora, zemlje članice Europske unije uvele su zabrane na izvoz medicinske opreme. Kakva je europska solidarnost u borbi protiv pandemije najbolje pokazuje slučaj Italije. Do 14. marta niti jedna članice EU nije donirala ništa od medicinske opreme za pomoć Italiji. Prve donacije stigle su od Kine. Srbija je nedavno zaustavila isporuku respiratora za Crnu Goru. Ambasada Srbije u Podgorici navela je da respiratori nisu konfiskovani već “po zakonitoj proceduri i ugovoru kupljeni”. Kako god, Crna Gora ostala je bez naručenih respiratora.

Polovinom marta Češka je zaplijenila oko 680 hiljada zaštitnih maski koje su iz Kine trebale stići u Italiju. Pored zaštitnih maski oduzeti su i respiratori.

Prema izvještajima francuskih medija, francusku narudžbu medicinske opreme iz Kine na aerodromu su presreli Amerikanci. Umjesto u Francusku oprema je otišla u Sjedinjene Američke Države. Njemački ministar unutarnjih poslova rekao je da je zabranio izvoz opreme za medicinsku zaštitu poput maski i rukavica. Emmanuel Macron najavio je da će Francuska rekvizirati sve proizvedene maske za lice, de facto zabrana izvoza, a češki ministar zdravstva Adam Vojtech zaustavio je izvoz dezinficijensa.

Za nabavku medicinske opreme za Izrael zadužen Mossad

Kako prenosi The Times of Israel 24.marta je emitirana je istraživačka priča Kanala 12 u kojoj je šef tehnološkog odjela izraelske obavještajne službe Mossad rekao da su zemlje u žestokoj, prikrivenoj borbi da pod svaku cijenu preuzmu kontrolu nad ograničenom isporukom respiratora.

Mossad, koji ima zadatak da osigura medicinsku opremu iz inozemstva iz neodređenih zemalja usred nestašice širom svijeta, pomogao je u nabavci 25.000 N95 respiratornih maski, 20.000 kompleta za testiranje virusa, 10 miliona hirurških maski i 700 kombinezona za radnike koji obično obavljaju početno testiranje za virus.

“Ja sam nadgledao mnoge operacije u svom životu i nikada se nisam bavio tako složenom operacijom,” rekao je Mossadov oficir, identifikovan samo nadimkom “Het”.

„Imali smo zemlju u Evropi u koju su naši kamioni stigli na vrata fabrike, ali druga evropska država je bila ispred nas i tovarila je. Imali smo i situaciju da smo imali opremu koju smo kupili u avionu, ali je ona trebala biti istovarena jer avion nije dobio dozvolu da poleti zbog embarga. Mi koristimo svoje posebne veze da bismo pobijedili u trci i možda učinili ono što radi cijeli svijet – položimo ruke na zalihe koje su naručili drugi“, kazao je Mossadov oficir.

Amerikanci “preuzeli” medicinsku opremu Francuzima

Problem sa nabavkom maski i ostale medicinske opreme u svijetu najbolje prikazuje slučaj Francuske. Od početka pandemije koronavirusom Francuska je naručila milijardu medicinskih maski, četvrtina te narudžbe je iz Kine. Prema pisanju francuskih medija Sjedinjene Američke države “ukrale” su francusku narudžbu medicinske opreme. Maske koje je naručila Francuska iz Kine u posljednjem trenutku prilikom utovara na aerodromu i po znatno većoj cijeni kupile su Sjedinjene Američke Države.

“Amerikanci plaćaju i četiri, pet puta više od nas i to u kešu”, rekao je za francuske medije Jean Rottner, šef francuske istočne regije, jednog od područja koje je najteže pogođeno pandemijom koronavirusa u ovoj državi.

“Maske postaju oskudne i Amerikanci ih kupuju gdje god ih nađu, bez obzira na cijenu. Plaćaju dvostruko više u gotovini prije nego što uopće vide robu. Ne možemo si to priuštiti, da plaćamo unaprijed. Očito smo s proizvođačima potpisali ugovore, ali u normalnoj situaciji. Kina je posljednjih dana blokirala i niz isporuka. To je utrka protiv vremena pronaći pouzdanog proizvođača, a onda način da nam narudžbu pošalju”, kazali su vladini izvori za francuske mediji.

Francuska je ranije zaplijenila sve maske iz skladišta jednog od najvećih uvoznika zaštitne medicinske opreme u Evropi. Oko šest miliona maski je bilo u skladištu. Milion maski trebalo je biti isporučeno, po ugovoru o prodaji, Francuskoj, Italiji i Španiji. Ostatak od pet miliona maski trebao je biti isporučen Belgiji, Holandiji, Portugalu i Švicarskoj. Umjesto toga, Francuska ih je zaplijenila za svoje potrebe.

Zabrana izvoza medicinske opreme i lijekova u svijetu

Prema izvještaju “Rješavanje covid-19 zajedno: dimenzija trgovinske politike” koje je uradio tim sa Sveučilišta u St. Gallenu u Švicarskoj za Global Trade Alert (GTA) do 21. marta 2020.godine, ukupno 54 vlade su provele neku vrstu ograničenja izvoza medicinske opreme i lijekova povezanih s pandemijom COVID-19.

“Bugarska, Francuska, Indija, Indonezija, Saudijska Arabija, Republika Koreja, Tajvan, Tajland, Turska i Velika Britanija provele su višestruko ograničenje izvoza, često proširivši opseg ili povećavajući odredbe izvoznih ograničenja. Ništa pravednija nije ni činjenica da su Kina, Tajvan i Njemačka ublažile izvozna ograničenja u određenoj mjeri. Ipak, smjer putovanja je jasan – vlade postavljaju prepreke stranim kupcima vitalnih medicinskih potrepština”, navodi se u izvještaju.

Polovinom marta povjerenik za unutrašnje tržište EU Thierry Breton obratio se ministrima država članica žaleći se da jednostrane mjere koje provode vlade EU narušavaju slobodan protok osnovne medicinske opreme unutar unije. Priznao je da su neke od tih mjera još uvijek na snazi.

Europska komisija 14. marta donijela je uredbu kojom se ograničava izvoz izvan EU pet kategorija zaštitne opreme koje koristi medicinsko osoblje: zaštitnih naočala i vizira, zaštitnih naočala, opreme za zaštitu usta i nosa, zaštitne odjeća i rukavica. Uredba se u početku primjenjivala na sve zemlje koje nisu članice EU, uključujući preferencijalne partnere, ali su države EFTA-e, Island, Norveška, Švicarska i Velika Britanija kasnije izuzete. U uredbi je navedeno da se izvoz određenih količina tih proizvoda može odobriti u posebnim okolnostima, na primjer kao pomoć trećim zemljama, ovisno o potrebama država članica.

U izvještaju je navedeno da uvedena ograničenja na izvoz medicinskih potrepština najveće posljedice će imati za zemlje u razvoj.

(zurnal.info)

Budnjini vodomjeri začepili budžetske prihode

ePravo.ba

31. Marta 2020.

Budnjini vodomjeri začepili budžetske prihode

Kantonalne vlasti u Sarajevu 16 godina iz budžeta finansiraju milionske usluge hotela i banjskog lječilišta na Ilidži iako od njih ne naplaćuju naknade za korištenje termalnih izvora.

Izvor: CIN

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Luksuzni hoteli i banjsko lječilište na Ilidži kod Sarajeva bespravno koriste termalne izvore, izbjegavajući platiti koncesije i druge dažbine. Ovaj turistički kompleks već 16 godina crpi toplu vodu iz dva prirodna izvorišta i njom zagrijava pet hotela sa bazenima i kongresnim salama, a njena ljekovita svojstva koristi i za terapije u banji.

Hotelima i banjom upravljaju firme HBRD “Hoteli Ilidža” i Zdravstvena ustanova lječilište “Banja Terme Ilidža” koje su u većinskom vlasništvu porodice Alije Budnje, donedavnog člana Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA). Njegove stranačke kolege rukovodile su Vladom Kantona Sarajevo (KS) koja godinama nije poduzimala ništa da naplati korištenje javnog dobra.

Štaviše, vlasti su doprinosile stvaranju pravnog haosa, donoseći zakone i odluke koje su bile međusobno protivrječne, što su privatnici i koristili za izbjegavanje plaćanja.

Istovremeno su institucije poslovale sa ovim firmama i budžetskim novcem plaćale banjske tretmane za građane i iznajmljivale hotelske sale za proslave i seminare. Kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja i Ministarstvo za boračka pitanja su u proteklih 16 godina sa vlasnicima kompleksa sklopili ugovore vrijedne devet miliona KM, pokazuju podaci koje su prikupili novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Hoteli i banjsko lječilište su u ovom periodu ostvarili 89 miliona KM prihoda, od čega im je ostalo 8,5 miliona KM čiste zarade. Na značajan profit su mogli računati i dijelom zahvaljujući korištenju termalnih izvora koji su im uštedjeli troškove grijanja i vode.

Kantonalna vlada je tek 2016. godine prvi put tužila ove firme zbog neplaćanja dijela dažbina. Sporovi još nisu završeni, a vlasnici nastavljaju bespravno eksploatisati prirodno bogatstvo. Zbog kašnjenja sa tužbama veliki dio budžetskih prihoda nikada neće biti naplaćen zbog zastare.

Alija Budnjo nije želio odgovoriti na sva pitanja novinara CIN-a, poručivši da zbog problema u vezi sa coronavirusom nema vremana za to: “Te vode, što se tiče, to su još Rimljani koristili. Koliko vijekova se te vode koriste i sad vi našli to da ispitujete”.

Alija Budnjo, suvlasnik kompleksa hotela i banje na Ilidži, kaže da su svojim novcem uredili izvore geotermalne vode i da bi u svijetu bili nagrađeni radi toga (Foto: CIN)

Voda na izvoli

Vlasnici kompleksa na Ilidži koriste termalnu vodu od 2004. godine. Prije toga su morali potpisati koncesioni ugovor sa Vladom Kantona Sarajevo i obavezati se na plaćanje jednokratne i godišnjih koncesionih naknada, ali to se nije desilo.

Uz to, Agencija za sliv rijeke Save (Agencija) im je od 2010. do 2015. godine dozvoljavala korištenje vode iz izvorišta, ali privatnici ni za to nisu plaćali obaveznu vodnu naknadu.

Obje vrste naknada se obračunavaju na temelju iskorištene količine vode, a prihodi idu u budžete Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), Kantona Sarajevo i Općine Ilidža. Međutim, kako vlasti nikada nisu kontrolisale potrošnju iz izvorišta, a vlasnici kompleksa nisu koristili vodomjer tako se i ne zna koliko je vode potrošeno.

Rukovodilac Sektora za vodne dozvole u Agenciji Haris Ališehović kaže da su ove firme uz zahtjev za dozvolu priložile elaborat Instituta za hidrotehniku te mišljenje sudskog vještaka. On je utvrdio da nije moguće mjeriti količine jer rad brojila blokiraju nataloženi minerali termalne vode.

“Mada, ja tvrdim suprotno, ali ja nisam sudski vještak”, kaže Ališehović za CIN.

Radnici VIK-a su u krugu “Hotela Ilidža” pronašli vodomjer sa skinutom plombom koja je bila prepreka za zloupotrebu korištenja vode iz vodovoda (Foto: KJKPVIK)

U Agenciji kažu da su morali prihvatiti mišljenje vještaka iako su znali da se protok bez problema mjeri vodomjerom na drugom obližnjem izvorištu koje koristi firma Termalna rivijera „Ilidža” na osnovu koncesionog ugovora iz 2004. godine. Vode sa svih izvora imaju isti sastav.

Ališehović kaže za CIN da se na izvorište moglo postaviti i brojilo koje nema dodira sa vodom, dok se naknada može izračunati i u odnosu na kapacitet izvora. Međutim, Kantonalna vlada i Agencija to nikada nisu uradile iako su znale da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije utvrdilo da ovi izvori godišnje daju prosječno 1,34 miliona kubnih metara vode, odnosno 43 litra u sekundi.

“Da Vam budem iskren, ne znam ni otkad ih koriste”, kaže Elmedin Konaković, bivši premijer KS u čijem mandatu su pokrenute tužbe protiv ovih preduzeća.

Konaković kaže da zato nisu utvrdili ni budžetske štete koje su nastale usljed neplaćanja. “Nemoguće je skoro sabrati u ovom vremenskom okviru, ali garantujem, odgovorno tvrdim da su one višemilionske.”

“Vulkan na Ilidži”

Nakon što ih je Federalna vodna inspekcija upozorila na zakonske obaveze, „Hoteli Ilidža“ i „Banja Terme“ su 2010. podnijeli zahtjeve za sklapanje koncesionog ugovora. Međutim, ugovor nije potpisan jer firme nisu priložile potrebnu dokumentaciju, a kasnije se više nisu ni obraćale institucijama sa novim zahtjevima, navode u Ministarstvu privrede KS koje u ime Vlade sklapa ugovore.

Ipak, nastavile su koristiti termalnu vodu, a Ministarstvu privrede su iste godine uputile dopis u kojem su navele da su ova izvorišta “živi vulkan” koji prijeti i općini i kantonu. Zaprijetile su da će demontirati opremu koja ga drži pod kontrolom ako se od njih i dalje bude tražilo da plaćaju naknadu pa će “ministarstvo biti odgovorno za posljedice koje bude prouzrokovao živi vulkan”.

Dopisom su zatražile i finansijsku pomoć “za dobrobit ne samo ‘HBRD Hoteli Ilidža’ nego za dobrobit Općine Ilidža, Kantona Sarajevo, te i šire”.

Tokom posljednjeg rata u BiH ovaj “vulkan” niko nije koristio, ali se ništa loše nije ni desilo.

Do 2011. godine na snazi je bio Zakon o koncesijama KS koji nije predviđao sankcije za firme bez ugovora. Te godine usvojen je novi koji je to promijenio i odredio kazne od pet do petnaest hiljada maraka.

No, umjesto da ga počne primjenjivati, Vlada je osam mjeseci kasnije donijela Odluku o naknadi za eksploataciju voda u KS kojom je omogućila firmama da ova javna dobra koriste bez ugovora o koncesiji, uz naknadu od 1,5 KM po kubiku vode ili 1,5 posto od godišnjeg bruto prihoda firme. Potom je pozvala ova dva ilidžanska preduzeća da počnu plaćati naknade pa su oni od sredine 2013. do 2018. godine uplatili u budžet ukupno 48.000 KM.

Donedavni ministar privrede u Vladi KS Haris Bašić kaže da su firme po vlastitoj odluci obračunavale iznos koji moraju uplaćivati Kantonu. Taj obračun je bio 15 puta manji od iznosa koji je izračunala Vlada.

Zbog nepoštivanja Odluke i neplaćanja naknada za ove četiri i po godine, u ukupnom iznosu od 726.000 KM, Pravobranilaštvo KS je prema nalogu Ministarstva podnijelo četiri tužbe protiv ovih firmi. Najavili su da će konačan iznos štete biti utvrđen na Općinskom sudu u Sarajevu na temelju nalaza sudskog vještaka. Kantonalno tužilaštvo je podnijelo zahtjev da se do presude zabrani korištenje vode iz termalnih izvora, ali je Sud to odbio.

Prema izjavama kantonalnih zvaničnika, vlasti su i ranije imale problem da putem Suda naplate dugove korisnika koji nisu poštovali Odluku. Ona je prestala da važi u februaru 2018, a Bašić i Konaković kažu da je ukinuta jer je bila u suprotnosti sa Zakonom o koncesijama pa je zbog toga Vlada gubila sudske sporove protiv neplatiša.

“Zašto je neko razmišljao da donese uopšte ovakvu odluku kada Zakon jasno propisuje način sticanja prava za koncesiju? Dakle, samo se trebalo istrajati na primjeni Zakona i niko nije smio vršiti nikakav vodozahvat”, objašnjava Konaković.

On je do početka 2018. bio premijer Vlade KS i potpredsjednik Kantonalnog odbora SDA, a onda je zbog neslaganja sa vođstvom istupio i formirao novu stranku.

Konaković tvrdi da je Alija Budnjo preko Kantonalnog odbora SDA imao veliki utjecaj na ljude u institucijama te da je tako utjecao na procese.

“Tamo nas 30 nešto raspreda, dignemo ruke, izglasamo. Ovaj ode na kafu kod predsjednika, oni promijene akt i postave drugog ministra. Taj ministar, naravno, ide, izvještaje podnosi u ‚Trmama‘”, objašnjava Konaković.

Vodna dozvola na povjerenje

Haris Ališehović, rukovodilac Sektora za vodne dozvole u Agenciji za vodno područje sliva Save, kaže da im „Hoteli Ilidža“ i Banja „Ilidža“ pet godina nisu plaćali naknade niti dostavljali izvještaje o potrošenoj vodi (Foto: CIN)

Agencija za vodno područje Save je 2010. godine izdala vodne dozvole za zahvatanje vode preduzećima HBRD „Hoteli Ilidža” i ZU „Lječilište Terme Ilidža” iako ona nisu imala koncesije na termalne izvore.

Konaković i Bašić kažu da se to nije trebalo desiti bez ugovora o koncesiji jer nije bilo u skladu sa procedurama i Zakonom, ali Haris Ališehović iz Agencije smatra drugačije.

„U to vrijeme“, kaže Ališehović, „određeni broj pravnih subjekata nije imao dokumentaciju koja bi trebala biti kompletna za dobivanje validnog vodnog akta. Onda smo mi davali uslovne vodne dozvole”.

Dozvole su važile pet godina, do 2015, i u njima je pisalo da Budnjine firme moraju zaključiti koncesioni ugovor sa Vladom KS, uspostaviti zone zaštite oko izvorišta te dostavljati Agenciji mjesečne izvještaje o količinama zahvaćene vode i plaćati vodne naknade.

“Nisu učinili ništa”, kaže Ališehović.

Dvije godine nakon isteka uslovne vodne dozvole „Hoteli“ i „Banja“ su zatražili novu dozvolu. Agencija je to ovaj put odbila jer, uz ostalo, nisu imali koncesije za termalne izvore.

Vlasnici firmi tvrde da su podnosili zahtjeve za koncesiju, ali da nisu potpisali ugovor zbog neažurnosti Ministarstva privrede KS. Međutim, u Ministarstvu tvrde suprotno, navodeći da su dva preduzeća ignorisala njihove pozive za podnošenje zahtjeva, posljednji put 2015. godine u dva navrata. Ministarstvo je već sljedeće godine obustavilo postupke za dodjelu koncesija jer je u međuvremenu podnijelo tužbe za naplatu dažbina.

Budući da Agencija nije popuštala, firme su joj krajem prošle godine u jednom danu poslale izvještaje o količinama zahvaćene vode za period od 2010. do 2015. godine, na temelju kojih su platile 9,6 hiljada KM.

Agencija nije prihvatila ove izvještaje. Njeni službenici kažu da se radi o neznatnim količinama vode i da je nevjerovatno da su svake godine trošile isto.

“Sumnjam da može biti konstantno ista količina zahvaćene vode u bilo kom periodu”, kaže Ališehović.

Aida Salahović iz Službe za vodne naknade kaže da oni nemaju ovlasti da prinudno naplaćuju naknade, već samo šalju opomene i o tome obavještavaju Federalnu vodnu inspekciju koja je, kaže, podigla tužbe protiv ilidžanskih firmi.

U ovoj instituciji nisu novinarima CIN-a mogli dati informacije o kontrolama preduzeća jer su svi radnici angažovani na zadacima u vezi sa suzbijanjem coronavirusa.

Kako bi utvrdila pravo stanje, Agencija je krajem prošle godine sa Federalnom vodnom inspekcijom i sudskim vještakom pokušala ući u hotele i banju. Vještak je trebao napraviti procjenu potrošnje za prethodnih pet godina kako bi Agencija napravila tačan račun za taj period.

“Međutim, na dolasku koji je najavljen, gospoda su nas dočekala sa svojim advokatom i zabranili su vještaku da radi. U Zakonu o vodama piše da vještačenje mogu raditi pravna lica. Međutim, u pravilniku po kojem radi vodovodna inspekcija može se angažovati i fizičko lice. Oni su se pozvali na Zakon o vodama. Gospodinu nisu dali ni fizički da priđe, da pogleda”, kaže Salahović.

Voda iz termalnih izvora se koristi za zagrijavanje i rad: pet hotela, 12 bungalova i banjskog lječilišta sa apartmanima, bazenima i 446 soba (Foto: CIN)

Bunar pitke vode bez dozvola

Biznismen Alija Budnjo ni ranije nije dozvoljavao institucijama da obave kontrolu u njegovim objektima. Zaposlenici sarajevskog Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća “Vodovod i kanalizacija” (KJKPVIK) su nekoliko puta pokušavali u njegovim hotelima i banji provjeriti prijave o nelegalnoj potrošnji vode te korištenju privatnih bunara za snabdijevanje objekata vodom.

Prema podacima Ministarstva privrede, ove firme od 2018. godine bespravno koriste i pitku vodu iz bunara koji su iskopali u krugu “Hotela” na Ilidži. Inspektorima su tvrdili da su bunar iskopali jer su godinu ranije trpjeli štete zbog redukcija vode iz javnog vodovoda. Ovom vodom snabdijevaju kupatila u hotelskim sobama i apartmanima te pune bazen. Iako tvrde da je voda hlorisana, u sobama su upozorenja da ona nije za piće.

„Hoteli“ i „Banja“ ni za to nemaju koncesiju i vodnu dozvolu pa nisu plaćali ni te naknade državi.

“Vjerujte mi da se nama kao Agenciji nikada nisu obratili za ishodovanje vodnog akta za zahvatanje pitke vode, tako da taj podatak uopšte nije registrovan. Ja ne znam ni koju količinu zahvataju, na koji način”, kaže Ališehović.

U protekle dvije godine Budnjo je osobno u više navrata sprečavao radnike VIK-a da provjere navode o nelegalnoj potrošnji i zloupotrebama u njegovim firmama. Oni su izvještavali da im je prijetio i nije dopuštao da obave posao do kraja.

U zapisnicima VIK-a piše da su u krugu “Hotela Ilidža” sa vodomjera bile skinute plombe što je upućivalo na neovlaštenu potrošnju vode iz vodovoda. Plombe postavljaju radnici VIK-a kako bi spriječili potrošače da vrate sat na brojilu i tako prikažu manju potrošnju.

Uprava „Hotela“ je to negirala i optužila VIK da su u kontrole dolazili neovlašteno, a račun od oko 130 hiljada maraka za neovlašteno korištenje pitke vode nije platila.

Koncem prošle godine su svi hoteli u sastavu kompleksa isključeni iz javnog vodovoda jer vlasnici kompleksa nisu dozvolili kontrolu instalacija u svim hotelima, uprkos rješenju Ministarstva komunalne privrede KS. Međutim ,“Hoteli Ilidža” su odmah podnijeli kontratužbu sarajevskom Općinskom sudu, tvrdeći da VIK nije donio akt o isključenju.

Direktor VIK-a Enver Hadžiahmetović kaže se Budnjo žalio i na nelegalan ulaz radnika na njegov posjed:

“A, ustvari, mi smo vodu isključili na javnoj površini. Mi imamo svoje šahtove na cesti, ovamo, koja je javna površina. (…) I mi smo tako obrazložili sudiji”.

Međutim, za nepuna tri dana Sud je poništio rješenja VIK-a i, prijeteći novčanom kaznom, naredio im da puste vodu “Hotelima“.

“Nažalost, evo već četvrti mjesec kako nam je Sud naložio da uključimo vodu. (…) Znači, mi ne možemo da naplaćujemo, ne možemo ni da očitavamo jer, evo, nemamo pravo pristupa dole”, kaže direktor Hadžiahmetović.

1...121314...109 Page 13 of 109

Manji BiH entitet kao porezna oaza: Zbog dosta manjih poreza otvoreno nekoliko stotina firmi

BiH isplatila više od 3.6 miliona KM osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine

Jedna noć ubistava, 14 godina suđenja

‘Nestalo je sve što sam imao’

ZAKON O ROKOVIMA I POSTUPANJU U SUDSKIM POSTUPCIMA ZA VRIJEME TRAJANJA NESREĆE NA TERITORIJU FBIH: Advokatska/odvjetnička komora FBiH traži ukidanje Zakona

07.05.2020.

Respiratori bez verifikacije

Nedostatak kadra

Liječenje kod kuće

Ustavni sud BiH: Zabranom kretanja starije od 65 i mlađe od 18 godina prekršena su ljudska prava

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

III. Činjenično stanje i apelacioni navodi

a) U odnosu na AP-1217/20 i AP-1247/20

b) U odnosu na AP-1254/20

c) Odgovor na apelaciju

IV. Relevantni propisi

20. U Zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća

26. Naredba Federalnog štaba/stožera CZ broj 12.40-6-148-34-1/20 od 27. marta 2020. godine

27. Naredba Federalnog štaba/stožera CZ broj 12.40-6-148-34-1-1/20 od 17.4.2020. godine glasi:

V. Dopustivost

VI. Meritum

Uvodne napomene

Utjecaj pandemijske krize na zaštitu ljudskih prava – mogućnost i način njihovog ograničavanja

Navodi o kršenju člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

Da li je miješanje „u skladu sa zakonom“

Ima li miješanje legitiman cilj

Da li je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između općeg interesa zajednice i prava na slobodu kretanja pojedinaca

Kompenzacija

Ostali navodi

VII. Zaključak

Ustavni sud FBiH: Član 9 Zakona o izmjeni Zakona o radu je neustavan

Kakve su mogućnosti Bosne i Hercegovine za nabavku respiratora i opreme?

Čak 54 vlade provele su neku vrstu ograničenja izvoza medicinske opreme i lijekova povezanih s pandemijom COVID-19.

Budnjini vodomjeri začepili budžetske prihode

Voda na izvoli

“Vulkan na Ilidži”

Vodna dozvola na povjerenje

Bunar pitke vode bez dozvola

EVEN MORE NEWS

POPULAR CATEGORY