NAPOMENA: Analiza predstavlja radni materijal pripremljen od strane nadležnog odjela Sekretarijata Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV BiH/Vijeće) koji je dostavljen svim članovima Vijeća. Zaključci VSTV-a BiH nisu doneseni isključivo na osnovu priložene analize već i na osnovu otvorene diskusije i argumentacije članova Vijeća na sjednicama VSTV-a BiH prilikom razmatranja pitanja nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.

 

NOŠENJE VJERSKIH OBILJEŽJA U PRAVOSUDNIM INSTITUCIJAMA

-Analiza-

 

 

I UVOD

 

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine je na sjednici održanoj u januaru 2014. godine, povodom nekoliko upita iz pravosudne zajednice o pitanjima nošenja vjerskih obilježja u sudovima i tužilaštvima, usvojilo zaključak kojim se Odjel za pravna pitanja Sekretarijata VSTV-a BiH zadužuje da pripremi analizu u vezi sa pitanjem nošenja vjerskih obilježja od strane uposlenih u pravosudnim institucijama kao i pitanjem nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka, odnosno korisnika suda a koja bi se razmatrala na nekoj od narednih sjednica Vijeća.

 

Napominje se da je Vijeće, na sjednici održanoj 19.07.2004. godine, razmatralo pitanje nacionalnih, religijskih i drugih obilježja u pravosudnim institucijama i zauzelo stav da sudovi i tužilaštva ne bi trebali biti mjesto za isticanje simbola i obilježja, osim onih propisanih zakonom, te da se takva obilježja moraju ukloniti kako bi se građani Bosne i Hercegovine uvjerili da će dobiti jednaku zaštitu svojih prava kao i da sudovi nisu opterećeni ratnom prošlošću.

 

S tim u vezi, Vijeće je sve predsjednike sudova i glavne tužioce u BiH obavijestilo o navedenom stavu i naglasilo da važeći zakoni ne sadrže eksplicitne odredbe o obilježjima koja se ne mogu isticati, ali da je nacrtima novih entitetskih zakona o sudovima predviđena odredba u skladu sa kojom sudije i radnici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti. Vijeće je istaklo da je neophodno da predsjednici sudova i glavni tužioci preduzmu potrebne aktivnosti na uklanjanju iz sudova i tužilaštava svih obilježja koja mogu dovesti u pitanje nezavisnost i integritet institucija kojim rukovode.

 

II ODLUKE I ZAKLJUČCI VIJEĆA U VEZI SA PITANJEM VJERSKIH OBILJEŽJA U

   PRAVOSUDNIM INSTITUCIJAMA

 

 

• Na sjednicama održanim 21. septembra i 15. oktobra 2015. godine, Vijeće je razmatralo Analizu „Nošenje vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama“ i donijelo sljedeće zaključke:

 

• zadužuje se Stalna komisija za sudsku i tužilačku etiku, nezavisnost i nespojivost, da pripremi prijedlog dopuna Etičkog kodeksa za sudije i Etičkog kodeksa za tužioce u smislu jasnog preciziranja odredaba o zabrani nošenja vjerskih obilježja sudijama i tužiocima, odnosno nosiocima pravosudnih funkcija;

 

• da se svim rukovodiocima pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini uputi dopis kojim će se skrenuti pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini;

 

• da nosioci pravosudnih funkcija u svakom konkretnom slučaju cijene i odlučuju o pitanju nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka u sudnicama, pri čemu je potrebno svaku pojedinu situaciju pažljivo procijeniti u njenom cjelokupnom kontekstu, imajući u vidu sa jedne strane prava pojedinca na slobodu vjere i prava na jednak pristup pravdi za sve i sa druge strane zahtjev poštivanja i očuvanja ugleda pravosudnih institucija, te objektivne zahtjeve sudskih postupaka.

 

• VSTV BiH je dopisom broj 08-02-1-3163-1/2015 od 21.10.2015. godine upoznalo sve predsjednike sudova i glavne tužioce u BiH sa navedenim zaključcima i skrenulo pažnju na zabranu nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama za sve uposlene te zamolilo za preduzimanje odgovarajućih mjera u pravcu prevazilaženja uočenog problema sa ciljem jačanja povjerenja javnosti u nepristrasnost pravosuđa.

 

• Povodom navedenog dopisa, VSTV-u BiH su se obratile tri pravosudne institucije (Općinski sud u Gračanici, Općinski sud u Zenici i Tužilaštvo BiH) sa zahtjevom za pojašnjenje termina „vjerska obilježja“ i Sud BiH koji je, na Opštoj sjednici, usvojio zaključke o potrebi donošenja jedinstvenih pravila u vezi sa ovom problematikom ističući, između ostalog, da ispoljavanje vjerske, nacionalne i poličke pripadnosti u pravosudnim institucijama mogu narušiti osnovne principe na kojima funkcioniše pravosudni sistem.

 

VSTV-u se obratio časopis IZ „Preporod“ sa zahtjevom za pojašnjenje zaključaka Vijeća o nošenju vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama i Rijaset Islamske zajednice svojim dopisom broj: 05-03-1-5210/15 od 17.12.2016. godine izražavajući zabrinutost zbog zaključaka VSTV-a BiH te zahtijevajući javnu raspravu o ovom pitanju. Ovi dopisi su uvršteni u dnevni red sjednice Vijeća koja je održana 20. januara 2016. godine na kojoj su doneseni sljedeći zaključci:

 

• da se od svih pravosudnih institucija u BiH zatraži informacija o primjeni preporuka koje je Vijeće usvojilo po pitanju vjerskih obilježja;

 

• da se u skladu sa diskusijom članova Vijeća dopuni Analiza koja je bila osnov za zaključak Vijeća po pitanju vjerskih obilježja, te da se ista uvrsti na dnevni red naredne sjednice Vijeća na kojoj će se raspravljati o načinu komunikacije po ovom pitanju sa širom javnošću, odnosno zainteresiranim stranama u cilju pojašnjenja stavova Vijeća;

 

• da je u skladu sa diskusijom potrebno pripremiti odgovor na dopis Islamskoj zajednici BiH i časopisu Islamske zajednice u BiH IIN „Preporod“ u smislu spremnosti Vijeća da je otvoreno za razgovor o ovom pitanju sa svim zainteresiranim.

 

• VSTV BiH je u odgovoru upućenom Rijasetu IZ u BiH (dopis broj: 08-02-3-190-1/2016 od 21.01.2016. godine pojasnio zaključke Vijeća u vezi sa nošenjem vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama i izrazio punu spremnost da sa svim zainteresiranim stranama razgovara o ovom kao i drugim otvorenim pitanjima iz svoje nadležnosti.

Rijaset IZ u BiH je dopisom broj 05-03-1-476/16 od 03.03.2016. godine obavijestio VSTV BiH da u potpunosti ostaje kod svojih stavova iznesenih u prvom dopisu i od Vijeća zatražio da povuče i stavi van snage predmetne zaključke, te prihvatilo spremnost VSTV-a BiH za razmjenu mišljenja sa rukovodsvom VSTV-a BiH u međusobno dogovorenom terminu.

 

• VSTV BiH je od svih pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini svojim dopisom broj: 08-02-3-190-3/2016 od 26.01.2016. godine zatražilo informaciju o nošenju vjerskih obilježja od strane sudija/tužilaca i ostalih uposlenih, te mjerama preduzetim u cilju poštivanja pozitivnih propisa i preporuka Vijeća.

 

• U vezi sa zaključcima Vijeća, Agencija za ravnopravnost spolova BiH je VSTV-u BiH svojim dopisom broj 01-37-3-236/16 od 29.01.2016. godine dostavila Mišljenje po zahtjevu za ispitivanje povrede Zakona o ravnopravnosti spolova. U mišljenju se ističe da zaključci Vijeća u vezi sa nošenjem vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama nisu u skladu sa članom 4. stav (2), a vezano za član 13. stav (1) tačka h. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH[1] koji zabranjuje diskriminaciju po osnovu spola u radu i radnim odnosima. Agencija smatra da su predmetni zaključci suprotni članu 9. EKLJP , te da „nošenje marame iz vjerskih ili drugih uvjerenja ne može predstavljati prijetnju javnoj sigurnosti, zaštiti javog poretka, zdravlja ili morala i zaštiti prava i sloboda drugih“.

 

Predsjedništvu VSTV-a BiH se obratila i Ženska mreža BiH dopisom 18/16 od 29.01.2016. godine u kome izražava „zaprepaštenje“ zbog odluke Vijeća. Smatraju da se odluka Vijeća odnosi prije svega na hidžab koji nose žene, te da svojom odlukom Vijeće, pod krinkom brige za nepristrasnost i zaštitu svih pred Zakonom, uspostavlja praksu indirektne diskriminacije i seksizma nad ženama.

 

III RELEVANTNI PROPISI

 

Opća deklaracija o ljudskim pravima (usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija, 10. decembra 1948. godine – rezolucija br. 217 /III)

…

Član 18.

 

Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.

 

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine 16. decembra 1966. godine, stupio na snagu 23. marta 1976. godine, u saglasnosti sa članom 49.)

…

 

Član 18.

 

(1) Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; to pravo podrazumijeva slobodu ostajanja pri svojoj ili usvajanja vjeroispovijesti ili ubjeđenja po svom izboru, kao i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava svoje vjerovanje ili ubjeđenje vjeroispovijedanjem, obavljanjem obreda, pohađanjem službe i nastavom.

 

Evropska konvencija o ljudskim pravima (Vijeće Evrope, 4. novembar 1950. godine, Rim)

…

Član 9.

Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti

 

(1) Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

(2) Sloboda manifestovanja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

…

Član 14.

Zabrana diskriminacije

 

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

 

Ustav Bosne i Hercegovine

…

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

 

1. Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Općeg okvirnog sporazuma.

2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

3. Katalog prava

Sva lica na terotiriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
g) Slobodu misli, savjesti i vjere.

4. Nediskriminacija

 

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

 

 

Ustav Federacije BiH

…

 

Član 2.

 

Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:

(1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:

1. l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje;

 

 

 

 

 

 

Ustav Republike Srpske

…

Član 10.

 

Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalni pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.

…

Član 28.

Jamči se sloboda vjeroispovijesti. …….

 

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 05/04)

…

II – Sloboda ispovijedanja vjere i uvjerenja

Član 4.

 

1. Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Isto tako, svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji način očituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti. Svako ima pravo na vjersku pouku, koju će vršiti samo osobe koje na tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice, kako u vjerskim ustanovama tako u javnim i privatnim predškolskim ustanovama i osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja što će se regulirati posebnim propisima.

…

Član 7.

 

Sloboda vjere ili uvjerenja uključuje pravo svake osobe, odnosno crkve i vjerske zajednice, da može očitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, uključujući, između ostalih, pravo:

1. Svakodnevno u javnosti iznositi i zastupati načela svoje vjere ili uvjerenja i prema njima se ravnati s tim da ne ugrožava slobodu drugih;
2. Vršiti vjerske obrede u svojim ili zakupljenim, odnosno iznajmljenim zgradama ili prostorijama koje, prema posebnim propisima, ispunjavaju uslove za okupljanje većeg broja osoba, na otvorenim prostorima vjerskih objekata, na grobljima, te domovima i imanjima svojih vjernika;
3. Slobodno i javno organizirati vjerske svečanosti, priredbe i druga vjerska i vjersko-kulturna okupljanja na javnim mjestima u skladu sa zakonom kojim se uređuje okupljanje građana;
4. Ustanovljavati, održavati i upravljati vjerskim ustanovama, uključujući ustanove osnovane radi ispunjenja humanitarnih i obrazovnih ciljeva u skladu sa zakonom;
5. Praviti, tražiti, posjedovati, uvoziti, izvoziti i koristiti predmete i materijale koji se odnose na obrede ili običaje njihove vjere ili uvjerenja u skladu sa zakonom;
6. Ustanovljavati, posjedovati i ukidati sve vrste sredstava javnog informiranja u skladu sa zakonom;
7. Pisati, prevoditi, izdavati knjige, udžbenike i priručnike i širiti odgovarajuće javne proglase u pisanom ili slikovnom obliku u novinama, časopisima, elektronskim medijima i ostalim sredstvima elektronske komunikacije u skladu sa zakonom;
8. Slobodno javno organizirati posjete vjernika i hodočašća vjerskim svečanostima, svetim mjestima, procesijama u zemlji i inozemstvu.

….

 

IV – Odnos države i crkava i vjerskih zajednica

 

Član 14.

 

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da:

1. Država ne može priznati status državne vjere ni jednoj vjeri niti status državne crkve ili vjerske zajednice ni jednoj crkvi ili vjerskoj zajednici;
2. Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica;
3. Nijedna crkva ili vjerska zajednica, ni njeni službenici, ne mogu dobivati posebne privilegije od države u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove službenike, niti može formalno učestvovati u radu političkih ustanova, osim kako je navedeno u stavu 4. ovog člana;
4. Država može, na osnovu jednakosti prema svima, davati materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uslovom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja;
5. Crkve i vjerske zajednice u oblasti porodičnog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći, vaspitanja i obrazovanja, u skladu s odgovarajućim zakonima koji uređuju ta prava i materiju;
6. Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božiju i druge obrede;
7. Javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na osnovu zakona i u skladu s međunarodnim standardima kada nadležni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u cilju zaštite prava i sloboda drugih osoba u skladu s međunarodnopravnim standardima. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo žalbe na ovu odluku. Žalbeni organ, prije donošenja odluke o žalbi, mora zatražiti od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine mišljenje u vezi sa slučajem zabrane javnog očitovanja vjere ili uvjerenja.

 

 

Zakon o zabrani diskriminacije (“Službeni glasik BiH”, broj 59/09)

 

Član 2.

(Diskriminacija)

 

(1) Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatraće se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

 

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

 

Poslovnik o radu Suda BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 82/05)

 

Član 6.

Toge

(1)    Predsjednik Suda i suci obvezni su nositi službene toge na suđenjima i javnim raspravama.

(2)    Toga je tamnoljubičaste boje. Detaljniji izgled toge utvrdit će se posebnim pravilnikom.

(3)    Tužitelj i branitelj u postupku pred odjelima I, II i III Kaznenog odjeljenja obvezni su nositi službene toge na suđenjima i javnim raspravama. Detaljniji izgled toge utvrdit će se posebnim pravilnikom.

 

 

Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 38/05, 22/06 i 63/10, 72/10, 7/13 i 52/14)

…

Član 12.

Sudska toga

 

• Sudije u toku suđenja i prilikom javnog objavljivanja odluka nose togu.

 

• Visoko sudsko i tužilačko vijeće propisuje korišćenje i izgled sudske toge, a Federalno ministarstvo pravde osigurava njenu nabavku i raspodjelu.

 

Član 13.

(Oznake pripadnosti)

 

• Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.

 

• Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda.

 

• Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na stranke i treća lica.

 

 

Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12 i 44/15)

…

Član 13.

 

(1) Sudije u toku suđenja i prilikom javnog objavljivanja odluka nose togu.

 

(2) Visoko sudsko i tužilačko vijeće propisuje izgled sudske toge, a nabavku i raspodjelu obezbjeđuje Ministarstvo.

 

Član 14.

 

(1) Sudije, stručni saradnici, viši stručni saradnici i radnici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti.

 

(2) Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili prostorijama suda.

 

 

Zakon o sudovima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik BD BiH“, br. 19/07, 20/07,39/09 i 31/11)

…

Član 13.

(Sudijska toga)

 

(1) Sudije u toku suđenja i prilikom javnog objavljivanja odluka nose togu.

 

(2) Visoko sudsko i tužilačko vijeće posebnim pravilnikom određuje izgled toge, a Pravosudna komisija obezbjeđuje njenu izradu i raspodjelu.

Član 14.

(Oznake pripadnosti)

 

Sudije ne smiju isticati oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti, niti se takve oznake smiju isticati bilo gdje u sudskim prostorijama.

 

 

Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13)

Član 242.

Kažnjavanje zbog narušavanja reda

…

 

(3) Ako Ttužilac, branilac, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda – sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno, sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako Ttužilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine ili advokatsku komoru čiji je branilac član – radi preduzimanja daljih mjera.

 

Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju (“Službeni glasnik BiH“, br. 66/12 i 40/14)[2]

…

Član 125.

(Kućni red )

…

 

(3) Kućnim redom utvrđuje se: način korišćenja radnih i ostalih prostorija u sudskoj zgradi, prijem i zadržavanje u zgradi suda, pravila ponašanja i odijevanja građana u sudu, mjere za održavanje reda i čistoće, sigurnost prostorija i ostale mjere.

 

(4) O kućnom redu biće upoznati sudije i zaposlenici, a izvod iz kućnog reda koji se odnosi na građane biće istaknut na vidnom mjestu u sudskoj zgradi.

…

Član 127.

(Kodeks ponašanja i odijevanja sudija i zaposlenika u sudu)

 

• Sudije se moraju ponašati u skladu s Kodeksom sudijske etike, a ostali zaposlenici u sudu u skladu s Etičkim kodeksom entiteta i Brčko Distrikta.

 

(2) Sudije i zaposlenici u sudu moraju biti odjeveni u:

1. a) muškarci:

1) odijelo,

2) košulju i

3) kravatu.

1. b) žene:

1) suknje dužine minimalno do koljena ili

2) pantalone klasičnog kroja i dužine i

3) gornje dijelove odjeće klasičnog kroja s rukavima, od neprozirnog materijala, bez dubokog dekoltea.

 

• Predsjednik suda može dozvoliti određena odstupanja ako to zahtijevaju određene prilike.

 

 

 

Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/14)

…

Član 127.

Kodeks ponašanja i odijevanja sudija i uposlenika u sudu

 

(1) Sudije se moraju ponašati u skladu s Kodeksom sudijske etike, a ostali radnici u sudu u skladu sa Etičkim kodeksom Republike Srpske.

 

(2) Sudije i radnici u sudu moraju biti odjeveni u:

1. a) muškarci:

1) odijelo,

2) košulju,

3) kravatu;

1. b) žene:

1) suknje dužine minimalno do koljena ili

2) pantalone klasičnog kroja i dužine ili

3) gornje dijelove odjeće klasičnog kroja s rukavima, od neprozirnog materijala, bez dubokog dekoltea.

 

(3) Predsjednik suda može dozvoliti određena odstupanja ako to zahtijevaju određene prilike.

 

 

Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“, br. 13/06 i 24/15)

…

4. INTEGRITET I DOLIČNO PONAŠANJE

Sudija se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu sa dignitetom funkcije koju obavlja.

Primjena:

4.1. Sudija, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.

4.2 Sudija se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.

4.3 Sudija, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet sudijskog položaja, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.

4.4 Sudija ne smije ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.

…

 

4.13 Sudija u obavljanju svoje funkcije u sudnici nosi sudijsku togu i odgovarajuće je odjeven u svim ostalim prilikama.

 

Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“, br. 13/06 i 32/15)

 

…

4. INTEGRITET I DOLIČNO PONAŠANJE

 

Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu sa dignitetom funkcije koju obavlja.

 

Primjena:

4.1. Tužilac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.

 

4.2 Tužilac se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.

 

4.3 Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet tužilacke funkcije, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.

 

4.4 Tužilac ne smije ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.

…

4.13 Tužilac u obavljanju svoje funkcije u sudnici nosi propisanu togu i prikladno je odjeven u svim ostalim prilikama.

 

Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH”, br. 12/02, 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12)

…

Član 14. Dužnosti državnog službenika

5. Državni službenik dužan je da se ponaša i postupa u skladu s Kodeksom državnih službenika, koji usvaja Vijeće ministara, na prijedlog Agencije.

Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12)

…

Član 17.

Dužnosti državnog službenika

 

3. Državni službenik je nepristran, te naročito:
4. a) izbjegava djelatnosti ili propuste u vršenju svoje profesionalne dužnosti koje krše ili su nespojive sa dužnostima utvrđenim ovim zakonom i suzdržava se naročito od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja i ne zloupotrebljava vjerska uvjerenja;

 

Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, br. 118/08, 117/11 i 37/12)

…

Član 5.

 

(1) Prilikom obavljanja poslova državni službenici su dužni da se pridržavaju principa profesionalnosti, nepristrasnosti, odgovornosti, poštenja, transparentnosti, efikasnosti i ekonomičnosti, u skladu sa kodeksom ponašanja državnog službenika.

 

Zakon o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BD BiH“, broj 9/14)

…

Član 5.

(Pravila ponašanja)

 

(1) Službenik, odnosno namještenik, svojim ponašanjem ne smije umanjiti svoj ugled i ugled službe.

 

(2) Pravila ponašanja službenika, odnosno namještenika propisuju se ovim zakonom, Pravilnikom o radu službenika i namještenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu) i Etičkim kodeksom državnih i javnih službenika i namještenika u institucijama i organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: Etički kodeks).

…

Član 89.

(Lakše povrede službene dužnosti)

 

Lakše povrede službene dužnosti su:

…

1. g) ponašanje suprotno Odluci o načinu odijevanja u organima javne uprave Distrikta.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kodeks državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 49/13)

…

Član 15.

(Standardi odijevanja na radu)

 

• Državni službenik je dužan da bude prikladno i uredno odjeven, primjereno poslovima državnog službenika i da svojim načinom odijevanja na radnom mjestu ne narušava ugled institucije.

(2) Neprikladnom odjećom smatra se naročito:

a.) za muškarce: kratke pantalone ili druge pantalone koje u stojećem stavu dosežu iznad članaka,

bluza/majica koja nema kragnu i/ili rukave i/ili je neuobičajenih/živih boja, te obuća otvorenih prstiju;

b.) za žene: previše otvoren vratni izrez bluze/majice i/ili bluza/majica bez leđa i bez rukava, suknja ili kratke pantalone koje u stojećem stavu dosežu iznad koljena više od pet centimetara, te neprimjerena obuća (papuče ili druga obuća otvorenih prstiju koja se sa zadnje strane ne pridržava uz nogu);

…

 

Član 20.

(Primjena kodeksa na imenovana lica i zaposlenike)

 

 

(1) Ako nije drugačije propisano, odredbe ovog kodeksa shodno će se primjenjivati na:

1. a) lica koja su zasnovala radni odnos imenovanjem, odnosno postavljenjem u organu državne

službe;

1. b) pripravnike, volontere, osobe koje u radnom vremenu obavljaju poslove za organ državne službe po osnovu ugovora o djelu, te na osobe koje obavljaju aktivnosti u organima državne službe po osnovu sporazuma sa institucijom bilo koje vrste.

(2) Dok se na jedinstven način ne urede pravila ponašanja zaposlenika u institucijama, odredbe ovog

kodeksa shodno će se primjenjivati i na zaposlenike, osim ako je Zakonom o radu u institucijama

Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/10 i 32/13) i podzakonskim

aktima drugačije regulisano.

 

Etički kodeks za državne službenike u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 27/14)

…

Član 15.

(Standardi odijevanja na radu)

 

• Državni službenik je dužan da bude prikladno i uredno odjeven, primjereno poslovima državnog službenika i da svojim načinom odijevanja na radnom mjestu ne narušava ugled institucije.

(2) Neprikladnom odjećom smatra se naročito:

a.) za muškarce: kratke pantalone ili druge pantalone koje u stojećem stavu dosežu iznad članaka,

bluza/majica koja nema kragnu i/ili rukave i/ili je neuobičajenih/živih boja, te obuća otvorenih prstiju;

b.) za žene: previše otvoren vratni izrez bluze/majice i/ili bluza/majica bez leđa i bez rukava, suknja ili kratke pantalone koje u stojećem stavu dosežu iznad koljena više od pet centimetara, te neprimjerena obuća (papuče ili druga obuća otvorenih prstiju koja se sa zadnje strane ne pridržava uz nogu );

c.) sportska odjeća, veća oznaka ili natpis na odjeći, simbol koji može biti uvredljiv ili iritantan po bilo kojem osnovu, nepokriveni torzo, te nošenje kape u službenim prostorijama.

(3) Državnom službeniku nije dozvoljeno imati tetovaže na vidljivim dijelovima tijela, te imati probušene     pojedine dijelove tijela, osim ušiju.

(4) Neposredno pretpostavljeni upozorava državnog službenika koji je neprikladno odjeven na obavezu poštovanja ovog kodeksa u pogledu odijevanja na radnom mjestu i na mogućnost pokretanja disciplinskog postupka u slučaju ponovljene povrede kodeksa.

…

 

 

 

Član 17.

(Primjena kodeksa na imenovana lica i zaposlenike)

 

(1) Ako nije drugačije propisano, odredbe ovog kodeksa shodno će se primjenjivati na:

1. a) lica koja su zasnovala radni odnos imenovanjem, odnosno postavljenjem u organu državne službe;
2. b) pripravnike, volontere, osobe koje u radnom vremenu obavljaju poslove za organ državne službe po osnovu ugovora o djelu, te na osobe koje obavljaju aktivnosti u organima državne službe po osnovu sporazuma sa institucijom bilo koje vrste.

(2) Dok se na jedinstven način ne urede pravila ponašanja zaposlenika u organima državne službe, odredbe ovog kodeksa shodno će se primjenjivati na sve zaposlenike, osim ako je Zakonom o državnoj službi i podzakonskim aktima drugačije regulisano.

 

Kodeks ponašanja državnih službenika Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 83/02 i 83/09)

…

11. Državni službenik će prilikom obavljanja poslova i radnih zadataka na radnom mjestu voditi računa o svom izgledu i načinu odijevanja.

 

Etički kodeks državnih i javnih službenika i namještenika u institucijama i organima uprave Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, broj 9/09)

…

Član 4.

(1) Zaposlenici su obavezni obavljati svoje dužnosti na sljedeći način:

…

1. e) mora biti pristojno odjeven i da nosi odjeću koja mora biti prikladna vršenju njegove službene dužnosti.

Kućni red Suda BiH

…

3. Od posjetitelja se očekuje da u Sud ulaze prikladno obučeni. Oblačenje koje se smatra provokativnim ili pokazivanje potencijalno uznemirujućih ili uvredljivih simbola ili slika nije dopušteno. Posjetiocima u Kompleksu nije dozvoljeno odijevati mini suknje, kratke hlače, ljetne majice sa tankim bretelama, obuću otvorenih stopala i druge odjevne predmete koji ne priliče radnom okruženju u pravosudnim institucijama.

 

Kućni red i obaveze korisnika kompleksa pravosudnih institucija BiH

…

Odijevanje

Član 20.

 

Posjetiocima je zabranjen ulazak u Kompleks u odjeći koja ne odgovara općeprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju.

 

Posjetiocima u Kompleksu nije dozvoljeno odijevati mini suknje, kratke hlače, ljetne majice sa tankim bretelama, obuću otvorenih stopala i druge odjevne predmete koji ne priliče poslovnom okruženju u pravosudnim institucijama.

 

IV ANALIZA

 

Vjerska sloboda spada u kategoriju osnovnih ljudskih prava koja je kao takva zagarantirana svim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine u članu 18., kao i Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, propisuje da svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.

 

Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija na 48. zasjedanju održanom 1993. godine donio je Generalno tumačenje br. 22. u vezi sa članom 18. Deklaracije u kojem, između ostalog, navodi da: „Koncept bogoslužja obuhvata i …pokazivanje simbola…upražnjavanje i praktikovanje religije ili uvjerenja može uključivati, ne samo ceremonijalne akte, nego i takve običaje (pravila) kao što su oblačenje drugačije odjeće ili nošenje pokrivala za glavu“.

 

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljem tekstu: EKLJP) u članu 9. propisuje da svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere. To pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje obredom, propovijedanjem i vršenjem dužnosti i rituala. U skladu sa članom 9. stav 2. EKLJP pravo na slobodu manifestovanja vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino zakonom i takvo ograničenje mora imati svoje realno opravdanje odnosno mora biti „nužno radi interesa javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”. Bosna i Hercegovina je najvišim pravnim aktima države preuzela obavezu promoviranja i zaštite temeljnih ljudskih prava. Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da će „Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. U skladu sa Ustavom BiH sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju prava i slobode koje su predviđene u EKLJP i njenim protokolima, a što uključuje, između ostalog i slobodu misli, savjesti i vjere garantovanu članom II/3 tačka g. Ustava BiH.

 

Vjerske slobode u Bosni i Hercegovini su regulisane i Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica BiH kojim se garantira sloboda vjere i uvjerenja (član 4.) i predviđaju uslovi organičenja njihove manifestacije (član 14. stav 7.). Članom 14. ovog zakona predviđeno je da su crkve i vjerske zajednice odvojene od države, dok član 15. predviđa mogućnost zaključivanja sporazuma između države i crkava/vjerskih zajednica o pitanjima od zajedničkog interesa. Temeljnim ugovorom između Svete stolice i Bosne i Hercegovine koji je potpisan 2006. godine, potvrđuje se da su država i Katolička crkva, svaka u svom području, neovisne i samostalne, obvezuju se da će u međusobnim odnosima potpuno poštivati to načelo, te da će međusobno surađivati u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općega dobra. Krajem 2007. godine potpisan je i Osnovni ugovor izmedju Srpske pravoslavne crkve i Bosne i Hercegovine, dok ugovor BiH i Islamske zajednice u BiH još uvijek nije potpisan.

 

U novembru 2008. godine Vijeće Evrope je promovisao Priručnik o nošenju vjerskih obilježja na javnim mjestima[3], čiji je cilj da se razjasni koncept i daju smjerice osobama koje određuju politike, stručnjacima i drugima na osnovu kriterijuma Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i njegove sudske prakse. Autor priručnika je profesor Malcom Evans, dekan Fakulteta društvenih nauka i prava Univerziteta u Bristolu, kojeg je Vijeće Evrope angažovalo za ovaj projekat.

Priručnik pojašnjava koncepte vezane za izražavanje religije i vjerovanja u javnosti i nošenje vjerskih obilježja, analizira osnovna pitanja kojima se trebaju rukovoditi stvaraoci politika kada se bave pitanjima nošenja vjerskih obilježja, te se ovi principi i pristup primjenjuju na ključna područja, kao što su zaposlenje u državnoj službi, zdravstvu, vojnoj službi, javnim obrazovnim institucijama, privatnom sektoru i sistemu krivičnog pravosuđa.

U priručniku se navodi da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da države, kao “neutralni i nepristrasni” regulatori vjerskog života, imaju široko diskreciono pravo u određivanju načina ispunjenja svojih odgovornosti. Međutim, naglašava autor priručnika, države moraju osigurati puno ostvarivanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja uz poštivanje prava i sloboda drugih.

Prema priručniku, nema univerzalne definicije šta je vjersko obilježje i postoje različiti pristupi u njegovom shvatanju. Jedan pristup je ograničen samo na cifre koje se odnose na pobožne osobe, dok drugi pristup vjersko obilježje definiše kao sve što obuhvata element religijskog života vjernika. To može da bude npr. vrsta odjeće, pomagala, pisani materijal, slike i zgrade. Sud favorizuje fleksibilan pristup, što znači da svaka osoba, država ili sud odrede šta predstavlja religijski simbol. Međutim, jasno je naglašeno da ovo pitanje može biti podvrgnuto restrikcijama.

Sud je prihvatio da se ograničenja u nošenju vjerske odjeće mogu nametnuti kada postoji potreba npr. da se sačuva javna sigurnost, javna bezbjednost ili javni red, pod uslovom da za to postoji pravna osnova i da je srazmjerno legitimnom cilju kojem se teži. Država može napraviti preinake kako bi udovoljila potrebama vjernika, ali isto tako treba imati obzira prema potrebama vjernika svih vjerskih ubjeđenja.

 

Po osnovu člana 9. EKLJP, Evropski sud je razmatrao niz predstavki koje se odnose na ograničavanje nošenja vjerske odjeće na javnim mjestima. Iz većine odluka može se vidjeti da Evropski sud kao prvo zaključuje kako se radi o zabrani koja predstavlja ograničenje prava pojedinca (ili grupe) da ispoljava svoju vjeru i, kao drugo, da preispituje opravdanost razloga koji su do te zabrane doveli.

 

U predmetu Refah partije i drugih protiv Turske^[4] Evropski sud zaključuje da „može biti neophodno nametnuti ograničenja ove slobode kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo poštovanje svačijeg uvjerenja“. Evropski sud je podržao stav Turske koja je zabranila rad Refah partije iz razloga što je ova partija tražila uspostavu pluralističkog pravnog sistema za pripadnike različitih religija, naglasivši da je “princip sekularizma u Turskoj nesumnjivo jedan od temeljnih principa države, koji je u skladu s vladavinom prava i zaštitom ljudskih prava, te da bilo koje ponašanje kojim se ovaj princip ne poštuje, ne može biti prihvaćeno kao dio slobode ispoljavanja vjere i nije zaštićeno članom 9. EKLJP ”.

 

U predmetu Otto-Preminger-Institut protiv Austrije^[5] Evropski sud zaključuje da „oni koji izaberu da se koriste slobodom manifestiranja svoje vjere, bez obzira da li to rade kao članovi vjerske većine ili manjine, ne mogu razumno očekivati da budu pošteđeni svake kritike. Oni moraju tolerirati i prihvatiti da drugi osporavaju njihova vjerska uvjerenja, pa čak i da drugi propagiraju doktrine koje su neprijateljske prema njihovoj vjeri. Međutim, način na koji se vjerska uvjerenja i doktrine osporavaju ili im se suprotstavlja je nešto što može uključiti odgovornost države, naročito njenu odgovornost da osigura mirno uživanje u pravu garantiranom članom 9. EKLJP onima koji zastupaju ta uvjerenja i doktrina. Zaista, u ekstremnim slučajevima rezultat određenih metoda suprotstavljanja ili osporavanja vjerskih uvjerenja može biti takav da onemogućava one koji zastupaju takva uvjerenja u uživanju njihovog prava na slobodu da ih imaju i da ih iskazuju.“

 

U predmetu Kokkinakis protiv Grčke^[6] Evropski sud primjećuje da se u demokratskim društvima, u kojima nekoliko religija koegzistira unutar jedne te iste populacije, može pojaviti potreba da se postave ograničenja ove slobode, kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo da svačija uvjerenja budu poštovana.

 

U pogledu nošenja vjerskih obilježja u javnim institucijama, Evropski sud je razmatrao niz apelacija i zaključio da se zabrana nošenja vjerskog obilježja u javnim institucijama može smatrati opravdanom iz razloga što se nošenje vjerskog obilježja ne može lako pomiriti sa porukom tolerancije, poštivanja drugih, jednakosti i nediskriminacije u demokratskom društvu.

 

U slučaju Dahlab protiv Švicarske[7], učiteljici osnovne škole zabranjeno je da nosi maramu tokom obavljanja svoje profesionalne dužnosti. Švicarski sud je podržao odluku kojom se zabranjuje nastavnicama da nose maramu u državnim osnovnim školama dok obavljaju nastavu pozivajući se na neophodnu neutralnost države i njenog javnog obrazovnog sistema vis-à-vis svih religija da bi se sačuvala „vjerska harmonija” u Švicarskoj. Kako se u presudi ESLJP navodi čak i ako bi drugi nastavnici iskazivali druga vjerska ubjeđenja u istoj državnoj školi, nošenje marame bi odavalo utisak „identifikacije” tog nastavnika, koji je državni službenik, s određenom religijom što ne može biti u skladu s principom neutralnosti države. U odnosu na značajna ograničenja slobode vjeroispovijesti predviđena u članu 9. EKLJP, Evropski sud je opravdavao zabranu izjavivši da je marama „jak vjerski simbol” koji je, posebno za djecu u dobi osnovne škole, sredstvo koje bi moglo odlučno uticati i imati preobraćujući efekat.

 

U slučaju Leyla Sahin protiv Turske[8] kojoj je zabranjeno da nosi islamsku maramu na univerzitetu, Evropski sud je zaključio da je došlo do miješanja u pravo ispoljavanja vjere, ali presudio da je nametnuto miješanje prevashodno težilo legitimnom cilju zaštite prava i sloboda drugih i zaštite javnog reda, te načelno bilo opravdano i srazmjerno ciljevima kojima se težilo. Evropski sud je istakao da je to miješanje bilo propisano zakonom. Ovdje je bitno spomenuti da je Turska 2013. godine ukinula višegodišnju zabranu nošenja tradicionalnih marama u državnim institucijama, a u cilju reformi za jačanje sloboda i demokratije. Ukidanje ove zabrane ne odnosi se na osobe koje nose službenu uniformu, a to su pripadnici Oružanih snaga Turske, policije, te sudije i javni tužioci.

 

U vezi sa nošenjem vjerskih obilježja ili odjeće u vršenju službenih dužnosti, izdvajaju se:

 

• presuda Evropskog suda u slučajevima Eweida i Chaplin protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2013. godine i
• presuda Evropskog suda u slučaju Ebrahimian protiv Francuske iz novembra 2015. godine

 

1.) U slučajevina Eweida i Chaplin protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije[9] dvije podnositeljice zahtjeva su se žalile na ograničenja postavljena od strane njihovih poslodavaca, a po pitanju vidno nošenog krsta oko vrata, pozivajući se na povredu člana 9. zasebno i u vezi s članom 14. EKLJP (zabrana diskriminacije). Podnositeljicama zahtjeva bilo je dopušteno od strane njihovih poslodavaca da nose krst na poslu pod uslovom da je pokriven ispod odjeće kada su u kontaktu s klijentima ili pacijentima. Sud je u odnosu na zahtjev prve podnositeljice koja je radila kao chek-in zaposlenik u privatnom preduzeću, zaključio da su, u okolnostima u kojima ne postoji niti jedan dokaz o stvarnom zadiranju u interese drugih, domaće vlasti propustile zaštititi pravo na očitovanje vjere, kršeći pozitivne obaveze prema članu 9. EKLJP. U odnosu na zahtjev druge podnositeljice, koja je radila kao medicinska sestra u državnoj bolnici, Sud je zaključio da se primijeni princip srazmjernosti između povrede prava podnositeljice zahtjeva i interesa poslodavca koje želi zaštititi, odnosno zaštite zdravlja i sigurnosti na bolničkom odjelu, te dao prednost poslodavcu, tj. bolnici, zaključujući da preduzete mjere nisu bile nesrazmjerne odnosno da je miješanje u pravo na slobodu da očituje svoju religiju bilo neophodno u demokratskom društvu. Evropski sud u ovoj presudi podsjeća da je u skladu sa članom 9. EKLJP, sloboda misli, savjesti i vjere jedan od temelja “demokratskog društva”, te, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan od najvažnijih elemenata koji formiraju identitet vjernika i njihov koncept života, ali to je takođe dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu zaiteresirani za vjeru. Pluralizam je nerazdvojiv od demokratskog društva, što je ostvareno tokom više stoljeća. Vjerska sloboda je prvenstveno stvar individualne misli i savjesti. Ovaj aspekt prava naveden je u prvom stavu člana 9, pravo da se može imati bilo koje vjersko uvjerenje i da se može promijeniti vjera ili uvjerenje apsolutno je i bezuvjetno. Kao što je dalje navedeno, u članu 9. stav 1, pravo na slobodu vjere obuhvaća slobodu izražavanja vjere, kako samostalno i privatno tako i praktično i u zajednici s drugima, u javnosti. Manifestacija vjerskih uvjerenja može poprimiti oblik bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. Svjedočenje riječima i djelima povezano je s postojanjem vjerskih uvjerenja. S obzirom da manifestiranje slobode vjere od strane jedne osobe može utjecati na druge, autori EKLJP definisali su ovaj aspekt slobode vjere na način propisan u članu 9 stav 2. Ovaj drugi stav propisuje da bilo koje ograničenje manifestiranja vjere ili uvjerenja mora biti propisano zakonom i nužno u demokratskom društvu s ciljem postizanja jednog ili više utvrđenih legitimnih ciljeva. Državna obaveza neutralnosti i nepristranosti nespojiva je s ovlastima države da ocjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja ili načina na koji se ta uvjerenja izražavaju. Čak i onda kada određeno vjersko uvjerenje dosegne potreban nivo uvjerljivosti i značenja, to ne mora značiti da svaki čin koji je na neki način nadahnut, motiviran ili pod utjecajem vjere predstavlja “manifestaciju” vjerovanja. Tako naprimjer, činjenje ili propuštanje činjenja koje direktno ne izražava uvjerenje određene vjere ili koje se samo može dovesti u vezu s vjerom spada izvan zaštite člana 9. Da bi se prihvatio kao “manifestacija” vjere u smislu člana 9, određeni čin mora biti blisko povezan s religijom ili uvjerenjem, kao naprimjer čin obožavanja ili pobožnosti koji je sastavni dio prakse religije ili uvjerenja u općeprepoznatljivoj formi. Međutim, manifestacija religije ili uvjerenja nije ograničena samo na takva djela; postojanje dovoljno bliske i direktne veze između čina i temeljnog uvjerenja mora biti utvrđena činjenicama u svakom određenom slučaju. Konkretno, ne postoji obaveza za podnositelja zahtjeva da utvrdi da li on ili ona ispunjava dužnosti utvrđene određenom religijom. S obzirom na važnost slobode vjere u demokratskom društvu, Evropski sud smatra, kada se pojedinac žali na miješanje u pravo na slobodu vjere na radnom mjestu, da bi bolji pristup bio da se uzme u obzir ukupna ravnoteža prilikom razmatranja da li je ograničenje bilo srazmjerno ili nije, nego da se primijeni stav da postojanje mogućnosti promjene posla negira bilo kakvo miješanje u pravo. Prema svojoj ustaljenoj sudskoj praksi, Sud ostavlja državama potpisnicama EKLJP određeno polje slobodne procjene u odlučivanju da li i u kojoj mjeri je miješanje u pravo opravdano. Ova diskrecija ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvaća donošenje zakona i odluka o primjeni zakona. Zadatak Evropskog suda je da se utvrdi da li su preduzete mjere na nacionalnom nivou bile opravdane u načelu i srazmjerne. U slučaju prve podnositeljice zahtjeva, radnje na koje su podnesene žalbe sprovedene su od strane privatnih firmi i ne odnose se direktno na tuženu državu, te Evropski sud mora uzeti u obzir probleme u smislu pozitivne obaveze državnih vlasti da osiguraju pravo iz člana 9. za one koji su pod njenom jurisdikcijom. Nije sporno u postupku pred domaćim sudovima kao i pred Evropskim sudom da je insistiranje gđe Eweida na vidljivom nošenju križa na poslu motivirano njenom željom da svjedoči kršćansku vjeru. Primjenom načela koja su navedena, Evropski sud smatra da ponašanje gđe Eweida predstavlja manifestaciju njenog religioznog vjerovanja, u obliku molitve, praktičnim vršenjem i obredima, te kao takvo spada pod zaštitu člana 9. Gospođa Eweida je bila zaposlena u privatnoj firmi, British Airways. Ona je poslana kući s posla 20. septembra 2006. godine jer je odbila da prikrije svoj križ, što je bilo u suprotnosti s kodeksom oblačenja u firmi. Nešto više od mjesec dana kasnije njoj je ponuđeno administrativno radno mjesto za koje nije potrebna uniforma. Međutim, ona je odbila ovu ponudu i ostala je kod kuće bez plaće do 3. februara 2007. godine, kada je British Airways promijenio svoja pravila o uniformi i dopustio joj da nosi vidljivo križ. Evropski sud smatra da odbijanje British Airwaysa između septembra 2006. i februara 2007. godine da dozvoli podnositeljici zahtjeva vidljivo nošenje križa dok je na poslu predstavlja miješanje u njeno pravo na manifestiranje njene vjere. Budući da se miješanje ne može direktno pripisati državi, mora se ispitati je li u svim okolnostima državne vlasti država ispunila svoju pozitivnu obavezu iz člana 9, drugim riječima, da li je pravo na slobodno manifestiranje vjere gđe Eweida bilo dovoljno osigurano unutar domaćeg pravnog poretka i da li je ispoštovana ravnoteža između njenih prava i prava drugih.

Kao i značajan broj država potpisnica EKLJP, Velika Britanija nema zakonskih odredbi koje posebno regulišu nošenje vjerske odjeće i simbola na radnom mjestu. Gospođa Eweida je pokrenula domaće postupke za naknadu štete zbog direktne i indirektne diskriminacije, a na osnovu člana 3 Pravila iz 2003. godine. Još prije je prihvaćeno da Sud za radne odnose nije nadležan za razmatranje bilo kojeg zahtjeva na osnovu člana 9. EKLJP. Podnositeljica zahtjeva bila je u mogućnosti da se pozove na član 9. pred Apelacionim sudom, koji je utvrdio da nije bilo miješanja u prava na osnovu člana 9. Iako je ispitivanje slučaja gđe Eweida od strane domaćih sudova i drugih organa bilo usmjereno prvenstveno na pritužbe o diskriminaciji, sasvim je jasno da je u detalje ispitana legitimnost donošenja kodeksa o oblačenju i srazmjernost preduzetih mjera od strane British Airwaysa u odnosu prema gđi Eweida. Sud, stoga, smatra da nedostatak posebne zaštite prema domaćem zakonu o pravu podnositeljice zahtjeva da menifestuje svoju vjeru nošenjem vjerskih simbola na poslu ne predstavlja nedovoljno zaštićeno pravo. Prilikom razmatranja srazmjernosti koraka koje je preduzeo British Airways pri usvajanju kodeksa oblačenja, nacionalni suci na svakom nivou složili su se da je cilj legitiman, tačnije nastojanje da se predstavi određeni imidž firme i da se promoviše prepoznatljiv brend i osoblje. Sud za radne odnose zauzeo je stav da je zahtjev za poštivanje kodeksa oblačenja bio nesrazmjeran, budući da nije napravljena razlika između predmeta koji se nose kao vjerski simbol i nakita koji se nosi samo iz dekorativnih razloga. Ovaj stav je promijenjen nakon žalbe pred Apelacionim sudom, koji je utvrdio da je djelovanje British Airwaysa bilo srazmjerno. Prilikom zauzimanja tog stava, Apelacioni sud se poziva na činjenice iz predmeta koje je utvrdio Sud za radne odnose a, posebno, da je kodeks oblačenja bio na snazi već nekoliko godina i da nije izazvao probleme za podnositeljicu zahtjeva ili bilo kojeg drugog člana osoblja; da je gospođa Eweida podnijela formalnu tužbu kada je odlučila da dođe na posao prikazujući križ bez čekanja na rezultate unutrašnje procedure; da je British Airways razmatrao to pitanje, uključujući i proces konsultacija što je rezultiralo promjenom kodeksa o oblačenju, čime je omogućeno nošenje vidljivih vjerskih simbola; da je gđi Eweida ponuđeno administrativno radno mjesto s identičnom plaćom tokom tog procesa te da je od februara 2007. godine ponovno na svom starom radnom mjestu. Jasno je, po mišljenju Evropskog suda, da se moraju uzeti u obzir svi ti faktori u kombinaciji s opsegom smetnji koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva. Štaviše, u ocjeni srazmjernosti preduzetih mjera od strane privatnih firmi u odnosu na njihove zaposlenike, nacionalne vlasti, osobito sudovi, djeluju unutar polja slobodne procjene. Ipak, Evropski sud je došao do zaključka da u ovome predmetu pravična ravnoteža nije postignuta. Na jednoj strani ljestvice je želja gđe Eweida da očituje svoje vjersko uvjerenje. Kao što je ranije navedeno, to je temeljno pravo: jer zdravo demokratsko društvo treba tolerisati i podržavati pluralizam i raznolikost; ali takođe i zbog vrijednosti određenog pojedinca koji je prihvatio religiju kao središnje načelo svog života kako bi bio u mogućnosti izraziti to vjerovanje drugima. Na drugoj strani ljestvice je želja poslodavca da zaštiti određeni imidž firme. Evropski sud smatra, iako je taj cilj bio nedvojbeno legitiman, da su mu domaći sudovi dali previše značaja. Križ gđe Eweida je bio diskretan i nije mogao umanjiti njen profesionalni izgled. Nije bilo dokaza da je nošenje drugih, prethodno odobrenih, predmeta vjerske odjeće, kao što su turbani i hidžab, prema drugim zaposlenicima, imalo negativan utjecaj na brend i imidž firme British Airways. Štaviše, činjenica da je firma bila u mogućnosti da izmijeni kodeks oblačenja kako bi se omogućilo vidljivo nošenje nakita s vjerskim simbolima pokazuje da ranija zabrana nije bila od presudne važnosti.

Evropski sud stoga zaključuje, u ovim okolnostima u kojima ne postoji niti jedan dokaz o stvarnom zadiranju u interese drugih, da su domaće vlasti propustile zaštititi pravo prve podnositeljice na očitovanje njene vjere, kršeći pozitivne obaveze prema članu 9.

 

U drugom slučaju radi se o gospođi Chaplin kršćanki koja prakticira vjeru i koja je nosila križ na lančiću oko vrata još od svoje krizme 1971. godine. U vrijeme spornog događaja ona je radila kao medicinska sestra na gerijatrijskom odjeljenju koje je imalo pravila o oblačenju, koja se temelje na smjernicama iz Ministarstva zdravstva. Ta pravila predviđaju, između ostalog, da se “neće nositi ogrlice kako bi se smanjio rizik od ozljeda prilikom rada s pacijentima”, i da bilo ko od osoblja ko želi nositi poseban predmet iz vjerskih ili kulturnih razloga mora prvo otvoriti to pitanje s neposrednim rukovodiocem, koji neće neopravdano uskratiti saglasnost. Tokom 2007. god. uvedena je nova uniforma, koja je zamijenila prethodni ovratnik sa V-izrezom, tako da je križ koji je podnositeljica nosila na lančiću sada postao vidljiviji i dostupniji, kako na stražnjem dijelu vrata tako i na prednjoj strani. Od podnositeljice zahtjeva zatraženo je da ukloni križ i lančić. Kada je ona to odbila, u novembru 2009. godine bila je preraspoređena na radno mjesto koje nije predviđeno za medicinske sestre, i koje je ukinuto u julu 2010. godine. Ona je podnijela tužbu Sudu za radne odnose zbog direktne i indirektne diskriminacije. Sud je odbio njenu tužbu zbog direktne diskriminacije, jer je utvrdio da ne postoje dokazi da je podnositeljica zahtjeva bila tretirana nepovoljnije od drugih kolega koji su željeli da nose druge predmete na vjerskoj osnovi. Sud je takođe odbio tvrdnju indirektne diskriminacije, utvrdivši da je politika zdravstvene ustanove bila srazmjerna cilju koji se želi postići.

Kao i u predmetu gđe Eweida, te u skladu s navedenim općim načelima, Evropski sud smatra da je opredijeljenost podnositeljice da nosi križ i lančić na poslu manifestacija njenih religijskih uvjerenja i da odbijanje od strane zdravstvene ustanove da joj se omogući da ostane na radnom mjestu za medicinske sestre dok nosi križ predstavlja miješanje u njeno pravo na slobodu vjere.

Poslodavac druge podnositeljice zahtjeva je javna ustanova, i Evropski sud mora utvrditi da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu radi postizanja jednog od ciljeva navedenih u članu 9. stav 2. U ovom predmetu, ne postoji spor koji je razlog za ograničenje nošenja nakita, uključujući religijske simbole, a to je da bi se zaštitilo zdravlje i sigurnost medicinskih sestara i pacijenata. Pred Sudom za radne odnose izneseni su dokazi da menadžeri podnositeljice apelacije smatraju da postoji rizik da teški bolesnik može uhvatiti i povući lančić i time ozlijediti sebe ili podnositeljicu zahtjeva, ili da se križ može zanjihati naprijed i da bi mogao, naprimjer, doći u dodir s otvorenom ranom. Tu je takođe iznesen i dokaz da je od drugih medicinskih sestra koje su kršćanke zatraženo da uklone križ i lančić, dvjema medicinskim sestrama koje su Sikhi onemogućeno je da nose bangle ili kirpan i zabranjeni su široki hidžabi. Podnositeljici zahtjeva ponuđena je mogućnost nošenja križa u obliku broša koji bi bio zakačen na njenoj uniformi, ili ispod njene uniforme, ali je ona smatrala da to nije u skladu s njenim vjerskim uvjerenjem.

Evropski sud smatra, kao i u predmetu gđe Eweida, da se važnost za drugu podnositeljicu zahtjeva da joj se dopusti očitovanje vjere noseći vidno križ mora pažljivo izvagati uzimajući u obzir balans. Međutim, razlog za uklanjanje križa, odnosno zaštita zdravlja i sigurnosti na bolničkom odjelu, značajniji je od onog koji se primjenjuje u predmetu gđe Eweida. Štaviše, ovo je područje u kojem domaće vlasti moraju imati široko polje slobodne procjene. Bolnički menadžeri su u boljoj poziciji pri donošenju odluka o kliničkoj sigurnosti nego sud, pogotovo međunarodni sud koji nije imao direktnih dokaza.

Iz toga slijedi da Evropski sud ne može zaključiti da su mjere prema gospođi Chaplin bile nesrazmjerne. Shodno tome, miješanje u njezino pravo na slobodu da očituje svoju religiju bilo je neophodno u demokratskom društvu te nije bilo kršenja člana 9. u odnosu na drugu podnositeljicu zahtjeva. Štaviše, Evropski sud smatra da su preduzete mjere koje se procjenjuju pri ocjeni srazmjernosti mjere prema članu 14, a u vezi sa članom 9. slične, te da ne postoji temelj na kojem se može pronaći povreda člana 14. u ovom predmetu.

 

2.) U novembru 2015. godine, Evropski sud je donio presudu u predmetu Ebrahimian protiv Francuske[10] kojom je odlučeno da nije povrijeđen član 9. EKLJP donošenjem odluke o neobnavljanju ugovora o radu bolničke socijalne radnice koja je odbila da prestane nositi muslimanski veo. Sud je istakao da je nošenje vela, ocjenjeno od strane nadleženih vlasti kao razmetljiva manifestacija religije, nespojivo sa zahtjevom za neutralnost javnih službenika u obavljanju svojih dužnosti. Apelantici je naloženo da se ponaša u skladu sa principom sekularizma u smislu člana 1. Ustava Francuske i zahtjevom neutralnosti koji proizilazi iz tog principa. U skladu sa odlukama nacionalnih sudova, neophodno je voditi računa o sekularnom karakteru države kako bi se bolnički pacijenti zaštitili od bilo kakvog uticaja ili vjerske pristrasnosti. Neophodnost zaštite prava i sloboda drugih odnosno poštovanje slobode vjeroispovjesti svih ljudi je osnova donesene presude. Sud je ocijenio da domaće vlasti nisu prekoračile svoja ovlaštenja u procjeni da se vjerska ubjeđenja apelantice ne mogu pomiriti sa obavezom suzdržavanja od manifestacije tih vjerskih ubjeđenja i u odluci da se prednost mora dati neutralnosti i nepristrasnosti države.

Apelantica, Christiane Ebrahimian, je francuska državljanka rođena 1951. godine kao socijalna radnica bila je, po ugovoru o radu na određeno vrijeme, angažovana u psihijatrijskom odjeljenju javne bolnice pod rukovodstvom gradske uprave Pariza. Njen ugovor koji je potpisan na period od 01.10. do 31.12.1999. godine je produžen od 01.01. do 31.12.2000. godine. Direktor za ljudske resurse je 11.12.2000. godine apelanticu obavijestio da njen ugovor neće biti produžen iz razloga što je odbila skinuti pokrivalo za glavu na koje su se žalili pacijenti. Apelantici je dostavljena pisana preporuka Savjeta za etiku od 03.05.2000. godine u kojoj je navedeno da, uz garantovano poštovanje prava javnih službenika na slobodu svijesti, princip sekularnosti države ne dozvoljava da uživanje prava manifestovanja svoje vjere u vrijeme dok obavljaju svoju službenu dužnost, te da u skladu sa tim, nošenje vidnog vjerskog obilježja predstavlja kršenje dužnosti javnih službenika.

Odlučujući po žalbi gospođe Ebrahimian na odluku bolnice o neprodužavanju njenog ugovora o radu, Administrativni sud u Parizu je 17.10.2002. godine donio presudu da je pobijana odluka u saglasnosti sa principom sekularizma i neutralnosti javnih službi. Apelacioni administrativni sud u Versaju je 2005. godine je odbio apelaciju gospođe Ebrahimian koja je 12.10.2011. godine, uložila apelaciju Evropskom sudu na odluku o neprodužavanju ugovora o radu pozivajući se na povredu člana 9. i člana 14. EKLJP. Evropski sud je utvrdio da je razlog za neprodužavanje ugovora o radu odbijanje apelantice da u toku obavljanja službene dužnosti u državnoj bolnici skine veo, kao izraz njene pripadnosti muslimanskoj vjeroispovjesti. Mjera – neproduženje ugovora o radu – se mora sagledati sa aspekta mješanja u pravo apelantice da ispoljava svoju religiju u skladu sa članom 9. EKLJP. Evropski sud smatra da je miješanje u pravo apelantice imalo svoj legitiman cilj u zaštiti prava i sloboda drugih ljudi.

U vezi sa pitanjem da li je mješanje bilo neophodno u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, Evropski sud nalazi da se zahtjev za neutralnošću javnih službenika može opravdati u skladu sa principom: država, kao poslodavac apelantice u državnoj bolnici može smatrati nephodnim da se zaposlenica suzdrži od ispoljavanja njenog vjerskog ubjeđenja u obavljanju svoje dužnosti, kako bi se garantovala jednakost tretmana svih pacijenata. Procjenjujući nadalje proporcionalnost u relaciji sa postignutim ciljem, Evropski sud ponavlja da javni službenici uživaju u potpunosti slobodu svijesti, ali da im je zabranjeno da manifestuju svoja religijska opredjeljenja u obavljanju svojih službenih dužnosti. Takva zabrana proizilazi iz principa sekularne prirode države, kao i iz principa neutralnosti javnih službi, kao principa za koje je Evropski sud dokazao potrebu strikne implementacije, kao osnovnih principa države u pitanju. Evropski sud je ocijenio da činjenica da je nacionalni sud dao veću težinu principu sekularizma – neutralnosti i interesu države nego interesu apelantice da ispoljava svoja vjerska opredjeljenja, ne narušava EKLJP.

Evropski sud se nije upuštao u procjenu francuskog modela sekularizma kao takvog. Međutim, konstatuje da u propisu Etičkog savjeta (kodeksu) ne postoji ni jedna odredba da se zahtjev za neutralnošću može modificirati u odnosu na vrstu javne funkcije koja se obavlja. Postoji samo striktni zahtjev za neutralnošću koji svoje korjene ima u odnosu uspostavljenom između sekularne prirode države i slobode svijesti, kao što je to navedeno u članu 1. Ustava Francuske. Naime, sud nalazi da je zadatak administrativnog suda bio da osigura da se vlasti ne miješaju neproporcionalno u slobodu svijesti javnih službenika u slučajevima kada je u pitanju neutralnost države. U tom kontekstu, disciplinske posljedice apelanticinog odbijanja da skine veo su bile ocijenjene uzimajući u obzir jačinu (razmetljivost) vjerskog simbola i ostale okolnosti. Administrativni sud se u svojoj odluci oslanjao na francusku koncepciju javnih službi i jačinu vjerskog simbola u pitanju, te donio proporcionalnu presudu. Shodno tome, uticaj nošenja vela u vrijeme obavljanja službene dužnosti je uzet u obzir prilikom ocjene ozbiljnosti kršenja pravila od strane apelantice i odluci o neprodužavanju njenog ugovora o radu.

Sud je ocijenio da su nacionalne vlasti kompetentnije za ocjenu proporcionalnosti disciplinske mjere koja mora biti donesena, uzimajući u obzir sve okolnosti pod kojima je neutralnost uzeta kao razlog za mješanje u pravo zagarantovano članom 9. EKLJP.

Što se tiče gospođe Ebrahimain, za koju je veoma važno da vidno manifestuje svoju religiju, ona se suočila sa ozbiljnom posljedicom disciplinskog postupka. U svakom slučaju, apelantica je nakon odluke donesene 03.05.2000. godine, bila svjesna da mora razmisliti o obavezi neutralnog oblačenja u obavljanju svoje dužnosti. Zahvaljujući njenom odbijanju da postupi u skladu sa svojom dužnošću, i nevezano za njene profesionalne kvalitete, diciplinski postupak je okončan na njenu štetu. Ona se čak nije prijavila na konkurs koji je nakon toga bio raspisan za njeno radno mjesto. U ovakvim okolnostima, sud nalazi da nacionalne vlasti nisu prekoračile svoja ovlaštenja ocjenjujući da ne postoji mogućnost pomirenja između vjerskih ubjeđenja gospođe Ebrahimain i zahtjeva za suzdržavanje od manifestovanja svojih vjerskih ubjeđenja, kao ni u odluci da se prioritet mora dati neutralnosti i nepristrasnosti države. Evropski sud je zaključio da je miješanje u pravo apelantice da manifestuje svoju vjeru bilo neophodno u demokratskom društvu i da nije bilo povrede člana 9. EKLJP.

 

 

Evropski sud je, cijeneći javnu bezbjednost kao legitiman cilj i opravdanost zahtjeva za identifikacijom osoba u cilju zaštite javne sigurnosti, ocijenio da su zahtjevi apelanata u sljedećim slučajevima nedopušteni:

 

U slučaju Mann Singh protiv Francuske, u odluci iz 2008. godine, Evropski sud je istakao da su fotografije koje na vozačkim dozvolama prikazuju vozače nepokrivene glave neophodne kako bi nadležni organi mogli identifikovati vozača i utvrditi da li je osoba ovlaštena da upravlja motornim vozilom i naglasio da su takve provjere neophodne kako bi se zaštitila javna sigurnost u smislu člana 9. stav 2. EKLJP.

Isto tako, u slučaju Phull protiv Francuske, u odluci iz 2005. godine, Evropski sud je utvrdio da su sigurnosne provjere na aerodromima potrebne u interesu javne sigurnosti u smislu člana 9. stav 2. EKLJP i da mjere implementacije ovih provjera spadaju pod nadležnost države, posebno ako se uzme u obzir da su ove mjere povremene.

U slučaju El Morsli protiv Francuske, marokanske državljanke udate za državljanina Francuske koja nije dobila vizu za ulazak u Francusku jer je odbila da skine maramu po zahtjevu muškog osoblja Generalnog konzulata Francuske u Marakešu, Evropski sud je 2008. godine utvrdio da je zahtjev apelantice nedopušten, smatrajući kako provjera identiteta kao dio sigurnosnih mjera generalnog konzulata služi legitimnom cilju javne bezbjednosti i posebno imajući u vidu da je obaveza skidanja marame bila veoma kratkoročna.

 

——————————————————————————————————————————————-

 

U skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava (Kokkinakis, stav 33), u demokratskim društvima u kojima nekoliko vjera koegzistira u okviru jedne iste populacije, može biti neophodno da se uvedu ograničenja slobode u manifestaciji vjere ili uvjerenja kako bi se uskladili interesi raznih grupa i poštovalo uvjerenje svakog lica. To proističe iz stava 2. člana 9. EKLJP i iz pozitivne obaveze države prema članu 1. EKLJP da svakome u njenoj nadležnosti osigura prava i slobode definisane ovom Konvencijom.

Uopćeno gledajući ograničenje svih vjerskih sloboda, uključujući i ograničenje nošenja vjerske odjeće (kao manifestacije vjere) u javnim institucijama, može biti neophodno kako bi se pomirili interesi različitih religija i osiguralo poštovanje svačijeg uvjerenja naročito u onim demokratskim društvima u kojima koegzistira nekoliko religija unutar jedne iste populacije, kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom.

 

Ograničenja u nošenju vjerske odjeće i predmeta, u skladu sa praksom Evropskog suda trebaju odražavati opći pristup koji je neutralan i nepristrasan prema svim vidovima vjere i uvjerenja. Ograničenja mogu imati za cilj i direktnu zaštitu prava drugih ljudi. Donosioci politika moraju osigurati da sloboda ispoljavanja nečijeg uvjerenja nošenjem religijom inspirisane odjeće ili predmeta može biti ograničena ako je ograničenje propisano zakonom, u skladu sa legitimnim ciljem i da je neophodno u demokratskom društvu a posebno da je srazmjerno sa željenim ciljem. Generalno, ograničenja moraju biti u skladu sa principima poštivanja i potrebe za jačanjem tolerancije i pluralizma.

 

Evropski sud ostavlja državama potpisnicama EKLJP određeno polje slobodne procjene u odlučivanju da li i u kojoj mjeri je miješanje u pravo opravdano. Znači, državama je dozvoljeno u općem, društvenom interesu vršenje ovih prava ograničiti, ali ne i suspendirati ih.

 

U vezi sa pitanjem neophodnosti miješanja u pravo na vjerske slobode u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, Evropski sud nalazi da se zahtjev za neutralnošću javnih službenika može opravdati kako bi se garantovala jednakost svih lica. Evropski sud procjenjuje (u slučaju Ebrahimian) da javni službenici uživaju u potpunosti slobodu svijesti, ali im je zabranjeno da manifestuju svoja religijska opredjeljenja u obavljanju svojih službenih dužnosti, što je u skladu sa principima sekularne države i principom neutralnosti javnih službi.

 

 

 

 

 

• Nošenje vjerskih obilježja od strane nosilaca pravosudne funkcije i ostalih zaposlenih u pravosudnim institucijama

 

Kada je u pitanju nošenje vjerskih obilježja od strane nosilaca pravosudnih funkcija i ostalih zaposlenih u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini, odredbama zakona o sudovima entiteta i Brčko Distrikta BiH, propisano je da sudije za vrijeme vršenja službenih dužnosti ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost. Entitetski zakoni o sudovima dodatno propisuju da se zabrana ispoljavanja bilo kakve vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti odnosi i na ostale zaposlenike sudova, dok Zakon o sudovima BD BiH ne sadrži ovakvu odredbu. Zakon o Sudu BiH[11] ne sadrži odredbe kojim reguliše ovo pitanje, dok Poslovnik o radu Suda BiH propisuje da, u skladu sa ovlaštenjima propisanim Zakonom o sudu BiH, predsjednik Suda BiH donosi posebne interne akte u vezi sa pravima i obavezama zaposlenih u Sudu BiH. Ovim poslovnikom propisano je da su predsjednik Suda i suci obavezni nositi službene toge na suđenjima i javnim raspravama, te da su tužitelj i branitelj u postupku pred odjelima I, II i III krivičnog odjeljenja obavezni nositi službene toge na suđenjima i javnim raspravama.

Zakoni o sudovima entiteta i BD BiH propisuju da sudije u toku suđenja i prilikom javnog objavljivanja odluka nose togu, čiji izgled propisuje Vijeće, kako je to propisano Odlukom o izgledu službene toge koju su sudije i tužioci u Bosni i Hercegovini obavezni nositi na suđenjima i javnim raspravama, a koju je Vijeće donijelo na sjednici održanoj 16.12.2005. godine.

Pitanje odijevanja, kao i ponašanja nosilaca pravosudne funkcije i ostalih zaposlenih u pravosudnim institucijama zaposlenih u sudovima regulisano je i pravilnicima o unutrašnjem sudskom poslovanju koji propisuju da se sudije moraju ponašati u skladu sa Kodeksom sudijske etike, a ostali zaposlenici u sudu u skladu s etičkim kodeksom entiteta i BD BiH. Kodeksom sudijske, odnosno tužilačke etike propisano je da sudija/tužilac u obavljanju svoje funkcije u sudnici nosi sudijsku/tužilačku togu i odgovarajuće je odjeven u svim ostalim prilikama. U skladu sa internim aktima tužilaštava u Bosni i Hercegovini, tužioci su dužni da nose togu prilikom pojavljivanja pred nadležnim sudom, a u slučaju nepoštivanja ovih pravila od strane zamjenika glavnog tužioca, šefova odjela i tužilaca, glavni tužilac izvještava VSTV BiH.

Kada su u pitanju državni službenici zaposleni u sudovima i tužilaštvima, Etički kodeksi za državne službenike (BiH, FBiH, RS i BD BiH) na sličan način propisuju standarde odijevanja državnih službenika, koji su dužni da vode računa o svom izgledu, odnosno da budu prikladno i uredno odjeveni, primjereno poslovima državnog službenika i da svojim načinom odijevanja na radnom mjestu ne narušavaju ugled institucije, s tim što Etički kodeks za državne službenike FBiH dodatno definiše šta se smatra neprikladnom odjećom.

 

U vezi sa nošenjem vjerske odjeće u javnim službama, Ustavni sud BiH je na sjednici održanoj 09.07.2015. godine[12] odbio apelaciju pripadnice Oružanih snaga BiH, koja je smatrala da joj je zabranom nošenja marame ispod službene uniforme povrijeđeno pravo iz člana II/3.g) Ustava BiH i člana 9. EKLJP, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH i i člana 14. EKLJP, te pravo iz člana 13. EKLJP. Ustavni sud BiH je zaključio da apelantičino nošenje hidžaba-marame predstavlja manifestiranje njene vjere i kao takvo spada po zaštitu u smislu člana 9. EKLJP, te utvrdio da apelantica nije diskriminirana, jer je odredbama Zakona o službi u OS BiH propisano da su vojne osobe dužne nositi uniformu za vrijeme obavljanja službe, što je apelantici moralo biti poznato prilikom potpisivanja ugovora o radu.

 

 

• Nošenje vjerskih obilježja od strane stranaka – korisnika suda

 

Pitanje nošenja vjerskih obilježja u sudnicama je veoma kompleksno pitanje koje treba posmatrati u kontekstu zaštite ljudskih prava, a posebno prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, prava na privatni život i nediskriminaciju s jedne strane i s druge strane, u kontekstu ograničavanja ovih prava u cilju poštivanja općeprihvaćenih pravila ponašanja u sudu kao i objektivnih zahtjeva samog sudskog postupka. Pravo na slobodu manifestovanja vjere ili uvjerenja nema apsolutni karakter i, u skladu sa međunarodnim aktima iz oblasti zaštite ljudskih prava, može biti ograničeno pod odgovarajućim uslovima i u određenim okvirima.

 

Po pitanju nošenja vjerske odjeće u sudnicama, Evropski sud nije do sada donio ni jednu odluku. Zahtjev španske odvjetnice Barik Edidi protiv Španije^[13], koja se žalila zbog njenog isključenja iz sudnice jer je nosila hidžab, još nije riješen. Ova odvjetnica je u svom zahtjevu posebno naglasila da relevantni propisi ne zabranjuju ovakvo odjevanje u sudnici.

U vezi sa odijevanjem vjerske odjeće u sudu, veliku pažnju evropske profesionalne zajednice je izazvao slučaj pred sudom Velike Britanije kada je optužena za krivično djelo zastrašivanja svjedoka odbila da po naređenju sudije skine nikab radi indentifikacije pozivajući se na pravo iz člana 9. EKLJP. Postupajući sudija je nakon prekinutog suđenja i šire rasprave o ovom pitanju, donio odluku da se identifikacija može obaviti putem sudske službenice pred kojom je optužena u posebnoj prostoriji otkrila lice. Međutim, sudija je bio kategoričan u zahtjevu da optužena mora otkriti lice pred sudijama u toku same rasprave, kako bi mogli vidjeti izraz njegog lica i istakao da se optuženoj ne može dozvoliti da diktira pravila suda. Kako bi uspostavio ravnotežu između prava na slobodu vjere i prava na jednak pristup pravdi za sve, sudija je odlučio da optužena može izabrati da svjedoči putem video linka ili iza posebne pregrade kojom će biti zaštićena od pogleda cijele sudnice odnosno njeno lice će moći vidjeti samo sudije i njen advokat. Takođe je naredio da sudski slikar neće slikati optuženu dok njeno lice bude otkriveno.

 

U vezi sa nošenjem vjerske odjeće (kape) Sud BiH je u oktobru 2012. godine donio rješenje kojim je svjedok u krivičnom postupku, H.Hamidović, zbog nepoštivanja suda, kažnjen novčanom kaznom. Naime, ovaj svjedok je nakon upozorenja Suda o pravilima odijevanja u sudnicama, odbio da skine kapu uporno obrazlažući da je nošenje kape njegovo pravo da ispoljava pripadnost vjeri. Sud je uvažio zahtjev svjedoka da mu se omogući dodatno vrijeme da razmisli o skidanju kape, ali se nakon pauze svjedok ponovo pojavio u sudnici sa kapom na glavi. Sud je ocijenio da je njegovo ponašanje nastavak nedoličnog ponašanja i svjesno narušavanje reda u sudnici, te je svjedoka udaljio iz sudnice i kaznio novčanom kaznom u iznosu od 10.000 KM, saglasno odredbi člana 242. stav 3. ZKP BiH. Rješavajući po žalbi Sud BiH je preinačio prvostepeno rješenje i ublažio kaznu na 3.000 KM, koja mu je, shodno odredbi člana 47. stav 2. Krivičnog zakona BiH, zbog neplaćanja u ostavljenom roku, zamjenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana. H. Hamidović je u decembru 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e Ustava BiH i člana 6. stav 1. EKLJP i člana II/3.g Ustava BiH, te člana 9. EKLJP i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava BiH i člana 14. EKLJP. Ustavni sud BiH je na sjednici održanoj 09.07.2015.[14] godine donio odluku kojom je odbio apelaciju podnesenu na Rješenje Suda BiH u odnosu na kršenje prava zagarantiranih članom II/3.g Ustava BiH i članom 9. i 14. EKLJP, dok je usvojio apelaciju koja se odnosi na povredu člana II/3.e Ustava BiH i člana 6. stav 1. EKLJP, u odnosu na kvalitet člana 47. Krivičnog zakona BiH. U dijelu odluke kojim se odbija predmetna apelacija, Ustavni sud BiH je zaključio da osporenim rješenjem Suda BiH nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu manifestacije vjere, da nametnuto ograničenje nije predstavljalo veliki teret za apelanta, te da je mjera koju je preduzeo Sud BiH slijedila legitimne ciljeve, u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. EKLJP i da u konkretnom slučaju postoji razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži. U obrazloženju svog stava Ustavni sud BiH je podsjetio na presude Evropskog suda u slučajevima Kokkinakis protiv Grčke, Otto Preminger Institut protiv Austrije, slučaj Dahlab protiv Švicarske i Refah partije protiv Turske. U pogledu apelantovog prigovora da ograničenje manifestacije vjere koju mu je nametnuo Sud BiH nije propisano zakonom, Ustavni sud BiH ocjenjuje da je Sud BiH postupao u skladu sa zakonom, odnosno odredbom člana 242. stav 3. ZKPBiH koji propisuje da sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti iz sudnice i kazniti novčanom kaznom do 10.000 KM osobu koja učestvuje u postupku, a koja ometa red u sudnici, odnosno ne pokorava se naređenjima suda. Iako ova odredba ne nabraja taksativno koja se sve ponašanja mogu smatrati narušavanjem reda u sudnici, već sudu ostavlja da, u okolnostima konkretnog slučaja, ocijeni da li se neko ponašanje može okarakterisati kao narušavanje reda, što spada u slobodnu procjenu suda, kao općeprihvaćeni standard postupanja sudova i što korespondira sa stavom Evropskog suda iz presude Kokkinakis protiv Grčke da tumačenje i primjena propisa koji su definisani nejasnim terminima zavise od prakse. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud BiH je zapazio da je Sud BiH prilikom odlučivanja imao u vidu i odredbu člana 20. Kućnog reda koja propisuje posjetiocima zabranu ulaska u odjeći koja ne odgovara općeprihvaćenim standardima odijevanja, te da je apelant upozoren na posljedice svog ponašanja i da mu je dato dodatno vrijeme da razmisli o posljedicama nepokoravanja naredbama suda.

 

U Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan zakonski propis kojim se reguliše pitanje nošenja vjerske odjeće na javnim mjestima odnosno u javnim prostorima. Odjevanje stranaka u sudovima u Bosni i Hercegovini je uređeno internim propisima sudova – kućnim redovima – ali ovi propisi ne sadrže eksplicitne odredbe o nošenju odnosno zabrani ili dozvoljavanju nošenja vjerske odjeće. Kućnim redovima sudova uglavnom je propisano da stranke suda moraju biti prikladno odjevene.

 

Prilikom razmatranja pitanja nošenja vjerske odjeće u sudnicama, potrebno je imati u vidu da savremeni sistem zaštite ljudskih prava zahtijeva zaštitu pojedinca od pretjeranih uplitanja države, dok se istovremeno zahtijeva da država omogući izbalansiran okvir koji dopušta svakome da ostvaruje svoja prava u najvećem omjeru koji je usaglašen sa pravima i slobodama drugih. Iako se načelo poštivanja misli, savjesti i vjeroispovijesti danas može smatrati pretpostavkom demokratskog društva, način na koji je ono zagarantovano u evropskim državama bitno se razlikuje od zemlje do zemlje i ne postoji nikakakav evropski jednoobrazni koncept po ovom pitanju. U pojedinm evropskim zemljama sa jasno izraženim sekularnim društvenim uređenjem (kao što su Francuska, Belgija, Holandija) zakonskim propisima je zabranjeno nošenje vjerske odjeće na javnim mjestima, dok druge države zabranjuju nošenje vjerske odjeće samo službenicima u javnom i državnom sektoru ili pojedinm dijelovima javnog sektora, kao što su oružane snage ili pravosuđe (Turska).

 

Zbog složenosti pitanja nošenja vjerske odjeće od strane stranaka – korisnika suda, neophodno je svaku pojedinu situaciju pažljivo procijeniti u njenom cjelokupnom kontekstu, imajući u vidu prava pojedinca sa jedne i sa druge strane zahtjev poštivanja i očuvanja ugleda pravosudnih institucija, te objektivne zahtjeve samih sudskih postupaka. Shodno praksi Evropskog suda, ograničenja u nošenju vjerske odjeće i predmeta trebaju odražavati opći pristup koji je neutralan i nepristrasan prema svim vidovima vjere i uvjerenja. Ograničenja mogu imati za cilj i direktnu zaštitu prava drugih ljudi. Donosioci politika moraju osigurati da sloboda ispoljavanja nečijeg uvjerenja nošenjem religijom inspirisane odjeće ili predmeta može biti ograničena ako je ograničenje propisano zakonom, u skladu sa legitimnim ciljem (npr. prava i slobode drugih ili javna sigurnost) i da je neophodno u demokratskom društvu, a posebno da je srazmjerno sa željenim ciljem.

 

——————————————————————————————————————————————-

[1] Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, („Službeni glasnik BiH“ broj:16/03 i 102/09- prečišćeni tekst)

Član 4.

…..

(2) Indirektna diskriminacija po osnovu spola postoji kada prividno neutralna pravna norma, kriterij ili

praksa jednaka za sve je dovodila, dovede ili bi mogla dovesti u nepovoljniji položaj osobu ili grupu

osoba jednog spola u poređenju sa osobom ili grupom osoba drugog spola.

 

Član 13.

(1) Zabranjena diskriminacija po osnovu spola u radu i radnim odnosima je:

….

1. h) svaka druga radnja ili djelo koje predstavlja neki od oblika direktne ili indirektne diskriminacije

utvrđene članom 4. ovog Zakona.

 

[2] Ovaj pravilnik se primjenjuje u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH

[3] Stavovi u ovom priručniku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Vijeća Evrope

[4] Presuda EHCR broj: 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98 iz 2000.

[5] Presuda EHCR br.13479/87 iz 1994.

[6] Presuda EHCR , Serija A br. 260 iz 1993.

[7] Presuda EHCR, br. 42393/98 iz 2001.

[8] Presuda EHCR, br. 44774/98 iz 2004.

[9] Presuda EHCR, (br. 48420/10, 59842/10, 51671/10 i 36516/10 iz 2013.

[10] Apelacija broj: 64846/11

[11] U mišljenju na Nacrt zakona o sudovima BiH iz 2013. godine Venecijanska komisija u vezi sa članom 13. (Oznake pripadnosti- Sudije za vrijeme vršenja službene i sudske dužnosti ne smiju isticati oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti, niti se takve oznake smiju isticati bilo gdje u

sudskim prostorijama) ističe da je „svrha ovog člana da spriječi sudije da pokazuju bilo kakve znakove vjerske, političke, etničke ili druge pripadnosti i to treba pozdraviti. Korišteni termini „oznake i takve oznake“ ukazuju na to da su zakonom obuhvaćeni samo fizički amblemi. Ta zabrana bi trebala takođe obuhvatiti sve radnje koje uključuju molitvu ili vjerske gestove ili izraze.“

[12] AP 2190/13

[13] AP 21780/13

[14] AP 3947/12